You are on page 1of 2

HAMON Stilistika ironije

- stil, kao predmet stilistike, moe se prouavati na vie naina: 1/ s preteno povijesnoga stajalita > biljee se preobrazbe definicije i sl. 2/ kao gradnja kroz arbitrarno odstranjivanje aspekata koji e eksplicitno biti ostavljeni po strani > stilistika e se graditi naspram retorike ili spram lingvistike, spram gramatike svakodnevnoga jezika ili spram knjievne kritike, spram poetike ili spram knji. povijesti ili pak (Bally) spram prouavanja racionalnog i intelektualnog govora 3/ Hamonov nain sastoji se u namjernom smjetanju u sr epistemolokog proturjeja, u najjau toku (ili najslabiju, kako se uzme) te discipline tj. tamo gdje nam njezina vlastita tradicija govori da postoji problem predlae STILISTIKU IRONIJE > potekoe: - stvarati znanost od pojedinanog, stvarati teoriju od radikalne razlike proturjeje je ve u samome izrazu - ironija ponekad nije shvaena kao specifino stilistina pojava dezangairanje subjekta, njegovo postajanje neutralnim, ona esto prolazi neim to nalikuje na ne-stil; svi uinci ironije su slini, a ponekad je viena kao poza individualnog izricanja (dandy npr. je u biti ironino bie) >>> kako govoriti o ironiji, tom individualizirajuem izriajnom nainu, u kojem se subjekt postavlja tako to odlazi iz vlastita izriaja, tako to se ne solidarizira s njime, tako to se ograuje od izriaja koji sam po sebi nema nikakvih obiljeja (oznaka, specifinih signalizacijskih figura)? - tri glavne prepreke vrebaju stilistiara u potrazi za strogim opisom fenomena ironije: 1/ nominalistika zamka > brkanje imenica koje nudi najobiniji rjenik s teorijskim predmetima koji se, pak, moraju graditi kroz analizu > budui da jezik razlikuje smijeh, humor, kominost, duh, duhovnost, grotesku, satiru, alu, sarkazam, stilistiar e pokuati pronai razlike izmeu tipova ili vrsta koje e dovesti u vezu s tim rijeima (neki ulau mnogo energije u opisivanje razlika koje, moda, postoje izmeu humora i ironije) > poetiki postupak u uem smislu rijei bolje je na samom poetku analize postaviti tezu o postojanju opih zahvata koji definiraju podruje ironije i nadilaze lokalne nazive i razlike > inventar > moda bi prije svega mogli ironiju smatrati knjievnom vrstom u svakom smislu te rijei: sugovorniki okvir, leksik i sintaksa konvencionalno definiranih motiva, pravila konstituiranja teksta spram poznatog interteksta, sustav dogovorenih izriajnih mjesta 2/ ne moemo se osloniti na vrsto utemeljenu retoriku tradiciju > iako se ironija smjeta na sam izvor onoga to je moda porijeklo knjievnosti, na izvor epidiktikog anra, anra estetskih i etikih nakana kojemu je svrha bilo pohvala bilo pokuda osoba, stvari i djela > ironija bi tada bila vrhunac epidiktikog govora u kojem se kudi hvalei, u kojemu se prezire kroz divljenje, prema Marmontelovim Osnovama knjievnosti) > rasprave joj posveuju malo mjesta, oklijevajui i oko njena statusa (trop ili figura misli, trop ili ne-trop, figura proturjeja ili ne, samostalna figura ili podvrsta alegorije), a posebno oko mjesta koje ona zauzima u okviru ope tipologije diskursa emu zapravo suprotstaviti ironiju (tipologija moe biti jedino diferencijalna): ozbiljnom tekstu? Realistinom tekstu? Autoritarnom diskurzu? Lai? Poetinom diskursu (s kojim se ne slae najbolje na razini strukture, no, s druge strane, dvosmislenost i rad na oznaitelju esto su zajedniki i ironiji i poetinom izriaju)? 3/ fenomen ironije se uglavnom prouava na temelju tri podruna ogranienja: a) manifestacije ironije se gotovo uvijek prouavaju kao usmene manifestacije b) manifestacije ironije se promatraju gotovo iskljuivo kroz jezini aspekt, zanemarujui druge semiotike i nesemiotike manifestacije c) naglasak se gotovo uvijek stavlja na aforistike manifestacije ironije, na njezine manifestacije kratke forme (crtica, geg, epigram poanta, pamflet) nautrb drugih manifestacija koje su globalnije i diskurzivnije obraene na razini esto obimnog teksta, konteksta i interteksta stilistika se treba odrediti prema tim razliitim problemima; bilo da ih prihvati, bilo da ih odbaci, mogue je postojanje jedino ope stilistike (stij je svaki nain integracije pojedinca u konkretan proces koji predstavlja rad) > prouavanje ironije mora moi objasniti neki glazbeni komad, neku fotografiju, crte bezi rijei ili npr. geg iz nekog nijemog filma

- pitanje odgoenog statusa knjievne komunikacije ostaje sredinje pitanje, ono mora pratiti svaku analizu > kako biti ironian u odgoenom reimu? Kojom mimikom zamijeniti lice, tijelo i geste neprisutnog ironinog govornika? Kojim mimesisom zamijeniti referiranje na odsutan kontekst? stilistka mora uzeti u obzir pitanje tijela, s jedne strane, pitanje signala, s druge > u nedostatku vidljive figure ironiara, njegove mimike koja signalizira ironijsku namjeru, njegove fonike gestualnosti 8posebno kroz aliteracije, promjenu tona i ritma elokucije), pa ak i njegovih gesta, nije li na najvidljivijim figurama da uspostave neku vrst retorike, tekstualne i semantike gestikulacije, koju onda itatelj moe uoiti kao svojevrsnu mimiku izricanja koja je unesena u izriaj zamjenjujui samo izricanje? - sve analize fenomena ironije ustraju, na ovaj ili onaj nain, na bivanju oi u oi, koje je temeljno u tom nainu izricanja, na istovremenoj tjelesnoj, fizikoj, materijalnoj i prostornoj dimenziji njezina manifestiranja > otuda veza ironije s opim ogranienjima drutvenog ivota, s obredima i ritualima pristojnosti (umijea zadravanja odstojanja), ili s umjetnostima prostora, posebno kazalitem > umjesto da se uvijek referira na logina i semantika pitanja (doznati npr. radi li se o proturjeju ili suprotnosti izmeu implicitnog i eksplicitnog smisla izriaja itd.), stilistika ironije bi se trebala puno vie zanimati za poetiku razmaknua (izmeu rastavljenih dijelova istog izriaja, izmeu rastavljenih izriaja, izmeu izriaja i izricanja), za neku vrstu glumake scenografije, za onu vrstu scene koja okuplja pet tipskih glumaca koji imaju konstantne funkcije (no koje mogu biti prisutne ili odsutne, zdruene ili razdvojene, jednostruke ili umnogostruene)

ironiar uvar pravila, zakona naivac

ironizirani

suuesnik

- pored retorike, figuralne gestikulacije, koja slui kao tekstualni signal i okvir ironinoj sceni, druge dvije skupine vidljivih signala, lampica, mogu intervenirati: 1/ igra sa samim tipografskim prostorom stranice 8kurziv, navodnici, zagrade, crtice) 2/ igra s dranjem drugih tekstova na odstojanju, s onim oblikom interdiskurzivne proksemike koji uspostavlja odjek drugih tekstova (citati, pastii, parodije, aluzije itd.) - bilo kao poruka s udvostruenim izricateljem, bilo kao poruka s dvostrukim smislom, ironian izriaj djeluje i kao diskriminatorska gesta dijelei svoju publiku u dvije skupine: skupinu naivnih koja ima pristup jedino eksplicitnom smislu i koja je stoga ekskomunicirana iz komunikacije, i skupinu suuesnika koji imaju pristup implicitnom smislu ZAKLJUAK: 1/ ironija se moda moe smatrati knjievnom vrstom, odnosno podvrstom epidiktine vrste, definiranom istodobno posebnim materijalom i posebnim proksemikim razmaknuem > to bi prisililo stilistiku da redefinira pojam vrste, ne smatrajui ga vie tek paradigmom i sintaksom obveznih motiva, nego mjestom prepoznavanja signala (koje valja prepoznati!) i naputaka (koje valja slijediti), vie nego znakova (koje valja shvatiti) > kaligrami, dijagrami, simboli, signali, napuci, potpisi, indexi takoer su jednakopravno dijelovi predmeta ije funkcioniranje stilistika mora prouavati 2/ stilistika mora jasno definirati svoje probleme kao odgoene (odgoenost nije strog sinonim pisanog) 3/

You might also like