JEDANAESTA KOLA IVANA CANKARA

Oko Cankarovog sjeanja dopire daleko, ak do tree godine ivota. Sjeanje na Vrhniku, gradi u blizini Ljubljane i klanac siromaha - kako je esto nazivao svoju ulicu. itav taj kraj pored druma, koji vodi iz Vrhnike u Ljubljanu, posut je cvijeem njegovih uspomena. Na staru kuu, rano djetinjstvo, prelijepu mladost izatkanu od svijetlih snova. Zavjetno mjesto njegovih samotnih djeakih sanjarija. Cankar je ponio ivo sjeanje iz najranijeg djetinjstva - iz vremena prije nego to je u poaru iezao njegov rodni dom. U plamenu koji je progutao toplo ognjite urezana su i njegova sjeanja. Na zgaritu izgorjele drvene kue podignuta je kasnije kamena prizemljua. I ona oronula od duge starosti i vremena. Obina kamena graevina, malo neobina oblika. Uzanih soba, predvorja i kuhinje. Nekada punih smijeha i djejeg plaa, a sad hladnih, poaavjelih zidova, oskudna namjetaja. Sve je u njima mrtvo i nekako sveano - netaknuto, kao da ih je maloprije napustio posljednji njihov stanar. Naroito soba u kojoj je kroja Joe, Ivanov otac, io Vrhnianima odijela prije nego to se bio otisnuo u svijet, ostavivi Cankarovoj majci brigu o Ivanovoj brai i sestrama. ini se kao da je Miha upravo maloas otiao iz nje. Uvrnuo petrolejsku lampu na zidu, odloio tvrde, grube krojake makaze i otiao u gradi da tugu svog siromatva ugasi u nekoj od vrhnikih krmi. I dugmad su tu. Stari, iskrivljeni krojaki sto, drveni metar, na zidu ve sasvim dotrajalo ogledalo, u uglu krevet prekriven obinom bijelom zastirkom. Samo je u Cankarovoj sobi, nekad punoj slatkih bajki, vie ivota. U njoj je sve vezano za linost pisca: list iz Cankarove biljenice, rukopis romana "Na klancu", Cankarovi crtei imunih Vrhniana, svjedoanstvo o poloenoj maturi, dokument o pohaanju lehnike kole u Beu, prva izdanja knjiga i pismo majci: "Ljubljena, mati. Danas je va imendan. Znam kako mislite na mene..." I pismo sestri Nei, pisma prijateljima, pjesnicima Dragotinu Ketteu, Josipu Murnu Aleksandrovu. Sa zidova - sa crtea koje je Ivan izradio - gledaju odavno ugaene oi njegove majke. Patniko, brino, ali puno dobrote i ljubavi lice majke, kojoj je sin u svom knjievnom djelu podigao takav spomenik kakav ima rijetko koja majka. Iz poutjelih, pranjavih listova u staklenim vitrinama izbija dah dalekog vremena, ali i neeg prisnog, intimnog. Neeg to posjetioca vezuje za pisca, njegovu sudbinu i objanjava mu svijet njegovih romana, drama i pripovjedaka. Rasvjetljava porijeklo one neprekidne enje za suncem i "jasnim nebom", olakava razumijevanje njegovih knjiga, naroito onih sumorne sadrine, kao i malih junaka iz pripovjedaka koji samo u snovima mogu da doaraju svoje raskone svjetove. Svoju mladost punu sree i radosti, sjajnog sunca i neobuzdanog smijeha. Bezbrine godine djeatva. Ali, ivot

je prerano rasprio njihove djeake snove. U .njihova mlada srca uselio brigu i strah. Otuda zabrinuta zauena i uplaena lica njegovih malih junaka. Postaje jasnije to je pisac siromatvo i ubogost svog doma, gorinu i tugu njegovih itelja, pretoio u sadraje svojih pripovjedaka. Tu je izvor one esto isticane ljubavi prema nemonim i nevoljnim, gladnim i bijednim. I tenja da ih iz ovih polumranih odaja, gdje ih je prvi put "ugledao", izvede na sunevu svjetlost za kojom je njegova dua toliko udjela. Ali, najsunaniji trenuci Cankarovog djetinjstva nisu protekli u ovom domu - danas Muzeju - spomen-kui. Dom njegovih snova, najomiljenije boravite bila je jedanaesta kola - kako je nazvao predio ispred mosta na Ljubljanici, nedaleko od klanca i ceste koja presijeca Vrhniku. U tom predjelu, ispod sanjivih vrba na obali, u Cankarovom djetinjstvu vrio je bujan ivot vrhnike djece. Naroito za vrelih ljetnih dana kad bi pritoke presahle i Ljubljanica gotovo presuila. Ukazao bi se tada bijeli pjeani sprud sav spren od sunca i obala naikana gologlavom i golorukom djecom sa akirama zavrnutim do bedara koja su se radosno prakala u pliacima. I sunce je tada uestvovalo u njihovom veselju. Zanesen ljepotom prirode, Cankar je opisao te trenutke kao udesne i najljepe u svom ivotu: "Kakva sve predivna uda krije taj goli, osueni sprud! Oima koje ih trae, srcu koje vjeruje u njih, iskau uda na svakom pogledu, na svakom koraku... Najvee udo bile su ribice, koje su se skrivale pod mokrim kamenjem koje su njeno zapljuskivali talasi..." I tako se do jesenjih dana dok Moilnik sa tamnim Retvojem i zelenom Ljubijom ne naraste i s okolnih brda ne donese vode i Ljubljanica nabuja, prekrije sprud i preplavi jedanaestu kolu. Na zelenim talasima Ljubljanice, ispod vrbaka, ostali su djeaki Cankarovi snovi, a jedanaesta kola urezala se u sjeanje za itav ivot. To je bila "kolijevka ivota" i saznanja koju je esto prizivao u sjeanje u kojoj se uvijek vraao kad je htio da odagna mutne oblake kojima je bio pokriven njegov ivot i napoji se izvorima najranije mladosti. Posebna radost njegova ivota bila je majka. Nema doivljaja iz djetinjstva u kome ona nije prisutna ma u kom vidu. Lik majke je vazda nosio u svom srcu. Njeno izbrazdano, blijedo, upalo lice, stisnuto od tuge i siromatva. Za linost majke vezani su sadraji gotovo svih pripovjedaka ove zbirke. U njima je otkriven svijet djeatva, kako ga je doivio pisac veoma osjeajne prirode i istanana s misla za slikovito pripovijedanje. I prenesen nadasve topao, osjeajan i prisan doivljaj majke koja je uvijek zraila vedrinom i napajala ljubavlju sjetnog, esto melanholinog sina. Ljubavlju koje je bio eljan a koje u ivotu nije imao.

Sa uenjem i strahom posmatrao je kako se postepeno osipa njegov dom. Otac Joe se nikako nije vraao. Prialo se da ivi negdje u Sremu. Tamo je poslije izvjesnog vremena i umro. Jedno za drugim naputali su, roditeljsku kuu, Cankarova braa i sestre. Trbuhom za kruhom po bijelom svijetu. O svakom od njih Cankar e ostaviti sjeanje opisat e ih i naslikati u svojim brojnim knjigama, ali pod drugim imenima. Samo je o majci pisao direktno i uvijek s osjeanjem beskrajne ljubavi. Isto tako toplu ljubav zadrao je do kraja ivota prema nemonim i nevoljnim. Saosjeao je s nepreglednom povorkom ljudi bez kruha i s bolom posmatrao kako se gase snovi njegove mladosti. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog ivota i sjeanja na sunano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu enju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitou i ljepotom opisao je naivne dijeije igre i oivio lica iz ivota kojim je i sam ivio. Izatkano iz snova i mate, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i doaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih djeijih snova. A iz snova bude se kao ve odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim priama je svojevrstan bol to njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Djeaci i djevojice Cankarovih pria postaju tako mali heroji ivota koji ih melje poput rvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrae vjeru i nadu u ivot koji je vjean i neunitiv. Muris IDRIZOVI

IZ MOGA IVOTA 1. Najraniji doivljaj

Svaija mladost puna je sree i radosti, sjajnog sunca i neobuzdanog smijeha. Svaija mladost. Ako u kasnijim godinama, u gorkim asovima, ovjek pogleda na nju tuim oima, ona mu se moda ini nevesela, ini se kao kale pun nepravednog trpljenja i preranog saznanja. Ali teko je tako gledati na nju. Odjednom se razmakne i u nitavilo raspline magleni zastor, i nasmije se mlado sunce, puno svake ljubaznosti i svake hvale vrijedno. Uspomena je slatka kao pjesma; prsa nadima uzdah, oi i usta prekriva Boiji osmijeh. Oko mojeg sjeanja dopire daleko, ak do tree godine moje. Izgorjela nam je kua, i mi smo potpuno osiromaili. Mi, djeca, koliko god nas je bilo, igrali smo se na vrhu kod Sv. Trojice. Bilo je predvee, sunce je sjalo milo i toplo, kao sam Boiji blagoslov. Dolje, u dolini bila je Vrhnika2, ve sva u sjenci, i samo su se ljeskali na suncu jo gornji prozori gospodskih kua. "Isuse!" kriknula je sestra, zgrabila me je za ruku i stala trati; a ja, slab jo u nogama, batrgao sam se za njom i preturao nizbrdo po kamenju i po klizavoj travi. Silan dim zastro je nebo sve tamno do Ljubljanskog vrha, do svete Ane i do Tune gore; kroz njega je lizao sjajan plameni jezik, uzan a visok. "Isuse", "Isuse!" vikala je sestra... Tu, u tom divnom plamenu zatvoreno je moje sjeanje; nema ga vie... Odjednom mi se ukae mati, sasvim sitna, ali sasvim sitna, ne toliko preplaena koliko zauena; stoji ona tako na cesti i stiska pod pazuhom stari zidni sat koji ve odavno nije radio i nije izbijao... Uspomena zauti, pa se pojavi u sobi tetke Mice. Soba je bila divno bijela, pa i tetka Mica je bila sva bijela, a na bijelom prostrtom stolu stajala je inija, puna bijelih mirisnih kolaa... Iz polja je sijalo tamnocrveno, kao veernji suton... To je bio najljepi dan moga ivota... Sjeam se stare kue, rane mladosti, one prelijepe mladosti, izatkane sve svijetlim snovima; i odmah se sjetim pei. Ona mi je bila kao visoka i prostrana ravnica, b ila je zavjetno mjesto mojih samotnih djeakih snova. Sjedio sam tamo i vakao palac desne ruke gotovo cijeli dan. Kosa mi je bila vrlo duga, pa mi je mati nainila perin, koji me je udarao po potiljku. Palac mi je najzad povezala velikom i debelom krpom, koja je bila prljava. Vie ga nisam mogao vakati pa sam plakao. Kroz suze sam
Kale - aa, putir Vrhnika - varoica jugozapadno od Ljubljane.
1

1 2

vidio prostranu sobu, vidio sam majku i oca, brau i sestre, vidio sam prozore silno velike, i daleko iza prozora, s onu stranu puta, privlane mesareve trupce. Tamo se zaustavljao taj iroki svijet. Mesar je imao pred kuom visoku hrpu napola otesanih trupaca. To su bili slavni mesarovi trupci, naa radost i naa enja. Puzali smo se po njima, lovili se, prevrtali se i padali; sunce se samo smijalo naem veselju. Jo ni danas mi nije jasno zato su nas neprestano s tolikom brigom tjerali s tih lijepih trupaca. "Janez je opet na mesarovim trupcima!" Pa razumije se; a zato da i ne budem? Ima stvari na zemlji koje ljudska pamet nee nikada moi shvatiti. inilo mi se da su nam stariji zavidni na tim trupcima, zato to su nezgrapni i predebeli da bi se mogli puzati na njih. Vjerovatno da sam imao pravo. Doskora mi se horizont proirio od mesarovih trupaca do jedanaeste kole pod mostom; za dobrih sto koraka. Za vruih ljetnih dana, kad bi Moilnik presahnuo, kada je tamno Retvoje skoro prazno i kada mila zelena Ljubija sanja duboko pod vrbama svoje tihe snove, opadne Ljubljanica za itav seanj, a ohola Vrnianka je jo samo potok. Sav lijevi dio korita rijenog bude bijeli sprud, sav ispren od sunca. Tada poinje jedanaesta kola pod mostom, a prestat e ak tamo za prvih jesenjih kia. Mnogo ta sam uio u svom ivotu, ali tako bogate i korisne nauke kakvu je daje svojim uenicima jedanaesta kola pod mostom, nisam zadobio nigdje i nikada. Kakva sve predivna uda krije taj goli, osueni sprud! Oima koje ih trae, src u koje vjeruje u njih, iskau uda na svakom pogledu, na svakom koraku. Polomljen, stari toak, obru od toka, poderana erpa, razbijeni lonci, viljuke s jednim i po iljkom, noi bez drke - sam Bog sveti neka zna otkud se sve to nakupilo u Ljubljanici! Ali svaka stvar posebice bila je predivno udo, te je imala svoj veliki znaaj. imev Lojze imao je sree pa je naao novarku; dodue, u njoj nije bilo nita, ali je to ipak bila novarka. Najvee udo bile su ribice, koje su se skrivale pod mokrim kamenjem, koje su njeno zapljuskivali talasi. Lovili smo ih viljukama, ekserima ili golim rukama te ih pekli na eravici, sve tamo u koli, koja je bila sakrivena od glupih oiju. Dogaalo se ponekad da je glava bila ispeena, a repi jo mokar; ali bile su dobre i sone, kao jabuke iz susjedova vrta.
3 4 5 6 7 Janez - Ivan. Jedanaesta kola - to nije kola u pravom smislu rijei; u najboljem sluaju, kola ivota. Moilnik - potok Retvoje - selo jubija - rjeica
6 7 5 4 3

U koli smo svi bili gologlavi i goloruki, a akire bismo svi zavrnuli visoko do bedara. Jednom sam, u vruoj enji za to veom uenou, zaao malo preduboko u vodu. Odjednom mi se uinilo da jaem na ogromnom zelenom konju pravo prema sjajnom suncu. Nadasve slatka, neizmjerna srea svega me je obuzela, te sam mislio da sam car... Tada me je uhvatila za kose neka nemilosrdna ruka te me grubo bacila na sprud. Tamo sam se stresao i silno zaplakao, ni sam ne znam zato. Jurev sluga me je izvukao iz vode. Ako nekom nije pravo ovo ili ono to sam uinio u kasnijem ivotu, neka se obrauna s tim slugom, a ne sa mnom!

JEDANAESTA KOLA

Jedanaesta kolo, zbogom ostala! Raznjeim se kad se sjetim tebe, kolijevko ivota i saznanja! Kad ovjek prohoda, korak po korak otvaraju mu se prostrani svjetovi, otkrivaju mu se i obasipaju ga sjajna bogatstva. On se osvrne na sirotnu kolijevku u kutu i oko mu se zamuti, preko srca mu pree sjenka. Dali su me u kolu, u onu pustu kolu to gleda okrutno, zagaenu sa svih strana, gdje nema ni sunanog, bijelog spruda, ni razbijenih lonaca, ni probuenih tiganja, ni peroreza bez drke, a pogotovo nema klenova. Tamo su same krute, nerazumljive rijei i velika slova napisana na crnoj tabli. Obukli su mi novo odijelo, koje mi je bilo suvie iroko; otac je bio za mene prevrnuo i za nevolju prekrojio iznoeno praznino odijelo starijeg brata. Gorak je put do znanja. Teka srca poao sam u kolu, teka srca i s plahom slutnjom, kao to grijenik polazi zlim sudijama; i brat, koji me je vodio, uinio mi se kao crni pandur. Bilo je svjee jutro, pravo nedjeljno, zemlja je bila umivena i oeljana. Put je bio irok i bijel, ve osuen; zelene livade sa obje strane bile su jo rosne od none kie. Jedna jedina uta bara bila je jo na putu, nasred mosta to vodi preko prijatnog potoka Klisa, koji je umio u dubini. Ne znam da li sam se bio zanio pogledom u svijetlo nebo ili u tamni potok; odjednom sam leao licem, rukama i nogama u toj utoj bari. "Nesreo prljava!" Blatnjavog i rasplakanog vukao me je brat kui. Tamo su odmah izveli zakljuak da od mene nikad nee biti uen ovjek. Uplakan, vratio sam se u kolu u svom starom, okrpljenom odijelu. I svi su rekli da je to hrav znak. Ve drugog dana u kloli okusio sam neprijateljstvo i ogavnost tue uenosti. Imali smo mladu uiteljicu; sjeam se da je imala crnu kosu i crne oi i bolesnu, utu kou. Prozvala me je po imenu i upitala: "Koliko je jedan i jedan?" Pitanje mi se uinilo smijeno, ujedno i uvredljivo; jer, trebalo je rei: "Kolko je jean i jean?" - i poslije: ta pita stvari koje zna ve svako dijete pod mostom? Zato

Naslov dao prireiva

sam utio. Uiteljica je pronala prijatno poreenje i upitala: "Koliko je jedna naranda i jo jedna naranda?" Ovo drugo pitanje uinilo mi se jo lue. Jo prije nego to sam prohodao vrlo dobro sam znao na Uskrs da brojim uskrnja jaja i narande, naroito one koje su dobila braa. I bilo mi je odvratno to su joj se rijei tako udno ljigavo vukle iz usta kao to se vue med iz saa. Zato sam utio. Viknula je sva nestrpljiva: "Zar nikad nisi jeo narande?" To "jeo" udarilo me kao maljem; nisam znao kako ni kad - samo mi je sletjelo s jezika: "Jedno jo - narande i jednu jo - naranda su dvije jo- narande!" I uiteljica me je poslala u oak. Te jeseni prvi put mi se otkrilo nasilje nepravde. Na poetku asa, poslije molitve, uiteljica mi je naredila grubim glasom: "Idi gospodinu upravitelju!" Poao sam k vratima i osjeao na leima da svi gledaju za mnom. Tekim nogama peo sam se stepenicama i drui ekao prije nego to sam zakucao. Bojali smo se upravitelja. Bio je visok i ugojen, veoma gospodski obuen, potpuno bijela lica, kao od tijesta, sa zlatnim naoarima na mekom nosu; a najstraniji mu je bio glas: bio je sladak, klizav i mio, a ovjeku su klecala koljena od svake rijei. Kad sam stao pred njega, odmjerio me mirno i hladno ispod naoara i tim glasom progovorio: "Sinko moj, zato si posjekao mlado drvee, nevina mlada drvca kraj puta? Zar ne zna, sinko, da je smrtni grijeh posjei mlado drvee kraj puta, veliki smrtni grijeh protiv sedme zapovijesti Boije?" "Pa ja ih nisam posjekao!" "O, sinko moj, sad jo i krije da si posjekao mlado drvee kraj puta! Zar ne zna, sinko, da je la smrtni grijeh, veliki smrtni grijeh protiv osme zapovijesti Boije?"

"Ama ne laem, zaista ih nisam posjekao!" "Ako nisi ti, pa ko je onda, ko je onda, ko je posjekao mlada drvca pored puta?" "Ja nisam; ne znam ko je!" "Gle kako si tvrdoglav! Ako ti nisi, sigurno zna ko je! Ko sakrije istinu, taj je laov! Idi, sinko!" Ispruio je bijelu ruku i ja sam iziao jecajui. Zatvorili su me samog prije podne. Nisam bio gladan, samo veoma alostan. Znao sam da su posjekli drvca kraj puta pored Lenarieve bae; priali su da je to bio Gaperinov, ali ja ga nisam vidio; i da sam ga vidio, ne bih rekao, za inat. Kad je zazvonilo podne, potmulo, lagahno i dugo, odjednom me prola slaboduna alost i svega me zahvatila divlja srdba. Tresao sam se kao u groznici, vikao, lupao nogama, udarao malim pesnicama po klupama, zavitlao tablicu na pod, tako da se razletjela u sitne komade, izlomio raunaljku, pocijepao svu hartiju koju sam naao i mogao dohvatiti; a poslije sam jurio kao sumanut po prostranoj sobi sve do jedan sat, i naposljetku sam klonuo i zaspao. Idueg dana opet su me zatvorili preko podne.

SUHE KRUKE

Mati je imala pun up suhih kruaka. Ali taj up - posuda svih slasti ovoga svijeta bio je zakljuan u ogromnom ormaru. Kad ga se sjetim, ini mi se da je bio vei od bilo koje osrednje velike kue. Bio sam u sobi sam sa sestrom Linom. Pogledala me je zamiljenim oima i rekla: - Kad bismo sada imali onaj up! - Kad bismo ga imali! - uzdahnuo sam. - A zato da ga ne bismo imali - rekla je tiho, kao i obino. - Ta ormar je zakljuan, a mati ima klju! Zamislila se. - Pa ipak bismo ga lahko mogli imati i bez kljua! Bilo mi je nekako udno pri srcu, kao neki strah pred grijehom; a opet, podilazila me slatka jeza pri pomisli na pun up. Skoio sam iz zapeka i stao pretraivati ormar. Stajao je ukoso u oku i nije bio tijesno prislonjen uza zid, tako da bi se ovjek, kad bi se skupio, mogao provui iza njega; bilo bi teko, ali bi se ipak zavukao. Ja sam bio tako sitan da sam jedva zapaao svoju sjenku! Sestra je ostala u zapeku te je gledala pognute glave i stisnutih usnica, ruku oslonjenih na koljena. - Zavuci se odostrag! - savjetovala me je tiho. - Skupi se koliko moe, zavuci se porebarke! Uradio sam tako i naao se u mraku; uinilo mi se da sam strahovito usamljen. - Strpi se malo dok se ne navikne na pomrinu! - savjetovala me je dalje. Ali jo prije no to mi se oko priviklo na mrak, apnula je prestraeno: - Bjei! U asu sam ve stajao sav hladan i drui nasred sobe. Neko je hodao tekim koracima po hodniku, najzad se zakaljao i otiao.

- Sada uradi bre to misli; sada je sve svejedno! Zavuci se odostrag; tamo na onoj strani na kojoj se nalazi up jedan je ekser popustio; izvuci ga napolje i ukloni dasku. Ne razmiljajui mnogo i bez volje postupio sam kako je rekla. Da mi je u tom trenutku rekla: "Proi na cestu i skoi pod kola!" - ja bih, poao i skoio. Sklonio sam dasku, napipao up, zgrabio aku kruaka i gumo ih u dep; zatim jo jednu, pa jo jednu, tako da su mi oba depa bila puna. Kad sam opet prisloni o dasku i izvukao se iza ormara, bio sam sav zadihan i mokar od znoja. Poaoo sam sa sestrom iza kue, legao u travu kraj plota te jeo s njom kruke. Ali za sve vrijeme nismo se ni pogledali, a ni nasmijali. Tako smo se gostili iz dana u dan, uvijek pred vee, dok su drugi jurili po mesarovim trupcima i dok je mati bila kod susjeda, a otac u krmi. Osjeanje grijeha bilo se skoro potpuno izgubilo; ve smo se smijali i neobuzdano razgovarali o svom tajnom nedjelu. Jednom, u nedjelju poslije velike mise, otkljuala je majka ormar te se silno zaudila. - Ni sama ne znam ta bi to moglo biti! Ta up je bio pun kruaka tako da su sve padale iz njega, a sad je potpuno prazan. Mievi ih ne jedu; nijedne nema oglodane! Drala je up objema rukama te nas je sve redom pogledala. Drugi su zaprepaeno gledali irom otvorenih oiju i usta, sestra Lina je gledala u zemlju cupkajui nogom, a meni je prolazila jeza od glave do pete i natrag, polahko i teko; inilo mi se da se soba njie, i da je mati vrlo velika. Svi smo utili; sve nas je bilo strah, ali ne strah od prijetnje, a jo manje od batina, nego neega neizrecivog, dalekog, silnoga. - Ko je to uinio? Neka se sam prijavi! Progovorila je sama sestra Lina: - On je to uinio! - i pokazala prstom na mene. Mati je stavila up na sto. Iako sam bio sav kao u bunilu, jasno sam vidio da je preblijedjela. Jo je upitala: - Ko je to uinio? - Janez! - rekla je sestra Lina gledajui mi pravo u oi.

- Kako si to uinio, kai jo to! - rekla je mati. Noge su mi se tresle tako jako da nisam mogao stajati. Odgovorio sam tako razgovjetno da sam u udu sluao svoj glas. - Zavukao sam se odostrag, izvukao ekser, sklonio dasku i napipao up. Tako sam radio sve do utorka, uvijek predvee! Tada se dogodilo neto to me jo i danas, kad se toga sjetim, ispuni nekom neznanom jezom. Mati me nije udarila, nije rekla ni prijekorne rijei; sjela je na klupu, sakrila lice u ruke i zaplakala, da su joj suze tekle kroz bijele prste. Sestra Lina se tiho izgubila iz sobe; primijetili to jedino ja, i pored sveg bunila i bola u sljepoonicama. Iao sam za njom polahko, jer su mi noge bile teke. Uputio sam se pravo iza kue; tamo se bila sakrila pod jasminov grm kod plota; izdala ju je nedjeljna crvena haljina. Priao sam joj, uhvatio je za dugu kiku i vukao je za sobom po vrtu. Za sve vrijeme nije ni jauknula, ni uzdahnula.

DATULE

9 Kad sam svrio drugi razred osnovne kole, postao sam ministrant . Jo i sada mi se ini kao da su mi dua i srce opijeni omamljivim mirisom plemenitog tamjana. Bio sam kao oien, oproen zauvijek svih grijehova, posveen samom oltaru. Nikada ni prije ni kasnije nisam bio tako miran i srean kao te blagoslovljene godine.

Na mladoj misi , koju je sluio mlad i lijep gospodin, bio sam mali ministrant. Prenosio sam s jednog kraja oltara na drugi teko jevanelje. Znoj mi je lio po vrelim obrazima. Nisam bio toliko umoran koliko gladan. Tada smo kod kue jeli samo kukuruzni hljeb, a ja sam imao bistre, svega eljne oi i divne snove. Poslije slube, mali gospodin kapelan okrenuo se i sagnuo prema meni, jer sam bio mali. - Evo ti! - ree, i prui mi svijetao gro, potpuno nov gro. Do toga asa jo nikada nisam imao groa u ruci. O Uskrsu ili o Boiu dobijao bih krajceru, i to bi bilo itavo imanje, o kojem bih potanko i briljivo razmiljao kako u ga upotrijebiti. Gro pak bilo je bogatstvo, koje je daleko i daleko premaivalo moje snove. Moe se sanjati o zlim gradovima, pa ak i o samom nebu, ali o grou ne!
12 11

10

Silno iznenaen, u prvi mah pomislih; - Tri k materi! Mati e se rasplakati kad vidi to veliko udo! Izaao sam napolje iz sakristije na suncem obasjan put. Svuda oko crkve i daleko u klancu bile su poredane vaarske atre, koje su bile pune svih slatkih stvari ovoga svijeta. Bijeli platneni krovovi veselo su leprali na toplom vjetru. ega sve tamo nije bilo! Poeli samo, pa uzmi! Narande, rumene i sone kao o Uskrsu, pikote, bomboni svake vrste - bijeli, ruiasti, crveni - ta prije da uzme ova siromana ruka! U velikoj kutiji bile su datule; bile su vlane pa su se sijale; bile su tamnobakrene
9 Ministrant - djeak ili ovjek koji posluuje pri obredima u katolikoj crkvi.
13

10 Mlada misa - prva misa, sluba koju slui novi sveenik. 11 Kapelan - mladi katoliki sveenik, podreen upniku, parohu. 12 Gro - pet krajcera;, desetica - deset krajcera. 13 Sakristija - kuica sagraena uz crkvu, gdje se sveenik oblai

boje, zavodljive, grene. Kakve li su datule u ustima? - Ta ima gro! Ta to je tvoj gro to ga ima u aci! Sagnuo sam se kao udaren po glavi. Okrenuh se sa suzama u oima, ali nikoga ne bijee iza mene ko bi mogao izgovoriti te zavodnike rijei. Poao sam dalje dolinom. Na srcu mi je bio kao neki teret, bio sam alostan kao nikada dotada. Pa ni sunce nije vie tako sijalo, nisam vidio ljude, a atre su mi se inile kao da su prazne. Na kraju doline se okrenuh. Tamo je stajala sitna djevojica u kratkoj arenoj haljinici. Gledala je modrim oima oko sebe i objema rukama drala datulu, jednu jedinu datulu: meso joj je bilo ruiasto i sono kao med, a u njemu se vidjela duga, bijela, uzdu procijepljena kotica. - Dajte mi datula! - rekoh pred atrom, sav drui kao u bunilu. - Za koliko? - upitala je debela ena i pruila debelu, oznojenu ruku prema kutiji s datulama. - Za gro... za potpuno nov gro! Dok sam to govorio, uinilo mi se da je to govorio za mojim leima neko drugi, s potpuno tuim, dubokim i runim glasom. Datule su bile ljepljive te su se hvatale za znojne prste. Okuao sam prvu: sono, eerno meso prilijepilo mi se za usne i zube. Ispljunuo sam sve: glatku koru, eerno meso i uzdu procijepljenu koticu. Zatim sam potrao dolinom i stiskao u aci tu gadnu, ljepljivu grudu. Bacio sam je u potok i oprao ruke. Onda sam legao u travu i molio Boga da umrem. Eto, mati mi iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu jede kukuruzni hljeb. Moda ve i ne zna da na svijetu postoji bijeli hljebac. A ja jedem datule! Kupujem za gro datula, rumenih, slatkih datula. Na srcu mi je leao kao neki teki kamen. Bio je tako teak i straan da mi suze od stida nisu smjele na oi. Kui sam doao kasno poslije ruka, mati mi je donijela kau, koju sam volio da jedem. Ali tek to sam je okuao, ostavio sam drvenu licu na sto, a itavo tijelo mi je oblio hladan znoj. - ta ti je? - uzviknula je mati sva uplaena. Nisam smio da je pogledam, jer sam znao da bih odmah umro, ako bih vidio one oi koje su tako povjerljivo pitale da se

ovjek sam ispovijedao, a da ni sam nije znao kako. Onda se nagnula nada mnom, podigla mi glavu objema mkama, te je vidjeh svu bijelu, kao obasjanu milou Boijom. - Mama, mama! Udario sam elom o sto i nisam vie nita znao. Kad sam se osvijestio, materino lice bilo je ozbiljno i bolno. - Kai mi sve - rekla je. Ispovijedio sam se kao pred sveenikom i samim Bogom: - Dali su mi gro, potpuno nov, svijetao gro. Nisam ti ga donio, ak sam mislio da ti o njemu nita ne kaem: potroio sam ga na zlo, kupio sam datula. Ne srdi se na mene, ja u ionako umrijeti! Tada se dogodilo neto vrlo udno. Mati me je brzo prihvatila za ruke, odvela me u kut pod raspee i tamo me triput prekrstila. - Djeko moj mali! - rekla je. Nato je naglas zaplakala, ni sam ne znam zato.

SVETA PRIEST

Bilo nas je petoro. Sjedili smo za stolom i ekali. Iz poetka smo se smijali i razgovarali, potom smo igrali domina, najposlije nam je i to dodijalo, te smo umukli. Najstarijoj sestri bilo je trinaest godina, najmlaem bratu pet. U srcima pak bili smo stari: poznali smo ta je to briga i strah. Kad su napolju odjeknuli koraci, okrenuli smo se prema vratima. irokih otvorenih oiju i usta gledali smo u njih; dah nam je zastao. - Dolazi! Koraci se izgubie, a mi se utke pogledasmo; oi su nam bile pune suza, usnice su drhtale. Bili smo jako gladni. Sputao se mrak, a matere nije bilo. Otila je bila prije dobar sat, sam Bog zna kuda. Znali smo: kad doe donijet e hljeba. U to nismo nimalo sumnjali. Jer dolazilo je vee, a uvee nam treba veera. Tvrdo i strano je dijete u svom pouzdanju. Uvee treba veera! Nemilosrdno je dijete u svojoj vjeri. Mati, uvee treba veera; poi i donesi je, iz zemlje je iskopaj, nai je u oblacima! Kad je pola, bila je sva sitna i skupljena; duboka brazda bila je na njenom elu. - Brzo u se vratiti! Mislili smo da samo ide pekaru, sto koraka daleko. Minutu tamo, minutu nazad; recimo, da tamo malo jo pria, to bi bilo pet ili najvie deset minuta. Gledali smo sat, koji je visio na zidu kraj pei. Polahko se pomicala druga kazaljka; ali, iako mu se nije urilo, bio je ve preao itav crni kolut. - Ta ona nije otila pekaru! - rekla je Hanca. - Otila je trgovcu! - rekla je Francka. - Ako joj ne dadu? - rekao sam ja. Pogledali su me kao da sam izgovorio nerazumljivu, nadasve udnu rije. - Ako joj ne dadu? - zaudila se Hanca.

- Uvee treba veera! - rekla je Francka. Napolju je ve palo vee; u sobi je bila tama. Nae oi su bile mlade i bistre, nauene na pomrinu. Pogledali smo se u lice - svi smo bili stariji nego jedan sat ranije. Nismo se bojali vjetica, niti vukodlaka. Jednom sam iao s najmlaom sestrom pored sjenika, koji je stajao odvojen; govorili su da su tamo duhovi. Pred sjenikom bio je panj i udnovato je svijetlio - kao visok ovjek u zapaljenom aravu. Drali smo se za ruku i proli pored njega, i nita se nismo bojali. Ali ipak je bilo straha u naim prerano postaranim, prerano iskusnim srcima. Neto silno dizalo se u daljini do neba, pribliavalo se postepeno sve vie i ogromnije, crno i strano; skoro da je zastrlo itav vidik. Vidjeli smo ivot i bojali ga se... Bilo nam je da zaplaemo, ali niko nije ni zajecao. Kad su nas tui koraci uzbunili, i kad se opet sve umirilo u sobi i napolju, pojavilo se u nama oajanje, ono tupo, posljednje oajanje, koje poznaje samo ovjek kojega je ivot sveg obnemoglog udario o zemlju. - Ta tome nee biti kraja nikada! Nikad nee biti drukije! Mati nam nee doi, nee nam donijeti hljeba - umrijet emo! Veliko je bilo nae oajanje; ali pojavilo se u nama jo neto tamnije, stranije. Ne samo ja nego sve nas petoro kako smo sjedili oko stola u tami, osjetilo je odjednom gorko, pakosno neprijateljstvo prema materi. - Ta ona bi to lahko mogla kad bi htjela! Sino nam je donijela hljeba, zato ga ne bi donijela i veeras, kad smo gladni kao i sino? Tamo stoji, sam Bog zna gdje, pa pripovijeda i smije se, ne mislei na nas! Rekla je da e se odmah vratiti; a sada je ve proao itav sat, moda i sat i po... Ona namjerno eka, zastaje na ulici, pria sa susjedima; svakako da je sama ve veerala, pa joj se ne uri s hljebom. utei smo doli do tog saznanja; pouzdano smo znali jedno za drugo: "I ti tako misli, sestro! I ti tako sudi, brate!" I u tom trenutku meu nama nije bilo vie ljubavi. Bila je no, ali smo vidjeli jedno drugom u oi. Oi su govorile: - Znam te, sestrice; znam zato uti! Tvoja misao je smrtni grijeh, koji nikada nee biti oproten!...

- Znam te, brate, tano znam ta si mi potiho rekao! Ni tvoj grijeh nee nikada biti oproten! Napolju, mislim pred susjedovom kuom, zacvilio je pas; bio je to alostan, zavijajui glas. - Gladan je pa zavija! - rekla je sestra. Tada je najmlai brat najednom naglas zaplakao; njegov pla bio je sasvim slian onom zavijanju. - Prestani! - razljutila se sestra; ali i u njenom glasu bilo je jecanje, gledali smo na sto, svi smo drhtali. - Pogledat u na ulicu! - rekao sam. - to da gleda? Nee prije doi... ako jo ikada i doe! Polahko i tiho otvorila su se vrata. Na pragu je stajala mati. Kao na bijelom danu ugledali smo njeno lice. Bilo je bijelo i upalo, oi su joj bile uplakane i plaljivo su gledale; tako gleda grjenik na svoje nemilosrdne sudije. Mati nas se bojala... - Jeste li dugo ekali? - rekla je tihim molbenim glasom. - Nisam mogla prije - nisu dali... Uz tijelo pritiskivala je komad hljeba; ve izdaleka smo vidjeli da je kora lijepo rumena... O mati, sada znam: tvoje tijelo smo jeli i tvoju krv smo pili! Zato si otila tako rano od nas! Zato nema radosti u naim srcima, ni u naim djelima...

USRED IVOTA14

Ne znam da li djeca u naim krajevima jo "priaju". Mi smo "priali". Nijedna ma koliko buna igra nije nam dala toliko iste, duboke, tajanstvene svete radosti kao to poluglasno prianje u mraku. Naljepe se moglo priati zimi, na velikoj toploj pei. Napolju je bila no i mraz je kripao kroz prozore, a soba je bila puna slatkih bajki koje su nam aputale u uho i tie i milije i od samih naih rijei. Pa i da smo svi utili, da se nismo ni pogledali, potpuno bismo se razumjeli. Nikada nismo bili toliko blizu jedno drugom, toliko braa i sestre, kao u tim svetim asovima. Negdje tamo u podlipskim brdima, visoko u samoi, ima zaselak koji zovu Mavsarovo brdo. To brdo mi je samo jo u dalekom sjeanju, sa tri je vela prekriveno. Najrazgovjetnija ga vidim onako kako smo o njemu priali. Silno prostran, bogat seljaki dom; niska, vrlo dugaka, bijelo okreena i slamom pokrivena kua. itnice i hambari, tale i sjenici, sunica za voe, areni pelinjak; i vonjaci, ogromni, sa brda u dolinu, iz doline u brdo koliko je mogao da dopre udni pogled; jabuka bijelih i utih, crvenih i arenih, glatkih i hrapavih... ovjek ne zna kuda pogledati gdje zagristi. Pele zuje u heljdi, na nebu pjevajui lebde eve, sunce sija; ovjeku doe da se nasmije i zaplae, a da ni sam ne zna zato... Na Mavsarovom brdu imali smo daleku, sasvim daleku majinu svojtu; mislim da je ve izumrla ili se ve preselila u Ameriku. Vjerovatno je kua bila pusta i tuna i siromana, i ljudi u njoj krti i tvrdi. Sjeam se samo toliko, kao da pred sobom vidim isjeak pranjave slike. Troje bose djece s mukom je puzilo kroz arievu umu niz strmi blatnjavi brijeg. Ili su duboko pognuti; preko ramena su nosili teke torbe - torbe pune jabuka. I svi troje su glasno plakali, bez suza, kao tri mlade ivotinje. Zbog ega su plakali, sam Bog sveti zna. Najmlai se spotakao o korijen, tresnuo na zemlju, jabuke su se prosule iz labavo vezane torbe; kad se digao, nije vie plakao, a ni skupljao jabuke koje su se kotrljale blatnjave po klizavoj stazi: gledao je ukoeno preda se i u licu je izgledao udno star. Oko njih je bila pusta i hladna uma, iz sivog neba sipala je sitna kia, duboko dolje, u dolini pravile su se velike ute bare. Samo toliko vidim. Ali tu sliku ne volim. Ljepi, jasniji i u svemu istinitiji je onaj Mavsarov brijeg koji je sebi na svoj nain stvorila djetinja enja... Kad sam prvi put izbliza vidio smrt, nisam se od nje uplaio; samo mi je smetala,
14 Naslov dao prireiva

bila mi je kao neka napast i dosada. Umro je djed. Leao je na visokom krevetu siv i ukoen, crne muhe su mu slijetale na oi, na uvehle usne. Neko je viknuo udnim glasom, u drugoj sobi se sa tropotom prevmula stolica, otac je poletio prema krevetu i zaplakao. Nikad ga dotada nisam vidio da plae; to je bilo samo suho, isprekidano jecanje bez suza. Nisam znao kud u i ta u, napolju je pljutala kia; uhvatio sam sebe u neprijatnom osjeanju da mi je mrzak taj tihi ovjek to lei na postelji i sasvim je mrtav, a jo uvijek gospodari u kui, koatim prstima posee u misli i u same snove. Ba tih dana imao sam silno teak i vaan posao. Prenosio sam hartije iz sobe u trijem, iz trijema u potkrovlje; gomilao sam u mislima silne likove, gradio i uzvitlavao u bljetavom krugu uvenu priu o Petru Klepecu . Mrtvac mi je smetao: svuda sam ga vidio, prepirao se s njim, iako je bio ukoen i tih; najzad sam se sakrio od njega u tijesnoj susjedovoj sobici. Priu o Petru Klepecu priao nam je u koli uitelj; a priao je slabo, od veselog junaka nainio je plaljivu kukavicu. Trebalo je stvoriti i napisati sasvim drukiju, snaniju priu. Uitelj je rekao da je Petar Klepec iupao drvo da bi dokazao svoju mo i junatvo. A kakva mi je to mo i kakvo junatvo, ako ovjek iupa drvo tek onako, kad mu to i ne treba? ta e s tim drvetom? Da njime eir zakiti? Junaki je i dostojno Petra Klepeca ako izmahne rukom da otjera muhu, pa ujedno iupa itavu umu, itav tamni Raskovec, i zaudi se: "Gle! oprostite..." Sav se promijenio Petar Klepec. Dobro sam ga pogledao, i vidio sam da je car. Nije to vie bio neotesani Petar, nego car Janez od koga drhti svijet i koji se bori neprestano u svojim slavnim bojevima. U prvim redovima idu po bijelom drumu njegovi momci; nema ni kraja ni odmora; i svi imaju duge puke... Kuda si se uputio, care Janeze, ti koga su krunisale nae lijepe, tihe misli? Kad se vrati, donesi nam dukata i lijepih dana! I drugi i trei put sam u to rano doba vidio smrt i udio joj se. Uao sam jednom bez nekog naroitog posla u susjedovu sobu. Bila je mrana i prazna, mirisalo je na vlagu. Nasred sobe stajala je kolijevka, u kolijevci je lealo dijete. Tanke votane ruke mimo su poivale na crvenom pokrivau; obrazi su bili uti i smeurani, kao od utavljene koe; oi su bile irom otvorene i sasvim bijele. Mislio sam da spava; kad sam ga lako pomilovao po licu, vidio sam da je hladno i ukoeno. "Mrtav je!" Sagnuo sam se, pogledao dobro, napeto sluao; nije se pomakao, niti disao. "Zbilja je mrtav!" Izaao sam polahko iz sobe i udio se kakve se stvari deavaju na svijetu.
15

15 Lik iz slovenake narodne pripovjetke.

"Sino se jo derao, a sad je sasvim mrtav!" Na ulici me srela susjetka i upitala: "ta radi Jurek? Je 1 spava?" - "Ne spava!" - "Kako to?" - "Pa mrtav je!" Zgrabila me za kosu i tresnula u prainu. Sjedio sam tamo zauen i zbunjen i sluao pla koji se razlijegao gotovo do Moilnika. Kada se trei put ukazala smrt pred mojim mladim oima, proela me je neizrecivom grozom. Na carskom drumu se bio poplaio konj; iz usta mu je izlazila pjena; gurao je oamuen svom snagom okovanu rudu kola koja je stajala zaboravljena kraj puta. Krvava utroba se prosula na zemlju. ivotinja se propela na zadnje noge, pjena je prskala iz otvorene gubice, oi su buljile, velike i crvene. Skupila se gomila ljudi koji su svi, koliko ih je bilo, vikali i psovali. Stari sluga, gologlav i zasukanih rukava stajao je pred samim konjem, gledao mu u gubicu i glasno plakao. Sluga je vikao: "Hajte, ljudi Boiji, hajte!" ta je mislio, ta je traio, ni sam nije znao. A ja sam znao: "Poljubite ga u zapjenuenu gubicu, kleknite pred njega, muenika, kaite mu lijepu rije!" Sruio se lijepi konj, kao pod nemilosrdnim udarcem, jo nekoliko puta je zatresao glavom okreui je, i vie se nije pomakao. Trao sam kui drui, jecajui; i sam sam htio lei u prainu, sakriti se, da nikoga ne vidim. Najljepa slika mojih mladih snova bila je Ljubljana. Sve se razmahalo, silno rairilo u grudima kad sam pomislio na nju. Nisu mi mnogo o njoj priali: sam sam sebi bio stvorio sliku kojoj po sjaju nije bilo ravne. itao sam, dodue, i o carskom Beu i drugim velikim gradovima, jo daljim i jo vie tuim, koji su sjali tamo negdje u praznini, s one strane svijeta. Ali to su bile samo bajke, dodue, lijepe, ali izmiljene, i mnogo nevjerovatnije nego doivljaji i junatva Petra Klepeca. Svom ljepotom, svom svjetlou, to je bila u meni, ovjenao sam i obasjao Ljubljanu. A Ljubljana je uistinu postojala, ivjela, i to sasvim blizu. Za vedrih dana vidio sam njen mili, topli odsjaj ak sa vrha Svete Trojice. Sam grad zaklanjao je oima tamno brdo nad gajem, ali srce ga je osjealo s ljubavlju i enjom. Jednom, na dan sv. Alojzija bila je kolska sveanost kod Sv. Trojice. Glavni dio sveanosti za nas bili su kolai i trenje: sve ostalo, sluba u crk vi, pjevanje i dugaki govori, bilo nam je samo dosadno. Uitelj mi je bio napisao dugu pjesmu u ast Marije Terezije; pjesma mi je izgledala silno odvratna, ali morao sam je nauti. Namjestili su me na visok zid kraj crkve. Ljetno sunce bilo mi je oi hiljadama usijanih ioda; nisam vidio nita drugo osim silne, vasionske svjetlosti koja je u monim mlazevima lila od Ljubljane. Nisam mislio na pjesmu; niti sam sluao, ni razumio ijednu od tih suhih, udno ljugavih rijei koje su navirale potpuno nesvjesno iz grla preko velikih usana. Jedina moja misao bila je Ljubljana. Dizala se

iz svjetlosti u svem svom natprirodnom bljesku. I sebe samog sam tamo vidio, u ivotu punom iste ljepote, same dobrote, ljubavi i sree; i vie nikada, nikada vie u ovom tekom ivotu koji se u samoi prelijeva iz gorine u gorinu. Razbudila me je moja sopstvena utnja; moj glas bio mi je tanka bijela nit izmeu Ljubljane i mene, koja se odjednom prekinula; pogledao sam preplaeno u ljude koji su tamo dolje stajali u crnim gomilama i pljeskali. Neka gospoa, upola skrivena ispod crvenog irokog slamnog eira, koji je liio na kiobran, rekla je glasno: "A ovog, poaljimo ga u Ljubljanu!" Neko me je pozadi uhvatio oko pasa i spustio na zemlju. Nisam vie nikog poznao. Od toga asa se sve i zauvijek u meni preokrenuto; onaj to je bio ranije, rasplinuo se u nita; umjesto njega je ivio, govorio i sanjao sasvim neko drugi, koji mu ni izdaleka nije bio slian ak ni u licu, pametniji je bio i jai, ali nije bio veseo. enja mi je u srce ulila gorinu, napunila ga lanim bogatstvom, dukatima, koji su za budne oi uvehlo lie. Omrznuo mi je ivot onakav kakav je bio; nisam vie nikoga volio, ni majku, ni oca, ni brau, ni sestre; bio sam odvratan i zao, moj sopstveni lik mi se gadio, kao da se zgadila kola; bilo mi je hladno u toj velikoj, bijeloj sobi, hladno od bijeloga, sladunjavog lica uitelja, koji je preo svoje eerne rijei kao umiljati maak. Rekoe da sam bolestan, metnuli su me u krevet i tako sam leao nedjelju dana, ili koliko, ni sam ne znam. Kad sam se jedne veeri probudio, kraj kreveta je stajala staramajka i drala u ruci upaljenu svijeu, onu arenu, savijenu u klupko, kakve prodaju na hodoaima. Dola je majka, glasno zaplakala, udarila staramajku po ruci, tako da je svijea pala na pod i ugasila se. "ta bi htio?" upitala me je. "Htio bih u Ljubljanu!" rekao sam i zaspao. Kad je ujutro bijelo sunce zasjalo u sobi, bio sam zdrav. Nepoznata milina razlijevala mi se tijelom. Potpuno i potajno znao sam da se moja dua, kojoj su otvoreni putevi na sve strane, do na kraj svijeta, samovoljno preselila u Ljubljanu i tamo ivjela svojim zasebnim ivotom, koji ovom jadnom tijelu nije bio dodijeljen. U jesen te godine, na zadunice, poli smo po "poskurice". (Poskurice su ok rugli hljepii, to ih seljaci peku djeci da dobrim djelom olakaju muke duama u istilitu.) Uprtili smo torbe preko ramena i rano krenuli na put. Kad smo bili na carskom drumu, ve daleko od Vrhnike, nebo se nisko spustilo na mahovinu i na bregove, poela je tiha kia. Na putu su se stvarale ute bare, vazduh je bio pun vlage i plijesni, na srca je pao mrani umor; utali smo. Ne znam koliko dugo smo

pjeaili; ve odavno nije bilo nijedne kue i kad sam se osvrnuo po onoj usamljenosti, sa strahom sam primijetio da smo zali u nepoznate krajeve. Ili smo sve dalje, ili, dok nismo zanijemili od uda, od radosti i straha. Pred nama na vidiku bijelila se Ljubljana, a nad Ljubljanom je sijalo sunce. Tamo kao da je svijet bio visoko uzdignut iznad movare, kao da se dizao u sam nebeski sjaj. Blehnuli smo zaneseni u svjetlost, koja nije bila zemaljska, nije bila naa. Bose noge su nam propadale u blato, drhtali smo od hladnoe, jedva smo nosili putne torbe; ali u srcu je bila misao: "U Ljubljanu, pravo u tu svjetlost, zauvijek!" A odgovorila je druga misao, gorka i mrana: "Kako bi u tu ljepotu, mi iz movare!" Kad smo se vraali, svima nam se plakalo; nismo se ni pogledali, niti izustili ijednu rije. Tada sam upola u snovima osjetio ono to sam kasnije, u tekim danima, suvie kasno uvidio: svu neumoljivu, bezobzirnu silu enje, koja uzdigne ovjeka samo zato da ga s visine tresne na zemlju kad je ve pruio ruku da dohvati zvijezdu. kola je bila moj najljui neprijatelj. Jo i sad mislim da su zauvijek prop ali i izgubljeni svi bezbrojni asovi koje sam zijevajui proveo u dosadi, u izlizanoj klupi, pred uiteljem koga nisam volio. Uitelj mi je bio odvratan samo zato to je bio uitelj. Da sam s njim razgovarao kod kue, ili na ulici, vjerovatno bih ga od sr ca volio. Odvratnost prema koli bila je u atmosferi, bila je u zraku koji je zaudarao na plijesan, na mljaskavu zapovijest: "Ruke na klupu!" kolski drugovi, ak i najmiliji meu njima, inili su mi se u koli sasvim izmijenjeni, im su preli prag zaudarali su na plijesan, u licu su bili bljedunjavi, mrgodni i licemjerni. Moda sam bio isto tako izmijenjen. Imao sam dobrog druga, umiljatog, blagog djeaka; kad je izaao iz kole, pocijepao je i iskidao na sitnu parad sve kolske knjige i povaljao ih u blato. ta su to ranke? Ja im ne znam nauno ime. Ranke su one rane, plavkaste savreno slatke i tako sitne ljive da ponekad nisu vee od trnjine i moe ih po dvanaest stisnuti u pesnicu. Sad vie volim jabuke i breskve; ali u onim danima, punim ideala, ranke su mi bile rajsko voe. Omlatio sam ih punu pregrt, i kad sam ih za plotom, u sjenci zatitnici, sve do posljednje pojeo, u njihovu ast sam sastavio pjesmu.

Tako je otpoeo moj muni knjievni put. Ne sjeam se vie kako sam rimovao ranke; a inilo mi se da zasluuju rimu - i ja sam ih rimovao. Pjesme iz kolske itanke bile su mi odvratne - od poetka do kraja. Za svaku od njih mi se inilo da ju je za svoju djeurliju napisao Tiek, onaj stari, hromi Tiek koji je u davna vremena ibom utjerivao u glavu vrhnikim malianima azbuku i katehezis. Svaka kolska pjesma imala je na kraju rimovani prirepak, koji je potpuno liio na uiteljev kaiprst: "Ruke na klupu!" Djeca o kojoj sam itao bila su silno pobona i podmukla; kad bih sreo takvo dijete na putu, za inat bih ga izudarao da jo malo vie slini, jer je ionako bilo sve moljavo. Kad sam itao priu o dobrom Janezeku i nevaljalom Mihecu, svim srcem sam bio za Miheca; on je bio junak, a Janezek plaljivko. Pjesma o mravu i cvrku jednom zasvagda mi je ogadila mrava; liio mi je na staru krezubu krtu tetku koja zakljuava u sanduk svoje pljesnive krajcere; a cvrak mi je bio veseli svira koji pjeva pod Boijim suncem, kako mu je bilo dato, i ba nimalo ga se ne tie dugaki uiteljev kaiprst. Neto sasvim drugo i drugaije bile su knjige koje sam itao kod kue; a itao sam sve, i to sam razumio i to nisam. Ponekad mi se inilo da gledam kroz neki veo koji se ne moe odgurnuti. Iza njega se miu sjenke koje govore svojim jezikom, misle svoje misli, ive potpuno svojim ivotom. To su istinski ljudi, pa ipak su sasvim drukiji od mene, kao da stanuju na mjesecu ili suncu. Bilo mi je krivo to im nisam mogao prii toliko blizu da ih opipam. S uzdrhtalom radou, sa uenjem i strahom sve odjednom, itao sam lijepu priu o "Desetom bratu" . Nisam uope sumnjao da se sve ono to je tamo napisano zaista deavalo. Ali gdje se deavalo, gdje su ti ljudi, svi obasjani svjetlou, nepoznatom nama jadnicima, koji lutamo po ovim pustim krajevima? Bio sam slabaak, suvie zanesen, suvie samovoljan, neupotrebljiv za posao sluge. Mjesec dana, ni toliko, bio sam pastir kod susjeda, koji mi je za platu davao veliki komad hljeba dnevno. Krave su ulazile u djetelinu i u zabran; zaboravljao sam na njih, leao sam u travi pod krukom i gledao oblake koji su bili bijeli i lahko letjeli preko neba. Moja pastirska sluba brzo se zavrila. Zatim su htjeli da od mene naprave batovana. Boe dragi, da se zbilja tako okrenulo! Kud bi danas plovila moja barka? I sad bi plovila tamo ispod vrba, po hladnom Retovlju, po tihoj zelenoj Ljubiji; sa tananih listia, sa vitkih mladica rosile bi na mene sunane kaplje, poslanici neba. Moje srce bi bilo isto, moj ivot bez zla. Moda je bilo potrebno da
16 "Deseti brat" je naziv prvog slovenakog romana koji je napisao Josip Juri.
16

se desi drukije, to ne mogu da presudim; biljka na sjenokosu ne zna zato je bila potrebna njena prerana i nasilna smrt. Sve do posljednjeg dana moj polazak u Ljubljanu bio je kao bajka koja e najzad zaista da se ostvari, ali tek tamo, negdje u dalekoj vjenosti, jedva dostinoj nadanju i strahu. I docnije mi se jo mnogo puta desilo da mi se stvar, koja je silno zadirala u moj ivot, inila utoliko dalja ukoliko je bila vanija i blia, dok nije stala u svoj svojoj strahoti preda me zaprepaenog. Bajka o Ljubljani iznenada je postala stvarnost, daleka misao se ovaplotila i nije vie bila lijepa. U asu rastanka ovjek upozna ovjeka, sagleda mu duboko u oi, kao nikad ranije. U asu rastanka upoznao sam ljude koji su mi bili bliski, upoznao sam kraj u kome sam ivio. Ugledao sam ljude koje sam poznavao jo izmalena, a uinilo mi se da ih vidim prvi put. Kao da su ovi dotada spavali, okamenjeni, neivi, pa odjednom poeli se micati, gledati, smijati, govoriti glasno. Tako blisko i nerazdvojno sam ivio s njima i u njima da ih nisam ni vidio ni osjeao; sada, kada se nit izmeu nas zategla, i bila gotovo prekinuta, irom otvorenih oiju sagledao sam im u lice. I bilo mi je tako kao da su i oni mene tek tada upoznali, da me tek sad gledaju kao to ja gledam njih i da tek sad govore sa mnom kao ljudi. Za sve to vrijeme, svih tih alosnih zbunjenih posljednjih dana, punih nemira i skrivene bojazni, leala mi je na dui duboka elja za oprotajem, za utjehom, za dobrom rijei. Dolazilo mi je da i kamen na putu oslovim i molim da mi kae: "Poi vesela srca i vrati se brzo!" Iao sam tamo-amo, jurio na sve strane, kao da sam silno zaposlen, a nisam znao ni kud idem ni zato. Osjeao sam kao da sam nekuda zakasnio, neto zaboravio, neto silno vano i znaajno. Onda nisam mogao sebi objasniti to osjeanje, a nisam ni pokuavao da ga objanjavam. Tek docnije, ubrzo poslije toga, u najteoj gorini, kao da me neto probolo: "Nita nisi vidio, nikoga nisi volio, nisi ivio; sebinjae, zakljuao si se u svoje puste misli!" Uoi posljednjeg dana sjedio sam kraj prozora i jo jednom itao ono lijepo poglavlje o "Desetom bratu" kao junak mladi, pun nade, oekivanja i tihe bojazni, putuje kroz sjenoviti gaj prema novom, nepoznatom boravitu. Put mi se inio slian onome to krivuda iz Vrhnike prema bistrikom gradu. Spustio sam knjigu na prozor, sav umoran od nemira, bolestan od oekivanja. Usne su mi bile suhe, u elucu me titalo kao kamen; nisam bio ni gladan ni edan. U sobu je ula majka; sjeam se, uvijek je otvarala vrata tako tiho i obazrivo, kao da je dola k neljubaznom susjedu. Kad me pogledala uplakanim, upaljenim oima, otar no udario me je posred srca.

"Nita nisi vidio, nikoga nisi volio!" I pomisao da sam prokleti grjenik nikad dotada nije mi takvom nemilosrdnom snagom presjekla duu. Uoi moga odlaska u Ljubljanu majka je prela preko praga i pogledala mi u lice; u tom jednom pogledu upoznao sam nju, svoj dom i svoj ivot od roenja. Sve to je bilo do tog asa, bio je ivot u zraku, u vjetru, u sunanoj svjetlosti, meu zvijezdama. U pjesmi eve i mirisu heljde, bio je svuda, samo ne meu ljudima, samo ne kod kue meu cmim zidovima. Sada, u jednom jedinom pogledu, u jednom jedinom asu bilo je namah sve otkriveno, silom, nemilosrdno. Mati je dugo stajala na pragu, ili mi se inilo da je bilo dugo; gledala me je pravo, kao to gleda sama smrt ili sam Bog. Iz mog probodenog srca nije bilo ni rijei, jedva sam nezvan prevalio preko suhih usana: "Pa neu u Ljubljanu! Majko, ta neu!" Odjednom je njen pogled postao sasvim drukiji, potpuno miran, kao da je neto posmatrala putem. "Sad e veerati!" Stajala je u sobi, jo se osvrnula unaokolo, kao da je htjela kazati neto drugo, neto istinito. Naposljetku je jo jedanput rekla tako tiho kao da je mislila na neto sasvim drugo: "Sad e veerati!" I otila je onako kako ide mati koja je vjeran rob svoje djece: tiho i plaho. Sve mi je bilo jasno, u sutranjoj golotinji puklo mi je pred oima. "Nikoga nisi volio; ak ni majku, ak ni nju tu sveticu!" Da bar nije rekla: "Sad e veerati!" Jer time je rekla: "ti e veerati, a ja neu; veerati e moju krv i moje suze!" Ovo saznanje se grubo oborilo na mene. Ugledao sam i zauo neposredno pred sobom stvari pored kojih sam ranije prolazio slijep i gluh. ovjek moe mnogo da podnese, znam to; dva konja ne bi mogla da izvuku tovar koji ve dijete na pleima nosi. Ali da se moe trpjeti i tako dugo kao to je trpjela

majka - to je bilo udo koje jo ni sad ne mogu sebi sasvim objasniti. ena je devet puta jaa od ovjeka, a majka devet puta po devedeset. Da sam rekao svojoj majci da mi za jedan pedalj odmakne Ljubljanski vrh zato to suvie pritiskuje Moilnik, vjerovatno bi ga zaista odmakla. ivot majkama zadaje udne zagonetke. Naprimjer, kako da se spremi ruak za osmoro ljudi kad u kui nema ni groa, a bakalin ne da ni soli na veresiju? Ruak je na stolu. ivot tajanstveno ide dalje iz dana u dan i ne zaustavlja se. Put je strm i neravan, kola su teka; na kolima sjede djeca, ima ih osmoro; jedu i piju, smiju se i viu; majka je upregnuta; ako bi zastala da se odmori, ako bi pola suvie polahko, oinuli bi je preko lea: "Hej, povuci!" Tamo negdje pod visokim brijegom posrne. Posrne i umre. Stid je ak i da umre. Stid je ak i da umre, ini joj se da e se ogrijeiti o one koji su ivjeli od njenog ivota. Dugo u no nisam zaspao. Otac i majka nisu legli. Otac mi je io odijelo, majka je peglala i slagala moje rublje. U sobi je bilo suvie toplo i zaguljivo. "Bolje bi bilo da ide sluiti!" rekao je otac. Majka je utila. Kad su ugasili svjetlost, mjesec je jasno zasvijetlio kroz prozor; mjeseina je bila tako bijela i sjajna da bi pri njoj mogao itati. Znao sam da treba ustati rano, zato sam sklopio oi da bih zaspao. Kad ih nisam dozivao, snovi su sami zakucali na kapke i bilo ih je toliko da sam mogao birati najslae; ali kad sam ih dozivao i molio, niotkud nije bilo ni glasa. Srce mi je bilo prazno i teko. Okrenuo sam se da zastrem prozor, jer mi je bljetava mjeseina sijala i kroz kapke. Ugledao sam majku, kleala je kraj svoga kreveta. Njeno lice bilo je na mjeseini bijelo, isto kao od kamena. I ona je mene pogledala. "Zar ne spava?" "Ne mogu!" Ustala je, prila mi i prekrstila me; poslije toga sam zaspao. Kad sam se u ranu zoru probudio, obrazi su mi bili sasvim mokri od suza. Cijeli kraj pored druma koji vodi iz Vrhnike u Ljubljanu posut je cvijeem uspomena kuda god pogledam. Mojim rijeima pozdravljaju me lijevo zelena brda, desno pjeva moje pjesme prostrana mahovina. ak i svaki kamen kraj druma je moj prisni prijatelj i pria mi vesele i alosne dogaaje. To je bilo prvo putovanje.

"Ustani!" zauo sam glas iz daljine. Majka je stajala kraj postelje; pogledao sam je sav preplaen. "Zar ve!" Bilo je rano jutro, jesenje jutro, maglovito i hladno. Bio sam umoran, izmuen, rado bih spavao. "Zar ve!" Sve radosno oekivanje, sva razdragana nada, svi snovi o velikom ivotu, sve se potpuno rastopilo u rosi jesenjeg jutra. Dua ti se udna, ponosita i hrabra digla do blistavog vrha planine; kad zauje zvonki poziv: "Hajde!" - posrne i dre: "Zar ve!" Mirisna kafa bila je na stolu, pored olje bijeli hljeb. Oblaio sam se polahko, zlovoljan. Svjee rublje inilo mi se hladno i kruto, novo odijelo suvie iroko, teko i nezgrapno. Bio sam sam sebi tu i ruan, kao da sam presvukao i samu kou i misli i srce. Onaj drugi bio je tamo kod Svete Trojice i u Moilniku, i u Retovju; ovaj to sjedi u novom odijelu za stolom i pije mirisnu kafu i lomi bijeli hljeb nema ni radosti ni alosti, on je odbaen kamen. Sasvim na dnu kucalo je neprekidno i brzo, aputale su rijei koje su bile tako plahe da se nisu usuivale zvati glasno. Ako ivi korov kraj puta, kako ne bi i kamen ivio? Kola su se sa bukom zaustavila pred kuom. "Jeste li gotovi?" viknuo je koija. Zaveljaji su bili spremni. "Hajde u ime Boga!" ree mati. Samo sam se rukovao s ocem, braom i sestrama; ni na to nismo bili naviknuti, kao ni da se ljubimo, liemo i slinimo za svaku tricu. ta je, tu je, sve ostalo neka ostane zakljuano i neka se ne pokazuje nikome! Drvo ne stenje i ne jaue ako mu granu po granu odsijeca sa ivog stabla; ak i ne umire uvijek. Koija je bio sitan, uvijek poguren ovjek i veliko gunalo, zvali smo ga striek. Ako je jo iv, neka mu Bog da da doeka sto godina i vie; a ako je umro, neka mu svakih zadunica milosrdna ruka aom vina prelije grob! Mnogo puta je studenta koji je ljapkao po runom vremenu, sevapa radi, strpao meu denjkove i vree.

Bili smo posljednji putnici; kola su bila sasvim natovarena i nabijena, koija je potjerao. Vrhniko - Boije udo, ti gospodska, praznina djevojko, kako si iz daljine lijepa! Ja, koji sam sav tvoj, gledao sam te irom otvorenih oiju, a nikada te nisam vidio; jo i sad te gledam, kao da sam zasjenjen, kao da bi samo s asa na as, titrajui i treperei, zablistao tvoj bijeli sjaj iz daljine! Dok su se kola polahko i sa bukom ljuljala kroz varoicu, inilo mi se da se vozimo po sasvim tuem kraju. Crkvu Svetog Lenarta pogledao sam zaueno, kao da je tek toga trenutka izrasla iz tla i plaho se stisla pod brijeg. Drum mi je izgledao irok i poien kao za litiju; kue su bile visoke, bijele i tihe. S obje strane mirovale su bae, visoko ograene i uvane da ih ne bi uznemiravao nedostojni putnik, ak ni hravim pogledom. Ko se eta tamo po usamljenim lijehama, pod beskrajnim sjenkama? Cijelog puta nisam s majkom progovorio ni rijei: oboje smo gledali preda se. Odmarali smo se skoro pred svakom krmom; konji su skretali sami i zaustavljali se gdje je trebalo. "Pjeke bi ovjek prije stigao!" ljutile su se ene. "Pa to niste ili pjeke!" rekao je striek. Ve mi se inilo da ujem potmulu huku koja se pribliuje i biva sve jaa. Kamen koji mi je bio u srcu se pomakao, tako da me zaboljelo. Iznenada su se digle pred nama ogromne kue, ljudi su zadihano i kao ludi hitali na sve strane, svuda su jurila kola; iroko zinuvi, odvratno hripljui, progutao nas je grad, meni uplaenom nemilosrdan i grozan u svojoj crnoj beskrajnosti. "Natrag, majko, natrag!" Nikad vie!

KOLSKI DRUGOVI

U ljubljanskoj realci imao sam kolskog druga koji se zvao Gaperin. Taj Gaperin je bio veliki objeenjak, strah i trepet nastavnika. Bio je lijep, zdrav djeak, radost ga je bilo pogledati. Radost je on bio i za srce; jer svi smo mi znali da je on iz dna due iskren i plemenit. Svi smo to znali, samo na nastavnik nije, kao to to obino biva. Izmeu nastavnika i uenika je vii zid i vei most nego izmeu Vatikana i Kvirinala.
17

Gaperin iz istog ubjeenja nije htio da ui. kolske knjige je otvoreno prezirao. Jednom mi je rekao da mu se ine kao oni odvratni crni puevi koji se poslije kie pojavljuju na umskim stazama. Kad bi mu ih mati s mukom nabavila, odmah bi ih prodao ili ispoklanjao drugovima. Ni sam ne znam kako je doao do etvrtog razreda. Prema svakome bio je blag, prijatan, pravo dijete; a prema nastavnicima bio je nemilosrdan. Neki nastavnik, jadnik, bio je toliko nesmotren da je oamario Gaperina. Ovaj se digao, odjednom je sav potamnio i tiho rekao: "Probaj samo jo jedanput!"... Nastavnik se brzo okrenuo. A to je bio isti onaj Gaparin koga sam jedanput vidio na ulici pred gomilom ljudi. Pred njim je bila njegova mati, seoska duandijka, ili tako neto. Bila je mala, sitna ena, za glavu manja od sina. Rekli su joj, objeenjaci, da je knjige opet prodao. Udarala ga je tu na ulici malim pesnicama, a on nije ni zinuo, savio je glavu i ekao da mati sustane. Mene je volio, jer sam mu pisao zadatke. Ni najmanje se nije obazirao kad bi pokojni profesor Rutar na svoj nain odluno napisao ispred njegovog zadatka: "Ovo nije niklo na tvom kupusitu!" ili "Prijatelju, ovo nije tvoje djelo!" A ako bi ga naprosto upitao: "Gaperine, jesi li sam napisao zadatak!"... odgovorio bi poteno: "Nisam!" - "Ko ti je napisao!" - utnja. I Gaperin bi ovako do kraja utio, i na srednjovjekovnom toku, ili na aru. Zimi je svakog dana bivao na vojskovoa na snijegu. Odjeljenja A i B borila su se i u velikom dvoritu. I kad je Gaperin bio s nama, odjeljenje B je uvijek pobjeivalo.
17 Vatikan, sjedite rimskih papa, i Kvirinal bive sjedite talijanskih kraljeva, dva su od sedam breuljaka na kojima je podignut Rim. Spaja ih most preko rijeke Tibra. Izmeu Vatikana i Kvirinala bile su velike razmirice i razdori. Razdor izmeu kralja, odnosno, drave i pape tr ajao je od 1871. do 1929. godine za koje vrijeme papa nije izlazio iz vatikanske palate. Cankar vjerovatno misli na ove sluajeve razdora i nepomirljivosti.

Stao bi u prvi red sav zajapuren; puno, rumeno lice pokazivalo je snagu i zdravlje; oi su sijale - kao uprkos itavom svijetu. ta sam puta dobio grudvu u elo to bih zaboravio na borbu gledajui i divei se Gaperinu. Isti takav bio je i u gimnastikoj sali; on, koji je u dosadnoj uionici bio miran i alostan, potuljen - govorili su profesori - meu gimnastikim spravama bi se neobino razmahao, sav bi se preporodio. Gdje je trebalo snage i hrabrosti, tamo je bio on. Zato su mu nastavnici rekli neka ide za koijaa kad nije za kolu. Najzad je zbilja otiao, u drugom polugou etvrtog razreda. Ni sad ne znam tano kako se to desilo. Bio je divan proljeni dan, ponedjeljak. Doao je kateheta - bio je zao ovjek, stoga u da preutim ime - i upitao: "Ko nije bio jue u crkvi?" Ustao je jedini Gaperin. "Zato nisi bio? Jesi li se uspavao ili si bio bolestan?" "Nisam se uspavao, a nisam bio ni bolestan... bio sam na Roniku." "ta si radio tamo?" "Nita... Iao sam po umi!" Onda je kateheta, sav zajapuren, viknuo promuklim glasom: "Gubi mi se ispred oiju... odmah!" Gaperin je priao zidu da uzme eir; na otvorenim vratima osvrnuo se na sve nas dugim pogledom i udno se osmjehnuo. "Zdravo... pa javite se!" Katehetu nije ni pogledao. Tako je otiao i nismo ga vie nikada vidjeli... Tu skoro prolazio sam pored kafane "Evropa" kad me se terase po imenu zovnu promukli glas. Tamo je sjedio Gaperin i pozdravljao me itavim svojim okruglim licem; imao je guste brkove i preplanule obraze. Do srca mi je doprla mladost i osjetih toplinu od radosti. "Gdje si bio tolike godine. Kud si nam se izgubio?" "Nigdje se nisam izgubio... Kad me je onaj ovjek istjerao, Bog mu dao, otiao sam pravo u vojsku, iako sam bio mlad. Poslije sam otiao u Ameriku. Majka mi je dala

novaca i silno je plakala... Pita: zato sam iao u Ameriku? Pa istina je - ovjek koji zna da mu je na ramenu glava i da ima pet prstiju, nee nigdje propasti, ne moe propasti; iz kamena e izvui hljeb, ali meni je onda na dui bilo tako... kako da ti kaem? Kao da me onaj ovjek nije istjerao samo iz kole nego i iz domovine. Zato mi je sve bilo mrsko i odvratno - kola, domovina, ak i mati. Za vrijeme cijelog puta, itave dvije nedjelje pjevao sam... Bilo je dana kad mi u Americi zaista nije bilo do pjesme; pa ta, bio sam mlad i jak! Zna ono o Kraljeviu Marku. Crni Arapin gaje buzdovanom udario po leima; Marko je sjedio i pio, naposljetku je mrko pogledao Arapina i rekao: "Ne budi mi po kouhu buha!" - Tako je bilo i sa mnom i sa ivotom. Udarao je i po meni, a po kome nije? I ti si dobio svoje, na licu ti se vidi! Ali glavno je ne dati se, ak ni pod sjekirom! Ja se nisam dao! Da li ti se kadgod desilo da sedam dana, tano od nedjelje do nedjelje nisi okusio hljeba? Meni jeste; onda kad su zatvorili radionice i zaustavili vozove. Sad mi je to samo vesela uspomena... Prije tri godine sam se oenio... A to sjedimo ovdje? Hajdemo, bolje, u krmu!" Poli smo. "Prije tri godine sam se oenio i imam dva lijepa djeaka, pravi razbojnici! Tako se junaki deru da bi ih sluao cijeli dan. Nee njima nikad biti loe, vidi im se po oima. Bit e tu snage i sranosti za itavu etu! Jedva mu je pola godine, a ba dobro me zaboli kad me zgrabi za kosu!... Ostavio sam ih sa enom u Americi, doao sam po majku; ne bih volio da jadnica umre u domovini, potpuno sama, bez ijedne lijepe rijei... Tako je, vidi! A ti? A ostali? Je li Mlinar ve postao ministar?" Mlinar je bio najbolji ak u naem razredu; vrijedan, talentovan, tih; profesori su ga voljeli, voljeli smo ga i mi drugovi; ja sam mu zavidio, jer je bio bolji crta od mene. Poslije mature otiao je u Be, ali se vratio kroz tri dana; vratio se zbog tako udnovatog razloga da smo se smijali i nismo mogli vjerovati... ne znam kako se to razglasilo i saznalo. Bio se uplaio carskog Bea da nije mogao ni snai se kako da se upie na tehniku; bilo ga je sramota da nekoga upita, i tako je radije sve ostavio i vratio se majci. To ga je tako peklo u dui, poeo je da pije, i tako se upropaavao i upropastio. "Ne, nije ministar! Jue sam ga sreo na ulici; bio je slabo obuen i sav je drhtao. Kad me je vidio, zaklonio se i ekao dok nisam proao... Bilo mi ga je ao; takve ljude trebalo bi negdje smjestiti... gdje bilo!" Gaperin se zamislio; gledao je preda se onim drugim, tunim pogledom, kao nekad kad je sluao duga profesorova tumaenja "nepravilnih" francuskih glagola.

"udno... Koliko puta sam molio Boga da mi podari bar treinu one pameti i bistrine. Nego, da pijemo!" Jo u toku razgovora bio sam primijetio da mu lijeva ruka visi sa strane kao mrtva. Vidio je moj pogled, osmjehnuo se i desnom rukom podigao prazni lijevi rukav. "ta da mu radi!... eljezniar sam, pa mi je jednom otkinulo. To se svakom moe desiti. Pa imam jo desnu! Tako ree, pa natoi i meni i sebi.

DESETICA

18

Katkada padne na duu ovjeku neto mrano i teko, neki tih, nejasni strah, koji mu oduzme svu snagu, svu radost, svu nadu. Tekoe svakidanjeg ivota postanu odjednom velike, nesnosne: progovori naa savjest, udari na srce kao maljem i svi grijesi, svi do najmanjeg, ve zaboravljeni, pojave se crni pred oima... emu jo ivjeti? Ta sve je, sve izgubljeno... I plaljiva ruka prua se drui prema ruci posestrimi, plaljivo oko se obazire i trai prijazan pozdrav... Takav as nije suen samo ovjeku, koji je preao dugi put i naslutio smrt i grob. Najljepeg jutra duhne neto hladno na dui, tako da sve misli tresnu o zemlju kao da su od kamena. Zakuca eljeznim prstom na veselo vee, u ugodnom drutvu; ruka, koje je drala au, klone, oi se ire, smijeh se zaledi na usnama... Deava se da se djeak usred tihe igre odjednom stane derati, prestrai se neega nepoznatog te u strahu potri materi. Bilo mi je dvanaest ili trinaest godina; iao sam u trei razred realke. Jednog jesenjeg jutra rano sam se probudio; tek je svitalo, pa je u sobi bio jo mrak. Soba je bila velika, ali mi se ipak inila toga jutra uska i tjeskobna, puna stvari nabacanih i pretrpanih, kao o seobi. etiri kreveta stajala su pored zidova, meu njima bile su police za knjige, veliki drveni kovezi, slini sanducima, ormari za odijelo, a na sredini ogroman sto, prekriven knjigama i sveskama. Sve je to dobilo u sumraku neke udne, iskrivljene, gotovo neprijateljske oblike te je davalo utisak neopisivog siromatva i tuge. Na drugim krevetima leali su moji drugovi; svi su jo spavali tvrdim jutarnjim snom; lica su im bila vrua, zajapurena, usta napola otvorena. Stariji su bili od mene; ve drugu godinu smo stanovali i spavali u jednoj sobi, pa ipak im nisam bio pravi drug; gledali su me nekako s visine, ni sam ne znam zato. Bili su to seljaki sinovi, snani, bujni, veseli; u meni pak bilo je negdje, sasvim pri dnu due, neto gorko i prazno, to se moda nesvjesno pokazivalo i u rijeima i u pogledu. O prozore je udarala kia, sasvim tiho, kao mehkim prstima; padala je ve itavu sedmicu u dugim, tankim mlazovima. Bila je to ona kia koja ovjeka ini tunim, koja mu zastre sve radosne slike i pokae mu druge, neznane, zavijene u sivi veo. U sobi je zrak bio teak i zaguljiv; osjealo se po ostacima slabe veere, po kii, po

18 Desetica - deset krajcera, deseti dio forinte.

neopranim, znojnim tjelesima, po otrovnom disanju bolesnika. Sve sam to vidio i osjetio u jednom samo trenutku; i svega me obuzela gorka, nemilosrdna tuga. Taj teki, i otrovni zrak u sobi postao mi je iznenada kao slika i znamenje mojega iovta. Znamenje itavog ivota, od prvih tunih uspomena pa sve do kraja, do daleke, beznadne budunosti, koju sam jasno vidio pred sobom. Tako me je bilo strah da sam se jedva usudio disati; leao sam sasvim mirno, oiju iroko uprtih u sumrak. Bilo je to kao u snovima, kad ovjek u jednom trenutku pree godine i desetke godina - bila je samo jedna jedina slika, u jednom okviru, a lica je bilo hiljadu, bijele oi gledaju tvrdo, kao iz vjenosti. Svi gorki asovi vraaju se, i srce ih devet puta tee osjeti sjeajui ih se nego ih je osjetilo prvi put. Daleko ide sjeanje, razmie sve zastore. Sjeao sam se dogaaja iz doba kad sam tek prohodao, i kad su me jo oblaili u dugu zapletenu suknjicu. Povratile su se veeri kad sa zaspao uplakanih oiju; povratila su se jutra kad sam se probudio, a nisam otvorio oiju kako ne bih vidio dana, da ga nikada vie ne bih vidio. Moja malodunost prela je u oajanje, u nijemu grozu pred ivotom, u spoznaju da put nezadrivo vodi nizbrdo, u dubinu bez dna, i da spasa nema. Ni jeknuti nisam mogao, ni uzdahnuti; titalo me srce nemilosrdno jako. Gazdarica je ula u sobu. - Djeaci, ustajte! Bila je visoka i debela, u licu podbuhla. Bojao sam je se kao neeg neprijateljskog, zlosutnog; ona je to svakako znala, jer me ni sama nije voljela. Toga jutra bila mi je jo stranija, ogromna kao planina, tamna i tua; zadrhtao sam kad me je oinula sivim malim oima; ustao sam brzo. Bilo mi je zima kad sam se oblaio; i gladan sam bio. Doruak nisam dobijao, kao ona ostala trojica; a iz kuhinje je prijatno mirisalo po kafi. Kod kue sam rekao da dobijam kafu tamo negdje u Ulici sv. Petra, ali to nije bilo istina. Gorko i udno mi je bilo kad sam na stolu ugledao velike pune olje, iz kojih se slatko i toplo dizala para; a pored svake oljice bio je komad bijelog hljeba, s rumenom korom, dobro ispeenom korom, da bi se sve zapucketala pod zubima. - to bih i kamo bih sada? - pomislio sam. Kod kue nisam mogao ostati, a nije mi se ni ostajalo. O prozor je tiho kuckala kia. Ako bih iao ulicama samo pola sata, bio bih mokar do koe, i svi bi znali kako i zato. kole me je pak bilo strah; uenje mi nije zadavalo brige, ali sve mi je tamo bilo tue, neprijatno; stajao sam pred profesorom kao razbojnik pred sudijom.

S knjigama pod pazuhom iziao sam na ulicu. Odmah mi je ula vlaga u cipele, i sav sam se stresao od zime. Kia mi je udarala u lice, knjige sam sakrio pod kaputi. Ulice su bile tune, sive; sve je bilo sivo, ljudi, misli, itav svijet. Plonik je bio klizav, po cesti su se sakupljale i razlijevale velike bare, a kad bi prola kola, prskalo bi na obje strane, i ljudi bi se izmicali. Neba nije bilo; sve do mokrih krovova visila je siva magla. Ljudi koje sam sretao bili su svi mrki, neljubazni, kao da iza ela skrivaju tamne misli, rune brige; jurili su jedni pored drugih; svi su gledali u zemlju. Nisam iao pravo prema koli, jer je bilo jo prerano. Iao sam po ulicama, ne gledajui nikuda, ne traei nita. S vremena na vrijeme zamirisale bi iz otvorene pekarnice tople svjee zemike, one zlatnorumene zemike; zagrize jednom pa je vie nema! Tiho je padala kia; iz oluka na okovima curila je voda, barice su rasle, preplavljajui cestu od jednog do drugog plonika. Kako koraknuh, noga mi je ljapnula po vodi i napunila cipelu sve iznad prstiju. kolska zgrada bila je vrlo visoka i vrlo gospodska; bio sam pred njom kao prosjak pred gradom. Prozori gledahu mrko i strogo, kao uitelji. Kad sam uao u hodnik, oborio sam glavu; bilo mi je muno. Tako ovjek stupa u hram neprijateljev, ruku zavezanih na leima, sav ubog i ponien. Noge su mi bile teke, iao sam polahko po stepenicama, pognut, kako idu starci. U kolskoj uionici bilo je vrlo toplo; ali odisalo je tue, neprijatno, sam Bog zna kako, kao poslije rijei "Ruhe!" (Mir) . Kad je ovjek ugledao te uredno i brino poredane klupe, odjednom vie nije bio ovjek, nego uenik i broj u razrednoj knjizi. Bol ti grize srce, udara te o potiljak, a ti razmilja o tome kad je roen Kloptok ! Nita nisam znao koji je bio nastavnik i ta je govorio, sve vrijeme bila je u meni samo jedna misao; "Neka se svri, to nije nita; prestani!" - Pored mene sjedio je moj debeli drug, sin ljubljanskog krmara, te je bez prestanka jeo. Skrivao se za iroka lea svoga druga, koji je pred njim sjedio, te jeo. Imao je okruglo, bucmasto lice i zle, krte oice; debele ruke bile su stalno masne, jer je jeo i jeo. Meni je u grudima bilo suho i prazno, jezik mi je bio tvrd.
19 "Ruhe (njem.) - mir! U Cankarevo vrijeme, kad je njegova ua domovina potpadala pod Austriju, nastavni jezik u kolama bio je njemaki. Moda je Cankaru i zato kola bila tako nemila i neprivlana. 20 Kloptok (Klopstock), Fridrih Gotlib (1724-1803)-njemaki pjesnik, veinom religiozni (glavno djelo o stradanju Hristovu - Mesijada).
20 19

U deset sati, za velikog odmora, ustali su svi da kupe kobasice kod vratara, ili da se protre po dvoritu. Nisam znao kud bih poao. Neto mi je leglo na srce, te sam osjeao da sam sam. Najradije bih zavikao naglas kao dijete: "Boe, daj mi da umrem!" Priao mi je jedan drug i rekao mi: - uje, dobio si pismo. Zaista, na dasci je bilo napisano moje ime. Poao sam kao starac, tekim umornim koracima k vrataru. Kad sam pismo primio, ruke su mi se tresle; skrio sam se k prozoru da to sveto pismo ne bi vidjelo nijedno neposveeno oko. Velike, drage, nevjete crte pokazivale su materinu ruku. Otvarao sam polahko, i zaista udno, veselo i teko, bilo mi je pri srcu. Tamo su bila opet ona velika, teka, nevjeta pismena: "Dragi sine!" Jer mati je tek od nas djece nauila pisati: zato da je ne bude sramota pred drugima. Kad sam otvorio pismo, neto je zvecnulo na tlima; sagnuo sam se i digao: bila je to desetica. Bila je to ona tanka, izlizana, srebrna desetica, kakvih ve odnedavno nema. Kad sam je uzeo u ruku, kao da je milost Boija sila na mene. Sve je uzdrhtalo, zaplamtjelo u meni, dignulo me uvis, kao u plamenu ljubavi. Vidio sam onu dragu, veliku, drhtavu ruku, koja je u ruci drala posljednju deseticu te je najzad spustila u pismo. Jer ta desetica je bila posljednja, znao sam to kao da je to bilo na njoj napisano. Sakrio sam se sasvim u kut da me niko ne bi vidio. Iz srca, iz prstiju; iz itavog tijela prodrlo je iz mene jecanje i treslo me kao u groznici. Ali kad sam se vraao po stepenicama u uionicu, bilo je u meni svjetlo. Mati je iz daljine vidjela moj bol i nasmijeena osvrnula se na mene, kao to se moe osvrnuti samo milo sunace. I gle, udo nevieno, zaista su se oblaci razmaknuli, i veselo sunce zasjalo je kroz prozor. Matere vie nema, ni onih starih desetica, i dani su sada mrani i pusti sve do noi.

OLJICA KAFE

U svom ivotu mnogo puta bio sam nepravedan prema ovjeku koga sam volio. Takva nepravda je slina grijehu protiv duha svetoga. Ni na ovom, ni na onom svijetu ne oprata se, ne brie se, ne zaboravlja. Ponekad miruje dugo godina, kao da se u srcu ugasila, nestala, utonula u nemirnom ivotu. Odjednom, u asu veselja ili nou, kad se prestraen probudi iz hravih snova, teko sjeanje pada na duu, zaboli i zapee tolikom snagom, kao da je grijeh uinjen tek u tom trenutku. Svako drugo sjeanje moe se brisati kajanjem i blagom milju - ali to se ne moe izbrisati. Crna mrlja lei na srcu, i ostaje vjeno. ovjek bi u dui sam sebi htio da slae: - Pa to nije bilo tako! Samo tvoja nemirna misao nainila je no iz sjenke u prisoju! To je bila sitnica, svakidanjica, kakve se na stotine i hiljade zbivaju od jutra do veeri! Utjeha je varljiva, i ovjek osjeti sam, i sa gorinom, da je varljiva. Grijeh je bilo da je uinjen jedanput ili hiljadu puta, bilo da je svagdanji ili nepoznat. Srce nije krivini zakonik, da bi razlikovalo pogreku od zloinstva, ubistvo od umorstva. Srce zna da "podlac ubija pogledom - junak maem" i radije e oprostititi mau nego pogledu. Srce nije ni katehizis, da bi razlikovalo male i velike grijehove, da bi razlikovalo one po rijei ili po spoljanjim znacima. Srce je pravedan i nepogreiv sudija. Ono sudi i presudi grenika po prikritom, jedva svjesnom pokretu, po trenutnom pogledu, ni od koga zapaenom, po neizreenoj, jedva na elu zapisanoj misli; ak po koraku, po kucanju na vrata, po srkanju aja. Veoma malo grijehova je zapisano u katehizisu, a ni ti nisu glavni. Kad bi srce bilo ispovjednik - ispovijest bi bila duga i strana! Oprostiv je grijeh koji se moe rijeima kazati, pokajanjem izbrisati. Teak i preteak, do posljednjeg asa krvav je grijeh koji je ostao samo u srcu kao sjeanje bez rijei i bez oblika. ovjek ga priznaje tek samom sebi, kada bulji u no i kad mu je pokriva na grudima tei od kamena. - Nisam ni krao, ni ubijao, ni provodio blud; ista je moja dua! Laove! Zar nisi ljutio jabuke kad si prolazio mimo gladna ovjeka i pogledao ga bez stida? To je bilo gore nego da si krao, ubijao ili provodio blud! Pravedni sudija, srce, radije e oprostiti ubici, koji je, polazei na vjeala, pomilovao dijete to plae nego tebi istuncu! Jer srce ne zna za sitnice, pa ni za paragrafe...

Prije petnaest godina doao sam kui, i ostao kod kue tri sedmice. Za cijelo to vrijeme bio sam potiten i zlovoljan. Stan nam bijee sama pusto; u svima nama bilo je, ini mi se, neto teko, odvratno, kao vlana sjenka. Prve noi spavao sam u sobi, ponekad sam se nou budio, i u mraku vidio da je majka ustala iz postelje i sjedila je za stolom. Sasvim mirno, kao da spava, elo je pritiskivala dlanovima, njeno bijelo lice svijetlilo se, mada je prozor bio zastrt i napolju nije bilo ni mjeseca, ni zvijezda. Paljivo sam sluao i razabirao da to nije disanje u snu, ve mukom prigueno jecanje. Pokrio sam glavu, ali i kroz pokriva, pa ak i kroz san, uo sam njeno jecanje. Preselio sam se na tavan, na sijeno. U taj svoj stan morao sam se peti po strmim, polomljenim stepenicama, koje su izgledale kao ljestve. Postelju sam prostro po sijenu; sto sam postavio pred vrata prema klancu. Vidik mi bijae - siv, razriven zid. U hravom raspoloenju, potitenosti i mranim brigama, pisao sam svoje prve ljubavne pripovijetke. Silom sam svoje misli odvodio na bijele putove, na cvjetne livade i mirisna polja, samo da ne bih vidio sebe i svoj ivot. Jednom sam zaelio crnu kafu. Ni sam ne znam kako sam doao na tu misao, poelio sam je. Moguno sam stoga to sam znao da kod kue nema ni hljeba, a kamoli kafe. ovjek, u samoj rasijanosti, postaje zao i nemilosrdan. Majka me pogledala velikim, paljivim pogledom i nije odgovorila. Pust i zlovoljan, bez rijei i bez pozdrava, vratio sam se pod krov da bih pisao kako su se Milan i Breda voljeli, i kako su oboje bili plemeniti, sreni i veseli. "Ruku pod ruku, oboje mladi, jutarnjim suncem ozareni, rosom umiveni..." Zauo sam tihe korake po stepenicama. Dola je - majka; pela se polagahno i paljivo, u ruci je nosila oljicu kafe. Sada se sjeam da nikada nije bila tako lijepa kao u tom trenutku. Kroz vrata je koso sijao pramen podnevnoga sunca pravo majci u oi; one su bile vee i istije, sva nebeska svjetla blistae iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se osmjehivale kao u djeteta koje donosi radostan dar. A ja sam se okrenuo, i rekoh pakosnim glasom: - Ostavite me na miru!... Sada neu! Jo nije bila na vrhu stepenica, vidio sam je samo do pojasa. Kad je ula moje rijei, nije se ni makla; samo ruka u kojoj je drala oljicu zadrhta. Gledala me prestraena, svjetlost u njenim oima se gasila. Od stida mi krv udari u lice, brzim koracima pooh joj u susret.

- Dajte, majko! Bilo je prekasno; svjetlosti nije bilo vie u njenim oima, ni osmijeha na njenim usnama. Popio sam kafu, i tjeio se: - Navee u joj kazati onu rije, onu ljubaznu rije, za koju prevarih njenu ljubav... Ne kazah joj je ni te veeri, ni drugoga dana, pa ni pri oprotaju... Tri ili etiri godine poslije, u tuem svijetu, tua ena donese mi u sobu oljicu kafe. Tada me oinu, zapee u srcu tako snano, tek to nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudija i ne zna za sitnice...

NA LAZ

I mi smo imali svoj laz. Tamo, u usamljenim zabaenim notranjskim bregovima, meu pustim hladnim provalijama i jarugama samuju male kotline - lazi. Na dnu tih malih kotlina je komadi obraene zemlje, koji je obino ograen otrom bocom i kamenjem. Ponegdje raste orah ili tamna kruka, inae je svuda iskrivljeno grmlje, niska siromana trava i korov. Posuti su lazi bijelim kamenjem, koje se nalo tu bogzna otkuda - moda se u oluji sruilo sa samog neba. Taj pedalj obraene zemlje rodi neto krompira, graha i graka; sav rod mogla bi jedna ena lahko da obere i odnese u ezama ili korpi; ne bi trebalo ni sedmicu dana da ide na njivu, jer lazi su polja napoliara i najsiromanijih seljaka, koji u movarju ne mogu da uzmu pod zakup ni lijehu. I ba zato, mislim, jer su njihov jedini udio pod suncem, vole svoje lazi dublje i svesrdnije nego svoju kraljevinu. Najmonijim korjenovima se svija oko srca ljubav prema rodnoj grudi. ovjek koji je odagnan u svijet, iupan iz zemlje, ali ponajprije za kuom, za njivama, za sjenokosima, ak za siromanim lazom, a tek onda za majkom, sestrama i braom. U nama svima tee seljaka krv i u toj krvi ljubav prema zemlji, udnja za zemljom. Doao sam do mnogih saznanja - dao bih sve to znanje i svu mudrost za usku lijehu pod brdom, za skroman vrst kraj kue. Amerikanac koji se poslije mnogo godina vratio u domovinu iz koje ga je otjerala briga za hljebom ili pak protjerala tvrda pesnica poreza i drugih tereta, osnuje nov dom najradije blizu prodanog ili poruenog doma svojih oeva. Gorak je oprotaj sa enom, jo gori je oprotaj s majkom; ali oprotaj od oinske grude kida srce, razdire grudi, tjera suze u oi ovjeku koji nikada nije plakao. Moja majka je bila seljanka, i u svome srcu u svim svojim mislima ostala je seljanka do smrti. Kad sam bio nasamo s njom, pripovijedala mi je kako je lijepo bilo tamo u horjuljskim bregovima. Svakog ljeta smo se dogovarali da poemo tamo i nije bilo daleko do tih krajeva, ali smo razgovarali o tom putovanju kao o drugom, veselja punom hadiluku u arobnu Zemlju, u obeanu Koromandiju22. Nikada nismo otili tamo; mati je prije toga umrla. Jo tri sedmice prije smrti, ili je moda bilo jo blie
21 Slovenac iseljen u Ameriku. 22 Zemlja uda.
21

toj stranoj veeri, rekla mi je kad sam se nagnuo nad njeno znojno, upalo, napaeno lice: "Ne bi li ili idue sedmice?" -"Idemo idue sedmice!" odgovorio sam; u grlu me tako steglo i guilo da ni zaplakati nisam mogao. Njena plamena misao, njeno vjerno nadanje, njena sveta uspomena - sve je bilo samo enja za izgubljenom, ugrabljenom grudom, za mirisom sjenokosa i njiva, za dahom dalekih uma. Tu enju osjeao sam i ja, i danas je ona u meni tako iva i tako gorka kao to je bila onog prvog dana kad sam je osjetio. Imali smo svoj laz; sat hoda je bio od sela. Put se vio najprije kroz tijesnu jarugu, a u kine dane, naroito s jeseni, pretvorila bi se ona u vododerinu. Ako je tih dana trebalo da idemo do laza, ilo smo putanjom uz njive, a noge su nam preko glenjeva upadale u blato. Iz jaruge se put strmo vijugao uz brijeg. Za taj klanac nisam mario; i popravljena jaruga mi se inila prijatnijom; bila je tamna i hladna, granato, visoko divlje grmlje bacalo je na nju sjenke s obje strane. A klanac je bio irok, pust i go: ako je sijalo sunce, bio je vru i praljiv, prava pustinja, crvena praina prodirala je u oi i usta i mijeala se sa znojem na elu i licu; ovjek bi se zamorio ve na treem koraku. Ako je, pak, bila rosa ili ak padala kia, ilovaa bi se razmekala i postala klizava kao led; i bosonog bi se klizao. Tome klancu nigdje i nikada nije bilo kraja. Ali na stranu put, na stranu jaruga i klanac! Na laz je bio na laz - nae polje, na svijet, nae najmilije blago! Zimi smo razgovarali o proljenim radovima s tolikom revnou kao da imamo najmanje sto ara imanja. Jedva to je kopnilo po prisojnim rebrima, hitali smo lazu, koji je bio jo sav pod snijegom. Taj prvi izlazak mi je bio uvijek praznik. Tamo gdje je sunce ve popilo snijeg, pokazala bi se crna, mokra zemlja, nicale su visibabe. U klancu se strano klizalo, na suncu se svijetlila mokra ilovaa; a tamo gdje je put zavijao na osojnu stranu, leao je snijeg jo peda lj visoko. S proljea, ljeti i s jeseni dolazili smo na laz i kad treba i kad ne treba. Dijete hita materi samo da je blizu nje, da je vidi stisne se uz njen skut. Ne pita da li je jadna i alosna; ini mi se da je utoliko vie voli to je jadnija, alosnija i bolnija. Teko nam je bilo kad bi u poznu jesen pobrali posljednje kruke, poupali pritke za grah i natovarili ih na kola. Osvrtali smo se dokle god se jo laz vidio. "Zbogom, ti zemljice naa, ti naa siromana ljubazna majko, nae veselje i naa slatka brigo! Zbogom, pa ne zaboravi na nas u svojim dugim snovima, kao to ni mi neemo zaboraviti na tebe!" Sam ne znam kako se dogodilo i kako se moglo dogoditi da na laz iznenada nije bio vie na. Ili smo se zamjerili vlasniku tog zemljita, ili je sam htio da obrauje taj

prosjaki pedalj zemlje, ili se javio drugi zakupac - ne znam. Samo toliko znam, laz vie nismo imali i nas je to pogodilo kao da nam je ko izmakao tle ispod nogu. Bili smo zakupci, a to znai: putnici koje snaan vjetar moe da baci danas na ovu, sutra na onu stranu. Nigdje ni za dlan grude da ovjek moe stati i kazati. "Moja je ova zemlja, na svome zemljitu stojim!" Satrveni da govorimo o lazu; ako ga je ko pomenuo, govorio je sasvim kratko i tihim glasom - kao o mrtvacu koji lei u susjednoj sobi. Mati je utila, nikada nije rekla ni rijei o lazu; ak mi se inilo da njeno srce ne pati. Te zime je oboljela. Doao sam jednom kui - bilo je ve pred Boi i bio je vedar dan - pa je sjedila na pragu, sva zgrbljena, zavijena u dugi al. Uzano, gotovo djevojako i sasvim bijelo je bilo njeno lice, oi su joj bile zagledane u beskrajnu daljinu. Uplaio sam se, a nisam znao otkuda i emu taj strah. "Mati! Ne tu, ne na mrazu! Uimo u sobu!" Uzeo sam je za obje ruke, podigao i uli smo u sobu. Dok smo sjedjeli za stolom, pogledala mi je u oi i nasmijeila se. Taj smijeak vidim jo dan-danas, mada je otada prolo ve mnogo godina, toliko je bola i enje bilo u njemu. "Pa nita zato, gledaj, to laza vie nemamo! Ta bio je i tako predalek... Moje noge su ve stare i umorne... ko bi se verao po tim klancima!... Zna li ta sam zamiljala kad sam sjedila tamo na pragu? Da uzmemo u zakup lijehu tamo pod Hruevicom! Blia je to i sasvim drugaija zemlja... Ve sam u mislima izabrala lijehu, onu koja se poloeno penje uz brijeg od suare do suare... Tamo sije kamen a anje zlato!" Tako gorko i teko mi je bilo na srcu da me je peklo u oima. Majka me je pogledala i zautila. Ono to sam ja znao, i ona je znala; to su samo djeiji snovi, samo prie o dalekoj zemlji preko devet brda i dolina, o obeanoj Koromandiji! ovjek govori da bi s vjerom naglasio tihu predanost due... Odmah poslije praznika mati je legla i leala tri sedmice. Sjedio sam kraj njene postelje, otirao sam joj znojno lice i sluao njene bolne snove... Koliko vas je, ljudi Boiji, koji ste doivjeli takve dane i noi? Dotada nisam znao da u najgorem trpljenju nema ni suza ni uzdaha.

Tri dana pred smrt nije me vie prepoznavala, ali posljednjeg dana jeste. Polagahno je okrenula glavu prema meni i pogledala me velikim, jasnim oima. "Ti, Ivane... meni se ipak ini da bismo opet mogli dobiti laz... zna li jo kako smo tamo ljutili graak da ga ne bismo prenosili s ljuskama... Daj mi vode, edna sam!" Te noi je umrla, lijepo i mirno je bilo njeno lice, takvo kakvo je jo dan-danas u mome srcu i u svim mojim mislima.

VARKOV KOLA

Kad je Lenart posjeivao kolu, i bio jo ministrant, svim svojim velikim srcem zavolio je gospodina Juleta, jer Jule bijee - gospodin. Uitelj ga pozva i javi mu: - Svakog etvrtka i nedjelje da ode Juletu; pazi da ui i napie zadatke! A i inae, moe ii k njemu, ako bude pametan, nee ti to biti naodmet! Lenart je poao kui i drhtao od radosti. - Majko, pouavat u Juleta! Majka mu se osmjehnu, pa i nju obli rumen po licu. - Ta znao sam! Znao sam ja! - ree Lenart, i soba vie nije bila mrana, bila je kao posuta zlatnim zracima, u zlatnicima. Juletovi su imali visoku bijelu kuu pored potoka; iza kue prostirae se velika baa, djeca su gledala kroz gvozdenu ogradu, kroz gustu ivu meu, ali nita nisu vidjela. - U toj bai mi emo uiti - ree Lenart. Jule bijee veliki djeak, za pola glave vii od Lenarta. Bijee snaan, veseo i nestaan, kao da su mu iz oiju i iz svih prstiju letjele ive vamice. A bijee i lijep, da bi se ovjek ushitio njime. Njegovi obrazi bili su barunasti kao u breskve, njegove oi bile su svijetle i obijesne, od proljene radosti stalno rosne, njegov smijeh bio je zvuan i skladan kao zvonjenje zvona. Kad bi se Lenart kao ministrant pred oltarom, prenosei teku svetenu knjigu na jevaneljsku stranu, okrenuo i me narodom spazio Juleta, zamaglilo bi mu se, od miline bi ga zaboljelo. A uvijek bi ga zapazio, i meu stotinama ljudi, pa bilo da su pred njime stajali u duplim redovima, spazio bi ga i kroz debeo zid. esto je bio potiten i uvrijeen zbog svoje ljubavi, ali nikad je nije ni zatajio, niti je dozvoljavao da je ma ta zamrai. Uzdahnuo je, na oi su mu suze navrle, a srce je u bolu ostalo toplo i odano. Najgore ga je bolno dirnulo kad je jedanput doao pred drvenu sjenaru, u blizini kue, i tu spazio Juleta, koji je sjedio na sijenu sa svojim drugom. Taj drug mu bijee velika mangupina, imao je pjegavao lice i znao je sve. Tu su sjedjeli, smijali se grubim smijehom, pozdravie ga sa tako udnim i drskim

oima, kao da bi gledale iz blata. - No, sveti Alojzije, da li te je sramota? - upita ga mangup. - No, uenjae, da li bi s nama itao i kakvo drugo tivo? - nasmija se Jule, gledajui pravo u njega bez straha, mutnim i neuljudnim pogledom. Lenart pocrvenje u licu, ne progovori ni rijei i ode; u srcu ga zaboljelo kao da se na nj svali neto jako prljavo. Za sobom je uo smijeh, prljav i hrapav, kao da bi se smijale pijanice u krmi. Niko nije bio ponien, pa ni pjegavi mangup. Tuno bijee njegovo srce jedino zbog toga to je osjetio da se po svijetu preliva crna prljavtina, koja nikoga ne potedi i koja se ne zaustavlja ak ni pred samim svetohranilitem. Iz ogromnog hljeba brizga na sve strane; koga pokropi, taj se tako brzo ne umije. - Samo njega ne - samo njega da ne pogodi! - molio je, a ni sam nije znao koga ni gdje, kad je zaduhan bjeao svojoj kui. - Da ne bi pogodilo moju ljubav! - tiho ree njegovo srce, koje jedva umae pred prljavim kapima. - ta ti je pa tako teko die i tako si blijed? upita ga majka. - Pao sam! - odgovori, i okrenu se ustranu. U pokladnu nedjelju popodne poe Juletu. Na pragu mu se majka nasmijala i doviknu za njim: - Pazi da donese veliko pare varkova kolaa! - Hou! Sunce je bilo toplo, snijeg je kopnio, na putu se mijeao s blatom u uti kaljavi brijeg, koji je dopirao do glenjeva. Mimo koju god krmu da je proao, uo je smijanje, i pjevanje, i zveckanje aa. Koga god je sretao, taj je u licu kiptio od pokladne radosti, namigivao suncu, hodao poskakujui, rukama pravio krugove kao da igra s djevojkom. - Bog da vam blagoslovi nedjelju, a i meni tako da Bog da! - osmijehnu se Lenart, pa pouri. Kaljuga mu glasno cmakala u niskim materinim izmama, koje su bile suvie velike za njega.

Kua Juletovih bila je jo bjelja, jo gospodskija nego prije, kao da ju je sunce opralo. Svjetlost je upirala u prozore, da su blistali u istom zlatu. Gradi, dom veselih i srenih ljudi, koji se meu sobom vole i dareljivom rukom ak i drugim dijele ljubav. Kad stupi na iroki trijem, obuze ga neoekivano udan strah da se nije usuivao stupiti naprijed. uo je glasove iz sobe, poznade potpuno jasno i Juletov glas, ali se bojao da zakuca na vrata. Trijem mu se priinio vrlo visok, i prostran, i tako stran kao da jo nikad nije bio u njemu, bijeli zidovi, hladno i oholo, gledali su u njega da, osramoen, spusti oi. Sve se nekako udno izmijenilo, za hiljadu milja odmaklo se u daljinu. Iz kuhinje doe stara sobarica, koju je poznavao. Imala je dugu bijelu kecelju, a u kosi bijelu manu. Na velikom posluavniku nosila je kola od varka, ve narezan, eerom posut. uta zapeena kora pri svakom i najlakem koraku, lagahno se tresla. Ta uta kora bi hrutala meu zubima, da se zatim slatko i sono rastopi na jeziku. Sobarica, makoliko da je kiljila na jedno oko, drugom prilikom uvijek bi ga spazila; oslovljavala ga je uvijek, ak ga je u kuhinju katkad i pozvala; sad se na nj i ne osvrnu, proe mimo njega kao mimo zida. Tek kad se vrati, onako mimohod, oslovi ga: - A ta e ti ovdje? Zar ne vidi da ruaju? I ode. On se ohladi od nogu do srca. Tada mu vie nije bilo do varkova kolaa, ni do one ute kore koja se na jeziku rastapa kao topao med. Razmakoe se debeli zidovi, ostade razgolien na vidnom mjestu, i majka ga je gledala. Kako bi se pokrio, da bi pred njom sakrio svoju sramotu? Osmjehnula se: "Pa donesi samo veliko pare varkova kolaa!" I sada sjedi kraj prozora i osmjehuje se. Taj se osmijeh najednom ohladio, raskolaie se oi od uasa. Lenart se okrenu i htjede da ode, ve se nalazio na pragu, ali se skokom vrati, stade pravo pred vrata, da ni sam ne zna kako kao u zanosu. Prihvati kvaku otvori i stupi u sobu samo za jedan korak. Tu, izmeu otvorenih vrata stade, sitan i malen, staraki povijen, u glomaznom, suvie velikom i irokom odijelu, u velikim izmama, do glenjeva kaljavim, nakazan patuljak kao biem s puta dotjeran. Gledao je u tu stranu svjetlost, jedva da je to vidio. - ta trai ovdje? - A iji je ovaj? - Koliko je blata donio!

- Da nisi pogrijeio put za talu? Jedva da je ta vidio, jedva ta uo; blistalo mu u oima i pameti. Ali vidio je Juleta kako se duboko sagnuo za stolom i zagledao se u njega radoznalim pogledom, razuzdanim i gladnim, kao pod drvenim sjenarom. Na podu, pored njegove stolice, leae veliki pas, ute kovrdave dlake, a sve oko psa razbacane debele mrve varkova kolaa. Jule zgrabi psa za dlaku meu uima, podignu mu glavu i pokaza mu Lenarta. - Ks! Ks! - Dede! Pas muklo zarea i lijeno se die na prednje noge. Neki ovjek ogroman i do tavanice visok, die se i jednim samim korakom doe do vrata i zalupi ih tolikom snagom da se Lenart zatetura po trijemu. Uze eir i poletje na put, a nije se ni osvrnuo, ni duom dahnuo. Iao je pravo i ba nita i ni o emu nije mislio, ak ni alosti ne osjeti. Vidio je samo onog lijepog psa i varkov kola, koji je bio razbacan oko njegovih dlakavih apa. - A gdje nae, onog psa, tako odjednom? Po blatu i kaljuzi gazio je brzim korakom kao da mu se silno urilo. U susret mu doe neka stara ena sva pognuta i zadihana; u ruci je nosila sveanj, oslanjala se na dugi tap. - Kuda e mome, na ovu stranu? Zastraen, on se osvrnuo; sunce je ve bilo zalo, kue su bile daleko na kraju usamljenog polja, pokrivenog snijegom, iroki put je ve tonuo u no. - Nikuda, majko! - ree. Pogleda ga paljivo i sasvim iz blizine, zatim se mai u svoj sveanj i ponudi ga utim kolaiem od boba. - Evo ti, sirotane! A i plakao si! Idi svojoj kui! Pogladi se po obrazima i osjeti da su vlani. - Neka ti Bog uzvrati, majko! Vratio se natrag u selo, noge su mu bile mnogo oteale, da ih je jedva dizao iz

gustog blata, put je bio strano dug, kao da izmie pred njim. Teka tuga je leala na njegovom srcu, teka i preteka, da mu se kidalo i paralo sve do grla i do oiju. - Mislio je da sam doao zbog varkova kolaa! ta e mi varkov kola, neka Bog da blagoslova svima! Doao sam da bi me milo pogledao, ustao od stola, pruio ruku... Ne zbog varkova kolaa! Ta ni majka nije mislila na varkov kola! Samo srce nije moglo, i nije htjelo da samo sebi dokazuje kako je bilo gladno ljubavi, od te gladi ga je sramota. Stigao je do prve kue, a kua bijee krma. Prozori su bili silno osvijetljeni, djeca su se tiskala na pragu i po trijemu. Harmonika je svirala veselu poskoicu, iz larme je razlikovao klizanje i udaranje nogu, vriskalo se, smijalo, ae su zapjevale. - Svadba je! Lenarta obuze neto toplo i prijatno, i sam, isto nehotice, stupi u trijem. Tu je mirisalo na vino, na varkov kola, na bobove kolae i masna peenja. Vrata se irom otvorie, svjetlo se prosu, vidjeli su se parovi koji su se vrtjeli u praini i svjetlosti, za stolovima sjedjeli su svatovi, svi ve buni, crveni i pijani; pod prozorom, na irokoj klupi sjedio je svira, razvlaio harmoniku i, kao da je od vina zadrijemao, klimao glavom. Veliki momak, sav okien karanfilima, do tetura se do praga, tek to ogromnim izmama nije nagazio Lenarta. - A, ovo je Zelenko, gospodarski Zelenko koji zimi i ljeti nosi izme! Hoe li varkova kolaa, hoe li vina, gospodarski Zelenko? apastom rukom zgrabi ga za rame, zavrti i povue u sobu. - Na ti, gospodarski Zelenko, natrpaj u kaput, u taj dugi oev kaput! Na, ustreba li i u izme zatakni, u te materine izme to tako zjape.! Momak je prikupljao sa stola parad varkova kolaa. Lenart je trpao u kaput, svatovi se za to nisu ni brinuli. - Na, evo i vina! Punu au! Do dna! Ako ne iskapi do dna, zgrabit u te za kosu! Lenart je pio, iva vatra prome mu tijelo, prodre u samu duu. kada glavu nagnu nazad, zamirivi upola, pogleda momka u lice, vidio je pune crvene obraze zagrijane i nabrekle od vina, nestane, debele usne, svijetle oi iz kojih je izbijala ona vesela dobrota, koja se naglas smije, kako bi se pred ljudima pritajila. Vino je popio naduak; oi mu zasuzie i zamaglie, iz obraza mu udari plamen:

- Bog da ti uzvrati... za sve! Kad se vrati na put, svijet je bio prijatan i lijep, dolinom su se palile bijele i crvene svjetiljke, treptale i poskakivale, igrale se meu sobom, tek to nije uo njihovo smijanje. S obje strane kaput je oteao i udarao ga po koljenima. - "Gospodarski Zelenko", strpaj, napuni! Zato je tako rekao "gospodarski Zelenko"? Zbog ovih izama to zjape? Ili zbog toga to... I misao mu stade, vie nije mogla nikud. Bijee ga, valjda, sramota da rekne: - Zbog toga to je gospodsko ovo moje gladno lice! Ni sam nije znao kako i kad stie kui. Zadihan i zagrijan, pogleda i spazi da se nalazi usred sobe. Bilo je ve kasno, lampa je gorjela. Pored lampe je sjedjela majka i itala knjigu o mukama Kristovim, koju je ve odavna znala od poetka do kraja. Franca je leala na jastuku pored pei, kad je stupio u sobu, podignu glavu, svojim svijetlim oima buljila je u njegov natrpani kaput. Majka ga pogleda paljivo i bilo joj je smijeno. - Zar si pijan, Lenarte? - Tako je, majko teko sam se opio! - nasmijao se glasno. Pogledala je izme uz koje se priljepilo blato za palac debljine. - Ta kakav si? Kuda si iao? - Bogzna kuda sam se vrzmao po polju! Gle, toliko sam donio, da sam ve jedva nosio! Iz kaputa je izvlaio pare po pare slatkog varkovog kolaa, mirisnog i masnog, lijepo zapeenog, punog utih varaka. Najzad poloi na sto jo bobov kola, koji je bio sav zgnjeen. - Sve mi ovo dadoe! - Dobri ljudi su Juletovi, iako su bogati; veeras pri molitvi, da ne zaboravi na njih! - Neu, majko! Hladnoa od mokrih nogu potrese ga, i prodre mu milei pravo do dna srca.

GRIJEH

Bilo je toplo i snijeg je kopnio po krovovima; kapalo je i kapi se blistale na suncu. Ulicama je prolazio varoki svijet u lijepim odijelima. Majka stie pred kolu veoma rano. Na velikom trgu ve je vladao potpuni mir; prozori visoke kue odsijavali su i katkad bi se uo glas profesora, koji je u koli govorio otrim i zvonkim glasom. Majka je stigla izdaleka; stie sa sela, koje je bilo udaljeno od varoi dobra etiri sata hoda. Njezine izme - muke izme koje su joj dosezale do koljena - bile su sve blatnjave; pa i suknja - iroka seljaka suknja iarana zelenim cvjetovima - bila je pokropljena. U desnoj ruci majka je drala kiobran i veliki sveanj, u kome je nosila koulje i par izama za Joeta, a u lijevoj ruci drae veliku maramicu u iji je vor stavila deseticu, koju je donijela za Joeta. Majka je bila umorna i gladna, ujutru nije kupila nimalo hljeba za sebe zbog toga da joj ona desetica ostane cijela. Noge su je boljele i kaljala je; njeno lice je bilo suho, na obrazima je imala duboke jame. Hodala je polagahno gore-dolje po trgu i gledala u prozore, koji su se blistali kao da su pozlaeni. U koli je zazvonilo; zvonilo je dugo, a zatim nastade buka i agor. Iz velikih vrata ispade mnotvo aka; najprije oni mali iz niih razreda - galamili su i gonili se po trgu; za njima izioe stariji aci - hodali su ozbiljnije i gordo. U gomili veselih drugova doe i Joe. Spazi svoju majku - seljaku suknju iaranu cvjetovima, visoke blatnjave izme, crvenu gornju haljinu, arenu mahramu na glavi, pozadi povezanu, veliki sveanj i nezgrapni kiobran. - Zar nije to tvoja majka? - upita ga drug. - Ne - nije to moja majka! - odgovori Joa. Stidio se seljake suknje, iarane zelenim cvjetovima, visokih izama, crvene haljine i mahrame, i kiobrana i velikog svenja; a u tom svenju bile su njegove nove koulje, koje je majka nou ila, i po kojima su kapale njene suze. Sakri se u gomilu i proe mimo nje.

A majka je stajala i gledala brinim oima. Ubrzo guva prestade, aci su jo samo pomalo izlazili iz kole; zatim je zazvonilo i sve se ponovo utia. Ve se majka rijeila da poe u Join stan, pa da ga tu prieka. Kad je uinila nekoliko koraka, pomislila je da se, moda, zaboravio u koli, pa se vratila i ekala. Noge su je boljele, naslonila se na zid, i gledala gore u prozore, koji su odsijavali na suncu; ekala je do podne. U podne je zazvonilo u koli, a i napolju zazvoni, podnevna zvona oglaavahu se sa svih strana. Ponovo zaumi, i iz kole ispadale su guste gomile. Majka pristupi blie, pravo uz velika vrata, traei Joeta. Nije ga bilo. Sve se opet utia, izlazili su samo profesori, bradati, ozbiljni, i osvrtali se na nju. U srcu se mati zabrinu, prestraila se, mislei da moda lei kod kue vrlo bolestan, i da eka na nju, poziva svoju majku. Pourila je u njegov stan i noge su joj drhtale. Joa je bio kod kue; sjedio je za stolom i drao knjigu pred sobom. Kad je otvorila vrata, odmah je ustao i poao joj u susret. - A kad ti stie? - U jedanaest. - Zar me nisi vidio gdje sam te ekala? - Nisam vas vidio! - odgovori Joa. Poslije podne pooe u varo lijepom ulicom, s desne strane, sve su kue svijetlile kao o prazniku, blistave kapi su padale iz oluka i udarale veselo po kamenoj kaldrmi. Joa je pratio majku kad se vraala kui. U srcu zaeli da se sakrije i naglas zaplae. Sretali su ga drugovi; sreo ga je i onaj drug koji ga je pred kolom pitao - Zar nije to tvoja majka? Joa se vie nije stidio, glasno bi kliknuo: - Gledajte, ovo je moja majka! Hodao je uz svoju majku, ali na njegovoj dui leao je grijeh, koji ga pritiskivae na zemlju, tako da su njegove noge bile umorne i oteale. Hodao je uz svoju majku kao Juda uz Krista. Izvan varoi, majka se pozdravi sa sinom, a Joa je namjeravao kleknuti pred njom i sakriti svoju glavu u njeno krilo: - Majko, zatajih te! - Ali nije kleknuo. Kad je majka ve bila daleko viknuo je: - Majko!

Majka se osvrnu. - Zbogom, majko! - viknu i tako se oprostie. Iz daljine vidio je kako je majka lagahno gazila po kaljavom drumu, njeno tijelo bilo je pognuto, kao da je na pleima nosila teko breme. Joa otie kui i sjede u ugao na veliki sveanj koji je majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka. Grijeh je leao na njegovoj dui i sve suze nisu ga mogle oprati; skliznue pored njega kao uz tvrdi kamen... Davno je to bilo, a na njegovoj dui lei grijeh, teak i velik kao prvoga dana, i tako je sada njegov ivot prepun alosti i patnje.

DJECA I STARCI

Djeca su bila navikla da razgovaraju prije nego to pou na spavanje. Posjedala bi po irokoj pei i priala sve to im na um padne. Kroz mutne prozore u sobu je gledao veernji mrak oima punim snova, iz svih uglova vile su se gore tihe sjenke i sobom donosile najudnije bajke. Priali su to god im je na um palo, ali na um su im dolazile samo lijepe prie, isprepletene suncem, toplinom, ljubavlju i nadom. Sva budunost bijee samo jedan dug i svijetao praznik, izmeu Boia i Uskrsa nije bilo Pepelnice. Tamo negdje, iza arene zavjese, cijeli se ivot tiho prelivao iz svjetlosti u svjetlost, treptei i sipajui vamice. Rijei su bile samo polurazumljivo aputanje, nijedna pria nije imala poetka, ni jasnu sliku, nijedna bez kraja. Pokatkad njih etvero govorie sva odjednom, i niko nije smetao drugome i svi su gledali zaneseni u prelijepu svjetlost nebesku, a tamo svaka rije bijee zvonka i istinita, svaka pria imala je svoje isto, ivo i jasno lice, svaka bajka svoj sjajan kraj. Djeca su meu sobom bila slina, da se u mraku ni najmanje nije razlikovalo lice najmlaega, etvorogodinjeg Tonka, od lica desetogodinje Lojske, najstarije meu njima. U licu su svi bili sitni i uski, a svi su imali velike, irom otvorene oi, koje su bile zagledane u neto i u daljinu. Te se veeri nasilnikom rukom umijealo u njihovu nebesku svjetlost neto neznano, iz tuih krajeva, i nemilostivo udarilo meu praznike, prie i bajke. Pota je javila da je otac u Italiji "pao". "Pao je"! Neto neznano, novo, strano, isto nepojmljivo stupilo je pred njih, stalo tamo visoko i iroko, pa nije imalo ni lice, ni oi, ni usta. Nigdje mu nije bilo mjesta; ni u onom bunom ivotu pred crkvom i na putu, ni u onom toplom mraku na pei, pa ni u bajkama. Nije bilo nita veselo, pa ni naroito tuno; jer to bijee mrtvo, ak nije imalo ni oi da bi pogledom prikazalo emu i dokle, a ni usta da bi to kazalo rijeju. Pred tom ogromnom utvarom, misao je stajala bijedna i bojaljiva, kao pred nekim silnim crnim zidom, i nikuda nije mogla. Dola je do zida, tu se zaudila i uutila. - A kad e se vratiti? - upita Tonek zamiljen. Lojska ga oinu ljutim pogledom. - Kako da se vrati kad je pao? Zautie, sve etvero su stali pred vrstim crnim zidom i nisu vidjeli preko njega.

- I ja u poi u rat... - neoekivano se javi sedmogodinji Matije, kao da je brzom rukom zgrabio pravu misao i rekao sve to treba rei. - Ti si suvie mali! - dubokim glasom upozori ga Tonek, etvorogodinjak, koji je jo nosio suknjicu. Milka, najsitnija i najboleljivija meu svima, umotana u suvie velik materin al, tako da je liila na putniki sveanj, molila je tihim, mehkim glasom kao negdje ispod sjenke. - A kakav je rat, to kai Matije... priaj priu! Matije je objasnio. - Pa rat je kad se ljudi kolju noevima, sijeku sabljama i pucaju pukama. to ih vie pokolje i posijee, tim bolje, niko ti nita nee rei, jer tako mora biti. To je rat. - A zato se kolju i sijeku? - upita boljeljiva Milka. - Za cara! - ree Matije i opet zautie. U velikoj daljini pred njihovim zasjenjenim oima prikaza se neto silno, svijetlom slavom ozareno. Ni makli se nisu, jedva to im se dah javljao iz usta, kao u crkvi za vrijeme sveanog blagosiljanja. Zatim Matije ponovo naglo zamahnu rukom da uhvati svoju misao, moda samo radi toga da bi na obje strane razbio tiinu, koja je mrko leala nad njima. - I ja u poi u rat... krenut u na neprijatelja! - A kako izgleda neprijatelj... ima li rogove? - iznenada upita Milka tankim glasom. - Dabogme da ima... kakav bi inae bio neprijatelj? - potvrdi Tonek, ozbiljno i gotovo ljutito. Sam Matije, takoer, nije znao ta da kae. - Mislim da ih nema! - ree tiho, ali mu rije zastade u grlu. - Kako bi imao rogove... ovjek je kao mi! - oglasi se Lojska zlovoljno, a zatim se zamisli i doda jo: - Samo due nema! Poslije dueg razmiljanja, Tonek upita: - A kako je kad ovjek u ratu padne... ovako nauznak?

Pokazao je kako ovjek pada nauznak. - Dotuku ga... - do smrti! - mimo objasni Matije. - Otac je obeao da e mi puku donijeti! - Kako da ti je donese kad je pao! - osorno mu uzvrati Lojska. - Pa su ga dotukli... do smrti? - Do smrti! Osmoro mladih, irom otvorenih oiju je ponovo zautilo i bojaljivo i zaueno gledalo u mrak... zaueno je gledalo u neto neznano, srcu i pameti nepojamno. Za to vrijeme sjedili su na klupi pred kuom djed i baba. Posljednja crvena rumen je blistala iza tamnog lia u bai. Bijee tiho vee; samo je iz staje prigueno dopirao otegnut pla, izvjesno je tamo bila majka, koja je otila da nahrani stoku. Dvoje starih sjedjeli su duboko pogureni, sasvim blizu jedno uz drugo, drei se za ruku kao to prije toga davno nisu. U veernju nebesku rumen gledali su oima bez suza - i nisu izgovorili niti jednu rije.

EIRII

Kad sam stupio na kuni prag, ve se slijegao veseli um i treska, i polahko iezavao ili se gubio u gaju smreka pod brijegom. Na stolovima su ostali eirii od slame, veliki, areni, crveni na suncu. Dolo je bilo na brijeg nekih sto uenica treeg i etvrtog razreda kole iz predgraa. eirii su bili skromni i iznoeni, slama opaljena, pantljike izblijedjele, forme zastarjele. ovjek stavlja potpis na sve ega se dotakne. ak mi se ini da trag njeg ovog pogleda ostaje na zidu, na kui, na polju i na tuem licu. Kada sam jednom pogledao u lice eni koju sam volio, jo je na njemu bilo zapisano da ga je minutu prije oskvrnavio bestidan pogled. eirii su bili razbacani - gomila djece koja se zagrijala te se, vatrena i radosna, hvata po livadama. A na posebnom stolu, tri koraka od ostalih, eirii su bili lijepo razmjeteni, bili su noviji i razmetljiviji. Na putu uz livadu stoje gospodska djeca i nijemo posmatraju veselu gomilu. Gdje su uiteljice? Na prostranom stolu pred krmom lee dva proarana eira. Slama nije naroito dragocjena, svila traka i pantljika skromna, ali sva ta arena skromnost pada u oi i razmee se; naglaava da lei tu, na prostranom stolu i zapovijeda mir i red. Na stolu, oko koga je vreva naarenija, radosna i glasna, lei eiri koji nije ni djeiji, ni enski. Veoma je skroman, slama mu je sva opaljena, ve raupana, igla je zahrala, i na kraju ima sasvim obinu staklenu kuglicu i iroku traku koja nije ni crna ni siva ni ljubiasta... Da nisi ti to, uiteljice - upola ensko, upola dijete - to si u mastilo zamoila traku, samo da ima nov eiri? Kada stoji tu meu djecom, sitna, zagrijana i zadihana, jedva ti je dvanaest godina. A kada legne utala, i kada briga zakuca na vrata uplaenog srca, onda ti je lice staro i uvehlo, kao da ti je trideset godina. Bog bio s tobom, siroto! Na stolici visi eiri djeteta, jedinca u majke. Takvih eiria nema u duanima. Jo lani ga je nosila sama mati; samo po lijepim danima i u nedjelju, kad bi pola na Ronik. Ove godine ga je potpuno obnovila, promijenila mu je oblik, tako da su mu okrajci vie polegnuti, zatim je kupila novu svilenu traku, tako dugaku da joj arene pantljike poigravaju na vjetru; i naposljetku je sav eiri ukrasila svjeim urevcima. Za jedan dan! Tako ukraavaju eirie samo mlade majke koje su

djeca svoje djece... Ubogo dijete, ije si ti i otkuda? - Na zemlji lei eiri bez oblika, siromaan i zgaen. Bio je darovan; ali ruka koja ga je dala nije bila blaga; bacila je dar male vrijednosti kao ubre na smetljite; dijete ga je uzelo ponizno i postieno i jo je poljubilo neblagodarnu ruku. - Na traci ti se pozna, na istruhloj i uprljanoj traci, da nema majke, ubogo dijete! ije si i otkuda - kuda e i kamo?... ini mi se da gledam pred sobom sva ta mlada lica, vesela i uplakana, rumena i bljedunjava, punaka i upala. ini mi se da ujem glasove, djeije i vriskave, duboke i prerano dozrele, smijeh i pla. Zavjesa se polahko i tiho odmie: prolost, sadanjost i budunost, sve je kao u jednom trenutku preda mnom. Nisu to vie smijeni djeiji eirii, istruhli, iznoeni, opaljeni, bez ukusa naikani. Nisu to vie djeca, koju je lud i nezgodan sluaj okupio u jednu gomilu. iv ivot gleda na me onim istim oima koje me svuda prate i kojih sam se uvijek bojao. Prerana strast, prerana bolest i jad; oajanje srca koje jo nije doraslo, a ve je upoznalo uas radnog dana; briga i oprost u oima koje su vidjele decembar prije nego to su ugledale maj; veselje koje vriti i igra pod vratima suza. Prijateljstvo, mrnja, ljubav, zavist, zluradost, zloba i blagost sama arena vreva strasti, koja se pretura, gura i dahe, samu sebe grize, samu sebe ubija. ivot kome sam u lice pogledao i koji sam sam proivio. Djeca su se vratila iz ume, vrela i zadihana. Ja sam uao u kapiju i bio sam umorniji od njih.

LISAC

Imali smo mladog lisca, pa je ivio privezan samo nekoliko dana. U blizini njegova kafeza leae veliko prazno bure. Jedno jutro dooh da ga vidim: ivotinja je visila na svom lancu preko bureta, mrtva i ukoena. Popela se nou na bure, spustila se na drugu stranu i objesila. Rekoe da je to bio samo nesretan sluaj. Ja sam pak jo uvijek ubijeen da je ivotinja sama dragovoljno zavrila ivot, jer otvorene oi, dva svijetla opala, nisu pokazivale ni najmanji strah ili bol, ve samo divlje neprijateljstvo. alili smo za njim dugo i iskreno, ali izgleda mi udno da se ni u meni, ni kod drugih nije probudilo nita takvo to bi bilo nalik na osjeanje stida i li kajanja. Malo zatim kupili smo drugog lisca, jo mlaeg, jedva da mu bijee nekoliko sedmica. U naruju ga donio mlad momak. ivotinjica bijee nemirna i silno plaljiva, pogled svijetloutih oiju pun uenja, ali kad bi mu iz dubokih jama munjevito sijevnulo, i za pola trenutka upro se u lice ovjeka, meni se inilo kako se u njemu, pored uenja, ve budilo jo neto posve drukije, dublje. Za prvu no smjestismo lisca u praznu odajicu pored moje sobe. Zgurio se u kutiju; iz tame sijahu njegove oi arko, iste kao u make. Nou me probudi otar, ljutit, ispresijecan glas: "Kef, kef, kef- kef, kef, kef..." U prvom trenutku, jo u polusvijesti, priinilo mi se da ivotinja laje sasvim pored moje postelje, da se prednjim nogama popela do pokrivaa. A to kao da nije bio lisac, ve neka sasvim druga, mnogo vea ivotinja, pola smijena, pola odvratna, kao one to u snu strae ovjeka. Smrklo mi se pred oima. "Idi kud te noge nose... zar sam te ja osakatio?"... Zalaja po drugi put, snanije i otrije, i uzdahnuo sam umiren: "To je samo lisac!"... Ustadoh, pristupih vratima i tiho ih otvorih. Sve bijee tiho i mirno; iz oka blistahu dvije ute svjetlosti. Drugog dana, pored plota, postavili smo prostran kuerak za lisca. Privezasmo ga na dug lanac, tako da bi se mogao etati. Ali on se ne etae. Pokatkad bi mu kroz vrataca provirila unasta, njena njukica, pa se skrivala brzo, im bi se pojavio ovjek. Tek kasno uvee zatekoh ga napolju pored plota, lanac zazveketa, nestade ga, i stisnu se u najdublji kut svog kuerka. Spazih da je razgrebao zemlju pored plota. Ujutro donesoh mu u mlijeko udrobljenog hljeba, ali lisca niotkuda. "Hej, lijo, lisiice!" Lanac bijee silno zategnut, pod duboko potkopanim plotom, vodio je pravo u vrt. "Hej, lijo!" Zgrabih za lanac, ali tada se zategnu jo snanije, tako da se kuerak pomaknu i poljulja, ma koliko da bijee teak. Kad potegnuh

svom silom, pokaza se ispod plota unasta njukica, drae se nakrivo, dlaka mu oko ovratnika sva nakostrijeena, oi su buljile nekako mutno, moda u otupljenom strahu ili otupjelom bijesu. Ispustih lanac i pooh da vidim u vrt. Taman s one strane plota lisac je u toku noi iskopao prostranu jamu, kako bi se u nju sav mogao sakriti. Bijee to, mislim, naporan posao. Ubrzo smo ga poeli hraniti svjeim krvavim mesom. Kad sam mu ga donosio, nije se vie sakrivao u kuerak, ve mi izlazio u susret i trzao se na lancu. Najprije bi zgrabio samo jedan komad, pobjegao u kuerak i na pragu bi se jo obazreo da li gledam za njim. Taj pogled nije bio prijateljski, a kamoli zahvalan; u njemu nije bilo ni najmanje pasije udi. Zatim bi se vratio jo po drugi i po trei komad i pobjegao sa svakim ponaosob. Primao je, odista, iz ruke, ali halapljivo, bojaljivo i drsko ujedno - zvjerka koja uzima sama i ne voli poklone. Kvoke i pilie sluavka je tano izbrojala. Jednog jutra, dok ih je hranila utvrdi da joj manjka najljepa grahorasta koko. Nestala je bez traga. Doviknu u trijemu, zatim se uputismo lisiijoj kolibi. Stajae na pragu potpuno miran, gledae nevino kao nikad, ini mi se ak da trepavicama lagahno treptae, kao da ga svjetlost zasjenjuje. Pregledali smo unaokolo sve potanko oko njegove kolibe, ali nismo nali nikakvo kokoije perce, ni najmanje. - Onako cijelu ipak je nije progutao... s kljunom i perjem. Ali sumnja ostade, a iz sumnje porodi se i nepovjerenje. Preselismo lisca u usamljen kraj, u zatije pod verandom, gdje kokoke obino nisu zalazile. Tu u blizini bila je drvena koliba u kojoj smo imali pitome zeeve. Jednom sam izaao iz trijema na prag da bih pogledao kakvo e vrijeme. Pod verandom uli su se tupi udarci, lupalo je u ravnomjernim razmacima, kao da bi neko, tamo negdje daleko, lupao ekiem o vrata ili o plot. Svom svojom divljom snagom lisac je dovukao svoju teku kuericu do kuice kunia. Kad je izmjerio i utvrdio koje je drvo najtanje, unu, pope se prednjim dijelom tijela, i prvo njukom, zaleti se u tanka vrata; zaleti se po drugi put, po trei. Vrataca pukoe, naini se uska pukotina. - Hej, lijo! Tek to se malo postrance obazreo, neprijateljski kao ovjek koga nametljiv stranac ometa u vanom poslu, provaljivao je dalje ravnomjerno, neumornom snagom. Da vrata, na kraju-krajeva, ipak ne bi popustila i da se ne bi odista doepao zeeva, opet smo ga premjestili iza plota do vrata, a lanac smo mu za polovinu skratili. Osjeti da je osuen u tjenji zatvor, zbog ega se njegov pogled izraavao jo jae

neprijateljstvo i mrnju prema ovjeku. Naroito mi udno bijae to vie nije lajao, ni nou mu se glas ne bi uo; utio je tvrdoglavo, kao oni koji su nevino osueni, i koji su se uvjerili da im vika i larma nita ne pomau. Pokatkad nam je bio skoro sasvim tu; meni takoer, izgledalo mi da ivi u drugom svijetu, meni neznanom, i kad bih ga upoznao, da bih pao niice od iznenaenja i uasa. Pored plota sjedio je potpuno miran, kosmati rep bijae poloio na zemlju u krasnom luku. Kroz iroku pukotinu, koju je sam bio iskopao i izglodao, buljae dolje u vrt, u zelene livade pod njim, u nizini, u daleke ume, koje su edesno bile ozarene jutarnjim sunanim zracima. U blizini lisca i njegove kuice kokoke su eprkale po pijesku. On se nije obazirao na njih, ni okom nije trenuo; po svemu sudei, izgledalo je da ih, u svom zanosu, nije ni zapazio. Lijepo dugonogo pilence, eprkajui i kljucajui, priblii mu se. Lisac je razgledao po vrtu, po livadama i umama. Ali munjevitom brzinom, bre od misli, lisac skoi i zgrabi ga. Nisam mogao ni da vidim kako se to zbilo, peije je lepralo po vazduhu; pile nije imalo ni vremena ni prilike da krikne... Nekoliko dana poslije krenuh na put. Kad sam se vratio, lisca vie nije bilo, samo zaudarae jo po njemu. Pred mojom sobom na ilimu leala je ispunjena ivotinja nalik na lisca. Dlaka mu je bila zamrena, jako nakostrijeena, mrtva; staklene oi buljile su tupo i glupo. Ubile su ga ene. Za vrijeme ruka upitah: - Zato to uiniste... kako ste mogle to uiniti? - to nam je pilad krao! A tog dana na ruku mi smo jeli - prene pilie.

"DOMOVINO TI SI KAO ZDRAVLJE!"

Petnaest godina i vie, uro nije vidio domovinu. Djeak, snaan i zdrav, eljan posla i sree, uputio se u svijet. Posla je naao, sree malo. Plea su mu bila iroka i nosio je teret koliki mu je Bog odredio. Jedva to se osvrnuo lijevo, desno, naao je posla u novoj tvornici blizu velike varoi i ostao tamo petnaest i vie godina. Ujutru, kad svanjiva, odlazio je u tvornicu, uvee, kad je padao suton, vraao se iz tvornice; bijelog dana nije vidio. I uvijek kad se vraao iz tvornice, njegovo je tijelo bilo za tri kapi krvi siromanije; jednu su kap popili silni strojevi, druga se kap izgubila u crnoj praini, trea se istopila u rakiji. Jednom, kad je uro ba podigao ruku da rukavom skine znoj sa ela, strojevi su odjednom zaigrali pred njim kao da su oivjeli i on se sam okretao u krugu, i kad je kleknuo na zemlju, crna krv je procurila iz njegovih usta. - ta se desilo? - zapitao je drugara. - Svreno je prijatelju, sv reno! - odgovorio mu je drug. - Ubrzo e se, ini mi se, odmoriti? - ta kae - odmoriti? - E, prijatelju, petnaest godina i svaki dan tri kapi, tri kapi krvi... nije ala! I ja u poi tvojim putem, svi emo poi - to da plaemo? Radio si, naradio se, sad umri! - Ako moram umrijeti, pokorit u se! - rekao je uro, otiao i vie se nije vraao u tvornicu. Dok je radio, nije osjeao i nije ni pomislio kako mu istie mlada snaga u sve tanjem mlazu iz tijela. Sad je besposlen sjedio na krevetu, a bio je zamoren i uvidio je da je ispijen i slabaak stranac. I postade mu teko na srcu. - Vidi, uro! - razmiljao je. - Ovako si radio petnaest i vie godina, nisi vidio bijelog dana, nisi uivao radosti; za tebe nije postojao praznik, iskopani grob bit e tvoj praznik i tvoj odmor! Te veeri je uo kako su iz daljine, iz domovine, zahuale ume.

- Pozdravljaju me u proljenjem vihoru! - prostrujalo mu je sve do srca. I smjesta je spremio zaveljaj i poao na put. Dugaak je bio put, kroz tri su zemlje prolazili crni eljezniki vagoni. Kad se zabijeljelo tree jutro, uro je naprtio zaveljaj na ramena i izaao iz vagona. Tek to se noga dotakla roene zemlje, u njemu je uzavrelo i zaigralo kao mladi ivot. - Petnaest i vie godina nisu te vidjele moje oi, majko!... Pozdravljam te, iroko polje, u opojnom mirisu... pozdravljam te, ponosna umo, to pjeva do neba.. . od srca te pozdravljam, rodno mjesto, to se bijeli na zelenom brdu! Gdje je bolest? Gdje umor? Vatra se vratila oima, snaga se pojavila u grudima. "Blagosiljam te, zahvaljujem ti, domovino... ti roditeljko, samilosna preporoditeljko!" Radosnim je koracima iao uzbrdo. Na uzbrdici mu silazio u susret susjed, mladi nekad, sad mukarac, brkat i mraan. - He, Jovo! - uzviknu uro. Susjed je utio. - Zar me ne poznaje vie! Ja sam uro! - uro? Koji uro? - Petnaest i vie godina ima... - Jeste, ti si, uro!... Mnogo si se izmijenio, bolestan si i mrav; roena te majka ne bi prepoznala! alost je legla uri na srce. Ispod sela je sreo drugog susjeda; ni drugi susjed ga nije prepoznao. - Onaj uro, kae? Zato se vraa sad, uro, iz njemakih krajeva? - Da umrem u domovini. - Jesi li mnogo zaradio tamo?

- Zaradio sam bolest. - Ba dovoljno za smrt... Kako e ivjeti kad nema ni kue, ni zemlje, a jo malo pa nee imati ni ruku? uro je oborio glavu. - E, a kako?... - Njemakoj si zemlji dao ivot, domu si donio smrt, uro! uro je tuan produio. - Kuda u? - razmiljao je. - Ii u u umu, meu tuince i rakijae... sam tuinac u domovini i skrvnilac njezin! Susreo je treeg susjeda i oborio glavu pred njim, jo prije nego to ga je ovaj oslovio. - Kuda sad, uro? - zapita susjed... - Siroti smo i teko je izdrati ovjeka koji je u tuoj zemlji istroio mladost. - Ii u u umu! - Zato u umu? Pazi ga, jedva stoji preda mnom - kakav si! Ne, nee u umu, ni u polje nee, ve na toplu slamu! uri se uini da nosi kamen na leima. Bio je zamoren i sjeo pored druma, na zaveljaj, da se odmori. Sa puta je podigao grudu zemlje, pa je dlanom milovao, kao djetetu obraze. - Zemljice, majko!... Suza se skotrljala na grudu! urino je lice bilo uvehlo i kao u mrtvaca, kao lice starca to sjedi pored rake koja je za njega iskopana. Dugo se odmarao uro i kad je podigao glavu, pred njim su stajali susjedi. - Ovamo, uro! Neemo ti uskratiti toplu slamu, ni hljeb, i neemo ti prebaciti, uro, to ne anje gdje si sijao... Pozdravljamo te! uro se podigao.

- Ljudi Boiji, brao, domovinu sam imao i zdravlje. Sad, kad sam obadvoje izgubio, otvorie mi se oi i vidjee da sam imao i zdravlje i domovinu... Pokaite mi, brao, gdje se nalazi raka, za mene iskopana! Bio je umoran, legao u talu, na toplu slamu, zaspao i nije se vie probudio...

LIJEPA NAA DOMOVINO

Prije nekoliko dana vidio sam na ulici odred pjeaka, marirali su ka eljeznikoj stranici. Kia je pljutala; izme su im upadale duboko u mokro blato, koje ih je prskalo do koljena. Nije vie bilo rano, moda je bilo ve devet sati prije podne, ali dan bijae nalik na mrak, potpuno siv i hladan. Vojnici su marirali sami, sa obje strane kolone koraali su - trop, trop, trop mukarci, ene, djeca. Sa njih je curilo kao da iz dronjaka cijedi vodu; blato prskae djecu do pojasa i po licu. u se enski vapaj, dijete zajeca - ali kia je lila dalje, blato prskalo dalje, kolona koraae dalje, trop, trop, trop. Vidio sam vojnika, visokog, snanog ovjeka. Njegova lea bila su malko pognuta, ona lea koja su ve nosila po devet puta tee terete nego vojniki teleak. Njegove ruke bijahu crne i teke, moda je bio kova. Pored njega je koraala urnim, sitnim koracima ena koje je bila za glavu nia od njega, dopirala mu jedva do ramena. Za ruku je vukla malog djeaka, koji je s mukom i plaui trao za njima i neprestano zaostajao. Mu se iskosa osvrnu i odmah odvrati svoj pogled. - Vrati se! ena, zgrabivi ga za rukav, uzviknu: - Ne ja... ti se vrati! On pogleda u zemlju - bijae blijed. - Ta primat e ezdeset i osam para na dan, a Francek... Francek... Francek trideset i etiri... Ona zaplaka naglas, povue za sobom dijete, tako da se spotaklo i palo koljenima u blato. - I to da uzmu... i te Judine pare... Vidio sam vojnika, ovjeka na ijem se ostarjelom licu poznavalo da je dugo godina sjedio u radionici; takvi ljudi ostare prije nego to su bili mladi. Iao je onim mirnim, tekim korakom kao to je jutrom u sedam sati koraao u fabriku, moda je ak i zaboravio da na leima nosi teleak. Uza nj prionu, i pod pazuhom drae ga objema

rukama star, suhonjav ovjek, koji se trudio koraati vojniki. Govorio je brzo i veselo, a iz oiju mu neprestano teklo niz oba obraza. - Ta i ja sam takoer, Jane, prije trideset godina... o, krepki smo momci bili... kliktali smo, kaem... Jane i ja takoer... o, Jane moj - Jane, Janjeku! Kao da bi ga noem udario, tako iz njegovog grla izletje krik. - Oe... ta primat e ezdeset i osam para na dan i povie jo... Ali otac ga pogleda oima koje su bile potpuno zakrvavljene. - Jane... Vidio sam vojnika, vrlo zdepastog, pleatog ovjeka, po opaljenom licu poznavalo se da je navikao na sunce, i buru, i na svako zlo. Bit e da je iz okoline, seljaki sin. Pored njega postarija ena, smeurana, zemljana lica, i po njenoj haljini, do pojasa ukaljanoj, i po arenoj mahrami na glavi, vidjelo se da je seljanka. - A sad je ve vrijeme, majko. Vratite se kui i zbogom! utila je i zagledala se u njega kao da ga vidi prvi i posljednji put. Sa mahrame joj je curila kinica niz obraze i po kosi koja joj se lijepila po elu. - Vratite se, majko, daleko vam je do kue... ta primat ete ezdeset i osam para na dan... Pod smeuranim usnama zadrhta njena uska brada i ja nisam znao da li je kinica i li su suze bile ono to je bez prestanka teklo niz uvehle obraze i kapalo po grudima. Vidjeh je jo jednom - pred stanicom. Tu, pred ogradom, bili su postavili strau, zabranie pristup pratiocima. I svi su stajali uz ogradu, u dugom redu: mukarci, ene, djeca. Preko prostranog staninog dvorita marirala je kolona... trop, trop, trop... Nad gomilom se iznenada die arena mahrama seljankina - kotunjave, stare ruke udnom nekom snagom obuhvatie ogradu, podigoe tijelo. - Jao meni!... Kolona nestade iza sive zgrade. - Kuda idete, momci - kuda vas vodi put? Neki stranac me pogleda crvenim oima, upaljenim od pritajenih suza, i zasmija mi se u lice.

- Na branik domovine, gospodine - na branik domovine. Sluao sam tih dana govor nekog ugojenog gospodina. Govor bijae dug, a meni se inilo da ujem samo jedinu rije: "Domovina, domovina, domovina..." "Lijepa naa domovina... ast i dobro nae domovine., sve za domovinu... krv do posljednje kapi za domovinu... u boj za domovinu..." Kad je zavrio, i umorio se, upitah susjeda: - Ko je taj uvaeni i debeli gospodin? Susjed se nasmije i odgovori - Tri kue ima u varoi, a izvan varoi takoer lijep komad domovine; a sinovi su mu tako obezbijedeni da nee marirati. - A ree: "Sve za domovinu!" - Ta on nije mislio na svoje bogatstvo! - A ree: "Krv za domovinu!" - Da, ali nije mislio - svoju krv!... Da poem i zapitam one koji su marirali po blatu, one koji su nosili teleake i one koji su ih ispraali: - Gdje je vaa domovina? A oni e odgovoriti redom: - Lani je njemaka zemlja pila moju krv, naplaivala mi danak, ljetos pije i naplauje austrijska zemlja: idue godine, moda, sluit u Americi. Moj put vodi tamo gdje nareuju oni koji imaju domovinu i vlast. Od fabrike do fabrike, iz rudnika u rudnik, sa polja u varo, iz zemlje u zemlju; i nikad ne pitaju: gdje je tvoja domovina? Pitaju samo: koliko vrijedi tvoj rad, koliko krvi jo ima u tvojim ilama? Kad krvi vie nema, nareuju: Idi! Putuj i trai svoju domovinu - potrai je pored puta u jarku! Ili, kad im padne na um, objese mi teleak na plea i nareuju: Pouri, umri za nau domovinu! Jer njihova je domovina i njihova vlast! Ja ijem i anjem, branim kuu i polje; ali moja nije ni sjetva, ni etva, ni kua, ni polje. Ti si pitao, ti nam kai: gdje je naa domovina? Tako e da odgovore svi oni koji su marirali po kaljavom putu.

Uredu stvar, pa zapjevajmo: "Lijepa naa domovino..." Ja, brao, znam za domovinu, i mi svi je slutimo. Ono to su nam oteli, ono za to su nas varali i prevarili, vratit e nam se i stostrukim kamatama isplatiti! Naa domovina je borba i budunost. Za tu domovinu vrijedno je dati najplemenitiju krv i najbolji ivot. Iz muke, trpljenja i ropstva nebrojenih miliona izrast e naa domovina: sva ta lijepa zemlja sa svim svojim neizmjernim bogatstvom. Tada e ostati jo samo gorko i runo sjeanje na tu gospodarsku domovinu, sazdanu na ropstvu, krvlju i suzama gnojenu, sramotu ovjeanstva, podsmijeh pravde... Drugaiju melodiju dobit e tada pjesma o "lijepoj naoj domovini!"

BILJEKA O PISCU

Ivan Cankar je roen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu kolu je zavrio u mjestu roenja. Ve kao ak niih razreda srednje kole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i saraivao u srednjokolskom udruenju "Sloga". Poslije zavrene mature, upisao se u Beu na graevinski odsjek tehnike, ali se ve poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku. U Beu je ivio vie od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angaovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za dravni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice {Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim podua pripovijest Tuinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomonice. U najplodnijem knjievnom razdoblju objavio je roman Martin Kaur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je jo knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantike due, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini entflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge. Bio je jedan od najznaajnijih slovenaih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim naim knjievnostima, a posebno djela socijalne sadrine. Prikazao je drutveni ivot u Sloveniji poetkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i drutvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo. Umro je u Ljubljani 1918. M. I.