PRIREDIO: ENES DURAKOVIC

BOSNJACKA v KNJIZEVNOST
v

KNJIZEVNOJ KRITICI
NOVIJA KNJIEVNOST - POEZIJA

III
KNJIGA

SADRAJ

Sinteze
Enes Durakovic: Bonjacka poezija XX. vijeka 7

Pisci i djela
SAFVET -BEG BAAGIC Muhsin Rizvic: Poezija Safvet-bega Baagica izmedu Istoka i Zapada AVDO KARABEGOVIC-HASANBEGOV Slobodan Blagojevic: Ocaravanje svijeta, Avdo Karabegovic Hasanbegov MUSA CAZIM CATIC Midhat Begic: Caticeva razdjelnost Enes Durakovic: Pjesnik na razmedu epoha Enver Kazaz: Linija pejzanog pjesnitva OSMAN IKIC Muhsin Rizvic: Zakanjela romantika ikicevih Aiklija FADIL KURTAGIC Ljubica Tomic-Kovac: Poezija Fadila Kurtagica IIAMZA HUMO Radomir Konstantinovic: Denet i jezik Hamze Hume Enes Durakovic: Pjesnik ivotnog misterija AHMED MURADBEGOVIC Uzeir Bavcic: Poezija Ahmeda Muradbegovica ATIF LJUBOVIC Slobodan Blagojevic: Slucaj pjesnika Atifa Ljubovica SALIH ALIC eljko Ivankovic: Cetiri godinja doba Saliha Alica Hamid Begic: Slike Saliha Alica Muhidin Danko: Neoimpresionisticka i neosimbolisticka lirika Saliha Alica HUSNIJA CENGIC 35 38 54 ..56 75 78 87

l03
116 117 122 123 127 129 155 173 174 195 196 204 205 213 221 227
799

Zilhad Kljucanin: Izmedu mraka i blagog jutra 228 SAlT ORAHOVAC 243 Ljubomir Cvijetic: Pogled na poeziju Saita Orahovca 245 SKENDER KULENOVIC 256 Radomir Konstantinovic: Apsolutni Krajinik Skender Kulenovic 259 Midhat Begic: Poezija Skendera Kulenovica 288 Enes Durakovic: Pjesnik ekstaze i apoteoze ivota 299 UKRIJA P ANDO 332 Nenad Radanovic: Poezija ukrije Pande 333 MAJ{ DIZDAR .340 ime Vucetic: O Maku Dizdaru 343 Midhat Begic: Epitafi kao osnova poeziji 350 Kasim Prohic: Razmirje: Koraci na rubu otre jave 357 Enes Durakovic: Govor i utnja tajanstva 379 IZET SARAJLIC 404 Radovan Vuckovic: Pesnicki dnevnik Izeta Sarajlica .407 Juraj Martinovic: Poezija Izeta Sarajlica .413 HUSEIN TAHMICIC 433 Marko Veovic: Husein Tahmicic 435 Dragoljub Jeknic: Poezija Huseina Tahmicica 443 Ranko Sladojevic: Cijena utnje: cijena govorenja .453 HUSEIN BAIC 459 Ismet Markovic: "Pitka groznica" egzistencije 461 Miroslav urovic: ivjeti uprkos utri 465 BISERA ALIKADIC 467 Zilhad Kljucanin: Vrtovi naslada Bisere Alikadic 469 ISMET REBRONJA 480 Dragoljub Jeknic: Od poeticnosti do poetike .482 Cedomir Mirkovic: Bogovi na okupu 491 ESAD EKINOVI C : 494 Stevan Tontic: Esad Ekinovic - Jedan pjesnicki slucaj 495 IBRAHIM HADIC 503 Slobodan Rakitic: Izmedu zavicaja ivasione 505 Miroslav urovic: Vreli tragovi ivota 508 Mihajlo Pantic: Pesnik se jo uvek zove Orfej 511 Milica Nikolic: Ibrahim Hadic - Poezija devedesetih 514 ABDULAH SIDRAN 525 Marko Veovic: Dvoglas u pjesmi 528 Stevan Tontic: Sidranova "Nuna svjetiljka od rijeci" 547 Hadem Hajdarevic: Pjesnitvo Abdulaha Sidrana 558 illRAHIM KAJAN 570
800

Branko Cegec: Prostor kreativne utjehe Boidar Petrac: Lirika njene mudrosti Ivan Boicevic: Kajan ne voli jasne slike MUBERA PAI C Demaludin Alic: Apolonijski hram poezije Hanifa Kapidic-Osmanagic: Mubera Paic ili poetska derealizacija svijeta FEHIM KAJEVIC Tiodor Rosic: Digresivan nacin kazivanja Ratko Deletic: Usamljeno crno drvo ENES KIEVIC Boidar Staniic: Kievic - Gama svjetlosti i erosa Mirko Todoric: Poezija u krugu svjetla i tame Josip Osti: Enes Kievic, Snijeg u ocima DEMALUDIN ALIC Nihad Agic: Demaludin Alic Iso Kalac: Poezija Demaludina Alica ADMIRAL MAH I C Marko Veovic: Mahiceva zemlja cuda Hadem Hajdarevic: Vodopadi stiha Zilhad Kljucanin: Moc imaginacije ALIJA H. DUBOCANIN Nenad Radanovic: Pamcenje vode Branko Stojanovic: Ljepota trpnje MUNIB DELALI C eljko Bojovic: Doivljaj poetskog zvuka Enver Kazaz: Rasprs jezika i emocije SEAD BEGOVIC Dalibor Cvitan: N eofizicka oznacajnost.. Neven Jurica: San i njenost.. HAZIM AKMADIC Goran Samardic: Haos omeden rijecima Hadem Hajdarevic: Pjesnitvo Hazima Akmadica HAMDIJA DEMIROVIC Slobodan Blagojevic: Neke odgonetnute tajne HADEM HAJDAREVIC Neven Jurica: Senzualnost mate i slike Almir Zalihic: Stablo na ocevini Muhidin Danko: Izvori i uca u poeziji Hadema Hajdarevica FERIDA DURAKOVIC Marko Veovic: Od igre do mucnine

571 573 575 577 579 587 600 601 603 605 606 609 612 615 617 622 629 630 637 640 643 644 647 650 651 653 656 658 662 667 668 676 685 686 691 692 695 698 706 707
801

Enver Kazaz: Razbijanje monoglasnosti pjesme 711 DEMAL UDIN LATIC 716 Aziz Kadribegovic: Prepoznatljiv pjesnicki glas 717 Hadem Hajdarevic: Pjesnitvo Demaludina Latica kao cin autorskog "otkrivanja" a ne kao cin "stvaranja" unutar svijeta umjetnosti 719 ZILHAD KLJUCANIN 731 Ivan Pandic: Konotacije konkretnog 733 Vasa Pavkovic: Dani, u snovima 736 Rifat Haskovic: Pjesnik nevinosti 739 SEMEZDIN MEHMEDINOVIC 743 Zilhad Kljucanin: Ushit ljepotom svijeta 744 Josip Osti: Razotkrivanje obrnute perspektive svijeta 746 Enver Kazaz: ivotvornost jezika 750 SELIM ARNAUT 756 Branko Stojanovic: Novi lirski govor 757 eljko Grahovac: Izvanredan prvenac 759 Vladimir J aglicic: Poceti od krova 763

Mlada bonjacka lirika

Enver Kazaz: Iznad prizora uhodanog uasa Napomene priredivaca Index vanijih imena 769 789 790

802

Enes

DURAKOvrC

BONJACKA POEZIJA XX. VIJEKA

Nakon desetogodinje utnje i duhovne konsternacije, potkraj osamdesetih godina XIX. vijeka zapocinju snani procesi obnove zamrzlih tokova bonjacke knjievnosti s izrazitim karakteristikama preporodno-romanticarske atmosfere. Prva generacija pjesnika i pripovjedaca pie prve pjesme, pripovijetke i romane na narodnom jeziku i zapadnom pismu, ali, istodobno, pribira folklornu gradu i sistematizira knjievno naslijede iz prethodne epohe. U "riznicu" raznovrsnih knjievnih tradicija Bonjaci su, svakako, unijeli osobeno knjievno naslijede, znacajno za odredenje duhovne samobitnosti i konstituiranje samostalne nacionalne literature. Odnosi se to, prije svega, na bogato usmeno stvaralatvo koje je uza sve slicnosti sa srpskom i hrvatskom narodnom knjievnocu nosilo sobom pecat posebnih kulturno-civilizacijskih tokova. "Da je, na primjer, u prolosti postojala samo muslimanska narodna knjievnost bez ikakvog svog uticaja i produetka u umjetnickom stvaranju Muslimana, a tu cinjenicu niko ne moe poreci, toj etnicko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen knjievni izraz i njena knjievnost." - istaknuo je Midhat Begic u tekstu Uz knjievna kretanja
u Bosni i Hercegovini poslije oslobodenja.!

A za utemeljenje moderne bonjacke poezije od presudne je vanosti upravo to golemo i izuzetno vrijedno lirsko stvaralatvo narodnoga um otvora, prije svega sevdalinke i balade, koje su vec prvoj generaciji pjesnika ponudile prve i prepoznatljive obrasce umjetnickog izraza. Sevdalinka i balada ukazat ce se, zapravo, kao svojevrstan folklorni obrazac koji ce se preobraajnom snagom svojih oblika i ideo-afektivnih sadraja javljati kao inspirativna osnova u stvaralatvu mnogih pjesnika dvadesetog stoljeca. Odnosi se to (istina u manjoj mjeri) i na bonjacku epsku pjesmu i alhamijado knjievnost (stvaralatvo na bosanskom jeziku i arapskom pismu). Slican znacaj u procesima konstituiranja samosvojnih tokova bonjackog pjesnitva ovog vijeka ima i bogato pjesnicko naslijede na orijentalnim jezicima, koje svoj procvat doivljava u nas u periodu od XV. do XVIII. stoljeca, a nastavlja se sve slabijim intenzitetom do sredine XIX.vijeka. U bogatstvu pjesnickih vrsta i oblika tzv. divanske poezije posebno mjesto svakako pripada mistickoj lirici koja ce i u novijem pjesnitvu naci odjeka, ali, naravno, u bitno
1

Vidi: Midhat Begic, Djela, knj. 5, Sarajevo, 1988., str. 56. 7

preobraenom vidu. Vecce se kod Safvet-bega Baagica uz erotsko-hedonisticku liriku izraslu na zasadima sevdalinke javiti i ezoterijsko-misticna poezija (Harabat, Na pucini svjetla), da bi se kod Muse Cazima Catica taj paralelizam erotskog i misticnog (profanog i svetog) javio u dramaticnom dvojenju izmedu zemaljskog obilja plotske slasti i misticne opomene onostranosti. U dinamici knjievno-historijskih preobraaja, mijeni stilskih formacija i plodonosnom proimanju s raznolikocu junoslavenskih tradicija i evropskih duhovnih obzora, ovaj ce specifican senzibilitet culnog misterija i ezoterijskog misticizma biti stalno prisutan u bonjackom pjesnitvu XX. vijeka. Od Baagica i Catica, Hume i Muratbegovica, preko Kulenovica i Dizdara, Kajana ili Sidrana, sve do najmladih Hajdarevica ili Kljucanina, on ce se u punoj samosvijesti ive tradicije obnavljati svaki put u drukcijem vidu i ornatu, ali uvijek kao posebnost koju ce knjievna kritika prepoznati i nedvosmisleno imenovati. Postoji, medutim, u tradicionalnoj srpskoj i hrvatskoj knjievnoj historiografiji, ciji recidivi jo uvijek traju, i dvojako negativan odnos prema bonjackoj knjievnoj tradiciji. S jedne strane odbojnost i iracionalno poricanje njene legitimnosti, jer je nastajala u vrijeme osmanske vladavine s vidljivim zracenjem islamske duhovnosti, a s druge strane, ako se to stvaralatvo i priznavalo kao duhovni fenomen naeg podnebIja, ono je bilo atribuirano kao kontinuitet hrvatske ili srpske knjievne povijesti. A bonjacka knjievnost ima vlastiti povijesni kontinuitet, s neposrednim slicnostima i naporednostima sa ostalim junoslavenskim knjievnostima, kao i razlikama i posebnostima. Stoga je i u prosudivanju bonjacke poezije XX. stoljeca uz odredenje njene samobitnosti, isto tako vano sagledati sve one karakteristike koje su zajednicke cjelini junoslavenskoga kulturnog kruga. Jer, od Baagica i ikica, Karabegovica i Catica zapocinje i onaj izuzetno znacajan proces proimanja sa hrvatskom, srpskom i crnogorskom kulturnom tradicijom i knjievnom suvremenocu. U traganju za izvorima vlastite duhovnosti u bonjackih pisaca ce se, recimo, stalno provlaciti i svijest o srednjovjekovnim, slavenskim i bogumilskim korijenima, od Humina Grozdaninog kikota, preko Dizdarevog Kamenog spavaca, sve do Sidranove ili Laticeve rekreacije poetskog naslijeda srednjovjekovnih zapisa, listina i epitafa. Valja, medutim, odmah naglasiti da ova antologija nije nastala kao "slikovnica" koja bi odbirom grade ilustrirala neku unaprijed zadanu periodizacijsku shemu stilova i razdoblja, niti da genetickim determinizmom "nacionalnog duha" hipostazira sakrosanktne vrijednosti nacionalne tradicije. Ona i tu dinamiku knjievno-historijskih mijena i konstantne vrijednosti nacionalne posebnosti potuje i slijedi samo u onoj mjeri ukoliko su se u samoj pjesmi realizirale kao autentican estetski svijet nesvodiv na puku dekorativnost i pragmaticnu ilustraciju i instrumentalizaciju ideolokog apriorizma. Autoru je isto tako bila strana i ona pateticna (nerijetko i licemjerna) pozicija samozatajstva, koja cinjenicnu izvjesnost razlicnosti naih nacionalnih kultura previda zarad, u osnovi plemenitog, projekta kulturne sinteze.
8

Antologije nacionalnog pjesnitva u nas se, naalost, jo uvijek doivljavaju kao statusne, bezmalo svete knjige, a ne kao jedan od brojnih oblika sistematizacije poetskog iskustva. Stoga se i pocetni doivljaj samozadovoljstva pred cinjenicom da je ovo prva antologija bonjacke poezije XX stoljeca, vrlo brzo samoironijski rastocio slijedom onog shvacanja pjesme to ga otkrivaju stihovi Skendera Kulenovica A kad, ko list vjetar, ponese je vrijeme njenom neizvjesnom u mutnini stanu, njoj ravno na koju ce svoju pasti stranu. (Pjesma od dva ruba) II. U snanom pokretu evropeizacije i prevladavanja dotadanje duhovne izoliranosti bonjacka knjievnost na pocetku ovogvijeka "prolazi genetickim fazama svojstvenim svima evropskim knjievnostima, od racionalizma Mehmeda Kapetanovica Ljubuaka do romantizma Mirze Safveta, impresionizma Caticeva i ekspresionizma Humina".2 Jednostavnost knjievno-historijskog grafizma kolske periodizacije to ju je ovdje izveo Midhat Begic, a u dvotomnoj studiji Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine analiticki i dokumentirano razloio Muhsin Rizvic, nesumnjivo potvrduje da se i bonjacka poezija u ovom periodu "naglo izravnala sa srpskom i hrvatskom knjievnocu u pogledu osnovnog stilskog usmjerenja".3 Zato bi se i za bonjacko pjesnitvo s kraja XIX. i s pocetka XX. vijeka mogao primijeniti knjievno-historijski pojam ubrzanog rasta u kojem, svakako, punu panju valja posvetiti i toj dijahronijskoj slici preobraaja i evropeizacije, kao i znacaju pjesnickog naslijeda na kojem se uoblicavalo i novovjekopjesnicko iskustvo. Ako bismo u "panoramskom snimku" cjeline ovog perioda, u rasponu od Baagica, Karabegovica i ikica, preko emsudina Sarajlica i Muse Cazima Catica, do Jusufa Tanovica, Fadila Kurtagica i Ahmeda Muradbegovica, pokuali naznaciti temeljni "duhovni etimon" njihove pjesme, onda je to prije svega uticaj sevdalinke i lirske narodne tradicije uopce. Svi su oni inspirativne impulse iz sevdalinke i balade u svoje stihove uglavnom pretakali ponavljajuci njihove poetske obrasce i opci stilski rekvizitarij, utapajuci se nerijetko u onaj maniristicki tok popularnog pjevanja "aiklija" i "sevdalija". Sve dok su doslovno i sljedbenicki oponaali tu sevdahlijsko2 3

Midhat Begic, Nepostojeca zbirka, Djela, knj. 5, str. 235 Isto, str. 235
9

-baladicnu sliku aikluka i akamluka, dulistana i edrvana njihovi su stihovi djelovali blijedo i izvjetaceno, bez snanijeg doivljaja koji bi se pretocio u osoben i upecatljiv pjesnicki izraz. Namijenjene citalackoj recepciji i senzibilitetu naeg patrijarhaInog gradanstva, njihove su pjesme onda bile otvorene i zracenju sentimentalno-romanticarske lirike srpskog i hrvatskog romantizma, pa su u njihovim stihovima lahko prepoznatljivi i uticaji Zmaja, Jakica, Preradovica ili Harambaica. Ali kada je molsku impostaciju njihove pjesme natopio bolno-elegicni senzibilitet sevdalinke i balade, onda su i njihovi stihovi, prije svega Caticevi a potom i Humini, zadobili svoju posebnost i ljepotu po kojima ih pouzdano prepoznajemo. Tek tada se ni slika toga svijeta nije vie javljala kao izvanjska kulisa i folklorni ures znacenja, nego autentican izraz viestoljetne tradicije i duhovnosti "jedne jednostavne a nevjerovatno istancane gradske kulture" kako je to povodom Hamze Hume zapisao Skender Kulenovic.4 Ovaj se panoramski knjievno-historijski snimak razlae na niz pojedinacnih pjesnickih portreta s vie ili manje pjesnicke samobitnosti pa se u strogom antologijskom izboru, koji je uvijek unekoliko "nepravedan", ne mora i konacno ne moe naci znatnijeg mjesta za one licnosti koje u knjievno-historijskoj slici inace imaju izuzetno mjesto. Odnosi se to, prije svega, na Safvet-bega Baagica, nesumnjivo najkrupniju knjievnu pojavu s pocetka XX. stoljeca, kao i na Osmana ikica, cija je slava narodnog tribuna znatno prevazila vrijednost njegovih pjesama. Safvet-beg Baagic (1870.-1934.) je nesumnjivo "temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovackih Muslimana u fazi njihova snanog i istorijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta."5 Njegova je poezija isto tako odredila magistralne pravce u razvoju bonjacke knjievnosti novog doba, ali - drimo li se strogih antologijskih mjerila - taj knjievno-historijski znacaj ne smije biti i pokrice za nekriticki odbir pjesama. u erotsko-hedonistickoj i u misticnoj lirici on je tek unekolike pjesme potvrdio svoj pjesnicki talent, prerano zatomljen i priguen zarad znacajne javne i kulturno-znanstvene djelatnosti. Upravo i Baagic je kao i Osman ikic (1879.-1912.) tipican predstavnik preporodnog pjesnika koji rad za "narodnu polzu" i "opcu hasnu" pretpostavlja individualnoj pjesnickoj sudbini, pa je i to jedan od razloga to njihovi mladenacki nagovjetaji znacajnih poetskih dometa nisu rezultirali ostvarenjima vece umjetnicke vrijednosti. Torzicno je ostalo i pjesnicko djelo Avde Karabegovica Hasanbegova (1878.-1900.), koji se iz matice lahkorjecivoga folklornogromantizma i konven-

Skender Kulenovic, Iz smaragda Une, Izabrana djela, knj. 5, Svjetlost, Sarajevo, 1983., str. 156 Midhat Begic, Izabrana djela S. Baagica, Djela. 5. str. 194-195

10

cionalne ljubavne teme izdvojio pjesmama sudbinskoga "susreta sa smrcu". Inspirativni podsticaji Njegoeve ili A~erceve pjesme bit ce kod njega bar na mahove zasvjedoceni autenticnocu osobnoga doivljaja i poetske vjerodostojnosti. I onda kada je pjevao "zemnu muku" tragicnog nesporazuma sa primitivizmom provincijalnog duha i kad je udio "uzlete due u beskonacnost Tajnog prostora" Avdo Karabegovic Hasanbegov je groznicavo, svjestan skorog kraja, u cigle cetiri godine koliko je trajao njegov stvaralacki vijek, makar u obrisima iscrtao onu mapu zemaljskih i nebeskih puteva to ce tek u Kamenom spavacu Maka Dizdara zadobiti cjelovitost i estetsku dovrenost poetske kosmogonije. Nije li u onom djecacki prkosnom obracanju Smrti i Sudbini Ne, ti nema vie moci nada mnom Ja sam sam svoje sudbine stvoritelj u slutnji apsurda egzistencije ciju punu ljudsku i poetsku spoznaju ovaj "djecak jednostavno nije imao vremena da razvije u sebi"6poloen osnov i eticke i metafizicke dimenzije Dizdareve vizije obesnaene smrti u pjesmi Suncani Hristos. Smrt ga traae al ne nade nita Ne nade ni kosti ni meso ni krvi Osta joj samo obris znameni i prvi Put za neto smrt zube nije imala S Baagicem i ikicem, Karabegovicem i . Sarajlicem dovravala se faza romantizma u razvoju bonjackog pjesnitva, jer su stihovi Muse Cazima Catica (1878.-1915.), nakon pocetnickih mucavosti, vec bili uronjeni u maticu simbolisticke poetike. "Jaci i senzibilniji od obaju Karabegovica, dublji i gipkiji u izrazu od ikica"7 Musa Cazim Catic je s jedne strane nastavljao poetska iskustva prethodne generacije, ali je, s druge strane, produbljivao s Baagicem i Karabegovicem zapoceto otvaranje bonjacke poezije prema duhovnom stvaralatvu ostalih junoslavenskih knjievnosti. I dok Baagiceva i Karabegoviceva poezija to otvaranje iskazuje vie dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno, romanticarsko-pateticnim ocitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta,8 kod Catica je to bio proces pune stvaralacke osmoze i oplemenji6

Slobodan Blagojevic, Ocaravanje svijeta: Avdo Karabegovic Hasanbegov, predgovor Sabranim pjesmama A. K. Hasanbegoua, Sarajevo, 1985., str. 27 Tode Colak, Muzika soneta, Odjek, Sarajevo, XXXII/1979., 1, 17. Ali i onda kada su slijedom Harambaiceve ili Zmaj-Jakiceve budnicke poezije zazivali cas hrvatsku cas srpsku "vilu poezije" oni su ispisivali poeziju bez estetske vrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedocanstvo burnih srpsko-hrvatskih nadmetanja u "nacionalizovanju" Muslimana 11

vanja, to je nuno moralo rezultirati i poetskim padovima i promaajima, ali i istinskim oplodenjima dva (tri) u osnovi razlicita doivljaja svijeta i dvije (tri) razlicite kulturne i knjievne tradicije. U tom smislu on je zapoceo onaj put evolutivnog preobraaja bonjacke knjievnosti koji ce kasnije omoguciti i Humu i Kulenovica i Dizdara, dakle jednu novu generaciju pjesnika u cijim pjesmama vie nece biti te unutarnje tenzije i grcevitog napora da se uzajamno promu dotad razliciti oblici pjesnickog iskustva. Pjesnik ljubavi i smrti, grijeha i pokajanja, Catic je od prvih, pocetnickih, do posljednjih, zrelih pjesama, sebe i svijet pjevao osjecanjem nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, doivljajem mistickog jedinstva covjeka i prirode. U prvoj pjesnickoj fazi taj se misticizam ostvaruje simbolikom i metaforikom, doivljajnocu i atmosferom bonjacke usmene i umjetnicke tradicije, s vidljivim zracenjem orijentalnih uzora. Ali, Catic je i prvi na pjesnik kod koga je uocljiv zaokret u odnosu na istocnjacku poetiku misticizma. Iz stiha u stih kod njega su, naime, ivotna radost i plotska elja nadvladavale spiritualno-misticno osjecanje svijeta. A u tom grcevitom dvojenju izmedu svjetovno-culnog i misticno-religijskog doivljaja ljubavi prisutna je i temeljna drama njegove pjesnicke hereze, to je simbolicki naznacuju stihovi koje cemo navesti. A dua mi poput orla slobodna i smjela Preko meda vasione u beskrajnost pliva C'jela narav, c'jeli bitak u mom bicu ivi Moje bice ko kaplja se u Jedinstvu sliva.
(Gazel, II)

Kad ne mogu s "Abu hajata" Dosegnuti ivotvornog pica Da okr'jepim svoju ednu duu Bar s kapljicom nadzemnoga ica Daj Ti onda moja Lejlo draga Da se Tvojih dodirnem usana Da ublaim tom kapljicom rajskom Prsa moja ognjem uzburkana.
(Aiklije, II)

U ovom kolebanju izmedu grijeha i pokajanja, u Caticevojpjesmi je istodobno prisutan iz sevdalinke poznat osjecaj bezizlaza i nemogucnosti ljubavnog ispunjenja, i to u oba vida: i na planu svjetovno-culnog i na planu ezotericno-misticnog shvacanja ljubavi.
12

U drugoj pjesnickoj fazi, od 1908. godine, Caticeva poezija je amalgamirala bitna iskustva simbolisticke poetike i secesionistickih traganja, karakteristicnih za prijelaz iz XIX. u XX. vijek. Novi lirski akcenti u njegovoj su se pjesmi asimilirali prirodno i nenametljivo, a samo ponekad su bili u punoj protivnosti i sa duhovnocu zavicaj no-nacionalnog pjesnickog naslijeda i sa njegovim osobnim ritmom i doivljajem svijeta. Catic je, neosporno, podosta ucio od svojih suvremenika (Kranjcevic, Vidric, Mato ... ), ali se ti uticaji i dodiri u njegovoj pjesmi razlicito reflektiraju. Prisutnost kranjcevicevski intoniranog socijalnog prosvjeda, vidricevska impresionisticka razigranost pejzaa ili matoevska artisticka punoca i simbolisticki kult forme, javljaju se kod njega tek kao plodotvoran podsticaj i "ohrabrenje". I upravo stoga je tacno opaanje Muhsina Rizvica da se "okret prema zapadu kod Baagica manifestovao vie u tematsko-sadrajnom pogledu, dok je kod Catica kompleksniji, sa fondom emocija novog kvaliteta, sa otklonom od istocnjacke egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoce sirovog doivljajnog potencijala u emotivni rafinman."9 Slijedom Caticeva (ali i Matoeva i Duciceva) modernistickog artizrna krenulo je i nekoliko mladih pjesnika (Jusuf Tanovic, Fadil Kurtagic, Munib Osmanagic) u cijim je pjesmama folklornu inspiraciju patrijarhaine doivljajnosti sve vie smjenjivala artificijelnost parnasovskih slika, impresionistickih preliva ili retorska stilizacija "salonskog simbolizrna". Mada je ovdje ovjetalu dekorativnost sevdalinke samo smjenjivala izvjetacena dekorativnost "moderne", tu se vec zaceo proces obogacenja izraajnih mogucnosti i oblika, rastvaranje dubljih i zapretanih intenziteta jezika, jo uvijek neistraenih u prethodnoj pjesnickoj generaciji. Istina, i ovi ce mladi pjesnici u predratnom Biseru, Gajretu ili Beharu objaviti pokoju pjesmu "starog kova", ili ce se poput Fadila Kurtagica, Omera Campare i Abdulaha Alijagica neposredno poslije rata utopiti u nazdravicarskoj patetici domoljubne lirike, ali je u njihovoj pjesmi vec nagovijeten onaj bitan preobraaj konvencionalne

To kolebanje izmedu dva poetska modela uocljivo je i u pjesmama Ahmed .; Muradbegovica (1898.-1972.) koji je 1919. godine objavio zbirku Haremsk lirika. Muradbegoviceve su pjesme, istina, natopljene istim onim culni patrijarhalno-folklorne drhtajem i melanholicnimpoezije u sevdalinke, bogatiji ta senzualnost sublimira tonom artisticki ali se zasnov pjesnicke Slike.~ i spiritualizira simbolistickom slikovnocu. A iza tih cas romanticarskih cas simbolistickih stihova, kako je to zapazio i Pero Slijepcevic, sve vie provijava ekspresionizam, pa se i blagost impresije i sentimentalnost folklorne fraze sve vie preobraava u otre namaze ekspresionistickog doivljaja dekompozicije mistickog svejedinstva svijeta. I dok su ti stidljivi nagovjetaji "nove doivljajnosti" karakteristicne za poslijeratnu "Iirsku revoluciju" u
9

Muhsin Rizvic, Musa Cazim Catic - Izmedu erotike i mistike, Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969., str. 32
13

Muradbegovicevoj pjesmi stiavani u klasicnim oblicima i konvencijama vezanog stiha, u prvim pjesnickim zbirkama Hamze Hume (Nutarnji ivot, 1919., Grad rima i ritmova, 1924.) stihovi su "slobodni, i ne samo u smislu ritma i slika, nego i osjecajno, misleno, moralno, esteticki, filozofski i religiozno, u svakom pogledu"- pisao je Milan Kaanin 1924. godine.lO A s Hamzom Humom zapocinje i sasvim novo poglavlje u razvoju bonjacke poezije XX. stoljeca. III. Mada u bogatom literarnom opusu Hamze Hume (1895.-1970.) poezija obimom cini neznatniji dio, on je u knjievnoj historiji znacajno mjesto stekao kao pjesnik, prije svega zato to su svi njegovi tekstovi natopljeni izrazitom lirskom atmosferom i poetski rafiniranim izrazom. Knjievna je kritika taj naglaeni lirizam Humina knjievnog izraza mahom objanjavala orijentalno-senzualnim senzibilitetom bonjacke knjievne tradicije, ali i kao bitnu oznaku avangardne lirske pobune to se i u nas dogodila neposredno poslije Prvog svjetskog rata. Vec u mladenackoj zbirci Nutarnji ivot (1919.) Humina je lirika donijela nesumnjivu novinu, jer je u sebi nosila bitne karakteristike ekspresionistickog doivljaja i izraza. Slobodni stih, disperzivne, iracionalnim impulsima izazvane i asocijativno povezane slike "pounutranjenog pejzaa", jaki i jarki kontrasti i snani namazi osnovnih boja kao izraz iracionalnih psihickih sadraja, dinamicka slikovnost - sve se to u ovim pjesmama javlja sasvim u duhu ekstaticne pobune protiv naslijedenih konvencija lirske poezije. Ali, uza svu slicnost, Humina se poezija ipak bitno razlikuje od pjesnika tirske revolucije. Umjesto apstraktnih prostora i "metafizickih ocicenja" duha, Humo je bio cvrsto vezan za zavicajni svijet i mostarski pejza koji se u njegovoj pjesmi ukazivao i culno prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom i odslikom, u jedinstvenom iskazu sinkreticke punoce i zbiljnog i matovnog misterija ivota. Zato je i prihvatljivo miljenje Skendera Kulenovica koji je uticaje beogradskih modernista sveo tek na Humino "osmjeljenje da povjeruje u autenticnu ljepotu svijeta ispod svojih ocnih kapaka (... ) a sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domace rijeci, one to je prela devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrecenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i mirie feslidan jedne jednostavne a nevjerovatno istancane gradske kulture."ll I doista, vec u zbirci Grad rima i ritmova (1924.) prvotna estina avangardne pobune uoblicavala se u nesumnjivo novim pjesnickim oblicima, ali i u
10

M(ilan) K(aanin), Grad rima i ritmova, Srpski knjievni glasnik, Novi Sad, 1924., XIII. 234 Skender Kulenovic, Iz smaragda Une, navedeno izdanje, str. 156

11

14

oplodenjima sa tradicijom, prilagodenom novom senzibilitetu i shvacanju umjetnickog cina. Oslobodena kolski naucene i preuzete poetike lunaticko-sablasnog ekspresionizma, njegova se pjesma rastvarala u erupciji panerotskog doivljaja svijeta, ekstaticnoj apoteozi culnog misterija. I dok se Antun Branko imic, njegov zemljak i drug iz zagrebacke, ekspresionisticke faze, gnuao tijela, Humo je pjevao: U zapaljenom tijelu je cudo, te u njegovim stihovima postoji samo ta nezatomljiva ekstaza culnog uitka. Sva je Humina poezija nastala u magmi ivotnih pulsacija, nezatomljivim ikljajima erotickog zanosa koji plavi i obuzima svekoliku prirodu. Otud u njegovim pjesmama rijetko susrecemo staticne slike predmetnog svijeta: sve je zahvaceno snanim animistickim pokretom i ivodajnim porivom. Misticno-erotska opsjednutost nedjeljivocu svijeta i svijesti uvjetovala je i zahtijevala integralni jezik poetskog ocitovanja, entuzijasticki govor u kojem i covjek i svijet prepoznaju svoju vjecno obnovljivu ljepotu radanja i plodenja. Ali, ispod te zaarene eroticnosti stalno se, ponorno, provlaci i sjenka opomene nad neminovnom prolaznocu ivota, to njegove pjesme obrubljuje melanholicnim prizvukom balade i onim iz sevdalinke poznatim pripjevom neutopljene ljubavne udnje. A u tom rasponu izmedu kikota i krika ukazuje se ona Humina u osnovi jednostavna "zdvojnost due" koja svoje prisustvo osjeca u svemu, ali je i svjesna tragicno kratke ljepote culnog misterija. Vidljivo je to i u njegovoj knjizi lirskih proza Sa ploca istocnih u kojoj se Humo "prisnije pribliio orijentu, ali ne onom naivno i simbolicno stilizovanom iz svoje lirike, koji ce u njegovim novelama doivjeti svoj puni izraz, nego orijentu starozavjetne beduinsko-nomadske legende sa karakteristikama uspokojenog kazivanja estina i udnji."12 Svijet orijentalno-bajoslovnih prostora ukazuje se ovdje i u konkretnosti zbivanja, ali se ta dogadajna neposrednost u trenu preobraava u poetsko-sentencijsku univerzalizaciju legende i ljubavnog mita. Zasicenost ovih lirskih proza prepoznatljivim simbolima orijentalne poezije, naglaeni patos ritmicko-melodijske strukture recenice, apstrakcija neposredne ivotne stvarnosti, sve to uvjetuje osnovni dojam izrazite stilizacije jednog vec sasvim prepoznatljivog pjesnickog svijeta istocnjackog duhovnog izvora. Humo je ovdje poetski obnovio onaj i prostorno i vremenski rasprostranjeni oblik pjesnickog iskustva to se od Rumija i Mearija, ili Hajama i Hafiza, sve do Tagore ili Halila Dubrana ukazuje cas kao hedonisticka pohvala eni i ljepoti ljubavnog iskustva, cas kao misticki put ezoterijskih otkrovenja apsolutnog smisla postojanja "istinom srca" i ljubavnog stapanja s Univerzumom. Zbirka pjesama Sa ploca istocnih predstavlja u tom trenutku razdjelnicu u razvoju bonjacke knjievnosti, jer je s jedne strane dovravala jedan tradicionalni
12

Muhsin Rizvic, Prenapregnuta culnost kao opsesija izraza, predgovor Sabranim djelima H. Hume, Sarajevo, 1976., knj. 1, str. 27
15

tok pjesnickog iskustva, sugestivno ga potvrdujuci, ali najavljujuci i njegovu docvjetalost i nemogucnost formalnog obnavljanja. Krajem dvadesetih godina u irim, junoslavenskim okvirima vec se stiala ekstaticna lirska revolucija koja je u cigle tri-cetiri godine naoko definitivno sruila sve klasicne vrijednosti pjesnickog naslijeda. Nakon opceg sjecanja posvemanje pometnje, stravicnih iskustava rata i fantazmagoricnih slutnji zemaljske apokalipse, pjesnici su se iznova vracali neposrednim iskustvima svakodnevIja. Otud se u poeziji osobito mlade generacije iznova ukazuju stanoviti "socijalni sadraji", kao i one vec zaboravljene, u ekspresionistickoj poetici prezrene impresionisticko-simbolisticke senzacije suglasja covjeka i svijeta. A na taj nacin su se jasno diferencirala dva osnovna poetska toka. Za prvi lirski tip karakteristican je aktivisticki odnos prema neposrednoj drutvenoj zbilji, pa se ona egzaltirana i anarhisticka pobuna avangardnog narataja kanalisala u smjeru socijalnog protesta, dok je paralelno tekao i tok neoimpresionistickog i neosimbolistickog pjesnitva. Za oba usmjerenja je karakteristicno ponovno uspostavljanje humanisticke vizije svijeta i "realistickog" konstituiranja predmetne realnosti, rijecju - reafirmacija izvjesnih klasicnih principa i vrijednosti u gradnji pjesnickog izraza. Unutar ovakve, ovlane i prigodne sistematizacije pjesnickih usmjerenja, javlja se krajem dvadesetih godina i niz mladih bonjackih pjesnika, medu kojima posebno valja izdvojiti Saliha Alica, Husniju Cengica, Atifa Ljubovica, Hamida i Maka Dizdara, Ilijasa Dobardica, Mustafu H. Grabcanovica, Saita Orahovca i ukriju Pandu. Od pjesnika neoimpresionisticke i neosimbolisticke lirike koja je i ideoafektivnim sadrajima i obnovom versifikacijskih kanona vezanog stiha naoko bila blia tradicionalnom nego li avangardnom poetskom izrazu, valja svakako izdvojiti Saliha Alica (1906.-1981.). U njegovim se stihovima ustreptalost impresionistickih pastela preobraavala u diskretnost simbolistickih vizija i etericnih navjecenja dubljih suglasja covjeka i svijeta koji ga okruuje. Slijedom impresionistickog pjesnickog naslijeda, najveci je broj Alicevih soneta nastao u svojevrsnoj opsesiji pleneristickom raskonocu pejzanih dojmova, pa se u tom mnotvu lirskih slika seoskih krajolika sve vie osjecala rutinska gesta slikarski profinjenog postupka koji naoko jednu i istu sliku svijeta prezentira uvijek drukcijom nijansom, zvukom i osvjetljenjem. Salih Alic, istina, nije bio pjesnik nekog dubljeg intelektualnog promiljanja svijeta i covjekove sudbine, ali je i cjelinom pjesnickog opusa, apogotovo u stroijem izboru njegovih pjesama, izgradio jedan koherentan i upecatljiv poetski svijet u kojem je lirski subjekt (moda u strahu od dubljih pitanja o smislu egzistencije) stalno bjeao u svijet prirode. U onim rijetkim trenucima "suocenja sa sobom", kada bi iciljela ta izvanjska rasko prirodnih manifestacija, Alicu se svijet u trenu ukazivao i tjeskobnim doivljajem sumnje i zagonetkom kosmicke sudbine covjeka. To su nesumnjivo najbolje Aliceve pjes16

me, bilo da se oglaavao ispovijednom dramom licne sudbine (Krik iz moje sobe), bilo univerzalnim pitanjima o "posljednjim stvarima" (Pjevac s Medvednice, III i XV). Ali, on je te trenutacne nagovjetaje kompleksnijeg zasnova svoje poetike hitro stiavao utapajuci se u svjeinu akvarelskog prezentiranja nerijetko idilicnog svijeta seoske pastorale. U takvom, uvijek opasnom suenju doivljajnomisaone osnove pjevanja, Alic je imao onaj doista rijedak dar da prividnu jednolicnost motivsko-idejnih preokupacija svaki put sublimira u neponovljivosti pojedinacnih slika, pa je Tin Ujevic s pravom istakao da je kod njega "sve novo, osvjeeno od razigrane mate, svojstveno samo Salku kao osjetljivu liriku".13 Mada je u "odanosti" sonetnom obliku Salih Alic pristajao i na opasnosti ritmicko-melodijske monotonije on je, ipak, bio pjesnik naglaenog osjecanja eufonijskih vrijednosti jezika, pa se i vezani stih njegovih soneta ili dvokatrenskih pjesama iz Lirskog tarza ne ukazuje kao unaprijed odabrani "kolski oblik" pjesnickog umijeca, nego temeljnom doivljaju primjeren ritam cjelovitog, melodijski skladnog ucjelovljenja pjesme. Njegovi slobodni stihovi, kada je u gnomickom iskazu pokuao "misaono obogatiti" svoj pjesnicki svijet, ipak daleko zaostaju za njegovim sonetima. Mada je uz Hamzu Humu najznacajniji pjesnik meduratne bonjacke poezije, Salih Alic je surovo odbacen i poput Tinovih "ljudi za vratima gostionice" umro u Zagrebu potpuno zaboravljen. Slicnu sudbinu doivjeli su jo neki pjesnici iz meduratnog perioda i tek u posljednjih desetak godina ponovo je upozoreno na znacaj njihova stvaralatva. Ime Husnije Cengica (1907.-1986.) i danas se uglavnom spominje uzgredno i to u povodu almanaha Knjiga drugova u kojem je i on zastupljen sa dvije pjesme. Poto je vrlo rano prestao pisati poeziju i buduci da za ivota nije objavio ni jednu zbirku pjesama knjievna kritika ga je gotovo zaboravila ili je inertno ponavljala paualnu ocjenu da je rijec o "tipicnom" predstavniku socijalne knjievnosti. I tek je nedavno izdanje Cengicevih izabranih pjesama14 pokazalo da u njegovom nevelikom opusu susrecemo daleko sloeniji svijet pjesnickog iskustva, istina jo neprevrelog i nekoherentnog, ali sa nedvosmislenim nagovjetajima i crtama autenticnog profila i jednog prerano zaguenog pjesnickog talenta. Izuzev nekolike mladenacke pjesme u kojima su pateticni stihovi o "golgotskom putu" prije odjek naukovanja o Vidovicevom Novom covjeku, te nekolike pjesme s motivom robije, u Husnije Cengica zapravo nema nijedne pjesme koja bi se makar ilustrativno mogla podvesti pod pojam socijalno angairane poezije. Nisu to ni pjesme Rijeci za zorilo i Ponocni putnik, pa cak ni u ciklusu pjesama o robiji nema nita od one uobicajene "ideologizacije" izraza karakteristicne za pjesnike socijalne literature. Ti su stihovi
13 14

Tin Ujevic, Moj pogovor Lirskom dnevniku, Zagreb, 1953., str 58. Husnija Cengic, Izabrane pjesme, Zadrugar, Sarajevo, 1989., Izbor, predgovor i bibliografija Zilhad Kljucanin.
17

prije stiani lirski solilokvij bica izloenog nevidljivim i nerazumljivim silama zla, nego li konkretna slika meduratne robijanice. Upravo, moglo bi se reci da je Husnija Cengic u traganju za osobnocu individualnog pjesnickog izraza izbjegavao neki opci i deklarativan pjesnicki program varirajuci razlicite stilske obrasce, od sentimentalno-romanticnih evokacija "slavne i prohujale" prolosti, neosimbolistickih vizija s biblijskim motivima (uz vidljiv odjek Kranjceviceva ritma i patosa), do izrazito ekspresionistickih stilizacija nokturalnih uzleta i "kosmicke sudbine" covjeka. Otud proizilazi i ritmicko-melodijska raznovrsnost njegovih stihova, od konvencionalnog, secesionisticki njegovanog aleksandrinca i deklamativnog osmerca, potom kracih stihova (peterac i esterac), sve do slobodnih stihova i duih lirskih proza. I upravo kada je u ciklusu pjesama o robiji i nekolikim pjesmama u slobodnom stihu procistio svoj izraz od naslijedenih obrazaca i epitetsko-atributske deskripcije, kada je vec dospio do sasvim prepoznatljiva glasa, Cengic je prestao pisati poeziju, oglasivi se jedino jo 1940. godine s dvije, reklo bi se zavjetajne pjesme u zagrebackom Savremeniku. Slican je slucaj i sa Atifom Ljubovicem (1904.-1955.), koji je 1926. godine objavio omanju knjiicu stihova, potom pregrt pjesama u meduratnoj periodici, da bi poslije policijske torture zbog uceca u tzv. komunistickoj aferi Jankovic-Prica 1929. godine, i definitivno prestao pisati poeziju. I Ljubovic se duhovno formirao u atmosferi Vidovicevog moralno-prosvjetiteljskog pokreta, ali i prvih "kruoka" i ideja socijalne literature. Vidljivo je to i u njegovim prvim pjesmama gdje se pateticni izlivi vjere u "Novog covjeka" i "ponovno rodenje" smjenjuju s prijetnjama "tekih uljavih ruku" i retorickih predskazanja u "Svijetli crveni dan". Ali, Ljubovic je makar i u nagovjetaju, slijedom poetskih iskustava poslijeratne avangardne poezije, u nekolike antologijski vrijedne pjesme, bio na tragu osobnog pjesnickog izraza. Jer, vec je onaj groteskni ples kostura u pjesmi Groblje u ponoc nosio teke akorde ekspresionisticke vizionarnosti, a bizarnost erotskog sadraja priziva u svijest opov makabrican ples andela pred kosmickim skeletom ene.

0, tada

zakripe kosti u kosturima a citave hrpe kostura mukih skupe se oko kostura ene davno vec bodeom prevarenog ljubavnika probodene

O, tada mahnita nastane strka oko gnjilog i strulog kostura ene ... Ima u Ljubovicevim pjesmama podosta ovakvih fragmenata, ali su ti trenutacni prosjaji vrlo brzo zgasnuli u potpunoj stvaralackoj askezi, pa se i pretpostavka o njegovom mogucem zrenju i preobraaju cini nepotrebnom i
18

nemogucom, tim vie to je tridesetih godina i medu bonjackim pjesnicima dolo do znatnijih podjela i to ne samo na osnovu estetskih programa, nego i na osnovu ideolokih opredjeljenja. O tim raskrcima bonjacke knjievnosti svjedoci, prije svega, djelovanje mladih knjievnika okupljenih oko casopisa Putokaz, to su ga u Zagrebu 1937.godine pokrenuli i uredivali Hasan Kikic, Safet Krupic i Skender Kulenovic. U Putokazu je Rizo Ramic objavio znacajan tekst pod naslovom Tri generacije knjievnika Muslimana, svojevrstan manifest socijalno angairane knjievnosti, u kojem ce otro kritizirati prethodnu knjievnu generaciju, a osobitopjesnickoi pripovjedackodjeloHamze Hume i Ahmeda Muradbegovica. "Nae ljude i na muslimanski ivot - pisao je Ramic - prikazali su kao neku istocnjacku egzotiku, to je, svakako prilicno nategnuto, nevjerno. Ali vec u njihovu pisanju ima artizrna, psihologije, izvjesne umjetnicke problematike. Humo i Muradbegovic, sa svojim neospornim knjievnim sposobnostima, stekli su priznanja knjievne kritike i citalaca - koja, treba reci bez uvijanja, nisu bez primjesa vanumjetnickih mjerila. Nova drutvena i knjievna kretanja, borbe modernista i konzervativaca u literaturi, nisu raspretali u njima energije za sloenija umjetnicka traenja i sloenije knjievne borbe",15 Podrazumijevajuci pod "sloenijim umjetnickim traenjima" prije svega "opredjeljenje za interese i tenje radnih Ijudi",16Ramic najavljuje mladu knjievnu generaciju, a medu pjesnicima uz vec spomenute Saliha Alica i Husniju Cengica posebno izdvaja Hamida Dizdara, Saita Orahovca, Skendera Kulenovica i Maka Dizdara. U njihovoj se poeziji pisanoj izmedu dva rata nesumnjivo osjeca socijalni angaman, ali se, naravno, ne moe govoriti o nekom konzistentno izvedenom pjesnickom programu. To su vie refleksi opcih poetskih tokova karakteristicnih za tridesete godine, bez znatnijih estetskih dosega. Zanimljivo je, medutim, da ce i Jovan Kric u tekstu Udea Muslimana u naoj knjievnosti uz starije - Hamzu Humu i Ahmeda Muradbegovica, potom Hamida Dizdara, posebno upozoriti na najmlade liricare Husniju Cengica i Maka Dizdara. Nama su ovdje svakako najzanimljiviji Skender Kulenovic i Mak Dizdar, pjesnici koji su ostvarili djela izuzetne vrijednosti i cjelovitosti. Nastajuci u dugom vremenskom periodu u kojem je i u bonjackoj poeziji dolo do raznovrsnih preobraaja, njihova je poezija, s jedne strane, bitno formirala te opce razvojne tendencije, ali se osebujnocu vlastitog rasta, razvoja i preobraaja i izdvajala kako to konacno uvijek i biva sa djelima izuzetne estetske vrijednosti. To je i razlog to ih ovdje izdvajamo kao posebne vrijednosti makar se time naruava onaj knjievno-historijski grafizam temporalne ulancanosti pojava, licnosti i djela.
15 16

Rizo Ramic, Tri generacije knjievnika

Isto

Muslimana,

Putokaz, Zagreb, 1937., br. 2

19

IV.

Primarnom snagom ivotnog i pjesnickog vitalizma, doivljajem svijeta i shvacanjem poezije Skender Kulenovic (1910.-1978.) je bio pjesnik ekstaze i apoteoze, obuzeti lirik sveprirodne radosti postojanja. Stoga je za njega pjesma vazda znacila oblik u kojem svijet prepoznaje svoju ljepotu i velicinu, jer se poezija i javlja u osjecanju ezoterijskog jedinstva egzistencijaInog misterija i estetskog cina. Otuda naoko paradoksalno zvuci cinjenica da se Kulenovic poezijom javljao rijetko, i to upravo onda kada se ta izvorna jednadba ivotnog i estetskog osjecanja svejedinstva ruila i osipala, bilo u licnoj ili opcoj drami i slici svijeta. U tom smislu citavo se pjesnicko djelo Kulenovicevo ukazuje kao svojevrsna odbrana jedinstva ivota i pjesme, panerotskog i misticno-orijentalnog doivljaja poezije kao svekosmickog treperenja materije. U predratnoj, mladenackoj fazi ta se misticno-culna doivljajnost javlja u dva oblika, u sonetu (Ocvale primule, 1927.), koji je versif:tkacijskimkanonom stiavao njegovu estinu, i lirskoj prozi (Jesenske vode, 1928.), u kojima se ta energija razlivala u apoteozu tvorackim silama prirode. Vec se u Ocvalim primulama, uz nedvojbenost Matoeva i Caticeva impresionisticko-simbolistickog naslijeda, jasno uocava silina panerotskog doivljaja svijeta i dinamicka slikovnost jezickog izraza koji preplavljuje granice zadanoga sonetnog oblika. Stoga se i cini da ce se sonet svaki cas rasprsnuti i poteci prirodnijim ritmom slobodnog stiha, ali ce do tog rasprskavanja doci tek petnaestak godina kasnije, u njegovim ratnim poemama. Burna ratna zbivanja, nisu, naravno, vie mogla naci izraza u harmonicnoj, mirnoj strukturi soneta, pa je u slobodnom stihu poeme pjesnik naao rapsodijski ritam "komponovan u mnotvu razlicitih partija od jamba na trohej do razgaljivog narodnog deseterca",17 Pjesnicki akt je nosio sad u sebi patos i tragiku, etiku i heroiku kolektivnog, pa je i govor bio akt totaIne pobune u odbrani samog ivota. Poema Stojanka majka Kneopoljka plodotvorno je sjedinila dostignuca suvremenog poetskog izraza s viestoljetn:om tradicijom usmenog narodnog stvaralatva. Komponirana kao tubalica, s raznovrsnom i ivom ritmicko-melodijskom strukturom, ova se poema ostvaruje smjenjivanjem lirskih, emocijom prepunjenih stihova, s narativnim, epskim pasaima. U aktu totalne revolucionarne pobune lirski subjekt tragizam neposredne ivotne stvarnosti prevazilazi osjecanjem bezvremene pripadnosti kolektivu i njegovoj historijskoj sudbini, snazi otpora, rtve i pobune. Stoga ce se na kraju tubalica prirodno preobraziti u himnu, a Skenderov jezik iznova dobiti onu arhetipsku punocu zemaljskog ivota za koju je Oskar Davico napisao: "Divlja
17

Midhat Begic, Cetiri bosanskohercegovacka pjesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1981., str. 16

20

snaga brizga iz svake pore Kulenovicevog jezika i takve snane lepote nije bilo kod nas ..."18 I dok se predtekstualna struktura poeme Stojanka majka Kneopoljka u etno-psiholokom i u oblikovno-izraajnom vidu zasniva na poetskim iskustvima tubalice i viestoljetnoj tradiciji srpske junacke pjesme, dotle je poema Na pravi put sam ti, majko, izio izrasla na zasadima i iskustvima bonjacke balade. A samo tako, tom otvorenocu stvaralackog duha, i jedna i druga su mogle prevazici na "ponekad otuni vjersko-nacionalni koordinatni sistem".19 Ali u obje poeme su zamjetljivi i poetski padovi, i to u onim trenucima kada se gubi metaforicka "gustina" arhetipskog obrasca na kojem su iznikle (tubalica, balada), a prevlada transparentnost prigodnog "ratnog izvjetaja." U tom smislu poema eva je artisticki punija i dovrenija i u njoj se bitno saimlju temeljne vrijednosti Kulenoviceve poetike. Citava poema je jedna razgranata personifikacija u kojoj die, buja, udi i voli zemlja, majka, ljubavnica. udnja za oplodnjom dobila je u evi kosmicke razmjere i uzdignuta je do vrhovnog principa ivota. Tu se onda u potpunosti brie granica izmedu predmetnog svijeta i njegova estetskog izraza, jer su svijet i jezik jedno, pa zato eva i ne pjeva o domovini, ona pjeva domovinu. A time se u potpunosti potvrduje Kulenovicevo temeljno shvacanje da je "lirika samo djelic Spinozine supstance" i "treperenje materije" pa pjesniku "ostaje samo da duhom slua njeno bilo i naturira u njegovompulsu".20Zato se i moe reci da se u poemi eva svijet javlja nezamucenom cistotom oblika koji jo uvijek cuvaju iskonsko jedinstvo culnog i duhovnog. Upravo, citava jloema je iskonski romor vjecnih preobrazbi Beskonacnog u kojem nita ne nestaje zauvijek, nego u ljubavnoj radosti povratka cjelini zadobija nove oblike culno-materijalnih ocitovanja Beskraja. Ta silina orijentalno-misticnog senzualizma javit ce se kod Skendera i u kracoj poemi Pred zurne i tapan (1950.) i pokojem kasnom sonetu, ali sada tek kao bolno podsjecanje na minule ekstaze zamrlog ivotnog misterija. Jer, Kulenovic je nakon rata napisao tek nekolike pjesme, da bi se poezijom iznova javio sredinom ezdesetih godina dvjema zbirkama soneta. Obje su zbirke Kulenovicevih soneta (1968. i 1974.) zasnovane na dramaticnom nastojanju oivljenja presahlog svijeta bioloke ekstaze, oslukivanju posljednjih i potmulih drhtaja egzistencije to zamire ubljedunjavim titrajima culnih intenziteta. Dok su se tok i huk ivotne rijeke osjecali svom snagom bica, Kulenoviceve su pjesme bile zagrcnute materijom. Osjecanje supstancijahog jedinstva intimnog i univerzalnog doivljavalo se ne samo kao pretpo18Oskar Davico, Trenutak koji peva "eva" Skendera Kulenovica, Nova misao, Beograd,1953., br. 1, str. 134 1~ Skender Kulenovic,Gama i rijec Isaka Samokovlije, Eseji, navedenoizdanje, str.
127
20

Skender Kulenovic,Umjetnost je jedno treperenje materije, Savremenik, 1976., XXII. 8-9, str. 180.

Beograd,

21

stavka ivota, nego i kao razlog pjevanja, naturiranja - kako je to govorio pjesnik. U sonetima, medutim, osjecanje onirickog jedinstva svijeta i ekstaticna radost panerotskog sjedinjenja covjeka i prirode potpuno su iciljeli. Stoga je vecina soneta zasnovana na pitanju da li je uopce mogucan pjesnicki cin ako je iciljelo sve ono to ga je omogucavalo. Jer, ako je htio ostati dosljedan svom temeljnom poetickom stavu da je lirika treperenje materije onda ga je i doivljaj zgasnuca vitalnosti nuno vodio zakljucku da nemogucnost opcenja sa svijetom uvjetuje i nemogucnost saopcenja svijeta. Ako je rijeka ivota omogucavala rijeku pjesmu, sada je mrtvo korito zahtijevalo sonet kao taku bogalja: pjesma se sada od smrti i nitavila brani cvrstom stamenom formom "stecka stiha". Tako ce Kulenovic puno opravdanje vlastitog pjevanja simbolicki saeti u pjesmi Stecak, gdje se pred vanvremenom ljepotom zavicajnog nadgrobnika njegova pjesnicka sudbina povezuje sa pjesnickim svijetom Maka Dizdara. I Mak Dizdar (1917.-1971.) se formirao u matici meduratne socijalne knjievnosti. U mladenackoj zbirci Vidovopoljska noc (1936.) onje retorsko-deklamativni idiom "socijalne lirike" nastojao poetski sublimirati izrazitom slikovnocu ekspresionistickog izraza. Nakon dugogodinje utnje, on se iznovajavio 1954. godine poemom Plivacica, koja je znacila svojevrstan manifest novih pjesnickih strujanja koja su zahvatila nau poeziju pedesetih godina. U otporu prema izraajnoj uniformnosti soc-realisticke fraze, Dizdar je u Plivacici asimilirao i preobraavao poetska iskustva nadrealizrna, ostvarujuci poemu u kojoj se panerotski vitalizam njena ljubavnog siea rastvara u metaforickoj mnogoznacnosti poetskih vizija iskonskog susreta covjeka i univerzuma. Shvatimo li ovu poemu prije svega kao ljubavnu pjesmu, onda se zbirka Koljena za Madonu (1963.) javlja kao njen nuan motivski produetak. U ljubavnoj poeziji Maka Dizdara sticu se istodobno i ekstaticna radost istocnjackog panteizma, ali i oporost i gorcina egzistencijalistickog doivljaja svijeta. A tu su onda i bitne veze ove zbirke sa knjigom pjesama Okrutnosti kruga (1961.) u .kojoj lirski subjekt slicno Popinom nepocin polju ili Mihalicevoj simbolici mora u svojevrsnoj metafori putovanja i "otkrica prostora" traga za povratkom prazavicajnom izvoru, nekom imaginarnom junom podnebIju gdje se svijet javlja primordijalnom cjelovitocu i djevicanskom cistotom smisla. Egzistencijalisticki doivljaj svijeta poetski je sublimiran simbolikom univerzalnih znacenja mita o Odiseju. Otud je Dizdarev Ulis istodobno i Sizif koji je vazda svjestan apsurdnosti vlastitog napora, ali stalno predan svome snu da se iz okrutnosti kruga neposrednog svakodnevIja vrati mitskoj punini Zavicaja. I mada je i ovim zbirkama stekao glas znacajnog pjesnika, tek je zbirka Kameni spavac (1966.) znacila njegovu punu pjesnicku afirmaciju. Kameni spavac sabire i asimilira svekoliko knjievno iskustvo Maka Dizdara. Sve to se "zbivalo" u njegovom tridesetpetogodinjem stvaranju pojavljuje se iznova u ovoj zbirci, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano,
22

lieno slabosti i naplavina trenutka. Dizdareva pjesnicka metamorfoza bogumilskog dualistickog ucenja u prvom znacenjskom krugu otkriva se u alegorijskoj paraboli o tragicnoj sudbini Bosne i njenih ljudi u suocenju s nesmiljenocu povijesnih zala od kojih se brani ustrajnocu trpnje, svijecu o casovitosti moci i sile. Umjesto agonalnih zanosa i doboarskih ritmova nae dugotrajne epsko-viteke heroike, Makova poetska vizija prolosti sva se prelila u stihove humanistickog spokoja ljudske uspravnosti pred zlom, nadmocnom svijecu o nitavnosti pobjednih peana pred velikim Sudom vremena. I pored sve autenticnosti pjesnickog doivljaja prolosti Bosne, Kameni spavac rastvara jednu mnogo znacajniju viziju covjekove sudbine. Njegova zavicajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o covjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju. Obracajuci se medievalnoj bosansko-bogumilskoj ostavtini pjesnik je izricitost njene sakralne simbolike preobraavao u gorgijski zatamnjen iskaz vjecnih ljudskih nedoumica pred svijetom, sobom i smrcu i tako uporno iscrtavao vlastitu pjesnicku kosmogoniju. Kameni spavac Maka Dizdara spada, naime, u red onih rijetkih stiho-zbirki koje svojom cjelovitocu, unutarnjom sabranocu i duhovnom punocom svjedoce o udnji pjesnika za Knjigom spasa, koja bi u sebi zbirala svekolik smisao zemaljskog i nebeskog "zbivanja". Upravo tu i lee razlozi poistovjecenja pjesnickog subjekta s tajnovitim govorom kamenog spavaca, cija rijec nosi i drhtaj egzistencijaInog i spokoj transcendentalnog iskustva. A i u traganju za smislom ivota i tajnom smrti lirski subjekt ce na kraju ostati pred zatvorenim vratima i zemaljskog misterija i nebeskog spasa, jer poezija nikad ne donosi odgovore, nego je neprekinut razgovor sa Tajnom, zagonetno platno ciju tkanicu saznanja i vjere

iskrsnuti i u njegovoj zavjetajnoj pjesmi Modra rijeka, kojom se upotpunos : uvijek oparaju mrakovi sumnje iDizdara.nepoznatog. Takvo ce videnje SVijet~~ I zasvoduje pjesnicki svijet Maka utnje Skender Kulenovic i Mak Dizdar su nesumnjivo najznacajniji bonjacki pjesnici dvadesetog vijeka. U njihovim pjesnickim opusima to su nastali u golemom vremenskom rasponu unekoliko se moe sagledati i ira knjievno-povijesna slika razvojnih tendencija bonjackog pjesnitva. Naravno, valja pri tom imati na umu da knjievno-historijske sinteze nerijetko svode znacaj i pojedinacnih djela i cjelovitih pjesnickih opusa samo na tu ilustrativnu funkciju bitnu za iru sliku periodizacijske sistematizacije grade. Stoga je vano naglasiti da su pjesnicka djela Skendera Kulenovica i Maka Dizdara nesumnjivo obiljeila i evolutivne tokove poslijeratnog pjesnitva, ali su isto tako svojom estetskom vrijednocu bitno prevazila tu u osnovi simplificiranu sliku koja, u pravilu, vie vodi racuna o irim entitetima nego li o vrijednostima pojedinacnih ostvarenja. Konacno, kompleksna i dinamicna slika povijesnog razvitka bonjacke poezije nakon Drugog svjetskog rata ukazuje

se, kako cemo vidjeti, ne samo u smjeni odredenih opcih poetskih usmjerenja, stilskih kola i programa, nego prije svega u afirmaciji niza autora cija se djela opiru petrificiranim shemama literarne povijesti.
V.

U preobraajnim tokovima poslijeratne knjievnosti i u bonjackoj je poeziji, uza sve posebnosti vlastitih razvojnih tendencija, lahko uocljiva i suma opcih osobina karakteristicnih za nae ostale nacionalne literature i knjievne sredine. U prvim poslijeratnim godinama, u fazi tzv. socijalistickog realizma, i kod bonjackih pjesnika dominira poezija opcih, kolektivnih zanosa i patriotsko-bojovne ekstaze kao logican produetak predratne socijalne, kao i umjetnicke i narodne poezije stvarane u ratu i revoluciji. Kulenoviceve poeme postale su neka vrsta tipskog obrasca prema kojem se stvarala recitativno-pateticna poezija romanticarske ushicenosti i idejne tendencioznosti, poezija u kojoj je teko razabrati svjeije akorde koji bi se izdvojili osobenijim stvaralackim mogucnostima. Pragmaticno-didakticki koncept soc-realisticke poetike zahtijevao je besprizivno poistovjecenje vlastite pjesnicke svijesti sa kolektivnim osjecajem dunosti, pa ce revolucionarnu ratnu liriku nastaviti sada tzv. poezija "obnove i izgradnje". Ovaj tip poezije prihvatili su, prije svega, oni pjesnici koji su prije rata pisali pjesme socijalne usmjerenosti (Hamid Dizdar, ukrija Pando, Sait Orahovac), ali i Skender Kulenovic i Hamza Humo ispisuju tada stihove koji su bili daleko od onih vrijednosti koje otkrivamo u njihovim ranijim ili kasnijim pjesnickim ostvarenjima. Stoga su prvi intimisticki akordi to su se javili u stihovima Maka Dizdara (Plivacica), Izeta Sarajlica (Sivi vikend, 1955.) i Nusreta Idrizovica (Tiine se ne mogu odreci, 1955.) bili prvi nagovjetaj punog preobraaja to ce se dogoditi sredinom pedesetih godina. Zanimljivo je da ce se i neki pjesnici "kolektivnog zanosa" i "objektivne lirike" kasnije prikloniti ovom tipu intimisticke lirike, poput ukrije Pande ili Hamida Dizdara, nastojeci da iznova oive proplamsaje licnih zanosa, to su ih ranije gotovo svjesno zaguivali zarad kolektivne svijesti i revolucionarnog djelovanja. No, valja odmah naglasiti, i ta neoromanticarska lirika intimnih akor da to je nastajala u otporu prema pateticnoj retorici pjesnitva "herojskog i udarnickog doba" i sama je pri zivala jednu u osnovi naivnu antropoloku sliku svijeta, svedenu na sentiment malih stvari, melanholicnih raspoloenja i elegijskih evokacija svijeta tiine, ljubavi i ljudske dobrote. Medu pjesnicima "lakih i njenih timunga" svakako posebno mjesto pripada Izetu Sarajlicu (1930.), cija je zbirka Sivi vikend moda i najreprezentativniji primjer intimisticke lirike u nas. Sva je Sarajliceva lirika nastajala u svjesnom pristajanju na jednostavnost neoromanticarske, nerijetko i melo24

dramske vizije ivota proetog ljubavlju i ljepotom svakodnevnih, naoko banalnih senzacija od kojih se gradi jedan posveceni svijet i poetski kosmos intimnosti. Sakralizacijom "malih stvari" i svakodnevnih ivotnih manifestacija od kojih se prave "tihe lirske svecanosti", Sarajliceva pjesma se ukazuje u nekoj vrsti naivnoga dualizma, s tim to se negativni princip (rat, prolazno st ivota) rijetko imenuje, ali se cini da stalno bdije i prijeti, cekajuci svoj cas kada ce surovo pogasiti krhke i njene proplamsaje radosti. A u toj pritajenoj slutnji zgasnuca javlja se onda i potreba da se taj lirski trepet i sjetni doivljaj ljepote ivotnih impresija i "svetih trenutaka" gotovo dnevnicki zabiljei i "spasi" od neminovne prolaznosti i iceznuca, pa se i pjesma javlja kao neprekinuti poetski govor, tek blago stiliziran elegijskom intonacijom recenicne linije stiha. Kao da je uvjeren da je vec i sama emotivnost u do ivljaju ivotnih senzacija vec ostvarena poetska vrijednost, Sarajlic uporno odbija kako mogucnost misaone univerzalizacije tih neposrednih doivljaja, tako i kompleksnije obogacenje njihova stilsko-izraajnog uoblicenja. Zato je veliki broj njegovih pjesama, osobito u posljednjim zbirkama, zasnovan u formi epistolarnih obracanja "srodnim duama", lirskim saopcenjima konkretne, sasvim prepoznatljive atmosfere i zbilje svakodnevija. A na taj nacin on ce se pribliiti pjesnicima tzv. "estradne poezije" (Ahmed Muhamed Imamovic, Enes Kievic ... ) karakteristicne za kraj ezdesetih i pocetak sedamdesetih godina. Hipostaziranjem licnog doivljaja i uvjerenjem da je vec taj doivljaj pokrice za pjesmu, Sarajlic je, nesumnjivo, ispisao masu pjesama u kojima nije dolo do autenticne sublimacije zbiljnog u poetsko, pa njegova lirika tada "dobija izgled pesnickog urnalizma koji proima setna melanholija",21 Stoga ce niz, osobito mladih, kriticara negativno ocijeniti Sarajlicevu liriku, zaboravljajuci da je on uz dobar broj sugestivnih pjesama napisao i nekoliko izuzetnih elegija i to u najboljoj tradiciji ovog poetskog tipa u nas. Nasuprot sentimentalnoj lirici "lakih i njenih timunga" javio se pedesetih godina i specifican vid intelektualne poezije izrazito egzistencijalistickog doivljaja svijeta. Oslanjajuci se na izvjesna iskustva nadrealizma pjesnici ovog usmjerenja gradili su hermetican svijet pjesme s bizarnim sintagmatskim spojevima i apstraktnim, cesto inecitljivim metaforickim "oneobicavanjima". Diskriptivno-mimeticki izraz preobraen je kod njih u dominantnom esejistickom zasnovu refleksivne poezije. Krecuci se unutar temeljnih obrazaca i iskustava to su ih, svako na svoj nacin, obiljeili najznacajniji pjesnici ovog usmjerenja (Popa, Dizdar, Pavlovic, Mihalic, Miljkovic ... ) Husein Tahmicic (1931.) je prvim pjesnickim zbirkama (Budna vrteka, 1956.; Preludij za neimare, 1958.; Neimari, 1960.) nesumnjivo
21

Radovan Vuckovic, Etape i tipovi posleratne bosansko-hercegovacke Problemi, pisci, dela, N. Svjetlost, Sarajevo, str, 78

knjievnosti,

25

uzdrmao osjecaj samozadovoljstva i letargije provincijalnog duha bosanskohercegovackog knjievnog miljea. "Tahmiciceva posebnost u promjeni i osavremenjivanju bosanskohercegovacke poezije polovinom pedesetih i pocetkom ezdesetih godina izraena je u svojevrsnoj isprepletenosti jezickog prosedea nadrealizma i odredene programske privrenosti postavkama filozofije egzistencije i filozofije apsurda" - istaknula je Hanifa Kapidic Osmanagic naglaavajuci znacaj njegove pojave "u optoj jugoslovenskoj poslijeratnoj borbi za umjetnost bez granica, za odbacivanje stega naslijedenih od danovizma ... "22 Tahmicic je, naime, poput vecine pjesnika u tim godinama oslobadanja od konvencionalnog epitetsko-atributskog i deklamativno-ispovjednog stihovanja nastojao zasnovati takav pjesnicki izraz koji ce sumirati ono golemo naslijede evropskog moderniteta, to se u literaturama s dugotrajnom tradicijom razvijalo u neprekinutom slijedu cjelovitih kulturnih preobraaja. Stoga je takva stvaralacka avantura nosila u sebi i velika iskuenja, opasnosti koje su proizlazile vec iz same prirode te "odvanosti izricanja" u jeziku koji nije imao bogatu sljedstvenost istraivanja vlastitih ekspresivnih vrijednosti. Nastala u odlucnom odbijanju tradicionalnog pjesnickog iskustva koje se dugo odravalo na folklornom naslijedu i primitivnoj formuli o pjesnitvu kao lijepom kazivanju, poezija Huseina Tahmicica uoblicavala se u gotovo okultnom predavanju opojnosti metafore i njene zatamnjenosti znacenja. Tu su i razlozi to je njegovo pjesnicko djelo ostalo torzicno i nedoreceno, bez ocekivane sinteze, pa bi se i za njega moglo reci da su mu vrijednosti u vrlo strogom antologijskom izboru pjesama u kojima se odrekao i naglaene retorike "ucenosti" i egzibicionistickih opita u jeziku. I pored sve estine kojom su mladi pjesnici i kriticari u novije vrijeme poricali vrijednosti Sarajliceve i Tahmiciceve poezije, njih dvojica su u jednom prijelomnom periodu upravo paradigmatski oznacili dva u junoslavenskim razmjerama dominantna poetska modela: intimisticko-lirski i esejisticko-meditativni. Uz Maka Dizdara i Skendera Kulenovica, Izeta Sarajlica i Huseina Tahmicica, te pjesnike iz starije generacije (Hamza Humo, Hamid Dizdar, Safet Burina, ukrija Pando, Sait Orahovac), u periodu od 1955. do 1965. godine javlja se i niz mladih pjesnika medu kojima valja izdvojiti Nusreta Idrizovica (1930.), Aliju Kebu (1932.), Mustafu Cicu Arnautovica i Kasima Derakovica (1935.). I onda kada su se kretali unutar tradicionalnih poetskih obrazaca i iskustava i kada su prihvatili izazove i iskuenja "modernizma", oni su upotpunjavali i obogacivali sliku onovremenog pjesnickog trenutka, istina bez znatnije kriticke recepcije u irim okvirima. Naravno, svaki je antologijski
22

Hanifa Kapidic Osmanagic, Prisutnost nadrealizma u poeziji Huseina Tahmicica i Andelka Vuletica, li knjizi Suocenja II, Sarajevo, 1981., str. 277

26

izbor unekoliko "nepravedan", pogotovo u prezentaciji suvremene knjievnosti. Zato mi se cini vanim naglasiti da bi se u nekoj panoramski razvedenijoj slici poslijeratnog pjesnitva moda moglo naci mjesta i za nekog od spomenutih pjesnika. Isto tako, u socioloki naglaenijoj studiji razvojnih tendencija bonjackog pjesnitva pojava Bisere Alikadic (1939.) mogla bi se oznaciti i kao bitna razdjelnica u stvaralackoj afirmaciji i emancipaciji ene. Od Umihane Cuvidine (1795.-1870.), Habibe Rizvanbegovic Stocevic (1846.-1890.), efike Nesterin Bjelevac (1894.-1927.), Nafije Sarajlic (1893.-1970.) i Razije Handic (1909.) prisustvo Bonjakinje u pjesnickom stvaralatvu svedeno je na sporadicnost pojedinacnih pojava. U poslijeratnom pjesnitvu javlja se, medutim, niz pjesnikinja od kojih, uz Biseru Alikadic, Muberu Paic i Feridu Durakovic koje su uvrtene u ovu antologiju treba spomenuti i Aju Zahirovic (1938.), Muberu Mujagic (1943.), Meliku Salihbegovic (1945.), efiku Mocevic (1946.), Fadilu Arnautovic (1948.), Jasnu amic (1949.), Eminu Ciric (1950.), Saidu Malkoc (1956.), Aiu Alicic (1956.), Fatimu Muminovic (1956.), i Emsuru Hamzic (1958.). Bisera Alikadic se javila u onojjo uvijek prevladavajucoj atmosferi lirsko-ispovjednog pjesnitva, ali su njeni stihovi nosili estinu provokativnog, nesvojstvenu tradicionalnom shvacanju tzv. "enskog pisma". Njena ljubavna lirika liena je one dugotrajne sentimentalno-romanticarske sladunjavosti kojom se neposrednost culnog doivljaja "sublimira", pa se onda i proces poetske simbolizacije nerijetko javlja tek kao opravdanje seksualnog doivljaja pred budnim okom malogradanskog moralizrna. Nema u njenim stihovima nigdje onog u osnovi naivnog "prevodenja" udnje tijela u udnju duha. To je poezija i ivotne i poetske nepatvorenosti koja ne priziva duu kao pokrice, a metaforu kao smokvin list. Ali, taj se erotizam ne javlja u njenoj pjesmi silinom iracionalnog koje se otelo strai "dobrog ukusa" i cenzuri svijesti, nego u molskoj intonaciji intimnih drhtaja bica svjesnog radosti i ljepote tjelesnog, ali i njegove tragicne prolaznosti i tronosti. Otud u stihovima Bisere Alikadic dominira vie sjetna melodija udnje nego li rapsodija culnog ispunjenja.
VI.

Posmatramo li poslijeratno pjesnitvo prema osnovnim tematsko-idejnim usmjerenjima, onda se i u bonjackoj poeziji uocavaju dvije osnovne, naoko divergentne struje. Prva se vie obraca tradiciji, a druga univerzalnim motivima ljudske opstojnosti. Naravno, tematsko opredjeljenje nije i zaloga estetske vrijednosti, nego bi se prije moglo reci da obje motivsko-idejne struje nose u sebi stanovite opasnosti koje ugroavaju literarnu samosvojnost pjesnika.
27

Pjesnici zavicajno-mitske simbolike rijetko uspijevaju da pronadu onaj spasonosni izlaz izvan skucenih obzora nacionalnog pasatizma, dok se kod "kosmopolitski" orijentiranih pjesnika nerijetko gubi sva ona iskonska snaga jezika u kojem je pohranjena povijest, duhovnost i posebnost vlastite kulturne batine. Stoga mi se i cini bitnim naglasiti da se u Kamenom spavacu Maka Dizdara i Derviu i smrti Mee Selimovica, objavljenim iste, 1966. godine, vanredno sugestivno saimlju vrijednosti vlastitog duhovnog naslijeda sa univerzalnim iskustvima knjievnog izraza. A time se i u bonjackoj knjievnosti uspostavlja visoka aksioloka mjera suvremenom stvaralatvu koje se u potpunosti oslobodilo i naslijeda duhovnog izolacionizma kao i nerazumljivog samozatajstva vlastitih duhovnih korijena. Stoga je i zadaca antologicara odgovornija i tea, jer zahtijeva da iz mnotva pjesnika koji su se javili u zadnjih dvadesetak godina u strogoj kritickoj selekciji odabere doista najvrednija ostvarenja koja su bitno obiljeila nae najnovije pjesnitvo. Svaki je (pa i ovaj) pokuaj precizne tipologije i sistematizacije novijeg pjesnitva izraz onog nerijetko prisutnog knjievno-historijskog scientizma koji posebnom pretpostavlja opce, a drukcijem - karakteristicno. A i u sumarnom pregledu cjeline ovogperioda i u antologijskoj selekciji licnosti i djela odmah se uocava izuzetna raznovrsnost i semanticko-idejnih i stilsko-izraajnih karakteristika poetskog stvaralatva. Vrijeme zajednickih manifesta i poetika i definitivno se zavrilo, pa se i u pjesnitvu Abdulaha Sidrana ili Mubere Paic, Esada Ekinovica ili Huseina Baica, Ismeta Markovica ili Hamdije Demirovica, Demaludina Alica ili Hadema Hajdarevica vec ocituje puno saznanje da se pjesnicki cin ostvaruje kao neponovljiv jezicni akt, nesvodiv na puku komunikativnu upotrebljivost ili prakticnu primjenu opcih poetskih modela. To ne znaci da se u njihovom stvaralatvu ne mogu jasno uociti i ona poetska iskustva koja prepoznajemo kao ivu tradiciju ili, pak, dominantan oblik suvremenog pjesnickog trenutka, ali se vec sasvim izgubio onaj nekad uobicajen proces skupnih pjesnickih programa. Nacelo razlicitosti i samosvojnosti postalo je i jedno od bitnih mjerila u ocjeni vrijednosti, pa mi se stoga i cini da je u ovom predgovoru, uz ovlana odredenja osnovnih poetskih usmjerenja, vanije izdvojiti i makar uzgredno portretirati nekoliko najznacajnijih pjesnika koji su se afirmirali u posljednjih dvadesetak godina. Uz Skendera Kulenovica i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je moda i najznacajnija pojava u poslijeratnoj bonjackoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u irim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnicki svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao misticno-ezoterijski smisao pjevanja svodeci sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, medutim, svaki put kao
28

"cas cuda", neocekivano otkrovenje neponovljivog misterija ivota koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, ivotne spoznaje i poeticka uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakteristican, preobraaj mimetickog stava ("Pjesma mora biti tacna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivocu ivotne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punocom govora. Upravo, Sidranova pjesma se dogada kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih ivotnih uvjerenja o definitivno "svedenim racunima" ("Meni vie nita, ni runo ni dobro ne moe da se desi") i poetickih nacela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji ivota i mistifikaciji pjesme, jer se i ivot i rijec "otimlju" obrascima racionalnog promiljanja. Stoga su najljepe njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju culni misterij i ezoterijski odjek due. I onda kada pjeva "svoj slucaj" i kada se poput Maka Dizdara, okrece povijesnoj sudbini svoga zavicaja, Abdulah Sidra n ispisuje koliko tragicnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreca se ziba posvuda", toliko i onu ponornu udnju due za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima vie nemam o cemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u udnji za ljudskim razgovorom kao autenticnim vidom dogadanja i ivotnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Veovic "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraca Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlace Drugog ... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova rijec, stalna je figura ove poezije."23 Nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovijetnosti, Mubera Paic (1945.) se prvim pjesnickim zbirkama (Poslednji predeo, 1967; Galerija, 1971.) najavila kao pjesnik izrazite "antimimeticke" geste, pjesnik iracionalnog pejzaa due i posvemanje razdeenosti antropoloke slike svijeta. U ranoj pjesnickoj fazi njena se pjesma ukazivala u dinamicnoj mozaicnosti bizarnih metaforickih sklopova koji biljee odbljeske i krhotine disparatnih senzacija podsvjesnog. Sve dok se njen glas javljao kao niz trenutacnih snimaka iracionalnog, proplamsaji neuroticnih trzaja bica nemocnog da u trpnji i patnji egzistencije nade cvrcu uporinu tacku lirskog ja, ni njena se pjesma nije mogla uobliciti u estetskoj cjelovitosti kojom bi se savladala haoticnost "stvari bez poretka". Stoga se poetska upecatljivost njenog izraza otkrivala u fragmentima i tek kada je ta kaleidoskopska uskomeanost senzacija zadobila punocu duhovne sabranosti, i njena se pjesma ucjelovila i djelomice smirila u arabeskni crte rafiniranog doivljaja ljudske patnje. Uocljivo je to vec u zbirci Kruenje prema Or{eju (1975.), a osobito u poemama Stakleni galeb, Deo istine i San bele zmije (Stvari bez poretka, 1979.), gdje se silina podsvjes23

Marko Veovic, Duoglas u pjesmi Abdulaha Sidrana, predgovor knjizi A. Sidran, Poezija; Sjeca li se Doli Bel, Svjetlost, Sarajevo, 1985.15., str. 244-245.
29

nih senzacija pretvara u makar ovlane obrise zbiljnog, da bi se ta zornost culnog uprizorenja u trenu ozarila i preobrazila ezoterijskim obasjanjem duha. Stakleni galeb je jedinstvena vizija ljudske egzistencije bogatog simfonijskog zasnova, cija se raskona strukturalna cjelovitost ritmicko-melodijskih i semanticko-idejnih elemenata izraza ostvaruje u ivom inesmirivom prepletu impresionistickih preliva sa tekim akordima tragicnih zatamnjenja smisla ivota. Esad Ekinovic je 1971. godine objavio izuzetno zrelu zbirku pjesama Pokuaj ravnotee, a onda (poput dalekih prethodnika Husnije Cengica i Atifa Ljubovica) nerazumljivo zautio, javljajuci se tek pokojom pjesmom u periodici. A rijec je o nesumnjivo darovitom pjesniku kod kojeg se meditativnost egzistencijalistickog promiljanja svijeta uoblicuje u onom dragocjenom i rijetkom uravnoteenju istapanju poetskog esejizma i metaforicke mnogoznacnosti, s naglaenim osjecanjem za ritmicko-melodijsku organizaciju pjesme kao cjeline. Slican mu je Demaludin Alic (1947.) koji se prvim pjesnickim zbirkama iz matice tradicionalnog pjesnitva nastojao izdvojiti meditativno-retoricnim pjesmama karakteristicnim po stianoj intonaciji, sasvim suprotnoj od tada dominantne emfaze "estradne poezije". U mnogo cemu slican i pjesnicima "razlogovske poetike", on ce tu naglaenu "filozoficnost" izraza impostirati ironijskim opservacijama o kvazicivilizacijskim iskustvima svakodnevlja. Vidljivo je to vec u nekim pjesmama iz zbirki Sezona lova (1974.) i Nesanica (1976.), a osobito u spjevu Radanje Atlantide (1988.), gdje se udnja za uspostavljanjem arhetipske punoce mitske cjelovitosti svijeta i entuzijastickog smisla poetskog govora racinjava u veristickom kolau "fotografskih snimaka" sa bunjita suvremenog polisa-cudovita. Alic je, medutim, najsugestivniji ondje gdje se oslobodio i pretencioznog umovanja o vjecnim tajnama ivota i pateticne zabrinutosti nad dehumaniziranim pejzaem suvremene civilizacije: u stianim, elegicno intoniranim stihovima koji su na granici prema slobodno ritmiziranoj prozi. Od sredine ezdesetih godina uocava se sve vece prisustvo bonjackih pjesnika rodenih u Sandaku, Crnoj Gori i na Kosovu. Njihova poezija nesumnjivo nosi i brojne specificnosti koje proizlaze iz preplitanja i oplodenja razlicitih kulturno-civilizacijskih tokova to su se ukrtali na ovim prostorima. U pjesmama Alije Dogovica i Jaara Redepagica (1929.), Huseina Baica (1938.), Ise Kalaca (1939.), Ismeta Rebronje (1942.), Ibrahima Hadica (1944.), Fehima Kajevica (1945.), HuskaDigala (1945.), BrahaAdrovica (1947.), Ismeta Markovica (1948.), pa sve do najmladih efketa Krcica (1953.) i Sinana Gudevica (1954.), jasno se uocava simbolika i mitologija zavicajnog svijeta, ali isto tako i nastojanje da se ti folklorno-mitoloki obrasci i arhetipski idiom kraja prevazide i univerzalizira. Stoga bi se u sumarnom pogledu na njihovo stvaralatvo moglo reci da se taj odnos prema zavicajnom duhovnom nasli30

jedu otkriva u rasponu to ga simbolicki oznacava naslov jedne zbirke pripovijetki Zaima Azemovica - Dug zavicaju - i one slike rasapa patrijarhaIne mitsko-fantazmagoricne senzibilnosti izraene u stihovima Sinana Gudevica: Kucna guja spava kraj ognjita Svake veceri zanoci valjkasta Svakog jutra osvane cetvrtasta Preobraaj se vri sam po sebi Negdje oko ponoci i negdje oko podne Od ponoci do podne Okupljaju se gosti namjernici Da vide cetvrtastu guju Jednom od njih prodacemo je Za velike pare Ionako je u kuci nesnosno Taj raspon se ponekad uocava i u pjesnickom opusu jednog pjesnika kakav je slucaj, recimo, sa Huseinom Baicem ili Ismetom Markovicem. Husein Baic je pjesnik koji mitsku gradu zavicajnih predanja, mahom bajoslovne apokalipticne vizionarnosti, preobraava u univerzalnu sliku ljudskog sukoba sa ostrvljenim silama historije i prirode. Izmedu zavicajnog, mitsko-povijesnog naslijeda, kojem pjesma "duguje" bogatstvo simbolicke slikovnosti, i arhetipske strukture kosmogonijskog mita koji tu lokalnu aru univerzalizira, poloene su temeljne vrijednosti njegovih prvih pjesnickih zbirki. Matovnost puckih fantazmagoricnih predstava o iracionalnim silama (Uzma, Utra) u Baicevoj se pjesmi ukazuje u alegorijskoj slici historije i suvremenosti zavicajnog svijeta, ali i slici povijesne sudbine covjeka skoljenog silama unitenja. U posljednjim zbirkama Huseina Baica vidljiv je proces saimanja, nastojanje da se u elipticnoj fakturi stiha iz nekadanje metaforicke razudenosti izluci gnomski saetak koji ce umjesto deskriptivnom razvedenocu izraza zraciti bogatstvom simbolickog potencijala rijeci. Slicne cemo preobraaje susresti i kod Fehima Kajevica ili Ismeta Markovica, ali su ti procesi uocljivi i u cjelini novije bonjacke poezije. U pjesmama Hamdije Demirovica (1954.),Muniba Delalica (1950.)ili Selima Arnauta (1962.) iciljela je neposredna, slikovno i oblikovno prepoznatljiva simbolotvornost zavicajnog idioma, dok je u poezijiHadema Hajdarevica (1956.),Demaludina Latica (1957.) ili Zilhada Kljucanina (1960.) dolo do njegove svojevrsne obnove ireafirmacije.
31

U izuzetno znacajnom procesu sticanja jedne univerzalnije estetske samosvijesti koja ne pristaje na folklorno-prostorna zatocenja duha nego korijene vlastite duhovnosti prepoznaje jednako u Homeru i Euripidu, ekspiru ili Rumiju, Vitmenu ili Lotreamonu, Poundu ili Stivenu Volasu, posebno mjesto, svakako, pripada Hamdiji Demirovicu (1954.). U njegovim se pjesmama stapaju eruditnost intelektualnog i poetskog "obrazovanja" i darovitost senzibilnog liricara koji pjesmu gradi u polifonijskoj, bogato orkestriranoj strukturi. U jednoj i istoj pjesmi on ce se naoko sladostrasno predati baroknoj slikovnosti kojom se sugerira ljepota culnih senzacija, da bi se taj lirski solilokvij u trenu rastocio i preobrazio u esejisticki diskurs. Demirovic je pjesnik koji nikada ne ostaje na razini neposrednog ocitovanja svijeta, jer i onda kada "zabiljei" uzbudljivu zornost zbiljnog, on ce, svjestan trenutacnosti i nepouzdanosti culno-emotivnog doivljaja, samoironijski rastociti tu prigodnost impresije ili ce glasom Personae posredovati drukcije, obicno sasvim suprotno iskustvo svijeta. Stoga bi se moglo reci da ni polje Demiroviceva poetskog svijeta nije samo "stvarnost koja ga okruuje", nego i ono beskrajno iskustvo Duha Biblioteke, to ga inace doivljavamo tek kao muzealnu postavku povijesnog kontinuiteta i ropotarnicu prolosti. Shvatimo li, medutim, taj Duh Biblioteke kao metaforu kulturne otvorenosti, onda se i raznovrsnost pjesnickih tendencija u poslijeratnoj bonjackoj poeziji ukazuje kao prostor autenticno osvojene stvaralacke slobode, bitne i u dimenziji vlastite duhovne samobitnosti, ali i one nicim posredovane ljepote kreativnog cina. Vai to, naravno, i za najmladu, pjesnicku generaciju. I onda kada je zasnovana na bogatstvu naslijeda i onda kada ga bitno preobraava, persiflira ili mu se opire, njihova se poezija ukljucuje u opce tokove suvremenog pjesnitva kao nedvosmislena i prepoznatljiva vrijednost. Uz one koji su uvrteni u ovu antologiju valja, na kraju, spomenuti jo neke pjesnike koji su se javili u zadnjih petnaestak godina i koji bi u nekoj panoramski razvedenijoj slici novijeg stvaralatva posigurno nali znatnije mjesto: Odnosi se to podjednako na neto starije, Mehu Rizvanovica (1939.), Sadika Tabakovica (1942.), Ahmeda Muhameda Imamovica, Jusufa Begica i Avdu Mujkica (1944.), Alirizaha Gaija, Reada Hadrovica (1945.), potom Atifa Kujundica (1947.), Huseina Dervievica, Safeta Sarica, Valerijana uju (1948.), Muhameda Curovca i Aliju H. Dubocanina (1950.), Saliha Trbonju (1951.), sve do najmladih HazimaAkmadica (1954.), Nusreta Omeriku (1959.) ili Zlatka Hadidedica (1965.). Konacno, moda ce neki novi antologijski izbor ponuditi sasvim drukciju sliku bonjacke poezije XX. vijeka cime ce se samo potvrditi njeno bogatstvo i raznovrsnost.

(Predgovor Antologiji bonjacke poezije XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1995., str.

7-32.)
32