ANOREKSIJA NERVOZA I BULIMIJA NERVOZA

Tema broja

Prevencija poremeaja u hranjenju u ranoj adolescenciji

doc. dr. sc. Alessandra Pokrajac-Bulian, doc. dr. sc. Ivanka ivi-Beirevi
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveuilite u Rijeci

Poremeaji u hranjenju obino nastaju u ranoj adolescenciji, dakle u kolskoj dobi, te je od velikog znaenja kreiranje efikasnih interventnih programa namijenjenih kolskoj primjeni. Cilj ovoga istraivanja bio je provjera efikasnosti programa primarne prevencije poremeaja u hranjenju. Namjera programa bila je redukcija zabrinutosti za izgled i teinu tijela te uestalosti provoenja dijete. Rezultati su pokazali znaajno poveanje znanja u vezi zdravih navika hranjenja i simptoma poremeaja u hranjenju kod eksperimentalne skupine. Uoeno je i smanjenje uestalosti provoenja dijete, kao i tendencija ublaavanja negativnih stavova i navika hranjenja
oremeaji u prehrani predstavljaju jedan od ozbiljnih zdravstvenih i psiholokih problema koji osobito pogaaju adolescentne djevojke. Premda prevalencija donekle varira, najee se navodi da 1-2% adolescentica i mladih ena u razvijenim zemljama obolijeva od anoreksije ili bulimije nervoze, pa se bulimija smatra jednim od glavnih zdravstvenih problema u SAD-u.1 Premda poremeaji u hranjenju ne pripadaju u najuestalije poremeaje, o njihovoj teini govori podatak o visokoj stopi smrtnosti koja je od 4 do 18%.2 Anoreksija i bulimija nervoza javljaju se u dobi izmeu 12 i 25 godina; anoreksija je neto uestalija u ranijoj dobi (oko 14. i 17. godine najvie je sluajeva anoreksije), dok se bulimija u prosjeku javlja oko 18. godine ivota. Danas poremeaji hranjenja pogaaju djevojke u sve ranijoj dobi, na poetku puberteta, pa je izuzetno vano poeti prevenciju to ranije. Primarna prevencija odnosi se na intervencije prije razvoja odreenog poremeaja kojima se pokuava sprijeiti njegova pojava i razvoj. Obino ukljuuje pokuaje djelovanja na rizine faktore, u smislu smanjenja njihova utjecaja, kao i jaanje zatitnih faktora. Ove strategije pretpostavljaju poznavanje kako rizinih, tako i zatitnih faktora koji su povezani s pojavom i razvojem poremeaja. Jedna od najee koritenih strategija u primarnoj prevenciji je edukacija.3 U sluaju anoreksije nervoze i bulimije nervoze, u primarnoj prevenciji mogue je djelovati na niz faktora. Meu njima je elja za mravou, povezana s pokuajima provoenja dijete, koja je sve uestalija u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi kod ena zapadne kulture, pa se smatra gotovo normativnom. U istraivanju koje provodi Crisp u Velikoj Britaniji, 60% djevojaka izmeu 17 i 18 godina pokuava promijeniti oblik i teinu tijela jer se osjeaju debelo.4 Whitaker i suradnici navode da 64-69% djevojaka izmeu 16 i 17 godina u SAD-u izjavljuje da je u protekloj godini provodilo dijetu.5 Podaci istraivanja provedenog na uzorku srednjokolki u Hrvatskoj pokazuju da 50% djevojaka i 16% mladia provodi dijetu.6 ak 49% djevojaka vjeruje da je njihova idealna tjelesna teina manja od sadanje. Utvreno je da ve u osnovnoj koli 8% djevojica u dobi od 11 godina provodi dijetu, dok se taj postotak penje na 29% u dobi od 14 godina.7 U veini razvijenih zemalja djevojke su vrlo svjesne izgleda svojega tijela i tjelesne teine te namjerno ulau golem napor kako bi utjecale na njegov oblik, esto kroz vrlo otre restriktivne dijete. Ovakvi stavovi i ponaanja danas su sve raireniji, a obino se nazivaju kultom mravosti. U razvijenim zemljama Zapada postoji jasna povezanost izmeu kulta mravoga tijela, koji je opeprihvaen, i rairenosti poremeaja u hranjenju. ivjeti u drutvu u kojemu se glorificiraju mravost i vitkost kao najznaajnije vrijednosti,

dok se debljina smatra abnormalnom i odstupajuom, svakako poveava rizik od nastanka poremeaja u hranjenju, posebice kod ena. Djevojke koje su svjesnije kulturnih normi o mravom tijelu kao idealu i koje su internalizirale taj ideal izgleda, a istodobno doivljavaju i pritisak vrnjaka i obitelji na provoenje dijete, vjerojatnije e razviti negativnu sliku tijela.6 Ove djevojke esto temelje svoje samopotovanje iskljuivo na izgledu, npr. vrijedim kao osoba samo ako sam mrava i dobro izgledam. S druge strane, visoko samopotovanje temeljeno na drugim aspektima, npr. socijalnoj i akademskoj kompetentnosti, moe igrati ulogu zatitnog faktora od pojave poremeaja hranjenja. Neki pokuaji primarne prevencije poremeaja u hranjenju usmjereni su na pojaavanje pritiska na medije u smjeru ukljuivanja ireg raspona oblika enskog tijela u enske i modne asopise. Mediji bi trebali plasirati ideju ne da je vitkost negativna, ve da su razliiti oblici tijela podjednako prihvatljivi i poeljni u naem drutvu. Drugi je nain edukacija djece ve u osnovnoj koli o kritikom stavu i prihvaanju medijskih poruka te nainima odupiranja neadekvatnom i tetnom medijskom pritisku.8 Primarna prevencija moe se usmjeriti i na edukaciju ope populacije i strunjaka koji se susreu s visokorizinim dobnim skupinama, meu kojima su prvenstveno adolescenti. Kako poremeaji u hranjenju obino nastaju u ranoj adolescenciji, dakle u kolskoj dobi, svakako je od velikog znaenja kreiranje efikasnih interventnih programa namijenjenih kolskoj primjeni. Pritom ne valja zaboraviti da programi prevencije koji su usmjereni na redukciju uestalosti provoenja dijete i ostalih ponaanja kontrole teine nee nuno dovesti do smanjenja incidencije poremeaja hranjenja.9 Samo e manji dio mladih osoba koji provodi dijetu razviti poremeaj hranjenja, a mogue je da su neki od njih i otporniji na prevenciju ove vrste. Kako u Hrvatskoj nema podataka o istraivanjima koja evaluiraju preventivne programe, cilj ovoga rada je primjena i evaluacija programa primarne prevencije po uzoru na model Talijanskog udruenja za poremeaje hranjenja i pretilost.10 Metoda Uzorak. Istraivanje je provedeno u dvije osnovne kole u gradu Rijeci, na skupini od 139 uenika VII. razreda, 69 djeaka i 70 djevojica, prosjene dobi 12,86 godina (raspon dobi = 12,0-13,6); 75 uenika sudjelovalo je u programu prevencije, dok su 64 uenika inila usporednu skupinu. Mjerni postupci. Program prevencije poremeaja hranjenja strukturiran je u est grupnih susreta u trajanju od dva kolska sata koji su se odvijali jednom tjedno. Svaki je susret poinjao eduka-

M E D I X S P E C I J A L I Z I R A N I M E D I C I N S K I D VO M J E S E N I K W W W. M E D I X . C O M . H R

67

Tema broja

ANOREKSIJA NERVOZA I BULIMIJA NERVOZA

tivnim dijelom, obraivanjem teme relevantne za poremeaje u hranjenju, a nakon toga slijedile su grupne aktivnosti i diskusija. Program su provodili psiholozi i lijenici, eksperti za poremeaje u hranjenju s iskustvom u radu s adolescentima. Tjedan dana prije realizacije programa uenici obje kole (eksperimentalne i usporedne) ispunjavali su odreene mjere samoprocjene. Istu tu bateriju upitnika sudionici su ispunjavali tjedan dana nakon zavrenog programa te nakon razdoblja od est mjeseci praenja. U postupku procjene koriten je Upitnik navika hranjenja (EAT; Eating Attitudes Test), koji se najee koristi u procjeni abnormalnih stavova i ponaanja vezanih uz hranjenje.11,12 Za procjenu uestalosti provoenja dijete koritena je Skala adolescentnog provoenja dijete,13 a za procjenu samopotovanja Coopersmithov upitnik samopotovanja.14 Za potrebe programa sastavljen je test znanja kojim se eljelo provjeriti koliko su sudionici nauili o temama relevantnim za poremeaje u hranjenju, a koje su ukljuene u ovaj program prevencije. Struktura programa Provedeni program za prevenciju poremeaja u hranjenju temelji se na iskustvu Talijanskog udruenja za poremeaje hranjenja i pretilost. Program je namijenjen uenicima zavrnih razreda osnovnih kola zbog toga to su poremeaji u hranjenju sve uestaliji na poetku puberteta (13-14 godina). To je dob u kojoj se mladi suoavaju s velikim ivotnim promjenama i izazovima, ne samo u biolokom smislu, ve i s obzirom na poveane zahtjeve kole (prijelaz u srednju kolu) te izmijenjene zahtjeve sredine, obitelji i vrnjaka. Dob od 12 do 14 godina najpogodnija je za ovaj tip programa prevencije jer se u ovoj dobi mogu oblikovati odreene vjetine, modificirati ponaanja i stavovi prije negoli se oni stabiliziraju u adolescenciji. Iako se poremeaji u hranjenju javljaju deset puta ee kod djevojaka negoli mladia, u program se ukljuuju i djeaci jer oni mogu pomoi oboljeloj prijateljici te odigrati znaajnu ulogu u smanjenju sociokulturnog pritiska na mravost koji se usmjerava na ene. Cilj programa je prije svega prevencija razvoja poremeaja hranjenja kroz smanjenje uestalosti provoenja dijete i razine zabrinutosti za teinu i izgled tijela. Specifini ciljevi obuhvaaju dva podruja: prvo se odnosi na porast informiranosti uenika o sociokulturnom pritisku na mravost i ljepotu, pogrenim uvjerenjima koja dovode do poremeaja hranjenja, tjelesnim i psiholokim efektima dijete te najeim poremeajima u hranjenju. Drugo podruje temelji se na pomaganju uenicima u smanjivanju rizika od nastanka poremeaja u hranjenju kroz reduciranje znaenja koje se pripisuje teini i tjelesnom izgledu u samoprocjeni, ukazivanje na bioloke tjelesne promjene koje se javljaju u pubertetu i olakavanje njihovog prihvaanja, prezentiranje ivotne filozofije koja se temelji na samoprihvaanju, te pomaganje u odravanju pravilne ishrane te zdravog naina ivota. Program se temelji na kognitivno-bihevioralnoj konceptualizaciji poremeaja u hranjenju, prema kojoj je nastanak poremeaja multifaktorski uvjetovan, a rezultat je djelovanja seta predispozicijskih, precipitirajuih i perpetuirajuih faktora.15 Rezultati i diskusija Kako bi se provjerile razlike u mjerenjima (prije, neposredno nakon, te est mjeseci poslije zavretka programa) izmeu eksperimentalne i kontrolne skupine u znanju, stavovima o hranjenju, uestalosti provoenja dijete i samopotovanju, provedena je serija dvosmjernih analiza varijanci. Uenici eksperimentalne skupine pokazali su nakon programa znaajno bolje poznavanje zdravih navika ishrane kao i znakova poremeaja u hranjenju od uenika usporedne skupine. Ova razlika izmeu dviju skupina zadrana je i nakon est mjeseci. Djevojke u obje skupine pokazuju bolje znanje od djeaka, ali je pozitivan efekt programa uoljiv i kod djeaka u usporednoj skupini. Uoena je tendencija smanjenja negativnih stavova o hranjenju kod djevojaka u eksperimentalnoj skupini. Premda ove promjene nisu statistiki znaajne, vano je uoiti da u usporednoj skupini nema promjena i nije zabiljeen slian trend. U skupini djeaka nije

dolo do ublaavanja negativnih stavova. Ovakvi rezultati su u skladu s oekivanjima. Poznato je da su stavovi neto to se ne mijenja niti brzo niti lako, pa ak niti kod mladih ljudi kod kojih jo nisu toliko stabilizirani. Podatak da je dolo barem do minimalne promjene, osobito kod djevojaka, upuuju na to da provedeni program moe pokrenuti proces preispitivanja postojeih stavova i postupno usvajanje novih, funkcionalnijih. ak i vea promjena u stavovima ne bi nas previe ohrabrila kada ne bi dovela do promjena i u ponaanju mladih ljudi. Podatak koji posebno ohrabruje odnosi se na uestalost provoenja dijete. Rezultati upuuju da uenici eksperimentalne skupine znaajno rjee provode dijetu nakon programa od uenika usporedne skupine. Ova je razlika zadrana i nakon est mjeseci praenja. U poetnom ispitivanju prije provoenja programa dvije skupine uenika razlikovale su se jedino u visini samopotovanja. Djevojke iz eksperimentalne skupine imale su znaajno nie samopotovanje od djevojaka usporedne skupine i od djeaka openito, to se moda moe pripisati razlici u strukturi uenika izmeu dviju kola. Nakon provedenog programa uoava se poveanje samopotovanja iskljuivo kod djevojaka eksperimentalne skupine, tako da se one vie ne razlikuju od djeaka, niti od djevojaka usporedne skupine. Ovaj podatak ukazuje na valjanost primijenjenog programa u smislu da je ovakvim edukativnim programom mogue utjecati ak i na nain na koji djevojke gledaju na sebe i prihvaaju se. Jedan od ciljeva programa bio je umanjiti znaenje koje djevojke pripisuju teini i tjelesnom izgledu u samoprocjeni, kao i poveati informiranost o razliitim biolokim i tjelesnim promjenama u pubertetu, to je moglo rezultirati i boljim samoprihvaanjem. Zakljuak Rezultati eksperimentalno provedenog programa prevencije poremeaja u hranjenju u skupini uenika sedmih razreda osnovne kole vrlo su ohrabrujui i potiu na nastavak provoenja programa sa irim skupinama uenika viih razreda osnovnih kola. Eksperimentalna skupina pokazala je znaajno napredovanje u poznavanju problematike, smanjenju uestalosti provoenja dijete, pa ak i poveanju samopotovanja, a uoena je i tendencija ublaavanja negativnih stavova i navika hranjenja. M

L I T E R AT U R A 1. Fairburn CG, Beglin SJ. Studies of the epidemiology of bulimia nervosa. American Journal of Psychiatry 1990; 147:401-8. 2. Dalle Grave R. Alle mie pazienti dico. Verona: Positive Press, 2001. 3. Slade P. Prospects for prevention. U: Szmukler G, Dare C, Treasure J, ur. Handbook of eating disorders: Theory, treatment and research. Chichester: John Wiley & Sons. 1995; 385-98. 4. Crisp AH. Regulation of the self in adolescence with particular reference to anorexia nervosa. Trans Med Soc Lond 1985; 1:27-38. 5. Whitaker A, Davies M, Shaffer D, Johnson J, Abrams S, Walsh T, Kalikow K. The struggle to be thin: a survey of anorexic and bulimic symptoms in a non-referred adolescent population. Psychological Medicine 1989; 19:143-63. 6. Rukavina T. Internalizacija ideala tjelesnog izgleda, nezadovoljstvo tijelom i simptomi poremeaja hranjenja kod adolescenata. Neobjavljeni diplomski rad. Rijeka: Filozofski fakultet, 2002. 7. Pokrajac-Bulian A, Ambrosi-Randi N, Mustapi J. Spolna orijentacija, nezadovoljstvo tijelom i navike hranjenja u kolskoj dobi. Rad prezentiran na 10. godinjoj Konferencija hrvatskih psihologa. Plitvika jezera, 6.-9. studenog 2002. 8. Hamilton K, Waller G. Media influences on body size estimation in anorexia and bulimia: an experimental study. British Journal of Psychiatry 1992; 162:837-40. 9. Fairburn CG. The prevention of eating disorders. U: Brownell KD, Fairburn CG, ur. Eating Disorders and Obesity: A Comprehensive Handbook. New York: Guilford Press, 1995; 289-93. 10. Dalle Grave R, De Luca L. Prevenzione dei disturbi dell'alimentazione. Verona: Positive Press, 1999. 11. Garner DM, Olmstead MP, Bohr Y, Garfinkel PE. The eating attitudes test: Psychometric features and clinical correlates. Psychological Medicine 1982; 12:871-8. 12. Maloney M, McGuire J, Daniels S. Realibility testing of a children's version of the Eating attitudes test. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry 1988; 5:541-3. 13. Patton GC, Carlin JB, Shao Q, Hibbert ME, Rosier M, Selcer R, Bowes G. Adolescent dieting: Healthy weight control or borderline eating disorders? Journal of Child Psychology and Psychiatry 1997; 3:299-306. 14. Coopersmith S. The antecedents of self-esteem. San Francisco: W.H. Freeman and Co., 1967. 15. Garner DM, Bemis KM. A cognitive behavioral approach to anorexia nervosa. Cognitive Therapy and Research 1982; 6:23-50.

68

MEDIX OUJAK 2004. GOD. X BROJ 52