Izdava: Grafiki zavod Hrvatske, OOUR Izdavaka djelatnost, Zagreb, Preobraenska 4, 1990.

Za izdavaa: Milan Zinai Urednik: Nenad Popovi Design: Sanja Ivekovl Tehniki urednik: Ni/cica Ostarevi Slog: Kreimir Blaevac Fotografija: Kreimir Tadi Lektura: Mate Maras Izdavake recenzije: Josip Tabak, Jure Katelan Naklada: 3000 ISBN-86-399-0256-9 Tisak: Tiskarna Ljudske pravice, Ljubljana 1990. Sto primjeraka ovog izdanja numerirano je od 1 do 100. Svakom od njih priloene su po dvije litografije, raene prema kopijama ptolomejskih karata iz XV. stoljea (motivi jadranske obale), koje je u tehnici akvarela runo kolorirao slikar Dino Trtovac: ti su primjerci signirani i otisnuti na papiru Hahnemuhle Butten Kupferdruck, 230 gr. Trideset bibliofilskih primjeraka, signiranih i numeriranih od 1 do 30, otisnuti su u formatu 35 x 50 cm, na bijelom papiru Hahnemuhle Butten Kupferdruck, 230 gr.

Predrag Matvejevi MEDITERANSKI BREVIJAR Uvod Claudio Magris Grafiki zavod Hrvatske

Claudio Magris: Za jednu filologiju mora Uvod u "Mediteranski brevijar" Na jednoj stranici "Mediteranskog brevijara", Predrag Matvejevi pria o tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je uporno nastojao, rvui se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog uvene biblioteke, najvee u cijelom antikom svijetu, koju je unitio kalif Omar. Filologija mora - za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bogat inteligencijom i poezijom - podsjea spojem strogosti i smionosti, znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodiki i fantazijski pothvat toga katalonskog urara. Znanost o moru obuhvaa izuavanje struja i ruta, kemijsku analizu slanosti i stratigrafiju reljefa, mape s podrujima dubina i puina, zone s razliitim jainama svjetla, mjerenja temperature i vjetra. To je istodobno pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, pria o potonulim galijama i

drevnim levijatanima; maternica ovjeanstva i kolijevka civilizacije, grka forma koja se raa iz mora savrena kao Afrodita, velika kunja due o kojoj govori Musil, suoenje sa simbolima vjenosti i uvjerenja, tj. samoga ivota obasjanog u istoj prisutnosti i punoi svoga znaenja. Odiseja, taj najvei roman tvorbe {Bildungsroman), velebna pria o pojedincu koji se otputio u svijet i koji se vraa svome domu ili sebi samom, ne moe se ni zamisliti bez mora. A to more - Mediteran - okrilje je nae povijesti i civilizacije. Glas koji dolazi iz Srednje Evrope - iz kontinentalnoga svijeta, sa irokih hrvatsko - panonskih nizina - napisao je, evo, genijalnu knjigu o Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogauje kulturnu historiografiju kao i knjievnost o moru s njezinim tisuljetnim bogatstvima, koja se mjere s blagom potonulim u morske dubine. Predrag Matvejevi je u isto vrijeme ovjek s obale: roen u Mostaru, u Hercegovini, samo pedesetak kilometara daleko od Jadrana, oaran ve u djetinjstvu rijekom i mediteranskim podnebljem, pitao se zato je rub uz more ponegdje tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog ega pojedini stanovnici, odmaknuvi se od morske strane, mijenjaju odjednom obiaje i pjevaju drukije pjesme. Poetina znatielja djeaka rasla je i dozrijevala u spoznajama znanstvenika, kritiara i prvorazrednog evropskog intelektualca kakav je Matvejevi, da bi nam otkrila, u ovom neoekivanom Brevijaru, jednu posebnu, posve originalnu fenomenologiju. to je, zapravo, ova knjiga koja svojom uzdranom i sloenom diskrecijom izaziva uobiajene podjele na knjievne rodove? Matvejeviev Mediteran nije, kao to to i sam autor kae, tek povijesno-kulturni prostor, koji je magistralno i moda konano prouio Braudel, niti je pak mitsko-lirski, vitalni temat kakav su proslavili Camus ili Gide. Fasci5 nantan anr izmeu portulana, leksikona i romanesknog eseja oslonjenog na apsolutnu vjernost stvarnom, Matvejevieva knjiga moe podsjetiti, unato svojoj potpunoj autonomiji i razliitosti, na Micheletovo More, drugu genijalnu i bizarnu knjigu u kojoj je veliki historik, nakon to je u arhivima istraivao povijest Francuske i njezine Revolucije, usredotoio svoju neumornu pozornost na svjetionike i geoloke slojeve obale, na koljke i oceansku floru, ljekovite kupke i prie o sirenama. itajui ovaj Brevijar ponekad se stjee dojam da kroza nj govori jedno od onih lica koja su u njemu predstavljena, koja ive uz more, motrei svjetionike i pabirei po pomorskim glosarima. Ali svaki pravi suvremeni Odisej duan je navui kuni haijetak prije negoli marinsku jaku, kao to to jednom ree Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao meu izgubljene otoke. Dananji Uliks mora biti vian daljini mita i izgonu iz prirode, postati istraivaem odsutnosti ili prikrivenosti pravoga ivota. Predrag Matvejevi nije pomorac, niti je uvar svjetionika. Moda je i to, ali je prije svega protagonist suvremene intelektualne rasprave. Njegova bibliografija ima naslova koji su, oito, vrlo razliiti od ovoga Brevijara. Profesor na raznim, znaajnim univerzama, evropskim i prekooceanskim, Matvejevi se oslonio na kritiku potaknutu marksizmom i revolucionarnom instancijom, ali lienu svake ortodoksije i ideo-

loke dogme. U mnotvu eseja, osobito u istinskom kritiko-historijskom remek-djelu kakvo je Pour une poetque de l'evenement (Pariz, 1979), temeljito je promislio i s velikom originalnou obnovio sartrovski pojam engagement, ukljuivi se s neprikosnovenim autoritetom u meunarodnu debatu o funkciji i slobodi knjievnosti. Jo i danas - moda vie nego juer - suvremena se svijest zaplie, napose na Zapadu, u neprihvatljive i kobne nedoumice oko realizma ili klasicizma i naprednosti, izmeu Scile i Haribde, humanistike instancije se ukruuju u anakronistikom i represivnom konzervativizmu, dok se pak slobodnjaki zahtjevi degradiraju u nagonskom umnoavanju, regresivnom i nerazgovijetnom, u onom to Nietzsche zove "anarhijom atoma". Vrlo je malo autora koji pomau da se doista suoimo s takvom bezizlaznou, kao to to ini Matvejevi, koji svojom kozmopolitskom kulturom i intelektualnim gospodstvom - kao i svojom dijalektikom pribliavanja-udaljavanja spram ivota, stvari i povijesti - brani subjektivnost ne odriui se pritom univerzalnosti, suprotstavlja se totalitarizmu ne gubei iz vida globalnu perspektivu stvarnosti. Ta je opredjeljenja potvrdio u mnogim svojim esejima, od knjievnih studija u pravom smislu rijei i etiko-politikih istupa, do glasovitih i smionih "Otvorenih pisama" upuenih, u tekim situacijama i ne bez osobnog rizika, raznim monicima na zemlji u obranu slobode ili, bolje rei, stvarnih sloboda i rtava moi. Borei se protiv staljinizma i svih vrsta staljinista, protiv totalitarnih formula i shvaanja, Matvejevi je isto tako odbio i raskrinkao suprotnu i komplementarnu opasnost, kakva danas naoigled rastae svako kulturno jedinstvo i sistem vrijednosti, odbacivi ogoreni partikularizam i molekularnu rasutost: istraiva iz Jugoslavije i Srednje Evrope, tog sloenog, raznovrsnog i ponekad centrifugalnog mozaika, upozorio je da "po6 sebnost, sama po sebi, jo nije vrijednost", istiui opasnost od opsesivne, visceralne i atomizirane egzaltacije vlastitog identiteta i sebeljubija. U Mediteranskom brevijaru, ovaj tuma dijaloga izmeu maksimalnih sistema ne mijenja stav ni poziv: mijenja samo registar, nalazi oaravajui muziki klju. Ne ita vie, kao u svojim prethodnim djelima, samo knjige, nego oitava svijet, stvarnost i uzvike osoba, stil lukih kapetanija, neodredivo prelaenje prirode u povijest i umjetnost, produavanje oblika obale u oblike arhitekture, granice ocrtane kulturom masline, irenjem pojedine religije ili neobjanjivim putovima jegulje, biljei sudbine i prie koje su pohranjene u nautikim leksikonima ili iezlim idiomima, jezik valova i mola, argone i govore koji se neprimjetno mijenjaju u vremenu i prostoru: chiacchiera, ciacola i akula, scirocco, ilok i iroko, neve, nevera i neverin, barca, barcon, barcosa, barcuius, brago... Njegov Brevijar postaje epskom knjigom koju ispunjava pietas za svaku od bezbrojnih sudbina koje more uva i sahranjuje poput neizmjernog arhiva ili pak golemog etimolokog rjenika. More je duboko i bez dna, a Matvejeviev govor lagan, ulazi u dubinu kroz odsjaj nabora, posjeduje hitrinu bibavice unato irini, ak i traginoj, koju obuhvaa. On umije navesti ljupkost Mediterana da se iskae i oituje, poput Raffaela La Caprijc u

prekrasnom djelu Izgubljeni sklad. Kultura i povijest izravno se uvode u stvari, u kamen, u bore na licima ljudi, u okus vina i ulja, u boju valova. Matvejevi nastoji obuhvatiti Mediteran, prepustiti se ari te rijei, ali i strogo odrediti znaenja, te povui granice i ustanoviti mee. Slijedi razne mediteranske staze, putove jantara i sefardskih idova, trsove loze i korita rijeka. Granice tada postaju nestalne i vrludave makar bile ustaljene i koncentrine, ocrtavaju se idealne krivulje poput izobara ili pak kresta na valovima. Mediteranski brevijar je pripovijest: pripovijest koja navodi stvarnost da govori i koja savreno kalemi kulturu na fantastinu evokaciju. Moda je to danas najivlji i najplodniji rod knjievnosti, barem one pripovjedake: toliko ivlji i poetiniji od "romana" to nam priaju kako je i zato gosp. X sretan ili nesretan s gom Y. Kao potamolog koji je, u knjizi Dunav, iskazivao prije svega duboku nostalgiju za morem, napose za Jadranom, bratski zavidim talasologu Matvejeviu i sretan sam to Dunav utjee u more, makar to bilo, naalost Crno more a ne pravi Mediteran. 7 I Brevijar Pristupajui Mediteranu odreujemo najprije polazite: obalu ili prizor, luku ili dogaaj, plovidbu ili priu. Kasnije postaje manje vano odakle smo krenuli, a vie dokle smo stigli: to smo i kako smo vidjeli. Ponekad sva mora izgledaju kao jedno, osobito kad se dugo plovi, ponekad je svako od njih drugo. Polazim s Jadrana, s njegove istone strane. Sjeverna obala, od Malage do Bospora, blia je i dostupnija onome tko odavde kree. Na junoj strani, od Haife do Ceute, manje je zaljeva i luka. Obilazei otoke, najprije jadranske, zatim jonske i egejske, Ciklade i Sporade, traio sam meu njima slinosti i razlike. Usporeivao sam Siciliju i Korziku, Majorku i Minorku. Uza sve obale nisam pristajao. Na uima rijeka najvie sam se zadravao. Teko je upoznati cijeli Mediteran. Ne znamo sigurno ni dokle se prostire: koliki dio kopna uz more zauzima, gdje prestaje i na kopnu i na moru. Grci su ga vidjeli izmeu Fazisa na Kavkazu i Herkulovih stupova idui od istoka prema zapadu: podrazumijevali su njegovu prirodnu granicu spram sjevera, zanemarivali ponekad onu s jugom. Stari su mudraci uili da Mediteran see dokle raste maslina. Nije uvijek ni svuda tako: ima mjesta na samoj obali koja nisu primorska ili su to manje od drugih, udaljenijih. Kopno se negdje ne usklauje s morem, ne prilagouju se jedno drugom. Drugdje pak mediteranske osobine zahvaaju vee dijelove kontinenta, prodiru u njih sa vie utjecaja. Mediteran nije samo zemljopis. Granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Ne

vidimo ni kako bismo ih odredili, ni po emu. Nisu ni gospodarske ni povijesne, ni dravne ni nacionalne: nalik su na krug kredom koji se stalno opisuje i brie, koji valovi i vjetrovi, djela i nadahnua ire ili suavaju. Uz mediteranske obale prolazio je put svile, ukrtavali su se putovi soli i zaina, ulja i mirisa, jantara i uresa, orua i oruja, umijea i znanja, umjetnosti i spoznaje. Helenski su emporiji bili trgovita i poslanstva. Rimskim se cestama irila mo i civilizacija. S azijskog su tla doli proroci i vjere. Na Mediteranu se zaela Evropa. 13 Teko je objasniti to nas nagoni da uvijek ponovno pokuavamo sloiti mediteranski mozaik, sainiti jo jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti to znai svaka od njih napose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kranstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija; grka dijalektika, umjetnost i demokracija; rimsko pravo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko i katalonsko pjesnitvo; renesansa u Italiji; panjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim; Juni Slaveni na Jadranu i jo mnogo toga. Narodi i rase ovdje su se stoljeima spajali i razdvajali, zbliavali se ili suprotstavljali jedni drugima moda vie nego igdje na ovom planetu: pretjeruje se kad se istiu njihove slinosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike i sukobi. Mediteran nije jedino povijest. Mediteranske se posebnosti ne ukljuuju bez ostatka u druge cjeline, ne ulaze u sve veze primorja s kontinentom, Juga sa Sjeverom, Istoka ili Zapada s Jugom. Uz nae more mnoga su proturjeja obiljeila civilizacije, stare i nove: nakon grke i rimske, bizantsku, talijansku i francusku s provansalskom, panjolsku s katalonskom, arapsku na raznim stranama, hrvatsku od Dalmacije do Panonije, slovensku od Primorja do Alpa, srpsku s crnogorskom, makedonsku i bugarsku, albansku, rumunjsku, tursku, vjerojatno i druge, prije grkorimskih epoha, usporedo s njima ili poslije njih, sve zajedno i svaku napose. Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kulture. Njemu ne pristaju mjerila ua od mediteranskih. Iznevjerujemo ga prilazei mu sa stajalita evropocentrizma, kao iskljuivo latinskoj, rimskoj ili romanskoj tvorevini, promatrajui ga s gledita panhelenskog, svearapskog ili sionskog, sudei o njemu s poloaja bilo kakva partikularizma, etnikog, vjerskog ili stranakog. Sliku Mediterana izobliavali su fanatini tribuni i pristrani egzegeti, uenjaci bez uvjerenja i propovjednici bez vjere, slubeni ljetopisci i prigodni pjesnici. Drave i crkve, vladari i prelati, svjetovni i duhovni zakonodavci dijelili su na sve naine prostor i ljude. Unutranje

veze odolijevale su podjelama. Mediteran je vie nego pripadnost. Govor o njemu trpio je od mediteranske govorljivosti: sunce i more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi; pjeane plae i otoci 14 sree; djevojke koje rano dozrijevaju; udovice zavijene u crno; luke, lae i pozivi na put; plovidbe, brodolomi i prie o njima; narana, mirta i maslina; palme, pinije i empresi; rasko i bijeda; stvarnost i tlapnja; ivot i san. Takve su motive zlorabila opa mjesta literature: opisi i njihovo opetovanje. Mediteransko je govornitvo sluilo demokraciji i demagogiji, slobodi i tiraniji. Retorike su zaposjedale forum i hram, pravdu i propovijed. Arena se ula dalje od areopaga. Mediteran i govor o njemu neodvojivi su jedan od drugoga. U svakom su razdoblju, na raznim dijelovima obale, mediteranska protuslovlja: na jednoj strani jasnoa i forma, geometrija i logika, zakon i pravda, znanost i poetika, na drugoj sve to se tome suprotstavlja. Svete knjige pomirenja i ljubavi i kriarske vojne ili dihadi. Ekumenski duh i fanatini ostracizam. Univerzalnost i autarhija. Agora i labirint ili aleteja i enigma. Dionizijska radost i Sizifov kamen. Atena i Sparta. Rim i barbari. Istono i Zapadno carstvo. Sjeverna i juna obala. Evropa i Afrika. Kranstvo i islam. Katolianstvo i pravoslavlje. Nauk Nazareanina i progon idovstva. Renesansa nije mogla prevladati srednji vijek svugdje na Mediteranu. I mediteranski su prividi znaajni. Posebnost poloaja, cjelovitost ili zaokruenost prostora stvaraju dojam da je Mediteran svijet za sebe i sredite svijeta: more okrueno zemljom, zemlja morem. Sunce koje se nad njim izdie i obasjava ga kao da je na nebu jedino zbog njega ili da je samo njegovo. (Kozmografi i geografi staroga vijeka prenijeli su neto od te tlapnje u svoje teorije i na karte.) Utjecaj sunanih okomica uzrokuje stanovite psiholoke pojave, prolazne ili trajne. Otvorenost i prozranost neba potiu mistina stanja ili strah od onostranoga. Mediteran je podizao spomenike vjeri i praznovjerju, veliini i tatini. O mediteranskim gradovima za koje znalci tvrde da ne postaju kao drugdje od sela, nego da sami stvaraju sela oko sebe i za se, gotovo je sve reeno: o polisu i politici, tlocrtu i katastru, gradnji i stilu, kamenu i kamenorestvu, skulpturi i arhitekturi, o hramovima i ceremonijalima, svjetovnim zdanjima i javnim ustanovama, o skalama, portalima, proeljima i palaama, kapitelima i katelima, o trgovima i fontanama na njima, o rivi i korzu, ulici i ivotu na ulici. Gradovi uz more imali su svoje uprave i utvrde, zakone i zatvore, stanovnike i podanike, povelje i grbove, zastave i peate. Razlikuju se gradovi s luka15

ma od gradova-luka. U prvima su luke podignute iz nude, u drugima su poniknule po prirodi stvari; ovdje su sredstvo i dopuna, ondje poetak i sredite; neke zauvijek ostaju pristanitem ili sidritem, neke postaju pozornicom ili svijetom. U ove posljednje okuplja se sve i dolazi odasvud, prilazi s kopna i pristaje s mora: to su slobodne luke. Svaka prava luka tei da postane slobodnom, da postigne i stekne sve to je za to potrebno. Mudri su luani gradili lazarete i odreivali karantene. Uz Mediteran niknue i prvi azili za one kojima je duh zaplovio puinom, koji su izgubili sidro. Je li luku otvorila rijeka, jesu li je izabrali kopno i zalee ili ju je odredilo more, po tome ih moemo razvrstati. Priroda luke ovisi o nainu na koji je more u njoj prisutno, kako i kome je dostupno: Atlantik ili Pacifik mora su udaljenosti, Mediteran je more susjedstva, Jadran more bliskosti. U slobodnim lukama najvie se osjea prisutnost mora. U njima se ne vode samo trgovaki poslovi ili barem ne najunosniji. (Iz 16 nekoliko luka na jonskim otocima otpremale su se donedavno iskljuivo koljke i koralji za djevojake ogrlice.) Vjerovanje da potonuli gradovi imaju svoje luke odavno postoji na Mediteranu. Moli su najdostojniji branitelji luka, zato ih ponegdje i zovu lukobranima. Meusobno se razlikuju kao i same luke: jedni su prirodno izrasli iz obale i oslonili se na nju, drugi su gomila kamenja, dovezenog tko zna otkud i nabacanog bilo kako na morsko dno. Po prvima se moe etati i dokoliariti, po drugima raznositi teret i trgovati. Jednima pristaje ime koje nose, druge je lako pretvoriti u gatove, kao to se to ini u golemim pristanitima. Galebovi izbjegavaju ove posljednje, a izgleda i ribe, osim najneuglednijih. Moli na kojima su dugovjena sluba i ustrajnost ostavile patinu ne razlikuju se od okolnih stijena. Neki od njih slie izduenim laama: toliko su vjerno ekali lae da su im na kraju postali slini. S takvih se mjesta ostarjeli moreplovci osvru na svoju mladost bez aljenja. Na Mediteranu tijelo stari bre od duha. Moli pridonose da pristanite i skladite, istovar i utovar, strojevi i usluge ne budu cijela luka. Bitve (bite ili kolone) na njima, iuljane od konopa, svjedoci su lukih dogaaja: dolazaka i odlazaka, vezanja i razvezivanja. Kad nema broda da se za njih vee, ekaju ga da doplovi. Starost mola mjeri se po tome kakve su mu bitve ili koliko je od njih ostalo. Grad vraa luci dio onoga to mu je dala, da bude vie nego to bi bez nje bio. I luka tereta moe postati lukom zaborava. U takvoj luci ene dobivaju na cijeni, a pomorci ponekad ive drugi ivot. Nije to sluaj samo u mediteranskim lukama i njih ne treba zbog toga izdvajati. I ovdje su kajanja neiskrena kao i drugdje, ali su moda pokore stroe. Tako je bilo na kranskom dije-

lu Mediterana. Luke i moli odreuju naine na koje brodovi u njih stiu i uz njih pristaju, nude im sprave i pomagae: kormila, vitla, bove, uad, pajete, cime, grope (razne stilove vezanja gropa, koji se razlikuju od mora do mora), pilote i pehare, karte i portulane, zastave i znakove kojima se sporazumijeva paluba s palubom, kapetan s kapetanom. Uz njihovu pomo znamo vie i o brodskim posadama: kako se okupljaju i to ih dri zajedno, kakav im je govor kad su na moru i kad se vrate s plovidbe. Malo tko zna kakva je izdrljivost bitve za koju se veemo na molu ili teina sidra koje bacamo u luci. Odoljet u 17 kunji da govorim o krijumarenju, koje je ponekad zagonetno kao samo more, sloenije od kopna: ono je moda najtananija veza meu njima dvoma. Luke kapetanije i ne gaje nadu da e kontrabandijerima stati na kraj: oni su jednako vjeti na moru i na kraju. to li se sve moe rei o lupetini: u nekim gradovima Mediterana, napose u lukama, ona je vie od obina umijea. O Mediterancima se govori ozbiljno ili ironino: kako su postali graani, ribari, moreplovci ili pak zato su ostali seljani, obani, abari. Mediteranski su domoroci vie pripadali gradu nego dravi ili naciji. Gradovi su za njih bili i drava, i nacija, i jo neto povrh. Graani su vie eljeli biti patriciji nego republikanci. Saobraali su jedni s drugima, radije nego s eljadi iz unutranjosti. Nju su potcjenjivali i podsmjehivali joj se. U tome su plemenitai i puani bili jednaki: pridolicama su preputali nie poslove u gradu, grublje u luci. Primorci se meu sobom razlikuju po odnosu spram mora: jedni podiu kue uza nj, drugi se odmiu od njega da ne izgube vrsto tlo pod nogama; ovi ga gledaju pred sobom, oni mu okreu lea. Starosjedioci i doljaci razliito govore o moru. Oni kojima je najblie smatraju da o njemu ne treba ni govoriti, da se ono podrazumijeva. Jedni se u njemu moe, drugi to ne ine. Neki su skinuli kapu pred morem, neki su je zadrali u svojoj nonji. Mediteran ju je namijenio kapetanima. Otoci su osobita mjesta. Razvrstavaju se na mnogo naina: koliko je koji udaljen od prve obale, kakav je kanal to ga od nje dijeli, moe li se prijei na vesla: tu se najbolje vidi koliko more doista spaja, a koliko razdvaja. Razlikuju se i po izgledu ili dojmu koji odaju: jedni kao da plove ili tonu, drugi kao da su usidreni ili okamenjeni; ovi su samo ostaci kopna, otrgnuti i nedovreni, oni su se pravovremeno odvojili i postali samostalni, manje ili vie dovoljni sami sebi. Neki su u potpunu neredu i rasulu, na nekima je opet sve na svom mjestu tako da se ini kako je tu mogue uspostaviti idealan poredak. Otocima se pridaju ljudska obiljeja i raspoloenja: i oni su osamljeni, tihi, edni, goli, pusti, nepoznati, ukleti, ponekad

sretni ili blaeni. Ne rasporeuju se samo po slinosti nego i po povezanosti. Dva nam obrasca nudi antika podjela: Sporadi i Cikladi u Egejskom moru (nekim su monastikim bratovtinama, cenobitima, na primjer, takvi rasporedi bili vjerojatno uzorom). Tako su rasporeeni i Balearski otoci s rasutim Pitiuzima, i Jadranski s Kornatima, i mali Elafitski arhi18 pelag kraj Dubrovnika, kao i onaj od Hyeresa izmeu Lionskog zaljeva i Azurne obale te, preko puta, Kerkennah juno od Tunisa, Liparski otoci u Tirenskom moru i Toskanski izmeu Tirenskoga i Ligurskog. Neki stari otoci, Malta na primjer sa svojim vitekim redom, Sicilija sa svojom slavnom prolou, moda i Korzika, ne trpe uopavanja. Najvie su zapostavljeni, vie nego ijedan drugi oblik krasa, kolji, osobito oni bez vrtaa i pitke vode: ako se ne ukljue u kakav priznati arhipelag gube oznaku u protokolu obale, ostaju dovijeka otpadnici, neenje, anahoreti. Hridi koje stre na rubovima otoka potaknule su prie o strahotama i sablastima: na Mediteranu se u takve prie vjeruje vie nego drugdje. Otoci esto postaju mjestima sabranosti ili smirenja, kajanja ili ispatanja, izgona ili zatoenja: otud toliki samostani, zatvori i azili na njima, ustanove to ponekad dovode do krajnosti otoni poloaj i sudbinu. I oni najsretniji, poput Atlantide, tonuli su u more zajedno s gradovima i lukama na njima. Zajednika je osobina veine otoka iekivanje onog to e se dogoditi. I najmanji meu njima ekaju barem brod koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili dogaaj. Otoani imaju vie vremena za ekanje nego drugi: ekanje je obiljeje njihova vremena. Neko se pokapalo mrtve na otocima za koje se vjerovalo da su izvan vremena. Slavna prolost i tatina koja iz nje proizlazi navodili su vee i jae otoke da se natjeu s kontinentom, da se mjere s vlastitom epohom. Ne moe se tono utvrditi kakvi su uzroci i posljedice takvih pojava na Mediteranu. 19 Otoani su manje lakomisleni od ljudi s obale, moda upravo zato to su odijeljeni i upueni na se. Njima je pravo kopno tek s onu stranu kanala. Jezik im je razliitiji od onog na susjednoj obali nego to to iziskuje udaljenost meu njima: ta pomaknutost vjerojatno utjee i na odnose spram svijeta te stvara ponegdje udake. Neki otoci imaju vie jezika: ovisno o tome otkud su im se stanovnici doseljavali i otkad su na njima, koliko ih je sam otok podijelio i kako ih je zatoio. Unato tome otoani lake primaju pridolice nego drugi, moda i zato to, kad prijeu kanal, tamo gdje dou sami postaju drugima ili se pak prisjeaju da su i oni jednom odnekud doli. Sanjaju jedino u ranijoj dobi: ubrzo im je prekasno za snove. Na bu-

dunost gledaju kao na ponovljenu prolost, bolji dio prolosti. To ponekad vrijedi i za ostale primorce, ali ne u jednakoj mjeri. Tako je, izgleda, na veem dijelu Mediterana. Otone luke nemaju iste tenje kao luke uz rubove kontinenta: prve su vie za moreplovce, druge za brodove. Gradovi i luke na otoku nisu nastali jednako kao drugdje, premda esto oponaaju druge: gradila ih je obino jaa obala, more ih je ustupalo. I iza njih je zalee, ali im je ono blie: grad i selo imaju vie zajednikog, otonog. Mjesta na kojima su podignuti pojedini gradovi neko su bili otoci: kanal je najprije premoten ili zatrpan, prevlaka potom proirena ili stidljivo prekrivena. I luka drevne Atene bila je najprije otok: Pirej. Tu nisu posrijedi samo praktine svrhe: ima otoka kojima je nelagodna vlastita sudbina i onih koji se njome ponose. Nelagoda i ponositost crte su koje esto uoavamo u naravima otoana. Po tome prepoznajemo i stanovita rodoslovlja na obali i dalje od nje, u zaleu. Otoanske osobine pristaju jaim linostima na raznim stranama. Istiu se na Mediteranu, s njega moda i potjeu. Tamo gdje je mnogo otoka teko je vladati zemljom. Otoani to ne cijene dovoljno i ne izgledaju sretnijim zbog toga. Otoci manje pomau nego to se to misli da se nadvlada ili pridobije more. Postoje otoni okruzi i na kontinentu, s potonulim i nevidljivim lukama ili bez njih. Teko je rei jesu li tu neko doista bili otoci u rasporedu kopna i mora ili tek treba da budu. Pomicanje kontinenta svakodnevna je pojava. Moemo slutiti sutranju kartu, moda bolju, moda goru od dananje. Znanost ne posveuje tim pitanjima previe brige: malo tko haje za takozvanom inzularnou, materijalnom i duhovnom, 20 stvarnom i izmiljenom. Valja prepustiti znalcima da kau to misle o tome, odati im onoliko priznanja koliko ga budu zasluili. Mediteran e i tako prihvatiti ono to mu odgovara. Pretpostavlja se da su poluotoci u boljem poloaju od otoka i da imaju laku sudbinu. Takva nas uopavanja dovode u zabludu. Svi poluotoci nisu jednako na moru: jednima more oplakuje tek polovicu obale, drugima gotovo cijelu; ovdje su dio vrste zemlje, tamo pripadaju drugim poluotocima, veim od sebe. Tri velika mediteranska poluotoka - Pirenejski, Apeninski i Balkanski - nisu u cijelosti poluotoci: teko je utvrditi dokle jesu i gdje to prestaju biti. Zato na primjer i Tunis nije proglaen poluotokom? To pitanje nije neumjesno. Poluotoci koji su dijelovi drugih poluotoka bliski su po svom poloaju otocima, ali se na svaki od njih ne mogu primijeniti ista mjerila. O tome odluuje mnogo stvari: sama zemlja, moda vie nego more. U Italiji su Gargano i Salentina poluotoci po prirodi, dok je Kalabrija otok bez mora, premda je sva na kopnu. Peloponez je probojem Korintske prevlake zadrao

sve to je imao kao poluotok i neto dobio povrh kao otok. Hagion Oros (Sveta Gora) otok je duha na poluotoku Halkidike, u Egeju. Istra je bila, na Jadranu, i otok, i poluotok, i zalee. Peljeac je morao biti vie otok nego poluotok, ogradio je sam sebe stonskim zidinama. Na svim mediteranskim obalama ima takvih dvojnosti: one nisu samo zemljopisne naravi, nego i moralne. S poluotoka nije uvijek lake otii nego s otoka, jer elja da se ode nije vea: nakane su moda lake ostvarljive, ali su manje odlune. Razlike izmeu otoka i poluotoka ne smiju se stoga zapostavljati: poluotoci su oko nas, na svim stranama Mediterana. Luke kapetanije nastoje unijeti reda u odnose luka i posada, slube i plovidbe, poslova i pustolovine. U lukama kojima je more sklono i gdje je kopno pristupano, one su znaajne po svojoj ulozi i utjecaju. Ponekad su uoljive i po znaajkama gradnje: stilove lukih kapetanija zanemarili su dosad prouavatelji graditeljstva. Kapetanije se razlikuju od obine administracije: njihovi glavni interesi nisu na strani vlasti ili su to rijetko, u posebnim razdobljima, u pravim pomorskim zemljama. Slubenici im esto dre do forme ali se ne odlikuju temeljitou (ta je osobina, uostalom, uoljiva u mnogih Mediteranaca). Tamo gdje su luke kapetanije nemarne ili nedoline nije sve u redu u odnosima drave i pomorstva, rei21 ma i mora. Luki kapetani posebna su kova: na Mediteranu su oriinalniji od drugih. Bove pripadaju i luci i molu, nekad vie jednom, nekad drugom. Ne zna se tono pod ijom su nadlenou: luke kapetanije o tome ne vode rauna. One (bove) dijele posao s molima. Prepoznaju se mjesta na koja se veu i oko kojih plutaju, lanci koji ih dre da ne otplove, alke ueg ili ireg promjera kroz koje se provlae brodska uad, alge i moluske kojima obrastaju, raspored jednih (bova) spram drugih u luci ili izvan nje. Nekad su bile od drveta, jasenova, hrastova, negdje i cedrova: mirisale su po njemu. Zatim su pravljene od druge grae: od eljeza koje ra u moru bre nego to drvo trune. Ponekad se razveu, kao i otoci, te odlutaju nekud Mediteranom ili ih valovi razbiju o hridine. Stara uad od kudjelje ili konoplje (negdje i od vlati palme ili aloja) upiju u se mirise mora i luka, morskih trava i katrana. Ona pridaju molu osobine koje nisu dovoljno znane. Ostavljaju ureze i ulje na brtvama ili alkama od bova, premda nisu ni otra ni previe kruta. Nekad se znaju sama od sebe razvezati. Nita nije toliko gnjeeno ni nabijano u luci koliko pajet ili balun, klupko od uadi i stupe to titi bok broda od udarca o mol, a sam mol od tete (struno se zove bokobran, ali ga na brodu tako ne zovu). I najstariji su pomorci znali za nj, pravili su ga i od slame (po kojoj je dobio i ime): drveni su

brodovi bili osjetljiviji od drugih. Pajet ili balun sav je u slubi broda, namijenjen je samo njegovu pristajanju: prigodi ili dogaaju koji su sami sebi vani. Za vrijeme plovidbe ili sidrenja, on se tek sui, visei o uetu: na Mediteranu se lako zaboravi daje titio ljepotu broda i trajnost mola. Uz mora su, ponekad prilino udaljeni, ostaci nekadanjih mora, Panonskog na primjer ili nekoga drugog, koje se moralo nalaziti u unutranjosti Evrope. Tu osobine ili navike tla slojevi soli, pijeska i fosila, potpora raslinju kakvo inae na tim zemljopisnim irinama ili duinama vie ne uspijeva zbunjuju geografa i daju povoda tlapnjama. Biva su mora, po svemu sudei, imala svoje otoke, moda i luke. Za neke gradove Srednje Evrope reeno je da su mediteranski: Salzburg u vrijeme svojih sveanosti ili pak stari Prag. Stalno se vraamo na granice Mediterana. U gradu i luci groblja su nalik na otoke ili poluotoke. I ona se meusobno razlikuju, vie nego to se to na prvi pogled 22 ini: u jednih je jae nagnue moru, u drugih privrenost zemlji. Mogu se podijeliti po svom poloaju prema gradu, napose prema luci i onom to se u njoj dogaa, kao i po odnosu prema zemlji ili moru: jednom pretee vjerovanje da more spaava od truljenja i proiuje, drugi put daje zemlja laka i izvjesnija od morskih dubina. Poloaj manjih hramova (bazilika i kapela ili pak sinagoga, damija) slian je donekle onom koji zauzimaju groblja. Oko hramova kao i na grobljima sade se empresi i borovi, ovdje posebno ili odvojeno, ondje zajedno ili izmijeano. Njihovi rasporedi nisu, vjerojatno, sasvim sluajni, ali je teko odrediti postoji li u tome neko pravilo. empresi unose mir u okolni prostor, i stanovitu sjetu. Nisu saeni samo uz groblja i hramove: izvijali su se iznad rtvenika i akademija Mediterana. Govor o grobljima navodi na izumrle jezike. Njih je bilo mnogo, moda koliko i otoka. Zato su se jedni izgubili na kopnu a drugi utopili u moru, na to ne moe odgovoriti samo jezikoslovlje. Neke rijei koje su im pripadale ostale su rasute u drugim, ivim jezicima: u te je rijei teko proniknuti jer su otporne i opore, bez sjeanja ili osjeaja pripadnosti. Sakupljai takvih starina imaju zanimljivih prijedloga, koji obino nisu praktini: zamjenjuju zapravo rijei i stvari, vjeruju da svaka rije jami za stvar koju oznaava te da je moe nadomjestiti. Njihovom su zaslugom ipak pojedini arhivi postali nalik na hramove. Gotovo svaki mediteranski grad ima barem po jedan takav arhiv, javni ili privatni, otvoreni ili tajni, kao to ima barem jedno groblje. Mediteran je golemi arhiv i velika grobnica. Valovi imaju vanu ulogu u dramaturgiji mora: u prizorima, dogaajima. Mnogo je naziva za njih, koje dobivaju od

jednog zaljeva do drugog, ovisno o tome odakle se gledaju i to se od njih oekuje: s broda ili s obale ne gledamo ih jednako i ne oekujemo jedno te isto. Obiljeavaju se pridjevima (ee nego imenicama), koji su obino opisni: kae se da su pravilni ili nepravilni, uzduni, popreni ili ukrteni, jedni su od plime (plimni), drugi od oseke, ovi s povrine (povrinski), oni iz dubina (dubinski), zatim dolaze usamljeni, uestali, sluajni, zibni (razne bibavice), cikliki (poznavaoci tvrde da se nekima od njih ciklus mjeri geolokim razdobljima). Gledajui s palube, najvanije je kakva im je veliina i kolika snaga, udaraju li u bok, pramac ili krmu, odolijevaju li im jarboli, je23 dra i sami mornari. Podjele koje nas ovdje zanimaju druge su vrste: kako se razbijaju o obale, koliko jo traju, nakon to su se razbili, u pogledu onih koji ih promatraju, jesu li isti i onda kad se ponavljaju, kakvi su im um ili huka kad se razliju po pijesku ili kad udaraju o hridi, kako ulaze u san onih koji su umorni te postaju neujnim. Romantini opisi valova ne sadre podataka o tome. Neprilino je govoriti o jeziku valova ili o koljkama kao rjeniku toga jezika, premda uoavamo da su doista posrijedi stanoviti znakovi, redoslijedi, poretci. Stvarne veze meu njima naslutili su pojedini pjesnici, najvie po jedan ili dva u narataju. Te veze me podsjeaju na stara pismena ili alfabete Mediterana, iezle zajedno s njihovim jezicima. Mediteranci manje govore o valovima nego o vjetrovima, moda zato to ovi potonji vie utjeu na raspoloenje, pa i na sam govor. Obale posuuju nazive vjetrova jedne drugima, ne krzmajui da im promijene ime ili smjer, potiui, ponekad namjerno, nesporazume. Po tom se moe zakljuiti koja je strana vie vladala morem i upravljala brodovljem. Kopno takoer mijenja porijeklo ili smisao naziva, ponegdje iz pukog neznanja. Na Jadranu se, primjerice, izmjenjuju jugo i bura, maestral (koji je ovdje obino blag i pue s mora, dok na nekim drugim obalama, premda je zadrao gotovo istovjetno ime - mistral - dolazi s kopna i, kako kae provansalska uzreica, "upa magarcu rep"), zatim levanat i pulenat, ilok ili iroko, burin, razne vrste nevere i neverina, garbin i garbinada, lebi i lebiada, tramuntana, buraca (razliita od buraske, iako joj je ime slino) te jo mnogo drugih vjetrova, pokrajinskih ili mjesnih. Podjele koje nude meteorolozi jednostavne su, ali praktine. Pjesnitvo pak pripisuje vjetru osobine muke i enske, erotske, boanske, demonske i vragolaste, poroajne i samrtne, udvarake, jarosne, umilne, glazbene, one od kojih boli glava i one koje ivot ine ljepim, one to nadahnjuju ili pak to parodiraju nae napore i tlapnje (u to se, naalost, uplela poetika niih rodova). Neko se u svakoj epopeji morala dii oluja na moru: vjetrovi su bili boanstva

Mediterana. Njihov je utjecaj na valove donekle precijenjen. To je najoitije onda kad se giba takozvano mrtvo more, bez vidljiva pokretaa ili uzroka, reklo bi se samo svojom silom ili tromou: batovi to dolaze odnekud i nekud idu, bez nauma i na24 kane, okonavajui neto to se ve dogodilo. Ti su prizori obino loe predstavljeni u literaturi. Neki se vjetrovi mijenjaju penjui se s mora uz kopno ili pak sputajui s kopna na more, drugi ostaju nepromijenjeni. Prilike u kojima uzajamni rad vjetra, valova i kie utjee na boju mora nisu rijetke: jugo na Jadranu uini more zelenkastim i pomalo zamagljenim, a bura modrijim i providnijim. Jai vjetrovi sa sjeverne strane otkriju mu dno i na neki nain preobraze na stav prema dubini: more postane ravno sebi samom, i, moglo bi se rei ne birajui previe usporedbe, golo. Slikari su slikali takva stanja: nekoliko starih talijanskih i panjolskih majstora, Arapi koji su unosili boje marine na zidove moeja uz stilizirane kuranske naputke, ublaavajui im strogost. Takvi se preljevi prepoznaju na fragmentima fresaka i ikona grkih, rumunjskih i slavenskih ivopisaca koji su samovali ili bdjeli uz obale. Na dane kad je more osobito providno, a njegova dubina najvie otvorena, ukazuju se obrisi neobinih predmeta, olupina, zdanja: lako je povjerovati da otkrivamo galiju potonulu s bogatim tovarom, nekadanju palau, ostatke antikoga grada. Lelujavi oblici podsjeaju na pamenje, olupine na povijest, ruevine na sudbinu. Mediteran je strastan kolekcionar. Morske su struje nalik na goleme rijeke: uporne su i tihe, neodredive i nezadrive. Za razliku od rijeka, ne zna se tono gdje im je vrelo ili ue: jedno i drugo su negdje u moru. Ne zna se zapravo koliko struje teku ili plove, kako se njihove vode dijele od drugih voda: korito im je samo more. Neke se od njih naziru s visokih litica obale, mornari vjeruju da ih vide s najvieg jarbola na brodu. Galebovi koji ih prate moda najbolje znaju kakve su i to nose u sebi. Kormilari takoer raunaju na njihovu potporu ili otpor. Neke struje vie utjeu na kopno i njegove stanovnike, neke manje. Ne moe se rei dokle dopiru. Neki misle da su one seobe mora, sline seobama riba, ptica ili naroda. Mediteranske struje nisu jake, ali su duboke: rijetko prave virove tekui ili plovei, ali ostavljaju tragove (pamte se one u tjesnacu Messine izmeu Italije i Sicilije, uz Dardanele na rubovima Evrope i Azije, u Euriposu, pokraj Maratona). Na naem moru plime i oseke ne daju osobita poticaja strujama. Ni plima ni oseka ovdje ne mijenjaju scenu obale ili luke, ne odreuju ritam danima i noima, nisu dogaaj u svakome danu. O odnosu struja i sudbina 25

malo se znalo i mnogo govorilo diljem Mediterana, od davnina. O morskoj pjeni govori se openito ili kitnjasto. Obino se spominje uz valove i vjetrove. Usporedbe s lakoom ili ispraznou, nevjerom ili srdbom, ak i s plodnou nisu drugo do usporedbe: ne kazuju to je pjena sama. Malo je onih koje doista zanima ima li ona svoju zapreminu, kakav joj je sastav, je li slana kao more i zato je more s takvom odlunou izbacuje na kopno, u tolikoj koliini. Ne znam smije li se u vezi s njom uope govoriti o koliini. Ne zaboravimo ni razliku izmeu pjene mora i pjene obale: teko ih je odvojiti jednu od druge, premda se same ponekad iskljuuju. Obje su poznate i svaka ima svoje mjesto. Na Mrtvom moru nikad nema pjene. Priroda oblaka koja se takoer dovodi u vezu s vjetrovima i valovima, preputena je meteorolozima vie nego to treba. Oni su ih razvrstali i imenovali po obliku, izgledu, uinku. Oblacima se bavi i knjievnost, napose pjesnitvo: plovili su nebom kao brodovi puinom, izdizali se iznad mora ili nalijegali na nj poput plateva ili zastora, jednom teki i tamni, zadajui brige, drugi put laki i providni donosei radost, ponekad i sreu. U ranu zoru, na moru, ne razlikuju se od same zore, u sumrak dio su sumraka. I na njih se gleda s broda drukije nego s obale: kakvi su, koliko ih je, s kojim vjetrom idu i kojim smjerom, to dolazi iza njih. Iskusni znaju po njima kakvo e biti vrijeme i predskazuju ga na mnogobrojne naine. Oblaci su sadraj razgovora i sporova diljem Mediterana. Vrijeme se povezuje, na obali kao i na plovidbi, sa samim morem. Njegova se stanja ne mogu ni nabrojiti, a kamoli opisati: dani jedni nalik na druge, uz jedno te isto more, i oni drugi kad je more drukije, razdoblja sue i sparine, vjetrova i kia, mokrine to dolazi od mora i tko zna od ega, naa raspoloenja po jugu i po buri, asovi obamrlosti i utihlosti (osobito ljeti, poslije podneva, po omari), ivost ljetnih veeri na rivi i na molima (opisivai se obino zanesu takvim nabrajanjima). Mrakovi se na moru razlikuju od vremena do vremena: prvi mrak koji se sputa ili pada bre ili polaganije, mrkli mrak koji je nad morem mrkliji nego nad kopnom, ledeni, gusti, vlani (onaj s jugom ili oblainom), onaj u kojem se morska dubina spaja s dubinom noi uveavajui jedna drugu, tama tamu, kad udar vesla o trup broda odzvanja jae, gdje se ne zna koji dio pramca sijee more, to ostaje na mjestu a to 26 se zapravo kree. (Ostavljam to literaturi.) U ribarskom poslu poeci i prestanci mrakova najvaniji su kalendari. Predodbe 0 pomrini to podsjea na postanak ili kraj svijeta proirene su posvuda. Neke smo mrakove Mediterana vidjeli samo na slikama: epski su ih pjesnici usporeivali s crnim vinom. Zore i sumrake usporeivali su sa svim i svaim. Ne usu-

ujem se zbog toga govoriti o njima. Najbolje ih poznaju ribari 1 mornari, koji imaju najvie prava da o njima govore: u ranu zoru more i nebo iste su boje, teko ih je razlikovati jedno od drugoga. Zalasci sunca iza obale i njegova utonua u moru stalno se ponavljaju: tako mora biti. Njihovi opisi slie jedni drugima vie nego to bi morali. Mediteransko je more za to manje krivo nego obala. Kie nisu jednako sklone svim obalama: vie ih je na sjevernim nego na junim, na zapadnim su obilnije nego na istonim. Ne dolaze do svake od njih u isto vrijeme i u jednaku razmaku: kraj Gibraltara poinju padati gotovo pola godinjega doba prije nego kraj Mrtvoga mora. U Svetoj zemlji (koju ponovno uzimam za primjer) ljeti se nije raunalo na kiu, osim moda sluajnu; u jesen je nailazila kia zvana ranom, dragocjena isuenu tlu i rijekama iscrpljenih korita; zimi su padale kie koje su se zvale zimskima i koje su popunjavale zdence; stari su idovi smatrali proljetnu kiu ve kasnom. Teko je predoiti to je sve znaila za one koji prebivaju kraj pustinje. Kia koja padne u pravo vrijeme smatrala se, diljem cijele kanaanske obale, znakom boje milosti; ona to dolazi s nevremenom i tuom tumaila se kao boja kazna. Kie su bile razlog molitve ili ufanja. U literaturi su esto bile predmet stilskih vjebi, koje nije teko parodirati: kapi to se kotrljaju licem poput suza radosnica, vlanosti to razgaljuju zemlju, vraaju bilju i smolama njihove sokove i mirise, opijaju. Kia je istinski dogaaj za vrijeme sue, napose na otocima na kojima je dogaaja uvijek premalo. Kinica po gutirnama i bunarima imala je, za mnoge s Mediterana, okus oskudna djetinjstva i neutaenih ranih ei. Nekom e moda poi za rukom da razvrsta i same obale, naine na koje su povezane s morem, mjesta gdje su njihove veze potpune i trajne a gdje djelomine i sluajne, prostore na kojima su more i kopno izmireni jedno s drugim i one na kojima nisu i nee nikada biti, dijelove koji su spremni za doek ili prijem i one koji ne trpe da im se prie ili doplovi do njih. Razni oblici i sastavi, razdiobe zemlje i raslinja, kamena i 27 svjetlosti, svakojaki otpori i ustupci, ne daju se saeti: govorimo o stijenama ili grebenima, alima, oblucima, o pijesku i prini, plai, igalu, o tjesnacima manje ili vie opasnim, o uvali (vali ili valunu), dragi (ili draici), o morskim spiljama manjim i veim, o badu, gazu, rtu (negdje kau ratu), hridi (ili hridini), siki, mrkjeli ili mrkjenti, litici, sunovratu, promontoriju. Te pojave ili prizori ne mogu se oznaiti samo konkretnim imenima ili opisima, bez apstraktnih pojmova ili apozicija (objasniti primjerice zato su kamene gromade negdje ostale cjelovite i kompaktne a drugdje, premda im je sastav gotovo isti, smrvljene u komade ili izdjeljane u oblutke, kako su ovdje po-

stale ploe, ravne ili glatke, ondje hridi i grebeni, hrapavi ili otri poput sjeiva). Na slojevima stijena oitavaju se epohe prapovijesti, pomaci tla i njegove rasjeline, odvajanje dijelova od cjelina ili pripajanje jednih drugima te razne druge pojave, tektonske i arhi-tektonske. Tko zna to tim prizorima duguje mediteranska arhitektura: jonska ili dorska, ona koja je nastala prije ili poslije njih? Neka su mjesta, moglo bi se rei bez pretjerivanja, dramatina: tamo gdje je kamen posve satrt ili gdje trune, kad su s njega zderani raslinje ili kora, kad mu izbijaju na povrinu ile ili ivci. Prebirui po tome otkrivamo u sebi poziv geologa. Geologija Mediterana je pouna. O zaljevima, manjim i veim, manje ili vie otvorenim moru, simetrinim ili negeometrijskim, gostoljubivim ili odbojnim, govorilo se s ushienjem ili prijekorom. Nije ih potrebno opisivati. I tu je posrijedi tatina, povezana moda s onom otonom: zaljev se esto nastoji prikazati kao cijelo more. Takav su status dobili, ne samo u pokrajinskim atlasima, Ligursko, Tirensko, Alboransko, Mramorno i Azovsko more, Levantsko takoer i jo poneko. I Jadran se zvao Goljo di Venezia. S druge strane, Sidra ili velika Sirta ostala je samo zaljev. To nije jedini sluaj: o tome je odluivala monija strana, ne cijeli Mediteran. Za morske spilje (peine, grote, koje istrauju posebni geolozi) tvrdi se da su razliite od onih kopnenih. Ne znam mnogo o njima: jedne su lako dostupne, druge teko pristupane, ove bezopasne, one ispunjene opasnostima. Mora se zaroniti da se ue u neke od njih, sagnuti glavu u barci (ako im prilazimo barkom) ili ekati da se more spusti. Boje su im razliite ili barem stjeemo dojam da su takve: i plava, i tamnomodra, i zelena, moda su gue. Svjetlost, gdje je ima, 29 izgleda kao da je tekua. Pretpostavlja se da u spilju ne prodiru ni valovi, ni vjetar. Nije uvijek tako. U nekoj ima, u nekoj nema sjena. Koralja nisam ni u jednoj vidio. Jeka je u svakoj posebna. Ribe su drukije od onih o kojima se pria. Na Mediteranu je mnogo pria o spiljama: ni noni snovi nisu od njih poteeni. Zdenci imaju vie imena, ovisno o tome koliko su duboki i kakva je voda u njima: izvorna, kinica, boata s malo soli. Zovemo ih i studencima i kladencima, najee bunarima: nazivi im se obino mijenjaju idui od obale prema unutranjosti. Slie spiljama i peinama, ali ta slinost nije osobito vana. Vanija je sama voda u njima, pogotovo u krajevima gdje je nema. Gradovi i obale bili su poznati po svojim izvorima i bunarima, po njima su dobivali imena. Zdenac ive vode davno je opjevan. Imao je razliita znaenja od starih vremena do naih: bio utoite i odmorite, mjesto blagovijesti i cilj putovanja, muilite takoer (e se najtee podnosi kraj studenca).

Krstionice su posebni bunari: unosile su svjeinu u baziliku, u vrijeme velikih vruina. Po pukom vjerovanju nutrina bunara sadri ili uva cijelu istinu: u to su vjerovali i ueni ljudi. U siromanijim krajevima, kakvi su pojedini dijelovi Jadrana ili poneki grki otok, bunar kojem je vijenac kamenoga okna isklesan i ukraen naziva se ponekad fontanom. (Na slian se nain bitve na molima, u dijelu Dalmacije, nazivaju kolonama.) Ako u tome vidimo skromnost vie nego pretjerivanje, takvi primjeri zasluuju da budu navedeni: poetika skromnog jo nije sainjena na Mediteranu. I svjetionici su jedna od mediteranskih zadubina, koju ne smijemo prepustiti samo slubama obale ili plovidbe. Razvrstavaju se obino po starini ili veliini, nainu gradnje ili mjestima na kojima su podignuti, rtovima ili otocima s kojih svijetle: valja razmotriti i to kako su okrueni morem, kolika je njihova izdvojenost ili osama, u kakvoj su vezi s najbliim lukama i imaju li sami nakanu da postanu lukom te, napokon, za koga svijetle i na ijim putovima (sentimentalno se govori takoer da im je svjetlo nostalgino, treptavo, isprekidano i si.). Svjetionici dobivaju dostojno mjesto na pomorskim kartama velikog razmjera, a i u sjeanjima brodolomaca nisu izostavljeni: pretjerana zahvalnost nije odlika Mediteranaca, premda mnogo obeavaju u asu kad se zahvaljuju (opravdava ih, dodajmo uzgred, to to sami vjeruju u svoja obeanja onda 30

kad ih daju). Posade svjetionika, koje vie slie na redovnike nekadanjih samostana nego na mornare, ne oekuju posebnu zahvalnost. Njima su ponekad posveene slike u domovima onih koji su izgubili svoje najblie na moru: ex voto je puka i poganska vjera, iji su hramovi najbrojniji na Mediteranu. Svjetionici imaju zajednikih crta sa samostanima, koje prosvijeeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: jo ih ima na otocima; u Grkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit u o njima) spajaju se pogled na puinu i pustinjska molitva. O monakim redovima i bratovtinama, te razlikama meu njima na istonim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, 31 klaustrima i kapitulima ostalo vanih stvari, svetih i svjetovnih: kao to su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likarue, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je

najvaniji sam vez), obraeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kalei nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s im usporediti. Po takvim ostavtinama, vie nego i po emu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istonoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u panjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozraniji ili ii nego drugdje, premda su upravo tu blii nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskuenje, zemaljsko more. Ribare esto prikazuju (ne samo na jeftinim slikama ili turistikim razglednicama) lica izbrazdanih kiom i suncem, vjetrom i valovima, a da gotovo nikad ne pokau njihove ruke otvrdnule od soli i mrea, konopa i vesala. Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova ili nesposobnih pomonika), ali ne nasru jedan na drugog: ne tuku se kao to to povremeno ine luki radnici ili obini seljani. Ima i meu njima sporova (tko e na koju stranu ili s koje pote baciti mreu, kako ili kad je valja dii), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lake je dijeliti more nego zemlju, tee gaje posjedovati. Mediteranski inventari ne izostavljaju galebove na moru i na uima rijeka. Izmeu raznih ptica koje nadlijeu brodove i prate plovidbu njih, zacijelo, najvie pamte. I galebovi se razlikuju jedan od drugog, vie nego to se to na prvi pogled ini. Dalje od ua rijeke, prema unutranjosti, tamo gdje se gubi veza s morem, nisu isti: mostove nadlijeu rijeni galebovi. Jedni slijede lae gotovo bez ikakve svrhe, ne odajui ni glad ni udnju, drugi su opet praktini i prodrljivi. Jednom ih ugledamo kao obine ptice koje lete uz katar ku, drugi put kao osobite suputnike. Netko govori o njihovoj jakoj probavi bacajui im s broda otpatke hrane, netko se divi nainu na koji lebde; ovoga zanimaju ciljevi, onoga oblici njihova leta. Malo tko primjeuje kako galeb dotie more kad je mirno ili kad je valovito, vrkom krila ili tijelom, samim prsima. Nekad su pomorci, uplovljavajui u luke, motrili kakvi im galebovi idu ususret te po tome sudili o obali uz koju pristaju i za koju se veu. Veza posada s galebovima jedna je od starih tajni 32 (ako ve tajne moram spominjati) i mora i pomorstva u isto vrijeme, osobito na Mediteranu gdje je najstarija. Prizori mora i svega to je uza nj, njegova stanja, odrazi neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubini i u pliini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi izmeu jednih i drugih, more jutarnje i veernje, dnevno i nono, svakidanje i vjeno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim opisima rabe), svakom se ini - tako je barem na Mediteranu

- da o njemu i njegovu izgledu ima to rei i daje to doista vano. esto se ponavlja kako vjetrovi, valovi, struje (o kojima nisam dovoljno govorio, ali se one podrazumijevaju), njihove stalne i prolazne veze utjeu na ponaanje osoba i zajednica. Time se mnoge pojave ne mogu objasniti. Pitamo zato se u mediteranskim zemljama, koje se die najstarijom demokracijom, toliko oitovala potreba (ili privid potrebe) za vrstom autokratskom vlau. Pretpostavku da su moreplovci s Mediterana prenijeli dijalektiku rasputenosti i prisile, anarhije i tiranije u Latinsku Ameriku, gdje se ona uveala prema razmjeri i naravi toga kontinenta, nitko nije uspio dokazati. Razlike meu obalama ne daju se razumjeti. Apeninska strana Jadrana, na primjer, postepeno se izdie, dok ona balkanska lagano tone. Prvu su izgulile bure preko ravnog mora, sa sjeveroistone strane (u emu neka puka vjerovanja vide osvetu ponienih i uvrijeenih); druga, istona, zaklonila se iza kopna i stvorila mnogo otoka i zaljeva. Ona je svojedobno nosila jake ume, koje je u Dalmaciji prorijedila praktinost Mletaka. Slavenska nepraktinost nije ih uspjela ponovno podii. Na spor praktinog i nepraktinog duha nailazimo po cijelom Mediteranu, i s ove i s one njegove strane. Razliite su i vrste same zemlje od jednoga kraja do drugog. One se ne vide na isti nain kad im prilazimo s mora ili pak kad stojimo na vrstom tlu, uz obalu: crvenkasta zemlja meu kamenjem (zvana: crvenica); ona sivkasta ili pepeljasta, koja izgleda kao da je sva od kamena (ponegdje je manje ili vie pjeana, na nekim je jadranskim otocima stoga zovu sarbun, salbun ili bijela zemlja); zatim je tu crna zemlja (crnica), rijetka i cijenjena u ovim predjelima, reklo bi se neovisna od kamena; tu je napokon obina, smea zemlja, koja je ista kao i drugdje u Evropi, Maloj Aziji, dijelu Afrike. Vegetacija oblai 33 ili svlai, skriva ili raskrinkava njihovu narav i oblija, mijenja scenografije od prigode do prigode. Sastavi ovise najvie o tome kako se pod ovakvim suncem raspadao kamen i koliko su u tome sudjelovale voda i vlanost koje dolaze od mora: i sama je zemlja tako uobliena morem, Mediteranom. Na afrikoj strani, tlo se sve vie predaje pijesku to je dalje od mora. U Maroku i Aliru mnogo je crvenice, na granicama stepe, manje ili vie plodne. U Tunisu mjestimice ima i crnice, napose uz oaze ili na uzvisinama. Dalje na istoku, u Libiji, u dijelu Egipta i Palestini, smjenjuju se najee pijesak i pjeana zemlja: ova posljednja ua je od one kamenite u sjevernijim mediteranskim krajevima, ako nije posrijedi fatamorgana. Idui prema Bliskom istoku do Libanona i Sirije, bijele ili uto-sive ravnice prelaze sve vie u pravu, smeu zemlju, ponegdje u crnicu. Tako se barem ini onome tko ne poznaje

dovoljno sve te krajeve, koje i nije lako upoznati. U junoj panjolskoj tlo izgleda najslinije po svojim osobinama onom u Africi, kao da su se tu kontinenti najkasnije odijelili. Nije iskljueno da taj varljivi dojam dolazi i od prisjeanja, povijesnih i kulturnih, kao to su sukobi panjolske s Afrikom, prodori Kartaana, arapska osvajanja, bitke sa Saracenima i Maurima, moda i neka knjievna djela koja o tome govore, kadra da proizvedu iluzije o raznim stvarima, pa ak i o zemlji. Apenini i dijelovi Balkana imaju zajednikih osobina i u geologiji ili geografiji, ali se razlikuju u povijesti. Crnica u ukrajinskoj ravnici, zvana ernozjom, razlikuje se od one mediteranske vie nego Crno more od naega. Moda je i to jedan razlog to ga mnogi ne smatraju dijelom Mediterana: vie zbog zemlje nego zbog samoga mora. O stanovnicima obale tee je govoriti nego i o emu drugom. Oni sami o sebi govore na razliite naine: meu sobom ili pred drugima. Nije mogue pobrojiti na ovome mjestu sve stvari iz svakodnevice s kojima ive, potreptine i namirnice koje koriste, predmete, pomagala ili pribore kojima se slue te napose rijei i nazive koje rabe na samom Jadranu, pogotovu na cijelom Mediteranu: morska sol i maslinovo ulje, suha smokva i slana srdela, vino, bevanda i kvasina, damiana koja je zamijenila amforu, gutirna ili gustijerna, kamenica, barilo i konoba, konopi, vre, kasete i palangari, krinje i bauli, kaji, trabakul i barka sviarica, leut, bracera i batana, koza, tovar, mula i pantagana (ona s broda ili ona iz kantuna), salamura i 34 marinada, kukumar i balancana, gradele i padele raznih veliina, pogaa, pata, ala, buzara, brudet i bujabes, fritula, friganje i leada, marenda, makar oni i makaronska literatura, ribanje i ribarsko prigovaranje, akula i razgovor ugodni, spiza, pekarija, butiga i otarija, ponistre i kure na njima, lumini, lanterne i ferali u luci i na ulici, teraca i odrina u naravi i prii, loe i pergole na provincijskim slikama, portuni, balkoni i balature, sular i ufit navrh kue ili u vragolastim pjesmicama, veranda i kuribanda (ovjeku svata padne na pamet kad pone tako nabrajati), ardini manji i vei, gitara i serenata, fjaka i dolefarnjente, lancun, ugaman, kamera, sjesta i feta, dipet i betima, bue iliti balote, tresete i brikula, razni metri, meetari i arlatani, kalafati ili uperai, gospari i jori odovud i odonud, mulci, berekini i fakini, mandrili u Splitu, asnici od marine i hodoasnici, empije, oriinali koje u Dubrovniku zovu lerama, komedijanti i rufijani, vore i putane, apostoli i farabuti, tutikvanti. Takvi se popisi mogu sloiti na mnogo razliitih naina, manje ili vie proizvoljnih, svatko na svojoj obali i u svom govoru: obala moe neke stvari rei samo u dijalektu kojim vlada, koji je razliit od onog iz unutranjosti i zalea. Dobra po-

sada broda, koja due zajedno plovi, kadra je stvoriti vlastiti dijalekt. Ovdje su navedeni samo dalmatinizmi s manje ili vie italo-mletakih primjesa. Oni se ne mogu prevesti niti to treba pokuavati. Slini sastavci postoje i izmeu provansalskog i francuskog, katalonskog, kastiljskog i galjekoga, u samom katalonskom izmeu jezika Baleara i Valencije, izmeu arapskog kojim se slue ribari i onog iz debela, izmeu svakodnevnog (staroarapskog) govora i slubenog jezika na Malti te, napokon, u Grkoj gdje je to najdramatinije i odakle je moda sve poteklo, izmeu onog to kola zove katarevusa (istunski) i demotikog ili pukog kakvim se slui luka. Uz obale, ponekad i dalje od njih, javljaju se tako dvostruki govori: lokalni (mediteranski) i nacionalni (ovi su posljednji manje ili vie kontinentalni). Oni se uzajamno dopunjuju ili iskljuuju, jedan se izgovara s naglaskom drugoga, dijalekt ulazi u literaturu a jedna vrsta literature, ne uvijek najbolja, u dijalekt. Ve su to antiki komediografi zapaali na Mediteranu i posluili se time u svojim djelima. Ne znamo je li tako i na Istoku, a vjerujemo da nije drukije. Do nas su doprle rijei koje slie po smislu ili po duhu 35 nekima od upravo navedenih: avlija, esma i adrvan, sokak, mehana i mahala, sofa, divan, eglen i eglen-beglen, dezva i sofra, istilah i rahatluk, merak i merhamet, sevdah i teferi. Moglo bi ih se navesti jo vie. Obiljeja koja smatramo mediteranskim idu po levantskoj strani dalje od obale, prema Perziji ili, bolje rei, otuda su stigla. Taj je prostor, zacijelo, bio najotvoreniji: tim su putovima dola do nas proroanstva. Tu najranije izlazi sunce i najprije pada mrak na Mediteranu. Nije lako nai prave rijei za tolike stvari koje su obine i sveane u isto vrijeme, obredne ili svete, kao to su peenje kruha, hljebova raznih veliina i oblika, razliita sastava i mirisa, po umijeu koje su ozakonili gradski statuti, suenje ribe i mesa, napose pruta, priprema bave i pretakanje vina, berba maslina i cijeenje ulja po odredbama koje su od davnina propisane, moda i blagoslovljene u apokrifnim evangelistarima. Postoje manuali posta i pokore, regule ispatanja i katige, traktati o grijesima glavnim i sporednim, recepti jela i prejedanja, kompendiji ljubavi i bluda. Ne treba ovdje navoditi njihov popis. Neka se od tih djela smatraju velikim i nezaboravnim, neka prigodnim i sramnim. Mediteran se ne moe odrei ni jednih ni drugih: bez njih ne bi bilo ni njega. Svaka je od tih stvari rasporeena na mediteranskome atlasu na svoj nain. Na sve se ne mogu primijeniti jednaka mjerila. Na neka pitanja usuuju se odgovoriti samo arlatani, oriinali ili redikuli (raznim ih imenima zovu na mediteranskim obalama). Poznajem i potujem one koji su strasno i ponekad bezumno posvetili ivote rjeavanju velikih zagonetki

naega mora: od fenike ili punske, do etrurske, kolhidske i koptske, ilirske ili trake i albanske, malteke, keltske, iberske i kelto-iberske, galjeke i baskijske, venetske i venecijanske, liburnske, vlake i drugih, pa i junoslavenskih, napose hrvatske ili dalmatinske. Upoznao sam u Aleksandriji Katalonca, po zanimanju urara, koji je pokuavao nainiti prema malom broju raspoloivih podataka katalog poharane biblioteke, najvee u starom vijeku: alio je to se gubi njegov materinji jezik i htio je to na neki nain nadoknaditi. udaci s Juga razlikuju se od udaka sa Sjevera. Nije uzrok tome jedino klima: na Mediteranu su i uda bila drukija. U mnotvu pitanja, od prvih i naelnih do posljednjih i presudnih, svatko postavlja ona koja su mu najblia i do kojih najvie dri. Mediteranci ih postavljaju ve u djetinjstvu, na 36 njih ponekad odgovaraju djetinjasto kad ve ostare. Sluao sam ih, napose samouke meu njima, kako iznose teorije o moru i njegovu postanku, o raanju i smrti jezika, o porijeklu naroda i njihovu srodstvu s drugim narodima, o precima posebnim ili zajednikim, npr. Gotima i Ostrogotima, Venetima, Sorabima, Ilirima ili Traanima, Trojancima, starim Dukljanima, paleo-Danubijcima, proto-Irancima i ostalima. Neke od tih teza ili hipoteza - naroito nain na koji se iznose ili brane - izazivaju podsmijeh, neke navode na razmiljanje: o plimama i osekama, poloajima lune na kontinentu i na otocima, razlikama meu kontinentalnim i otonim lunaticima; o zvijezdi Danici (Zornjai, Veernjaci, Veneri) i Sjevernjaci, njihovim kretanjima i utjecajima; o zodijakim znakovima i kalendarima svih vrsta (mnogo je onih koji se bave horoskopom); o nekadanjim alfabetima, manuskriptima koji su njima napisani, mjestima na kojima su naeni ili se jo mogu nai; o bivim morima i njihovim ostacima; o uzrocima i posljedicama utih ili crvenih kia i vjetrovima koji ih donose s afrike obale; o karnevalima i lupanarima; o katakombama i njihovoj ulozi u politici; o kanikulama i njihovu utjecaju na vlast; o potresima i njihovu redoslijedu u mediteranskom bazenu; o haljama od kostrijeti kakve su nosili helenski monasi i ruski pokajnici po grkim manastirima; o rodovima stare arapske poezije i instrumentima koji su ih pratili; o klepsidrama i stupnjevima strpljenja; o ladanjima od Antike do Renesanse: kakva je sve bila villa rustica i to je od nje ostalo; o krakim ponornicama i njihovim podzemnim pritocima; o jeguljama, putovima njihova odlaska iz mediteranskih voda i povratka u njih (one, tvrdi se, uz rijeke dopiru dotamo dokle ide i gdje se zavrava mediteranski krug); o iopama, njihovu pjevu ili kriku u Ischiji, kraj Sorenta, na Koruli ili u La Valletti; o flori i fauni u morskim i kopnenim spiljama; o zmijama, zmijarima i lijeenju otrovom; o kaminima, fumarima i di-

movima uope. Biljeim samo ono to sam sluao vie puta, du mediteranske obale, ponekad u malim otarijama u luci ili u predgrau, u Katelima kraj Splita, u Fos-sur-Mer nedaleko od Marseillea, na Ramblama u Barceloni, na sukovima u Malagi, Haifi, Sfaksu, Smirni i Solunu. Ovdje je prepisan samo dio iz nekoliko biljenica koje su nosile naslov: Mediteran. Neke su od tih teza ili hipoteza (ne znam kako bi ih tono trebalo nazvati) iznijete kao pitanja, neke kao odgovori. Zato 37 toliko stanovnika obala okree lea moru? Je li sjeverna granica Mediterana crta do koje idu Sefardi? Zato oni ne idu dalje od mediteranskih granica? to je islam dao Arapima, a to im je oduzeo, to su prije njega imali i to im je od toga ostalo? Jesu li Mleani potomci slavenskoga plemena sa srednje Visle? Na kojim se grkim otocima pod njihovom vlau pisalo talijanski, a na kojima, unato svemu, grki? Jesu li tamnice na Patmosu i Samosu bile gore od ostalih na helenskim arhipelazima? Kakve su razlike izmeu geta u Mlecima, Splitu ili Dubrovniku? Je li se otok Suak s golemim naslagama pijeska odvojio od ua Poa te plovio vie od osamdeset nautikih milja prema jugu? Ili je neka podzemna rijeka dovukla i nataloila toliku piramidu na puini (dugo se vjerovalo da Istr os, ogranak Dunava, utjee s te strane i stare su ga karte tu upisivale)? Ili su pak vjetrovi prenijeli taj pjeani plat od Sahare do Jadrana? (Pitanje otoka Suska - Talijani ga zovu Sansego - znanost jo nije rijeila.) Dolaze li imena dvaju otoka Srakana, Velike i Male, od rijei Sarakeni, i jesu li Arapi doli ak dotud u Kvarner? Kako su nastali putovi ovaca uzdu 38 panjolske: canadas, cordeles, veredas? U kakvoj je vezi pamenje tih putova s morem? Jesu li spaghetti doista porijeklom iz Kine, kakvi su tamo bili i tko ih je prenio na Apenine? Gdje su sve bila gusarska gnijezda na Jadranu? Na kojem se mjestu nalazio grad po imenu Drijeva, na uu Neretve? Gdje su sve gusari gradili brodove i ime su ih opremali? Tko je osnovao stari puki teatar na otoku Hvaru i kakav se repertoar u njemu izvodio? to su kapetani iz Boke Kotorske, napose oni iz Perasta, dali mornarici carske Rusije? Je li tursko carstvo propalo zbog toga to nije bilo dovoljno okrenuto moru? Spasie li od njega Juni Slaveni i Grci civilizaciju Evrope? Kakvi su sve sporovi dijelili Monaco i Niu i, u samoj Nici, njezin provansalski i francuski dio ili pak francusko-provansalski i onaj talijanski? Zato je Ile de France bio tako okrutan prema Jugu Francuske? Neka se od tih pitanja proiruju ili im se dodaju nova: zato su ene tako teko odjevene u toplim krajevima, u zakopanim haljinama stroga kroja, jednolinih boja, s pokritim kosama i dijelovima lica, ovdje mara-

mom ili adorom, ondje sitno spletenim kosama? Zato mukarci negdje pokrivaju ne samo glavu nego i elo, ak i plea, kapom, klobukom ili kefijom, dok drugdje, u istom podneblju, izlau suncu ili vjetru i elo, i glavu, i itava plea? Da li su oni koji vjeruju u Boga i mole mu se vie odijeljeni jedni od drugih svojim vjerama i molitvama nego oni koji ne vjeruju i ne mole se? Kako Mediteranci gledaju na druga mora i obale? (To me pitanje izazivalo vie od drugih: u ovoj kronici najvie govorim o Jadranu i moda uopavam stvari koje se samo njega tiu.) Tetoviraju li se pomorci na svim morima i obalama? Zato su rugalice i podrugljivci u primorskim gradovima tako okrutni i nemilosrdni? Jesu li okrutniji i nemilosrdniji nego drugdje? Ima li prirodnih bisera na naem moru i zato ih ne moe biti? Smije li, napokon, onaj tko nije omirisao tivu na brodu, neisprane bave u konobi, ueglo maslinovo ulje, katran po kveru, prijesnu pokvarenu ribu u portu i jo neke takve vonjeve, govoriti o Mediteranu? Pisati o njemu? Ni jedno od tih pitanja nije izmiljeno. Ona se ne mogu razvrstati kao druga. Oni koji ih postavljaju sami su se podijelili. Promatrao sam ih u raznim prigodama: sluili su se figurama, pomagali gestama - prstima, licem, laktom, itd. - o kojima u glosarima Mediterana nema spomena. 39 Mediteranske se psovke razlikuju od onih na kontinentu. U nekim se jezicima izriu ili izvikuju uz pomo kopulativnog glagola, bludne radnje s bogovima, svecima ili srodnicima: tako psuju, na primjer, Novogrci, Turci, Juni Slaveni, Albanci i jo neki. Drugdje se, bez takvog pomonog glagola, bogovi, sveci ili srodnici obaju spolova dovode u vezu sa ivotinjama kao to su pas ili prasac (osobito prasica), jarac, magarac ili kuja: takav je obiaj proiren u Italiji, panjolskoj, u Kataloniji, Provansi i jo nekim katolikim civilizacijama te poznaje vei broj inaica. I u jednoj i u drugoj kategoriji istiu se prokreativni organi i njihove funkcije te stanoviti pridjevi, skatoloki, koprolalini ili pak sakramentalni. Junjaki zanos unosi, kako u lake puke betime tako i u blasfemije dostojne pakla, manji ili vei dio tijela, ponekad cijelo, pokazujui ga ili nudei. Latinski digitus impudicus ili grki katapygon predstavljaju u tom pogledu neku vrstu deminutiva. Uvjerenje ili, bolje rei, osjeaj daje mediteranski svod providniji i otvoreniji nego onaj u drugim podnebljima (stari su zvjezdoznanci takav stav podrali, a i neki su mu geografi bili skloni) pridonijeli su, moda, da izraz psovaa postane jo izravniji i neposredniji. Sveto pismo i stari zakonici predviali su stroge kazne za grijehe i prijestupe te vrste. Poboni su idovi derali sa sebe dijelove odjee u prisutnosti onih koji hule na Boga. Arapske nam psovke nisu poznate, ali pretpostavljamo da ih ima i da nisu blae od naih. (Arapi, ini se, kriju psovke od

krana, kao i ene, ali ih ne uspijevaju uvijek sakriti.) Za vrijeme pasjih vruina, kad pusu topli vjetrovi koji pomuuju duh i iscrpljuju tijelo, kad samo more ne zna to bi sa sobom, neke rijei postaju teke, estoke, neodmjerene: oni koji ih izuste kasnije se kaju. Za psovae ispataju i iskupljuju njihove grijehe veliki muenici, pustinjaci, dervii, kojih je, po bojoj odredbi, na Mediteranu bilo vie nego igdje. Mjere i utezi nisu isti na svim obalama, na mediteranskim se moda vie razlikuju nego na drugim. Od razdoblja do razdoblja mijenjale su se ili prilagoavale, prema prilikama ili pogodnostima. Nadlenost nad njima dijelile su vjera i trgovina, zakon i znanost. Statuti mediteranskih gradova propisivali su obrasce mjerenja i vaganja kao i kazne za one koji ih se nisu pridravali. Mjere i utezi u izravnoj su vezi s poretkom i napretkom, s vlau i dravom. To su shvatili najumniji vladari, oni iji su profili najdue ostali na odmjerenim kovanica40 ma, bakrenim, srebrnim ili zlatnim. Numizmatika je povezana s mjerama. Kovani je novac bio manji ili vei uteg. Uzreicu da nije sve u novcu skovao je siromaniji puk Mediterana, sebi za utjehu. Izmjene mjera i utega ostavljale su tragove u povijesti, koji su i danas vidljivi. Biblijske mjere napustili su ve stari krani. Rim nije prihvatio mnoge od onih iz Grke, koja mu je bila uzorom. Venecija je koristila i grke, i rimske, i vlastite. Turci su sve mjerili svojim arinom. Arapi su uveli drukije mjere od onih koje su poznavali afriki narodi u njihovu zaleu. U panjolskoj je vladalo tradicionalno rivalstvo, nakon to je Reconquista potisnula Arape i izgnala idove jednako kao i prije toga: ponekad su se vie razlikovale mjere Majorke i Minorke nego one koje su bile na snazi u Napulju ili Palermu, Marseilleu ili Avignonu. Slaveni su u doticaju s mediteranskim obiajima napustili svoje poganske mjere zadravajui utege. U Italiji je teko bilo nai dva samostalna grada s jednakim nainom mjerenja, ak i u istoj pokrajini. (Ne treba se uditi to otoani poput Britanaca nee lako prihvatiti mediteranske sisteme: metar i kilometar, gram i kilogram i si.) O vremenima u kojima su na trgovima i trnicama postojala mjesta za provjeru mjera i utega, s badarima, kantarima, tezuljama, izdubljenjima u kamenu za odgovarajue zapremine ulja, soli ili ita, govori se kao o nepovratnoj prolosti. O krajevima gdje se jo potuju puka mjerenja, naravna i priblina, kao to je mijeh vina ili ulja, tovar drva, aka soli, oka brana, zera papra, skrupul potenja i tome slino, pria se kao o sretnim otocima. Tamo gdje su utezi manje ili vie slini, i uprave su zajednike. Veze govora i mjera (utega) ne mogu se objasniti odnosima kopna i mora. Na mediteranskim trnicama, napose po ribarnicama,

mjerilo se i vagalo na razne naine. Prostor koji im je namijenjen moe se usporediti s onim to ga zauzimaju glavne ustanove: vijenice ili tvrave, hramovi ili groblja. Politika i trgovina suoavaju se na gradskom trgu: udruuju se ili sukobljavaju. Tako je bilo na grkoj agori i rimskom forumu. Malo je vladara uspjelo osloboditi trg od trgovine, premjestiti politiki skup s trnice. U starom Egiptu, ena je ila na trnicu u pratnji mua. Atenjani su smatrali daje to muki posao. Mudraci su savjetovali mladima da ne idu tamo gdje zalaze bludnice. U Rimu su (prije dekadencije) samo robinje slobodno odlazile na takva mjesta. U islamskim su zemljama supruge i 41 djevojke na njima pokrivale lice vie nego drugdje. Ravnopravnost spolova na trnici teko je postignuta na Mediteranu. Opise starih trnica dugujemo kroniarima: oni biljee kakav je bio njihov poloaj u gradu i kako su bile graene. Na posebnim tezgama, po Levantu, prodavali su se aromati: mirha i kinamom, tamjan, ladanum i kasija. Ta su mjesta irila oko sebe jak i postojan miris: mnogi su vjerovali da nikad nee prestati mirisati. Ponegdje uz more ini se kao da jo uvijek nisu ni prestala. Aromati su koriteni u zainima, rtvenim obredima, tjelesnoj ljubavi. Zahvaljujui moda najvie njima, trnice su procvale prije na Istoku nego na Zapadu. Bazar je porijeklom iz Perzije, arija je takoer perzijska rije*. Suk nam dolazi iz semitskih dijalekata. Arapi su ga proirili u zemlje koje su zauzeli. panjolci i Portugalci su ga usvojili i prenijeli preko oceana. Putovi trnica podudaraju se s putovima vjere. Tamo gdje se razilaze, nastajali su sukobi. Na trnicama Mediterana prodaja je katkad manje vana od trgovine, sama trgovina od strasti da se trguje: zato se na njima toliko govori, na dijalektima primorja i zalea. 42 S trnicama se obino povezuju solane. Grad, luka ili otok morali su imati vlastitu solanu da bi bili nezavisni: u trgovanju s unutranjou sol se najlake mijenjala za ito ili meso, s ratarima ili stoarima. Zalihu soli drali su putnici u pregratku torbe, obitelji u vrei, opine u spremitu. Za duge plovidbe valjalo je osoliti namirnice da se zatite od kvara. Mudraci su svjetovali da se bijela sol uva za crne dane: sol je postala znamenom mudrosti. Zakonodavci su brinuli o njezinoj istoi i raspodjeli. Vjere su traile da se tuje i da se njome blagosilje. Medicina ju je propisivala u lijeku. Prijatelju se nudila s kruhom, dumaninu sasipala u oi. Pjesnici su pjevali o svetoj i boanskoj soli. Ponekad su, u posebnim nadahnuima, cijelo more nazivali njezinim imenom: laa plovi solju, Mediteranom. Solane slie jedne drugima na svim stranama naega

mora: na Parosu, Pagu, Salini (nazvanoj tako, u Liparskom otoju, po svojoj solani), na mnogim drugim otocima, Malti na primjer (vitezovi Maltekoga reda dugo su drali monopol nad solju), na Ibizi koja je zvana otokom soli, u arhipelagu Kerkennaha, u zaljevima Alicantea i Tarragone, Izmira, Svete Eufemije, Salerna (puka etimologija povezuje i to ime sa solju), u Libiji i Siriji, na bugarskoj i albanskoj strani Balkana, u Baru i Ulcinju, na poluotocima kao to su Istra (Seovje i Piran u Slovenskom primorju) ili Peljeac uza zidine staroga Stona. Vrijedi zastati pred prizorom koji pruaju solane. Njihova je gradnja arhaina i jednostavna: prostor na obali gdje more lako ulazi i gdje ostaje mirno, ograen nasipima i branama, ispresijecan odvodima i dovodima koji zajedno tvore polje, obine alatke kao to su grablje bez zubaca, vjedro, crpka, ispolac, lopata, cerada, vrea, kariola, drvene sandale. Energija dolazi od sunca, u radu pomae vjetar, sirovina je samo more. Solare usporeuju i s mornarima i s ratarima. Oni su i jedno i drugo. Gledaju kakvo je vrijeme i koji je vjetar na moru. Rade od jedne etve do druge. Sami govore o etvama ili berbama kao da su posrijedi ito ili loza: i u tome se moda oituje veza soli s kruhom ili vinom. Znaju iz iskustva kad treba poeti i stati, koliko urod mora ostati na suncu da ne ponese previe vlage, kako e ga zakloniti i kamo pohraniti. Solari obino ute dok rade: malo znamo o njihovu govoru. Posao im je izloen nepogodama. Stradaju im stopala, dlanovi, ponekad oi. Trae zatitu: pokrovitelj im je sveti Bartol, 43 za blagdan su izabrali dan njegova roenja, 24. kolovoza, poslije Velike Gospe. Uljarski su alati, kao i solarski, skromni i obini: tijesak koji se naziva raznim imenima (prea, trokuo, trokul, turanj, muljaa), maslinski mlin i mlinski kamen u njemu, cjedila gua i rjea, manji i vei lijevci, sudovi u koje se ulje, kao i vino, vie puta pretae, zemljani, drveni ili stakleni, ostave za te sudove, koje moraju biti svjee i zaklonjene. Ima jo krajeva u kojima magarci (osli, tovari) okreu rvanj u mlinu: mogli smo ih donedavno vidjeti u Maroku i Tunisu, na obalama Male Azije i u dijelovima Evrope, napose na otocima koji su vjerni prolosti kao Kreta i Rodos, Sardinija, Debra, Alboran, Lampedusa u Pelagijskom otoju, Sipan u Elafitskom. Maslina se melje poput ita: ulje i brano, mrs i kruh na Mediteranu su jedno. Proizvodnja ulja nije samo zanat: ona je i predanje. Maslina nije samo plod: ona je i svetinja. Mnoge su knjige govorile o tome to je znaila granica u kljunu golubice koja je navijestila kraj potopa ili molitva koja je izmoljena u Gethsemanskom masliniku, stablo maslinovo u Eleuzinskoj dolini ili na vrhu Sinajske gore. Vjere su uvele ulje u obrede, u posljednju

pomast na kraju ivota i nadu u vjeni ivot. Ono je sjalo u svjetlu menore i u aleksandrijskom svjetioniku. Njime se lijeilo tijelo i uljepavalo lice, trljale miice atleta i gladila bedra hetera. Prevozilo se s jedne obale na drugu u amforama, arama i barilima, u malim barkama i velikim galijama. S obale se prenosilo u zalee na sve naine: u mijehu ili osuenoj tikvi. Mnogo je brige potrebno da se sauva plod masline. Moio se, kao i smokva, u moru da ostane zdrav i ne istrune. Veliko je umijee, kao i u vinarstvu, odvojiti talog od istoga ulja, sauvati istou od patvorine. Sama cjedila nisu dovoljna za takav pothvat. elja da se dobije proiena tvar granii s pothvatom alkemiara, koji su se na ovim obalama pojavili. Ulje se dobiva i od lana, ricina i bajama, od mirte i palme, timijana i anelike, od raznih ivotinja, riba i plodova, ali je ono od masline bilo i ostalo najvanije. Gledajui gdje raste maslinovo stablo pitamo se otkud u suhoj i posnoj zemlji takav gust i mastan sok: dolazi li samo iz zemlje, ne tvori li ga moda i more. Teko je povjerovati onima koji tvrde da je maslina u davna vremena odnekud prenijeta na Mediteran, kao i smokva i loza, da nije ovdje oduvijek. 44 Mnogo je jo mediteranskih zanata koji se pamte, premda iezavaju: kamenotesari i klesari, bez kojih ne bi bilo velikih gradnji, graditelji kula, tvrava i zidina koje su branile samostalnost, akvedukta koji su napajali edne, ploari, vapnari, cementari. O vinogradarstvu i onima koji se vinom bave pisalo se esto, ponekad razdragano. Zasluuju spomena i oni koji pripremaju modru galicu ili sumporov rastvor u neobinim bakrenim posudama, kao i njihova sklonita, prekrita ploama u vinogradu ili na polju, nalik na oltare. Pretpostavlja se da je prvi trs posaen na otoku Kreti i da se tamo najprije ula ekumenska rije oinos. To nije mogue dokazati: loza je starija od povijesti Mediterana. Ne elim izostaviti ni bavare, koji uinie tolike usluge moreplovcima u samoi, kunji ili pogibelji (pravljenje barila ili bave moe se usporediti s gradnjom barke ili broda). Mnoge radinosti more dijeli s kopnom, primorje sa zaleem, tako da ih nije mogue odvajati: gradnju cesta i luka na primjer, tkanje sukna i jedara, pletenje prua i mrea, izradu nakita od stakla i koralja ili uresa koji slie plodovima kopna i mora. Mnogo je razloga da se zadrimo u radionicama brodara, kalafata, uara, mreara ili spuvara, da se podsjetimo na poslove i dane, obrede i obiaje bez kojih nije mogue upoznati Mediteran: ono to je bio ili to jest. Na mediteranske su obale silazili narodi s kontinenta, iz zalea kojem je more bilo strano. Stjecali su pomorsko iskustvo, preuzimali ga od onih koje su zatekli, predavali onima koji su ih naslijedili. Svatko je od nekoga uio ili pak sebe

smatrao uiteljem drugih: takav se odnos dugo zadrao. Zanati koji su povezani s morem i pomorstvom (napose oni koji se tiu brodogradnje), alati kojima su se sluili majstori od tih zanata, sliili su jedni drugima na svim mediteranskim obalama. Nazive i oblike brodova, njihova porijekla i sposobnosti opisale su velike knjige, stare i nove, s kojima se ne kanimo niti moemo mjeriti. Povijest je upamtila manje brodograditelja nego graditelja. Ostala su, meutim, znamenja koja su sama po sebi povijest: od prvih monoksila, birema i trirema, nava i galija raznih vrsta, na vesla i na jedra, do brodova na paru i motore od kojih poinje nova povijest; to su barke od akacije ili sikomore, od papirusa takoer (papirus je, vjerojatno, jedna od prvih veza izmeu plovidbe i pisma), naini na koje se savijao tvrdi libanonski cedar, tesao hrast, esvina ili 45 brijest za kolumbu, ari iz hladnijih krajeva, bukva, borovina ili murva za madire i korbu, empres za jarbole i katarke, jasen ili javor za vesla. Uzorci koje nalazimo u pomorskim muzejima, u najskromnijima kao i u najveima, podsjeaju na to kako su se odabir ala stabla i odreivalo vrijeme kad ih je najbolje posjei ("izmeu dviju Gospi", govorilo se u Dalmaciji, one od Karmele i Vele Gospe u ljeto, ili pak "usrid zime", kad je u stablu najmanje soka), koliko se dugo morao moiti trupac u moru, "kiati" ga i po koju godinu, potom suiti na suncu, premazivati uljem ili petroljem, napokon rasjei u grede i istesati u daske, "paliti" daske da postanu savitljive i da se napnu poput luka. Meu kalafatima ili uperaima (kako su se jo zvali brodograditelji) bilo je mnogo struka i zvanja: metri od krupne i sitne tesarije, poduzetnici i nadziratelji, egaturi i planjari, limari, kovai koji su esto dolazili iz unutranjosti (iz krajeva gdje je bilo vie kovine i veeg iskustva u njezinoj obradi), tkai jedara i cerada, uari, pituri, pegulari. ak i na manjim kverima, kakve smo jo donedavno mogli vidjeti po Grkoj, na jugu Italije, u raznim mjestima od Antibesa do Algecirasa i Cadiza, od Maroka do Bejruta, bilo je na desetke alata kojima se vie ne zna ni imena. Revni su jezikoslovci zabiljeili u Dalmaciji mnogo naziva, od kojih neke prenosim ne bismo li ih moda spasili od zaborava: ega, egun, araman, planja s dubljim i pliim rezom, gojba, rebatur, trapan, lime, raspe i rakete, karpeli ili lita, ae, aete i auni, mlati, mace i macole, kantiri, kavaleti, tajaferi, brokve raznih veliina, ue i ire tesle, pinjeli, skouri, kvari za mjerenje i livele za poravnavanje, mnogobrojna pomagala kojima su kalafatali kimente, zalijevali ih vrelim katranom ili paklinom (koja se jo zvala pakal ili pegula). Po katranu i njegovu vonju najlake je bilo ustanoviti gdje se nalazi kver i kakav je. Katran se pravio od stare jele ili bora, posjeenih kad su ve iscrpljeni te iz njih vie ne curi,

pri zarezu, terpentinska tekuina. Njihovo se truplo dugo iskuhavalo ili peklo da bi na kraju ostalo malo guste i tamne tvari. I taj je ostatak kasnije proiavan da se iz njega odstrani trunje. Ne moe se zamisliti gradnja obine barke bez katrana (mislim stalno na biljni katran, onaj mineralni slui graditeljima putova). Katran spreava da drvene daske po vruini i vlazi ne uzavru poput vina, zatvara upljine i zaustavlja trule. Njime se presvlai uad, naroito ona najdeblja, i mau 46 bave. Dodaje mu se ponekad loj ili vosak, da se ublai. Lako se stvrdne, pa ga valja rastapati. Omeka se na vatri te se zajedno sa smotuljcima stupe udijeva meu oplate i rebra trupa poput lijeka. Daje jak i vonjav plamen kad se topi, ostavlja suh i lagan ugljen kad sagori. Katranom su na nekim morima lijeili kou i kostobolju, a bogme i stanovite bolesti to su ih mornari dobivali po mediteranskim lukama. I konoplja zahtijeva obradu. I ona se, kao i drvena grada, moi ili podgrij ava kako bi joj se stabljika oslobodila smole i mrsa, cijedi se i sui na suncu kao sol, zatim je treba trti i tui kao spuvu, eljati da joj se vlati oiste i uglade kako bi se, napokon, splela u pletenice za uad ili utkala u jedra. Ono to se od nje ne da raeljati u pramenove i vlati, ostaje kao gruba i bezoblina stupa. Konoplja se obino ispirala u slatkoj vodi, da ne zatruje ribu: u njezinoj stabljici ima ulja i opojnih tvari, poznatih od davnina (historik staroga vijeka vidio je kraj Euksinskog mora Skite opijene konopljom). Primijeeno je kako se mornari ponekad prislanjaju uz uad i dugo 47 ih miriu, reklo bi se da je sru, matajui vjerojatno o povratku. U Pijemontu je rasla najbolja konoplja na Apeninu, koja se najvie traila na sjevernoj mediteranskoj strani. Ona egipatska, nalik na trsku, bila je cijenjena na junim obalama. Na Jadranu je poznata istarska. Konoplja inae raste i u hladnijim krajevima, ali je tamo drukija. Zamjenjivale su je niti agave ili aloja, ali je nisu istisnule: nisu dopustili mediteranski mornari. Ako se ijedno pomagalo moe smatrati simbolinim, to su mree. Oblici mrea ne ovise samo o skromnosti ili pretjeranosti naih elja, nego i o ribi koja se u njih lovi, o brodu ili barci s kojih se bacaju i na koje se izvlae, o lovu danju ili nou, na otvorenom moru ili uza alo, na dubini ili u pliaku, po dnu ili na povrini: sve to odreuje i vrstu pletiva, i teg mree (tzv. mahu ili napu), i debljinu gornjih i donjih konopa (zvanih lime), i veliinu plovaka od pluta (koji se zajedno zovu plutnja), i teinu olova na donjem kraju (olovnju), i opseg vree (seke) po sredini, i raspon krila na stranama, i sve ostalo. Sprave s pomou kojih su se mree plele bile su iste na svim

obalama: igla od jaka drveta (jasenova, recimo), u novije doba od bakra ili drugog metala, sovjelo takoer drveno ili metalno (zvano modul, muzel ili kalup), kojim se odreuje mjera svakog oka, perorez ili kare kojima se presijecaju niti. Trebalo je mnogo spretnosti u premetanju niti oko prsta - prst je esto zamjenjivao sovjelo - kako bi se na kraju svakog oka nainila petlja u koju e se zapetljati riba. Zato je toliko naziva za mree, ponekad i za jednu jedinu, u istom portu i moru. Razlikujemo mree to se diu na provu vitlom od onih to se izvlae na ruke (od kojih stradaju dlanovi, ramena, kria). I jedne i druge valjalo je pripremiti, suiti, krpati. One su se tangale i mastile u tekuini s liem i korom od smre, tamarisa ili bora, s borovim iglicama ili baburama. Kad ih s uzbuenjem diemo sa dna, ne mislimo na golemi posao oko njihova ispiranja nakon lova (da se s njih odstrane krljuti, mulj, vlasulje) ili pak na njihovo suenje po steralima, ha polaganje u sanduke kako misi, dok se ne rabe, ne bi izgrizli oka. Tko zna zato se obino zaboravljaju mree razapete na samom brodu (ispod jarbola, oko koeva i kosnika), kojih je svrha da spaavaju mornare od pada, za vrijeme nevremena, kad se uspinju po katarkama kako bi doveli u red jedra i njihove krize, usprkos vjetru i vrtoglavici. U mreama je ostao dio povijesti Mediterana. 48 Lov se mreom dopunjuje lovom na udicu ili uz pomo palangara (parangala), ostiju, vra i drugog pribora. Treba nai i odgovarajuu eku (jeku, mamac, meku, pastelu, varalicu ili si.). Izbor eke posebno je umijee: valja ga uskladiti s vrstama pohlepe ili prodrljivosti, i samih riba i onih koji ih love. To je umijee dovedeno do savrenstva na nekim starim obalama. Sve obale Mediterana nisu jednako stare. Pletenje konopa ne moe se odvojiti od vezivanja uzlova. I ta je vjetina poznata od davnina: vano je da se svaki uzao (grop ili vor) moe odrijeiti onako kao to je svezan ili nekako drukije. Postoji mnogo praktinih uputa u vezi s tim i oskudno teorijsko znanje o tome. Na nekim su molima ene pomoraca i ribara vezivale uzlove tako da ih vie nitko nije mogao razvezati, ni na moru ni na kraju (o tome su ispriane prie, na svim mediteranskim jezicima). Pouni su i nazivi pojedinih uzlova: ribarski, mornarski, monaki, onaj na muki i onaj na enski nain, s mekim ili tvrdim okom, s fiorentinskim i holandskim vezom (svaka obala ima i pokoju vlastitu podvrstu); po obliku vezanja razlikuju se osmica, pletenica, kita, tip, zbir, turban, kruna i dr. Dobro je podsjetiti i na to da se vorovima na uetu mjerila brzina broda i da se po njima i danas naziva ta mjera. ini se da je najjednostavniji i najodluniji od svih takozvani mrtvi uzao ili vor. Prema pukoj etimologiji jedan je grop, na istonoj jadranskoj obali,

prozvan grobom: "vezati uzao na grob". Na Korzici, u gradu Calviju, uputili su me na uara koji se posvetio uzlovima i o njima znao vie od ikoga drugog: kako se koji vee, emu slui, odakle je. Od njega sam nauio sve to znam o tome: dio sam toga i ovdje prenio. Mjesni podrugljivci, kakvih ima na svim obalama Mediterana, nadjenuli su mu nadimak Turiddu, zbog kojeg je trpio i koji ga je navodio da se jo vie preda svome djelu. Za stabilnost broda jamili su balastari, koji su dolazili na kraju posla: mjesto balasta (savure ili sovrnje, kako se jo zove) za vrijeme plovidbe, prilike u kojima ga se moe poveati ili pomaknuti, kad se mora smanjiti ili posve odbaciti, iskustva su koja se najtee stjecalo. Posebnu ulogu igrali su izraivai pulena, koji su stizali tko zna otkud i radili samo taj posao: figure na pramcu ili krmi (nemani, zmajeve, svece, sirene, velikae ili njihove grbove), koje negdje zovu i maskaronima ili bestionima, koje su na otoku Hvaru nazivali 49 "zviri". Spominjem ih kao amajliju: za velika nevremena mornari su ih prekrivali jedrom ili ceradom da ih zatite od valova i vjetra. Gusari ih nisu otkrivali ni svojim progoniteljima niti rtvama. (Tu se brodogradnja preplee s priama o brodovima, to je teko izbjei.) Na otoku Brau, u mjestu kripu, uva se pulena s polake "Buon Viandante", koja je potonula pod zagonetnim okolnostima (sve ostalo propalo je osim te pulene). Trogirska galija "La Donna" s ljepoticom na pramcu prola je, u bici kod Lepanta, izmeu turskog brodovlja, sablanj avaj ui preivjele: nestala je nedavno iz muzeja u Trogiru, neki govore da je oteta, a ne ukradena. Takvih je pria bilo mnogo na Mediteranu: iezavaju kao jezici na kojima su se priale, kao i pomorski nazivi. Podsjetimo se kako sve brodovi isplovljuju iz luka ili uplovljuju u njih, kako se zovu, tko ih ispraa ili doekuje, to znae kad se pomole na vidiku a to kad se izgube s obzora. Povijest iekivanja i ispraaja na Mediteranu pripala je literaturi i ona ju je vjerojatno zasluila. 50 Krstarenje brodom zapoinje vie puta i vie se puta privodi kraju, nikad posve (pogotovu kad se nastavlja u brodskom dnevniku ili knjizi). Kreemo najprije u manjim barkama, uz obalu, pod nadzorom onih koji vie znaju o moru, koje sluamo ili oponaamo. Onda se ide dalje, na vesla, jedra ili tko zna kako, pa jo dalje, ponekad uz rizik, manji ili vei. I, napokon, obino na neiji nagovor, uputimo se na pravu plovidbu, brodom koji se sluajno zatekao u luci ili onim koji smo dugo ekali, s opremom koja nam je pripala ili koju smo sami prikupili. I najvei su pomorci tako jednoga dana zaplo-

vili Mediteranom. Plivanje je potreba i umijee. Naini plivanja slini su na raznim morima, ali ne u svemu. Zajedniki su moda pokreti koji se ne ue, rukama, nogama ili tijelom, ispod povrine mora vie nego iznad nje. Razliiti su oni koje moramo nauiti, po valovima ili u strujama, u dubini ili na puini. Poloaj tijela mijenja se od jedne prigode do druge: nekad nam lice dotie more, nekad zaranja u nj ili se izdie iznad njega: to se vie izdie, to tijelo vie tone. Po tome kako plivamo moe se ustanoviti odakle smo: s koje obale, s otoka ili s ua rijeke. Najbolji plivai nisu uvijek roeni uz more: oni koji su dugo bili udaljeni od njega vie ga ele. Otoani obino plivaju drukije. Rijeani su ponosni na svoje rijeke i kad plivaju morem. Razlikuju se, najvie, oni koji plivaju samo iz nude od onih koji plivaju zato to to ele (sve razloge zbog kojih ele nije mogue navesti). O uicima plivanja mnogo se pisalo i jo vie govorilo: o tijelu i moru, sjedinjenju jednoga s drugim, o zamasima ruku i "zagrljajima mora", o tome kako iluzija da nam ono pripada postaje stvarnom, o pozama i stilovima. Svi Mediteranci ne vole jednako plivanje: stariji su se rijetko moili u moru, pogotovu to nisu doputali enama. Ronjenje iziskuje vei napor od plivanja. Potie ga dublja strast. Ograniene su mogunosti ronilaca: neizmjerne su dubine mora. Izmeu plivanja i veslanja takoer je mnogo zajednikog: ruke i noge bile su prva vesla, sva vesla slie dlanovima ili stopalima. Veslanje na galiji bila je najtea osuda na moru: ravnodunost mora poveavala je oaj. Galeoti su zavidjeli ak i brodolomcima. Mediteran jednako nagrauje ili kanjava one koji plivaju, rone, veslaju, koji ga vole ili ga se boje. 51 Neki od obreda ili obiaja predviali su se dok je brod jo bio na navozu kvera: i za njih se pripremala oprema. Sahrana u moru razliita je od pokopa u zemlju. Dok su plovidbe bile duge a zatite od kvara kratkotrajne, tijelo se sputalo ili bacalo s palube uvijeno u jedreno platno i omotano konopom: rub jedrenine proivao se pokojniku kroz nos, a uz noge mu se stavljao uteg (kamen koji se nalazio u savuri, eljezni teg koji se zvao gajandra, ponekad i topovska kugla), da potone uspravno, kao to dolikuje mornaru. Nekoliko kapi ulja prolijevalo bi se simbolino za njim. Ako je u blizini bio otok a posada odluila da se na njemu pokopa, po zemaljskom obiaju, na grob se zabadalo veslo, uz kri. Sam in obavezno se upisivao u brodski dnevnik: taj je podatak znaajan za one koji piu. Mogli ste donedavno sresti pomorce po lukama Mediterana koji su pamtili takve obrede: to je vano za one koji pripovijedaju. Riva, luka, mol i paluba, gradski trg i trnica, kver i pe-

karija, prostor kraj fontane ili svjetionika, uz crkvu ili samostan, groblje i samo more postaju tako od vremena do vremena otvorenim pozornicama. Na njima se igraju razliite uloge, beznaajne i sudbonosne, vre se obredi, svakodnevni i vjeni. Takvim su prizorima i dogaajima ispunjena stoljea: prolost i sadanjost Mediterana, povijest mediteranskoga teatra. Vaenje spuve iz mora jedan je od najspektakularnijih zanata. Spuve su srasle s morskim dnom, za stijene i raslinje na dnu, vie nego ijedno drugo bie. Ako bismo i tu traili parabolu, ne bi je bilo teko nai. Beru se kao plodovi ili love kao riba: dugo je bilo zagonetno i prirodoslovcima i samim spuvarima jesu li biljke ili ivotinje. Ne gibaju se, nego proputaju kroza se more koje se giba, proiujui ga. Raspolau, moe se rei, cijelim morem i svim vremenom potrebnim za njihov posao. Poznate su od davnina. Na najstarijim freskama koje su otkrivene na Kreti, koje su nalik na kulise, naziru se obrisi spuava. U higijeni, medicini (pojedine vrste sadre joda u kosturu), u loncariji i kolstvu bile su od koristi. Briu znakove: o njima se govori kao o pomagalu zaborava. Na Mediteranu su moda najvie rabljene, premda su na drugim morima vee. Sezona spuvarenja (na otoku Murteru kae se spugarenja) prilino je kratka, a vijek spuvara (spugara) ogranien. Alati kojima se slue nisu se mijenjali stoljeima: ronilac se 52 sputao, uz pomo kamena svezana o ue, do samoga dna, nabadao grozdove na osti ili sulicu kao da oponaa ratnika, grabio ih akama i stiskao poput rvaa, trpao u vreu koja je takoer visjela o uetu (taj dio posla izgleda najteatralniji, premda je vrlo opasan). Ulov se zatim gnjeio u vrei, cijedio se, mlatio palicama i pratljaama kao da se vri ito. Plod se ponekad stiskao i u prei, poput masline ili groa. Spuva se zatim ispirala morskom vodom i izlagala suncu, kao smokva. to je vie bila na suncu i upijala ga u se, postajala je svjetlija i dobivala na cijeni. Spuvari su bili manje cijenjeni od koraljara, premda im posao nije laki. Jedni drugima nisu, meutim, zavidjeli. Ime koje je spuva dobila na jednoj obali obino nije gubila na drugoj. Nazivi kao to su turski vr (ili turska kupa), levantinska rua, tunika ili barbarska zvijezda ne odaju meusobnog zazora ili poruge. U zanatu je bilo, oito, drugih, teih briga. Panju jezikoslovaca zasluuju u ovom iznimnom sluaju struni nazivi, koji podsjeaju na imena antikih nevjesta ili rijeka: Geodia, Tethva, Calyx, Cliona, Chondrosia, Axinella, Apelsina i dr. Mnogo su eznuli oni koji su davali takva imena. Neki su usporeivali Mediteran s golemom spuvom, koja je upila u se sva znanja: moda on to i jest. Koraljari (negdje kau berai koralja, negdje lovci na njih:

i tu je posrijedi dvojba o njihovoj prirodi) upotrebljavali su spravu po imenu inenj: tako se zvala na raznim jezicima, vjerojatno je mletakog porijekla. To je zapravo drveni kri s dugim resama od kudjelje ili razdrte mree, koji se bacao niz podmorske litice da za nj zapnu i da se otrgnu od podloge komadi koralja, crvenih kao to su oni zlarinski, ljubiastih, ponekad crnih. Spuvari nisu imali takvih pomagala. Oba zanata, bliska jedan drugom, osobito su se proirila kad je, krajem prologa stoljea i poetkom naega, filoksera unitila loze i oduzela vinogradarima kruh: potraili su spas u morskim dubinama, sunovraali se svatko sa svojim kamenom do dna, poput samoubojica, da zarade za ivot. Bilo bi suvie okrutno usporeivati takve scene s teatrom. Nije bilo dovoljno koralja ni spuava za sve: mnogi su odlazili s Mediterana u Amerike, Junu ili Sjevernu, gdje je tko dopao. Onaj tko pie o Mediteranu ili plovi po njemu ima osobne razloge zbog kojih to ini. Grad u kojem sam se rodio pedesetak je kilometara od Jadranskog mora. Zahvaljujui svom po53 loaju i rijeci koja kroza nj tee poprimio je mediteranska obiljeja. Samo malo dalje, idui rijenom dolinom prema sjeveru, ta se obiljeja gube: prevladava kontinent. Zanimale su me napose mediteranske rijeke i granice, povezanost jednih s drugima. Nisam uspijevao objasniti zato je negdje pojas uz more tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog ega na malu razmaku od obale dolazi do tolikih mijena: iza prve gore prekida se veza s morem, zemlja postaje zagorom koja je obino slabije pristupana ili neoplemenjena, ljudi imaju razliite obiaje, pjevaju druge pjesme (na primjer balkanske gange), drukije se natjeu (bacaju kamena s ramena ili igraju na ije-ete), u oima pravih primoraca bivaju manje ili vie tui: zovu ih ponegdje Vlaji ili Vlasi. Na drugom mjestu, unato gorskim lancima i drugim preprekama, pojavi se opet mediteranski element, mijenjajui i zemlju, i obiaje, i same ljude. One koje je more na neki nain odgurnulo od sebe izgleda da esto mui pitanje podrijetla. I kamen vjerojatno igra neku ulogu u svemu tome: u ovim je predjelima vie stijena (ili pak pustinjskog pijeska, na drugoj, junoj obali) nego zemlje. Svijet krasa svijet je za sebe: previe izloen suncu da bi bio obian, premalo zatien da ne bi bio ranjiv. On se otkriva tek uz obalu: postaje amblem Mediterana, kontekst mita, proscenij antike tragedije. Mediteranske rijeke utjeu na razne naine u more: jedne ulaze sveano, kao da su zadovoljne to su obavile posao, druge izgledaju zateene, uviru manje ili vie neodreeno i bezoblino; neke su od njih gorde ili odlune, neke bojaljive ili rezignirane; ove kao da ne ele pomijeati svoje vode s ostalim vodama, one pak kao da hoe sudjelovati u morskim poslovi-

ma ili sklopiti neki savez. More ih ne prima svuda jednako, a ni obala ne doputa svakoj od njih da se na isti nain od nje odvoji. Pojedine rijeke dugo traju u moru, nanose mu udarce ili ga prisiljavaju da im ustupi dio svoga prostora. Ne zaboravljam one koje su se sunovratile u kras, koje poniru u dubinu zemlje, da bi se kasnije opet pojavile, uza samu obalu ili u studenim vrelima na morskom dnu. Rijena ua imaju dvostruku narav: s jedne strane utjee rijeka u more, s druge more prodire u kopno. Delte ponegdje predoavaju prirodu njihova uzajamnog odnosa. Plivai s rijeka vjeruju ponekad, kad plivaju u moru, u Mediteranu, da raspoznaju rijenu vodu koja je u nj dotekla: da se ona i dalje razlikuje. 54 Obilazio sam korita i tokove mnogih mediteranskih rijeka, kupao se u njima, mirisao raslinje po obalama, usporeivao ga u slivovima gornjim i donjim. Na uima su razne vrste trske (trstike, rogoza, aa). Jake rijeke imaju posebnu trsku, koja raste i tamo gdje se mijeaju slatke i slane vode: Ebro, Rona, Pad, Neretva, Menderes, Oront, Don i napokon Nil gdje je moda trska jaa nego igdje drugdje. Borovi ne miriu isto u blizini rijeka i dalje od njih. Oni dugo mogu biti bez vode: smola im tada postaje gua a kora tvra. Po njihovu mirisu prepoznaju se pojedini krajevi Mediterana: upravo po tome kakvi su borovi u njima izrasli, kako su rasporeeni, jesu li kraj same rijeke ili uz obalu mora. Smokva preuzima i produuje mediteransku meu tamo gdje sustaje maslina. Hercegovaka poslovica kae da Jug nije tamo "gdje smokva ne nie i magare ne njae". Roga i bajam prate smokvu rijenim koritom do prvoga hladnijeg pritoka. Narana i limun iezavaju ponad ua, ovisno o tlu: oni su iz drugih krajeva presaeni u ove. Trave idu dalje, prelaze u brda, otpornije su: one su tu oduvijek. Neke se mirisne stabljike izgube: lavanda ili rumarin. Oleandri, agave, pa ak i 55 ilava makija, nestaju jedno za drugim, premda su otporni na vjetar. ipak se dri (on odavno ovdje raste), ali neto sjevernije postaje kiseo i divlji: preimenuje se u mogranj te, jo dalje, u nar. Kadulja gubi estinu i ljekovitost te takoer mijenja ime: postaje gorkim pelinom ili blagom alfijom. Od tamarisa i mirte ostaje samo ime, od palme i datulje uspomena, od kapare i koromaa jedva okus, i to pod raznim nazivljem: kae se i kapar, i komora, i motrika. Kapula i esan imaju uz more drugi sastav i vonj, dalje na kopnu drukije se zovu: luk, crni i bijeli. Pomidore su na obali crvenije: tko bi rekao da su i one prenijete s druge obale! Brnistra (zvana takoer utilovka, ukovina, ku ili uka) do kraja je odana Jugu, crpe svoju utu boju i osobit miris iz naj-

sunije zemlje i, moda, samog kamena. (Promjene naziva mogu se dovesti u vezu ne samo sa zahtjevima botanike ili fitologije nego i posebnim razlozima semantike, u dubljem smislu te rijei.) Lovor je na jugu pun i bodar; idui dalje prema sjeveru list mu se stee i nabire: lorber mu je naziv, od istoga je korijena. Lovorov vijenac ostaje znamenjem slave i tamo gdje biljku poznaju samo po retorici. Loza se prilagouje mijenjajui poloaj i vrstu ali, ini se, ne zadravajui svoje biblijske osobine, osim moda uz tri-etiri blagoslovljene rijeke, koje ne uviru sve u Mediteran. Nama koji smo odrasli uz rijenu obalu, svaka prava, juna rijeka predstavlja neku vrstu mora. Lako nam je pratiti kako se njome uzvodno probija mediteranski element: slijedio sam ga Ronom do Lyona (dalje prema Lemanskom jezeru i enevi gubio mu se trag i povremeno vraao); Padom ide do alpskoga lanca, takoer s prekidima; Arnom ne znam dokle ide, moda do nekih vrela toskanskog narjeja. Tibrom uzvodno ili nizvodno uvire u povijest, Nilom se penje do asuanskih uda, Ebrom otvara put Aragonu i Navari: i Guadalquivir je dobrim dijelom mediteranski iako se ulijeva u Atlantik; i Tajo je donekle takav. Zaustavio sam se kratko na Jordanu: na nj se odavde gleda biblijski, preko Svetoga pisma, kao uostalom i na Mrtvo more u koje utjee. Ne pitamo se kako njegove vode prolaze kroz najdublju udolinu svijeta, pokraj Jerihona, i utauju ei okolnih naroda: koliko su ostale dostojne velikog krtenja, na pragu Mediterana, na poetku njegove obnove. 56 Za svaku se zemlju moe nainiti hidrografska karta. Vardarom dopiru mediteranski dahovi do Skoplja i jo dalje (osjete se i do Ohridskog jezera), Soom sve do Julijskih Alpa, Neretvom struje kroz Mostar (grad u kojem sam se rodio) do Bosne, Skadarskim jezerom i Moraom utjeu u unutranjost Crne Gore. Mnogo je tu manjih rijeka koje neopravdano zanemarujemo, koje zadravaju u svojim rukavcima mediteranske posebnosti: od Bojane do Mirne i Dragonje, preko Zrmanje i Krke, rnovice i Cetine s Poljicima i njihovom malom republikom u podnoju Mosora, uzdu svih ostalih pritoka i njihovih kneevina. Reklo bi se da rijeke s talijanske strane Jadrana (osim onih sjevernijih, poput Pada ili Adigea) istjeu iz samog Apeninskog poluotoka: takve su primjerice one sa zvunim imenima i malo vode, kao Reno, Lamone, Savio, Pescara, Biferno, Ofanto i jo neke do Tarantskog zaljeva. One balkanske kao da dolaze iz nutrine kontinenta. Priroda tih veza iskazuje se na razne naine, ponekad vrlo tanano, u rijenim tokovima, na ovom dijelu srednjega Mediterana. Grku ne presijecaju osobite rijeke, osim moda Vardara, kojeg Grci zovu Axios i dijele s dananjom Makedonijom: bez

njegova udljivog dotoka Solunski zaljev i sam Solun sigurno ne bi bili ono to jesu. Na istoj su egejskoj strani, slabiji od Axiosa, Aliakmon, Peneios, Sperkeios, Kefissos. Biljeim im imena onako kako sam ih uo. Na jonskoj strani pamtim Thvamis, Arakidos, Akhelos, Mornos. Po rijekama se takoer razlikuju jedna od druge jonska i egejska strana. S Peloponezom je, izgleda, drukije: Pyrros, Peneios, razliit od onog istoimenog na sjeveru Helade, Eurotas u Lakonijskom zaljevu, Alfeios, sve su to zapravo rjeice. Zagonetne su njihove efemerne pritoke: sam nain na koji neke od njih uspijevaju opstati po najsuem ljetu, ma i s najmanjom koliinom vode, odaje moda neku dublju vezu s nutrinom zemlje. Zbog toga se, vjerojatno, u stara vremena toliko govorilo o podzemnim rijenim tokovima: Periflegetom bijae sav u vatri, Aheront u boli i trpnji, Stiks nalik na "najstraniju kletvu", Kokit poput "krika i alopojke". Plemenite se nadzemne rijeke nisu lako mijeale s loijim vodama od sebe: Titerasij je, uvirui u penejske valove nastavljao tei po vrhu, "kao ulje". Grka je sva bila okrenuta moru. Dobivala je na morskoj strani, gubila na kopnenoj. Kopno ju je na kraju razorilo: rijeke same ne mogu spasiti dravu na Mediteranu. 57 Grke se rijeke s egejske strane razlikuju od turskih, barem od onih koje sam vidio, kao to su Bakir, Menderes ili Gediz. Ove posljednje pokazuju da dolaze s druge obale, koja ima drukije zalee. Tu su se kontinenti odavno razdvojili, tako da ih rijeke vie ne mogu pribliiti. Kroz Bospor i Dardanele tee, poput goleme struje, viak voda koje su u Crno more donijeli Dunav i stare ruske rijeke. Pohodio sam letimice ua Dona, Dnjestra te napose Dnjepra na kojem je krtena Kijevska Rusija: njihove se vode razlikuju od mediteranskih, premda, uza samo more, manje nego to se obino misli. U Beogradu ili Novom Sadu povjerio mije Ukrajinac iz Odese da ga Dunav na tim mjestima podsjea na Crno more i da sam sebe smatra Mediterancem: Ex Ponto. Dotoci s kontinenta ne slue samo odravanju vodostaja. Crno je more ipak neodvojivo od Mediterana, unato tjesnacu to ih dijeli i udaljuje. Ne poznajem dovoljno rijeke sjeverne Afrike. Spominje se obino Nil, i to ne samo zbog Mediterana. Zanemaruju se razne vode koje se na vrelu tlu s mukom odravaju, u neobinim koritima, u pijesku ili pokraj njega, ponekad jedino u du58 bini, u velikim zemljanim zaklonima od sunca. Pratio sam neke od njih koje dolaze do mora: Mederu u Tunisu, koja utjee pokraj Kartage, efik u Aliru, koji se u gornjem toku prekida sve dok ne dobije jae pritoke, negdje izmeu Medeje i Makare, Moluju u Maroku, koja se ulijeva u blizini Melille,

nedaleko od rta Triju Ralji. Te tri sretnije rijeke kao da ispunjaju zajednike elje predjela kroz koje teku i njihovih stanovnika: zelene su na dubljim rukavcima ili virovima, korita su im od stijenja i oblutaka, spremne su da odole i pijesku, i pustinji, i suncu Afrike, najsjajnijem i najokrutnijem na Mediteranu. Iskustvo pijeska rijetko stjeu oni koji su privreni moru. Ja ga nisam stekao. Mnogi govore o slinostima pustinje i morske puine, dina i valova, o njihovim zajednikim vjetrovima ili usudima. Neki su arapski pjesnici posvetili tome svoju darovitost. Prelazei iz pjeanih prostora u krajeve gdje je sua blaa, raslinje se mijenja i obnavlja. Tamo gdje pustinja dolazi do mora, more gubi dio svoje posebnosti. Na rubovima velikih visoravni, po obroncima Telia, u Sahari, opet se javlja mediteransko bilje. Prepoznajem iulu ili iimak {al-sedra), rutu (al-Jidel), lavandu (al-khozama) i vrijes koji je tu svjetliji, kadulju koju Arapi zovu al-kuvajsa i al-menema, na obali i dalje od nje, brnistru (al-vezzal) i mirtu (al-rihan) te neke stabljike kojima nisam uspio odgonetnuti ni vrstu ni ime, iz kojih, kad se prelome, procuri mlije, gusta i ljepljiva. Mediteransko bilje ide dublje na Jug, preko afrikih lanaca, nego na Sjever, u evropsko zalee. Ima jakih izvora, udaljenih od mora, od kojih samo dio prelazi u rijena korita. Ljudi i ne ele da izvor otee do rijeke, jer ona odlazi u more: htjeli bi ga cijela sauvati za se. Neki se stari gradovi nazivaju po izvorima: Tlemcen, na primjer, na nekom starom hamitskom dijalektu. Vana su takva mjesta osobito na suhim putovima: Sahara znai siromana zemlja. Tu su vode istinsko bogatstvo: izvori ivota i vjere u vjeni ivot, spas tijela i proienje duha. Cijene se vie nego na suprotnoj, sjevernoj strani. Ne smijemo zaboraviti da smo mi sjever Mediterana onima koji otuda gledaju. Ne moemo dovoljno saznati o rijekama ako ne znamo i vjetrove koji pusu na svakoj od njih, ako nismo upueni u prohodnice i koridore u kojima oni razmjenjuju morske i kopnene sastave, ako ne poznajemo stanovnike s obala i rijenih 59 ua. Sve dok ih prate zapasi mora, rijeke primaju iste kie kao i obala. Kasnije ih dijele sa zaleem. Teko je potvrditi ili porei uvjerenje, rasprostranjeno meu ljudima iz dolina, da je mogue razlikovati kie po njihovu porijeklu: one koje su se netom oslobodile morskih soli od onih koje je sunce negdje iscrpio iz posne zemlje. Nitko ne poznaje sve narode koji ive uz mediteranske obale, niti oni sami sebe dovoljno znaju. Ponekad nismo sigurni ni u to to je narod: grad ili zemlja, nacija ili drava, jedno odvojeno od drugo-

ga ili oboje zajedno. Ovdje se ne pie povijest koja je napisana, ne tragam za prolou koju su drugi ve istraili: elio bih predoiti prisutnost naroda na moru ili njihove veze s njim, ako se to moe i smije izdvajati iz prolosti ili iz povijesti. Redoslijed je u ovakvim prilikama ovisan o mnogim stvarima, osobnim ili drugim: u ovom putopisu ili raspravi on ne znai prvenstvo ili prednost. Neki narodi Mediterana, osobito manje poznati, zasluuju vie panje nego to im se obino posveuje; sve ih ne poznajem, o svakom ne mogu govoriti u Brevijaru onoliko koliko zasluuje, na svim obalama Mediterana nisam bio. Narodi s mora koje spominju najstariji zapisi bili su neprijatelji idovskog naroda. On se ve prije dolaska u Kanaan sukobio s Filistejcima, vinima moru, po kojima je Palestina dobila ime. Mediteransko su more idovi po njima prozvali Filistejskim. Ono im se inilo veliko: nazvali su ga Velikim morem. Mrtvo more, kojem su lake prilazili, bilo je previe slano: dobilo je ime Slano ili Gorko more. Genezaretsko ili Galilejsko jezero, koje je ispod morske povrine i kroz koje tee pitka voda Jordana, zvali su Genezaretskim ili Galilej60 skim morem (kasnije i Tiberijadskim): moda zato to im je vie odgovarala njegova veliina ili pak to nisu razlikovali jezero od mora. Na njemu su lovili vie nego na Velikom moru, Filistejskom. Mesija je proveo izabrani narod kroz more koje se otvorilo: hodali su po njegovu dnu, nisu plovili po njemu. Prorok Jona je plivao u ribljoj utrobi, nije brodio: ime mu na hebrejskom znai golub, nije galeb. Stari su idovi bili ratari, vezani za zemlju. Prilike su ih prisilile da budu nomadi. Bez vlastitih obala nisu mogli izgraditi brodovlje. Na tuim brodovima nisu mogli postati kormilari. U izgonu su imali rabine, a ne kapetane. Manje ih je privlaila znatielja za novim svijetom, vie elja da se vrate u onaj iz kojeg su bili izgnani. Pogled im je od davnina bio upravljen prema providnom mediteranskom nebu: prepoznali su na njemu jedinoga Boga i prvi primili njegove poruke. Nastojali su ostati, kad god su mogli, blie Jugu, izbjegavali su Sjever. U njihovu pamenju, i u nadi, zemlja u koju su se eljeli vratiti bila je i ostala kraj mora i pustinje, izmeu Mediterana i Mrtvoga mora.

Ne znamo kakvo su pomorsko iskustvo imali Arapi prije njihova dolaska na mediteranske obale. Istona mora i zapadna bila su dugo odvojena jedna od drugih: gradila su razliite brodove, od druge grae i drukijeg oblika. Arapi nisu nazivali Mediteran, kao Grci ili Rimljani, svojim morem, nego Sirijskim ili Rumelijskim. Njihovo more bilo je ono uz Arabijski poluotok, koji zovu svojim otokom {Dazirat al-Arab), s kojega su poli: tu bijae teite nacije, tu je ostalo sredite vjere, tu je oslonac pamenja. S Mediteranskoga mora nisu ili na druga, jer je ono samo za njih bilo drugo more. Pokazali su da i na njemu mogu biti ravni drugima. Nisu izili na Atlantski ocean, kao njihovi iberijski suparnici, ali je i Arapsko more dio oceana, Indijskoga: iskustvo dvaju oceana nije, ini se, ni mogue stei a da se ne iscrpi snaga nacije ili drave, upornost osvajaa ili moreplovaca. To uspijeva, moda jedino, narodima s otoka: more je oko njih sa svih strana, ne zna se na kojoj je spas. Arapi nisu jedan narod: u dugim razdobljima bili su vie jedni uz druge nego to su bili zajedno. Vienja mora nisu im zajednika. Onima koji se sele i onima koji ostaju u svojim naseljima, pogotovo uz obalu, ni gledita nisu ista: sedentarni i nomadi nemaju jednak obzor. Arapske su obale preiroke da bi njihovi stanovnici mogli biti jedno. Zalee im nije sklono ni 61 pogodno da se na nj oslone i njime pomognu. Razlike su tu goleme izmeu primorja i unutranjosti, Sahela i Sahare, izmeu ljudi s mora i iz oaza, onih s Telia i sa debela. Suhoa tla i e pustinje zahtijevali su da se sva snaga uloi u zemlju i utroi na odranje: nije je preostajalo za more. Pustinja se ne da osvojiti lake od mora i ne iscrpljuje manje od njega. Arapi su obradili najljepe vrtove, ali njihove luke nisu bile najuspjenije. Trokutasto jedro na njihovim laama, koje su od njih preuzeli drugi i prozvali ga arapskim, nije bilo dovoljno da se ovlada Mediteranom: da se s njega krene na druga mora. 0 Koptima i njihovoj vezi s morem malo se zna. I njihovi egipatski preci bili su vie zaokupljeni Nilom i deltom nego morem i plovidbom: povijest je zabiljeila malo njihovih pomorskih podviga. Putnici staroga vijeka uli su da u zemlji faraona more nazivaju iam (to nije bio samo egipatski naziv): koptski su potomci sauvali tu rije sve do prologa stoljea, na nekim mjestima i do naega, ali su je izgovarali s tamnijim samoglasnikom: iom ili eiom. Fonetika sumraka pratila je njihovu sudbinu. Uz more nije bilo mjesta za njih: nadirali su spomenuti narodi s mora, zatim drugi, s kopna. Kopti su primili novu vjeru i pokuali joj dati svoje obiljeje: i vjera im je proglaena otpadnikom. Gradili su bogomolje umjesto brodova, podizali samostane umjesto luka, ponekad u blizini za-

ljeva, esto uz rub pustinje: plovidbu su zamijenili molitvom. Neki od najveih pustinjaka i najponiznijih monaha Mediterana - sveti Antun, sveti Pahom, sveti Makarije - izdanci su koptskog stabla. 1 Berberi su potisnuti s obale na visoravni, u brda i pustinju. Ponegdje su se zadrali kraj mora: dio njihova narjeja ostao je u zaljevima, mnoge rijei na otocima. Stari putopisi tvrde da su se bojali mora vie nego Arapi. Sauvali su, unato svemu, vlastite nazive za brod i jedro, za kormilo na brodu. I more zovu svojom rijeju: ilel; i palmin plod: tegla. Pomorski narod nisu bili niti su mogli postati. Nemaju svoju rije za veslo, imaju je za drak vesla: bili su veslai na tuim galijama, kranskim i muslimanskim. Neki su postali gusari, poznati u tome pomorskom zanatu po vjetini i po okrutnosti: i drugi su prema njima bili okrutni. Dio prostora koji im je pripao (kao i onaj koji njihovi beduini dijele s drugima) jedan 62 je od najnezahvalnijih. Svi narodi Mediterana nisu mogli postati mediteranski. Turci su doli iz dubine azijskog kontinenta. Prelazili su preko rijeka u amcima i kajacima: te su nam dvije rijei donijeli iz krajeva iz kojih su doli. Moru nisu bili vini: posudili su od Perzijanaca naziv deryasi i njim ga imenovali. Svojom rijeju deniz zvali su sve vode, slane i slatke. Bili su uspjeniji na kopnu, jahali su na konjima, nisu poznavali brodove. Ne znamo koliko su bili razliiti kad su doli i jesu li razlike meu njima utjecale na izbor mjesta koja su zaposjeli: blie moru ili dalje od njega. Po tome se i danas razlikuju. ee su bili ratari nego ribari, vie osvajai nego moreplovci. Posvetili su i opjevali maslinu i smokvu, uzgajali kao i drugi lozu, ipke i bajame na stranama kojima je more sklono. Mala Azija vie je dio kontinenta nego poluotok. Na mnogim mjestima prilazi su s mora uski ili zatvoreni. Litice ponegdje stvaraju zalee na samom poetku obale. Sjevernu obalu razdire vjetar i mraz. Juna i zapadna negdje je manje, negdje vie mediteranska. Neki od starih gradova uz more srueni su ve prije turskog osvajanja: starine koje su se sauvale pripadale su starosjediocima vie nego doljacima. Turci su podijeljeni izmeu vlastite prolosti i sadanjosti, izmeu osmanlijske slave i sutona Otomanskog carstva: sami se ude snazi koju su nekad imali, slozi to ih je sjedinila ili neskladu to ih je podvojio. Nisu iskoristili more koliko su mogli: pokazali su da mogu vie. U dijelu njihove zemlje koji je na evropskoj stra63 ni - Rumeliji ili Urumenliji - ostali su vie na rubu Balkana nego na Mediteranu. Siriju sam vidio u prolazu, letimice sam proao i kroz Li-

banon. Sirija je arapska, ali su narod i prolost u njoj pomijeani. Prilaze s mora zatvorio je planinski lanac Aamsarije. Od triju rijeka koje se ulijevaju u Sirijsko more (Arapi su tako zvali cijeli Mediteran), samo jedna - Oront, domoroci ga zovu Nahr al-asi - otvara iri put u unutranjost. S onu stranu lanca duboko je zalee. I primorje i zalee granie s pustinjom: ona saobraa i s jednim i s drugim bolje nego to oni sami meusobno saobraaju. Sve to tu nije pustinja odaje starinu i podsjea na prolost: put od Antiohije do Alepa (Haleba) preko Libanona, zastanak u ruevinama Bejruta (tako su srueni u prolosti mnogi mediteranski gradovi, najblistaviji), Damask u kojem su se kovale najotrije sablje i tkala najnjenija sukna. Sama pustinja ne podsjea ni na to drugo doli na sebe i nita ne odaje. Tamo gdje ona izbija na more gubi se miris mora. Zadrao sam se na uu Oronta, prepunom trske, jake gotovo kao ona na Nilu. Zastao sam na Teli Kalakhu i Teli Kazelu, na mjestima gdje arheolozi jo tragaju za potonulom lukom, koja se vjerojatno zvala Simvrra. Nazori ljudi iz primorske ravnice i onih s oblinjih gora, s obale i iz pustinje, razlikuju se i u ovom dijelu Mediterana, u Siriji i Libanonu, kao i u drugim slinim krajevima. Svi se okreemo Grkoj i svatko je smatra svojom. Ona nije svaija. Grka nije sva na moru, kao to je mnogi zamiljaju: i u njoj ima planina, i snijega na planinama. More joj oplakuje obale, prodire u njih, ali ne svugdje jednako i ne na isti nain. I obale i more jo su onakvi kakvi su nekad bili: otoci su jednako rasporeeni, Cikladi i Sporadi, Jonsko i Egejsko more svako je na svojoj strani, nebo ima boju koju je imalo. Unato tome, prolost se ne vraa, povijest se ne ponavlja, Grka i Velika Grka davno su se razdvojile, Helada i Bizant trajno su se razili, Bizant i Istono carstvo nisu se nikad nali. Prijelomi su bili teki i duboki, gubici na kopnu poveali su se na moru: svaki put se valjalo upitati to je ostalo od onog to je bilo. Sami su se Grci pitali je li ostalo dovoljno i moe li se s time ii dalje, kako nastaviti ili pak poeti iznova. Sudbina Mediterana esto se poistovjeivala sa sudbinom Grke. 64 Mnoge su vane stvari nosile grka imena, stara i nova, ekumenska, ali su pripadale drugima: sama imena nisu mogla nadomjestiti stvari. Drugi su tumaili prolost Grka bolje nego to su to oni umjeli i mogli. Sami su morali sluiti drugima, koji su dolazili u njihovu zemlju da joj se poklone. Doljaci su se divili njihovoj prolosti, ne razumijevajui sadanjost, zamjenjujui jednu drugom: sami su Grci traili sebe u prolosti vie nego u sadanjosti. Odlazili su iz svoje zemlje alei za njom po svijetu ili pak ostajali u njoj nezadovoljni njome: nostalgija je najvie grka rije. Na moru su siromaili vie

nego na kopnu, na otocima vie nego uz obalu. Pothvati na moru pretvorili su se u sjeanje na ono to su bili. Linosti i dogaaje zamijenila je povijest. Slavuje preuzela na sebe knjievnost. Grki je jezik sauvao u sebi i sjeanje, i povijest, i slavu, premda se i sam izmijenio. Moe li itko zamisliti Mediteran bez Grke? Moda je i samo to pitanje proizalo iz njezina predanja, koje je postavilo sva vana pitanja. Italija ima svoju istonu i zapadnu obalu, obje mediteranske. I nju je more dijelilo, ali drukije nego zemlje koje su i na unutranjem i na izvanjskom moru: ona je na raznim stranama istoga mora. Bilo je razdoblja kad je bolje ilo jednoj nego drugoj strani Apenina, kad su se suprotstavljale jedna drugoj: gornje i donje more {mare superum i mare inferum), Jadran i ono Ligursko ili Tirensko. Jug je nekad bio otvoreniji i moniji od Sjevera, Sjever dugo nije mogao postati mediteranskim. Napokon je prevladao. Njihovu je zbliavanju pridonijela uskost zemlje vie nego irina mora. Razdijeljeni poluotok nije mogao sastaviti kraj s krajem da objedini sredstva i snage za skupe i daleke plovidbe u Novi svijet. Tjeio se daje batina svijeta u njegovoj prolosti, na njemu samom. Blago mediteransko more uljuljkivalo je takve tlapnje. Italija je vie na moru nego mnoge druge mediteranske zemlje. Stari Rimljani nisu bili pomorski narod, ali su osigurali obalu i podigli dobre luke. Apeninski je poluotok i otok u isto vrijeme. Na jednoj i drugoj strani ima zaljeva, koji su manje ili vie zasebni. Cijeli je Jadran neko bio Venecijanski zaljev. Uz obalu su znatni dijelovi zalea, odvojeni od mora. Primorski gradovi nalik su na drave: ophodili su se ponekad jedan s drugim kao sa stranim dravama. Usprkos tome, Italija je uinila ono to nitko nije prije nje u novim vremenima: probudila je samu sebe i svijet oko sebe. Takav je poloaj poticao i is65 crpljivao. U sretnijim razdobljima povezivali su se trgovina i moreplovstvo, radinost i graditeljstvo, manufaktura i umjetnost, proizvodnja i stvaralatvo. U drugim, manje pogodnim, dijelovi su razbijali cjelinu: ratovi iznutra bili su opasniji od napada izvana, oholost kneevina prijeila je preporod, tromost ustanova zaustavljala razvitak. Zemlja je bila jednom s Rimom, drugi put bez Rima. Zadovoljstvo sobom ustupalo je prednost drugima: drugi su izumili tampu, sagradili jae i sigurnije brodovlje, otkrili Ameriku. Kolumbo nije isplovio iz rodne Genove, uz pomo gradskih uprava ili Svete stolice, nego iz Palosa, uz podrku katolikih kraljeva, ujedinitelja panjolske. Latinsko jedro bilo je pogodno za plovidbu Mediteranom, nije za ocean. O Talijanima se, moda vie nego o drugim mediteranskim narodima, govori openito: o njihovoj junjakoj naravi ili burnom temperamentu, o tome kako lako prelaze iz radosti u

brigu, iz ale u srdbu. Nijedan narod nema sve mediteranske osobine: imaju ih pojedinci na cijelom Mediteranu. Govor o ljepotama Italije i jedna vrsta literature o njima navodili su mnoge da prije vide ono to im je reeno da treba vidjeti nego ono to im je bilo pred oima, da ne razlikuju prolo ili sadanje od samih predodbi o prolosti ili sadanjosti, da na svakom dijelu poluotoka otkrivaju pakao, istilite ili raj, sukobe Rima i pokrajina, suparnitva Venecije i Genove, Napulja i Palerma, Firenze i Siene, u svakom gradu razdore gibelina i gvelfa, iza svakih gradskih vrata Montecche i Capulette: da su im u svakom poslu mafia ili camorra, u svakom katelu Medici ili Borgie, u svim kapelama jedni te isti prelati i sveci. Ne ot66 krivajte nam Mediteran, kae se u nekim mediteranskim gradovima onomu tko govori o stvarima koje su svakom poznate. Iberijski je poluotok, zapravo, manjim dijelom poluotok, a veim kontinent: produetak ili kraj Evrope, jedno i drugo. Njegova unutranjost nije mediteranska, niti su mu to svi rubovi u jednakoj mjeri. panjolci nisu jedan narod, ali im je panjolska zajednika domovina: Pireneji su vie pridonijeli da ostanu na okupu nego volja samih stanovnika. Razne su se prolosti sastavljale u jednu prolost, povijesti se vezale jedna uz drugu: dijelovi zemlje osvojili su napokon zemlju. panjolska je pokazala da je to mogue i kakva se cijena za to plaa. Dvije iberijske strane podijelila su dva mora, razni horizonti svakog od njih, razliiti pozivi jednoga i drugog. Na unutranjem moru izgledi nisu bili veliki: takmaci na Apeninu prije su poeli i bili bolje povezani s drugima, a i obale su im bile pogodnije. Atlantski je ocean dugo bio nepoznat i inio se pogibeljan: na njemu je valjalo potraiti spas. (U tome vremenu obino zamiljamo zajedno cijeli iberijski svijet: panjolsku i Portugal, jedno uz drugo.) panjolska je prenijela dio sebe same na drugu stranu svijeta: time se podijelila i iscrpla. Pokazala je da umije bolje osvojiti nego sauvati i da ono to osvoji loe dijeli (moda upravo zato to je i sama podijeljena). U novom latinskom svijetu gubilo se njezino latinstvo. Veza s Mediteranom nije bila onakva kakva je trebala biti. Vie sam obilazio panjolsku zemlju nego to sam plovio uz njezine obale. Razlike izmeu Kastilje, Katalonije i Galicije, baskijskih i drugih pokrajina, izgledale su mi u neem vee, u neem mnogo manje nego onima koje sam susretao i koji su o razlikama govorili. Iberija ima svoj Levant. O Kataloniji i Okcitaniji, jednoj uz drugu, na panjolskoj i francuskoj strani, moe se govoriti zajedno ili odvojeno: dravama kojima su pripadale nae je more bilo manje vano. U Kataloniji sam bio vie nego u drugim pokrajinama. To je zemlja koja se dugo oporavlja. Onaj tko to ne shvati nee je razumjeti. Valencija je moda vie povezana s kastiljskom stranom nego Barcelona.

Stanovnici Baleara manje se opredjeljuju za jednu ili drugu stranu: mnogi ih zato smatraju ravnodunima. Na otocima takva opredjeljenja i nisu najvanija. Ima vie rijei na tom dijelu obale kojima se oznaava ravnica. Lake je shvatiti to svaka od njih znai nego zato ih je toliko: huertas, vegas, planas, marismas, marinas, planas. Mnogi bi, ini se, eljeli 67 stei povoljniji poloaj spram mora. Stanovnike zalea nazivaju, kao i drugdje, podrugljivim imenima (uo sam u Valenciji rije churros, ne znam jesam li je dobro razumio). Kastilci imaju dva roda za more: el mar i la mar. Filolozi napominju (svatko je tu pomalo filolog) da bi se i po tome moglo zakljuiti kako tko prilazi moru: takvi zakljuci odaju utjecaj literature, u zemlji koja izlazi na dva mora. I Francuska je na dvama morima, ali je na jednom i na drugom samo djelomice pomorska. Na evropskom je kontinentu vie nego na atlantskoj i mediteranskoj obali. Na Atlantiku je vie nego na Mediteranu. Provansa, na jugu, takoer se dijeli na gornju i donju, jednu vie, drugu manje mediteransku. Obje su u Languedocu, koji je i sam gornji i donji. Roussillon je i Languedoc i Katalonija. Delta Rone je podijeljena na dva glavna rukava, izmeu kojih je Camargue. Zalee je blizu i daleko u isto vrijeme: u susjednim brdima ivi se drukije nego na obali. Jezik kojim se govori ima mnotvo razlika: kao da se samo vjetar mistral i more posvuda jednako zovu. Padine Alpa nazivaju se tu maritimnim: tako su ih prozvali oni koji ne poznaju dovoljno more. Provansalci su narod Juga, nisu pomorski narod. Aurna obala i Lionski zaljev (Sinus Gallicus) bili su nastanjeni prije rimskih i romanskih vremena. Gradovi uz obalu, nastali prije srednjega vijeka, nisu postali ono to su na takvu mjestu mogli postati. Tuda je prolazila granica Kraljevstva i Carstva. Jugom je vladala monarhija sa Sjevera. Vlastela su darivala pokrajine kao miraz. Francuski kralj je podigao luku na mjestu koje se zvalo Mrtve Vode (Aigues-Mortes). Bila je to slaba luka, spojena kanalom s morem: vrijeme i blato zatrpali su kanal. Ni Monarhija ni Republika nisu imale osobit interes za mediteranske strane. Carstvo nije imalo vremena. Veliki pomorac roen u Albiju, isplovio je s "Astrolabom" i "Busolom" iz Bresta. Zastave s ljiljan ovim cvijetom vijorile su se na katar kama u Toulonu i Marseilleu ugroavajui na trenutke susjedne sile: nikad dovoljno da bi sama Francuska postala pomorskom silom Mediterana. Ni Balkanski poluotok nije cio mediteranski, kao to to nije ni Iberijski, pa ak ni Apeninski. Dalmacija je mediteranska, ali istona obala Jadrana nije sva dalmatinska. Na sjeveru je Slovensko primorje i Transki zaljev, na jugu Boka Kotorska koja se oslonila na Crnu Goru. U povijesti je postojala

69 ua i ira Dalmacija, gornja i donja, bijela i crvena, pod vlastitom hrvatskom krunom ili pod ezlom stranih vladara, napose mletakoga lava. Izgleda da je ona najprije bila samo dio zagore, da bi se zatim prostrla od rijeke Rae u Istri do Mata u Albaniji. Jednom se svodila na nekoliko gradova srednjeg Jadrana, drugi put joj je pripadalo golemo okolno podruje. Na prvim kopijama ptolemejskih karata u nju je ukljuen povelik dio Ilirika, Liburnije, ili Bosne. Dubrovaka Republika nije bila dijelom Dalmacije sve dok nije u Ilirskim provincijama izgubila samostalnost: potom je Dubrovnik postao opet neto drugo. Kvarner je bio i ostao izvan nje, zajedno sa svojim otocima: otoani se ne smatraju svi Dalmatincima. Etnike granice nisu postojale u prolosti, pravne i dravne mijenjale su se kroza stoljea. Rijetka su bila razdoblja u kojima su istoni Jadran i njegovo zalee imali iste vladare i zajednike zakone: obalu su obino drali jedni, zalee drugi. Idui prema moru, mnogi ipak zamiljaju cijelu obalu kao Dalmaci70 ju. Oni koji je bolje poznaju ograniavaju je, otprilike, na prostor izmeu ua Neretve i Zrmanje, najdalje do zidina staroga Senja. Najvei je dio istonoga Jadrana hrvatski. Razlikuje se od unutranjosti Hrvatske: odijeljen je gorskim lancem od panonske ravnice ili Slavonije, dijalektom od Zagreba i Varadina. Juni su Slaveni doli na Balkan kao kopneni narodi. Manji se dio njihovih plemena priklonio moru i ostao uza nj. Njihovi pothvati na moru, osim rijetkih iznimaka, nisu prelazili jadranske granice. Mornari iz ovih krajeva izlazili su na Mediteran i druga mora vie pod tuim zastavama nego pod svojim: ponekad nisu ni znali koje su doista njihove. Teko je, moda najtee, govoriti o narodu kojem pripadamo. Nemogue je udovoljiti svemu to se u takvim prilikama oekuje, osobito na mediteranskim obalama. Oni koji previe hvale svoje, gube u oima drugih. Malo se zna o Junim Slavenima na Mediteranu, ni njihovi susjedi na Jadranu ne znaju dovoljno. Sami nismo uinili sve to je trebalo da se sazna vie. Ponavljali smo esto kako su ovo tlo obiljeile mediteranske struje: ono je raskre Istoka i Zapada, razmee Istonoga i Zapadnog carstva, latinstva i bizantstva, poprite kranskog raskola, sukoba kranstva s islamom. Naa se kultura stvarala u izravnoj vezi s mediteranskim kulturama, kao "trea komponenta" meu njima: meu protuslovljima zapadnim i istonim, junim i sjevernim, primorskim i kontinentalnim, balkanskim, evropskim i drugim, naim vlastitim. (Onima koji ele znati vie o tome pokuat u dati stanovita objanjenja u Glosaru ne hotei ovdje remetiti razmjere niti redati podatke.)

I sami se pitamo, kao i drugi, to smo zapravo svatko napose i svi zajedno: narodi na rubu kontinenta, stanovnici Balkana, Slaveni na Jadranu, prva zemlja Treega svijeta u Evropi ili pak prva evropska zemlja u Treem svijetu. Mogli bismo biti i jedno i drugo: Mediteran ne odreuje takve pripadnosti. Albanci su, po svemu sudei, starosjedioci na Balkanu. Teko je ustanoviti jesu li im preci bili Iliri ili Traani, ni oni sami nisu u to posve sigurni. (Jo je tee ustanoviti otkuda ili od koga tko potjee tamo gdje se zbog porijekla meusobno optuuje.) Albanski Toski blii su moru nego Gegi, jedni su vie primorci, drugi ee gortaci: i tu su se primorci podrugivali gortacima, kad je bilo prilike za podrugivanje. Poznate su razlike meu njihovim jezicima: i oni su jedni drugima na71 metali jezik, kao to se to i drugdje dogaa. Dopadali su u razne zajednice, strane naravima i obiajima koje su uvali i prenosili s koljena na koljeno. Prilazili su moru, udaljavali se od njega, peli se na planine, silazili u doli, mijenjajui svoj pogled na svijet prema promjenama poloaja. Stoari i nomadi postajali su ratari i, ponegdje, ribari. Kao pogani primili su kranstvo, kao krani preli su na islam, ostajui djelomice i pravoslavni ili katolici. Preuzeli su od susjeda nazive za brodove i pomorstvo, za polja i panjake imali su svoje. Dio ih se zadrao uz obalu, koja je mjestimice ravna ali se odupire znatielji, dio se sklonio u brda, gdje se prekida veza s obalom. Razdvojili su se kako bi sauvali zajedniku prolost. Albanci zovu more det: ta rije, ini se, postoji samo u njihovu jeziku, jedino ga oni na Mediteranu tako zovu. Obale Crnoga mora obino se iskljuuju iz mediteranskoga kruga, kao da mu ni na koji nain ne pripadaju. elio sam se uvjeriti je li tako, pa se uputih na one koje su mi bile dostupne. Dio balkanskog primorja koji dre Bugari nije davao povoda za pustolovinu, kao obala junije od njega: to je, zapravo, rub kontinenta. U pozadini mu je tvrdo gorje: balkanski Atlas, zvali su ga stari geografi, ili catena mundi. Stanovnici toga kraja nazivani su balkandijama. Vaniji su putovi obilazili gorske lance, rimske su ih ceste izbjegavale. Bugarske su rijeke teko probile svoja korita: prema Egejskom moru Marica, Struma i Mesta (njih sam samo obiao), prema Crnom Mandra i Luda Kamija. Vode crnomorskih rijeka, njihovu podvodnu struju prema Bosporu, na nekim mjestima zovu avoljom. Luke na Dunavu - Vidin, Lom, Ruse - bile su ponekad vanije od Burgasa i Varne. Burgas ima neto, mediteransko, to Varna nema. Na Jugu, izmeu krajeva koji nose imena Primorje i Primorsko, nedaleko od rta Maslen, nazvanog tako po maslinama, ima bajama, rumarina, utoga duhana i jo nekih plodova Mediterana. Prostorom na kojem je danas Rumunjska proli su mnogi

narodi. Za njima su ostali tragovi, u staroj Daciji, Meziji i Trakiji, po grkim posjedima, rimskim provincijama, bizantijskim temama. Starosjedioci su se mijeali s doljacima, stvorio se jezik koji je romanski, s mnogo grkih rijei uz obalu, slavenskih u polju. Tim su se dijelom Balkana, sudei prema povijesnim izvorima, kretali zagonetni Skiti, i Hazari, i Avari, i Kumani, i Peenezi, i drugi narodi neobinih imena. Selili su 72 se i doseljavali Rumunji ili Aromuni, Vlasi, Cincari, ii koji su odveli svoja stada sve do Dalmacije i Istre. Crno more ne ublauje zimu na rumunjskoj obali. Nadomak primorja, u Munteniji, poinje stepa. uo sam uzreicu koja odaje odnos prema moru: "obeati more sa solju" {marea cu sarea) znai obeati nekom brda i doline, moda i vie od toga, ako je istina da kontinentalni narodi tee obeavaju nego mediteranski. Maslina je ast na rumunjskoj trpezi: zove se takoer maslina. Na morskoj obali mogli ste donedavno sresti ribare grkoga ili turskog porijekla, ukrajinske ili ruske starovjerce koji su izbjegli odozgo: oni su vie lovili od Rumunja. Rumunji su pak lovili bolje na Dunavu. I brodove su gradili na toj velikoj rijeci, na kojoj biljeim ime grada Kalafata. Od Slavena su preuzeli rije mreaja: to, oito, nije bila mrea za ribolov na moru. Delta Dunava, podijeljena u bezbroj tokova i rukavaca, zatona, pliaka, ada, virova, pitanja bez odgovora i zagonetki bez rjeenja, zaokupila je stanovnike i zadrala ih uza se. Od nje se nije ni bilo lako odvojiti, zamijeniti je jednom od slabijih obala Mediterana. Iz Odese potjee dio moje obitelji. Bio sam vie puta u njoj. Ona je doista juni grad. Zbratimila se na Jadranu sa Splitom: odeska je Arkadija slina splitskim Bavicama. idovi su se u tom gradu osjeali sigurnije nego drugdje, bolje nego u Kijevu ili Lavovu. Bilo je u njemu Grka sve do poetka ovoga stoljea: Odesa je bila kozmopolitska, kao svi pravi mediteranski gradovi. U blizini je Herson, koji se nekad zvao Tauridskim. Poluotok Ker, koji razdvaja Azovsko more od Crnoga, nazivao se kimerijskim Bosporom. Ljeti je tu more toplo, zimi nije. Jake rijeke silaze s kopna, o njima sam ve govorio: poput struje teku, po dnu, prema Dardanelima. Crno more manje je slano nego Mramorno: u njemu ima i morske i slatkovodne ribe. Na junoj strani, u zavjetrini Krimskoga gorja, rastu masline, smokve, loza: netko je u prolom stoljeu presadio trsove s otoka Madeire i napravio vino od njihovih grozdova, krimsku Madeiru. Feodosija jo uvijek nosi helensko obiljeje. Simferopol takoer. Valja uti crkvene zborove u tome kraju. U Soi nisam iao. Tamo su uzgojili palme, koje odolijevaju zimi jednako kao i na jadranskim obalama. Na Crnom moru bilo je dobrih ribara. Mornari nisu imali mnogo prilika da se istaknu: da otplove na druge obale. U pje-

smama koje su pjevali ukrajinski rapsodi {kobzari) rijetko se 73 spominju plovidbe. Ima straha od valova. Drava koja je upravljala sa Sjevera, stara i nova, nije se snalazila na Jugu: je li to juno more doista Mediteran? I gruzijske bih obale elio oploviti. Bio sam samo u unutranjosti Gruzije, nisam na morskoj strani: njezina su vina laka, smokve sone, bajami slatki. Gruzijski pjesnici (koje sam itao u neobinom prijevodu ruskoga pjesnika) vole sunce, rado silaze na morsku obalu, ne samo u Suhumi ili Kobuleti. Tu je nekad bila Zlatna Kolhida: njezine su obale privlaile najsmionije pomorce Mediterana. Pitam se ponovno za svaki narod iju vezu s morem pokuavam predoiti koliko je njegova povijest u cjelini drukija od same te veze i da li se s njom poistovjeuje: po tom bi se moda moglo odrediti koliko je koji narod mediteranski. Narodi se sukobljavaju na kopnu. Na moru vode bitke mornarice: to su bitke odabranih. One su moda najokrutniji dio mediteranske povijesti. Oni koji su ih zapoinjali vjerovali su ponekad da rjeavaju sudbine zemalja i mora, a ne sukobe drava i vladara: otud moda veza izmeu pojedinih bitaka i drama koje o njima govore. I bitke se takoer mogu svrstati: po tome to je sve od njih palo na morsko dno a to isplovilo na povrinu, koliko je toga potonulo u zaborav a koliko ostalo u pamenju. Povijest je prema njima bila susretljiva: zapisivala ih je velikim slovima. Sjeanje na bitku izmeu Grka i Perzijanaca kod Salamine ivjelo je i nakon pada stare Helade. Perzijanci su, kako tvrde grki povjesniari, vjerovali da ibanjem mogu ukrotiti more i navesti ga na poslunost, to pokazuje kako sva iskustva jednog mora nisu primjenjiva na drugo. Rimljani su s Kartaanima vodili jednako otre bojeve i na kopnu i na moru: pomorski ratovi meu njima nisu proslavili svoje kapetane kao to su kopneni vojskovoe. Za Jadran je bila vana bitka izmeu neretljanskih gusara i venecijanskih galija kod rta Mike: bijahu li Neretljani doista gusari ili ih mletaki pobjednici tako okrstie? Odluujua je za Evropu i Malu Aziju pomorska bitka kod Lepanta, najvea u vrijeme renesanse, izmeu Svete lige pod papinskim stijegom i Turaka, kranstva i islama. Povjesniari obino istiu imena Don Juana Austrijskog ili otomanskog Ali-Pae te admirala kao to su Andrea Doria ili Barbarigo. Za knjievnost je, meutim, vanije da je tom prilikom osakatio ruku veliki panjolski pisac, koji je zatim bio zatoen pet godina u sjevernoj Africi: bez 74 ega ne bi bilo "Don Quijota". Lepantska bitka kao da jo uvijek traje uz obalu Bliskog istoka i zaljeva Velike Sirte. Kod Trafalgara su pobijedili pomorci veeg mora i viih sposobno-

sti: Mediteran je ve bio izgubio prednost, predugo se sluio veslima i zanemarivao iroka jedra. Juni Slaveni, napose dalmatinski Hrvati, die se to su u austrijsko-talijanskom ratu, u bici kod otoka Visa, bili glavnina flote koja je porazila talijansku marinu. Premda je neprijateljska strana tada izgubila 643 mornara, a austrijsko-dalmatinska samo 38, teko je bilo nai, desetljeima nakon te pobjede, Dalmatinca koji nije u slavnoj bici ostao bez dalekog roaka ili djeda, s oeve ili majine strane: to pokazuje kako je odjek takvih dogaaja rasprostranjen u narodnom pamenju, a ne samo u nacionalnim povjesnicama. Zato ga ovdje i spominjem. Povijest inae govori i o brodovlju starih hrvatskih kraljeva, koje je moda potonulo u samoj povijesti. Najvie je bitaka na moru - najljuih i najvelianstveni]ih u isto vrijeme - u kojima su se lae borile s morem, a lanovi posade sami sa sobom. Mediteran nije bio blai od drugih, veih i opasnijih mora: po njemu su dulje plovile manje i slabije brodice. Bogatstva iz dalekih Indija stizala su prekasno mijenjajui odredita. Literatura o tome golema je i pouna. Pisali su je i pisci i pomorci. Mediteran je zadravao prvenstvo u pomorskoj literaturi, gubei ga u ostalome. Na svakom vidnijem mjestu, od prizora do prizora, od jednog dogaaja do drugog, poinje tako pria o moru i obali, o otocima i samoi, tijelu i tamnici, o vjetrovima i rijekama, o uima rijeka u more, o nama samima: vjeni obredi izlaska i zalaska, drama odlaenja i vraanja, emfaza i parodija, palingeneza i palimpsest, kretanje u krugu i nai pokuaji da iziemo iz njega. Ta pitanja postaju, netom se u njih zadubimo, eshatologijom ili prozodijom: ne znam je li ih mogue izbjei. Razlozi same plovidbe nisu nikad do kraja poznati: teko je 75 utvrditi tko su oni koji isplovljuju i ime su opremljeni, to ih sve ispraa na odlasku ili doekuje na povratku. Mediteran ve dugo eka novo, veliko djelo o ovjeku i moru. Ljudi sa Sjevera esto poistovjeuju nae more s Jugom: neto ih vue njemu i onda kad vole vlastiti zaviaj. Nije to samo potreba za toplijim suncem i jaim svjetlom. Ne znam moe li se to nazvati "vjera u Jug". Mogue je - bez obzira na mjesto roenja ili prebivanja - postati Mediterancem. Mediteranstvo se ne nasljeuje, nego stjee. Ono je odlika, a ne

prednost. Kau daje pravih Mediteranaca sve manje na Mediteranu. Nije posrijedi samo povijest ili predanje, zemljopis ili zaviaj, pamenje, batina ili vjera: Mediteran je moda i sudbina. 76 II Karte More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim oima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u priama koje su ispriali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme. Poznata su nam i mora koja nikad neemo ugledati niti se u njima umiti. Pogled na Mediteran rijetko je samostalan: opisi u ovom brevijaru nisu samo moji. Radije uzimamo stare karte nego nove, kao to nekadanje brodove zamiljamo prije nego suvremene. Stare su karte izgubile otrinu, boje su im izblijedjele, sline su pamenju i uspomeni. Na njima traimo mora koja su jo takva kakva su bila ili ona koja to vie nisu. Nastavljamo plovidbe koje su davno zapoele ili sami poinjemo nove. Slijedimo obale koje su poznate ili otkrivamo one koje nisu. Sva pitanja o moru i kopnu ponovno se postavljaju na karti: koji su oblici jednoga i drugog, kakvi su odnosi meu njima, kako se mogu predoiti. Karta saima znanja i iskustva: prostor i shvaanje prostora, svijet i pogled na svijet. Njezina izrada iziskuje sredstva i mo: potporu na moru i na kopnu, u mornarici i u dravi. Plovei uz jadransku obalu, od uvale do uvale, od jednoga otoka do drugog, inilo mi se na trenutke da karte nisu nune. Krstarei Egejskim i Jonskim morem, na jedrenjacima koji su nosili imena Hydra i Dodekanesos, bolje sam ih upoznao. Po drugim sam morima malo plovio. Na oceane nisam izlazio. Hydra je dobila ime po otoku na kojem je njezino sidrite. Prvi kormilar na njoj, rodom iz Soluna, jedan od onih mudrih i vjetih ljudi kakvih je oduvijek bilo na ovim obalama, imao je, uz plovidbu, dvije strasti: ladino, kojim su govorili njegovi preci, i stare karte, kojima se posvetio. elio je da sefardski jezik postane linguafranca na Mediteranu. O kartama je znao vie nego itko koga sam susreo. Od njega sam najvie nauio, na dvjema plovidbama, u proljee i u jesen. (Ima reenica u ovom dijelu brevijara u kojima je vie njegovih rijei nego mojih.) Listao sam i razgledao, prije i poslije, atlase po bibliotekama, na raznim stranama svijeta. To su plovidbe druge vrste. Zaustavljao sam se na mjestima gdje su nekada 81 bile luke, traio ih na kartama usporeujui ono to je od njih ostalo s onim to su bile: Salona, Aquileia i (H)Adria na Jadranu, Svbaris i Lilvbaeum, Phokaea (piem im katkad imena

nesigurnim grafijama ptolemejskih tabula), dvije Caesareae, na afrikoj i na maloazijskoj strani, dva Ptolemaisa takoer, jedan u Libiji, drugi u Fenikiji, dobra pristanita na Kreti, kraj Laseja, koja se spominju u "Djelima apostolskim", Tarz u Kilikiji poznat po Kleopatrinim vratima, biblijski Tari uven po svom brodovlju (ne zna se tono gdje je bio), Apollonia i Berenika s jedne i druge strane kirenaikoga poluotoka, Heraclea i Theodosia na Krimu (do njih sam dolazio samo kopnom), Dor juno od Karmela, Apsaros od kojega je preostao mali Osor na prevlaci to spaja otoke Cres i Loinj (na njima sam dugo boravio), Kvthera na najjunijem od jonskih otoka, Kvtheri. Mnoge su luke promijenile ime, neke su posve ieznule. Njihova povijest nee biti napisana ako ve nije bila. Povijest starih karata ne kanim ovdje ponavljati, njihovu znanost ne treba objanjavati: one nam ne mogu otkriti lice Mediterana, nego tek bore na njegovu licu. Karte su postojale od davnina, ali ne znamo kakve su bile. Pratili su ih zapisi logografa (o vjetrovima i strujama, otocima i grebenima, pitkoj vodi, pogodnostima ili kunjama plovidbe), ali ni oni nisu sauvani. Herodot je na svojim periplima po Levantu vidio bakrene ploe na kojima bijahu ucrtani "sva mora i sve rijeke", ali mu ih feniki moreplovci nisu htjeli pokazati izbliza. Karta je bila dio strategije: pomorski narodi (gradovi, drave, mora) uvali su je u tajnosti. Grko joj je ime bilo pinaks: tako su se zvale i ploe za pisanje, i astroloke tablice, i veliki katalozi. Hekatej iz Mileta (ljubitelji opih oznaka dodaju uz njegovo ime "otac geografije", kao i uz Herodotovo "otac historije"), naziva karte periodima zemlje, a Apolonije Roanin, u "Argonautici", zove ih kijrbeis: to su bile ploe, sloene kao piramide, na kojima su se ispisivali i zakoni, i zavjeti, i Homerovi epovi. U tom su redu, u povijesti Mediterana, najstarije karte. Pojam putovanja i pojam plovidbe bliski su jedan drugome, ponekad se zamjenjuju ili poistovjeuju. Narodi s mora razlikuju ih i dijele vie nego drugi. Grko predanje odvaja periplous od anabasisa. Periegesis je obilazak kopna i mora, kao i sam opis takva obilaska. Obrisi zemaljskih i morskih prostora predstavljeni su na raznim podlogama i u razliitim 82 tvarima: na glinenim ploama, u kovini ili kamenu, na drvetu, pergamentu ili papirusu, u mozaiku, po tkanini, sagu ili tapiseriji, na novcu, zidu ili oltaru. O podlozi i tvari nije ovisio samo nain predstavljanja mora nego i mjesto koje njegova slika ima u redu stvari. Salomon je, gradei velianstveni hram Jahvi u Jeruzalemu, dao da se od kovine izlije more u obliku kruga, trideset lakata u opsegu a pet visoko, sa po tri volujska lika sa svake strane, koji ga nose i podupiru. Takvu e predodbu Sveto pismo prenijeti kranskome puku diljem Mediterana: mnogi su meu nama njezini batinici.

Anaksimandar iz Mileta predoio je oblije oikumene, a Eratosten iz Kirene oznaio na njoj sphragide, nalik na sedam meridijana i sedam paralela: osnovni je meridijan presijecao otok Rodos, poznat po astronomskim promatranjima, na koja je njegove stanovnike, eljne irega prostora, navodila sudbina otoana. Eratostenove irine i duine, mjerene u stadijima i orgijama, preispitao je Hiparh (kojeg Plinije, ne bez razloga, zove Roaninom, premda nije rodom s toga otoka nego iz Nikeje). On je prenio sfere u planisfere. Peripatetiar 83

Dikearh iz Velike Grke, sa Sicilije, podijelio je svijet dijafragmom koja se protezala od dananjega Gibraltara, kroz Mesinski tjesnac, uz Peloponez, prema Likiji i Kilikiji u Maloj Aziji. To su podaci potvreni u zemljopisnoj znanosti: valja uz njih zamisliti ekscentrinog Aristarha s otoka Samosa, kako u nadahnuu, u treem stoljeu prije Krista, izaziva stari svijet i najavljuje novi tvrdei da se Zemlja okree oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Podjela na zemljopis uenjaka i zemljopis pomoraca postojala je od samoga poetka. Nju su uvjetovali, prije svega, razliiti pogledi na more. Samo najvei kartografi Mediterana uivali su povjerenje mornara, jedino su najiskusniji mornari potivali uenjake. Sprave kojima su se sluili i jedni i drugi podsjeaju na figure: gnomon u skafeju, astrolab i alemna kojima su mjerili kutove od povrine mora do zvijezda, kvadrant ili sekstant kojima su odreivali poloaj i udaljenost, organon pomou kojega se odabirala putanja, ravna ili zakrivljena (orthodromos ili loxodromos). Plovilo se bez busole, po znakovima, nasreu, vjerujui daje sredite ili "pupak svijeta" {omphalos) u Apolonovu hramu ili u Delfijskom proroitu gdje gaje putnik Pausania vidio "isklesana u bijelu mramoru", jednom pokraj Branhida ili na Rodosu, drugi put u Jeruzalemu ili Meki. Takve su bile predodbe o zemlji i o moru, na kartama Mediterana i u njegovu pamenju. Peripli ostaju putopisi ili prie ak i kad ih povijest prizna i znanost potvrdi. Faraon Neao (ili Nekos, ime mu piu na razne naine, vladao je vjerojatno na prijelazu sedmoga u esto stoljee) poslao je fenike pomorce da oplove Afriku, uvidjevi kako je uzalud rtvovao tisue suanja u pokuaju da se prokopa prevlaka koja je razdvajala dva mora: poli su s eritrejske strane i vratili se nakon tri godine, kroz Herkulove stupove, u unutranje more, s ove strane Egipta. Skilak iz Karijande (Scylax Caryandensis, piu ga latinski izvori) oplovio je prije dvadeset i pet stoljea, u slubi perzijskoga cara, juna i istona mora te dospio do Indije, a njegov sljedbenik, takozvani Pseudo-Scylax, proao morima euksinskim i hadrijanskim (o Jadranu je ostavio mnogo podataka koji su drago-

cjeni, premda ne i pouzdani). Kartaanin Hanon (Hannon) iziao je oko petstote godine prije kranskoga kalendara kroz Gibraltarski tjesnac (ne znamo kako su taj prolaz zvali Puni) "sa ezdeset korablja po pedeset vesala" i "trideset tisua mu84 eva i ena" na njima, krenuo ka jugu Afrike, otkrio nepoznate otoke (meu kojima je Kerne, koji je jo nepoznat), vidio lotofage i antropofage, uo tam-tam koji je dopirao s afrikih litica do njegove palube, promatrao gorile i "potoke vatre" to su izvirali iz vulkana kojem takoer ne znamo ime. Fenianin iz stare grke kolonije Marsilije po imenu Piteja (Pitheas) isplovio je istim moreuzom u etvrtom stoljeu prije Krista, uputio se prema sjeveru (tuda je ve bio proao Kartaanin Himilkon brodei prema Kasiteridskim otocima), oplovio je Britaniju i Irsku traei vjerojatno jantar i kositar, ugledao, s onu stranu Skandinavije, obale "posijedne Thule". Bilo je jo velikih peripla: o njima je pisao znanstvenik i pomorac Nils Adolf Erik Nordenskiold u svom "Periplusu", na vedskom i engleskom jeziku, krajem prologa stoljea. O plovidbama iz djetinjstva Mediterana priali su nam u naem djetinjstvu: one su upisane na prvim kartama, uz njihovu pomo gledali smo najprije more. Pomorske putove nije lako utvrditi moda upravo zato to se prepleu s priama: karte na kojima su oznaeni mogle su se izmisliti, zapise koji su ih pratili mogue je krivotvoriti. Na Piteju su se okomili historiari i geografi: Strabon mu nije vjerovao da je doao do mjesta gdje "ljetna obratnica postaje arktikim krugom", a tlo takvo da "po njemu ne moe ni hodati ni ploviti"; i Polibije je njegove periple smatrao obinim priama. Povjerovali su mu, meutim, Hekatej i Eratosten, koji su vjerojatno na slian nain i sami zamiljali Zemlju, Herodot i Plinije koji nisu bili samo historiari te, napokon, sam Aristotel. Postoji granica, tvrdili su mudraci, izmeu vjerojatnog i nevjerojatnog ili, kako bi se sad reklo, izmeu figura povijesti i formi pripovijesti: veliki su peripli nadilazili tu granicu. Oni su se stoga svrstavali u red znamenitih stvari. Izvijee o Hanonovoj plovidbi bilo je uklesano na zavjetnoj ploi semitskim punskim jezikom, u hramu Moloha usred Kartage: hram je poslije razoren, ploa razbijena, ali je zapis, koji je bio preveden na grki, ostao. Karta koju su praktini Kartaani vjerojatno nainili nije sauvana ni u jednom mediteranskom arhivu. Otoci nisu samo zatvoren prostor. Oni su ponekad, na prvim kartama, zatvarali prostor: Ultima Thule na sjeveru, Insulae Jortunatae na zapadu, velika Taprobana (Cejlon) na istoku, australski pojas na jugu. Diodor Sicilski prepisao je 85

odlomak iz izgubljenog djela Euhemera iz Mesane, koji spominje otok Pankaia na rubu svijeta. I Oikumene je predoena kao golem otok. Mediteranski su pisci opisivali sretne otoke koje pomorci nisu oplovili niti geografi upisali na karte: Ahil Tatius, Jamblih Sirijski, Ksenofont Efeki, Heliodor, Juba Mlai (pamtimo zvuna imena lake od drugih, moda jednako vrijednih). Bilo ih je vie i bili su plodni. Malo se o njima zna, premda su nekad bili vrlo poznati. Na njihove opise reagirale su geografija i kartografija, s realizmom ili ironijom: nema takvih otoka ni na kojem moru, ni na kakvoj karti. Kritika romana javila se tako, na poetku, kao geografska ili kartografska kritika. Njezino raanje dugujemo otocima. Pravi se kritiari usporeuju s otoanima. Njih je sve manje tamo gdje se najvie hvali: onkraj mora, uz valove Mediterana. Opisi koje su kartografi vie potovali i ee unosili na karte nalaze se u svetim knjigama. Stari zavjet sadri, uz govor otkrivenja, mediteranski putopis: "Izraelci krenue na put iz Ramasesa prvoga mjeseca petnaestoga dana... Od Pi Hahirota preoe preko mora u pustinju te se, nakon tri dana hoda pustinjom Etam, utaborie u Mari. Iz Mare se uputie i stigoe u Elim, gdje bijae dvanaest bunara i sedamdeset palminih stabala. I tu su se utaborili... U dolini Ekol odrezae trs loze s grozdom i ponesoe ga, udvoje, na motki, a nabrae i ipaka i smokava... Mana bijae kao zrno korijandara, nalik na bdelij. Sjeali su se Egipta i ribe koje je u njemu bilo napretek, kao i krastavaca, dinja, poriluka, bijelog luka i crvenog". Takvo e pismo postati primjernim: putopisi i zemljopisne karte Mediterana ugledali su se na nj. Mediteran nije samo more i rub zemlje uz njega, ponavljaju esto mediteranolozi. Grci su zanemarili zemaljske putove i to im se osvetilo: bez njih nisu mogli izii iz staroga vijeka. Rimljani su, zahvaljujui svojim cestama, osvojili vie mora od njih. Rimske su karte bile itinerari. Uitelj vojnih vjetina Vegecije podijelio ih je na itineraria adnotata (ili scripta) i itineraria picta. Bili su jednolini, ali praktini. Zanimao ih je prostor i udaljenost, vie nego oblik i znaenje. Karte su im imale banalna imena: tabulae ili mensae (imena nam pomau da utvrdimo kojem redu stvari pripadaju). Dugi pergamentski svitak prozvan peutingeriana, raen vjerojatno prema izvorniku iz vremena Karakale i potom doraivan, predoava Imperium od Atlantika do Male Azije: na njemu su naznaene ce86 ste, ali nema morskih putova. More predstavljaju dva uska pojasa zeleno-sive boje, mjestimice gotovo smee, poput zemlje: jedan od njih je Jadran, drugi Mediteran. Rimske su ceste povezane s morem: via Ostiensis i via Portuensis silazile su pravo u luku Vjenoga grada, Ostiju; via Appia vodila je prema jugu, via Aurelia prema zapadu, via

Flaminia prema sjeveru, a via Valeria i via Salaria (kojom su Sabinjani vukli sol) prema Jadranu; via Severiana pratila je tirenske obale, a via Julia Augusta spajala Apeninski poluotok s Provansom i Katalonijom; via Flavia ila je prema Istri i Dalmaciji, sa manje poznatim produecima za Boku Kotorsku, Crnu Goru i Albaniju. uvena via Ignatia izgraena je s velikom ambicijom da Rim priblii Grkoj. U unutranjost Iberijskog poluotoka probijale su se, preko vrtoglavih prijevoja i mostova, Argentea, Maxima i Augusta. etiri tisue milja poploanih i nasutih cesta protezalo se sjevernim rubom Afrike, preko pustinjskog limesa, kraj Bibanskoga mora, od Sirte do Sirije, od libijskog do libanonskog Tripolija, od Marmarike do "Mora trske". Drumovi Palestine i Male Azije ili su takoer uz more (via mari), povezujui kopnenom stranom pomorske gradove: Sidon i Tir, Biblos, Bejrut i Antiohiju na Orontu, Pergam, Milet, Efez i Smirnu, sve do Bospora dokle je dolazila, s druge strane, ve spomenuta via Ignatia (ona se dobro vidi na Peutingerovoj karti). Kroz luku Akvileje, koja e nakon barbarskih pustoenja potonuti u rijeno blato, prolazilo je pet vanih cesta, meu kojima i "put jantara", ponos Jadrana. Trajanovi legionari probili su kameni Kazan Dunava, na erdapu, izbijajui tako ponovno na more. To potvruje Tabula Traiana, usjeena u stijenu koja nadvisuje rijenu obalu, sauvana do naih dana. Apolodor iz Damaska ovjekovjeio je monumentalnim reljefima na golemom stupu Trajanova foruma etape imperatorskoga pothvata: anabaza tako postaje zemljovidom. Po Agripinu su nalogu granice Imperija, koji je nadilazio granice Mediterana, bile uklesane na mramornoj ploi ovalna oblika, izloenoj u Rimu kraj Foruma: svijet tei da postane kartom. Kranstvo nije poticalo plovidbu. Stari zavjet nije bio sklon narodima s mora, koji su se sukobili sa idovskim narodom. Proroci su prijetili grenicima morskom nemani, poput Leviatana ili Rahaba. Danijel je vidio "etiri goleme nemani koje izlaze iz mora", a sveti Ivan Apostol, u "Apokalipsi", 87 stranu "zvijer sa deset rogova i sa sedam glava". I poganin Homer opisivao je strahote mora, ali nije zaboravio ni njegovu krasotu: uz bezdune sirene vidio je i blagotvorne nimfe, nereide. Za blagodati te vrste kranstvo nije marilo. Na zapadnim obalama Mediterana kranski geografi srednjega vijeka nisu upoznali Ptolemeja. Joua je u Starom zavjetu traio da se sunce zaustavi iznad Gibeona, kako bi mogao privesti kraju pobjedonosnu bitku protiv Amorejaca: "I sunce stade". Ono se kretalo ponad zemaljske ploe, koja bijae ravna. Valjat e prorokovu gestu pretvoriti u metaforu kako bi egzegeti (koji nisu uvijek skloni metafori) dopustili da se Zemlja ipak kree. Sveti je Augustin

svojim autoritetom osporio postojanje antipoda: proglasio ih je "apsurdnou u koju ne treba vjerovati". Crkveni su oci vjerovali u T-O kartu, na kojoj je uski krak slova T predstavljao Mediteran izmeu triju kontinenata, a slovo O oceansku rijeku to okruuje zemaljsku plou: na njoj je sredite svijeta, u skladu sa Svetim pismom, Jeruzalem; na istonom rubu nalaze se Gog i Magog, koje je prorok Ezekiel prokleo kao olienje zla. Znakovima T-O pridavalo se znaenje simbola: T kao inicijal rijei Theos, O kao Okeanos. Svjetovni duhovi shvaali su to kao kraticu naziva Terrarum Orbis. U laikoj nomenklaturi (ili humanistikoj) takvu su kartu nazivali Salustovom: sluila je kao ilustracija uz opis vojne u Africi i prijelaza afrikoga mora u djelu rimskoga historika. Neke su inaice takvih karata bile posve podreene crkvenom svjetonazoru: "Komentar Apokalipse" koji je predoio Beatus iz Liebane u opatiji Saint-Sever dri se "Etimologija" oca Isidora Seviljskog i stavlja Istok s Jeruzalemom na svoj vrh; na zemljovidu u katedrali Hereforda, na gornjoj je strani, iznad povrine mora, slika Stranoga suda; u Ebstorfskom samostanu, na golemom pergamentu slovo T pretvoreno je u raspelo, a nae more nazvano Mare strictum. Ono je doista bilo stisnuto na kartama i blijedo u slikarstvu sve do renesanse. Jedino se minijature, uz rukopise, donekle razlikuju, dajui jae boje jednako nebu kao i moru. Ali one same nisu rod koji bi mogao obuhvatiti Mediteran ili promijeniti pogled na svijet. Postoje dvojakosti u kranskim gledanjima: nasuprot svetom Augustinu, roenu uz neprivlanu numidijsku obalu, u Tagesti, i nesklonu moru, stoji sveti Jeronim, rodom iz Dalmacije, iz grada Stridona kojem se izgubio svaki trag u Iliriku 88 (nalazio se moda izmeu Splita i ibenika); apostolu Ivanu, koji je stradao pod Domicijanom u kamenolomima otoka Patmosa, suprotstavlja se apostol Pavao, koji je preivio nevrijeme na Adriji i brodolom kraj Malte plovei od Svete zemlje do Vjenoga grada. Vjera se nije odrekla mora, ni u onim dijelovima Mediterana gdje je bila najstroa. Ptolemej je na poetku svoje "Geografije" istaknuo vanost "povijesti putovanja i obavijesti dobivenih od onih koji revno istrauju pokraji-

ne". O putnicima koji su hodili i plovili zemljom i morem, kroz cijeli srednji vijek i na poetku novih vremena, od mediteranskih obala do Dalekog istoka i jo dalje od njega, o njihovim otkriima i pustolovinama, zapisima i priama, o njima kao osobama i kao osobenjacima, govore knjige koje su sami napisali i one koje su im posveene. Njihova se imena spominju s divljenjem ili nevjericom, s oduevljenjem ili podsmijehom: meu prvima je Kuzma (Kosmas) u Bizantu prozvan Indoplovcem {Indicopleustes), najprije trgovac i pustolov, zatim kranski vjernik i monah na Sinajskoj gori koji je prema tabernakulu svetoga Pavla zamislio kartu svijeta; zatim dolaze (ne drei se kronologije) otac Rubriquis ili Rubruck, Odoric da Pordenone, Giovanni di Pian Carpine, Bartolomeo od Cremone (teka su bila njihova putovanja, mnogi zasluuju da im navedemo barem imena), francuski lijenik Jehan de Mandeville, presbiter Ivan kojeg je legenda ustoliila na prijestolje "triju Indija", Cyriacus iz Ancone, trgovac i humanist, koji je prepisivao rukopise i precrtavao spomenike antike, fra Maringoli iz reda Male brae, rabin Benjamin iz Tudele koji je obilazio idovsku dijasporu i brinuo se o njoj, Varthema Lodovico ili Barthema Luiz, istodobno Talijan i Portugalac, prema potrebi kranin ili mu89 sliman, te legendarni Brendan, irski svetac i pomorac, koji je vjerojatno plovio i po mediteranskim vodama. Nema granice izmeu putovanja i hodoaa pojedinca, kao ni izmeu pohoda i seobe naroda (barbarske pohode, poput onih koji su ruili primorske gradove, povjesniari eufemistiki zovu seobama naroda). Mnogi su putovali i plovili od mediteranske obale do drugih krajeva. Marco Polo zakoraio je, moda odlunije nego itko drugi, iz "statinoga vremena u prostor", tako pie jedan od njegovih tumaa. Opisao je otoje Zipangu na krajnjem istoku: ono se ubrzo nalo na zemljopisnim kartama, poput amblema, prilagoeno izgovoru vernikularnih govora, kao Zinpangu, Cipango, Zapango, itd. Povijest putovanja i povijest karata ne mogu se odvojiti jedna od druge: Kolumbo je pripremao svoju plovidbu uz pomo Ptolemejeve .."Geografije", traktata "Imago mundi" kardinala Petrusa de Aliaca (Pierre d'Aillv) i putopisa Marca Pola. Dante je u "Paklu" uputio Odiseja kroz Herkulove stupove, prije Kolumba, "prema svijetu bez ljudi, s onu stranu sunca". Mata je zaplovila prema Novom svijetu prije nego to su panjolske karavele digle jedra. Na Ocean se prestalo gledati kao na dodatak Mediteranu. Sveti Ljudevit, francuski kralj, plovei uz obale Sardinije prema Tunisu na kriarski pohod, bio je iznenaen vidjevi kartu na kojoj su bili ucrtani mora i obale (negdje u blizini

Cagliarija, povjesniari precizno navode to mjesto): u sutonu srednjega vijeka kapetanima su dole u ruke, zajedno s busolom, nove mornarske ili nautike karte, nazvane zajednikim imenom portulani: portolano, carta de marear ili carta nautica, roteiro ili routier, bilo je vie imena za njih, od mora do mora. Smjerovi plovidbe postali su odreeniji, udaljenosti izvjesnije, znakovi pouzdaniji na Luksorskom i Katalanskom atlasu, na Pisanskoj karti, portulanima enovljanina Pietra Viscontea, brae Pizigano iz Mletaka, Angelina Dulcerta s Baleara i drugih. Pojavila se i rua vjetrova, u raznim bojama, nalik na zvijezdu, najprije s osam krakova, zatim i vie, prvi put na otoku Majorki. U meuvremenu su na jugu Mediterana, karte i putopisi imali drukiju sudbinu. Arapi su, i bez karata, prelazili s jedne obale na drugu, osvajali more pobjeujui na kopnu. Ili su od Istoka prema Zapadu, od Marika prema Magribu: to je bio i smjer idovske dijaspore, i kranske evangelizacije, i raznih pohoda ili 90 seoba s Blieg i Daljeg istoka, naroda koji su pratili sunce i, moda upravo zato, bili uspjeniji od drugih. Arapski su osvajai zaposjeli Ifrikiju, zauzeli Iskenderiju, preli na sjevernu stranu naega mora. Upoznali su i Aristotela i Ptolemeja prije nas, unato paleu Aleksandrijske biblioteke. "Geografija" je prevedena na arapski i s grkog i sa sirijskog prije nego na evropske jezike. "Veliki syntaxis" postao je slavnom "Almagestom". Geograf Al-Musadi vidio je i karte Marina iz Tira, iz kojih je uio i sam Ptolemej. Al-Batani je prihvatio ptolemejska gledanja, Al-Huvarismi ih je dopunio, Al-Biruni je iao dalje od njih: navijestio je Galileja. Zemljopisna znanja prenijeta su s istonog i junog Mediterana na zapadni i sjeverni. Nije poznato koliko su Arapi bili vini moru i pomorstvu na stranama s kojih su polazili. Na ovoj strani uili su brzo i savladavali lako. Pobijedili su bizantsku mornaricu kod rta Feniks, zaprijetili Genovi i Veneciji, zagospodarili panjolskom i katalonskom obalom. Sprave i pomagala kojima su raspolagali djelomice su sami izumili ili usavrili, djelomice su ih preuzeli od drugih ili su ih se silom domogli. Imali su vlastiti astrolab (zvali su ga astrulab, ili svojim rijeima kamal i sajlnah); alidadom, koju je usavrio Arhimed u Sirakuzi, odreivali su poloaj spram zvijezda i Sunca; Al-Havkandi je izradio sekstant koji je nazvao sudas-al-fahri. Azimut je arapska rije koju smo svi preuzeli: u njezinu je korijenu sumt, to znai put (od istoga je korijena i zenit). Venecija je primila od Arapa ime za arsenal i njime oznaila uveno zdanje na laguni. Istoga je porijekla darsena kraj luke u Genovi, uza staro brodogradilite, kao i la Vieille Darse koju je Henrik IV podigao u Toulonu. Za katran (al-katran) i njegovu primjenu u brodogradnji znali su prije mnogih drugih. Sve su

mediteranske mornarice, a za njima i ostale, prihvatile njihov naziv admirala. Rimske su brojke zamijenjene arapskim. Cifra na arapskom znai niticu. Ne znamo jesu li Arapi prije ostalih Mediteranaca, ak i prije pomoraca iz Amalfija, posjedovali busolu: zvali su je dirah ili dayra, krug ili krunica. Kad je na istonu obalu Afrike pristao moreplovac iz Evrope, traio je pilota za plovidbu prema Indiji: Arapin Ahmed IbnMadid preuzeo je kormilo na jedrenjaku Vasca da Game. Znao je jednako o pomorskim vjetinama kao i tadanji luzitanski i hispanski pomorci, osvajai Novoga svijeta. Ibn Haldun zapisao je da su sve obale Rumelijskoga mora ucrtane na 91 kartama, ali nisu one atlantske. Same karte nazivali su as-sahifa (tako ih zove i Ibn Haldun), as-sura, tarsim, deftar; grkom jeziku duguju naziv kharita, latinskom tavla (ili tabla). Toliki broj naziva sam je po sebi znaajan: i taj inventar potvruje znaenje Arapa na Mediteranu. Arapski su putnici, moda vie nego drugi, pomagali kartografima. Bili su skloniji kopnu nego moru, radije su pjeaili nego plovili. Vjernici su se molili pet puta na dan, triput na putovanju, okreui se Meki, prema istonoj strani kad su na zapadu, prema zapadnoj kad su na istoku, zamiljajui udaljenost do Kabe i zauzimajui poloaj spram svoga svetita: takva molitva potie posebnu zemljopisnu svijest, koja se izrazila i na kartama. Vjersko je predanje zdruilo put prvih Muslima u Abesiniju, pohode u raznim smjerovima, seobu iz Meke u Jasrib, hidru prema Medini od koje se broje islamske godine, hodoae na Kabu, had. U Kuranu, u arapskom jeziku uope, mnogo je naziva za put: seir, tarik ili tarikun, sebil, sefer ili seferun (od istoga semitskog korijena potjee ime panjolskih Sefarda, tj. onih koji putuju). Sudei po starim arapskim zapisima, plovidba (mellaha) ee je shvaena kao dio puta nego to je bila zaseban pojam. Rihla je put i putopis. Taj je rod cvjetao vie nego ijedan drugi: na nj su se oslanjali zemljopis i kartografija, znanost i knjievnost. U njemu je bilo mjesta i za almanahe, kalendare, gramatike, zodijake, horoskope, sve vrste opisa i predodbi povezanih s putovima, po Mediteranu i drugim dijelovima svijeta: u tom je redu zemljopisna karta. Prostor na kojem su se Arapi proirili nije bilo lako prijei. Arapski su putnici ili dalje od toga prostora. Najdalje su otili Ibn Dubair, rodom iz Valencije, i Ibn Batuta iz Tangera (grada koji je kao i Cadiz, premda lei na atlantskoj obali, ostao mediteranskim). Arapske rihle teko je prepriati. Ibn Batuta je, uz ostalo, opisao svjetionik i etvera gradska vrata u aleksandrijskoj luci: "Bab-es-Sedra ili vrata divlje iule, Bab-er-Reid ili vrata pravednika, Bab-el-Bahr ili vrata od mora i Bab-el-Akdar ili zelena vrata, koja se otvaraju petkom

kako bi ljudi mogli pohoditi groblja. Iskenderija sja kao alem-kamen. Ona prenosi svoj sjaj na zapadnu stranu. Sjedinjuje sve ljepote u sebi jer je izmeu Istoka i Zapada". Taj je navod zapisan kaligrafskim slovima na zidu staroga medite92 ranskog grada, u kojem je ostalo premalo starine: sa zida je prepisan i preveden za ovu prigodu. Tumai arapskoga predanja istiu razliku izmeu izvanjskoga u unutranjega putovanja. Tako Batutin obilazak svijeta razlikuju od sufitskoga puta Ibn Arabija, koji je sa panjolske obale, iz rodne Murcije, putovao u sebi samom prema Alahu, za svjetlom (Nur) jaim od onoga koje je sjalo u njegovu zaviaju, u potrazi za "crvenim sumporom". Boji se putovi ukrtavaju sa svjetovnim, kao to se spajaju more i pustinja. Proroci govore i o moru pustinje. Kuranska sura ui da oni koji putuju svijetom "shvaaju srcem ono to treba da shvate". Bez takvih putnika ne bi bilo arapskih karata, koje u svoje vrijeme bijahu najljepe na Mediteranu. I karte su morale praviti ustupke. Kuran priznaje dva mora, odvojena jedno od drugog pregradom. "Sedam mora" spominje se samo u metaforama. Po Knjizi: "Sunce se kree do odreene granice", Alah je Zemlju "prostro" i "izravnao". Nema, dakle, antipoda na drugoj strani: karta bi trebala, kao i ona starokranska, predstavljati samo jednu stranu. Prorok je, meutim, pozdravio lae koje plove. Preporuio je da se jede sve to dolazi iz mora i kiti onim to se u njemu nae. Poticao je na osvajanje mora i napominjao da bitka dobivena na njemu vrijedi koliko deset bitaka na kopnu: to potvruju brojni "hadisi". Za pobjede na moru, za osvajanje Mediterana, bile su nune pomorske karte. Arapski su kartografi smjetali Jug na gornju stranu, a Sjever dolje, kao to prilii njihovu pogledu na svijet. Glavni su meridijan ucrtavali kraj Meke, kao to zahtijeva njihova vjera. Na karte su unosili i Jedud i Medud (biblijski Gog i Magog), kao to im nalae strogost vjere. Nisu prikazivali morske nemani, koje ni Kuran ne spominje. Bilo je valjanih kartografa meu Arapima, ne mogu im se ovdje nabrojiti sva imena. Najpoznatiji od njih, Al-Idrisi, imao je dva nadimka: Sicilijanac (Al-Sakali) po otoku na kojem je nastalo njegovo djelo, i Kordobljanin (Al-Kortubi) po gradu u kojem je stekao znanje, a roen je kraj samoga Gibraltara, u Ceuti koju Arapi zovu Sebta. Pod okriljem normanskoga kralja Ruera II u Palermu, u dvanaestom stoljeu, radio je karte za "razonodu onom tko eli putovati svijetom" (to je podnaslov njegova slavnog "Kitaba"), oslikao je svoje pozive na put i imenovao ih "vrtovima radosti": to su najljepi arapski vrtovi koje znam. Izra93

dio je golem zemljovid nazvan "Ruerova tabla", sav od srebra, tri i pol metra dug, metar i pol irok, koji se ubrzo slomio. Al-Idrisi je pripadao raznim kulturama, poznavao grke i latinske izvore, kao i one s Bliskoga istoka. Od Ptolemeja je preuzeo uenje o klimama i svakoj od njih dao posebnu boju: mediteranski krug mu je "etvrta klima", u kojoj prevladavaju zelena, modra kao more, uta kao pustinja, crvena od posve svijetle do tamne, kakvi su izlasci i zalasci sunca nad morem i pustinjom. Atlantski mu je ocean taman: Arapi ga zovu Morem tame (Bahr al-Zulumat). Al-Idrisijeve karte nisu praktine ali su lijepe. Bez premca su na srednjovjekovnom Mediteranu: za njegovu je umjetnost reeno daje mudeharska. Arapi su potaknuli promet na mediteranskim obalama, ali nisu zagospodarili morskim putovima. To je stvaralo dvojak poloaj, koji je bio nelagodan ak i dok su bili najmoniji. Kasnije, meusobno podijeljeni, oslabljeni Reconquistom te, konano, potueni turskom silom, izgubili su prednost i u kartografiji: na njihovim kartama odnos spram mora i pogled na nj odaju enju. Pomorac Sindbad potraio je sreu na drugim stranama, za sedam svojih putovanja, od Bagdada i Omanskoga mora do rajskih otoka Indijskoga oceana. U plovidbama te vrste sva su mora jedno, svako je drugo: on je sigurno pristao i u nekoj mediteranskoj luci, uz kapije kakve je opisivao Ibn Batuta. To su morali znati arapski kartografi, koji su tolike stvari znali. Na Al-Mukadasijevoj karti Sirije i Palestine vidimo Said, ostatak nekadanjega Sidona, Sur koji je sve to ostaje od Tira, Al-Latakieh na mjestu nekadanje Laodikeje. U Tunisu, u gradu Sfaksu, Al-arfi je u devetom stoljeu po hidri, esnaestom po kranskom kalendaru, pokuao oiviti zemljopisno predanje: jedna od njegovih najljepih karata (koju sam naao u Kejruanu preslikanu na devinoj koi) predoava Kabu u sreditu svijeta. Iz ove arapske prie, u kojoj se previe navode pojedinosti moda pod utjecajem istonjakih pripovjedaa, mogu se izvui pouke, valjane za cijeli Mediteran. Uoi otkria Novoga svijeta, geografi su napokon otkrili onaj stari, na ptolemejskim kartama. U Rim i Firencu poetkom petnaestoga stoljea doao je Bizantinac Manuel Chrvsoloras (navodim mu ime onako kako su ga najee pisali u evropskim prijestolnicama koje je pohodio). Poslan je bio u diplomatsku misiju s dvora Paleologa, koji su nastojali privui 94 pozornost Evrope na opasnost to je prijetila s Istoka. Chrysoloras se bavio geografijom. Donio je iz Konstantinopolisa rukopis Ptolemejeve "Geografije" sa dvadeset i sedam karata i sedam klima. Poeo gaje prevoditi na latinski, ali gaje bolest omela. Prijevod je preuzeo njegov uenik Jacopus Angelus. U Parizu se nalazi portret Chrvsolorasa iz toga vremena: iroko

elo, umoran pogled, knjiga u rukama, stigmati bolesti na licu, vjerojatno tuberkuloza, od koje je umro godine 1415. u Konstanci. Oni koji su ga upoznali svjedoe daje imao neobino pamenje i bio vrstan govornik (govorio je s jednakom strau o Platonu i o Ptolemeju). O mladom Angelusu malo se zna. O njihovoj se vezi poneto nasluuje. Angelus je svoj prijevod posvetio papi Aleksandru V: po tome se moe zakljuiti da je to bilo oko 1410. godine. Papa mu je oprostio grijehe i blagoslovio ga. Spominje se takoer mecena po imenu Palla Strozzi, koji je, navodno, prije Chrvsolorasova dolaska donio rukopis "Geografije" u Firencu, ali to ovdje nije najvanije. Povijest kartografije na Mediteranu biljei vie takvih scena: karte su im ponekad sluile kao kulise. Prijevod Ptolemejeva djela, s posvetom papi, poeo je kolati u prijepisima, a zatim je (nakon Gutenbergova otkria) tampan u gotovo svim evropskim sreditima, s dopunama u tivu, s izmjenama na kartama, s novim tabulama (tabulae modernae). Mnogi su uenjaci sudjelovali u tome. Kardinal Nicolas de Cusa, Nicolaus Krebs pravim imenom, teolog i geograf, dopunio je topografiju Srednje Evrope, koju je vidio kao dio kontinenta blizak Mediteranu i nagnut prema njemu: takva predodba i danas moe posluiti u raspravi o granicama, mediteranskim i srednjoevropskim. Karte koje je donio Chrvsoloras bile su bezbojne. Pretpostavlja se da su to mogle biti kopije koje je izradio nepoznati mehanik Agathodaimon iz Aleksandrije. Valjalo ih je obojiti. Cinquecento je uveo u slikarstvo vedute: more je na njima dobilo vei prostor i izrazitiju boju; na kartama takoer. Pitanja projekcije postavljala su se i rjeavala usporedo s pitanjima perspektive. Kartografi i slikari bili su upueni jedni na druge: Albrecht Diirer radio je na izdanju Ptolemeja; Martin de Vos pomogao je pri izradi Orteliusova "Theatrum orbis terrarum"; Holbein Mlai suraivao je u raznim kartografskim radionicama; Mantegna je naslikao zemljovid na zidu palae u Mantovi, koja se sruila; Leonardo je za Cesara Borgiu nacr96

tao kartu Imole, sjedinjujui na neobian nain kartografsku projekciju sa slikarskom perspektivom. Tvorac "Katalanskog atlasa" Abraham Cresques povezao je, ve prije, kartografski zanat s

umjetnou minijature: iz njegove kole proizila je, vjerojatno, uvena "Haggada", koju su Sefardi donijeli iz Barcelone na Balkan. U Kvarneru, u Koljunskom samostanu koji je na malom otoiu uz otok Krk gdje se uva rijedak primjerak staroga izdanja Ptolemeja, naiao sam na posebne kopije pete i este tabule (na kojima su istona i zapadna jadranska obala), koje je, sudei po karakteristinim tamnoplavim bojama, doradio u XV. stoljeu Francesco Berlinghieri iz Firence: njegova se imena malo tko sjea. Pomorski kapetani u Italiji i Dalmaciji, mletaki providuri na grkim otocima, znaajnici diljem Mediterana vjeali su uokvirene karte u svojim domovima na najvidnijim mjestima: u istom redu gdje su raspelo, ex-voto i obiteljski portreti, u poast moru i pomorstvu. O kartografima se malo zna, kao i o putnicima. Predstavljati more i kopno, promatrati svijet, nije obian posao: oni koji ga obavljaju nisu obini ljudi. Giacomo Gastaldi, inenjer 97 po struci, napustio je Pijemont da bi radio u Veneciji, a Pietro Coppo (Hrvati mu piu ime Petar Kopi) otiao je iz Venecije u Istru gdje je izradio najpouzdaniju kartu poluotoka; kamaldul iz samostana Svetoga Mihovila u Muranu po imenu fra Mauro poslao je svoj zemljovid u Lisabon kralju Alfonsu V, rivalu Serenissime; otac Marco Vincenzo Coronelli, iz reda Male brae, osnovao je prvo geografsko drutvo u svijetu (Argonauti) te, kao slubeni kartograf Republike Svetoga Marka, nainio golemi globus za Kralja-Sunce koji jo moemo vidjeti u Versaillesu. I Firenca i Genova imale su svoje kartografske radionice, kao i jo neki talijanski gradovi. Slavi Italije pridonosili su i stranci: dvojica velikih kartografa koji su u njoj radili dopisivali su uz svoja latinizirana imena epiteton Germanicus. Skromni Dubrovanin Vicko Demetrije Voli, koji je osnovao kolu kartografije u Livornu, promijenio je svoje ime u Volcius. Dalje od obala naega mora nastala su remek-djela, od Behaimova globusa do Mercatorova "Atlasa". U manualima geo-

grafije zapisana su brojna imena. Meu njima se ne bi smjelo izostaviti Piri Reisa, kartografa Otomanskog carstva: njegov "Kitab-i-Bahriye" posveen je Sulejmanu Velianstvenom. Na putu, pogotovo na plovidbi, ne susreemo sve one koje bi trebalo sresti, nego tek one na koje se namjerimo. Glavni su putovi vodili s Mediterana na druge obale: mata se sve vie zanosila oceanima, karte takoer. Mediteranski su pomorci plovili s onim to su stekli na svome moru. Zapisi s prvih velikih plovidbi (poneki brodski dnevnik i slino) pokazuju kako se posade ude to su obale koje otkrivaju drukije, kao da su oekivali da budu iste: oni koji su na Mediteranu traili druga mora, kao da na drugim morima trae Mediteran. Moda nije bez osnove pretpostavka, koju pripisuju jednom od najveih antropologa naega vremena, da su istraivai poli vie sa eljom da potvrde vlastite predodbe, legende i vjerovanja - Atlantida, Hesperide, Zlatno runo, Eldorado, Arkadija, Eden - nego da doista otkriju novi svijet. I to bi valjalo uzeti u obzir kad raspravljamo o mediteranskim granicama: one se ponekad pomiu do najdaljih obala. Tek poto otkrijemo novi svijet i mora to ga oplakuju, stjeemo drukiji odnos prema svijetu i moru na kojima smo bili: mi koji nismo plovili oceanima nismo se izloili takvoj kunji. 98

Imago mundi srednjega vijeka, stari disk sa tri kontinenta i dva mora, s oceanskom rijekom oko njih, razbio se sam od sebe. Trebalo je ne samo predstaviti novi prostor koji je otkriven nego i pronai nov nain predstavljanja prostora. Mercator je uveo u zemljopis figuru Atlasa, odvajajui znanost od mita: u "Odiseji" titan Atlas dri na pleima stupove "koji razdvajaju nebo od zemlje"; na Mercatorovu "Atlasu" svijet je dio svemira, ali je i sam cjelina. Pokuaj francuskih kartografa da proire naziv Neptun, u istom smislu kao i Atlas, nee biti prihvaen: bio je previe anegdotian. Naslovi velikih kartografskih radova odaju traenje drukije slike svijeta: "De summa totius orbis", "Civitas orbis terrarum", "Speculum orbis terrarum", "Spiegel der Zeevaert", "The Mariners Mirrour", "Theatrum orbis terrarum", "Teatro del Cielo e Terra", "Teatri Europei", "Theatre frangois", "Liber chronicarum", "Universalis Cosmographia", "Cosmographicae meditationes de fabrica mundi et fabricati figura". Metafore ogledala (speculum), pozornice (theatrum) i kruga (orbis) svjedoe o epskoj ambiciji renesanse da predstavi svijet kao prizor, dogaaj ili priu: na samom poetku ove knjige spomenuti su upravo ti termini. Mediteran vie nije sredite svijeta, nego tek njegov dio: trebat e mu vremena da sam sebe tako vidi i predstavi. Neofite u kartografiji impresioniraju veliki zidni zemljovi-

di: elje, potrebe ili namjere onih koji na takav nain uveavaju ogledalo svijeta, pozornicu ili kulise teatra u kojem se svijet dogaa, krug u kojem se vrti. Bio sam u vie poznatih mjesta na kojima su takve karte dostupne, neke su me u mladosti impresionirale: Galleria delle carte geografiche u Vatikanu, napose uvena Terza loggia za koju je papa Pio IV (od Medicija) uposlio najvrsnije majstore, kraj Lateranske palae koju je papa Zaharije IX, za kojega tvrde da je i sam bio geograf, ukrasio kartografskim freskama; Palazzo de Caprarola, ljetovalite obitelji Farnese kraj Rima, u kojem je Antonio Varese oslikao zidove (na kojima je mnogo svjetovnih motiva); Palazzo Vecchio u Firenci, Palazzo ducale u Veneciji, oltar katedrale u Herefordu, koji je uniten u drugom svjetskom ratu; mozaik u Madabi s obrisima Svete zemlje i dijelovima Egipta na podu nekadanje bizantske bazilike. Na takvim slikarijama ponekad je manje vano samo more nego elja da se ono osvoji i da se njime vlada. U Bekoj nacionalnoj biblioteci uva se tapiserija na kojoj je prikazana plovidba od Genove do Tuni99 sa, pohod Karla V protiv Tuniana, prema kartonu flamanskog majstora Vermevana. Sultan Mehmed II, poto je zauzeo Konstantinopolis, naruio je od grkoga geografa Georgiosa Amirucesa reprodukcije Ptolemejevih tabula s legendama na grkom i arapskom jeziku: da poslue kao motivi ilima tkanih u Anadoliji, koji nisu sauvani. I na slavnim francuskim tapiserijama (onima iz Beauvaisa, primjerice) ima mora, ali mnogo manje nego kopna, vie je Atlantika nego Mediterana. Pogreno bi bilo, unato svemu, vezivati kartografiju za epske ili dramske rodove: ona prua mnogobrojne primjere skromnosti. Naziv mapa (mappa) znaio je na poetku obian komad platna, kojim se mahalo u cirkusu: doao je moda iz punskoga jezika; ne zna mu se tono porijeklo. Na zemljopisnim mapama dugo su se zadrale biblijske nemani, napose na onim dijelovima na kojima su predstavljena tua mora: goleme ribe koje kese zube, kojima se kostrijee peraje, nalik na Leviatana ili Rahaba. Mercatorovo je djelo i u tom pogledu prijelomno: ono egzorcira kartu. Morskih nemani ima i u njegovu "Atlasu", ali samo na stranicama koje je radio Hondius ili netko drugi. Vidjeli smo u antiko doba geografiju kao kritiku romana. Mercator je promie u kritiku matarije. Voltaire e je proglasiti kritikom tatine. Racionalistiki kartografi u Francuskoj (Cassini, stariji i mlai, koji su porijeklom s Juga) pokazat e u tom poslu strogost i mjeru. Papa Pavao V pokuao je u enciklici s poetka XVII. stoljea pobiti nove ideje o Zemlji i obraniti stara tumaenja Svetoga pisma. Prosvjetiteljstvo se suprotstavilo kranskom Mediteranu, kao i islamskom. Od sredine XVIII. stoljea osnovni meridijan prolazi kroz Greenwich, daleko od Jeruzalema i Kabe. Karta postaje

laika, kao i pogled na more. Velike su karte nastajale uz podrku moi. To potvruju i posvete na njihovim kartuama: zahvaljuju onima koji ih pomau, uzdiu one koji ih tite. Kartografija je bila dravna tajna od Feniana do Bizanta. Ptolemejeve karte, do Chrvsolorasove misije, bile su pod slubenom kontrolom Istonoga Carstva. O panjolskim i portugalskim kartama malo se znalo (i ovdje se one premalo spominju), politika velikih pomorskih sila htjela je da tako bude: sve dok Baskijac Juan de la Cosa, koji je pratio Kolumba, nije izradio na magareoj koi svoju mapu Novoga svijeta. I ona je dugo prikrivana. Zamislite veliki meunarodni sabor geografa kakav je portugalski knez Hen101 rik, prozvan Navigatorom, sazvao u Sagreu, kraj Rta Svetog Vincenta, na samom kraju Evrope, na pragu velikih otkria: shvatio je da bez karata nema spasa za zemlju koja je na rubu kontinenta, kojoj zalee nije sklono, koju pritie ocean. Luzitance su spasili jednako kartografi kao i pomorci. Njihova je drava ustanovila slubu koja je, uz ostalo, nadzirala kartografiju: asa de India. U Sevilji su kastiljski dravnici stvorili analognu ustanovu: asa de Contratacion, koja je ovjeravala obrasce karata (patron general). Vlast je tako cenzurirala samu plovidbu, u stanovitoj mjeri i more. ak je i mala Dubrovaka Republika pokuala podvrgnuti cenzuri dio istonog Jadrana, Venecija cijelu jadransku obalu i dio mediteranske, usprkos Genovi i Bizantu, arapskim Kalifima i Sultanu. Zemlje koje nisu dale slubeni poloaj kartografskoj predstavi ne biljee velikih pomorskih pothvata. Politika ima manje ili vie udjela na starim i novim kartama: ona na svoj nain gleda more i navodi nas da ga i mi tako gledamo. Mediteranska je politika bila previe partikularna, nije uspjela cenzurirati oceane. Zlatno doba mletake ili nizozemske kartografije vjerojatno je posljedica i nekih manje poznatih uzroka. I Mleani i Nizozemci otimali su dio po dio zemlje od mora, jedni utvrujui lagunu na potopljenoj umi, drugi ograujui branom poldere: to je, vjerojatno, stvaralo osobite odnose prema zemlji i moru, koji su se izrazili na kartama. Ptolemej je u "Geografiji" izdvojio kao posebnu disciplinu korograjlju: crtee i opise mjesta i gradova, gledanih s broda ili s obale, s jarbola ili oblinjeg humka, iz profila ili ptijeg leta. Renesansa je pobudila zanimanje za taj dio zemljopisa. Korografske su karte radili geografi i tipografi, bakropisci i izdavai, radionice i boteghe u raznim dijelovima Italije, osobito u Mlecima. Istraivao sam ih u "Marciani", nabavljao u posebnim knjiarama, razgledao u privatnim zbirkama, upoznao neke od njihovih crtaa, od Giovannija Andrea Vavassorija, koji je tampao prvu kartu Jadrana, do spomenutog oca Coronellija, preko Bordonea, Rosaccia, Ballina te napose Camocia (Camoccio ili Camutio pie

svoje ime na razne naine): njihove su karte nekad na poetku, nekad na kraju ovih pogleda na odnose mora i obale. U Camociovoj radionici, koja je nosila znak piramide [Al segno della Piramide pie na njegovim izdanjima), radili su, meu inim, Dalmatinci Natale Bonifacio (Bozo Bonifai) i Martino Rota (Martin Koluni, ibenanin), vjerojatno sretni to ih 102

nije snala sudbina avuna (Schiavoni) kojih su jezik dobro razumjeli, ije su vapaje mogli uti s galija u susjednoj luci, kraj crkve Svetoga Marka. U istoj je radionici Grk Zenon (potpisuje se Domenico Zenoi) izradio vie vrsnih karata, meu kojima i onu koja prikazuje panjolske obale. Naao sam je, kao i neke druge, u domu gostoljubiva kolekcionara iz Valencije. Zenonovo je ime ostalo i u arhivima mletake kvesture: zbog crtea, navodno skarednih, uz stihove suvremenog pjesnika koji se divio Afroditinoj nagosti na golemoj koljci, uokruenoj vedutom marine, platili su globu u zlatu i crta i izdava Camocio. Mediteranska je cenzura zahtijevala od kartografa da bude samo kartograf. Dio ovih zabiljeki pisao sam na brodu Dodekanesos obilazei otoke i spilje na njima. Izolari su moda najljepi putopisi. Na korografskim kartama otoni su oblici esto izmijenjeni, ponekad proizvoljni: kao da crtaa zanimaju detalji vie nego cjelina, moda i zato to su mnogi otoci i sami detalji, izdvojeni iz cjeline. Oni su se uostalom mijenjali, morali su katkad mijenjati i imena. Moemo zalutati meu imenima otoka na starim kartama Mediterana. Izolari su poseban rod slikarstva, knjievnosti i zemljopisa. Neki od njih su mi sluili kao izvori: Bartolomeo dalli Sonetti, "Isolario"; Cristoforo Buondelmonte, "Liber insularum archipelagi"; Benedetto Bordone, "Isolario nel cui si ragiona di tutte le isole del mondo"; Camocio, "Le isole famose"; Tomaso Porcacchi, "L'isole le piu famose del mondo"; Coronelli (ne moemo izbjei da njegovo ime ne ponovimo vie puta), "Isolario" i "Mari, golfi, isole". I Henricus Martellus Germanicus kao i Matthaus Merian, premda nisu s ovoga mora, zamiljali su i crtali mediteranske otoke: Merian je vidio Veneciju kao jedinstven otok, bolje moda nego ijedan korograf. I taj primjer pokazuje koliko je vano voditi rauna o pogledu sa strane, s kontinenta. Otona nadahnua nisu ni prolazna ni sluajna. Novo je vrijeme dalo vee znaenje posebnosti: otoci su posebni. U

asu kad se sredite svijeta pomie s naega mora i ono pre103 staje da bude sredinjim morem, korografi s nostalgijom napominju u izolarima da su i ovi otoci neobini i lijepi, da je Mediteran ipak prvo od svih mora. Uenjaci tvrde da je "Odiseja" pisana uz pomo izolara ili portulana, koje je pjesnik imao pred sobom, kao to pomorci imaju mape i zapise. Tako su nastajala velika djela o moru, raznih rodova, koja e se dugo spominjati, kojima emo se vraati. Salinus je potkraj staroga vijeka sabrao mnogo prizora, dogaaja i pria koje su dugo zbunjivale geografe vie nego pisce. Giambattista Ramusio, slijedei taj primjer, objavio je u jeku renesanse tri goleme knjige "O plovidbama i putovanjima" (Delle navigazioni e viaggi) zajedno s kartama koje su ih dopunjavale. Njegovo je djelo imalo vie izdanja nego Ptolemejeva "Geografija": mata i znanost od poetka su bili takmaci. U panjolskoj su se, u vrijeme velikih otkria, sjedinila znanstvena i pomorska djela kakva su "Suma de geographia" Hernandeza de Encisa i "Arte de navegar" Pedra de Medine. U Rimu je Bartolomeo Crescentio objelodanio "Mediteransku nautiku" (Nautica Mediterranea), u kojoj je reeno gotovo sve to se tada znalo o brodovima i brodogradnji: od vrste drveta, kovina, konopa i smola do "planisfera ili karata za naviganje", od vjetra i rue vjetrova do "temperamenta kapetana i mornara". Hvalio je napose dubrovake kapetane, kao to je gospar Nicolo Sagri, koga sugraani danas radije piu kao Nika Sagroevia. U takvim se djelima navode taksinomije, rod koji su njegovali buntovni mislioci srednjega vijeka, bez kojih se, ini nam se, ne moe pisati o mediteranskim temama: takav sam postupak (to nije teko uoiti) pokuao slijediti. Razmiljanje o putnicima i moreplovcima valja upotpuniti ogledom o nainu na koji piu: o brodskom dnevniku kao rodu. Oni koji ulau najvie strasti u putovanje i plovidbu ne stiu zapisati gdje su sve bili i to su vidjeli: put im je vaniji od putopisa. Marco Polo tek je u zatoenitvu diktirao svoje uspomene Rustichellu (Rusticcianu), knjievniku iz Pie, koji ih je zapisao konvencionalno, na francuskom jeziku koji je nedovoljno poznavao. Ni Ibn Batuta nije uspio zavriti svoju rihlu: govorio je u pero Ibn Duzai-al-Kaldiju, koji je, po miljenju strunjaka, stilizirao neka poglavlja u skladu s vlastitom knjievnom ambicijom. Kolumbo je pisao pisma u kojima ima malo opisa, namijenjena prije svega onima o kojima su ovisile plovidbe, dok mu je brodski dnevnik ostao oskudan (suvre104 menici ga nisu, zapravo, ni upoznali). Vie je i bolje pisao njegov suputnik s druge plovidbe, spomenuti Juan de la Cosa. Kapetani su prepustili protokol pomonicima. Magellanu je

pisao, na francuskom jeziku, Mediteranac Antonio Pigafetta: sjeam se njegova opisa strane ribe, sa iljastim zubima. Plovidbe Vasca da Game pratio je povjesniar Joao de Barros: bez njega bi slava Portugala bila, jamano, manja. Ima vie takvih primjera. Veliki su se istraivai apsolutno predavali putu: sve je ostalo bilo manje vano. Takva se tenja oituje i na kartama, na starim vie nego na novim, na Mediteranu prije nego drugdje: more na karti i samo more postaju ponekad jedno. I katastarske karte, kakve se uvaju u opinskim arhivima primorskih gradova, potvruju stanovite odnose zemlje s morem. Oznaeni posjedi pribliavaju se ponegdje obali do njezina ruba, zauzimajui mjesta s kojih je vidik otvoren i ist. Parcele koje su izloene vjetru i nepogodama, tamo gdje se odnosi izmeu mora i obale nisu razrijeili, esto mijenjaju vlasnike ili pak postaju niijim: iz bojazni da ih more ne podruje 105 i potopi, ne oduzme zemlji ili gospodaru. Na pojedinim kartama (naiao sam na njih u malom gradskom muzeju u Trogiru, kraj palae ipiko) katastarski su pisari obojili raznim bojama rubove Mediterana i posjede uz njih. Ne vjerujem da su to uinili samo iz dokonosti, prije iz neke druge pobude: moda i da istaknu poloaj zemlje spram mora. I potanske karte sa slikama (motivi marine, plovidbe, ladanja) uvaju se u obiteljskim krinjama, kao i stare fotografije, crno-bijele, smee, sepija. Njih je teko razvrstati, ali bi vrijedilo truda: i one imaju udjela u upoznavanju s morem i primorjem, u sjeanju na jedno i na drugo. Izblijedjele su kao i stare geografske karte. Podsjeaju kako se nekad prilazilo moru, izlagalo mu tijelo, trailo na njemu poinak ili pustolovinu. Kakve su bile rive ili moli, brodovi uz njih (sad ve oni na paru), vedute: prizor na plai, dogaaj u luci, pria o kupaici u zaljevu. Fotografije nisu karte (to redovito napominju kartografi), ali ih ponekad zamjenjuju ili dopunjuju: na njima takoer gledamo kakvo je more i dokle se prostire, upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme. Obiteljski su albumi mnogima od nas bili prvi atlasi: more uoi susreta s morem. Vikont Ferdinand-Marie de Lesseps upoznao je prve fotografe. elio je da i oni prate radove na prokopavanju Sueskog kanala. Kraj Gorkih jezera, Ballaha i Timsaha, na gradilitima Bur-Seida i Ismailije, tadanje skromne kamere nisu mogle same obaviti posao. U Pomorskom muzeju u Parizu izloene su slike nalik na fotografije: "esto gradilite kraj Ismailije", "Mediteranske vode pristiu u jezero Timsah" i druge. Na njima se dobro vidi kanal: mjestimice slijedi dijelove prevlake koje su dubili sunji faraona Nekosa (Nechao) ili podanici Ptolemeja II Filadelfa, koji su kasnije zatrpani po nalogu abasidskog kalifa Abu-Dafer-al-Mensura i zasuti pustinjskim pi-

jeskom. Lessepsov prijatelj Said-paa, koga je Porta postavila na prijestolje Egipta, morao je ukloniti, uz ostalo, i prepreku vjere: Alah je postavio, pie u Kuranu, "pregradu izmeu dvaju mora". Kada je napokon kanal prokopan, unutranje more postalo je moreuzom: prolazom izmeu dvaju oceana. Ljudska je ruka promijenila i kartu Mediterana i predodbu o njemu. Kolekcionari starih karata okupljaju se u raznim prigodama. Prisustvovao sam njihovu skupu u Amalfiju. U tom malom gradu s velikom pomorskom slavom, u zaljevu Salerna, 106 komemorirana je obljetnica smrti Lea Barowa, emigranta iz Rusije, moda najveeg kartografa dvadesetog stoljea. Pravo mu je ime Leonid Barov, roen 1881, preminuo u tuini 1957. godine. Izdavao je desetljeima, uz goleme napore, kartografski asopis "Imago mundi", selei se zajedno s njim iz jedne zemlje u drugu. Prireena je, njemu u ast, izloba "Rua vjetrova" i upriliena rasprava o njima, iz koje sam pojedine dijelove prenio u ovo poglavlje. (Usporednu sliku ranih rua vjetrova, koju je objavio "Imago mundi", preuzeo sam takoer s te izlobe.) Govorili su mnogi sudionici, od uenih geografa do samouka poput onih koje smo susretali u prvom dijelu "Mediteranskoga brevijara". Ne moe se tono utvrditi jesu li Amalfitanci prvi ucrtali rue vjetrova na svoje karte, kao to to pretpostavlja Crescentio, ali je vjerojatno da su ih poznavali, kao i kompas, prije svojih rivala u Napulju i Tarentskom zaljevu. Nema dokaza, kao ni za kompas, da su ih preuzeli od Arapa (na kartama Al-Idrisija one se jo ne pojavljuju) ili od Normana, ali se to ne moe ni porei. Na uvenoj Pisanskoj karti, portulanu na pergamentu s kraja XIII. stolje107 a, dva su presjecita pravaca, jedan kraj Sardinije, drugi kraj Rodosa, ali to nisu rue vjetrova u pravom smislu rijei. Nordenskiold tvrdi, u "Periplu", da na najstarijim portulanima nema rua vjetrova. Ona koja se pojavila na Katalanskom atlasu godine 1375. prva je koju znamo. idovska je dijaspora u to vrijeme, prije egzoda s Iberijskog poluotoka, odravala veze s lukama Afrike i Male Azije, napose s obalama Palestine. U starim su se civilizacijama strane svijeta oznaavale bojama. Prema nekim izvorima koji zasluuju panju, Hazari su tako oznaavali vjetrove: moda su boje na ruama vjetrova u nekoj vezi s pamenjem strana svijeta? Ispoetka su na tim ruama, na mediteranskim kartama, prevladavale crna, crvena i zelena boja, zatim su dole druge, prijelazne ili proizvoljne: odgovarale su vie pogledu nego pamenju. Rua vjetrova opjevana je u poemi "La Sfera", koju je napisao i oslikao Fiorentinac Gregorio (Gorio) Dati ili pak njegov

brat Leonardo (spor koji se poveo u Amalfiju oko toga tko je autor "Sfere" ovdje nije vaan). Ruu vjetrova mnogi smatraju amblemom, ali ona nije samo amblem. O njoj govore kao o metafori, ali ona nije jedino metafora. Poznata su djela ili predmeti koji su je navijestili: Rimski fragment od mramora, koji se uva u Pragu, podijeljen na dvanaest ili esnaest vjetrova; Kula vjetrova u Ateni s Andronikosovim satom koji nadvisuje Tritonova figura; ploa koju su arheolozi iskopali u Maloj Aziji kod Sipara, na kojoj je predoeno valovito more sa etiri zvijezde na njemu; mozaik otkriven u ruevinama rimskoga naselja Thuburbo-Majus nedaleko od Kartage, na kojem su dva kruga s viebojnim krakovima. Raspravljalo se o znakovima i simbolima na ruama vjetrova, o njihovim znaenjima i oblicima, o astrolokim i kalendarskim zapisima uz njih, o podjeli na 4, 8, 16, 32 dionice u krugu ili pak onoj na 12 i 24, to nije samo zemljopisna, nego je i vremenska podjela. Za takozvane kompasne rue ili vjetrulje, smjetene pod poklopac ili skafeju, s oznakama strana svijeta ispod stakla i magnetske igle, kau da su nastale na sjevernim morima. Prouavao ih je godinama kapetan duge plovidbe Albert Schiick i predoio u vie tomova svoga djela. Na ruama vjetrova slovo T nema znaenje koje je imalo na T-O kartama: oznaava Sjever (Tramontana). Sjeverna je strana jednom obiljeena iljkom ili kopljem (na primjer u Gastaldija), drugi put zvijezdom sjevernjaom (Stella mari). esto se javlja heraldiki znak ljiljanova cvijeta 109 [fleur de lys): on je, nakon kriarskih vojni, izraavao potovanje prema francuskoj kruni, za to su osobito zasluni moreplovci iz Akvitanije. Na istonoj strani rue javlja se kri: usmjeren prema Svetoj zemlji i Jeruzalemu, kranskom sreditu svijeta i svetitu Mediterana. Raznobojni prostori u rui vjetrova zovu se, zbog svog oblika, rombovi. Rombovi s inicijalima glavnih vjetrova tvore krunicu koja se u Italiji naziva rosone: jednako kao okrugli i viebojni prozor na katedralama. Tee je izraditi novu, pravu kartu negoli sagraditi katedralu. Latice rue izvan kruga ponekad su prikazane kao zublja: to se zove krije radosti [feu de joie). Renesansni su kartografi poeli smanjivati broj rua vjetrova ili ih posve izostavljati, vjerojatno da bi umanjili okultno znaenje koje im je pridavano. One su se ipak vraale na kartu: traili su ih moreplovci, koji su vjerovali da, poput amajlija ili pulena na pramcu broda, donose sreu ili spaavaju posadu. Ne treba dvojiti je li rua vjetrova nastala na Mediteranu. U amalfitanskoj nautikoj biblioteci ima kartografskih knjiga koje to dokazuju. Naiao sam na djelo Zachariosa Lilliusa, vjerojatno Grka po porijeklu, izdano godine 1493. u Firenci pod naslovom "Orbis Breviarium": nisam, naalost, prvi

pronaao takav naslov. Teko je odoljeti kunji da se od obinoga brevijara pokua napraviti evanelje: uz ovo biblijsko more moda je to tee nego drugdje. Zacharios Lillius joj nije odolio, kao to sigurno ni drugi nisu. Vraam se na poetak ovog peripla. to vie znamo o naem moru, manje ga gledamo sami: Mediteran nije more samoe. 110

III Glosar Za razumijevanje "Mediteranskog brevijara" korisno je pojasniti znaenja pojedinih pojmova ili naziva: i kontinentalcima koji manje poznaju Mediteran, i Mediterancima koji znaju samo svoj dio mora i obale. Kampanilizam koji postoji na obali ne prestaje na moru, od jedne uvale do druge, od otoka do otoka: na Mediteranu je mnogo zvonika i minareta. Ne kanim nizati podatke o blagoj mediteranskoj klimi, povoljnim plimama i osekama, pogodnim lukama i nevelikim udaljenostima (duina basena samo je oko dvije tisue milja, irina najvie etiri stotine), o prednostima koje pruaju zaljevi i rijeke, o tome kako se stari svijet razvijao i ve uvelike plovio svojim morem dok su drugi bojaljivo motrili puinu. Takve je podatke lako nai u pomorskoj enciklopediji. Povijest Mediterana ve je napisana. U razliitim dijalektima moe se uoiti mediteranska koine rijei i stvari, stavova i nazora. Ima vie vrsta glosara u pomorskoj literaturi, specijaliziranih za razne discipline. Njima se mora sluiti onaj tko pie o Mediteranu: ovo je poglavlje stoga naslovljeno: glosar. Glosari imaju vie slobode nego drugi rjenici. Mogu se itati napreskok, to kome treba i kako se kome svidi. Oni su poseban rod: filoloki ili literarni. Najblii su moda mediteranskoj satiri: satura je najprije bila zdjela ispunjena junim plodovima (lanx satura ili satira). Tek je poslije, zahvaljujui Horacijevim i Juvenalovim spisima, dobila znaenje koje danas ima. U predgovoru svom poliglotskom "Nautikom glosaru" (ija su dva golema toma objavljena u Parizu godine 1848. o troku Ministarstva mornarice), Augustin Jal, amater i pomorac, primjeuje da se u tu vrstu literature "mogu unijeti mnogobrojne pojedinosti, koje se ne daju unijeti u najopirnije rasprave, najoptereenije noticama" (str. 9). Notice na dnu stranice obino su neasimilirani dio tiva: glosar je rod koji pomae da se one izbjegnu. Glose koje slijede pomijeane su na pladnju: jedne su filoloke, druge literarne. elio bih dopuniti mnoge stvari koje su dotaknute u prethodnim dijelovi 115

ma, uputiti na izvore s kojih sam crpio, predstaviti osobe koje sam sreo na putu i plovidbi, koje su me svjetovale i pomogle mi. Slijedio sam pouku starog Ptolemeja, koju su za njim ponovili Ibn Haldun i Mercator: posluimo se svjedoenjem putnika koji su bili tamo gdje nismo bili i vidjeli ono to sami nismo vidjeli. Tako sam postupao. Ovo nije glosar Mediterana, nego samo jednog brevijara. "Mediteran poprima vie imena, ovisno o zemljama do ijih obala dopire", napomenuo je jednostavno Mercator u svom "Atlasu" (str. 30, Amsterdam 1609). Nazivi mora ovise o njegovu poloaju, o vezi sa zemljama koje oplakuje i pripadnosti onima koji uza nj ive. Drevni su narodi, poput Egipana i Sumera, nazivali Mediteran Gornjim morem, po njegovu poloaju u odnosu na njihovu zemlju. U Bibliji ima vie imena: Veliko more {iam hagadol, Jo., I, 4), Zadnje more (ili more koje je pozadi, iam ha - aharon, Deut., XI, 24), Filistejsko more (iam p'litim, Exod., XXIII, 31). Ponekad se zvalo samo More: zna se na koje se more misli. Semitska rije iam oznaavala je sve velike vode: i mora, i jezera, i rijeke. I Hekatej i Herodot zovu Mediteran Velikim morem. Tako su ga nazivali i Feniani, koji su ga vjerojatno prvi oplovili. Tukidid ga u "Peloponeskom ratu" imenuje, po pripadnosti, Helenskim morem (I, 4). Za Grke je ono "nae more": taj e naziv preuzeti od njih Rimljani i mnogi drugi nakon njih. Platon obazrivije kae: "more koje je pokraj nas" {par' hemin thalassa, Phed., 113,a). U spisu poznatu pod nazivom "De mundo", koji se moda pogreno pripisuje Aristotelu, sreemo sudbonosni naziv unutranje more (he eso thalassa, 111,8), u opreci s onim izvanjskim, Oceanom. Iz toga e imena kasnije nastati, u latinskom prijevodu, Mediteran. Filologija nam otkriva povijest naega mora. Pridjev mediterraneus nije bio otmjen. Gramatiar zlatne epohe Festus preporuio je, umjesto njega, mediterreus, ali takve preporuke malo tko slua kad se pojedine rijei ponu mnogo rabiti: to je razdoblje u kojem Rim postaje pomorskom silom. Epitet meditullius (nastao od tellus - zemlja, vjerojatno prema grkom mesogaios - meuzemni) ve je bio arhaian. Mediterraneus je oznaavao prostor na kontinentu, okruen sa svih strana zemljom, u opreci prema maritimus. Ciceron naziva kontinentalce "najmediteranskijim ljudima" (homines maxime mediterranei, Verr., II, 5). Imenicom mediterraneum 116 oznaavala se unutranjost zemalja (npr. u mnoini mediterranea Galliae: kontinentalni dijelovi Galije). Budui da je "unutranje more" i samo okrueno zemljom, isti se epitet poeo i za nj vezivati. U tom ga smislu rabi Solin u svojim kompilacijama geografije i pripovijesti {Collectanea rerum mirabi-

lium, XVIII, 1), koje je znatieljno itao antiki svijet na zalasku i cijeli Srednji vijek. Isidor Seviljski preuzeo je taj opi pridjev i pretvorio ga u vlastito ime: "Veliko je more (Mare magnum) ono koje sa zapada iz oceana dotjee, okrenuto je jugu i see prema sjeveru. Velikim se zove zato to su, u usporedbi s njim, ostala mora manja. To je Mediteran, zato to oplakuje okolnu zemlju (mediam terram) do istoka, dijelei Evropu, Afriku i Aziju" ("De mediterraneo mari", Orig., XII, 117 16). Nae e se more tako, zahvaljujui autoritetu kranskog poligrafa i sveca, prozvati Mediteranom: teko je odmjeriti koliko su tome pridonijele Solinove "udesne pripovijesti". Ocean je dobio ime po mitskoj figuri Titanova sina: Mediteran je stvarniji od mita. Grci su imali vie naziva za more: hals je sol, more kao tvar; pelagos je puina, more kao prizor; pontos je more kao prostranstvo i put; thalassa je opi pojam (nepoznata porijekla, moda kretskoga), more kao iskustvo ili dogaaj; kolpos znai njedro ili okrilje te na prisan nain oznaava dio mora koje je obgrlilo obalu: dragu ili zaljev; laitma je morska dubina, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima valjanih pjesnika i pripovjedaa ti se nazivi dodaju jedan drugom tako da, sastavljeni, umnaaju vlastita znaenja: tvar-prisutnost, dubina-prostranstvo, put-puina, prizor-dogaaj i tako u nedogled, kao to se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze jedan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su stari Grci stekli ivei uz Mediteran, plovei po njemu. Rimljani su bili mnogo oskudniji. Temat mare (koji dijele s mnogim drugim indoevropskim jezicima, na primjer sa slavenskim i italskim, ostavivi ga u nasljee romanskim idiomima) oznaavao je u poetku sve vode: morske, jezerske, rijene. Kasnije su, oponaajui helenske uzore, i rimski pisci rabili posuenice pontus i pelagus ili su pak latinskim rijeima (sal, salum, aeauor) pridavali grka znaenja. U njihovim metaforama i figurama otkrivamo kontinentalne nazore i privrenost zemlji: arapi aeauorei govorilo se za puinu, u jednog Vergilija nailazimo na usporedbu plovidbe s oranjem [mari aeauor arandum, Aen. II, 780). Narodi se razlikuju i po tome kako nazivaju more, koliko imaju imena za nj, kako se njima slue. Arapi su, za njima i Turci, nazivali Mediteran Rumelijskim morem (tj. bizantijsko-rimskim): al-bahr al-rum. Ibn Haldun ga zove i Sirijskim, u "Al-Mukadima", na vie mjesta. Tako ga naziva i Al-Idrisi, u "Ruerovoj knjizi". Rije al-bahr znaila je sve velike vode i jo uvijek oznaava najvaniju od njih: Nil. Sauvao se i stari semitski naziv al-iam, arhaian i knjievan. Muslimanski su narodi preveli na svoje jezike zajedniko ime Mediterana, koje je posvetio kranski etimolog:

al-bahr al-mutavisit. 118 More ima razliite rodove od obale do obale: u latinskom i slavenskim jezicima srednjega je roda, u talijanskom je mukog, u francuskom enskog, u panjolskom moe biti i mukoga i enskog, u arapskom ima dva muka imena, u grkom je, kad se sloi vie naziva za nj, svih rodova. Teko je povui granice izmeu jednog mora i drugoga: to obino nisu morske granice; javlja se posesivnost ili pristranost prema vlastitom moru. Po staroj grkoj poslovici onaj tko prijee rt Maleje, na kraju Peloponeza, naputa domovinu. "Nae more ima veliku prednost, u svakom pogledu, nad ostalim morima - pisao je Strabon - i od njega treba poeti" (Geogr. II, 57). U "Ilijadi" se spominju samo dva mora: Trako i Ikarsko. U "Odiseji" nema posebnih imena: sve je more. U vezi s pripadnou pojedinih mora postavljaju se razna pitanja, napose kad je rije o morima drugih zemalja. "Je li lijepo more drugih zemalja?" pita se pjesnik (Fernando Pessoa, u poemi "Mornar"). Mnogi odgovaraju nijeno na to pitanje ili ga uope ne postavljaju. "Samo je more drugih zemalja lijepo" (ibid.): to je odgovor onih koji su otplovili s Mediterana na druga mora, u Novi svijet. Mnogo je znaenja za koja nema rijei, koja se pridaju opem imenu mora, s osjeajem divljenja ili straha. U Ksenofontovoj "Anabazi" zapisano je kako su grki vojnici, nakon dugotrajnog lutanja kopnom, doivjeli prizor mora: "More! More! Te su rijei ile od usta do usta. Svi pohrlie prema njemu... poee ljubiti jedni druge, plaui" (IV, 7). Svi su ugledali jedno more, svatko je vidio svoje. Taj se prizor ponavlja vjerojatno od prvog susreta ovjeka s morem: znaenje rijei prelazi u uzvik i ushit, u izraze za koje rijei nisu dovoljne. Razlikuju se oni koji more vide prvi put i koji ga prepoznaju, oni koji su ga ponovno ugledali i koji mu se vraaju. Ponetko ga svaki put vidi kao prvi put: to ovisi i o samome moru. More je apsolutno, njegovi su nazivi relativni. Mediteran je nazivan i Sjevernim i Junim morem. Herodot ga je, putujui po Egiptu, vidio na sjeveru i po njemu ga nazivao boreia thalassa (IV, 42). Naziv Juno more susreemo na renesansnim kartama: ak i u geografskoj poemi "La Sfera" G. Datija spominje se Mare del Sud. Ariosto ga na poetku "Bijesnog Orlanda" zove: d'Africa U mare. Poznavaoci izumrlih jezika napominju da se u civilizacijama, koje su strane svijeta obiljeavale bojama, nae more zvalo zelenim ili bijelim morem. Arapi 119 su sauvali naziv Bijelo more (al-bahr al-abyad): tom se bojom oznaavala zapadna strana. I Turci su tako nazvali mediteransko more (Ak-deniz), Bugari takoer. U starijim narod-

nim pjesmama Junih Slavena spominje se, uz sinje, i bijelo more, i to ne samo onda kada se talasa. I u novogrkom jeziku takav naziv nije nepoznat, unato starom helenskom predanju. Crveno more (Erythros pontos) bilo je nekad cijeli Indijski ocean: crvena je boja znaila Istok. Dananje Crveno more Egipani prozvae Morem trske (iam n'ari - tako ga biljei i Lexicon copticum Amadeusa Pevrona jo 1835. godine, str. 304). Crno more (Pontos Eivceinos) ima neobinu etimologiju: pridjev euxenos, to znai gostoljubivo, zamijenio je axeinos (negostoljubivo), kakvim se uinilo tragaima za zlatnim runom: posrijedi je moda puka etimologija, koja je staroperzijskoj rijei akseana (taman, crn) promijenila smisao. Crnom se bojom obiljeavao Sjever. U "Kabali" nalazimo potvrde za razna znaenja boja. U dijelovima Balkana, na mediteranskim obalama i nedaleko od njih, ima toponima i hidronima u kojima se, vjerojatno, kriju naznake pravaca ili strana svijeta: rijeke Crni i Bijeli Drim, ije su vode posve nalik jedna na drugu, jednako kao Bijeli i Crni Timok u Srbiji, ili Crni i Bijeli Iskar u Bugarskoj. Tako je moda bilo i s Crnom Gorom i Albanijom {alba - bijela), s Crvenom i Bijelom Hrvatskom (Croatia Alba - Dalmatia Inferior), koje se pod tim nazivima spominju u zapisima popa Dukljanina. Na drugoj strani, Bijeli i Plavi Nil, koji je prije bio zeleni, navode takoer na slina tumaenja. Aurna obala (od arapskog arzak, to znai plav) bila bi u tom sluaju zemljopisna oznaka, a ne obiljeje posebna plavetnila. Smione tvrdnje nekih jezikoslovaca predstavljaju Pelazge ili Pelaste, starosjedioce Helade koji su nam navodno donijeli lozu i maslinu, kao bijeli narod, koji je dao ime "pelakom" ili bijelom moru (pelagos ?). Zastanimo pred tim mediteranskim pretpostavkama. More je vieno s obale u raznim bojama, u svim preljevima modroga i zelenog, kao srebro i kao zlato po mjeseini ili na suncu, kao ulje i kao sol danju ili nou, vedro poput neba u Vergilijevim metaforama (caeruleum mare), tamno kao vino u epitetonima Homerovim (oinops). Gdje smo vjerovali da su posrijedi same boje ili slike, ponekad su ipak bile praktine oznake: pravci ili strane svijeta. Ne mogu se time porei utjecaji naih predodbi ili tlapnji: oni su, unato svemu, pridoni120 jeli da se pojedina imena prihvate, ustale ili zavole. Podsjetimo jo jednom na rue vjetrova raznih boja, koje oznaavaju strane svijeta na starim kartama, i priznajmo skromno, zajedno s Borgesom koji je volio Mediteran, poznavao ga i zapisao u "Plovidbi", u zbirci "Blizak mjesec" godine 1925: "More je prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti". Imao sam te rijei na umu istraujui nazive mora, listajui razne rjenike pomorskih naroda, ispisujui stranice "Mediteranskog brevijara", napose ovaj glosar.

Mediteran je sastavljen od mnogih manjih mora. Ona se nazivaju, primijetio je ve Isidor Seviljski, "po pokrajinama" ili "po narodima" ("a gentibus: Tuscum, Ligusticum, Dalmaticum", itd.), "po otocima", "po ljudskim sudbinama", "po uspomenama na kraljeve", "po obiajima stanovnika", ak i "po gazu goveda" (a bovis transitu: Bosphores, Orig. XIII, 16). Mnogo je naziva manjih mora u Velikom: kao da svatko eli, pred svojom obalom, imati more za sebe. U drevnim vremenima nosili su vlastita imena Feniko, Kilikijsko, Lidijsko, Ikarsko more, kasnije i Alboransko, Bibansko, Balearsko, enoveko, Tarentsko, Marsejsko, Gornje more i Donje more, More Kandije i More Moreje. Imena su im se mijenjala. Jadran je bio za Apolonija Roanina "jonski zaljev", za geografa Strabona Jonsko je more dio "onog to danas zovemo Jadranskim zaljevom" (II, 5). Po "Djelima apostolskim", sveti je Pavao plovio "Adrijom", koja je tada sezala do Krete i Malte (XXVII, 27) a na nekim kopijama ptolemejskih karata plakala i obale Sicilije. Hrvatski kralj Petar Kreimir zove ga, u jednoj ispravi iz godine 1069, "mare nostrum Dalmaticum". Tako ga naziva i bizantijski car i ljetopisac Konstantin VII Porfirogenet (Chron. V, 31). Turski putnik Evlija elebi daje mu u svom "Putopisu" (Seijahatnamesi) dva imena: Venedik Kor jezi (Venecijanski zaljev), kako se u njegovo vrijeme zvalo, i Korfez Deryasi, na stariji, perzijski nain. O mediteranskim granicama govori se u Platonovu "Fedonu": Sokrat u tom dijalogu spominje "one koji prebivaju od Fazisa do Herkulovih stupova, najednom malom dijelu zemlje oko mora, kao mravi ili abe oko bare" (II, 56). Obale su granice mora, ne Mediterana. One se ponegdje i zovu po moru: ta epithalattia, ta parathalattia, ta paralia oznaavaju, na razne naine, primorje (rije primorje, ini se, skovana je po tom obrascu). Epeiros je vrsta zemlja (kao pokrajina Epir), 121 terra firma, kako su tu rije preveli Latini i mi za njima. Khersos je zemlja kao pokrajina (po tome je dobio ime Herson u Ukrajini, nedaleko od ua Dnjepra). Eion je obala uope, i morska i rijena, aigialos je alo (ta se rije sauvala u imenu ljekovite plae Igalo, u Boki Kotorskoj). Akte bijae strma obala (od nje dolazi ime zlosretnog Akteona u starom mitu), a rakhia jo strmija. Ima mnogo naziva u Grka: njihova je obala razgranata i raznolika. S nje se na razne naine gledalo na zalee i njegove stanovnike. Grki nam jezik nudi paradigme koje vrijede za mnoge mediteranske jezike: epithalattidios je primorac, khersaios je kontinentalac, razlika meu njima naznaena je u Platonovim "Zakonima" (704,b). Herodot je zabiljeio opreku izmeu otoana (nesiotes) i stanovnika unutranjosti (epeirotes). U Aristofana, u "abama" (204), sreemo karakteristian naziv athalattotos: onaj koji morem

nije ovlaen ni osoljen. Atiki duh na obali smatrao je Beoane iz zalea dostojnim prezira: Gregorije Cipranin se rugao njihovoj pameti (Boiotion nous, III, 45), Makarije ih je nazvao svinjama (Boiotia hys, II, 79). Takve obrasce, s golemim brojem epitetona i tropa koje su filozofi i pisci uveli u klasinu kulturu, nai emo u raznim jezicima, du cijele obale, u svim vremenima. Najvie ih je vjerojatno u Italiji: najrasprostranjeniji od njih, cafone, nastao je u Napulju i dobio ire znaenje i na jugu i na sjeveru zemlje; terrone je opi naziv za kontinentalce, palentone posebni, gabibbo u Genovi ili tamarro u Abruzzima jesu regionalizmi. Ve su Pompejani, po Strabonu, s podsmijehom govorili o susjedima iza prvih breuljaka (Nuceria, Nola, Acerra). U Bibliji, u "Knjizi Sirahovoj", spominju se nesnoljivosti izmeu idova iz unutranjosti i Filistejaca s obale (L,25,c): vjerojatno su i oni davali nadimke jedni drugima, koje Sveto pismo nije smatralo dostojnim spomena. Arapi svoje gortake nazivaju bali, Bugari za svoje kau Balkandi. Naa rije abar ne znai na cijeloj obali isto: jednom se tako zove kontinentalac, drugi put susjed, Talijan. U uglaenoj francuskoj terminologiji postoji naziv cul-terreux, koji se ne da prevesti. Provansalci imaju svoje nazive za Francuze, Katalonci za Aragonce, Dalmatinci za Vlahe iz Dalmatinske zagore, Bokelji za Crnogorce, i sve tako redom. Te su uloge odavno poznate, i u komedijama i u tragedijama, na mnogim otvorenim pozornicama Mediterana. 122 Narodi su silazili na more i nazivali ga razliitim imenima. Izbivi na Jadransko more, Juni su Slaveni uli grke i romanske nazive za prizor koji se pred njima otvorio. Neki filolozi tvrde da su narjeja kojima su govorili promijenila fonetiku i prilagodila je okolini. Zadrali su vlastitu rije more. U susretu s Grcima sluali su thalassa: tako su poeli zvati valove, more koje se talasa. Naziv pelagos sauvao se na jugu Jadrana, oko otoka Sipana (pelagat znai loviti dalje od obale, na puini; otoii skupine Palagrua na Jadranu, kao i Isole Pelagose juno od Apenina, dobili su po njemu ime). Od rijei kolpos ostao je na nekoliko mjesta, oko Elafitskih ili Jelenjih otoka kulaf: ii na kulaf znai loviti na puini; od te je rijei doao venetski goljo, koji je postao sveopim nazivom. Objanjenja uz more najee su oskudna. Oni koji su odavno na moru ne nazivaju ga vodom, eljad s kopna esto ga tako zove. Nai su preci donijeli iz pradomovine rijei laa, brod, korab(lja), veslo, jedro. Jarbola nisu imali: on je od latinskog stabla. Imali su vlastitu udicu, osti, vr(v)e, mreu. Ovu posljednju, kojom su lovili po rijeci, posudili su usput Maarima i Rumunjima, u ijim se jezicima zadrala. Rije vlak (tako su stari Slaveni zvali mreu potegau) preuzeli su sjeverni krajevi Grke i njome zamijenili antiki griphos (o tome

iscrpno pie jezikoslovac Petar Skok u knjizi "Naa pomorska i ribarska terminologija na Jadranu", Split 1933). Od stanovnika nekadanje rimske provincije i bizantske teme, od Ilira i dalmatinskih Romana, doljaci su batinili mnotvo naziva: za ribe kakve prije nisu jeli, za sprave kojima nisu raspolagali, za orua kakvim se nisu sluili. Talijani, napose Mleani, znali su vie o moru: od njih je svatko poneto nauio na Mediteranu. eki polihistor i filolog Konstantin Jireek pokazao je kako slavenski jezici imaju mnogo zajednikih naziva za rijeke i vode uope, vie negoli za obale i mora (v. "Geschichte der Serben", I, str. 63, Gotha 1911). Prouavajui toponimiju na istonoj obali Jadrana na je strunjak Petar imunovi zakljuio: "Ni hrvatska toponimija ni zemljopisna nomenklatura ne mogu potvrditi da su Hrvati posve ovladali morem i da su za sve potrebe u vezi s geomorfonimima, pomorstvom, ribarstvom, brodarstvom, brodogradnjom - ivljenjem na moru i od mora - iznali jezine ekvivalentne izraze i stvorili potpunu i potpuno svoju talasonimijsku terminologiju" 123 ("Istonojadranska toponimija", str. 252, Split 1986). Za utjehu, moe se navesti i miljenje talijanskog strunjaka M. Cortelazza, koje se odnosi na drugu obalu Jadrana, na nae uitelje: "U talijanskom pomorskom leksiku apsolutno prevladava komponenta kopnenog porijekla" (v. "Bollettino dell'Atlante linguistico Mediterraneo", VIII-IX, 1966-1967, pp. 67-77). Svi smo ipak roeni na zemlji. Teko je prosuditi koliko je tko zaetnik a koliko batinik na Mediteranu, kad je jedno a kad drugo: valja razlikovati pomorsku vjetinu od samoga osjeanja mora. Imenima i oblicima brodova nije lako odrediti porijeklo i pripadnost. Rije barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi, ne zna se ija je. Pretpostavlja se da dolazi iz staroga Egipta. Egipani su je takoer od nekoga preuzeli. Rabili su je Feniani i Puni, Grci i Rimljani. Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na arapskom al'ud od ega dolazi leut, talijanski i panjolski legno i leno). Laa, koja je baltoslavenskog porijekla (lodia, od oldia), takoer je znaila drveni trupac (monoksil). Korijene latinske rijei navis zatjeemo u 124 sanskrtu, u grkom, u keltskim govorima, u armenskim dijalektima: ne zna se ija je bila. Ni porijeklo galije (galea, galeone, galeota, galera itd.) nije razjanjeno, premda je plovila po svim morima i spominjala se, s ponosom ili oajem, na svim jezicima: ni Meyer-Liibkeov "Romanisches etvmologisches W6rterbuch" nije ustanovio odakle dolazi. Talijanski etimolozi C. Battisti i G. Alessio pretpostavljaju da je "relikt

iz ilirskog supstrata proirenog od dalmatinskih obala do Venecije" (v. "Dizionario etimologico italiano", sv. II, Firenze 1951): galea bi bila neka vrsta kornjae (testuggine), koja, kad se kree, slii lai s jednim ili dva reda vesala. I korablja dolazi iz Grke (korabion), ula je u slavenske jezike prije seoba naroda, moe se dovesti u vezu s imenom nekoga kukca ili raka (karabos, v. Aristotel: "Historia animalium", 531b, 25). Ti primjeri, kao i mnogi drugi koje ne kanim nabrajati, odaju zajednike oblike, tvorbe, metafore. Ponekad - gdje ne vidimo prvoga izvora ili poela - kao da rijei i stvari izranjaju iz samog mora, Mediterana. Brod se povezuje sa starim slavenskim glagolom brestibredo, to znai gaziti, pregaziti, prijei preko vode. Porijeklo mu je, oito, kontinentalno. "Pomorski rjenik" Radovana Vidovia (Split 1984), blizak "Pomorskom glosaru" A. Jala, uz brod, navodi (prema "naim izvorima", starijim) slijedee nazive, najee grkoga, latinskog i romanskog korijena: "banzo, barca (barka), bastasia, bastassiza (bastaica), batel, bergantinus (brigantin), biremis (isto to i/usta), barcon, barcosa, barcusius (brago?), carabus (korablja), caraca, carachia, casselata, chelandia, cocha, codura, drievo, dromo,Jrigada, fusta (futa), galea (galija), galera, galion (galiun), grippus(grip), gumbara, kravela (kao i korablja, gr. karabos), katrga (katurga), laa, lembus, lignum (drievo, legno), linter, londra, marziliana, navicula, navigium, navis, ormanica, plav, saeta sagittea, sagiteda, saita, (bit e i ajka odatle potekla), saena, ebeka (ambek), tartana, treciones (galeae), triremis, zolla, zopula" (op. cit. str. 70). Ima jo naziva za brodove razne vrste. Isti autor pobija predrasude o dobroj prehrani koju su uivale brodske posade, sluei se citatima iz dnevnika pomoraca, kakvi nisu uobiajeni u normativnoj leksikografiji, kakvima je mjesto u rodu glosara: "Slano meso, kupljeno u barjelima u Trstu, Italiji, Engleskoj, Marsiliji bilo je crno i mravo kao psee: engleske galete bile su neukusne i 125 tvrde kao ploe, nijesu se mogle razmoiti ni u kafi ni u vodi, a njih su veina kapetana volili kupovati radi tednje poto bi se manje potroilo, nego one od Odese i Genove, koje bi se frnjokulom slomile. Menu na jedrenjaama nije se mnogo mijenjao. Ujutro za ruak tvrdoga hljeba; a rijetko bi na kojem brodu davali kafu ili aj; za objed supa i slano meso, a za veeru gvacet i katkad slano meso na salatu s krtolom. U lukama mjesto slanoga mesa kupovali bi fresko, ali ne meso, ve glave govee, to je najcjenje, bez mozga i jezika, a na manjim brodovima od pet do est lanova posade kupilo bi se po pola glave. Od ove je morao kuvar neto da otkine i naini za kapetana i skrivana dva bifteka. Masti se na brodovima posve malo troilo jer bi se ipula za gvacet pofrigala na pretilini koja bi se

spjenila na orbi od slanoga mesa... Posada ispod prove jela je zajedno iz jedne gamele, jedini je nostromo imao svoj tanjur, a vodu, od kapetana do moca, svi smo pili s pionom na bavi. Jedino u lukama kamarot bi za kapetana i skrivana napunio bocun a za nostroma i posadu mogla se uzeti bokara" (ibid. str. 301-302). Vidovi je taj navod uzeo iz knjige "Uspomene iz pomorskog ivota" koju je pomorac Vlado Iveli objavio 1933. u Splitu. Mediteranci itaju sline glosare kao neku vrstu memoara, a to oni ponekad i jesu. Takav je, oito, i golemi "Atlante linguistico mediterraneo" koji odavno izlazi u nastavcima u Veneciji (glavni mu je urednik bio Dubrovanin Mirko Deanovi, 1890-1984). Ti se nastavci jo uvijek doekuju na Mediteranu s ushienjima ili prosvjedima, s nostalgijom. Dubrovanin Bozo Cvjetkovi, koji je na poetku XX. stoljea, po sugestiji kritiara Jovana Skerlia, pokuao nainiti neku vrstu brevijara, jo kraeg od ovog, pod naslovom "Estetska oceanografija" (Dubrovnik 1920, izd. De Giulli), pisao je, u jeku prvoga svjetskog rata, o starim dubrovakim brodogradilitima. Mala republika (mala po prostranstvu) imaae brojne skvere (ili kare, kako se u njoj govorilo), u gradu Dubrovniku i predgrau Gruu, u Cavtatu, upi i na Rijeci Dubrovakoj, u Zatonu te na otocima Lopudu i ipanu, u Slanom i Stonu na Peljecu: tu bijahu porinuti "jaki nizovi galija, pulaka, karaka, nava i slinih velikih jedrenjaa koje pronijee slavu Sv. Vlaha od bajnog Levanta do Herkulovih stupova, a odavde do mranog (sic!) i prkosnog Albiona, Kolumbovog kopna i putevima Vaska da Game do otadbine Kalidasa i nebotinog prijestolja Bhagavata". Tako pie pravi Me126 diteranac. uveni kver, utemeljen u Gruu 1526, opisuje na slian nain: "provienje svim potrebitim spravama kao arganima, maljima, vaima, sjekirama, puntalima pa svim potrebitim stvarima za ouvanje i opremu jedrenjaa. Blizu kvera redae se veliki magazini za drvlja, katram, konope, sidra, itd. Na kveru je bila podignuta kua u kojoj je mogao stanovati brodovlasnik i nadzirati izgradnju svoga broda. Prebogato gradivo za gragjenje davao je onda dobro poumljen Srgj pa Mljet, Arbanija, Neretva, Senj, a osobito brda Sant Angelo i Gargano u Apuliji. Prote, kalafate, marangune i drugo osoblje kvera davae Dubrovnik, Gru i okolica" ("Dubrovako brodogradilite", str. 5-6, Dubrovnik 1917, pieva naklada). Dragocjene podatke o brodovima i brodogradnji nalazimo u radovima nadahnutih diletanata. Obilazio sam vaporetom otoke mletake lagune, bio na Torcellu, Buranu, u Muranu gdje sam se divio, kao i ostali, puhaima stakla, na Mazzorbu i Malamoccu na kojem je nekad bilo sjedite uprave, vidio sam isole Realtine i napokon Chioggiu. Dopao mije u ruke svojevrstan glosar u dva toma, pod naslovom: "Calafati, squeri e bar-

che di Chiogga" (izdan uz pomo municipija u Chioggi godine 1985, autor se zove Dino Memmo). Iz njega se moe mnogo nauiti: to je jedno malo mjesto dalo velikoj mletakoj sili, kako se u njemu razvijalo brodarstvo (galafa') i po koju cijenu, kad su nastali korporativni statuti brodograditelja, zvani mariegole (prva se mariegola spominje u proljee 1211), kakva su sve sidra postojala prije uzoritog renesansnog sidra (ancora rinascimentale) i koji timuni prije navarskog timuna, otkud razni alati i njihovi nazivi: curiaga, canagola, chissa, gala ili gala verta, catarafa i cartabon, polachina, cortelo, verna, becanela a due ili becanela a tre, alzana, berlasso ili imberlasso. U starom i simpatinom venecijanskom glosaru Giuseppea Boerija ("Dialetto veneto", Venezia MDCCCXXIX) malo je koja od tih rijei zabiljeena. Ne treba ih ni ovdje prevoditi. One nisu razumljive gotovo nijednom Talijanu, ak ni Mleaninu, ako starih Mleana jo ima, jednako kao to dalmatinizme koje sam navodio ne razumiju panonski Hrvati, a pogotovu ne Srbi, Bosanci ili Crnogorci. ini se daje isto tako i na drugim obalama i u njihovu zaleu, od Magreba, preko Libije i Palestine, Sirije i June Anadolije, do Provanse, Katalonije, Aragona i Gibraltara. I to je jedna od znaajki Mediterana. 127 Izgubljeno je djelo Timosthena, admirala Ptolemeja II, autora deset knjiga "O lukama". Da nije, vie bismo znali o starim lukama. Na njih ne treba gledati samo s praktine strane, mislei na terete koji se u njima istovarahu i utovarahu, na odvoz i dovoz brodovima. One su postojale i prije brodova. Iz njih su prvi pomorci, na drvenim trupcima, poli na drugu obalu. Grci su izdvajali luku koja je nastala sama od sebe, po prirodi stvari, voljom mora: limen autofnes, meu prvima je spominje povjesniar Tukidid (I, 93). Pelago-limen, prema opisu stratega Polvena (III, 9), bila je na kamenitu nasipu, s dugim molima. Feniani su gradili luke koje su imale po dva pristanita, za suprotne vjetrove: odabrali su najbolja mjesta Mediterana, oznaavali ih suglasnicima MHVZ (ne znamo kakvi su se samoglasnici izgovarali meu njima). Mnogi su u naem stoljeu istraivali stare luke, ronili do njihovih potonulih mola, obraslih algama, koljkama i travuljom, ili su pak kopali po mulju, pijesku i zemlji koja ih je zatrpala. Grupa francuskih arheologa prekopala je mjesta na kojima se nalazio Bvblos (Maurice Dunand: "Les fouilles de Bvblos", Pari 1937): obuzeo me strah itajui izvjetaj o tome to je sve tamo pronaeno, ega je bilo, kako je propalo u luci po kojoj je vjerojatno dobila ime najitanija knjiga svijeta. Zapisi inenjera Gastona Jondeta, koji je istraivao (od 1910. do 1915) podvodne ostatke luke Faros, kraj Aleksandrije, svjedoe o vjetini starih graditelja: dva velika lukobrana, dugi po dva i pol kilometra, iroki preko ezdeset metara

svaki, na gromadama donijetim iz kamenoloma u Mexu, spojenim bez cementa i buke, sloenim po minoskom obrascu, izmeu nekadanjeg otoia i brda Abu -Bakar. Vidio sam i Pozzuoli, kraj Napulja, ije su obale potonule (Portus Iulius, Baia, Campi Flegrei u Kampaniji), gdje povijest biljei jedan od najveih pothvata luke inenjerije, ostvaren uz pomo vulkanskog pijeska (puteolanus pulvis) to se u dodiru s vodom, slanom ili slatkom, pretvara u najtvri cement: spominju ga kao jedno od uda ovoga svijeta Seneka (Quaest. nat. III, 35) i poznavalac arhitekture Vitruvije (II, 6). Nedaleko od hrama Serapide, napol utonulog u moru, na oko desetak metara dubine nalazi se nekadanja radionica kipara. Tu se iskrcao sveti Pavao na putu za Rim. Tuda je prolazila via domitiana. Taj je predio izabrao Petronije za okvir svoga "Satvricona", "Trimalhionove gozbe". Na odlasku iz Pozzuolija naao sam Mar128

cijalov epigram o matronama koje su u oblinje ljetovalite Baia (takoer potopljeno) dolazile kao Penelope a vraale se iz njega kao Helene (I, 63). Mol u Pozzuoliju bio je jedan od najslavnijih. Vraajui se otud pronaao sam nepoznato djelo Ruera Bokovia, naslovljeno "Del porto di Rimini" (izdano u Pesaru, MDCCLXV). Znanstvenika koji se bavio kozmologijom i nazreo teoriju atoma, Dubrovanina koji je uao u bratovtinu jezuita i natjecao se u matematici s D'Alembertom, koji je izmjerio duinu meridijana izmeu Rima i Riminija, gradski su oci pozvali da postavi i rijei pitanje njihove luke: to govori o mjestu luke u poretku stvari na Mediteranu. O odnosu luka i vrata pisali su drugi glosari (v. Georges Dumezil: "Fetes romaines d'ete et d'automne", pogl. "Ports et Portes"). Oba ta naziva imaju isti korijen u latinskome i romanskim jezicima. Svetkovina Portunasa, boanstva luka i zatitnika vrata (Deus portuum portarumque praeses) odravala se potkraj kanikula, 17. augusta, a njegovo svetite nalazilo se kraj rijeke, mosta i luke, "in portu Tiberino", po Varonovim rijeima (VI, 9). U starim kalendarima vidimo da se luke 129 sveanosti (zvane portunalia, zamislimo kakve su mogle biti!) nazivahu takoer Tibernalia. Luke i svetkovine meusobno su povezane. Odnos luke, vrata i ua rijeka, o kojima sam prije govorio, ima vie znaenja u kulturama Mediterana, koja nisam uspio odgonetnuti. Ima jo takvih primjera, od kojih je zapravo zapoeo rad na ovoj knjizi (sve ostalo na to se nadovezalo). Potonule luke neka su vrsta nekropola. Dijele istu sudbinu kao i gradovi ili otoci koji su potonuli: na slian ih nain obavijaju tajne, prate pitanja, slijede pouke. Neke su istraene u tanine, druge se

vie ne mogu istraiti. Luka u Tiru, jedna od najstarijih za koje se zna, povezala je otok s kopnom (takve su luke bile najpogodnije), imala je lukobrane kadre da odbiju najjae vale: njezini su ostaci strili iz mora sve do novoga doba, poput hridi (vidio sam ih najednom bakropisu iz godine 1836); neki se dijelovi jo uvijek razaznaju na dnu, u dane kad je povrina nepomuena; ronioci su na tom mjestu pronali Posejdonov kip, koji, kao u znak prkosa, dri u ruci morskoga konjica. O luci grada Helike, njezinu naglom i traginom potonuu u vode Korintskog zaljeva, govorilo se stoljeima sa strahom i oprezom, pisali su o njoj ljetopisci i povjesniari. uvena Apolonija, na libijskoj obali, sa dvije prostrane luke graene po fenikom uzoru (zatiene lukobranima i povezane jedna s drugom), donijela je susjednoj Kireni golema blaga izvozei ito u Ostiju: i ona je potonula, unato svojoj ljepoti i zatitniku po kojem je dobila ime. I tu se vide ostaci, kad se more smiri i postane prozirno. Na afrikoj strani ima vie takvih prizora: Utika, na primjer, kraj Kartage, gdje je teko rei to je unitila ljudska zloa a to gnjev mora (i Utika je bila, pripomenimo, otona luka). Slina je sudbina pogodila ratnu luku Misenum, nedaleko od Pozzuolija, koja se inila neosvojivom, oslonjena na goleme blokove i teke kesone, usaene u morsko dno vjetinom koju su Rimljani nauili od Etruana i Kartaana te usavrili bolje nego itko drugi. Kraj dananjeg Marseillea naena su debla od bora i crnike, na koja se oslanjala luka stare Masalije, koju su osnovali Grci iz Fokeje est stoljea prije Kristova roenja i iz koje je Piteja krenuo na periplus prema dalekom sjeveru i posljednjoj Tuli: i ona je potonula. Zapadno od nje, blizu dananjeg zatona Saint-Gervais, u dubini od etiri do pet metara, prepoznavao sam kamene mole, stupove graevina, moda i kipove bogova, na mjestu 130 zvanu Fos-sur-Mer, u mulju koji je nanijela Rhona (rijeke esto sudjeluju u takvim urotama). Uza sam Posilip lee, na dnu, ostaci grke Partenope i emporija Paleopolisa; kraj njih se, u moru, vide ponekad bive luke, u Gaioli i Marecchianu, istono od mjesta zvana asa degli piriti. Potonula je u nepovrat i Matza na Siciliji, poznata iz vremena procvata toga slavnog otoka. Na jadranskom otoku Pagu bila je i propala luka ilirskih Liburna, zvana Cissa ili Kissa. Njezini se ostaci jo istrauju. Sreo sam Rovinjane koji vjeruju da otud potjeu. I na Brijunima je jedna potonula luka. Mnogo je jo takvih mjesta, mnoga nisam obiao. S tim se prizorima nerado poistovjeujemo: svatko je ponekad potonula luka, na Jadranu ili na Mediteranu. I otoci su, kao mora, mijenjali imena. Ne zna se uvijek zato je bilo tako. Mijenjali su i vladare i stanovnike koji su ih imenovali. Diodor Sicilski, koji je u svojoj "Historijskoj biblio-

teci" posvetio cijelu knjigu otocima (nesiotike), objasnio je kako je i zato njegova rodna Sicilija, "koja se najprije zvala Trinakrija zbog svoga oblika (sa tri velika rta poput triju iljaka), nazvana poslije Sikanija, po Sikulima koji su je nastanjivali" (V, 2). Proroci su Cipar zvali Kitim (Ez. XXVI, 6), a stari Grci Alasiotas. Kreta je u Starom zavjetu Kaftor (Gen. X, 14), potom su je Arapi prozvali Kandijom. Lipari su bili poznatiji kao Eolski otoci. Peloponez su Mleani zvali Moreja zbog obilja murava na njoj. Ibiza se zvala Pitvusa, zbog borova. Hvar je neko nosio slino ime, Talijani su ga preimenovali u Leinu. Krk je najprije bio Curicta, zatim na talijanskom Veglia. Pag se nekad zvao, kao i luka na njemu, Cissa ili Kissa. Vis je bio Issa. Neki su otoci oduvijek bili i ostali ono to jesu: Rodos je od poetka Rodos, Lesbos Lesbos. O otocima se obino govori zasebno, tj. odvojeno od kontinenta. Odavno piem o njima i stalno im se vraam. Etimolozi dovode u vezu grki naziv za otok (nesos) s indoevropskim korijenom koji oznaava "ono to plovi". Latinski i romanski nazivi nisu razjanjeni: insula, isola, ile, itd. Talijanski glagol isolare, koji su prihvatili mnogi jezici, nastao je od isola: otoci su bili znakovi odijeljenosti i samoe. Rije otok dolazi od tei, otjecati, ostrvo od struja, o-strujiti, po ve spomenutom etimologu Petru Skoku, koji tvrdi da "to nisu pomorski termini. Preneseni su s kopna na more. Toponimi su i na kopnu" ("Etimoloki rjenik hrvatskog ili srpskog jezika", sv. III, 350, 131 Zagreb 1970). I to vjerojatno pokazuje otkud su doli nai otoani. Plinije Stariji obilazio je jadranske otoke i opisao neke od njih: "Obala Ilirika ima vie od tisuu otoka, s pliim morem i neznatnim strujanjima, koja se probijaju kroz uske uvale" (III, 151). Pomponije Mela slijedio je njegov primjer; nije bio osobito darovit. Zavolio je Jadran i posvetio mu retke ispunjene hvalom ("De Chorographia", II, 55). Svako more na Mediteranu ima, ini se, svoga Pomponija: iskaimo mu zahvalnost. Najstariji poznati nam zapis o "otocima blaenih" nalazi se u Hesiodovim "Poslovima i danima": "Na otocima blaenih, kraj oceanskog dubokog vira, borave blaeni junaci, slobodni od briga u srcu: ivototvorna im zemlja donosi medni plod to triput u godini dozrijeva" (169, 173). I u Davidovim "Psalmima" otoci su bogati, a otoani dareljivi: "Kraljevi Taria i otoka nosit e darove svoje" (LVII, 10). Predodba o otocima koji su odijeljeni, koje ne remeti nita izvana, na kojima se moe ostvariti apsolutni red, potaknula je najzanosnije utopije. Platon je opisao u "Kritiji" i "Timaju" raskonu Atlantidu kao "sveti otok obasjan suncem, koji je proizvodio mirise..., s hramovima, kraljevskim palaama, lukama i brodogradilitima" ("Kritija", 115). Takav je otok morao potonuti da bi nas

pouio kako je srea prolazna. to se zbilo s otocima o kojima se pisalo i nagaalo: gdje su Aulilia, Satanazes, Otok sedam gradova, je li ih snala slina sudbina, jesu li uope postojali, to nitko ne zna. Ne znamo ni jesu li bili na Mediteranu ili na nekome drugom moru. Otoci nisu samo mjesto sree i blaenstva. Izmeu Scile i Haribde vrebaju opasnosti i iskuenja. Otoci su takoer mjesta izgona i zatoenja. Tako je bilo ne samo u drevnim mitovima i epovima nego i u praksi vladara i tirana, helenskih i rimskih, arapskih i turskih, romanskih i slavenskih. Dedal je sagradio najgoru tamnicu - labirint - na Kreti. Sin mu je Ikar elio, uzalud, odletjeti s njezinih litica: strovalio se u more prozvano po njemu Ikarskim. Teko je pobrojiti sve otoke na koje su tiranije izgonile svoje protivnike. U Rimu se ustalio pravni naziv "otona kazna" (poena insularis). Otoi San Nicolo bio je colonia penale u Napuljskom Kraljevstvu. Seneka je proveo osam godina u izgnanstvu na Korzici. Dubrovaki pjesnik Ivan Gunduli povukao se, u starijoj dobi, na jedan od najmanjih Elafitskih otoka, Daksu, da bi tu okajao grijehe 132

svoje mladosti. Na otok Mljet (ije ime etimologija dovodi u vezu s medom: melite nesos), na jugu Jadrana, izmeu Lastova i Sipana, rimski su vladari, consules atque proconsules, slali u progonstvo svoje najljue neprijatelje: taj slatki otok (sa ivopisnim slanim jezerom u sredini) bio je pun otrovnih zmija, tako da uvari nisu bili potrebni. Dubrovaka je Republika preuzela i tu tradiciju latinskoga svijeta te, u skladu sa svojim skromnijim i ogranienijim potrebama i mogunostima, ustanovila na istom mjestu mali mediteranski Sibir. Ta je pojava bila esta. Korzikanac Buonaparte dvaput je zatoen, na mediteranskoj Elbi prije Svete Helene. Prva etapa u izgnanstvu Lava Trockoga bio je otoi Prinkipo (turski Buyuk Ada) u Mramornom moru: "otok crvenih klisura nagnut nad tamnom modrinom..., poput neke pretpovijesne nemani na pojilu" (Max Eastman: "Great Companions", str. 117, New York 1940). Lipari su bili poznati kao koncentracio-

ni logor. Stara austrijska tvrava na otoiu Mamula, u Boki Kotorskoj, postala je tamnicom za ljeviare i antifaiste. Na otoku Rabu (moda na istom mjestu gdje je danas ludnica) djelovao je talijanski konclogor za idove (1941 - 1943). Na malom otoku Jar osu kao i na velikom Makronisosu (da se vratimo grkim izvorima) pukovnici su nakon II. svjetskog rata napravili logore za demokrate i intelektualce (sline logorima na Solovjeckim otocima, na Bijelom moru, iz vremena "kulta linosti", premda s podnoljivijom klimom). Goli otok na sjevernom Jadranu, u Kvarnerskom arhipelagu, zatoio je one koji nisu prihvatili raskid sa Staljinom 1948. Teko je rei je li bio Mediteranac, Sizifov potomak, onaj tko se tu sjetio neobine pokore: da zatoenici lome gromade kamenja i bacaju tucanik u more, da zatrpavaju Mediteran. 133 panjolci su prenijeli stanovite obiaje u svoje kolonije: u zaljevu San Francisca, grada koji je dobio ime po poznatom mediteranskom svecu, na otoiu Alcatraz bio je sve donedavno "najsigurniji zatvor na svijetu". U Francuskoj Gvajani kranskim su imenima (Otoci Spasa, Vraji otok) nazvane kaznionice koje su nadmaile uzore iz antikih vremena. Na trima dalekim otocima pogiboe, ne zaboravimo, tri velika istraivaa mora: Magellan, La Perouse i kapetan Cook. Ne zna se koji je otok posluio kao uzor Kafkinoj "Kanjenikoj koloniji". Primjera je mnogo u literaturi i izvan nje, na Mediteranu i dalje od njega. Pripremajui se za put u Italiju, koja e nadahnuti "Rimske elegije", Goethe je sanjao san nalik na otonu utopiju: "...S povelikom barkom plovim uz nekakav plodan otok, bogat raslinjem, znajui da se na njemu mogu nai najbolji fazani... Kao to san obino sve preoblii, tako su oni imali duge repove s raznobojnim okcima, poput paunova ili rijetkih rajskih ptica" ("Italienische Reise", nadnevak 19. X 1786). Sicilija je podsjeala pjesnika "na Aziju i Afriku, tako da nije mala stvar stajati na toj udesnoj toki u kojoj se sjee toliko pravaca svjetske povijesti" (Ibid., dne 26. III 1787). Povijest se ponekad zakljuuje na otocima. Gotovo je nemogue obii sve mediteranske otoke; posluio sam se, za neke od onih na kojima nisam bio, svjedoanstvima, primjerice manje poznatim djelom D. H. Lawrencea "Sea and Sardinia": "Ni Rimljani, niti Feniani, ni Grci, niti Arapi nikad nisu pokorili Sardiniju. Ona lei postrani. Izvan je tokova civilizacije... Podsjea me na Maltu: izgubljena izmeu Evrope i Afrike, ne pripada nikamo. Ne pripadajui nikamo, nije pripadala nikome... Ostavljena je s onu stranu vremena povijesti" (str. 11 i 65, izd. Anchor Books, New York 1954). Vrijeme povijesti nije jednako rasporeeno na Mediteranu.

Lawrence Durrell oplovio je Siciliju, Rodos, Krf, Cipar, Patmos, iznio mnogo opaanja o svakom od tih otoka. Spasio je od zaborava rije islomania (insulomania ili otokomanija) i proirio njezin opticaj: "Naao sam jednom prilikom negdje meu Gideonovim biljenicama popis bolesti koje medicinska znanost jo nije klasificirala; meu njima je bila islomania, opisana kao rijetka i nepoznata tegoba duha. Ima ljudi koji, objanjavao je tu Gideon, smatraju na neki nain neodoljivima 134 otoke; znanje koje steknu o nekom od njih, o tom malom svijetu okruenu morem, ispunja ih neopisivom opojnou. Ti roeni insulomani (islomanes), dodao bi on, izravni su potomci Atlantiana (Atlanteans) te njihova podsvijest udi za otonim ivotom. Kao sve Gideonove teorije i taje genijalna... Ova je knjiga po svojoj nakani anatomija insulomanije", kae Durrell za svoja "Razmiljanja o jednoj morskoj Veneri" (str. 15, London, 1960). Ovaj brevijar eli osloboditi duh od raznih bolesti Mediterana, pa i insulomanije, od koje sam i sam bolovao, i povremeno jo bolujem. Meditacija o otocima neprestano nas navodi na temu izgona, kojoj bih elio posvetiti kratak midra. Stari su Hebreji, u pitanjima vjere i obreda, bili skloniji ustanovama i hijerarhijama nego to bijahu Heleni: birali su meu sobom poglavare izgnanstva, smatrali ih potomcima Davidovim, priznavali im duhovne i svjetovne ovlasti. Takav se dostojanstvenik na aramejskom zvao Re Golutha, a prevodio na grki i latinski rijeju egzilarh. Francuski idovski pisci, poznavaoci Talmuda, imenovali su ga prince de l'exil: tako se zove u zbirci neobinog pjesnika Edmonda Flega, naslovljenoj: "Ecoute, Israel" (objavljenoj u Parizu godine 1953). Mnoge je nadahnulo djelo "Midra Rabba", koje je egzilarh Rabbi Huna posvetio izgnanici135 ma i njihovim progoniteljima. Dijaspora je uvala zvanje Re Goluthe i potivala njegovu slubu. Egzilarhat se ipak ugasio s Rabbi Ezekijem. Nije ga vie bilo mogue obnoviti. Oskudni podaci koje sam prikupio pokazuju kako su se egzilarsi isticali strpljenjem i trpnjom: bili su svjetionici na rtovima dobre nade, na otocima izgnanstva. Mediteran se moe diiti to je takva ustanova nastala na njegovim obalama. O promatranju mora i molitvi uza nj saznao sam najvie od monaha Irineja, kojega sam sreo kraj koptskog samostana As-Surian, u Egiptu, izmeu Aleksandrije i Kaira, nedaleko od obale, na rubu pustinje. Rodom iz Odese, od roditelja unijata koji su stradali za vrijeme progona, naao je utoite u grkoj obitelji kakvih je mnogo bilo u toj kozmopolitskoj luci. S njom je, kao djeak, u ratnim godinama, izbjegao u Solun. Zamonaio se na Svetoj Gori, u Mronu, zatim sluio Gospodu

na Sinajskoj gori i Libanonskoj visoravni, u manastirima na Cipru, u elijama grkih "meteora". Molio se promatrajui puinu, meditirajui. Govorio mi je o svetom Antunu i svetom Pahomu, koptskim anahoretima, o tome kako su ispatali u pustinji, kraj mora, o manastiru svetoga Makarija i monastikim odredbama svetog Bazilija: "Odvojiti se od ostalog svijeta, ostati bez domovine i bez obitelji, bez imanja i bez dobara, bez prijatelja i bez poslova" (navod sam zabiljeio po sjeanju). Sveti Jeronim, i sam sklon pustinjatvu, preveo je te stroge odredbe. Sveti je Atanas napisao ivotopis svetoga Antuna Pustinjaka. Anahoret Irinej bio je dostojanstven dok je govorio, lijep kad je gledao u daljinu, uvjerljiv u svom nastojanju da se krani izmire u Kristu. Govorio je ruski, istim jezikom, mjestimice arhainim, bez metafora. Znao je vie jezika, nauio je i koptski. Onu duhovnost, koju su mediteranskim obalama pronosili proroci i apostoli, batinili su prvi veliki pustinjaci. Filonov "Kontemplativni ivot" (De vita contemplativa) jedan je od najiih oblika novog helenizma. Theoria je znaila uvid i vid: kontemplacija je iskustvo teorije, praxis kai theoria. Objanjavao mi je izvorna znaenja anahoreze i koinonije, kseniteje i lavre, smisao apatheie kao vlasti nad samim sobom i diakrisisa kao unutranje odluke. Govorio je o svemu tome kao o duhovnoj tradiciji istonoga Mediterana, koja se irila prema zapadu i sjeveru, koja se ne smije zanemariti. Njezini putovi vode prema Kapadociji, Kijevsko-Peerskoj lavri, u Sveti Naum i Sopoane, u svetite etr136 desetorice muenika u Bugarskoj, u armenske manastire na slanom jezeru Van i slatkovodnom Sevanu. Spominjao je mnoga djela, navodio vjerske i svjetovne autore. Holderlinov je Hvperion sanjao o tome da postane "pustinjakom u Grkoj". U antikim je kulturama prevladavao "gledalaki stav". Filozofija je traila "umno gledanje". Kako sile izazivaju pojavu suprotnih sila, u helenskoj se tradiciji javila i tenja za probijanje kruga vidljivosti: stoga se mudrost, tj. pronicanje u tajne, poela izjednaavati sa sljepilom. Tirezija je slijep kao i Homer, ali nasluuje to je s onu stranu vidljivoga. Edip sam sebi probada oi koje su ga iznevjerile. Grkim su poganima govorili prvi kranski propovjednici: "Ako te oko tvoje sablanjava, iskopaj ga i baci". Sunce Juga lako nas zaslijepi. Na kraju antike epohe javili su se veliki zagovornici utnje. "Logosu mora prethoditi utnja", upozoravali su neoplatoniari. Plotin je traio "razumijevanje u utnji". Ideal asketa bio je "slavoslov bez rijei", upuen Bogu. Tako se uspostavljala ravnotea, u molitvi i u govoru. To nije samo bizantsko predanje, napominjao je monah. Na zapadnim stranama, u Palermu 137

(Chiostro di San Giovanni degli Eremiti iz XIII. stoljea), na vie mjesta u panjolskoj i Francuskoj (cisterciti, pavlini, trapisti), na nekoliko jadranskih otoka (na Koljunu kraj Krka, Rabu, u Gospi od krpjela u Boki) kao i na junoj mediteranskoj obali, po sufijskim tarikatima, bilo je takvih pojava: valja i njih imati u vidu kad se odreuju mediteranske granice. Ne znam je li Irinej zavrio svoje djelo o Simeonu Stiliti i razlozima zbog kojih se taj neobini svetac uspinjao na stup i vezao za nj. Kao mnogi Slaveni, nije odgovarao na pisma. Tko zna jesu li uope stizala do njega, u kojem je sad samostanu, u pustinji, kraj mora. Vjere su preimenovale stanovnike i obale Mediterana. Stara hebrejska imena iz Svetog pisma primili su krani svih naroda i jezika, imena istog korijena prenosili su muslimani s istoka na zapad: Abraham ili Ibrahim, David ili Davud, Salomon ili Sulejman, Josip ili Jusuf, Marija ili Merjema i tako redom. Bilo je posebnih imena, razliitih od jedne vjere do druge. Mnoga se veu za svjetlo, sunce ili zemlju, gotovo nijedno za more. Petra je Sin Boji imenovao po stijeni (Iv. I, 42). Sveti Jeronim je pokuao protumaiti Marijino ime kao sloenicu od meir (svjetlo) i iam (more): Stella mari, znana mornarima od davnina. Taje etimologija opovrgnuta, unato autoritetu sveca i prevodioca. Grena je Magdalena dobila ime po pokrajini Magdali. Lidija je nazvana po zemlji lidijskoj, iz koje je skromna "skrletarka" (Lydia purpuraria) dola u Filipe, prijestolnicu Egejske Makedonije, gdje je sluala prodiku svetoga Pavla (Saula) i postala prvom makedonskom krankom (v. Marturologium Romanum, III, 8). Nema velikih i svetih imena povezanih s morem, ali je samo preimenovanje ovjeanstva poteklo s Mediterana. I obale se dijele na one koje su krtene i one koje to nisu. Njihovo je posveenje slino krtenju ljudi. esto su imenovane po svecima ili Bogorodici. Oplovimo obale Sardinije, na kojima je mnogo takvih imena: Santa Maria Navarese i Isola di Santa Maria, Santa Caterina di Pittunari, Santa Lucia, Monte Santu, San Antonio di Santadi, Capo San Marco, Stagno di San Giovanni, Santa Teresa di Gallura, Isola Maddalena, Costa Paradiso. I drugdje se po svecima daju imena obalama, ovdje moda vie nego igdje. Na jugu Sicilije nalazi se Marala, nazvana tako u vrijeme arapske vlasti: dolazi od rijei mar (luka) i Alah. I na junim mediteranskim obalama ima takvih 138 primjera. Na Jadranu je pridjev sveti uao na poseban nain u nazive mjesta, moda intimnije nego drugdje (romanski sant odgovara slavenskom sut ili su): Supetar, Supavo, Sutivan, Sustipan, Suuraj (sv. Juraj), Sumartin (ili, s metatezom, Sumratin), Sutorina (sv. Irena), Sutmiho (sv. Mihael) i Sutmihojska, Sutvara (SV. Barbara), Sutomiica (sv. Eufemija), itd.

Uz njih su Punta Kria, Punta Madona, Vala od Marije i zaljev Svetog Pavla, otok Svetog Grgura, koji nije poznat po dobru. Na ulazu u Pulski zaljev doekuju nas tri otoia: Sveti Petar, Sveti Andrija i Sveta Katarina. Po svetom Iliji dobio je ime Sutlija, brijeg i kamenolom po kojem je Trogir bio slavan {Tragurium marmore notum, pisao je Plinije Stariji, Nat. hist. III, 141). Tako se posveuje zemlja uz more, a ne more: ono je samo po sebi sveto ili je pak prokleto. Primorski su gradovi uzimali svece za zatitnike. Na srednjem Mediteranu mnogi su imali pokrovitelje s Istoka: to potvruje postojanje duhovne razmjene, ne samo trgovine. I Genova, i Barcelona, i Taragona, i na mali Senj odabrali su svetog Jurja iz Sirije. Egzarhat Ravenne dao je prednost bizantskim patronima. Na Jadranu su se, unato svemu, najvie zbliili Istok i Zapad: sveti Duje i Vlaho su pokrovitelji Splita i Dubrovnika, sveti Todor, zatitnik bizantske vojske, titio je Korulu, sveti Jakov ibenik, sveti Tripun Kotor. Trogirani su imali u vrijeme renesanse bratovtinu svetoga Damjana i svetoga Kuzme. Zadar je podigao stare crkve svetoj Stoiji (Anastaziji) i svetome Krevanu (Krizostomu). Dalmacija je svetom imunu (Simeonu) namijenila krinju od plemenite kovine. Ne bi se od okrutnih barbara obranili lijepi i napredni gradovi Mediterana da im nije pomogla providnost njihovih svetaca. Brigu o soli vodili su u staroj Grkoj zakonodavci. Solar je uivao potovanje, solane bijahu zatiene. Homer je pjevao o "boanskoj soli" (halos theio, "Ilijada", IX, 214). Aristotel ju je dovodio u vezu s moralom i prijateljstvom ("Nikomahova etika", 1156b, 27). Plinije Stariji vidio je njezin utjecaj "na sladostrae duha (ad voluptates animi), pa se slanim nazivaju svakovrsne ljepote ivota i najvee radosti, odmor od napora kakav ne sadri u tolikoj mjeri ni jedna druga rije" (XXXI, 88). Ciceron je posjedovao vlastite solane i govorio o njima s ponosom: salinarum mearum possessio (Ad fam., VII, 32), a to pokazuje daje govornitvo povezano sa solju. Jedna od najvanijih rimskih cesta, po kojoj su Sabinjani vukli vree soli u 139 Vjeni grad, dobila je ime Salaria via (kartograf ju je jasno ucrtao na tabuli peutingeriani). Sol je otvarala putove s mora na kopno, od kopna prema moru: gotovo je nemogue pobrojiti sve solane s kraja na kraj Mediterana, kao i djela koja su im posveena. Kultura masline ustanovila je nazive briske onim filozofskim ili vjerskim: uzgaja maslina zvao se elaiologos, prodava elaioparokhos, nadzornik elaiokhristes, proizvodnja ulja aelaioturgia, nadzor nad njom elaiokhristia. Getshemani je na hebrejskom vrt (gath) s preom {emanim je vrsta tijeska ili muljae). Maslina, stablo kao i plod, ima posebno mjesto u Svetom pismu: njezino ulje "na ast je boanstvu i ljudima"

(Suci, IX, 8). Mashiah (mesija, onaj koji je pomazan) preveden je na grki rijeju khristos: pomazanik. Kuran se zaklinje maslinom (al-zejtun) i smokvom: "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada sigurnog", pie u njegovoj XCV. suri (koja nosi naslov po smokvi: at-Tin). Na takvim se ustanovama i odredbama, ne samo na plovidbama ili putovima, temeljila civilizacija Mediterana: zbog toga se ovdje toliko istiu. "Mediteran dopire do rubova pustinjskog pojasa, a maslina je njegovo drvo: drvo predjela sunane jasnoe koja razdvaja sumornost ekvatora od sumornosti Sjevera. Ona je simbol klasinosti izmeu dvaju romantizama" (Aldous Huxley: "The Olive Tree", str. 287, London 1973). Maslina je za Huxleya simbol latinstva: ona otkriva njegovim sunarodnjacima ono to je u njima specifino englesko, a ne teutonsko; bez mediteranskih utjecaja "Chaucer i Shakespeare ne bi nikada postali izvornim pjesnicima" (ibid). Lawrence Durrell, koji je proveo mladost po grkim otocima, a starost u Provansi, osjetio je upravo u maslini sintezu Mediterana: "Cjelokupan Mediteran - skulpture, palme, zlatni nakiti, bradati heroji, vino, ideje, brodovi, mjeseina, krilate Gorgone, bronane figure, filozofi - kao da sve to navire kroz reski i trpki okus crne masline meu zubima. Okus je to stariji od mesa i od crnoga vina. Star je kao hladna voda" ("Landscape with Olive Trees", u "Prospero's cell", str. 96, London 1976). Bibliografija glosara duna je spomenuti i Apieijevo djelo De Re Coauinaria, u kojem se na vie mjesta govori o maslini i njezinoj ulozi u mediteranskom kulinarstvu: "Kako sauvati zelene masline, da bi se u svako doba od njih moglo napraviti ulje?" (I, 28). 140

Mnogo je pisaca i poeta ostavilo svoje zapise o maslini. Nije je manje slikara naslikalo. O njoj su vodili brigu statuti mediteranskih gradova i ustavi zemalja. Neprestano su se pisali "Poslovi i dani", od Hesioda do danas. Revni franjevac don Frano Ivanievi

iz Poljica opisao je slikovitim pukim govorom dane berbe i poslove uljara nadomak jadranske obale u Poljicima: "Masline se beru po Svin svetin u novenbru... Valja nosit skale, ape, valja se penjat i mlatit. Ne valja maslinu brat kad je prizrijela i poela gnjijat, ali ni kada je sasvin zelena, u sridnje neka je malo oiva. Kad se oberu i skupu masline, gonu se vrian kui, siplju u badnje ili kamenice, a 'di nije toga, prostru se po podu. Valja ji pustit koji dan, da opoinu, da uu malo u se i sazriju bolje. Ako ji1 je puno na 'rpi, dobro je promiat, neka proe arije kroza nje, jer bi se upalile, pa bi ulje egnulo (palilo usta). Masline se melju na tou, enske nose i podmeu rukan, a mukii vrtu toen. Ne raina se odma' tisto, nego se pusti da malo opoine. Ispliva vanka cvit od ulja, to je lanbik ili lotnjak, najbolje ulje. Raina se u kacan (sudovi drveni), polije se vie puti vodon vrilon tavulja (vreica), u kojoj je tisto, a muki zagrne nogavicu i upire, tare nogan, da se izame ulje. isto ulje skupi se u kaci pejaron (zdjelicon) i percen, a taloina, to se zove murga, prolije se vanka" ("Poljica - narodni ivot i obiaji", str. 304, Zagreb 1903). Tako se radilo danima i danima, manje ili vie isto, od jedne obale do druge, na svem Mediteranu. Svoje skromno znanje o spuvarstvu dugujem njemakom istraivau H. Schmidtu, koji se sav predao tome nezahvalnom zanatu i dao na svijet godine 1852. knjigu pod naslovom "Die Spongien des Adriatischen Meeres". Taj je autor romantino proglasio Jadran "vrtom spuvi" (Spongiengarten), 141 premda, najvjerojatnije, u to doba nije mogao znati koliko je na njemu nalazita ili lovita: osim Krapnja, kraj Zlarina, koji je najpoznatiji, tu su irje i Murter, vie mjesta u Istri (kraj Rovinja i Porea), nekoliko vanijih rtova poput Kamenjaka i Pelegrina u blizini Proizda, Prigradice i Vele Luke, kraj Paklenih otoka, Premude, Silbe i Oliba, nedaleko od ute, Sita, Milne, Smrikove, Lavdare, Balabre, Kurbe Vele i Male, Velikog i Malog Glavoa (odabirem namjerno imena u kojima odzvanja prolost: starosjedilaka i doljaka). Spuvari su ronili od najstarijih vremena za koljkom s purpurnom bojom (murex je zvahu Latini): "More uz Lakoniju, kraj Korinta, bogato je koljkama za bojenje purpurnih haljina, koje po vrijednosti nadmauju samo one u Fenikom moru" (Pausania, III, 21). Poznato je bilo spuvarstvo na egejskim i jonskim otocima, kraj Rodosa i Krete, blizu Tabarke u Tunisu, izmeu Ker-

kenaha i Djerbe u zaljevu Gabes, od Tarvaha do Misurata u Tripolitaniji, uz Maltu, ispred Torre del Greco pored Napulja, na obalama Turske, naroito u Sirijskom moru, koje se natjecalo s Crvenim ili Eritrejskim, gdje su vaene najljepe spuve staroga i srednjega vijeka. Sredinom prologa stoljea poela se rabiti sprava zvana gangava ili gannegava, eljezni okvir kojim se greblo dno, s posebnom mreom, vezan lancem za vitlo na brodu. Ronilaki je aparat prvi put upotrebljen na Jadranu godine 1893, a ni drugdje na Mediteranu nije mnogo ranije: dotad su lovili ili brali spuvu, kao i koralje i purpurne koljke, na klasian nain. Tko zna to je sve bilo zapisano u osam knjiga posveenih ribama i ribarenju to ih spominje Atenej, od kojih se sauvala samo Opijanova Halieutica. I Ovidije je napisao jednu, u kojoj je teko protumaiti mnoge nazive riba koje je izgnanik uo uz euksinske obale: bilo ih je vie nego to ih je ostalo. Apicije je, u devetoj knjizi ve spomenutog kulinarskog manuala, ponudio trpezu o kakvoj Mediteranci sanjaju. Vrste riba i naine na koje se love ili pripravljaju mnogi su opisivali, ovdje to ne treba initi. Ne znam zato su neke od njih oslikane, tj. utisnute na noviima naenim po gradovima Velike Grke, primjerice rakovica iz Motije, hobotnica iz Sirakuze, koljka eljaica iz Oksentuma, delfin iz Tarenta, dok druge, jednako ukusne i ne manje vrijedne, nisu zaokupile panju kovaa novca i rizniara. ibenski kanonik i prigodni pjesnik iz XV. stoljea Juraj igori (Georgius Sisgoreus Sibenicensis) u 142 svojoj raspravi na latinskom jeziku pod naslovom De situ IIIyriae et civitate Sibenid ("O smjetaju Ilirije i gradu ibeniku") opisao je susret raznih vrsta riba na uu rijeke Krke (Tyrus Jluvius), na mjestima gdje se mijeaju slatke i slane vode: "Tu se nau tunji (thynni) neobine veliine, vide se dupini (delphines) u igri, a vrlo esto se pokau i tuljani (vituli marini). Kad je sunce u zvijeu Raka, Lava i Djevice (in Cancro, in Leone et in Virgine), tu se love zubaci krunai (dentrices cristatae) koji se ubrajaju u velike poslastice; takvi se, kau, love jo samo u Dardanelima (in Hellesponto). Tu se love i ostrige (ostreae), ukusne zbog okusa dalmatinskog mora, nadalje cipli (capitones), salpe (salpae), karpine (scorpenae), trlje (muli), lubini (lupi), glamoi (gobiones), komare (auratae), pagari (pagri), lignje (loligines) i skue (scombri). Kad sunce ulazi u zvijee Bika (ingrediente Tau~ rum), iz dubina mora se na udicu hvata obilje girica i para (copia menarum et sparulorum). Ponekad se tu pokau i neobina morska udovita (piscium monstra), nikad prije viena" (XIII, 45). Uoavamo da sladokusac igori spominje ostrige, a ne druge vrste koljki, od obinih pedoa ili muula do izvrsnih prstaca, od puke grancigule do plemenitog

jastoga, kojem ime dolazi od grkog astakos: doljaci sa sjevera vidjeli su ga prvi put na pladnjima sladokusnih starosjedilaca. Po svemu sudei, tendencija ili angaman kulinarske umjetnosti na naem moru takoer su se mijenjali. Nazivi riba obraeni su u djelu Vojmira Vinje: "Jadranska fauna - Etimologija i struktura naziva" (Split - Zagreb, 1986). Autor je u uvodu odao dunu zahvalnost radovima ne samo naega uitelja Petra Skoka nego i Henrika Baria (1883-1957), romanista i albanista, jednog od najboljih poznavalaca mediteranskih lingvistikih pitanja. Petar Skok nije stigao, na alost, srediti svoje etimoloke zapise o nazivima faune i flore (ieznuli su nakon njegove smrti). U navedenoj "Jadranskoj fauni", koja je na neki nain takoer glosar, autor je uoio zanimljivu pojavu, koja nadilazi okvir ihtioleksikografije: "Gotovo da bismo mogli uzeti kao pravilo: to je riba ili druga morska ivotinja manje vrijedna i manje traena, to e imati vie imena. Likovi salpa i tuna prekrivat e svojim izrazom itavo Sredozemlje..., dok e nejestivi i ribarima dosadni starokani (Paracentropristis hepatus) imati gotovo isto toliko imena koliko ima i ispitivanih toaka" (str. 24, 143 I sv.). Hijerarhija u nazivima i u obiajima oita je u moru kao i na obali. Bilo bi dobro povesti rauna i o ihtiomorfnim figurama kakve susreemo na starim slikarijama, osobito srednjovjekovnim: je li kit (ili neman) u ijim se raljama naao Jona plivao po svim mediteranskim morima, kakvu su to obilnu ribu lovili apostoli, kojom je vrstom Krist nahranio toliku eljad? Mree se esto nazivaju po imenima riba kojima su namijenjene: srdelare ili vojge, manaide ili melaide za lov po danu, migavice za plavu ribu, getare, uatare, gavunare, ciplare, tunare, itd. U pomorskim enciklopedijama opisuju se potanje plivaice, stajaice, potegae, popunice, skakaice (koje u nekim krajevima jo uvijek zovu saltarele), kalimere (koje vise), straini (to su zapravo samo vree od mree), te podvrste koje se vuku po dubini (koe i kogoli, abake ili abakuni), one sa zabodom (inetom) i one bez njega to se vijore u moru poput razdrtih barjaka. Opat Alberto Fortis, koji je proputovao Dalmaciju i objavio svoj uveni putopis "Viaggio in Dalmazia" (Venezia, 1774) vidio je, u Zloselima kraj ibenika, "neku vrstu mrea koje se na njihovu narjeju zovu Jruate ili spaventi (plaila). Povici, udaranje vesala, kolaca i kamenja po vodi preplae ciple koji se daju u bijeg i udaraju u mree" (str. 161). Ueni talijanski opat primjeuje da tako love stanovnici koji su lijeni i nisu vini moru, te da bi "za ostvarenje sree toga primorskog puanstva valjalo kao glavno orue upotrijebiti batinu, to jest ono sredstvo to bi slabo pristajalo stanovnicima mediteranske zemlje" (ibid.).

U Rimu, u palai imperatora Tita, na zidovima bijahu slikarije s likovima koje bacaju mree u more i izvlae ih iz njega ozbiljnim i tekim gestama. Retorika takoer poznaje takve geste, one su bliske i nekim tropima u tradicionalnoj poetici. Rimljani su taj stil (koji katkad podsjea na rvae i mogao bi se nazvati rimskim), predali u nasljee svojim potomcima. Boici mrea i ribara Diktini {diktyion je antika mrea) podignut je hram ak i u Sparti (Pausania, II, 12); na Kreti su je po svome nazivali Britomartida. Najveu su slavu uivali moda tunolovci: pomagali su im, kao u ratu, izviai koji su prozvani ihtioskopima. Oni su se proslavili i u novije doba na Mediteranu, osobito na Siciliji, Korzici, uz obale Tunisa, po Balearima, na Mramornom moru, u Zaljevu Svetoga Pavla nedaleko od La Valette, na Jadranu kraj Maloga Bakarca. 144

Po travama, po raslinju, po borovima mirie obala. Na nekim mjestima mirie vie po njima nego po samome moru. Spoj tih mirisa razlikuje se od obale do obale. Neka stabla, stabljike ili plodovi zaokupljaju duh, neka ga ostavljaju ravnodunim. Loza je u Svetom pismu (Gen., IX, 20) i u Kuranu (XVI, 273). Smokva takoer. "Ne beru se s trnja smokve ni s drae grodje" (Luka, VI, 43). Na sarkofazima i spomenicima raznih vrsta, na stecima, freskama, ikonama, stranicama misala, mnogo je listova loze ili grozdova groa. Stupove Salomonova hrama resili su ipci (Kraljevi, I, 7). Isusa su doekali stanovnici Jeruzalema prostirui po njegovu putu palmovo granje. Palma je, uz maslinu, jedna od slika koje su se najvie viale. Njezina prisutnost takoer odreuje mediteranske granice. Na sjevernoj strani odrava se na usku pojasu, na junoj ide daleko, u vruinu. "Palma voli slankasto tlo", napominjao je Teofrast u "Povijesti bilja" (II, 6). Mandorla, bajam divlji ili pitomi, motiv je na gotikim slikama i skulpturama, saima zrake svjetla ili doarava sunce: ona je takoer umjetniki postupak, velika aureola u obliku bajama koja obavija Kristov lik u prizorima Posljednjega suda, Bogorodicu u asu Navjetenja, sedam golubica to nose sedam darova Svetoga Duha. 145 Moje bi znanje o mediteranskoj flori bilo jo skromnije nego to jest da nije Teofrastova djela i spisa Dioskorida iz Anazarbe (De materici medica), kojima sam se sluio. Bilo bi posve knjiko da nisam sreo arapskog travara, koji me pouio. Roen je na jednom od otoka Kerkenaha, ali je radio na Derbi, na putu za Humt Suk, nedaleko od stare panjolske tvrave (moda je jo ondje): tu je bilo vie onih koji su traili njegove savjete, nego na Kerkenahu. Zvali su ga tebib (lijenik ili ljekarnik). ivio je u malom domu, s dvije skromne odaje, s

hasurama od trske po podovima, sam. Studij medicine zapoeo je na jugu Francuske, u Montpellieru. Nije ga uspio zavriti, ali je preveo na francuski jezik "Raspravu o ljekovitom bilju" Ibn al-Baytara, koja, po miljenju strunjaka, sretno dopunjuje Dioskorida. Govorio mi je najprije o ljekovitim biljkama svoga zaviaja, objanjavao zato je toliko naziva za jednu te istu travu, stabljiku, stablo u krajevima koji su tako blizu jedni drugima. Smokva ima na alirskoj obali barem tri imena: kerma, tagerut, telukat, uz kuranski naziv at-tin; brnistru negdje zovu edida, negdje tellegit. Za kadulju postoji, kao i na Balkanu i na Iberskom poluotoku, mnogo rijei, razliita porijekla: kusa, takruft, u Egiptu sam uo i sasaf (nisam uspio provjeriti je li ta rije koptskog porijekla). Rumarin zovu iazir, klil i hasalhan, metvicu mersit, hana i nana (Turci su donijeli naziv nana do nae Bosne). Stabljika anabaze negdje je dega, negdje belbel ili djell. Pokazao mi je bor kojem je ime snuber (ili senuber, moje su transkripcije nepouzdane), u kabilskim krajevima azumbei. Vidio sam vrstu loze o kojoj govori Teofrast: koja pod utjecajem dima jednom daje crne, drugi put bijele grozdove (Hist. pl. II, 3). Objasnio mi je kakve su razlike meu palmama: jedne su vie primorske (treba im doista "slankasto tlo"), druge rastu dalje, na kontinentu; jedne daju plodove, datulje, druge ne daju; palma-datulja zove se nekla, svaki se njezin dio razliito naziva na berberskom i na arapskom jeziku; ona patuljasta, zvana, dum, ima prstaste listove, ute muke i zelene enske, te uto-zelene, dvospolne. Uz njegov dom bile su posaene tri mirte: tehan ili mersin ih zovu blie moru u Sahelu, u Sahari i Hogaru kau tafeltest. Posrijedi je posebna semantika, korijenska u pravom smislu rijei, s kojom smo se ve susreli u brevijaru, redajui razne nazive mediteranskoga rastinja na istonoj jadranskoj obali ili na Apeninu. Ve je to Aristotel po146

tvrdio svojim botanikim klasifikacijama. Takve mnogostrukosti nije uvjetovalo samo razliito porijeklo nego i elja da se, spram opih i jednolinih govora, ouvaju posebnosti i mnoine. Ta je pojava, ne znamo kako, vezana i za more. Tebibovu tvrdnju daje Mediteran vie nagnut na junu nego na sjevernu stranu, s obzirom na to kako se i dokle javljaju i obnavljaju vrste trava, doekao sam s nevjericom. Naao sam, kasnije, potvrdu za nju u istraivanjima jednog poznavaoca afrike flore: "Otkrie tipino eu-mediteranske flore na visokim brdima centralne Sahare bilo je jedno od najveih iznenaenja u botanikom istraivanju tih predjela...Vegetacija u koritima uedova u planinskim predjelima Hogara neosporno je mediteranska" (Pierre Quezel: "Contribution a l'etude de la flore et de la vegetation du Hoggar", str. 155, Alir 1954).

Literatura o mediteranskim trnicama obino je pisana u praktike svrhe: zanima je vie trgovina nego trnica sama. Mnoge stvari tako ostaju nepoznate. U staroj su Grkoj nadzornici trnice, agoranomoi, bili vani ljudi. U Rimu su se birali meu edilima. U arapskom svijetu zvali su se muhtasibi i muhtakiri. U panjolskoj su imali zvunu titulu "gospara od trga": el Senor del zoco. Rijetka su djela koja govore o pravoj povijesti trnice, o njezinu obliku ili gradnji, porijeklu ili vrsti. Takvo je "El Senor del zoco en Espana: edades media y moderna", autora koji se zove Pedro Chalmeta Gendron (izd. "Instituto hispanico-arabe de cultura", Madrid 1973, s predgovorom merkatologa Maxima Rodinsona). Ima vrijednih opaski u zapisima antikih historiara. Herodot je obiao egipatske trnice i nazreo osobine "ljudi s trnica" (spominje ih na vie mjesta: I, 93-94, II, 141, IV, 183); Pauzanija u "Opisu Helade" pria o malim trgovinama, zbijenim jedne uz druge, u nizovima (VI, passim); Aristofan u "Oblacima" upozorava na iskuenja koja vrebaju na mlade ljude po takvim mjestima". Bogove koji zatiuju trnice Eshil je zvao Theoi episkopoi agoras (u "Sedmorici protiv Tebe", 292). To bijahu doista vani bogovi Mediterana. Agora je bila, u Ateni kao i u Sparti, i trnica i javni trg. Aristotel je traio da se te dvije djelatnosti odvoje: mjesta za politika okupljanja ili proslave (eleuthera agora) i obian trini prostor (agora onion) ne treba mijeati (Pol. 1331a, 31). U zlatnom razdoblju Atene razlikovale su se trnice na malo (kapeleia) od onih na veliko (emporia). Kako su bile dostu147 pne samo mukarcima, otvarale su se, iz praktikih razloga, i trnice za ene: agora gynaikeia. Postojala je posebna trnica maslina i maslinova ulja: to elaion. Nadzor nad njom nosio je ime elaiokhristia. Trgovac koji je maslinu prodavao, nabavljao ili uzgajao zvao se: elaio kapelos. Rijei koje navodim pokazuju kako se trnica smatrala javnim dobrom: mediteranskom ustanovom. Bile su osobito na cijeni aromatine biljke, po kojima su trnice mirisale i razlikovale se jedna od druge. (Podatke o mirni, kinamomu, tamjanu, kasiji i ladanumu, koji su u prvom dijelu brevijara, preuzeo sam od Herodota, III, 113.) Prodavale su se i trave, ljekovite i druge, to svjedoe mnogi izvori: isop je u Bibliji lijek protiv gube, ruta spas od otrova, kalendula, melisa, menta svaka na svoj nain uvruje zdravlje, od sinfite zarastahu polomljene kosti, bazilik je kraljevska trava (bosiljak), za timijan se kae da dolazi od staroegipatske rijei tham (kao i tamjan) i daje sluio pri balzamiranju faraona. U piramidama su naene mnoge od tih biljki, uvane za zagrobni ivot. One jo rastu uz obale i po otocima, ali ne lijee kao prije i sve manje miriu na trnicama Mediterana.

Po gradnji se razlikuju arhajski i jonski stil trnica. Ijedne i druge imaju pravokutan oblik, ali su im razliiti poloaji prema gradu i ulici. Topografija atenske agore imala je obiljeja i geometrijskog i klasinog razdoblja. Znamenite bijahu trnice u Pir ej u i Korintu, na nekim otocima i u kolonijama Male Azije, u Miletu, Fokeji, Pergamonu. Nasluuju se ve tada obiljeja mediteranskog kolonijalnog stila, razliitog od onog u metropoli. U Rimu je forum (u pluralu Jora) bio trnica i javni trg, kao i agora. Mercatus je u poetku zvuao gotovo vulgarno: znaio je i trgovinu kao posao i samu trnicu na kojoj se posluje. Horrea (plural od horreum) velika su stovarita, poglavito za ito i sol: poznato bijae ono u Ostiji. Male ribarnice uz Tiber, tvrde povjesniari, prethode izgradnji velikog macelluma iz klasine epohe. U tlocrtu rimskoga castruma podrazumijevao se i prostor za trgovanje. Rimljani su poticali gradnju trnica u svojim kolonijama: dovodili su vodu do njih, podizali fontane na njima, nalik na one u glavnome gradu. Nabrajam ovom prilikom vie detalja nego stoje najnunije: elio bih da glosar zabiljei to vei broj ustanova te vrste, tekovina koje tvore mediteransku civilizaciju, sam Mediteran. 148

Sredite Pompeja otkriva nam unutranje veze meu ustanovama. Najorumu toga grada hramovi su Jupitera, Apolona i Genija Augusta, bazilika (palaa pravde), gradska Curia koja je jednako brinula o politikim stvarima kao i o robi to se dovozila iz najblie Portae maritimae, Comitium gdje su se pripremali i obavljali izbori, te zajedno sa svim tim, mercatus i horrea, poslovnice za provjeru mjera i utega (mensa ponderaria) i za bankare (argentarii), radionice uvene pompejske vune (Aedificium Eumachiae), tezge na koje su nosai polagali sve to je bilo za prodaju. Malo dalje od sredita, ne predaleko, nalazio se i lupanar, mediteranska ustanova u koju su svraali trgovci nakon uspjeno obavljenih poslova. Gradski su statuti nastojali, s manje ili vie uspjeha, odrediti obaveze i ovlasti. Srednjovjekovni su gradovi oponaali antike primjere. Pouni su statuti naih gradova na jadranskoj obali (npr. Korule, Splita, Vinodola, Trogira, itd.). Prouavao sam odredbe koje se tiu ribarnica, mjera i utega, kazni za prijestupe i psovke. "Prodavai ribe moraju stajati na nogama a ne sjediti i nita ne smiju imati na glavi" (stare debeant in pedibus ..., nihil tenere debeant in capite), propisuje se u Dopunama Trogirskog statuta (Reformationum liber I, 11). Gradski su oci sigurno imali na umu teatralnu sastavnicu pekarije: glumac koji sjedi, pogotovo ako mu je glava pokrivena, nije uoljiv ni uvjerljiv. Mediteranske trnice, prizori i dogaaji na njima, svakodnevne i vjene scene dale su svoj do-

prinos teatru. Ribarnice su esto nadmaivale rive, mole, ak i luke. Tipovi orijentalnih trnica i putovi to su do njih vodili doista su fabulozni: njihova veza s fabulama koje su do nas dole nije sluajna. Bazar i arija perzijske su rijei [voazar na pehlevi dijalektu znai trg; ar = etiri i su = strana, oznaavaju etverokut, tetragon). Kriari su se divili bogatstvu i arolikosti bazara (pazara). Turci su s jedne strane, Arapi s druge prenosili trgovako umijee Istoka na Zapad. Muhamed II podigao je u Istambulu svoj slavni bazar, simbol sultanske moi i raskoi. Carigradska Kapali arija postala je jednom od glavnih ustanova u tom gradu. uveni Bezziastan (vulgo: bezistan, trnica svile) nadmaio je svojim sjajem stare gradove Istoka. Turci su prenijeli duan (od arapskog dukkan) na Balkan, Arapi u druge zemlje. Magazin (arapski makhazin) obiao je svijet. I banke su izum Bliskog Istoka i njegova trgo149 vakog uma: kao da su sve zlo i svako dobro doli s tih strana Mediterana. Neobina je sudbina suka. Tom se rijeju u akadijskom semitskom dijalektu, tvrde znalci starih idioma, oznaavalo sve to je usko i tijesno. U aramejskom se njome oznaava niz malih, zbijenih duana. Na Al-Idrisijevim kartama Gibraltarski se tjesnac naziva sukak (uski prolaz, kao u Bosni sokak). Arapi su prenijeli suk u zemlje koje su osvojili, a suk sam, bez Arapa, osvajao je dalje: preao je oceane. U panjolskoj i Portugalu odavno su poznate njegove izvedenice, kao to su zoco, azoca, azog, azogue s hipokoristicima azogueio ili agougy i agogue. Bilo je slavnih sukova: u Sevilji i Toledu, u Navari i Teruelu, na Majorci kao i na Siciliji. Trni dani bivali su blagdani. Festivalima groa (kakve pamte i pojedini grki otoci), s izlozima prepunih grozdova svih boja, od svijetloute do tamnoljubiaste, nije bio dovoljan prostor obine trnice: sav je grad postajao sukom, ponekad i cijela pokrajina. Trilo se mnogo vie voa, napose sjemenki, naroito zaina, nego to je unaokolo raslo ili to se proizvodilo: odakle je dolazilo sve to se trilo, s kojeg dijela Istoka ili Juga, tajna je i za one koji su najupueniji u tajne Mediterana. Islam je moda bio u odnosu prema trnici uviavniji od kranstva. Po Novom zavjetu trgovci su istjerani iz hrama (Ivan, II, 12). U Kuranu "poslanik po trnici hodi i hranu na njoj uzima" (XXV, 7). Uloga suka (koji se irio i iri, u loijim oblicima, po svem svijetu) ne moe se zanemariti. teta je to su mu opisi najee preputeni prigodnim vodiima. Zaboravljaju se klasini tekstovi, onaj Maupassantov primjerice o suku u Tunisu, s niama punim ilima, sukna, koa, uzda, sedala i ormi izvezenih zlatom, utih i crvenih papua (u knjizi: "La Vie errante - Tunis"). Mnogi su sumnjiavi prema proda-

vaima s mediteranskih sukova: malo tko pomilja na to koliko vremena oni i njihovi najblii provedu uz ono to nude: vremena to se ne moe naplatiti. Ne povodei se za egzotizmom, od kojeg ne trpi samo literatura o Mediteranu, filozof naravi pita se o znaenjima: "U sukovima nema natpisa ni tabli na ulazu, nema zapravo ni ulaza. Izlae se sve to se prodaje. Nikad se ne zna koliko se za to plaa: cijene nisu istaknute, a nisu ni stalne... Nae se svega, i sve to se nae mnogostruko je" (v. Elias Canetti: "Die Stimmen von Marrakesch", passim). Takvi bi reci mogli potaknuti drukiji govor o ovim 150 temama. U specijaliziranoj literaturi izostaje rasprava o metodi. Orijentalni je bazar prostorni pojam; latinski mercatus (od merx = roba) podrazumijeva upotrebu. I u tom se, vjerojatno, kriju stanovita proturjeja mate i praktikog duha, dijela Istoka i dijela Zapada. I ta nas podjela moe obmanuti: Mediteran nije u svemu podijeljen. Ima italaca koji ne otvaraju knjige ove vrste ako se u njima ne govori i o karnevalima. Neki pisci izbjegavaju da o tome piu. Karnevali nisu samo mediteranski. Prireuju se i drugdje, premda ne na isti nain. Na raznim su stranama zadavali brige i vlastima, i vjeri, i zakonu. Njihova veza s teatrom, bilo da je rije o glumcima ili maskama, nije nepoznata. Na pozornicama junih gradova bilo je za karnevale i mjesta, i vremena, i razloga: svjeina mora izaziva duh, sunce potie tijelo da se obnai ili preodjene, pamet napokon ne odolijeva potrebi duha i tijela da se prepuste igri, vrtoglavici, ludoriji. Previe je rizino tumaiti sve te scene na isti nain: elja nije samo elja, ni maska samo maska u mediteranskim svetkovinama. Stari su Hebreji imali istanan smisao za mjerenje. Mjere su dovodili u sklad sa zakonima. U Pravilniku mjera, koji se naao meu "Kumranskim rukopisima iz peina kraj Mrtvoga mora" (poznatijim pod naslovom "The Dead Sea Scrolls", New Haven 1950), u svitku koji nosi naslov "Rat sinova svjetla protiv sinova tame" (M'gilat milhemet b'ne or bivne hoeh), sauvana su imena mjera za duinu, kao ama (lakat), tofah (podlanica), gudal (palac), ocba (prst): to odaje vezu ljudskoga tijela i naina mjerenja, koja se esto gubila. U spomenutim rukopisima uniteni su dijelovi u kojima je rije o mjerama za teinu. esto su nestajale iz mediteranskih arhiva isprave koje su se ticale mjera i utega. Odjeljak koji je u ovom brevijaru posveen mjerama i utezima, bio je stoga nudan. On iziskuje dopune, ispravke, stroe odredbe: mjere su se prilagoavale i mijenjale. Popis dubrovakih mjera objavljen je prigodom izlobe "Zlatno doba Dubrovnika", odrane 1987. u Dubrovniku, u Kneevu dvoru: a) za teinu: litra (ili Ubra), koja moe biti, ovisno o prilici, debela Ubra (381,6 grama u XVII. stoljeu) i litra tanka

(327,9 grama, u istom razdoblju, ali vjerojatno u dubrovakoj upi, siromanijoj); oka = 1,3 kg (za trgovanje s Turskom); kantar (grkog porijekla) = 55,96 kg, za ostale nae krajeve; 151 b) za zapreminu: star (za ito) = 98,41 kg u XVI. stoljeu; spud (ovdje vie kao mjera za sol, dok je ruski pud preteno za ito) = 42,27 kg u XVII. stoljeu (bilo je to vrijeme procvata Republike); c) za tekuinu: vjedro veliko (specijalno za vino) = 21,97 litara (toliko je bilo u XVI. stoljeu, kasnije se vjerojatno povealo); vjedro malo (u istom razdoblju, ali za umjereniji dio puanstva), imalo je svega 19,22 litara; bario = 64,38 1 (u XVIII. stoljeu, tj. prije napoleonovske okupacije koja je Republici oduzela samostalnost ali je dala njezinim graanima le code civil); jedan star (za ulje) iznosio je 9,61 1, ponekad manje od toga). d) za duljinu: lakat = 0,512 m (uzet vjerojatno prema oveoj ruci nekog hercegovakog doljaka); ped = 0,256 m; noga (ili stopa) = 0,341 m (moda po gortakoj nozi); sean (ili pa) iznosio je 2,025 m; e) za povrinu: sean kvadratni = 4,194 m2 u XVIII. stoljeu; solad (ili zlatica) = 1600 m2; ral = 840 m2 (takoer u XVIII. stoljeu, prije francuske revolucije). U dubrovakoj palai Sponza, sred njezina predvorja s kolonadom i kapitelima, o kamenu luku visjela je slubena gradska vaga s latinskim natpisom, koji je jo posve itljiv: "FALLERE NOSTRA VETANT ET FALLI PONDERA MEQUE PONDERO CUM MERCES PONDERAT IPSE DEUS" ("Nai nam utezi ne daju da varamo niti da budemo prevareni. Kako mjerimo robu, tako nama mjerio sam Bog.") Po svemu sudei, Bog je tu imao posla: o tome postoji golema literatura u starim gradovima na Mediteranu (vidjeti posebice venecijansku Marcianu, arhive u Genovi i Marseilleu, razne izvore u Valenciji i Barceloni, Napulju, Kairu ili Istanbulu). Mnogi primorci (u irem smislu rijei) dre da su svi oni koji dolaze s kontinenta (bilo tek da provedu praznike) naivni ili lakovjerni, da se ne razumiju u "nae stvari" te da ih nije teko nadmudriti ili prevariti. I to je jedan od razloga to u oima kontinentalaca Mediteranci izgledaju manje ili vie neodmjereni. Mudraci su svjetovali od davnina da se u svemu nae mjera: meden agan; ne quid nimis. Mediteran se ponekad rugao takvim savjetima. Figure i geste kojima se slue psovai zavreuju vie pozornosti nego to im je posveuju uenjaci. One imaju vano 152

mjesto u mediteranskom "tajnom rjeniku": tako je amilo

Jose ela nazvao svoj panjolski glosar, koji mi je u radu na ovom poglavlju pomogao, posebice s praktine strane ("Diccionario secreto"; vidi napose: "Series coleo y afines", tom I, kao i "Series pi y afines", II tom, Madrid 1979). Psuje se najvjerojatnije otkad postoji jezik. Stari je zavjet strogo osudio psovae (Lev. XXIV, 10). Grki i rimski pisci nisu ostavili u pisanu jeziku posebnih dokaza o svome psovanju: poneto se moe nai u Aristofana ili Plauta. Po pompejskim grafitima, meutim, esto se javlja kopulativni glagol, na vazama i vrevima, te moemo zakljuiti da su tadanje psovke bile sline dananjima. Okrutni Justinijanovi zakonici predviali su smrtnu kaznu za blasfemiju. Ni Muhamed u Kuranu nije bio blai (sura VII). Dante je u "Paklu" (III, 103-105), u asu kad ignavi na Haronovoj splavi prelaze fatalni Stiks, zatekao na djelu sve vrste psovaa i razvrstao ih: "I psovahu Boga, ljudsko pleme, I kraj i as i roditelje svoje, i roda svog i svog zaea sjeme." 153 Na Marko Maruli posveuje u svom "Evangelistariumu" (u njegovu treem izdanju, objavljenu u Kolnu ljeta 1529) cijelo poglavlje "zloi psovanja" ("De Maledicendi nequitia"): tu zlou stavlja u red najveih poroka (magnum vitium est maledicentia, VII, 29). U prilog svojoj osudi psovaa navodi autoritete poput Salomona, proroka Jeremije i Hoeje, napose svetoga Pavla koji je u Prvoj poslanici Korinanima strogo presudio: "Psovai zajedno s bludnicama i idolopoklonicima (cum Jornicariis et idolorum cultoribus) nee biti primljeni u carstvo Boje" (I, Kor, 6). "Statut grada Splita" (izvornik iz godine 1312.) mnogo je blai od kranina Marula: u posebnoj klauzuli, posveenoj "onima koji psuju Boga i svece", odredio je da se za svaki takav prekraj plati globa od 10 libara, od ega polovicu moe dobiti onaj tko prijavi prijestupnika ("De Blasphemantibus Deum et sanctos", IV, 28). Ne moe se saznati iz arhiva koliko je tim putem priteklo novca u gradsku blagajnu. Na otoku Koruli plaalo se samo perper po psovci, a tko nije imao ni perpera bilo mu je dosueno da "ostane cijeli dan vezan za kolac" ("Statut grada i otoka Korule", cap. LV). Kroniari nas nisu obavijestili koliko je psovaa bilo tako vezano u vrue dane, kad se uz more najvie huli. U austrijskom carstvu, prema Zakoniku iz godine 1853, po paragrafima 122. i 124, bogopsovka se kanjavala "tamnicom od est mjeseci do godinu dana". Ispitivanje sudskih arhiva otkriva nam daje poinitelja toga prijestupa bilo neusporedivo vie u Istri i Dalmaciji (kao i u dijelovima Italije pod Austrijom) nego u Panoniji ili Beu. Paragrafi se, sreom, ni tu nisu strogo primjenjivali, inae bi, kau, teta bila vea od one koju je filoksera nanijela cijelom Mediteranu.

Ima teoretiara koji tvrde daje prava bludna psovka, s kopulativnim glagolom, donijeta s kontinenta, posredovanjem Turaka ili Maara (osebujnih psovaa), ali je takvu hipotezu teko provjeriti u praksi. Naa su istraivanja na terenu dopunile dvije studije: "Bestemmia e turpiloquio", autor Giuseppe Carpetza (izdano 1923. u Bologni, ali i danas svjee) i doktorska teza oca Ignacija Gavrana iz Bosne pod naslovom "Bludna psovka" (objavljena 1962. u Sarajevu, u autorovoj nakladi). U tom sam djelu proitao dirljiv opis, na latinskom jeziku, jedne vrste teatralne ili gestualne mediteranske psovke, moda vie enske nego muke: denudatio partis posterioris, koja je poznata, kako tvrdi veleasni Ignacije, i u blaoj formi, mogli bi154 smo rei u deminutivu, kao ejusdem levis percussio (str. 13). Veliki su polemiari moda bili, osobito na Mediteranu, neostvareni psovai. U opisima mediteranskih ugoaja esto se spominju cvrci: u "Palatinskoj antologiji" {Resonans cicada, roscidis guttis inebriata, 196), u Sapfinoj pjesmi od koje je ostao samo nerazgovijetni fragment (89), u djelima mnogih helenskih pjesnika, starih i novih, od Homera do Elvtisa ("mali obini cvrak u noi bezumnika", v. "Lakonike"), u gotovo svakoj nacionalnoj literaturi, u naoj takoer, u stihovima Vladimira Nazora (1876-1949). I Aristotel je raspravljao o nainu na koji mali kukac "proizvodi zvuk trljanjem zraka" (Hist. anim. IV, 9). Ne zna se zapravo je li to pjev ili um. Pisci su oduvijek pisali o tome kako po najgoroj ezi cvrci prkose ezi ili, kad more hui, nadglasavaju huku mora: cvre na voru crne smre, u granju bora (borovina ih vjerojatno opija svojim mirisima), pod listom smokve ili loze, na obinoj drai, pored druma, u ikari, po kamenjaru; zriu trajno ili s prekidima, samostalno ili u zboru. Ponekad danju, za najveih vruina, usred ljeta, i oni zaute: tada nastaje gluha praznina, svi oekuju da netko ili neto opet zapone. Takvo sam objanjenje uo od uitelja na otoku Samosu, koji se posvetio prouavanju cvraka, njihovih troheja i jamba, metrike to je, po njemu, povezana s prozodijom helenskog pjesnitva. Tvrdio je da postoji razlika izmeu otonih cvraka i ostalih, njihovih orgija koje postaju dijelom prostora i vremena, dana ili noi. (Navode iz klasika koji su u ovom fragmentu dugujem tome skromnom i marljivom Grku, uitelju sa Samosa.) um, zvuk ili moda pjev cvrka ne pomuuje nesanicu, to znam iz iskustva, u ljetnim noima kad se lake bdi nego spi, kad duhovi ele ostati budni i, reklo bi se, sjedinjeni diljem Mediterana. Sukobi izmeu latinskoga i bizantskog svijeta kao i izmeu Zapadne i Istone crkve zaustavili su razvoj Balkanskog poluotoka ve prije turskoga doba. Povijest je onemoguila June Slavene da ostvare sintezu tekovina koje su se na tom

prostoru zaele. Bila je to moda prilika za cijelu Evropu, koju je razdijeljeno kranstvo poticalo na podjele. Na tom se prostoru mediteranska obala razlomila i rasula. "U svakoj je toki dioba od Istoka prema Zapadu", zapisao je Leonardo u svojoj biljenici ("Codice Atlantico", u "Scritti scelti", str. 326, Torino 1966). Jadranskom obalom i njezinim zaleem 155 prolo je mnogo naroda i plemena, razliitih imena i jezika, prije i poslije doseljenja Slavena. U maloj raspravi kanonika Jurja Sigoria koju sam ve navodio (De situ Illyriae), koja se, po rijeima samog autora, slui djelima Plinija, Strabona, Apijana, Kalimaha, Boccaccia i drugih autoriteta, nabrojeni su "oni koji se zajednikim imenom zovu Iliri": "Jedni se nazivaju Panonci (Pannones), prema Rimljanima, ili Peonjani (Peones), prema Grcima, nadalje Himani (Himani), Enheleji (Encheleae), Bulini (ili Dudini), i Peuceciji (Peuceciae), prema Kalimahu, zatim Sereti (Soretes), Sirapili (Serapilli); Jai (Iasi), Andizeti (Sandrizetes), Kolapijani (Colaphiani) i Breuci (Breuci), prema Pliniju, Noriani (Norici), Atintani (Antintimi), Ardijejci (Ardiei), Reciji (Retii), Plereji (Pallarii) i Japodi (Iapodes) koji ive na podruju Alpa, prema Apijanu. Nadalje i Salaziji (Salasii), Segestani (Segestani), Daiziji (Daysii), Daani (Dai) i Geti (Gethae) ili Goti (Gothi). K tome Boji (Boii), Histri (Istri), Liburni (Liburni), Kureti (Curetes - bili bi Hrvati, op. P. M.) i Dalmati (Dalmatae). I naposljetku Miani (Mijsii), Tribali (Tribali) i Pruzi (Prusi) koji stanuju ak kod Crnog mora" (III, 19). Ta e mnoina u Iliriku stvarati mnoge potonje tekoe, u nastajanju nacija na Balkanu i uzajamnim odnosima meu njima. Zbunjen tolikim razlikama, na se kanonik i pisac, koji je skupljao mudre slavenske izreke, opredijelio za mletako ezlo: "to je u nae doba ugodnije nego provoditi ivot pod vlau Mleana? Njihov je grad uvijek slobodan, nikada podvrgnut danku, uvijek kranski, nikada okaljan krivovjernim tovanjem idola, kraljica je to mora, tvornica svakog bogatstva, slast svijeta, trajni tovatelj pravednosti i vjere" (ibid. XVI. 53). Nacionalnost je esto bila kolebljiva na Mediteranu. Narodi na Balkanu, kao i na mnogim drugim mediteranskim obalama, suprotstavljali su se jedni drugima ili su se sjedinjavali. Razlike su meu njima nestajale ili su se pak poveavale. O tome jedni govore sa strahom, drugi s podsmijehom. Literati piu naizmjenice ode ili parodije. Kuran o tome kae: "Svaki narod ima svoj kraj, i kada doe njegov kraj, nee ga moi ni za tren jedan odloiti ni ubrzati" (VII, 34). Ovdje nas zanima samo veza s morem. Antropogeograf Jovan Cviji (1865-1922) pisao je u svom djelu "Balkansko poluostrvo" (objavljeno najprije na francuskom jeziku, "Peninsule balkanique", Pariz 1918): "Junoslavensko se stanovnitvo iz-

156 menilo pod uticajem mora i mediteranske klime: jedino su se meu Slovenima neke grupe iz ovih krajeva (misli se na istonu jadransku obalu od Istre do Boke Kotorske, op. P. M.) prilagodile mediteranskom nainu ivota, tako da daju uvene mornare. Takoe su jedino oni meu Junim Slovenima iskoristili veze s morem i doli u dodir sa prekomorskim narodima i sa raznim civilizacijama. Primorske su grupe ivele u sredini jako proetoj romanskom civilizacijom; jo i sada ima kod njih nekih tragova vizantijske civilizacije, naroito iz 7. do 10. veka, kao i nekih jedva vidljivih preostataka istonjake civilizacije (...); to je meavina od njihova ivotnog iskustva i od primljenoga, i to po svoj prilici dvostruko primljenoga, i sa Istoka i iz Mletaka" (sv. II, str. 86-99, izd. Beograd 1931). Slavenski sloj, koji je prekrio domorodaku podlogu, bio je negdje dublji, negdje vrlo plitak. On je, unato svemu, nametnuo vlastiti jezik. Razlike se nisu time izbrisale: u tome je imalo udjela more. Najvei dio istone jadranske obale pripada Hrvatima. Na njoj ive dalmatinski Hrvati, koje susjedni narodi obino zovu samo Dalmatincima. Tu je u ranom srednjem vijeku nastalo 157 hrvatsko kraljevstvo, koje je vjerojatno prva slavenska drava uope. Ustolieni su kraljevi i knezovi kojima imena najee zavravaju na slav i mir, to ne ide u prilog tvrdnjama koje poriu slavenski korijen Hrvata. Sagradili su brodovlje koje je u desetom stoljeu privuklo pozornost bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta (u XXXI. poglavlju njegova djela "De administrando imperio" govori se o 80 veih "sagena" i 40 manjih "kondura", to nai povjesniari s ponosom navode). Povijest biljei raznovrsne odnose izmeu dalmatinskih i panonskih Hrvata, pokuaje, izvanjske i unutranje (pa i one koje su iznjedrile mediteranske strasti) da se jedni odvoje od drugih ili da se jedni i drugi odijele od ostalih Junih Slavena. Nismo iskoristili, ni zajedno s ostalima, ni sami napose, sve prilike da postanemo poznatiji na moru, a ni same prilike nam nisu bile najsklonije. To nas, sreom, ne prijei da volimo nae more i da ga smatramo najljepim dijelom Mediterana. Slovencima je dopao nevelik dio jadranske obale na sjeveru, u zaljevu koji se zove Transki. Njihova je prolost takoer vezana za primorje, vie nego za samo more. O elji da se odre na obali, nadomak visokih planina, svjedoi im povijest. O "lijepoj Vidi", koja je morem otplovila u svijet, govori narodno predanje. O privrenosti krasu (Karstu) i sklonosti mediteranskom podneblju pjevaju pjesnici. Neki su od najstrasnijih slovenskih pjesnika Primorci. Postoje, dakako, razlike izme-

u primorskih i alpskih Slovenaca kao i onih iz Dolenjske, Gorenjske, tajerske ili Koruke, ali ih je (te razlike) zajedniki slovenski jezik - slovenina - nadvisio: pokazao se jaim i vanijim od odnosa kopna i mora, kontinenta i Mediterana. Srbi su dolazili do topla mora vie puta u svojoj povijesti, u asovima najvee moi i najteih iskuenja. Carstvo cara Duana Silnog, "gospodara Romanije", nasljednika rimsko-bizantskog imperija, izbijalo je, pod njegovim skeptrom, u XIV. stoljeu, na jo dva mora osim Jadranskog: na Jonsko i na Egejsko. Njegova je drava pretpostavljala ipak kopno moru. Gradu Dubrovniku prodala je Peljeac, najvei poluotok junoga Jadrana. Srpska je vojska, kasnije, u nevolji velikoga rata, odstupila prema otoku Krfu. Izmueni vojnici vidjeli su pred sobom more kao spas: mnogima je bilo plava grobnica. Njihovi oednjeli konji pojurili su talasima da se napoje: za158 njitali su okusivi slanu vodu. Ti su primjeri simbolini. Na Balkanu se Evropa branila od Istoka. Srbija je bila bedem koji se vie puta ruio i dograivao. Upirala se o kontinent. Dunav je kadar zamijeniti more. Slikari su slikali "Beograd, grad na moru". Drava bosanskoga kralja Tvrtka I dosezala je takoer do mora, zahvaala znatan dio obale, izmeu Splita i Dubrovnika. Herceg Stjepan podario je ime gradu u Boki Kotorskoj: Hercegnovom. U tom neobinom zaljevu (koji je, kao i mnogi drugi zaljevi, elio ponekad biti cijelim morem) ponikli su najvrsniji slavenski pomorci, admirali ruske flote. Stanovnici Crne Gore sklanjali su se u planine. Gledali su na more s visina elei mu prii. Njihov je najvei pjesnik, vladar i vladika Njego, spjevao "Gorski vijenac". Okrueni dumanima, ivjeli su kao na otoku: njihovi su obiaji nalikovali u poneem na otoke. I dio bosanskih muslimanskih Slavena, nakon propasti Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu: tu je metaforu prije mene upotrijebio Mesa (Mehmed) Selimovi, u romanu "Dervi i smrt". Rijei arapskog i turskog porijekla 159 u jezicima Junih Slavena, koje obiljeavaju pojave poznate diljem Mediterana, upravo sam od njih nauio i zbog njih ovdje naveo. I Makedoncima bih elio rei nekoliko rijei simpatije. Njima je more blisko, na jugu i na istoku: osjeaju ga, ali nisu uz njega. Na egejskoj strani ostao je dio njihove brae. Na pirinskoj takoer. Vardarom struje primorski vjetrovi, uzvodno. More Makedonije zapravo je Ohrid. Dojran je njezino jezero. Uz manastir Svetoga Nauma rastu smokve, rumarin i bademi, u blizini je loza posve juna. U pjesmama je "tuga za

Jugom". U crkvi Svete Sofije, u starom Ohridu, na freskama je neobina plava boja. Pelagonija je, kad se zatalasaju ita, nalik na puinu: i ime je po njoj dobila. U sumrak je plaviasta (takve su jo neke makedonske ravnice), zatim postaje tamna kao Homerovo nono more. Na mnogim su mjestima, u unutranjosti, gumna skamenjene soli, zvana soloi ili solonaci: i tu je nekad bilo more, nekamo je oteklo, zauvijek. U narodnim priama (pregledao sam ponovno one koje je zapisao Marko Cepenkov) malo se spominje plovidba: ta utnja, ini se, nije sluajna. Od igorieva vremena do naih dana mnogo se toga promijenilo. Ostale su ipak diobe o kojima govori njegov spis, premda su se narodi ujedinili i uvrstili. I danas je teko objasniti onome tko doe izvana (ta mi je nezahvalna uloga esto pripadala, pa i ovdje moda pripada) kakve su sve razlike bile i ostale meu Dalmatima, Morlacima, Vlasima i Karavlasima, Dukljanima, Crvenim i Bijelim Hrvatima, Crnogorcima bjelaima i zelenaima, nekadanjim Raguanima i dananjim Dubrovanima ili pak Fiumanima i Rijeanima, Konavljanima i Kotoranima, o Skutorima, Bodulima, Makaranima i Puljanima, starim ibenanima i Splianima potiskivanim od onih koji dolaze sa strane i odozgo, o eljadi iz Bekije, Ciste Prove i Imotskoga, Vrgorca ili Zagvozda, o onima s Klisa, iz Livna i Duvna (drevni je Delminium, smatra se, podario ime cijeloj Dalmaciji), o Sinjanima i sinjskim alkarima, Senjanima i senjskim uskocima, Neretljanima i neretljanskim gusarima, o dubrovakim gosparima i poljikim republikancima, peljekim ili bokeljskim kapetanima, crnogorskim guslarima i serdarima, o hajducima i njihovim jatacima, o svijetu s Kvarnera i s Kornata, o raznim otoanima i poluotoanima, ponajprije Hvaranima i Braanima, pa Korulanima, Paanima, Rabljanima, 160 Creanima, Vianima i redom svima ostalim, o Istri naoj i Istranima, hrvatskim i slovenskim, jugoslavenskim i talijanskim, o tolomaima i antitolomaima, talijanaima i naijencima, starosjediocima i doljacima, o onima koji jo slie nekim davnim precima i onima koji su im prestali sliiti, o katolicima (Hrvatima, Slovencima) koji su na Jadranu golema veina i pravoslavcima (Srbima, Crnogorcima, dijelu Bokelja) ili Muslimanima (Bosancima i Hercegovcima, dijelu Albanaca ili Arbanasa, ponegdje i Roma), koji su se povremeno doseljavali na jadransku obalu, o idovima napokon, kojih je i ovdje bilo kao i drugdje po Mediteranu, kojih vie nema. Etnonim Vlasi ili Vlaji zasluuje posebnu glosu. Hrvatski povjesniar Ivan Lui (Lucius) uoio je meu prvima mnogoznanost toga naziva, u knjizi "De regno Dalmatiae et Croatiae", objavljenoj u Amsterdamu marom kartografa J. Blaeua (v. "De Vlahis", VI, 5, izd. 1666). Germani su tako zvali Ri-

mljane i Kelte, Hrvati, Slovenci i Maari Talijane, Srbi Rumunje, Turci sve krane, katolici pravoslavce, primorci seljake i obane iz zalea, ravniari brane, starosjedioci doljake, doljaci nove pridolice. Otud dolazi i rije Morlak (stari naziv za stanovnike kopnene Dalmacije): crni (Maur) + (V)lah. Tako ih je zvao i otac Alberto Fortis, i Napoleonov nevjerni maral 161 Marmont, duc de Raguse i commandant en chef Ilirskih provincija, u svojim "Memoarima", poznatijim u Dalmaciji nego u Francuskoj. Raznovrsna upotreba te rijei dovoljno govori o odnosima meu susjedima. Na Mediteranu su svi jedni drugima susjedi: to je, kao to sam ve rekao s ushienjem, more susjedstva. Tumaenja u vezi s vjetrovima poinju obino u grkoj mitologiji, s Homerom i njegovom taksinomijom u "Odiseji" (Euro, Noto, Zefir, Borej, V, 295-296). Za vjetrove na Jadranu stanovnici su esto posuivali tua imena: bura (od grkog preko latinskog i romanskih jezika) pue sa sjevera, levanat (tal. levante) dolazi s istoka, pulenat (tal. ponente) sa zapada; jugo vjerojatno nije posuenica: elja za junim krajevima nukala je Stare Slavene na seobu; ilok ili iroko (tal. scirocco) vrui je vjetar u junoj Evropi i sjevernoj Africi (rije dolazi od arapskog shark, to nije nevano za neke kie i njihovu boju); burin je mala bura, buraca tih vjetri, a buraska nagla i hladna; neverin je deminutiv od nevera (od tal. neve - snijeg, koji ponekad zalepra po mediteranskim obalama): iznenadna oluja ili nepogoda, koju puka etimologija povezuje s (ne)vjerom ili (ne)vjernou; garbin i garbinada pusu s jugozapada i znaju biti neugodni (na arapskom garbi znai zapadni); lebi i lebiada jugozapadni su, ali ne u svakom kraju (naziv dolazi od imena Libije, tal. libeccio, sa donekle iskrivljenom predodbom o poloaju te zemlje, to nije neobino na Mediteranu); tramuntana (tal. tramontana) pue s kopna, preko gora: to je unekoliko osveta zagore zsl ono to Mediteranci misle i govore o njoj. Literati bi trebali povesti rauna, vie negoli lingvisti, o gradacijama poput: levanti i levantin (manji levanat), levantun (vei), levantarun (vrlo veliki) zajedno s levantarom ili levanarom koje se izgovaraju s prezirom: postoji takoer leventora i livanterina, kojima je teko odrediti smisao. Gotovo svaki vjetar ima svoje inaice. Mnogobrojni deminutivi - levantin, burin, neverin, garbin i drugi - odaju stanovitu elju da se ublae prirodne nepogode. Po Aristotelovoj "Meteorologiji" oluje nastaju "onda kad sred jednih vjetrova zapuu drugi" (II, 6). Postoje stanovite analogije izmeu oluja i epopeja: "Nasilna je voda jedna od prvih shema univerzalne srdbe. Zato nema epopeje bez scene oluje" (Gaston Bachelard, 162

"L'eau et les reves", str. 239, Pariz 1942). Nasilje vjetra i mora esto se udruuju. U Homerovu je djelu i izvor rijeka o kojima govorim u Brevijaru, kao to je Titaresij ije se vode nisu eljele mijeati s drugim vodama: ..."Ne m'jea se on sa srebrnim penejsklm valma, Ve on nad penejskom tee vodom kakono ulje, Jer on iz vode Stiske, iz zakletve izvire strane." (IllJ., II, 752-755, Maretiev prijevod) U Platonovu je "Fedonu" rasprava o "nepresunim rijekama neizmjerne veliine, s vruom i studenom vodom" (II, 60), koju sam spominjao. Na romantinu platonsku hidrografiju Aristotel je reagirao u "Meteorologiji" (II, 2) svojim realizmom. Homer je postavio mnoga druga pitanja na koja se ovdje nadovezujemo: ime galeb dodiruje morsku povrinu, prsima, noicama ili krilom? U "Odiseji" ta ptica odana moru "gusta krila u morskoj kvasi soli" (V, 53). Istome djelu dugujemo iscrpne podatke o gradnji broda Odisejevog (V, 230) kao i o obiaju da se na mornarev grob utakne veslo "kojim je veslao iv sa druinom ivei svojom" (XI, 77 - 78), kao to to uinie drugovi mladom Elpenoru, kao to mi kri utiemo. I o plivanju je rije na mnogim mjestima u Homera: o natjecanju u plivakoj vjetini izmeu Dioniza i Ampelosa, o okladi izmeu Karposa i Kalamosa, o vragolastim vodenim igrama Satira. U neobinom glosaru Erwina Mehla (Antike Schivimmkunst, Miinchen 1927), mnogo je dragocjenih slika i pouka o drevnim plivaima, kojima sam se posluio: plivaica iz Herculanuma (koja pliva na boku), etrurski skaka na glavu, akidska vaza iz Louvrea s golemom kupelji za mlade ene, plivai iz raznih epoha, Heroja i Leandar s pompejskih fresaka i kovanica, Leandrova "mnogostruka plivanja" (copia nandi) koje je Ovidije ovjekovjeio u "Heroidama" (XVI, 147), o kojima su pisali mnogi drugi za njim, sve do Marlowea i Grillparzera. Odajmo zahvalnost zaboravljenom francuskom opatu Ameilhonu, koji je dao jedan od prvih doprinosa istraivanju plivakog umijea u Parizu godine 1777, u izdanjima Academie des inscriptions. U svescima Paula Valerva ima nekoliko zapisa o plivanju, koje se pjesnik nije usudio prenijeti u stihove (v. PPA, "Cahiers", II, str. 1273). Koristio sam njegove "Mediteranske inspiracije" u prvome dijelu: "Nigdje drugdje snaga ri163 jei, svjesno disciplinirana i usmjerena, nije bila potpunije i korisnije razvijena: rije usklaena s logikom, upotrijebljena u otkrivanju apstraktnih istina, tvoriteljica svijeta geometrije i svijeta odnosa na koje se oslanja pravda; gospodarica foruma, bitno politiko sredstvo, regularni instrument stjecanja i odravanja vlasti" (izd. Pleiade, I, str. 1097). Taj navod nije spo-

ran, to se tie "disciplinarne rijei". Govor se, meutim, esto rasipao u govorljivosti te tako liavao svake discipline, na Mediteranu moda ee nego drugdje. Camusov sud o prednosti mediteranskih kultura takoer se esto navodi: "Svaki put kada se neka doktrina susrela s mediteranskim basenom, u sukobu ideja koji je iz toga proizaao, Mediteran je uvijek ostao nedirnut i nadvladao doktrinu" ("Essais", izd. Pleiade, str. 1323). Taj se navod moe osporavati: Inkvizicija ili faizam bili su ipak "doktrine", tj. ideologije, i basen nije ostao posve "nedirnut" njima niti ih je lako "nadvladao". Zanimljivije su Camusove refleksije o tome kako je kranstvo potisnulo tijelo i uvelo povijest kao neku vrstu kazne. Piui o mrakovima, nisam zaboravljao njegove sumrake u Aliru, koje je proivljavao kao "obeanja sree" ("Essais", str. 76, Pari 1965): mediteranski krepuskularizmi ekaju dostojnoga tumaa. Nain na koji je Marco Polo mogao opisati Kublai-kanu gradove kroz koje je proao predoen je u neobinoj knjizi Itala Calvina "Le Citta invisibili". Taj sam imaginarni vodi imao pri ruci: "Na dva se naina moe doi do Despine: brodom ili devom. Grad drukije izgleda onom tko prilazi s kopna i onom tko pristaje s mora " {La Cittd e U desiderio, str. 25). "Ne smijemo pobrkati sam grad i govor koji ga opisuje, premda postoji veza izmeu jednog i drugog" {La Cittd e i segni, str. 6). "U Mauriliji je putnik pozvan da istodobno posjeti grad i promatra stare razglednice koje pokazuju kakav je taj grad prije bio" {La Cittd e la memoria, str. 37, navedeno prema izdanju Einaudi, 1984). Ima gradova koji su potonuli i na kopnu, koji su bili luke bez mora, koje je Italo Calvino poznavao. Nije rijedak sluaj da se i zatvori podiu uz samo more, ponegdje ak s pogledom na nj: ima takvih primjera u Grkoj, Turskoj, Italiji, panjolskoj, Magrebu i drugdje (Dubrovnik, Rijeka, Split, Napulj, Marseille, Barcelona, Alir, Istanbul, slavna tamnica dei Piombi u Veneciji, itd.). "Prokleta avlija" 164

Ive Andria govori o drevnom stambolskom zatvoru kraj Bospora, kao stjecitu svih ljudskih putova. Na Mediteranu se, moda, tee podnosi zatoenje tijela nego drugdje. Ima mnogo rijei u svim mediteranskim jezicima, ivim i mrtvim, kojima se ta tekoa iskazuje. Neki su jezici moda i zbog toga izumrli. Na dalmatinskoj su se obali kanda vie gradile ludnice nego pruni (od tal. prigione): uvena je bila najprije ludnica u ibeniku, zatim one na Rabu, Ugljanu i drugdje. Nije ih bilo previe: mediteransko sunce ponekad oduzima pamet. O podjeli na apolonijsko i dionizijsko nije potrebno raspravljati. Ne samo zato to se o njoj mnogo govorilo ili to ne

znam treba li ita dodati onom o emu je govorio Nietzsche. Ako pod apolonijskim razumijevamo oblik i pravilo, uzdranost i razboritost koji vladaju vlastitim biem ili drutvom, stanovitu disciplinu i odreenost, ako dionizijsko shvaamo kao osobitost i posebnost a ne obinu sklonost ekstazi i naglosti, mediteranske su kulture u svojim najveim pothvatima obiljeene i jednim i drugim: kad god je plitica velike vage pretezala na jednu ili na drugu stranu, obala je trpjela ili siromaila. To pravilo vie vrijedi za civilizacije nego za linosti. Nietzsche je takoer potaknuo razmiljanje o tome kako se na svakom mjestu moe stei ili naslijediti mediteranstvo, navodei primjere Goethea i Winckelmanna, definirajui prozranost Mozartove glazbe kao "vjeru u Jug". Zaratustrin nas je poklonik naveo da tragamo za znaenjima tajanstvenih povika daje "umro veliki Pan", to se ulo s otoka Paxosa dok je kraj njega plovila korablja s egipatskim kormilarom Tamuzom (o emu Plutarh izvjeuje u "Pitijskim dijalozima", XVIII). Tko to zanemari taj osiromauje Mediteran. Literatura je pokuala razvrstati i snove o moru prema razdobljima ivota, dobi ili spolu onih koji snivaju: dijeli ih primjerice na muke i enske, rane ili kasne, na one koji predodreuju sudbinu i druge, obine, one koji se pamte i koji iezavaju, na none i dnevne snove o plovidbi i o potonuu, na snove s obala, s otoka i s puine. I oni se vjerojatno razlikuju od mora do mora, ali ih je teko dijeliti. Mediteran, reeno je ve, nadilazi literaturu o Mediteranu. Egzaltacije pred prizorom mora zasluuju obino parodiju. Rijetko nailazimo na zapise u kojima ushiti duha i tijela, u doticaju s mediteranskim elementom, nisu pretjerani ili komini. Pisac koji je roen daleko od obala naega mora, Henry Miller, 165 uspio je u svom putopisu po Grkoj, ljeti, u susretu s otokom Rodosom, napisati nekoliko takvih fragmenata: "Zemlja postaje ispijena i nenaravna, obesploena, obezljuena, ni smea, ni siva, ni utosmea, ni sivouta, bezbojnost smrti koja zrcali svjetlo, upija ga poput spuve svojim stvrdnutim, speenim barunom i strijelja nas zasljepljujuim krhotinama kamena koje nam prodiru u naj njenija tkiva mozga i nagone ga da cvili kao pomamljenik. Tu poinjem likovati. To je usporedivo s ovjekovim pustoenjem, to nadmauje najkrvaviju poharu ovjeka: priroda u stanju bezumlja, priroda koja je izgubila vlast nad sobom postavi beznadnim plijenom svojih elemenata. To je zemlja koju je prebila, satrla i ponizila vlastita nasilna izdaja. To je jedno od onih mjesta gdje je Bog odstupio, gdje se i On pokorio svemirskom zakonu tromosti" ("The Colossus of Maroussi", str. 161, Penguin Books 1979). Nema mnogo takvih zapisa u literaturi o Mediteranu, dionizijskih. Na Mediteranu se esto odravaju simpoziji o Mediteranu.

Platon je vjerojatno zaetnik toga obiaja. U Zagrebu je godine 166 1973. odran simpozij o "Mediteranskim kulturnim tradicijama", na Zagrebakim knjievnim razgovorima. Saopenja koja su na njemu podnijeta objavio je na vie jezika asopis Drutva knjievnika Hrvatske "Most" (N 39-40, Zagreb 1974; u njemu je navedena bibliografija mnogobrojnih radova o Mediteranu, te je stoga ovdje izostavljena). Uzvanici iz Poljske govorili su o Janu Parandowskom (1895- 1978), analitiaru mediteranskog mita i povijesti: u njegovim djelima naao sam mnogo poticajnih stranica ("Rzym czardziejski" - udotvorni Rim, "Eros na Olimpie", "Dysk olimpijski"). Netko je iz Maarske tom prilikom predstavio Mihalva Babitsa, njegov esej "Italija i Panonija" iz knjige "Listovi s vijenca irisa" (Budimpeta 1909): "tajnovito i duboko latinstvo panonskoga kraja", "bliskost talijanskog i maarskog krajolika", "ljubav Jana Pannoniusa prema Italiji". Jug je neprestano utjecao na maarsku kulturu, privlaio je, pripremao za iznenaenja. Panonija je mediteransko predvorje. Ona se, kad dozriju ita, po vjetru, osobito u podne i u sumrak, talasa kao more. Neko davno more prostiralo se sve do podnoja Karpata. Neto je od njega ostalo. Neki ga se sjeaju (Danilo Ki u "Peaniku"). Balaton je na trenutke doista nalik marini, premda nije slan. Jo su neka jezera Srednje Evrope ponekad takva: valja ih zatei u pravi as, bez predrasuda na koje nas navodi Mediteran. Razne ideje s toga simpozija (kojemu sam bio loim voditeljem, nesposobnim da zaustavi brojne junjake ekstrapolacije) potaknule su neka od ovih razmiljanja. I tom su se prigodom mogle uoiti karakteristine razlike u gledanjima na Mediteran i govoru o njemu: razlike izmeu Mediteranaca i sudionika s kontinenta, s jedne strane, te izmeu starosjedilaca i doljaka na samoj obali, s druge. Dalmatinci su ponekad govorili kao doljaci, ponekad kao starosjedioci, jednom s mora, drugi put s kraja. Otoani su se pokazali osjetljiviji od drugih. Gost sa Sicilije, iz Agrigenta, napustio je salu nakon to je proitan slijedei navod: "Sicilijanci su bili Grci, Kartaani, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Napolitanci, Talijani, ali nikad nisu bili Sicilijanci ili su pak to odavno prestali biti! Sva je njihova drama u tome to ne znaju zapravo tko su, to pripadaju tolikim raznim epohama i rasama". Taj je navod iz knjige "Mere Mediterranee" Dominiquea Fernandeza (izd. 167 Pariz 1965, str. 198), pisca koji dobro poznaje Siciliju i Italiju, koji neobino voli cijeli Mediteran. Imena junoslavenskih i slavenskih autora, navoena na tim "Zagrebakim razgovorima", malo su kojem strancu bila

znana. Ni najblii mediteranski susjedi ne znaju mnogo jedni o drugima, niti pokazuju posebnu elju da doznaju vie. De institutione bene vivendi djelo je ve spomenutog Marka Marulia (izalo u Veneciji 1524), humanista i mislioca koji je prvi pisao u "versih harvacki". Bio je skloniji kranskoj askezi nego dionizijskom poganstvu: hrvatska je knjievnost moda zadrala neto od njegova opredjeljenja. Sveti Franjo Ksaverski ponio je na svoj mistini put u Indiju, osim vlastitog brevijara, samo De institutione (kolnsko izdanje iz godine 1531). Spomenik Ivana Metrovia u Splitu, u Dioklecijanovoj palai, vie istie narodne nego vjerske crte Marulove. U Dubrovniku je Marin Dri (1505-1567) u svojim komedijama bio mnogo svjetovniji, ali je njegov renesansni humor, naalost, ostao bez nasljednika. kolske i povijesne knjige napominju da je Miklos Zrini (Nikola Zrinski), plemenita hrvatskoga roda, jedan od utemeljitelja madarskoga jezika, na kojem je sastavio spjev Adriai tengernek Syrenaia (1651). To je djelo, pod naslovom "Adrijanskoga mora sirena", preveo njegov brat Petar Zrinski, koju godinu prije nego je pogubljen u Austriji, u Bekom Novom Mjestu. Ono je postalo popularno na slavenskom Jugu: zov adrijanske sirene odjekivao je od Mediterana do madarskih puszta. O Junim Slavenima kao treoj komponenti izmeu Istoka i Zapada (koju navodim u Brevijaru) pisao je Miroslav Krlea (1893-1981). Njegove najvanije ideje o naoj prisutnosti na Jadranu, u esejima "Illvricum sacrum" i "Zlato i srebro Zadra", manje su romantine nego teorija o stecima i bogumilima, koje je povezao s mediteranskom albianskom herezom: i sam sklon heretinim idejama, bio je osamljen, traio je u prolosti potporu kakva obino izostaje u sadanjosti. Nije previe volio more niti se dovoljno divio Mediterancima. Bio je pisac Srednje Evrope, premda je i to poricao. Zadar mu je bio drai od Dubrovnika. Zamjerio se Mediteranu. Govorili smo i o tome kako Srednja Evropa ponegdje izbija na Mediteran: Trst, Rijeka s Opatijom, dvije ili tri toke u Veneciji i Dubrovniku; nije to samo nekoliko starih, komfornih hotela i habsburkih ljetovalita. Taj je susret mogao ima168

ti i drukiji ishod, kako su to prieljkivali, u sutonu Carstva i Kraljevstva, nostalgini kavaliri. Hermann Bahr je zapisao godine 1909, stojei na dubrovakim gradskim vratima: "Samo gledam niz Stradun, i gledam. Onda najednom progovori neto u meni: vidi, i u Getreidegasse, kada do tebe dopire drhtava igra zvona, i u arolikim zlatarskim kuicama Hradana kraj Praga, i pred suknarnicom u Krakovu, gdje stoji Mickiewicz, i na trgu u Trentu, gdje Dante podie ruku prema sjeveru, i u Bolzanu na Vogehveideovu trgu, i ovdje u od-

bljesku Komnena, osjea se kod kue, sve je tvoj dom, sve si to zajedno ti, vidi li sada to je Austrijanac?... I Warsberg je neko stajao na ovom mjestu i poelio da netko napie povijest ovoga slavnoga grada. 'Grad nosi na sebi' - pisao je on 'biljeg svoje povijesti. Prolost tako cjelovito odaje moda jo samo Venecija'... Warsbergova je elja sada usliana. Grof Ivo Vojnovi pripovijeda povijest svoga rodnog grada." ("Dalmatinische Reise", Berlin 1909, V. poglavlje, passim). Dramatiar i pjesnik conte Ivo Vojnovi (1857-1921) prikazao je doista dio povijesti Dubrovnika, ali nije prigrlio Srednju Evropu koja je bila tako draga Bahru, suprotstavljajui joj ideju jugoslavenskog ujedinjenja. Danas mu to neki spoitavaju (primjerice na simpoziju o kojem priam). Mediteran se teko priklanjao kontinentu. Napokon rije-dvije i o knjigama koje govore o naem moru. Mnoge su ve napisane i svaki dan se piu nove. "Cjelokupna je povijest Mediterana (...) mnotvo znanja koje je izazov svakoj razumnoj sintezi" (F. Braudel: "La Mediterranee: l'espace et l'histoire", str. 158, Pariz 1985). U vrijeme uspona Mussolinija, koji je rado isticao mediteransku misiju Italije, dva velika toma pod naslovom "II Mediterraneo" (vie od tisuu stranica) objavili su, sa slubenom podrkom, Attilio Brunialti i Stefano Grande (Torino 1924-1926). Bili su spremni promijeniti ime Tripolitanija u Tripolitalia, Libija je za njih "Libia italiana", Albania "Albania veneta" (II, 1076), Dalmacija "uiva od Italije klimu, vegetaciju i osnovne inioce ekonomskog razvoja": "Rapalski ugovor od 1920. bio je krt" (ima dolorosa rinuncia, II, 1056), jer nije prikljuio sve jadranske obale Italiji. Ideologija je liila svakog razumnog tumaenja golemi inventar podataka o Mediteranu. Posve drukije djelo (neusporedivo s prethodnim), naslovljeno "Das Mittelmeer - Schicksale eines Ozeans", napisao je 169 Emil Ludwig tridesetih godina u emigraciji (izalo je u New Yorku 1943, najprije u francuskom prijevodu). Autor poznatih biografija opredijelio se "za biografsku metodu pridajui odluujue znaenje ljudskim iniocima" (str. 12). Dva njegova opirna sveska predstavljaju niz povijesnih figura kao to su Agripa i August, Periklo i Justinijan, Lorenzo Magnifico ili Sulejman Velianstveni, Lesseps i Said-paa: pokazuju kako su oni djelovali na Mediteranu i stvarali ga. Ne vidi se, meutim, kako je Mediteran djelovao na njih i kakav je njegov udio u njihovu stvaralatvu: to je, dakle, on sam. Fernand Braudel nije se ograniio na tumaenje epohe Filipa II u svojoj golemoj tezi ("La Mediterranee et le monde mediterraneen a l'epoque de Philippe II", koja takoer ima dva podebela toma). Oslonio se, kako sam kae, na antropogeografiju (la geographie humaine). Nije uzeo Mediteran kao

tezu pomou koje se dokazuje "dugo trajanje": ono se nametnulo kao zakljuak. Premda je njegovo djelo, u skladu s univerzitetskim zahtjevima, donekle pedagoko i nije stilom i sintezama dosegnulo najviu razinu koju poznaje francuska historiografija, ono je moda najbolja studija koju imamo danas o naem moru. S njom je povijesni diskurs u pristupu Mediteranu privremeno potroen. Takozvani "poetizirajui diskurs" (sunce, more, otoci i tome slino) troi se najee kao ki. Izmeu ta dva dominirajua diskursa o Mediteranu ostaje tijesan prostor: opasnost da se skrene na jednu ili na drugu stranu, u neku vrstu pastia, nije lako izbjei. S raznih strana dolaze poticaji da se ipak pie o "mediteranskoj temi". Nije im lako odoljeti (ni Braudel im nije uvijek odolijevao). Leonardo Sciascia potpisao je knjigu "II Mediterraneo", s ilustracijama u boji, u izdanju "Touring cluba" (Milano, 1984): u njoj je njegov Uvod i antologija tekstova drugih autora. Izbjegao je tako da sam pie cijelu knjigu. Teko je nai, priznao je u svom Uvodu, pravi "diskurs, spoj (ragguaglio) knjievnosti i povijesti, stvarnosti i mate, ljudskog postojanja i mita" (str. 10). Tekoa je vea nego to na prvi pogled izgleda. Michelet je zamijenio povijesni diskurs proznim: "More" (La Mer). Gledao je s dviju obala: Ocean i Mediteran. Svjetionike je opisao bolje nego samo more: "Volimo sjesti kraj svjetionika, pod njihove prijateljske vatre, ognjita pomorskoga ivota... Tolike nas uspomene za njih veu; okruuju ih predanja, legende koje su lijepe ali i istinite... Kad vie 170

nema na obzoru zvijezde, mornar ugleda svjetionik: vrati mu se hrabrost, jer ponovno vidi svoju zvijezdu, zvijezdu Bratstva... Svjetionik je bio oltar, hram, stup, kula... Rimsko carstvo osvijetlilo je od rta do rta cijeli Mediteran" (str. 91-97, Pariz 1875). U svom "Nautikom glosaru" Augustin Jal izostavio je raspravu o metodi povezujui na vrlo prikladan nain vlastita istraivanja s navodima iz djela drugih istraivaa. U kratkom ogledu o navodima i nainu na koji se njima sluim, oznait u poblie stanovite izvore. Ekonomija knjige ne doputa da se to uini za svaki od njih. Razloge zbog kojih pretpostavljamo nekadanje brodove sadanjima (ili pak, u ovoj knjizi, stare karte modernima) iznio je ve prije Fernando Pessoa: "Ponovno imati pred oima samo jedrenjake i drvene lae, ne znati ni za kakav drugi pomorski ivot osim za stari ivot mora." ("Pomorska pjesan") Od goleme pomoi bio mi je kartografski asopis "Imago mundi", koji je Leo Barow izdavao uz najvee rtve. Nordens-

kioldov "Periplus" takoer: njega navodim prema prvom izdanju na engleskom jeziku (Stockhlom, 1889), zapis o ruama vjetrova na starim kartama iz drugog je poglavlja toga djela (str. 47). Danteovi stihovi o Odisejevu izlasku iz naega mora nalaze se u "Paklu" (XXVI), a sud svetoga Augustina o "apsurdnosti antipoda" u "Civitas Dei" (XVI, 9). Putopis kroz dolinu Ekol u poglavlju "Karte" sastavio sam od nekoliko odlomaka iz Staroga zavjeta (Brojevi, XI-XXXII). Plagirao sam na vie mjesta Sveto pismo i jo neke svete knjige (Talmud, Kuran). Nadam se da e mi vjernici, ako to otkriju, oprostiti: danas se, ak i na Mediteranu, zaboravlja vjeronauk. Navod o kartama (as-sahifa) "na kojima su obiljeene obale Rumelijskoga mora, ali ne i Oceana", nalazi se u djelu Ibna Halduna "Al-Mukadima" (str. 92, Bejrut 1967). Zid u Aleksandriji, na kojem sam naao navedeni fragment Ibn Batute o etverim vratima aleksandrijske luke, u meuvremenu se sruio: taj je zapis precizniji u njegovoj Rihli prema kojoj je popravljen (I, 37, Bejrut 1985). Portret Manuela Chrvsolorasa nije izmiljen: doista sam ga naao u Louvreu, u Cabinet des dessins, pod inventarskim brojem 9849 bis. Hadisi koji171 ma je islamski Prorok ohrabrivao osvajae mora, istiui da "bitka na moru vrijedi kao deset bitaka na kopnu" i da "ehid koji pogine na moru vrijedi kao dvojica koja izgube ivot na kopnu", nalaze se u jednom od najstroih izbora iz "Hadisa" (izdanje na arapskom, II, 160, Leiden -Brill 1934). Prvo poznanstvo s arapskim kartama omoguio nam je Konrad Miiller: Mappae Arabicae, koje su - napomenimo - izdane u vlastitoj nakladi (I-VI, Stuttgart 1926-1927, Selbstverlag des Herausgeber). I kapetan duge plovidbe Albert Schiick izdavao je o svom troku, dio po dio, u dugom razdoblju, svoj opseni glosar o kompasnim ruama vjetrova ("Der Kompas", Selbstverlag des Verfassers, Hamburg 1911-1918). I navedena knjiga O. Schmidta o spuvama u Jadranu tako je ugledala svjetlo dana u Leipzigu godine 1852. I Nordenskiold je potroio sve to je imao na svoj "Periplus". Razmislimo o takvim doprinosima: je li to vjera u Jug? Na Mediteranu je bio obiaj da se na kraju posla zahvali onima koji su bili od pomoi. Na kartuama starih karata njihova su se imena ispisivala zlatnim slovima. Zahvaljujem pomorcima koji su upravljali brodovima na kojima sam plovio, bibliotekarima i knjiarima koji su traili i nalazili knjige i atlase koji su mi bili potrebni, fotografima koji su snimili karte za ovu knjigu. Zahvalan sam napose posadama brodova s kojima sam oplovio Jadran i dijelove Mediterana. Od njih sam uio i ono ega nema u knjigama, to se ne moe vidjeti na atlasima, proitati u bibliotekama. Posadama Hydre i Dodekanesosa, s kojima sam obiao Ciklade i Sporade, ponovno

izraavam zahvalnost: njima najvie dugujem. S njima sam se lako sporazumio. Ponovit u rijei iz glosara Augustina Jala: "Premda se rijei esto razlikuju, jezik pomoraca ima posvuda iste figure, istu energiju, istu saetost. Navikli da se izlau istim sluajevima, da prisustvuju prizorima u kojima su iste scene, da rukuju slinim strojevima, mornari svih zemalja slue se jednakim tropima... Poezija je jedna, njezini se izrazi razlikuju" (str. 12-13). Vrijeme je promijenilo znaenja mnogih rijei, pomorskih kao i drugih. Plovei na Dodekanesosu, zvao sam kruh, po 172

starom helenskom obiaju, artos, mornari su ga zvali psomi, nazivao sam vodu hidor, oni su je nazivali nero, vino sam imenovao oinos, oni su ga imenovali krassi. I kruh, i vino, i voda promijenili su ime. More je ostalo isto: thalassa. Ono je jedno, rekao bi glosator, njegovi se izrazi razlikuju. Morem sam plovio s posadama i suputnicima. Rijeke i njihova ua pohodio sam posve sam. 173 Biljeka o piscu Predrag Matvejevi roen je u Mostaru 1932. godine. ivi u Zagrebu. Bavi se knjievnou. Predaje francusku knjievnost na zagrebakom Filozofskom fakultetu, a kao pridrueni profesor u Parizu (INALCO) jugoslavenske knjievnosti i kulture Mediterana. Objavio je knjige: Sartre (esej, 1965) Razgovori s Krleom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987) La poesie de circonstance {Prigodno pjesnitvo, Pariz 1971); to djelo, pisano na francuskom jeziku, izilo je u proirenom izdanju pod naslovom Pour une poetiaue de l'evenement (Pariz, 1979) Prema novom kulturnom stvaralatvu (1975, 1977) Knjievnost i njezina drutvena funkcija (1977) Te vjetrenjae (1977, 1978) Jugoslavenstvo danas (1982, 1986) Mediteranski brevijar (Zagreb 1987, Milano 1988). 175 Sadraj Claudio Magris: Za jednu filolog iju mora (Uvod u "Mediteranski brevijar") 5 I Brevijar 11 II Karte 77 III Glosar 111 Biljeka o piscu 175