HELENISTIKI PERIOD

Kriza -a i politika filozofija a

Helenistikim razdobljem u istoriji najee se oznaava period od Aleksandra Makedonskog pa do rimskog carskog perioda. Ovo doba obiljeeno je temeljnom preobrazbom dotadanjeg kulturnog, politikog i drutvenog ivota uopte, sa dominantnom matricom irenja grke kulture na razliite narode, kulture i teritorije, i njihovo mjeanje. U politikolokom smislu, Aleksandrova osvajanja oznaila su definitivni raspad grkog polisnog praktikovanja politike i ulazak u jednu sasvim novu epohu u istoriji Zapadne civilizacije. Ona je formalno obiljeena susretom Istoka i Zapada, susretom koji je otvorio univerzum drutvenog ivota ovjeka na dotada nezabiljeen nain. Prevazilaenje obima polisa neminovno je znailo i gubljenje nekih temeljnih karakteristika polisne organizacije politike, kao i politikoteorijskih kategorija kojima je polis opisivan, ali i stvaranje novih pojmova kojima se moe obezbjediti deskripcija novonastale situacije. Prije svega, to se odnosi na ideju zajednike sudbine ovjeanstva i univerzalne jednakosti svih ljudi. Velika ideja u filozofiji stoicizma, ideja o prirodnoj jednakosti svih ljudi, neposredno reflektuje stvarnost kosmopolisa. Premda je ta ideja postojala jo ranije u grkoj filozofskoj misli [ali se najee odnosila na jednakost u sferi Grka graana], ona je tek u stoicizmu zaotrena do mjere kriterija politikog djelovanja. U Platonovom sistemu, nejednakost je eksplicitna kako meu graanima polisa, tako i izmeu Grka i varvara. I Aristotelova teorija polazi od tih diferencija i iskljuiva je kako u odbrani instituta ropstva, kao prirodne i ontoloki opravdane injenice, tako i u diferenciranju Grka i varvara. Sada se tim idejama, proisteklim iz izolacionistikog, elitistikog stava jedne zatvorene sredine kakva je polis, suprotstavlja otvoreni pogled i impresija sveopteg ljudskog bitka. Stoici su svojim shvatanjem ovjeka odgovorili na novu realnost koja je nastala sa Aleksandrom. Njihova etika teorija iskazana je u kardinalnom stavu ivjeti u skladu s prirodom. Meutim, priroda ovdje nije miljena u smislu zakona fizike, kako to recimo dominira u platoniarskoj doktrini geometrijske jednakosti, ve se shvata kao etiki zakon. Radikalna novina koju stoicizam donosi odnosi se na stav da su ljudi, premda oigledno nejednaki kao fizike i bioloke injenice, jednaki u pogledu moralnog zakona i propozicije ivjeti u skladu s prirodom. Stoga su, sa etike take gledita, fizike i bioloke razlike

izmeu ljudi irelevantne, jer svaki ovjek, bez obzira na njegovu fiziku konstituciju, ili na njegovo materijalno stanje, moe ivjeti u skladu sa moralnim zakonom.1 Stoicizam zato odbacuje Aristotelovu teoriju ropstva, i smatra da ovjek, samo kao fiziko bie, tijelo, moe biti rob, dok je kao etiko bie on slobodan, jer se duh ovjeka ne moe okovati u lance. Dua ovjeka ne moe izgubiti svoj izvornu, prvobitnu slobodu. Ropstvo kao politikopravna injenica ostaje nedirnuto, ali kao etika injenica ono je odbaeno. Kao neto izvanjsko, ropstvo je nebitno, sutina ljudske egzistencije manifestuje se u slobodi duha. Kako je ispravno primjetio Ernst Kasirer, istorija stoicizma potvruje ovo gledite in concreto: dok je jedan od istaknutih stoika, Marko Aurelije, bio imperator, drugi, Epiktet, bio je rob.2 Sam Aleksandar je bio prvi vijesnik ekumene [], jer je, u svom velianstvenom pohodu bez presedana, i intelektualno i u praksi zagovarao i branio ideju jednakosti naroda. Manje je bitno da li je njegov stav proizaao iz iskrene filozofske vjere, ili iz praktinopolitikih potreba, time je otpoeo revolucionarni svjetonazor koji mi danas i imenujemo terminom helenizam. Naravno, dominantan kulturni obrazac ostaje Grki. Kosmopolitizam helenistikog razdoblja, pa i kasnije rimskog carstva, obezbjedio je irenje i planetarnu afirmaciju grke kulture. Druga znaajna ideja koja je pretrpila transformaciju je ideja cjeline, tj. zaokret u naglasku odnosa individualnog i kolektivnog. Ideja o ontolokom prvenstvu cjeline mogla se pojaviti samo u relativno uskim polisnim okvirima. Hipertrofija drave, koja se desila sa Aleksandrom, potvrdila je Platonovo upozorenje o mjeri grada. Pokazalo se tanim da je nemogue odrati koheziju cjeline u okvirima kosmopolisa. To je u prvi plan izbacilo pitanje individualnog odnosa prema bitku. S obzirom da okvir egzistencije nije vie isposredovan polisom, tj. cjelinom, a da je kosmopolis isuvie divergentan da bi mogao pruiti odgovor na utemeljenje identiteta i/ili moralnog okvira egzistencije, odgovor se naao u razliitim filozofijama individualistikog patosa. Individualistika etika nesumnjivo je dominantna crta svih doktrina koje su u prvom trenutku oka prelaza iz jednog relativno stabilnog okruenja, kakvo je polis, u nestabilni, divergentni i nemirni svijet nastao Aleksandrovim osvajanjima. Kako je svijet postao vei i nepreglediniji, sam ovjek je, baen na taj brisani prostor najrazliitijih kulturnih, moralnih i religijski uvjerenja, te neuporedivo sloenijih ekonomskih veza, postao slabiji i neutemeljeniji. Pitanje utemeljenja egzistencije, postaje kardinalno pitanje ljudske svakodnevice. Kosmopolitizam koji se tada raao, svoju osnovu imao je u individualizmu. Kosmopolitizam tada nije doivljavan kao svijest svih ljudi o pripadnosti
1 2

Kasirer Ernst, Mit o dravi [Nolit, Beograd 1972, str.117-124] Ibid., str.122.

jednoj konkretnoj politikoj zajednici, ve kao svijest o jednakosti svih ljudi u perspektivi -a. Obe ove ideje, i ideja univerzalne jednakosti ljudi, i individualistiki odgovor na krizu polisa, dominiraju u veini postaristotelovskih filozofskih kola. Grad-Drava vie nije miljen kao nuan okvir i kriterij ljudske egzistencije, i on, zajedno sa svojim izolacionizmom i zatvorenou, nestaje sa istorijske pozornice sve do Renesanse. Po svijetu ratrkani polisi integrisani su u jednu veu cjelinu. Skeptici Skeptika uenja prvi je poeo propovjedati Piron. Sutina te doktrine je da se bilo koji par teza-antiteza ne moe razrjeiti, s obzirom da se uvijek mogu nai argumenti pro i contra kako za tezu tako i za njenu suprotnost. Odatle slijedi da nije mogue postaviti definitivan sud o bilo emu, te da se stoga treba suzdravati od iznoenja stavova u teorijskom smislu, i od djelovanja u praktinom smislu [u striktnom smislu neopravdano je jednu akciju pretpostaviti drugoj]. Skepticizam se, na osnovu termina sumnja [] od koga potie, esto pogreno definie kao uenje o permanentnoj radikalnoj sumnji. Meutim, etimoloki korijen ovdje zavodi na pogrean put s obzirom da sumnja implicira neku vrstu gnoseoloke neizvjesnosti, koja meutim nije prisutna u skepticizmu. Naprotiv, skepticizam ne sadri sumnju, ve je to stav o potpunoj izvjesnosti neistinitosti. Skeptika formula glasi: niko ne zna i niko nikad ne moe da zna.3 O svakodnevnim ekscentrinim manifestacijama Pironovog skepticizma postoje razliita svjedoanstva. Tako na primjer, prema jednoj od pria on se nije sklanjao sa puta konjskim kolima, jer je smatrao da su predmeti koje doivljavamo ulima privid. Meutim, ova pria iskrivljuje izvorno znaenje skeptikog uenja, jer skeptici nisu negirali postojanje stvarnosti, ve postojanje znanja o stvarnosti, kako to ilustruje Timonov stav: Odbijam da tvrdim da med jeste sladak, ali potpuno jamim da on izgleda sladak.

3 Argument nesaznatljivosti skeptici su izveli iz heraklitovske ontologije panta rei: s obzirom da sve tee, stvari koje sada posmatramo ve u sljedeem trenutku vremena nisu vie postojee u istom obliku. S obzirom da nije mogue zaustaviti vrijeme, nije mogue zaustaviti ni promjenu, pa je svaki iskaz u formi ovo je tek nakon to je dat ve pogrean. Skeptik Timon je ovo proirio na podruje logike, tvrdei da se svako dokazivanje bazira na nekoj drugoj premisi, ova opet na sljedeoj i tako u beskonanost. Ili, mi definiemo stvar prema neem to ona nije: npr. kaemo to je .... Skepticka uenja je krajem treeg vijeka p.n.e. preuzela i Akademija. Arkesilaj koji je tada upravljao Akademijom, imao je specifinu metodu da nikada nije izlagao neku tezu u pozitivnoj formi, ve je obarao svaku postavljenu tezu. Takoe, ponekad bi izlagao dvije protivrjene tvrdnje, dokazujui kako se obe mogu jednako uspjeno zastupati. Akademija je ostala skepticka gotovo dva vijeka i u tom periodu je razvila jedno znaajno uenje o teoriji vjerovatnoe: iako nikada ne mozemo imati dokaz istinitosti, za neke stvari se moe vjerovatnije tvrditi da su istinite nego za druge. Praksa se treba usmjeravati prema vjerovatnijim hipotezama.

Premda je skepticizam prije svega znaajan za logiku nauku, njegove temeljne pretpostavke imaju karakteristine implikacije i na politiku i drutvenu misao, i to kako u smislu skepticizma kao izraza duha jednog vremena krize i sveopte sumnje, tako i u smislu odgovora na tu krizu. U pogledu kosmopolitizma, kao jedne od dominantnih tema helenistikog razdoblja, skeptika filozofija daje jedno od kljunih utemeljenja. S obzirom da nije mogue dokazati ispravnost jednog pogleda na svijet, ili jedne kulturne matrice u odnosu na druge, razliite kulture imaju jednaka prava na postojanje. Sam Piron je ratovao sa Aleksandrom sve do Indije, i u tim pohodima je imao prilike da iz prve ruke upozna razliite narode i obiaje i da zakljui kako, nasuprot stavu o superiornost grke kulture, zapravo stvarno vlada kulturni relativizam. U pogledu afirmacije individualizma kao druge velike teme postaristotelovskog perioda grke misli, skepticizam ui da je duevni mir mogu samo kao ravnodunost []. Nasuprot bunom drutvenom ivotu i logosnoj prirodi govora u polisu, u kome se istina dostizala kroz dios-logosno sukobljavanje miljenja i stavova, skeptici smatraju da se istina ne moe dostii, te da je svaka rasprava, kao i svaka filozofija koja pretenduje na istinitost, unaprijed apsurdna i dogmatska. S obzirom da nije mogue znati kako treba koncipirati drutvo, svaki projekt izgradnje idealne drave je besmislen. Najuputnije je slijediti ve postojee poretke, jer bi svaka drutvena revolucija podrazumjevala jedan sistem stavova, koji su meutim nedokazljivi, pa revoluciji nije mogue pribaviti intelektualni legitimitet. Skeptiki argument o nesaznatljivosti u ovoj formi ostao je aktuelan do danas, i jedno je od kljunih antiutopijskih i antitotalitarnih teorijskih oruja koje nije izgubilo na znaaju. Svi utopijski i kolektivistiki projekti impliciraju znanje koje meutim nije mogue imati, pa je svaki drutveni ininjering ireg obima unaprijed apsurdan. Jedini ispravan put je da svako slijedi vlastite ciljeve u individualistikom smislu, trudei se da izbjegava konfliktne situacije sa drugima, to najbolje obezbjeuje sistem tradicionalnih i obiajnosnih normi. Cinici Cinika uenja svoj centar su imala u Aleksandriji, u treem vijeku p.n.e. Osniva i kljuna linost ove filozofske kole je Diogen. Iako je sam poticao iz imune porodice, odbacio je sve materijalne vrijednosti, kao i udnju za ulnim uitcima. Njegovu filozofiju u potpunosti ocrtava uvena situacija kada ga je Aleksandar pitao da li mu neto treba, na ta je Diogen odgovorio: Skloni se sa svjetla, zaklanja mi sunce.

Cinika filozofija dovodi individualistiku poziciju do jedne od moguih krajnosti jer postavlja naelo slobode ovjeka u odnosu prema svakoj spoljanjoj stvari. Ovdje se misli i na stvari koje se ele radi uivanja, ali i na sredstva neophodna za opstanak. Premda je ovjeku nuno posjedovanje odreenih predmeta neophodnih za opstanak, potrebe se trebaju redukovati samo na ono to je nuno za egzistenciju, tj. na ono to priroda neposredno zahtjeva. Nama je potrebno da imamo zatitu od zime, ali ne i dvorac. Ova drutvenofilozofska i antropoloka pozicija proizilazi iz Diogenove interpretacije Boga kao Causa sui, tj. uzroka samog sebe, i saeta je u maksimi: Boanstveno je nemati nikakvih potreba; to je mogue manje najblie je boanskom. S obzirom na takav stav jasno je da su cinici prezirali privatnu svojinu. Diogen se oblaio u krpe, ivio od prosijaenja, i druio se sa najniim slojevima. 4 Kao to bog nema nikakvih potreba izvan sebe, takva vrsta ljudske egzistencije najvie pribliava spokoju nepokrenutosti. Kriza i pesimistiki ton helenistikog doba jasno odjekuju u negativnoj prirodi ovog naela za razliku od kulture ranijeg perioda, koja je imala pozitivnu formulu sree, ovdje se zadovoljstvo manifestuje u smanjenju potreba. Mudar ovjek za cinike je onaj koji ne podlijee vanjskim impulsima izuzev u nunoj mjeri. On je dovoljan sam sebi i zato se on osjea domae u bilo kom dijelu svijeta. Vidimo da je i ideja kosmopolitizma takoe data u negativnoj formulaciji: ovjek nije graanin svijeta zato to osjea svijet kao svoju domovinu, ve zato to mu nikakva domovina nije potrebna. Iz tih razloga cinici su odbacivali vlast drave kao i obiajnosne, religijske i tradicionalne konvencije, smatrajui ih vanjskim u odnosu na ovjeka. Poznat je sluaj da su cinici Krates i Hiparhija vodili ljubav na trgu. Sam Diogen je drao govore na otvorenom i krajnje jednostavnim jezikom. ivio je, kako je sam za sebe rekao, kao pas [] u buretu, odakle potie i termin cinik to znai psei. Simbolika ovog imena vezana je ne samo uz odbacivanje materijalnih dobara, ve i uz Diogenovu formulaciju maksime povratka prirodi, gdje je on propovjedao ne samo jednakost izmeu svih ljudi, ve i izmeu ljudi i ivotinja. Individualistiki stav kod cinika ogleda se u tome da srea ne moe biti dostignuta bilo kakvim vanjskim faktorom koji bi bio interpretiran kao nuan za ispoljenje ljudske biti. Potpuno suprotno od tradicije Platona i Aristotela, cinici su zastupali stav da su sve vanjske forme irelevantne za linu sreu, koja je uvijek striktno stvar individualnog. Apsurdno je smatrati da neto to je van ovjeka, kao to je npr. drava, moe odreivati ono to je

Kada je boravio u Atini esto je spavao u Jupiterovoj dvorani sa stubovima, pa je govorio da su mu Atinjani podigli divno boravite.

unutar ovjeka sreu ili zadovoljstvo.5 Prema cinicima, dobar ivot je ivot u vrlini, koja se sastoji u oslobaanju od udnje za bilo ime. S obzirom da su sva materijalna dobra, s jedne strane prolazna, a s druge strane nesigurna, jasno je da ovjek, koji udi za njima mora ivjeti u stalnom strahu i neslobodi on postaje rob tih predmeta i zatoenik straha da e ih izgubiti. Stoga se sloboda postie samo oslobaanjem od elja. Vrhunac egzistencije je zadovoljstvo u samodovoljnosti. Epikur Epikurejska filozofija jedna je od najuticajnijih filozofskih kola helenistikog doba. Njen osnovni postulat je hedonizam []: zadovoljstvo je poetak i kraj sretnog ivota. Ipak, epikurejski shvaen hedonizam je dijametralno suprotan od hedonizma kirenske kole, koja je propagirala aktivno uee u ivotnim zadovoljstvima. Epikurejci zadovoljstvo shvataju u smislu ataraksije kao zadovoljstvo due koja nije niim uznemirena. Da bi se to postiglo epikurejci povezuju zadovoljstvo sa razumom. Za razliku od cinika, oni ne vide ataraksiju kao rezultat odsustva potreba, ve njihove kontrole od strane razuma. Epikur kae: Ja ne marim za uivanja puna raskoi, ali ne zbog samih uivanja ve zbog smetnji koje ona donose.6 Dakle, ovdje nije problem u samoj potrebi koja izbacuje duu iz stanja harmonije, ve u posljedicama. Tako se npr. uivanje u hrani ne odbacuje zbog samog uivanja, naprotiv, ve zbog problema koji proizilaze iz prekomjerne konzumacije jela i pia. Sutina zadovoljstva po Epikuru je negativna, tj. eliminacija bola. Razum nam omoguava da u svakom konkretnom predmetu ili dogaaju uvidimo da li su u njemu vee zadovoljstvo ili neprijatnost. Neka stvar u datom trenutku moe biti predmet elje, ali ako procjenim da e kasnije proizvesti vee neprijatnosti, razumno je da od nje odustanemo. Tako nam razumska selekcija uitaka omoguava da ivimo blaeno. Iz epikurejske doktrine je proizala jedna vrlo specifina, i za period krize moe se rei karakteristina interpretacija smrti. Naime, Epikur smatra da je dominantan izvor bola strah od smrti. Meutim taj strah je besmislen s obzirom da je smrt upravo in konanog

U jednoj izjavi koja se pripisuje ciniku Telesu se kae: Ako su moj sin ili ena mrtvi, da li je to razlog da zanemarim sebe koji sam jo iv. 6 Epikurejci su razlikovali aktivni ili dinamiki uitak i pasivni ili statiki uitak. Prvi se sastoji u zadovoljenju neke elje, a drugi u stanju odsustva elje. S obzirom da zadovoljenje elje prati, s jedne strane bol u stanju kad elja nije zadovoljena, a s druge strane samo zadovoljenje nuno podrazumjeva neko djelovanje, u kome je opet prisutan element bola [ono uvijek ima u sebi neto tudje, suprotnost izmedju sebe i neke stvarnosti], to su epikurejci preferirali statika zadovoljstva. Kada je tijelo u ravnotei, kada je postignuta harmonija, bol ne postoji ni u jednom od prethodna dva smisla. Na primjer, hrana je zadovoljstvo. Meutim, samo jedenje [dinamiki uitak], premda predstavlja zadovoljstvo istovremeno podrazumjeva i napor, dok je stanje sitosti [statiki uitak] isto zadovoljstvo bez bola.

oslobaanja od bola.7 Smrt shvaena ispravno, dakle putem razuma, oslobaa nas bola i ne moe proizvesti negativna osjeanja i nespokoj. Epikur je prvi postavio jedan od znaajnih misonih modela helenistikog perioda, tzv. figuru mudraca, koja e naroito kod stoika imati principijelni znaaj. Kod Epikura, mudrac je ovjek koji se snagom svog razuma oslobodio straha i udnje, i tako ostvario trajnu mirnou due. S obzirom da je za Epikura zadovoljstvo definisano kao odsustvo bola, primarni cilj mudrog ovjeka je da ne osjea bol, a tek sekundarni da uiva u stvarima. Vrlina je u epikurejskoj filozofiji shvaena kao promiljenost u traenju zadovoljstava. Ta vrsta promiljenosti upuuje nas da izbjegavamo konflikte sa drugim ljudima, jer bi time proizveli za sebe vee neprijatnosti od uitaka radi kojih se sukobljavamo. Stoga je pravednost definisana potpuno antiplatoniarski: kao djelovanje u kome se ne dolazi u sukob sa drugima. Stoici Stoicizam kao filozofsku kolu osnovao je Zenon u prvoj polovini III vijeka p.n.e. 8 Stoicizam je imao dvije glavne faze, antiku i rimsku, koje u nekim bitnim aspektima uenja nisu sasvim kompatibilne. Bez obzira na te razlike, moe se rei da su osnovne postavke stoicizma ideja kosmikog determinizma i koncept slobode ovjeka. Ta dva koncepta na logikom nivou izgledaju kontradiktorni, i stoicizam ih s mukom objedinjuje u neprotivrjenu cjelinu. Prema modelu determinizma tok prirode je strogo odreen prirodnim zakonom. Taj opti zakon u stoicizmu je identifikovan sa sudbinom i odsustvom sluajnosti svijet u cjelini predodreen je u apsolutnom smislu. Marko Aurelije je to opisao rijeima: Ma ta da ti se desilo, to je bilo pripremljeno za tebe od iskona, sudbina je od iskona tkala konac tvoga bia. Ova izjava reflektuje dublju i kompleksniju impresiju, impresiju Kosmosa [] kao tamne cjeline Svega, kosmos je Sve; zatim -a kao unutranje oblikovne snage koja postoji u tom -u, i na kraju, ideju samorazvitka -a posredstvom izvorne prasnage -a koja sve odreuje sa bezuslovnom nunou.9 Iz ovog modela ontologije slijedi i specifian stav u etici, prema kome je ivot svakog ovjeka dobar ukoliko je u skladu sa prirodom. A to se dogaa kada je pojedinana volja
Osim toga, mi uopte ne moemo imati iskustvo smrti, jer kada mi postojimo tu nema smrti, a kada je smrt tu onda nas nema, pa je takav strah od neeg to se ne moe doivjeti apsurdan. 8 Naziv potie otuda to je on drao predavanja u Polignotovoj Galeriji, a kako se na grkom galerija pod stubovima naziva stoa njegova kola je nazvana stoika. 9 U novije vrijeme, primjenjujui savremene hermenautike metode, pojedini autori su u stoikoj, i uopte helenistikim idejama -a, prepoznali sublimacijsku preradu Aleksandra kao boga-ovjeka, boanskog vladara svijeta, koji je psiholoki odgovor na mete i haos postaleksandrovog svijeta. udnja za izgubljenim poretkom zadovoljena je u figure vladara-boga, koji namee zakone svijetu i time ostvaruje jedinstvo svijeta, koheziju i sigurnost.
7

usmjerena prema prirodnom zakonu. Odnos prema kosmikom deavanju, svjetskom toku, postaje mjerilo moralne vrijednosti dobar ovjek svojevoljno slijedi svjetski tok i ne opire se sudbini, dok se lo ovjek opire sudbini i time naruava harmonini poredak svijeta. Sve ostalo je irelevantno za dobar ivot: imovina, mo, ak i zdravlje nemaju nikakvog znaaja. ak i kada nema nita od toga, ovjek moe da nastavi ivjeti u skladu s poretkom svijeta. Stoga je dobar ovjek uvijek sretan ovjek, dok je lo ovjek uvijek nesretan, bez obzira na sve materijalne stvari koje eventualno posjeduje. S obzirom da je odluka za ivot u skladu s poretkom prirode stvar slobodne ljudske volje, istinsko dobro zavisi iskljuivo od pojedinca. Sloboda ovjeka nije sloboda u smislu da on moe promjeniti sudbinu, niti modelirati zakone prirode ili kosmiko zbivanje koje se po njima odvija, ve se sloboda manifestuje kao autonomna odluka da se tako spoznati poredak prirode prihvati. Stoga dobar ovjek ne moe biti rob, s obzirom da on ispravno uvia smisao univerzuma i prihvata ga kao takvog, to je nevezano za njegov status.10 Pored ovih ideja kojima se opisuje kosmoloki poredak, Stoici su zagovarali i ideju prirodne jednakosti svih ljudi, pozivajui se na injenicu jedinstva svijeta, u kome je nemogue da dva ovjeka nemaju ista prava, s obzirom da su svi ljudi podvrgnuti istom prirodnom Zakonu. Zato stoicizam odbacuje patriotski impuls grkog polisa i koncipira ideju kosmopolisa kao jedne optesvjetske zajednice. Prema jednoj poznatoj formulaciji kosmopolis znai da: ti nisi ni Atinjanin, ni Rimljanin, ti si graanin svijeta. Moja drava je kosmos u kojem za sve vae isti prirodni zakoni.

Protivrjenost ideja kosmikog determinizma i koncepta slobodne volje ogleda se u tome to, ako je svijet u potpunosti deterministiki, onda je ve unaprijed prirodnim zakonom predodreeno da li ce ovjek biti dobar. Ako je prirodnim zakonom predodreeno da neki pojedinac ne prihvati vrlinu, onda je sloboda koju ona nosi samo fiktivna.

10