You are on page 1of 4

HELENISTIKO-RIMSKA FILOZOFIJA

Osvajanjima Aleksandra Velikoga (334-323) zapoeo je proces mijeanja i isprepletanja razliitih kultura. Grka kultura odnosi prevagu na Sredozemlju. Najprije se to dogaa na istoku, a kada su Rimljani 146. god. pokorili Grku, grka je kultura pokorila Rim, proirila se i na zapad, a uz Atenu se pojavljuju i druga sredita kulture: Aleksandrija, Antiohija, Pergam i druga. Navedeno kulturno-povijesno razdoblje naziva se helenizmom. Osnivanjem rimskog carstva s Augustom 31. g. pr. n. e. zapoinje rimsko razdoblje povijesti staroga vijeka.

OPE ZNAAJKE FILOZOFIJE HELENIZMA


Okret prema etikim pitanjima. Interes je u filozofiji za teorijske probleme malen. Nema novih, dubokih domiljanja niti uvida u metafizici. S druge strane, dolazi do prvog u povijesti zabiljeenog odvajanja filozofije i znanosti i napretka u podruju znanosti Individualistika etika. Propau polisa, preputen na milost i nemilost velikog svijeta kojim vlada sila, izgubljenog dravnog i kulturnog identiteta, ovjek gubi svoj tradicionalni i primjereni mu okvir ivota, okvir normi, obiaja i ustanova. U razdoblju se helenizma stoga vie ne postavlja problem dobrog ivota kao pitanje zajednike, ope sree drutva. Grki se ovjek po prvi put osjea pojedincem.*Stoga se kao temeljni problem razdoblja pojavljuje pitanje individualne sree - kako ovjek moe kao pojedinac biti sretan? Ideal mudraca tog vremena je jedinka koja je postigla duevni mir i uiva u blaenstvu smirena povuena ivota. Nepomuenost (ataraksija) je osnovna vrlina helenistike individualistike etike.
*Za razliku od prvog vala kolonizacije, kada su osnivai novih kolonija bili itelji istog polisa, u novom valu kolonizacije zabiljeenom u razdoblju helenizma kolonije osnivaju i nastanjuju Grci pristigli s raznih strana.

ETIKO RAZDOBLJE HELENISTIKO-RIMSKE FILOZOFIJE


STOICIZAM Koliko u ivjeti, to je stvar tue volje, ali od mene zavisi to da dokle god ivim, ivim kao ovjek. Seneka Osniva stoike filozofije je Zenon iz Kitiona (336-264), koji je igrom sluaja dospio u Atenu i poeo javno poduavati pod trijemom (gr. stoa otvoreni trijem pod stupovima) u blizini Agore. U povijesti su filozofije, meutim, glasovitiji predstavnici mlaeg ili rimskog stoicizma, predstavnici kojega su Seneka (4. prije n. ere do 65. n. ere), rob Epiktet (60 -140) i car Marko Aurelije (121-180).

Premda je Aristotel ponudio sofisticiraniju podjelu filozofije na teorijsku, praktinu i pojetiku, stoici se vraaju starijoj podjeli filozofije na logiku, fiziku i etiku. Logika nam, naime, treba ponuditi orue spoznaje prirode, a spoznaja prirode (fizika) omoguit e nam djelovanje (etika) u skladu s prirodom. FIZIKA Stoika je slika svijeta heraklitska: svime vlada logos, svjetski um, bog, Zeus, sudbina (fatum) svejedno kojim emo imenom to nazvati. Dio boanskog uma (logosa) prebiva u svakoj stvari svijeta - panteizam! Svekoliko je dogaanje nuno - odreeno sveopom zakonitou determinizam! Ljudska je priroda (mikrokozms) dio prirode svijeta kao cjeline (makrokozmos). Spoznaja je i mogua ba na temelju tog identiteta - po tome to je ljudski um (razum) oblik svjetskoga uma (logos). ETIKA Mudar ovjek je ovjek koji je spoznao nuan poredak svijeta, prihvaa ga i ivi prema njemu. Sloboda se sastoji u uvianju nunosti . Drugim rijeima, mudrac ivi u skladu s prirodom svijeta i s vlastitom razumnom prirodom. Ideal mudraca - nepomuenost duevnoga mira postie se vrlinom samodostatnosti (autarkije).* Nerazumni robuju eljama, strastima i afektima, mudar je ovjek bez elja (Mudrac nije onaj iznad kojeg jo neto ima, a kamoli uivanje.) i bez afekata (sudbina vodi one koji to hoe, a vue one koji to nee).
*vidi Kinici

EPIKUR (~341-270) ATOMISTIKA FIZIKA Epikur polazi od Demokritovog atomizma: sve nastaje sudaranjem i spajanjem atoma koji se kreu u praznom prostoru. No, dok to kretanje kod Demokrita odreuju strogi mehaniki zakoni, Epikur uvodi jednu bitnu novinu u svom kretanju atomi mogu spontano skrenuti i nepredvidljivo se sudariti. U sustavu, dakle, postoji sluajnost, bezurono dogaanje koje ostavlja prostor za slobodno djelovanje ovjeka. Sloboda ima svoje ontoloko utemeljenje i nije (kao kod Demokrita, Heraklita i Stoika) samo stanje uma. ETIKA Epikur je hedonist: bol je zlo koje nastoji izbjei svako ivo bie , a ugoda prvenstveno shvaena kao odsustvo boli je dobro za kojim valja teiti.* Opi ideal helenistikoga doba - duevni mir pojedinca, nepomuenost (ataraksiju) odreuje Epikur u skladu sa svojom hedonistikom koncepcijom kao tjelesno i duevno zdravlje. Miran i autarkian ivot, slobodan od nerazumnih elja i straha od smrti i bogova, odnosno svega to se temelji u neznanju i predrasudama, nemogu je bez prethodne spoznaje prirode stvari i mogunosti slobodnog odluivanja u skladu sa spoznatim (razboritost).
*Dobro je i zlo u osjeaju, a sa smru prestaje osjeanje. Stoga je strah od smrti besmislen. Dok smo mi, nema smrti; a kad nastupi smrt, tada vie nema nas.

Tit Lukrecije Kar (~99 - 55), rimski pjesnik i filozof, u filozofskom spjevu O prirodi stvari (lat. De rerum natura) daje prikaz Epikurove filozofije. Namjera mu je, u skladu s Epikurovim uenjem, materijalistikim tumaenjem prirodnih pojava oslobodit ovjeka straha od smrti i okova religijskoga miljenja utemeljenog na tom iracionalnom strahu.

SKEPTICIZAM Utemeljitelj skepticizma Piron iz Elide (~360-270) uope nije pisao. Punih petstotinjak godina kasnije, njegov sljedbenik Sekst Empirik koji je djelovao u Rimu oko 200. god. nae ere) napisao je Pironove postavke. Misao o relativnosti doivljaja svijeta, odnosno uvjerenje da ne moemo spoznati stvari kakve su po sebi, korijene vue jo od sofista. Ako su teza i antiteza uvijek u ravnotei, i to ne samo kada je u pitanju osjetilna spoznaja, onda je moda najpametnije ne opredjeljivati se. Uvianje relativnosti znanja rezultira sumnjom (skepsom), a skepsa vodi do uzdravanja od izricanja bilo kakvih odreenih sudova. Imajui u vidu etiki ideal razdoblja u kojem se skepticizam pojavljuje, suzdravanje od izricanja sudova je vrlina, budui da nam samo uzdravanje moe osigurati nepomuenost i duevni mir. Onaj koji je opredijeljen, taj je naime i uznemiren.*
*Uzmimo za primjer trojicu prijatelja od kojih jedan navija za Hajduka, drugi za Dinama, a trei ima podjednako dobrih razloga navijati za oba tima, pa ne navija niti za jedan. On je naime usvojeno dijete homoseksualnog para - jedan mu je tata hajdukovac, a drugi dinamovac. Ne postoji rezultat utakmice koji naeg skeptinog prijatelja moe uzrujati.

Skeptiki stav ne vodi u pasivnost i pesimizam. Naime, iako se skeptiki mudrac ne opredjeljuje u pitanjima znanja (spoznaje), on ne prestaje istraivati. Potrebno je stvari uvijek iznova propitivati, ba zato da bi se pronalo dovoljno razloga za, kao i onih protiv. Skeptiki mudrac nije niti pasivan asketa. On e djelovati kao i svi drugi, konformistiki e se pokoravati obiajima sredine u kojoj ivi, ali bez uvjerenja da je to po prirodi dobro ili lijepo, jer zna da tu istu stvar, u nekim drugim okolnostima ili na nekim drugim mjestima, opredijeljeni ne smatraju niti dobrom niti lijepom.

RELIGIOZNO RAZDOBLJE HELENISTIKO-RIMSKE FILOZOFIJE


IDOVSKA FILOZOFIJA RELIGIJE Glavni mislilac helenistiko-idovske filozofije Filon Aleksandrijski (20. prije n. ere do 50. n. ere) nastoji povezati starozavjetnu predaju s grkom filozofijom. Tvrdei da su pod utjecajem svetih knjiga bili mnogi grki filozofi, napose Heraklit, Parmenid, pitagorejci, Platon i stoici, Filon izvodi intersantne analogije i priprema tlo za zbliavanje kranske teologije i grke filozofije. Isus, kao

posrednik izmeu Boga i prirode Heraklitov je logos. Isus kao rije (logos) kojom bog stvara svijet je Platonova ideja Dobra. Filon je i utemeljitelj religioznog misticizma. Bog je nepojmljiv, nedokuiv racionalnoj spoznaji i uope spoznaji. Primjeren je put Bogu jedino ekstaza (ekstasis = biti izvan sebe), jedno neopisivo stanje mistinog zanosa, dar kojim se samo posebno nadareni pribliavaju poelu. NOVOPLATONIZAM - PLOTIN (~205-270) Novoplatonizmom se moe nazvati religiozno razgraivanje Platonove filozofije koje se dogaa od 3. do 6. stoljea kao posljednji pokuaj odupiranja starih filozofskih uenja sada ve pobjednikom kranstvu. Interesantno da je u tom procesu neoplatonizam utjecao na mnoge kranske mislioce (recimo Augustina i Ivana Scota Eriugenu), ali i da je i neoplatonizam sam pod velikim utjecajem kranske teologije. Najvaniji je neoplatoniar Plotin (204.-270.), koji takoer djeluje u Aleksandriji. SUSTAV EMANACIJE Jedno (Platonova ideja Dobra) je uzrok i izvor svega, preobilje iz kojeg Sve nastaje isijavanjem, kao iz Sunca. Sve to postoji po njemu postoji. Stupnjevi su bitka nastali isijavanjem: um, ideje, dua i konano materija - mnotvo pojedinanih tjelesnih stvari. Jednako kao to su stvari udaljenije od svjetla slabije njime obasjane, tako ono to je dalje od Jednog (Dobra) manje jest. Ovaj Plotinov apsolutni monizam poznat je u povijesti filozofije kao sustav emanacije (isijavanja, odsjaja). Metafizika opisuje porijeklo due - put isijavanja, odnosno nastanak mnotva postojeih bia, a etika ui kako se dua moe vratiti iskonu - prevladavanjem zla kako osjetilnosti, tako i misaonosti. Nikakvim se, naime miljenje ne moe spoznati Jedno. U razumnoj spoznaji subjekt spoznaje ostaje odvojen od objekta spoznaje. O Jednom se ne moe ni govoriti ni pisati, jer ga se ne moe misliti. Dohvaamo ga tek izravnim gledanjem - mistinom ekstazom , kada nas napusti svijest, te u mistinoj ljubavi uronimo u Jedno.

You might also like