You are on page 1of 5

HAMZA HUMO D1GIT I. Na svome vatrenom vrancu, Digitu, air -aga Pla-vi jae kroz cariju.

Nije samo da jae, nije ni da leti, nego podbada, a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Cijela carija izgleda mu nekako sitnija i tronija nego obicno kada svraa u berbernicu Muje Trklje. Duani sa epencima uurili se od straha da ih njegov Digit ne smrvi, a plaljive glave proviruju u cudu kroz pendere. Iz Digita biju vatrene varnice, a u air-agi neto raste kao plima, kao ljubav, kao krila. On se ne obzire ni desno ni lijevo. U njegovoj dui ija ponos. On sav gori, sa zajapurenim osmijehom na licu. A Digit kao da to osjea, razigrao svoje celicne damare, ponosno zakocio, pa udara civtima. Neka vidi carija kako jae air-aga Plavi. Jednog dana u cariji rece mu Vejsil-aga Voljevica: - air-aga, ja sam vala, muterija onom tvom Digitu. - ta! Muterija Di-digitu! Eh, ljudi, ljudi! Pa ja tebi da prodam - planu air-aga i zapjeni od bijesa. - Ba si hrum i prznica. Covjek te pita bi li prodao Digita, a ti odmah kao strljen. - Voli on njega, bolan, vie nego svoju Grabinu. - Ma ta, bolan, Grabinu! Za Digita bih dao i enu, i staru majku, i - i sve. A on muterija mom Digitu! Eh, ljudi, ljudi, svakakva ti svijeta ima u nas! - icudava se air-aga i ne moe da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. Da Vejsil-aga neto nije star i vien covjek medu ljudima, ba bi se lijepo proveo. U cariji su poznavali air-aginu osjetljivost i njegove mahane, alili se s njim i podsmijevali mu se. Zbog njegove napraite udi prozvali su ga i Hrumom. air -aga je u stvari bio dobar covjek, ali nepopravljiva prznica, plah i ogranicen. Na ovakvo njegovo dranje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare, nekad veoma potovane porodice Plavia, i njegovo bogato imanje Grabina. Ali u cariji se, kao uinat, narocito u posljednje vrijeme, slaboosvrtali na to: Zabodice su postajale sve cee i ucljivije, a Hrum sve zaobadaliji. Naposljetku je dolo do toga dase isposvadao sa polovicom komiluka i sa gotovo cijelom carijom. Tako jednog jutra, ba u rano proljee, negdje pred dolazak prve laste, upade air -aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i, sav ceptei od bijesa, zapali svu kuu svojom vikom: - Spremajte se! Sve spremajte! Veite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu. - Ama kakvu Grabinu, Bog s tobom, air -aga, nije jo ni proljee! ta e nam svijet rei, alosna ti sam! usudi se ena da mu primijeti moleivo. Na rijec "svijet", air-aga izae van sebe. Raz-bjenje se kao da mu neko Digitu zabode no u srce. Svijet! Ta on zbog svijeta i naputa eher, a otiao bi i u pasija preskakala. Ah, pa zar mu ni u njegovoj roenoj kui taj svijet nee dati mira. Neka pozovu jo i Vejsil-agu Voljevicu sebi u pomo, neka kuu pretvore u berbernicu Muje Trklje, pa daon sa svojim Digitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje. Nije bilo ale. Celjad se uskomea. airaginica, plaljiva kao kokoica, izgubila pamet, pa ne zna sirota za ta bi prije prihvatila. Njegove dvije sestre, usjedjelice, otapljene kao dvije kusaste rode, gunale su sebi neto pod nos i iznosile namjetaj u avliju. Malo mu je zar to im je svojim svaama po cariji sreu zaustavio, nego ih jo muci cijelog ivota. Slukinja Fata, pravajunacka pojava, orava u desno oko i kozicava lica, nosila je cijele bale namjetaja i bacala ih nasred avlije. air-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno, dok se ene sve u urbi pripremi e za jmt. Uz pomo Fatinu spremi se i stara kaduna Aia, Sair agina majka, koja zbog svoje duboke starosti ne moe da uzme ucea u spremanju prtljaga. Zavijena u feredu, ona je sjedei na avlijskoj sofi, cekala jo samo da joj air-aga osedla staru bedeviju Mrkuu, koja je toliko mirna i ravnoduna da se komijska djeca, cim im se ukae prilika, provlace ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. Uz kadunu je i nerazdvojna macka Zeka. I ona, gotova, ceka pored nje da, eto, tog casa na Mrkui obadvije krenu put Grabine. Naposljetku se okoncalo i spremanje prtljaga. Konji su cekali pod tovarima vunenog namjetaja, umotana u areneilime. Na jednom konju opet strila je okrugla sinija i razroki sadaci, sac za pecenje hljeba na ognjitu i saksija za pecenje pite. Na drugom opet tepsije sa santracem, dvije iljate gvozdene lopate, jedan i za prenje kahve i kronjesa bakrenim posuem: sahanima, ugumima, lenderima i ibricima. Na treem konju opet, osim onih prvih sa mekahnim balama, visili su: kip, nave, himbut za neestu, jedan veliki bakreni kazan i dva kazandika. Staru kadunu popee pred vratima na Mrkuu. Neobina i arena povorka krete se kroz grad, pokrenuta hirom nabusitog Hruma. Neki su zastajali zacueni, a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. - ta e mu ovoliki prtljag za selo, ljudi ljudski! - K'o da se ne misli ni vraati - cudile se komije. Naprijed su ili konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aia, zavijena u feredu i u utim, sa crvenim kiankama na kljunovima, enskim cizmama. Pred njom na unkau cuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet ile su dvije air -agine sestre sa slukinjom Fatom, sve tri pokrivene arovima i sa gustim koprenama na licu. Sam air -aga ostao je jo kratko vrijeme u aharu, sedlajui svog Digita, a zatim je zakljucao kapiju, veliki kljuc turio za pojas i vinuo se u sedlo Digitovo. Njegova prkosna

pojava promakla je carijom, mimoila njegove i na pukomet pred svima krenula put Grabine. Ta air --agina Grabina udaljena je od grada svega cetiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loa strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko ensku celjad opremiti u nju, a loa strana opet utoliko to je vatrenom Digitu bio taj put takvaigracka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi air -aga iao u udaljenija sela svojim kmetovima, Digit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Sair -aga zaboravio, pa pustio Digitu na volju da ide u Borovcevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlano proljee. Drum mokar, a plotine napupile, pa soce podblagim suncem. Neto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet neto kao tugaljiva omama dohvata se covjeka irastuuje ga bezrazlono. Neto slicno do -moe se i airage, pa zaboravi i na svog Digita i bi mu ao carije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom casu ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iceze bez traga. Neto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smijeilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu dui, sjedio kraj odaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imuna covjeka i podsjeali ga na dunosti i brige domainove. Ratrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobicno plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pucini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmiljao o Grabini i prolosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo dogaalo, pred niskom i aavom, potleuicom to su je seljaci nazivali krcmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlacio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svracja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa cesme uo se brz um vode. Ante baci pogled niz drum, iroko zinu i pusti neki neobican glas poput macora. Digit je bijesno kresao uz drum, a za njim, cak dolje do Pudarnice, iako ve zaao u godine, nazirao je Ante svojim gortackim okom kako se mice arena povorka. - Jes' air-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno ena iz krcme. - Evo air-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krcmar Ante Dronjak, air-agin najsiromaniji kmet, nije nikad bio nacisto s tim da li mu je milije da je airaga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on cee omasti brk pitom i pirjanom, pa i obicnije mu je. Ali opet, air-aga naprasit, pa da Bog ucuva. Digit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti neto poigrava; smije se, i svaki cas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. air -aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuCuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok air-aga posrka posljednji findan kahve, ene s konjima minuse utke kraj krcme. Sioe jo nekoliko koracaja niz drum i odahnue od puta. Pred njima se kocila stara Plavia kula, visoka i siva, sa vratima na emer i pozatvaranim penderima. air-aga dotrca da skine majku s Mrkue, otkljuca kapiju i, bez rijeci, vrati se natrag pred krcmu. II. Prvih dana u ena pune ruke posla. Krecili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijee po sofama. A air-agu spopala samotinja sjedei pred Antinom krcmom. Da hoe bar da ozeleni, cinilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se die i odlazi Digitu u ahar. - Hej, Digo, Digo, Digiu moj! - tepa mu air--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu prua drugarsku ruku. - Hej, Digo, razgovore moj! Digit je air-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije to sudi u meemi. Kad na air-agu padne camotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice p ogleda kojoj cai u dno, onako ispotaje, zavucen u tamni budak krcme, razbije dert, a zatim izljubi svog Digita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oci vode. Digit bjesni, rahvani, a air-agi se cini da leti ispod oblaka, da preskace brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obicni air -aga Plavi, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Digo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije ki cmom i dri air-agu u ravnotei. Takav je, eto, Digit.Naposljetku raspuce i proljee, izvuce se iz svoje socne kore, a air-aga prionu da obrauje imanje. Po cio dan ene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, a on pred teacima po vinogradima. Cim sa posla, air--aga u ahar da obiCe Digita, a zatim pred krcmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiu dani nejasnog nadanja i pritajenih borbi u njemu. Iako air -aga nije kukavica, u posljednje vrijeme cini mu se kao da mu za leima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Oas mu se neko u krcmi ucini sumnjiv, a on pone da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjea. Poslije upre oci u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krcmi

i pocne da pria Digitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to ala. Konj od dobre pasmine isto je to i covjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svacemu ima razlike. Eto, rec emo ti, Vranac Alage Bijelia. To to ti je, brate, dobar konj, ali Digit jeDigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci sluaju, mlai se podsmijevaju kradom, a air-aga zapao u vatru pa pria: - Sino se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Cujem kako zvecka sindirce. Siem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me veselo zarza. Nita mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih rijeci upuenih Digitu razveseljavaju air-agu, on ostavlja krcmu i sav sretan i smiren, sa svijeu dobrog domaina, hoda po vinogradima, gleda i nadg leda kako mlade seljanke pod Fatiminim nadzorom beru trenje. I ena mu je sila u vinograd. Plaljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smijeak bio je u stanju da katkad air-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na air -agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam air-aga. Jednostavno nailo bi na nj i minulo bi ga.I to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginue ti Digit", ili: "Nesrea vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo air -aga nije bio nacisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu ape odnekud. I to se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi apat bivao je sve cei . Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pricinilo air -agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, mislei na svoje poslove, Digita, ili ma to, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strane zabodice pred kojima se krio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreu i po Digita i po air -agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas narocito se nekako okomio na air-agu sa svojim stranim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemo i ocajanje i suzila mu pogled do pod nos, u neto crno i neizbjeno. Nigdje nikog. Samoa. Milovao je Digita, pa ga i on nekako tuno pogledao kao da predosjea neku nesreu. I air--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krcmu, sjede u budak pa slomljenim tekim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi ivot, igraju se suncevi zraci i ute kronje vrbove, uz dalek um vode na cesmi, sunce se probija kroz crno prozorce, a air-aga sjedi u vlanoj i niskoj krovinjari, zavucen u svoj budak, i ispija crno vino, teki grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila to je kao kvrga sjela na njegovu duu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. Prolazi jutro. Sunce izmice kroz prozore, a air-aga jednako teko pije i uti. Ante je zabrinut, ali nijem i posluan kao rob. I u air-aginoj kui doznali su da im sam domain sjedi u krcmi, pa im teko kao prema glavi.airaginica se previla, pa gleda u krilo suznim ocima, a sestre mu na tmurene tumaraju iz konaka u konak, izkuhinje u kuhinju, iz avlije u bacu. Kao da ocekuju kakva nemila g osta. Jedina mu majka, stara kaduna Aia, nitane sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme rucku, a a -ir-aga ne dolazi kui.Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoe se, a suncevi zraci se oduljie i pozlatie kadon izbi u avliju. airaginica skoci pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kae air-aga mrko i tekim glasom, pa, i ne pogledavi je, nesigurna hoda ude Digitu u ahar. airaginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj air-aga, iv mi bio! Sanjala sam ruan san. Ne idi danas u Polog: ima jo dana u Boga. Ta kmetovi e i sami doi. A on i ne odgovara. uti i sprema konja. Jo casak, i Digitove kopite zakresae drumom povrh kule, a airaginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tune sevlije ostae na avliji. U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, krai, peo se krivudavo i strmo, a drugi dui neto ravniji, vodio jepreko Borovcevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovcevine, to lei na platou, probija se on kroz stijene u duboko presjecen divlji goli tjesnac, pun kripova i prerezan suhom potocinom. Strana i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Sair-aga ne bira put. Pustio Digitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Kr ozvanja pod bijesnom Digitovom kopitom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i laveom. I ba tu, upravo negdje pred suhu potocinu, air -aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Digit se tre, bolno jauknu i posrnu naprijed. air-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i uasna pomisao oee mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kru i nasta kobna tiina. Digit opet jeknu. air-agi kao da puce neto pred ocima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Digitu je zapela noga u kripac i prelomila se u snazi naleta. Digit ponovo jeknu. air-agi se za-vrtjee suze i umalo to ne zarida iz sveg glasa. Ali se supree, poce da mu dre usna i ruka na kuburi. Digit ga bolno pogleda i nemono obori glavu s tekim uzdahom. Najednom, ne znajui sam to se dogodilo s njim, on lee po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresui se sav kao u groznici: - Hej, Digiu, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna!

ta, zar air-aga Plavi da place kao ena! ote se on i pogleda po pustoi. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Digita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Digita - rece on jedva cujno, stee srce, drhtavom rukom potee kuburu i stade pred Digita. Dva strana oka, puna molbe, ocaja i bola uperi Digit na nj. air-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omace. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrui se, nae ka Grabini. Za njim zaurlae hiljade glasova, cika, smijeh i Cavolji kikot kra, a zatim se sve utia i zinu mrtva i hladna pusto iz klanca. III. ta je soko ostrienih krila? ta je covjek bez oci-njeg vida? ta je junak bez svijetla oruja? Staje hoda bez bijela saruka, air-aga bez bijesna Digita? air-aga Plavi nije sebe vie ubrajao medu ive ljude. On se iv pokopao u svojoj Grabini, ne marei ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! air-aga u vinu trai zaborava. On u vinu sanja o Digitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastui i rasplace kao malo dijete. - Isuse moj, ta bi od naeg silnog age! - cudio se Ante. A air-aga po cio dan u svom tamnom budaku. U kui alost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. enekao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema vie ni straha ni trepeta u kui. air-aga je bio kao muica. Nikom ni u oci da pogleda. A opet se niko ne usuuje da mu ta primijeti, da muprebaci. Ali ne od straha, nego od alosti. Dola i berba. Sve cikti od veselja, a air -aga kao smeten, ne umije ni dakiridije pogodi. Sila jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a air--aga u budak, kua u beznanost. Tako prolaze dani. I gora pocela da opada, a Plavievi jo u Grabini. ene se zaeljele komiluka, pa pomrijee od osame i camotinje. Preklinju air-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krcmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mucaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na seiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U cariji se sigurno ve sve saznalo. Ko zna ta se sve tamo ne prica. Zar air -aga Plavi polomljenih krila da izaCe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio u Antinu vinu. Prestao ve odavno da govori o Digitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdie iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, dri ga u kandama na d tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlauje i pobjeuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane jo dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, air-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, vei prtljag! Hajd' micite se! Ta niste se skamenile. U enama neto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-ie ovo kliktanje nenadne radosti, i utke pocee da se spremajuza put. Ante je domalo doveo brane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brano u Ka menik, pa onako uzgred, dobroim dolo da potovare air-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta air --aga je iao posljednji, uzbuCen i omamljene svijesti. Neto razbijeno i ocajnicki nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledae nekako stran i nepristupacan. - Eh, heej! - uzdahnu air-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog casa ucini mu se da se sasvim prikuci svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i tre se. Htio je da vice, da vraa konje u Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrcene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je air-aga Plavi doao u svoj eher. Isprva ostajao u kui. Muilo ga teko. Muvao se po konacima i nou izlazio u bacu, dok jedne noi ne preskoci kapiju i ne izgubi se u pomrcini. Naposljetku poe i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenaenje, niko mu i ne spomenu Digita. tavie, ljudi ga sretahu otvorenije i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se ak s njim prijateljski zazdravlje i, onako iz obiaja, raspitivao ga o ljetini. Tako air-aga presta da zazire od carije, ali se ipak sve rjeevrdao u Trkljinoj berbernici. Po cariji se proculo da se propio. Viali su ga kako se krije po krcmama na drugojstrani. Kui je dolazio u kasne sate, tiho i necujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju enu, presamienu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, ceka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjace. Katkad se pijanom air-agi ciniloda gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi air-aga lijegao u dueke mrk, zlovoljan i zloban kao din, a nekada bi se opet raznjeio i, prolijevajui suze alosne, milovao svoju airaginicu. Ne proe ni pola godine po smrti Digitovoj, air--aga prodade Polog. Za Pologom zaredae druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bace u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. ta! Zar i Grabinu prodati? U njemu neto prepuce. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu taku pred sobom, koja se stalno irila i postajala sve crnja. To je bila uplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piu poce kojeta da mu se pricinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Digitu u kripove podno Borovcevine. ena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davoli igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na plea i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva u praznoj krcmi, dok je

napolju u gluhoj, dubokoj noi zvidala bura, ili pljusak ibao po gradu. Jedne kiovite noi jedva ga vino savlada. Naposljetku poce da ga hvata i puta naizmjence. air-aga se borio. Pribliavao se cinu svoje odluke. ta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kui! Nikad! Bolje ovako. I air-aga stee drak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnicki, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snane. Misli se stegle u vor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na istac i udare s njim o neto to je gore od ikakve stijene: o smrt. air-aga se die i zatetura prema vratima. Ubio sam Digita, ubiu i sebe, odlucio je air-aga stojei nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, to se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, cinio mu se nedohvatljiv i visokdo neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuu. Kao kroz neko daleko sjeanje projurie ispred njega lica njegove porodice, ali on stee srce i poe put ahara. Ue. Mrkua se plahnu i uzduha. air-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Digitovo mjesto. Jest. Ubio sam Digita, ubiu i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poce da se kree oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i ocaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, aire. A onaj svijet? Dehennem? Pa i dosad sam grijeio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zada? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zato ovo cinim. Oprostie. A kua, ena, majka, sestre? S kim ostavlja sve, nesretni aire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad nji m i vrijeao mu modane. Obuzimala ga neka vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoocnicu, i to bi tako neto obicno. On e odapeti, pa - pred Boga. ta ucini, nesretni aire? I opet onaj glas poce da se klati nad njim i da mu vrijea modane. air-aga se jedva drao za jasle. Neto ga privlacilo zemlji. Neko mu sjeo na plea i upirao mu glavu kao da eli da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotace oroz na kuburi. Sad e! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se neto surva. Mrkua se tre. I Sairaginica se tre i vrisnu. Pricini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrcena, na dueku, cekajui svog air-agu. Kia je pljutala i dalje u crnoj noi, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavievim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih dua, skrivenih u niske, zbijene i plocom prit isnute kuice. Sve je mucalo zgrceno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji.