You are on page 1of 4

Hello world!

Albert Camus (Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. sijenja 1960.), francuski knjievnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost 1957. godine. Poznat je po svom karakteristinom stilu pisanja i tematikama svojih djela. itav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog ovjeka naziva bludnim, cininim monstrumom, a kao suprotnost svijetu dananjice evocira antiku Grku, koja je "u svemu znala nai pravu mjeru". Iako je esto vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao taj pridjev. No, u drugu ruku, Camus u svom eseju Pobunjeni ovjek pie da se cijeli svoj ivot borio protiv filozofije nihilizma. Njegova religioznost takoer je bila esta tema, a on je sam u jednoj od svojih knjiga napisao: Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist. Godine 1949. Camus je, prema knjizi Albert Camus, une vie Olivera Todda, unutar Pokreta Revolucionarne unije osnovao Skupinu za meunarodne veze koja se protivila ateistikim i komunistikim tendencijama Bretonovog nadrealizma. Kada mu je 1957. uruena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi najmlai primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj roen u Africi, a nakon njegove smrti postao je Nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkrae ivio (samo 3 godine). Kada je tijekom ceremonije dodjele u Stockholmu drao govor, izjavio je: Smatram da je nagradu trebao dobiti Malraux. Kada je to uo sam Malraux, odvratio je: Camusova izjava slui nam obojici na ast.[1] Camus je preferirao da se na njega gledao kao na ovjeka i kao na mislioca, a ne kao na pripadnika neke kole ili ideologije. Ljudi su mu bili drai od ideja. U jednom intervjuu iz 1945., Camus je odbio bilo kakvu povezanost s ijednom ideologijom: Albert Camus je roen 7. studenog 1913. u alirskom gradu Mondovi u francusko-alirskoj obitelji. Obitelj mu je bila vrlo siromana i djelomino nepismena.[3] Njegova majka je bila panjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo mu je 1914. u prvoj bici za Marnu kao lan pjeadijske divizije tijekom Prvog svjetskog rata. Camus je kao dijete ivio u jako loim uvjetima u Aliru, u dijelu grada zvanom Belcourt. Godine 1923., kao dravni stipendist, upisuje gimnaziju (Lyce), a kasnije i Sveuilite u Aliru. Godine 1929. postao je vratar sveuilinog kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, to je uvjetovalo kraj njegove nogometne karijere, te privremeno obustavljanje studija. Tijekom tog perioda obavljao je razne poslove, ukljuujui i posao privatnog uitelja, prodavaa automobilskih dijelova i meteorologa. Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira istu filozofiju na Sveuilitu u Aliru obranom diplomskog rada o kranskoj metafizici i neoplatonizmu (No-Platonisme et Pense Chrtienne). Iste godine osniva kazalinu druinu Thtre du Travail (Radniko kazalite) gdje pie i reira, ali ak i glumi.[4] Druina se odrala do 1939. godine. Tijekom ovog perioda intenzivno ita Epikteta, Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea, Prousta, Gidea i Malrauxa.[5] Sljedee godine intenzivno se bavi novinarskim radom, a u Aliru mu izlazi prva knjiga, zbirka eseja Lice i nalije. Godine 1935. Camus se pridruuje Komunistikoj partiji Francuske koju je gledao kao naina da se "bori protiv nejednakosti izmeu Europljana i 'uroenika' u Aliru." No, Camus nikad nije sugerirao da je marksist ili da je proitao Das Kapital, no jednom je napisao:
Mi moda vidimo komunizam kao odskonu dasku i asketizam koji priprema podlogu za sloenije spiritualne aktivnosti.[6]

()

Godine 1936. je osnovana Alirska komunistika partija, koja se zalagala za neovisnost Alira. Camus se ukljuio u aktivnosti Alirske narodne stranke (Le Parti du Peuple Algrien) to ga je dovelo u nevolje s njegovim komunistikim suradnicima. Kao rezultat ovoga, 1937. je proglaen trockistom i izbaen iz KPF-a. Nakon toga, Camus se vie povezao s francuskim anarhistikim pokretom. Anarhist Andre Prudhommeaux prvi put ga je predstavio na sastanku Kruga anarhistikih studenata (Cercle des Etudiants Anarchistes) 1948. kao simpatizera koji je bio upoznat s anarhistikom filozofijom. Nakon ovog dogaaja, Camus je nastavio pisati za neke anarhistike asopise kao to su Le Libertaire, La rvolution Proletarienne i Solidaridad Obrera. Camus je anarhiste podrao kada su izrazili svoju podrku radnicima iz istononjemakog ustanka 1953. godine. Isti potez napravio je i 1956. godine kada su anarhisti podrali radnike proteste u Poznau i maarsku revoluciju. Godine 1934. oenio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo raskinut kao rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Od 1937. do 1939. pie za socijalistiki list Alger-Rpublicain. Za taj list je napisao i lanak o seljacima iz grada Kabile gdje je jako detaljno opisao loe uvjete u kojima se oni nalaze, no mnogi pretpostavljaju da ga je taj lanak kotao posla. Godine 1939. u Aliru mu izlazi druga knjiga, ponovo zbirka eseja, Pirovanje. Tu i sljedeu godiniu provodi kao novinar za list Soir-Republicain. Dana 1. rujna 1939. zapoinje Drugi svjetski rat i Camus se prijavljuje u francusku vojsku, no biva odbijen zbog loeg zdravlja uzrokovanog tuberkulozom.[7] Godine 1940. oenio se s Francine Faure, pijanisticom[8] i matematiarkom. Iako je volio Francine, Camus se snano protivio instituciji braka i smatrao ju je neprirodnom. ak i nakon to im je Francine 5. rujna 1945. rodila blizance, Catherine i Jeana, Camus se i dalje alio kako brak nije za njega. No, iako u braku, Camus je imao mnogo afera od kojih je najpoznatija ona sa panjolskom glumicom Mariom Casares. Iste godine Camus poinje raditi za list Paris-Soir. U prvoj fazi Drugog svjetskog rata, u takozvanom Lanom ratu, Camus je bio pacifist. No, kada je Wehrmacht okupirao Pariz, Camus je bio svjedok svim dogaanjima. Dana 15. prosinca 1941. Camus je svjedoio egzekuciji Gabriela Priija to je iskristaliziralo njegov revolt prema Nijemcima. Nakon toga se, zajedno s cijelom redakcijom Paris-Soira, seli u Bordeaux. Iste godine zavrava svoj prvi roman Stranac i esej Mit o Sizifu koji su tiskani u Parizu. Godine 1942., Camus se samo nakratko vratio u Oran i po povratku u Francuski poeo se ukljuivati u pokret otpora.

Knjievna karijera [uredi]


Tijekom Drugog svjetskog rata, Camus je bio lan organizacije Combat (ogranak pokreta otpora), koja je ilegalno tiskala istoimeni asopis. Organizacija je radila protiv nacista, a dok je bio lan, Camus se koristio pseudonimom Beauchard. Camus je 1943. postao urednik novina, a 1944. postaje glavni urednik.[9] Nakon osloboenja Francuske 1944., Camus je napisao lanak o posljednjim danima borbe. No Camus je bio jedan od rijetkih francuskih urednika koji je javno izrazio svoje protivljenje koritenju atomske bombe nakon dogaanja u kolovozu 1945. Godine 1947., kada asopis postaje komercijalan, naputa Combat. Ba tada je Camus postao prijatelj Jean-Paula Sartrea. Nakon rata, Camus je, zajedno sa Sartreom, postao stalni gost u parikom kafiu Caf de Flore. Tijekom ovog perioda Camus je proputovao i SAD kako bi odrao predavanja o francuskoj filozofiji. Iako je bio ljeviarski nastrojen, njegove otre kritike totalitarizma

komunizma nisu mu pribavile simpatije meu komunistikim partijama, a 1951., nakon objavljivanja Pobunjenog ovjeka, dovele su i do raskida prijateljstva sa Sartreom. Godine 1949., vjerojatno nakon puta u Junu Ameriku[10], vratila mu se tuberkuloza te je sljedee dvije godine proveo u osami. Godine 1951. izdaje filozofski esej Pobunjeni ovjek u kojem analizira pobunu i revoluciju i iz kojeg se jasno vidjelo njegovo odbijanje komunizma. Ova knjiga uzrokovala je veliko nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, ali i mnogih mislioca tog doba, te je uzrokovala konani raskid prijateljstva sa Sartreom. U ovom je oito da je Camus pacifizam i mir stavljao ispred ideala, dok se Sartre drao svojih komunistikih i revolucionarnih ideala neovisno o tome koliko oni bili represivni i totalitaristiki. Ideja komunizma Sartreu je predstavljala savrenstvo ljudskog drutva, neovisno o tome kako je provoena, dok je Camusu ta ista ideja bila nada u savreno drutvo, drutvo jednakosti i pravednosti, no veliko razoaranje u tu ideologiju dovelo je do konanog i nunog odbijanja komunizma koje je pak uzrokovalo Camusovo odbijanje svih ostalih ideologija i sve veu tenju za mirom i pravednou u svijetu, te konstantna javna protivljenja bilo kakvom obliku, kako lijeve tako i desne, represije od strane totalitarizma. Jako loe prihvaanje djela od strane javnosti i njegovih prijatelja bacilo je Camusa u depresiju te se u tom periodu posvetio prevoenju drama. Camusov prvi znaajni doprinos filozofiji je njegova teorija apsurda koja govori da ljudi tee ka jasnoi i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od to dvoje, a obradio ju je u svom eseju Mit o Sizifu, dok ju je ubacio i u druga djela kao to su Stranac i Kuga. Unato odvajanju od Sartrea, mnogi i danas tvrde da je Camus bio egzistencijalist. No, on sam je odbio taj pridjev u svom eseju Enigma, ali to se moe proitati i u mnogim drugim djelima. No, jo i danas postoji odreena konfuzija jer su mnoge dananje primjene egzistencijalizma sline s mnogim Camusovim "praktinim" idejama. No ipak, njegovo osobno shvaanje svijeta (Stranac), i svaka vizija koju je imao o njegovom napretku (Pobunjeni ovjek), odvaja ga od egzistencijalizma. Tijekom 1950-ih, Camus je velik dio svog rada i aktivizma posvetio ljudskim pravima. Godine 1952. odbija suradnju s UNESCO-m i javno prosvjeduje primanju panjolske, kojom je tada vladao Francisco Franco, u tu organizaciju.[11] Godine 1953. javno prosvjeduje protiv komunistike represije Sovjetskog Saveza pri guenju ustanka u Istonoj Njemakoj 1953.[12] Ve tri godine nakon ovoga, ponovo prosvjeduje, ovaj put protiv guenja protesta u Poznau 1956. te nasilnom guenju maarske antikomunistike revolucije iz 1956.[13] I nakon ovoga ostaje ustrajan u svom pacifizmu i protivljenju smrtnoj kazni. Njegov najznaajniji doprinos u borbi protiv smrtne kazne je esej koji je zajedno s njim napisao knjievnik Arthur Koestler, osniva Lige protiv smrtne kazne. Kada je 1954. izbio Alirski rat za nezavisnost, Camus se naao u moralnoj dilemi. Podrao je pied-noire, no branio je i francusku vladu jer je smatrao da je alirski ustanak samo integralni dio "novog arapskog imperijalizma" kojeg predvodi Egipat, te "anti-zapadna" ofenziva koju predvodi SSSR kako bi "okruio Europu" i "izolirao Sjedinjene Drave".[14] Iako je elio da Alir dobije veu autonomiju ili ak federalne uvjete, iako ne potpunu samostalnost, vjerovao je da pied-noiri i Arapi mogu ivjeti zajedno. Tijekom rata, zalagao se za graansko primirje koje bi spasilo civile, no obje sukobljene strane su to odbile i proglasile budalastim. No, iza kulisa, Camus je nastavio raditi za alirske zarobljenike koji su ekali smrtnu kaznu.

Od 1955. do 1956. pisao je za asopis L'Express. Godine 1957. vedska akademija dodijelila mu je Nobelovu nagradu za knjievnost zbog njegove vane literarne produkcije, koja s jasnom ozbiljnou osvjetljava probleme ljudske savjesti naih vremena. Nagrada mu nije slubeno uruena zbog romana Pad, nego, kako on sam kae, zbog njegovih eseja Razmiljanja o giljotini. Kada je drao govor studentima na Stockholmskom Sveuilitu jasno je branio svoju prividnu neaktivnost po pitanju rata u Aliru i rekao je kako se bojao to bi se moglo dogoditi njegovoj majci koja je tada jo uvijek ivjela u Aliru. Ovaj govor doveo je do jo jaeg ostracizma od strane francuskih ljeviarskih intelektualaca.

Pokret Revolucionarne unije i Europska unija [uredi]


Godine 1949., Camus je osnovao Skupinu za meunarodne veze unutar Pokreta Revolucionarne unije.[6] Zajedno s Orwellom, Camus se protivio totalitarnim reimima na Istoku i Zapadu. Kao to je napisao u Pobunjenom ovjeku, bio je pobornik tradicije antike Grke (la pense solaire). On nije bio samo voa ogranka Francuskog pokreta otpora znanog kao "Combat", ve je 1947/48. pomogao u osnivanju Pokreta Revolucionarne unije, koji je uspostavljen 1949. PRU se moe opisati kao pokret trgovakog drutva u kontekstu revolucionarnog sindikalizma. Njegovu glavnu suradnici su bili Nicolas Lazarvitch, Louis Mercier, Roger Lapeyre, Paul Chauvet, Auguste Largentier i Jean de Bo. U ovom periodu, jedan od Camusovih glavnih ciljeva bilo je isticanje pozitivnih strana nadrealizma i egzistencijalizma, te time, automatski, negiranje pesimizma Andra Bretona i Jean-Paula Sartrea. Godine 1944., Camus osniva Francuski komitet za Europsku federaciju (Comit Franais pour la Fderation Europene) i izjavljuje:
Europa se moe razvijati samo putem ekonomskog napretka, demokracije i mira ako drave postanu federacija. ()

Od 1943., Camus je u stalnom dopisnitvu s Altierom Spinellijem, osnivaem Europskog pokreta federalista. Na inzistiranje Camusa i Orwella, organizirana je prva konferencija EPF-a u Parizu, koja je trajala od 22. do 25. oujka 1945. godine. Konferenciji su prisustvovali Albert Camus, George Orwell, Emmanuel Mounier, Lewis Mumford, Andr Philip, Daniel Mayer, Franois Bondy i Altiero Spinelli. Ovaj, specifini, ogranak EPF-a nestao je 1957. kada je svijetom poela dominirati Churchillova ideja o europskim integracijama.

You might also like