Professional Documents
Culture Documents
kazalište
Nikola Batušić
Vladan Švacov
SADRŽAJ
1. UVOD........................................................................................................................1
2. POVIJEST EUROPSKE DRAME , DRAMATURGIJE I KAZALIŠTA................2
2.1. ANTIČKO KAZALIŠTE................................................................................3
2.2. SREDNJOVJEKOVNO KAZALIŠTE...........................................................4
2.3. RENESANSNO KAZALIŠTE.......................................................................6
2.4. 17.STOLJEĆE – BAROK I KLASICIZAM...................................................7
2.5. 18. I 19. STOLJEĆE – OD KLASICIZMA DO REALIZMA......................10
2.6. DRAMSKA UMJETNOST 19. STOLJEĆA................................................12
A) REALIZAM – NATURALIZAM............................................................12
B) DOBRO NAPRAVLJEN KOMAD (Piece bien Faite)............................13
C) POETSKO-SIMBOLIČKA DRAMA......................................................13
D) FILOZOFSKA DRAMA.........................................................................14
E) AVANGARDNA DRAMA.....................................................................14
3. ZAKLJUČAK.........................................................................................................15
4. LITERATURA.......................................................................................................16
1. UVOD
Riječ drama ima nekoliko značenja:
1. iz grčkog jezika gdje znači radnja dobiva podrijetlo književni rod, dramsko
pjesništvo
2. unutar roda dramskog pjesništva označava i vrstu pa tako dramu razlikujemo od
komedije, tragedije, pastorale, farse i ostalih podvrsta dramskog pjesništva
3. u svakodnevnom govoru riječ drama znači kakvo dramatično životno iskustvo
4. u suvremenoj dramaturgiji, drama određuje dramsku umjetnost u totalitetu
njenih sastavnica, kao neposredno prikazivanje teksta pred publikom
Grčko kazalište
Iz faličkog1 helenističkog kulta razvile su se svečanosti u slavu boga Dioniza
obilježene poglavito pjesmom i plesom. U njima je u okviru posebne pjesničke forme
ditiramba, postepenim odvajanjem jednog pjevača i formiranjem zbora došlo do
zametka tragedije. Vođa zbora, korifej, počeo je preobrazbom u različite osobe
dobivati obrise glumca, a zboru je namjenjena uloga komentatora radnje. Prve takve
izvedbe pripisuju se Tespisu 534. god. pr. Kr. u Ateni.
U 5.st. pr. Kr. djeluju tri najveća grčka tragičara: Eshil (Perzijanci, Orestija,
Okovani Prometej), Sofoklo (Antigona, Kralj Edip, Filoktet, Elektra) i Euripid
(Aleksida, Medeja, Hipoli,Ifigenijat) te komediografi Aristofan (Žabe, Ptice, Vitezovi,
Lizistrata) i Menandar u 3.st.pr. kr. ( Paničani, Čovjekomrzac).
Uz tragediju i komediju postoji u Grčkoj posebna vrsta pučkog kazališta , mim
– kratki naturalistički prikaz s karakterističnim likovima iz puka, preteča commedie
dell' arte koja se izvodi se na trgu ili u gostionici a glumci su i muškarci i žene.
Kazališne predstave u Ateni dobivaju organizirane oblike: Eshil uvodi drugog
glumca a Sofoklo trećeg, glumac je samo muškarac i za izvođenje više uloga, koristi
se raznim kostimima.
Glumišni prostor je kružna oblika uvjetovan cikličkim kretanjem zbora a
gledalište amfiteatralno i opasuje orhestu, mjesto prikazivanja, nizom stepeničaststo
povišenih redova u tri četvrtine njena opsega.
Nastanak i razvoj antičkog kazališta povezan je s nastankom dramske
književnosti i grananjem njenih vrsta. Kazalište nastaje u susretu triju njegovih bitnih
komponenata: dramskog teksta, glumca i publike.
Rimsko kazalište
Rim je svoje kazalište počeo graditi prema dometima grčkog teatra. Seneka
(1.st.pr.kr.) nastavlja dramaturške pravce grčkih tragičara a kao vsni komediografi na
1
Falički –(od grč. Fallos – muški spolni organ) kult pripada kultovima obnove života, s jakim naglascima na plesnim I
pjevnim sekvencama
glas dolaze Plaut (3.-2. st.pr.kr., Hvalisavi vojnik, Tvrdica) i Terencije (Svekrva,
Braća). Utjecaj rimskih pisaca na razvoj renesansnoga kazališta od neprocijenovog je
značenja i za mnoge europske narode.
U Rimu se posebice razvio mim a poslije i pantomima, gestama opisana radnja.
Mim je predstavljao u srednjem vijeku bitno izvorište profanog glumišta.
Dramska umjetnost Rima nije imala takav utjecaj na široku publiku kao što je
bilo kod Grka. Senekine tragedije su razvučene, retorične i previše patetične za
kozmopolitsku, poluobrazovanu publiku carskog Rima. Plaut je mnogo pisao svoje
brojne komedije mnogo prilagodljivije ukusu puka. Njegovi likovi mnogo su bliži i
privlačniji publici a često je komedije začinjavao i glazbenim umetcima. Plaut je bio
majstor tečnih dijaloga i dobro poantiranih dosjetki. Terencije je svojim finim
humorom privlačio uglavnom intelektualnu publiku pa nije doživio Plautovu
popularnost.
Rimsko kazalište nije imalo duboko i široko obrazovane prosuđivače kao u
grčkoj. Horacije, pjesnik proslavljenih Satira i Epistula, iznio je ponešto analitičkih
zapažanja osobito u poslanicama Augustu i Pizionima. Zadaću književnosti vidi u
vjerskom slikanju životnih realija nego li u raspravljanju o smislu, sudbini,
pravednosti i čovjekovu odnosu prema pretpostavljenom višem redu svijeta i života.
2
Loža – posebni odjeljak za manju skupinu gledatelja
U Francuskoj se razvija snažni profesionalizam temeljen na protektoratu
pojedinih feudalaca nad pojedinim družinama, ali i na vezama određene trupe za
upješne i moderne dramatičare. U Hotel de Bourgogne kao i u kazalištu gradske
četvrti Marais, izvode se klasicistička djela Corneilla i Racinea te komedije niza
autora. Kazališne dvorane pravokutna su oblika s pozornicom – podijem. Niži slojevi
puka stoje u parteru dok su viši slojevi u ograđenim ložama ili izravno na pozornici,
neposredno uz glumce. Komedije-baleti izvode se i u dvorskom kazalištu Versaillesu i
na otvorenu prostoru dvorskoga parka, često upotpunjene posve baroknim nescenskim
kazališnim formama.
Zrelo doba francuske klasike 17.st. nalazi se pod snažnim utjecajem
racionalizma. Boileau3, vrhovni arbitar umjetnosti na dvoru Luja XIV. Poziva se na
Aristotela i traži striktno pridržavanje pravila o jedinstvu radnje, mjesta i vremena.
Povijesne tragedije Pierrea Corneillea (Cid) i Jeana Racina (Bajazet, Fedra,) tražile su
svoje junake u dalekoj prošlosti a ne suvremenosti. A kako su se najnevjerojatni
događaji morali predstaviti na jednom mjestu u jednom danu, dolazilo je do
nedostatka logike. Moliere je zacijelo zacijelo najveći pisac francuske klasike. S
raznim vrstama od farse, lakrdije komedije-baleta, do društvene drame (Mizantrop) i
fantastične tragedije (Don Juan) prelazi granice vremena zadirući u zabranjene teme
ljudskih mana (Tartuffe, Učene žene).
1680. Luj XIV. je dekretom spojio Molierovu družinu Marais i Hotel de
Bourgogne u zajedničko kazalište te stvorio prvo suvremeno utemeljeno nacionalno
glumište u svijetu koje djeluje i danas, Theatre Francais.
2.5. 18. i 19. STOLJEĆE – OD KLASICIZMA DO REALIZMA
Francusko kazalište toga doba značajno je po djelima četvorice svevremenih
pisaca:
3
Boileau, Francoise – 1674. god. piše svoju poetiku Ars poetique u kojoj se zalaže za načelo sklada i harmonije prema
antičkoj Aristotelovoj poetici i inzistira na aristotelovim pravilima o tri jedinstva
Pierre Marivauxa koji je u francusku i europsku tradiciju uveo suptilnu
psihološki iznijansiranu komediju koja ima i motiviku rađanja ljubavi i osvještenju.
Voltaire je u svojim tragedijama (Edip, Brut, Zaire) podario antičkim junacima
dvorjansku galanteriju svoga vremena. Poput Boileauea, nije mogao zamisliti dramsku
vrstu ukojoj bi nosilac tragične sudbine bio mali čovjek, građanin.
Denis Diderot odvraća se od norme klasičnog kazališta a zastupa ozbiljnu
građansku dramu (Nezakonit sin, Otac obitelji) koja prikazuje vrline i dužnosti u
nesretnim okolnostima unutar obitelji.
Beaumarchais, Diderotov sljedbenik više se posvećuje komediji i tu stječe slavu
sa Seviljskim brijačem i Figarovim vjenčanjem, djelima prepunim životne radosti i
energije ali i oštre kritike vladajućeg feudalnog sustava. Prema tim djelima Mozart i
Rossini skladali su svoje znamenite istoimene opere.
A) REALIZAM – NATURALIZAM
C) POETSKO-SIMBOLIČKA DRAMA
D) FILOZOFSKA DRAMA
E) AVANGARDNA DRAMA
3. ZAKLJUČAK
Nijedna umjetnost nije tako brižljivo praćena i teoretski analizirana kao drama .
Ne postoji niti jedan filozofski pravac koji se nije barem marginalno dotaknuo
dramske umjetnosti Terijska literatura dramske umjetnosti praktiki je beskonačna.
Aristotelova Poetika je preko dva tisućljeća bila vladajući kanon dramaturgije, a
u postavljanju problema i filozofsko-antropološkom pogledu na dramu još je i danas
nezaobilazno fundamentalno djelo.
Od romantizma do današnjice mnogo je različitih pristupa fenomenu drame i
kazališta. Jedan od glavnih uzroka takvom bujanju teorija svakako je i niz novih
oblika i rasik sa tradiconalnom dramatrugijom do kojeg dolazi polemičkim
osporavanjima unutar kruga moderne drame. Drugi uzrok nalazimo u razvoju i širenju
teorij književnosti i umjetnosti pod utjecajima filozofskih, sociologijskih i
psihologijskih disciplina.
4. LITERATURA