You are on page 1of 2

1

(1979)
Calvino prvenstveno sugerira da je itanje intiman in kojega ne bi trebao ometati ni pisac, a
kamo li tamo neki drugi itatelj.
Uzoran primjer potmoderne - zbog metatekstualnosti, metafikcije, intertekstualnosti,
autoreferencijalnosti, primjerice, ali i teorijski-idejno, jer funkcionira kao literarno-filozofska
rasprava o prirodi itanja (i pisanja).
Calvino u tom smislu prouava odnose autora i itatelja, kao i povezanost stvarnosti i fikcije,
a s time povezano i autorsku objektivnost i originalnost te subjektivnost znaenja. Uz to,
obrauje i relacije svih aktera koji su ukljueni u proces nastajanja i recepcije knjige (osim
autora i itatelja, tu su jo i izdava, prevoditelj, prodava u knjiari, ali i krivotvoritelji i
cenzori). itatelj se pretvara u lik (adresat je i protagonist). Ta se tehnika moe nai ve i kod C.
Fuentesa, J. Cortazara, D. Barthelemea, S. Becketta. Calvino pretvara tu tradiciju u okosnicu svog
romana. Otvaranje romana pretvara komunikacijsku situaciju u komuniciranu situaciju, potpuno spaja
prikazanu situaciju sa situacijom samog itatelja.
Glavni je lik romana itatelj, kojemu se autor obraa u drugom licu jednine, i pred kojeg
stavlja zadatak: Proitati knjigu Itala Calvina Ako jedne zimske noi neki putnik. to uope
nije jednostavno s obzirom da se itatelju (tebi), umjesto nje, stalno (konkretno, deset puta)
daju i podmeu neki sasvim drugi romani, nekih sasvim drugih autora. Svi su meusobno
anrovski, stilski, tematski i po pitanju likova potpuno razliiti, a da stvar bude jo gora,
svaki se od njih zaustavlja nakon prvog poglavlja pa itatelj dobiva samo njihove poetke.
Roman se odigrava kao smjena scena zbivanja i scena itanja. Svako drugo poglavlje donosi poetak
nekog drugog romana, donose se poeci izmiljenih romana koje likovi itaju. Izmeu tih incipita,
umetnuta su autorova obraanja itatelju koji su svojevrsni rezimei njegove potrage za
Knjigom te stanja uma tijekom iste. Meu razliitim reakcijama (zbunjenost, frustriranost),
autor nagaa (pogaa) da je kod itatelja ponajvie (uvijek) prisutna znatielja, kao osnovni
pokreta u okretanju stranica prema finalu Knjige i / ili njezinog pronalaska (neki ju ne nau
ni nakon itanja pa to dvoje nikako nije jedno te isto).
Tih deset romana uinio je Caalvino samo prividno nepovezanima (kako meusobno, tako i s
autorovim obraanjima itatelju). U tom je smislu dovoljno rei da nije sluajnost to to
potragu za Knjigom otvara poetak detektivskog romana (Ako jedne zimske noi neki putnik),
a to ju zavrava znanstveno-fantastini Koja to pria eka svoj kraj?.
Drugo, roman je viestruk i s obzirom na perspektive. Pisan je uglavnom u drugom licu
jednine, to i nije neka velika stvar ni novost, ali je uvijek pomalo rizino. No, kako je Proust
(u Jounres de lecture) svojedobno dobro napisao o ti-formi: Tu su karte na stolu, i pisac
niti oekuje od nas da vjerujemo u to ja, niti pretpostavlja da emo preuzeti ulogu
susretljivog dragog itatelja. U Ako jedne zimske noi neki putnik, autor se na ti obraa
uglavnom bezimenom mukom itatelju, ali se u jednom trenutku (i pomalo nezgrapno)
okree itateljici, dotad poznatoj kao Ljudmila / itateljev ljubavni interes / sudionica u
potrazi za Knjigom. Negdje u sredini knjige, odjednom ju pita: Kakva si?, a po odgovore
prvo ide u njezinu (tvoju) kuhinju (khm). Potom se, usporeujui seks i itanje (odnosno,
2

poistovjeujui ih), (pre)usmjerava na oboje na itatelja i na itateljicu, to je veoma
zahtjevan pothvat koji podrazumijeva da o vama razmiljam kao o jednoj osobi, a onda se
vraa na manje-vie standardno muko ti. S druge strane, poeci romana s kojima se
itatelj(i) susreu u potrazi za Knjigom, pisani su uglavnom u prvom licu jednine.
Prikazan je i ljubavni odnos izmeu itatelja i itateljice, dvaju glavnih likova. itatelj se nastoji
spojiti sa itateljicom kao to se spaja sa itanim tivom. Roman zavrava parodijom kraja romana:
umjesto ljubavne scene parodino itanje knjiga u krevetu istovremeno trivijalni kraj i parodija
trivijalnog kraja. Od nas se trai da se distanciramo od od tog uvuenog itatelja itatelj se prazni,
apstrahira od karakternih osobina da bi se moglo u njega upisati to se eli. U prvom je planu njegova
fikcionalnost.
itatelj se eli sjediniti u ljubavnom odnosu s Ludmilom (itateljicom). Njezina sestra Lotaria suta
njezina je suprotnost. Ludmila je strastvena itateljica, dok je Lotaria seminarska itateljica koja knjige
ita s namjerom da ih ralani i svrsta u kategorije. Pojavljuje se neitatelj Irnerio koji odbija itati bilo
to. U kontekstu razliitih odnosa prema itanju njegov je odnos jedan meu mnogima. Ludmila je
predmet itateljevog, a on njezinog itanja. Ona je superiornija (naitanija) itateljica. U odnos
izmeu ta dva lika uvlai se dimenzija patvorbe i falsifikata. Svaki itatelj prilagouje itanje onome
to potajno eli. Falsifikat je tako sastavni dio itanja. Ta se scena falsificiranja uvlai u razliite
tipove itanja (tiho, glasno, amatersko, akademsko, izdavako...) preko lika Ernesta Marane,
prevoditelja.
Lik Seana Flanneryja, pisca serijskog tiva za masovno trite. On vodi dnevnik u kojem biljei svoju
ideju da napie roman sastavljen od samih poetaka koji se prekidaju, kojem e glavni lik biti itatelj i
koji e napisati u drugom licu, to sve odgovara samom romanu Ako jedne zimske.... Calvino se
pojavljuje kao koncept u dnevniku trivijalnog pisca, autor se pojavljuje kao lik lika u romanu
unutarnji okvir nadvija se nad vanjski. U tom dnevniku unutar romana nastaje okvir za cijeli roman
tehnika mise-en-abyme (fra. stavljati u ponor).
- Roman govori o krizi cjelokupne institucije knjievnosti
- Umjesto zavretka, roman nudi tek permutacije
- Roman pripada postmodernoj knjievnosti koja je sklona baviti se rascjepom osobe koja je situirana
u svijetu u rascjepu

You might also like