You are on page 1of 83

Milan Rakid

Simonida
Iskopae ti oi, lepa sliko!
Veeri jedne na kamenoj ploi,
Znajui da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je noem izbo oi.
Ali dirnuti rukom nije hteo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim lei kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskienom mozaik-odelu,
Dok mirno snosi sudbu svoju grubu,
Gledam te tunu, sveanu, i belu;
I kao zvezde ugaene, koje
oveku ipak alju svetlost svoju,
Te ovek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda to ve ne postoje,
Tako na mene, sa mranoga zida,
Na poaaloj i starinskoj ploi,
Sijaju sada, tuna Simonida,
Tvoje ve davno iskopane oi!
Iskrena pesma
O, sklopi usne, ne govori, duti,
ostavi misli nek se bujno roje,
i re nek tvoja niim ne pomuti
bezmerno silne osedaje moje.

Duti, i pusti da sad ile moje
zabrekdu novim, zanosnim ivotom,
da zaboravim da smo tu nas dvoje
pred velianstvom prirode; a potom,

kad proe sve, i malaksalo telo
ponovo padne u obinu amu,
i ivot nov i nadahnude celo
neujno, tiho potone u tamu,

ja du ti, draga, opet redi tada
otunu pesmu o ljubavi, kako
eznem i stradam i ljubim te, mada
u tom trenutku ne osedam tako.

I ti de, bedna eno, kao vazda
sluati rado ove rei lane,
i zahvalide bogu to te sazda,
i oi de ti biti suzom vlane.

I gledajudi vrh zaspalih njiva
kako se sputa nema polutama,
ti nede znati ta u meni biva -
da ja u tebi volim sebe sama,

i moju ljubav naspram tebe, kad me
obuzme celog silom koju ima,
i svaki ivac rastrese i nadme,
i osedaji navale ko plima!

Za taj trenutak ivota i milja,
kad zatreperi cela moja snaga,
neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato du ti uvek reci: duti,
ostavi duu nek spokojno sniva,
dok kraj nas lide na drvedu uti
i tama pada vrh zaspalih njiva.


Vojislav Ilid

Sivo sumorno nebo
Sivo, sumorno nebo... Sa starih ograda davno
Uveli ladole ve je sumorno spustio vree,
A dole, skrhale vetrom, po zemlji granice lee;
Sve mrana obori jesen, i sve je pusto i tavno,
Bez ivota je sve.
Izgleda kao da samrt umornu prirodu stee,
I ona tiho mre...
A po kaljavom drumu, pogruen u smernoj tugi,
Ubogi sprovod se kree. Mravo, maleno kljuse
Lagano taljige vue, a vrat je pruilo dugi
I kia dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,
Pobono i polako.
Zimsko jutro
Jutro je. Otar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I sniski, trani krov. U daljini gube se breze
I krue vidokrug tavni.
U selu vlada mir. Jo niko ustao nije,
A budan petao ve, ivosno lupnuvi krilom,
Pozdravlja zimski dan i zvunim remeti glasom
Taj mir u asu milom.
Il' kadkad samo tek zvidanje jasno se uje
I teak, promuko glas. To lovac prolazi selom,
I brze mamei pse, poguren u polje uri,
Pokriven koprenom belom.
Svuda je pusto i mir. Nona se kandila gase
A svei, jutarnji dah, prolee doline mirne,
I um se razlee blag, kad svojim studenim krilom
U gole granice dirne

Sima Pandurovi
Miserere
To bee u snu sumornom, dubokom,
Oajan poraz ivota i nada,
Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom
Svet to se gubi i jesen to vlada

Setna i svetla preko svega to je
ivelo negda. Sunce zrake baca
Dugake, ute vrh sarane moje,
Na prosti koveg i glavu mrtvaca.

Tutnji i bruji promuklo i tmulo
Muzika smrti. I tonovi pite
Pogreb ideja i nestanje trulo
Bolova, senki to dave i tite.

Prolo je, prolo sve. I sunce ali
Rastanak moj sa bolom, i bez volje,
Snagu i nenost to su tuno pali
Neprealjeni, bez zamene bolje.

Ja ipak vidim iz mrtvakih kola
Nevine ljude, i kraj zlobe njine;
Oseam snagu celog svetskog bola,
Znam da su deca zemlje i praine.

Umiru zraci, prirodna lepota.
Telesa jadna, bolesna i troma
na i ljudi, bolnih od ivota,
Prate me nemo do mog venog doma.

Stoga sam ves'o. A flaute cvile
Nestanak cvea, ljubavi i patnja,
elja i nada to su sjajne bile,
Tralje ivota koje nosi pratnja.

Muzika jeca tonom iste tuge.
Gasi se sunce i zraci mu blede;
Sputa se tama; umiru sve duge
U kalu sveta, u haljini bede.

Mrak! mrak se hvata dubok. Jee trube
Pobedu smrti to nosi trofeje:
Uvele nade iz stvarnosti grube,
Cepane snove, do one aleje

to gui zemljom ivot. Jee trube
Pogrebni mar nad biem svega sveta,
Za one to se pate, koji ljube,
Za prosjake ivota tol'kih leta.

Rasprostire se kroz kristalne sfere,
Kroz vazduh suv i bistar, iz prolea,
Oajno tuno, setno merere!
Kobni zvuk smrti ivota i cvea.
Sumrane tenje
Da mi je da vidim zrak mistine sree
O kojoj sneva mladost i na jad,
Kad duu oaj gorki prelije,
I dou dani bede tee, vee!
Jer svet je emer, i blato, i gad,
I tesan, memljiv prostor elije.

Da mi je ljubav osetiti blagu
O kojoj ne zna, a govori svet,
Naivnu, belu, u ivotu zlom!
Da mi je opet zavoleti dragu!
Jer svet je bluda i razvrata dom,
Gde ednost vene kao rani cvet.

Da mi je ivot lepote i zdravlja,
Kad ista dua isti die zrak,
I kad je ovek srean, jer je sam;
Kada se sumnja nemila ne javlja;
Jer svet je beda, prljavost i mrak,
I nevoljnika bolnica i sram.

Hoe li doi as veliki, sveti,
Da blesne pravde i razuma sjaj,
Ko stranog dana boja sudnica
to e nas jednom na grehe da seti?
Jer svet je teka, strana ludnica,
Svirepost, oaj, nesrea i vaj.

Ili e uvek sve biti tek plen
Surove smrti; a veno roblje
ivota nee stresti lanac njen,
Ko sante leda ni Sever ni Jug?
Jer svet je tuno, preorano groblje,
Zaborav veit, neeljen i dug.

Jer, verujte mi, svet je mrak elije,
Gde au nada otrov prelije
U trci dana, u lutanju tom;
I svet je greha i razvrata dom,
Gde vlada lupe, ili bludnica;
I svet je teka, strana ludnica,
I bolnica, i tamnica za roblje,
I tuno, veno, prekopano groblje.

Vladislav Petkovi Dis
Moda spava
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu to sam svu noc sluao:
Da je ujem uzalud sam danas kuao,
Kao da je pesma bila srea moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja mo,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kree u umrlu no.
U snu svome nisam znao za buenja mo.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oi neke, nebo neije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda deije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vie, ni oiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oi da su moja dua van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noas snih;
Ne seam se nieg vie, ni oiju tih.

Ali slutim, a slutiti jo znam.
Ja sad slutim za te oi, da su ba one,
to me udno po ivotu vode i gone:
U snu dou, da me vide, ta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jo jedino znam.

Da me vide dou oi, i ja vidim tad
I te oi, i tu ljubav, i taj put sree;
Njene oi, njeno lice, njeno prolee
U snu vidim, ali ne znam, to ne vidim sad.
Da me vide, dou oi, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled to me gleda kao iz cvea,
to me gleda, to mi kaze, da me osea,
to mi brino prua odmor i nenosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom ivi ili poiva;
Ne znam zato nju i san mi java pokriva;
Moda spava, i grob tuno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Moda spava sa oima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan ivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Moda ivi i doi e posle ovog sna.
Moda spava sa oima izvan svakog zla.

Nirvana
Noas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao rtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noas me je pohodila srea
Mrtvih dua, i san mrtve rue,
Noas bila sva mrtva prolea:
I mirisi mrtvi svuda krue.

Noas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smru zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve to je postojalo ikad,
Svoju senku sve to imaae,
Sve to vie javiti se nikad,
Nikad nee - k meni dohoae.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sree, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budunost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao rtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Tamnica

To je onaj ivot gde sam pao i ja
s nevinih daljina, sa oima zvezda
i sa suzom mojom to nesvesno sija
i ali, ko ptica oborena gnezda.
To je onaj ivot gde sam pao i ja


Sa nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji runoj
i ja plakah tada. Ne bee mi bolje.
I ostadoh tako u kolevci tunoj
sa nimalo znanja i bez moje volje.


I ne znadoh da mi krv struji i tee,
i da nosim oblik to se mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote, vee
i tiinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i tee,


I da bee zvezde iz mojih oiju,
da se stvara nebo i svod ovaj sada
i prostor, trajanje za red stvari sviju,
i da moja glava raa sav svet jada,
i da bee zvezde iz mojih oiju,



Al' begaju zvezde; ostavljaju boje
mesta i daljine i vezuju jave;
i sad tako ive kao bide moje,
nevino vezane za san moje glave.
Al' begaju zvezde; ostavljaju boje.


Pri beganju zvezda zemlja je ostala
za hod mojih nogu i za ivot rei;
i tako je snaga u meni postala
snaga koja boli, snaga koja lei.
Pri beganju zvezda zemlja je ostala.


I tu zemlju danas poznao sam i ja
sa nevinim srcem, al' bez mojih zvezda.
I sa suzom mojom, to mi i sad sija
i ali k'o tica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.


Kao stara tajna ja poeh da ivim.
zakovan na zemlju to ivotu slui,
da okredem oi daljinama sivim,
dok mi venac snova moju glavu krui.
Kao stara tajna ja poeh da ivim.

Da osedam sebe u pogledu trava.
I nodi, i voda i da sluam bide
i duh moj u svemu kako modno spava.
ko jedina pesma, jedino otkride;
Da osedam sebe u pogledu trava


I oiju, to ih vidi moja snaga,
oiju to zovu kao glas tiina,
kao govor uma, kao divna draga
izgubljenih snova, zaspalih visina,
I oiju, to ih vidi moja snaga




Milo Crnjanski

Sumatra

Sad smo bezbrini, laki i neni.
Pomislimo: kako su tihi, sneni
vrhovi Urala.

Rastui li nas kakav bledi lik,
to ga izgubismo jedno vee,
znamo da, negde, neki potok,
mesto njega, rumeno tee!

Po jedna ljubav, jutro, u tuini,
duu nam uvija, sve tenje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala,
kao, iz zaviaja, trenje.

Probudimo se nodu i smeimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.

Objanjenje Sumatre
Osetih, jednog dana, svu nemo ljudskog ivota i zamrenost sudbine
nae. Video sam da niko ne ide kuda hoe i primetio sam veze, dosad
neposmatrane. Kraj mene su, tog dana, prolazili Senegalci, Anamite;
sreo sam jednog svog dobrog druga koji se vraao iz rata. Kad ga
zapitah otkud dolazi, on mi ree: iz Bukhare!

Mati mu je bila umrla i komije njegove behu je sahranili. Neko mu je
pokrao nametaj kod kue. Ni postelje, veli, nemam!
A kad ga upitah kako je putovap, on mi ree: "Preko Japana i Engleske,
gde su me uhapsili i malo me nisu streljali".

"Pa ta misli sad?" pitao sam ga. "Ne znam ni sam. Sam sam. Ti
zna da sam se bio verio. Ona je otila nekuda. Moda nije dobijala
moja pisma. Ko zna ta e i ona doekati? Ne znam ni sam ta u,
moda u dobiti mesto u nekoj banci".

Sve se to odigralo na stanici u Zagrebu. Posle sam ja seo u voz i
otputovao dalje. U vozu je bilo prepuno sveta, naroito vojnika, ena u
ritama, i mnogo zbunjenih ljudi. U vozu nije bilo osvetljenja i videle su
se samo senke. Mala deca su na podu vagona, oko naih nogu. Iznuren,
nisam mogao oka da sklopim. Dok su oko mene priali, primetio sam da
su i ti glasovi nekako teki i da ljudski govor, pre, nije tako zvuao.
Zagledan u mrane prozore, seao sam se kako mi je moj drug opisivao
neke snene planine Urala, gde je proveo godinu dana u zarobljenitvu.
On je dugo, i blago, opisivao taj kraj na Uralu.

Osetih tako svu tu belu, naizmernu tiinii, tamo u daljini. Polako sam se
nasmehnuo. Gde sve taj ovek nije bio! Seam se da mi je priao i o
nekoj eni. Iz njegovog opisa zapamtih samo njeno bledo lice. On je
nekoliko puta ponavljao kako ju je tako bledu poslednji put video.

U mome seanju, nervozno, poee tako da se meaju bleda lica ena od
kojih sam se i ja rastajao ili koja sam video po vozovima i brodovima.
To me je guilo, te izioh u hodnik. Voz je bio stigao u Srem i prolazio
ispod Fruke gore. Neke grane udarale su u okno, koje je bilo razbijeno.

Kroz njega je u voz padao vlaan, mokar, hladan miris drvea i uo sam
i ubor nekog potoka. Stali smo bili pred jednim razrivenim tunelom.

Hteo sam da sagledam taj potok to je u mraku uborio i uinilo mi se
da se rumeni, i da je veseo. Oi su mi bile umorene od nespavanja, a
obuzela me je bila teka slabost od dugog putovanja. Pomislih: gle, kako
nikakvih veza nema u svetu. Eto, taj moj drug voleo je tu enu, a ona je
ostala negde daleko u nekoj zavejanoj kui, sama, u Tobolsku. Nita ne
moe da se zadri. I ja, kud sve nisam iao!

A eto, ovde, kako veselo tee ovaj potok. On je rumen, i ubori.
Naslonih dakle glavu o razbijen prozor. Neki vojnici prelazili su, za to
vreme, sa krova na krov vagona. A sva ta bleda lica, i sva moja alost
nestade u uborenju tog potoka u mraku. Voz nije mogao dalje. Valjalo
je prei preko ortanovakog tunela peke.

Bilo je hladno. Iao sam u gomili nepoznatih putnika. Trava je bila
mokra, pa smo klizili lagano, a neki su i padali. Kad smo se uspuzali na
brdo, pod nama se, u svitanju, ukazao Dunav, siv, maglovit. Sva ta
magla, iza koje se naziralo nebo, bila je neizmerna i beskrajna! Zelena
brda, kao ostrva nad zemljom, nestajala su jo u svitanju. Bio sam
zaostao iza ostalih.

A moje misli jednako su jo pratile mog druga na onom njegovom
putovanju o kojem mi je, bezbrian, sa gorkim humorom, priao. Plava
mora, i daleka ostrva, koja ne poznajem, rumene biljke i korali, kojih
sam se setio valjda iz zemljopisa, jednako su mi se javljali u mislima.

Najzad, mir, mir zore, polako je ulazio i u mene. Sve to je moj drug
priao, pa i on sam, poguren, u pohabanom, vojnikom injelu, ostalo je
zauvek u mom mozgu. Odjednom sam se seao, i ja, gradova, i ljudi,
koje sam ja video, na povratku iz rata. Prvi put primetih neku ogromnu
promenu u svetu.

Na drugoj strani tunela ekao nas je drugi voz. Mada je u daljini ve
svitalo, u vozu je opet bio potpumi mrak. Iznuren, opet sam seo u
mraan kut vagona, sam samcit. Po nekoliko puta rekoh sam sebi: S u m
a t r a, S u m a t r a!

Sve je zamreno. Izmenili su nas. Setih se kako se pre drukije ivelo. I
pognuh glavu.

Voz je poao i zatutnjao. Uspavljivalo me je to da je sve sad tako
neobino, i avot, i te ogromne daljnie u njemu. Kud sve nisu stigli nai
boli, ta sve nismo, u tuini, umorni, pomilovali! Ne samo ja, i on, nego
i toliki drugi, hiljade, milioni!

Pomislih: kako li e me doekati moj zaviaj. Trenje su sad ve
svakako rumene, a sela su sad vesela. Gle, kako su i boje, ak tamo do
zvezda, iste, i u treanja i u korala!...

Milan Dedinac
Javna ptica
I
Pada na moje dane
pada na moju tugu
pre nego Sunce svane
na vodu to se budi
Boe, kako prolaze!
Idu svei i isti
Stisni, stisni to srce
za duu to znala nije
GLEDAJ, ENO SE RAA!

...svuda se pale po gradu, pucaju. ekam prvu zvezdu, ekam je nje
nema. Zacvri stenjak, uari, pisne u no.
Tako u ognjen suton, tako svakog smeha, stegnem lampu na srce da
je zagrejem i ekam... upaliti se nee
Izvori stali!
O taj pla u gradu, taj pla u sobi
da li sam ga uo? NE!
Mir muenja odjednom modar
pod koom noem mili
O prvi zrak na nebu prvi zrak na vodi
tako se prua
Dre treperenjem trule trske u bari
Kako je ekanje muklo!
Miruje u vrtu sma, potpuno sama
Gde ti je mladost je li?
O, taj osmeh u gradu, taj osmeh u sobi
otkud to?
Blesni!
Sini kroz uda
kroz prostore, kroz snove!
Prasni u grad!
O, taj blesak u oku, taj osmeh u srcu
Gde sam to nosio? GDE?

Vidi, vidi! Motri u nebo: kako su ti bolesne oi! Pogledaj u stravu
vode, dole, ukoene ti noge, mrtve, kaljave.
Gledaj! Ja videh brezovu umu. Mokro me obavija ipraje
breza.
Dolo i to!
Poe. Zaglda Zorilo cvee, cvee na krovu ono se iri, iri. Ah,
raste u suton, u pljusak, u bol nie. Nie.
Motri Zorilo cvee. Vee. Opet nemirno vee!
Da li to plae s neba
da li to majka tui
da li se sa neba boli
il vetar samo uti
Kud emo onda, druzi?
U zrak se roni moje gladno telo
teko me boli pa kraj mene lee
do jedne ruke pseto brzo die,
do druge kosti oevo odelo
O, ne vidim grozne igle zore
ja ne vidim svetle igle Njene
kad joj padne sa krila...
Ah, natrag hou! Tamo. Za domom ekaju ljudi. Zorilo stade. Cii
vlano na ciglji sa krova srueno ptie
Ponesoh ga u kuu
Na pragu! kad bratske ono ruke
Ovde! ovde!
uvarkua mi nie
Veselo da mi bude otsad.

Htedoh jednu travku. Travicu, travicu... hou da je uzberem, al
moram dalje jo... Poplaen, nou skoih, ciknuh u vodu, istu, zelenu
tee al ptica peva. Peva!
Sluaj,
pesma kako je tiha!

II
Uklete legle vode. Ni pla da ih dodirne. Ukazala se jedina zvezda
iza oble puine, i ostala.
Ti to e mi otkriti munju, ptico na viru, ti, maslino od srebra
kraj koje nisam seo bez tvoje noi
to kladenac tvoj kaplje, kaplja po kap
to tvoja suza je bistra jasna, uvek jutarnja, sa vidom dubljim u
viru to me je pritisnula zauvek, o, vir u kraj. Ti kaplje na moje lice!
Zvezdo, zvezdo u nebu ti, a ja te ljubim
travkom ovom, ovom evo je berem jedinom, sporom, ah, sa
ela mi plavog, vrstog u grobu! A kad te izgubim usamljen sa ove
vode, u tmure gudure za alom, opet neka si zdravo! Zdravo, jedina
zvezdo to sam te dugo gledao, Zvezdo jutarnja! Jutarnja zvezdo, pusta
zvezdo u moru! More suvie tiho, umi, umi, umi, umi... ili u
gadno da zaspim, tu, uz crnu algu. Govori, romori, more!
Ti, zvezdo, a ja te volim vie od tatule, nsna mog,
vie od cveta tog nadnetog dvanaest vernih noi! Do krune,
krupne nad licem, opake, sa pet zubaca sraslih u levku, rairenih iz cevi,
ja vrebam, ja pazim tvoj dvooki stubi...
III

Dve noi se, s trzajem, odvaja. to strepi, ta li to uva?
Sinu, na truloj grani rastvori se cvet. Razvija listove spore. Ah,
prva ptica prnu kroz nebo otvoreno!
Zorilo krupno je hodao, nou, po svim sobama.
Uvek tiina
Neto je bilo
kad je sila do mene.
Prvi proleni dan!
Svu no je padala kia i vetar tuko
trgao sam se iz sna
i prozor zatvarao
Pa u rano da poem
da se raspitam ta radi.

Ne pooh ispod ume koja je Crna, za Tebe, za Tvoju ruku koja je
legla, nou, po polju, u vruem blesku.
NE! Plae lice, i Tvoje, od lipe zlata koja ne navre sa mladim
nebom rano ne pade.
NEU, A TO JE SMEH.
Nisam ga znao ali je on,
zabludeli uzdah u meni
Otkuda ti na ovaj san,
bole, sumorni drue?
Da se u nebo vinem
al uvek ti si mi, ti!
Niz reku da dogrcam
krv mi na ruci vri
Svud me prati na putu
u svakom bojem kutu
Stati, stati, bole
pogledati pusto
niz tavno nekakvo polje
Ostanuti smo,
zautati, drue,
do mile volje!
Svaka se zvezda savije do lica
svaka se ruka previje do grudi
Ubijam noi za pticom bez krila
u lov za pticom! Ubiti je neu.
Sve crna zvezda na elu se raa
sve srce srce krovovima igra
O dokle ulicom ii
dokle se vraati kui
gde se pevalo,
uvek u nebo sii
uvek lei u vode
gde se snevalo

Prenem se sad, probudim. Gledam u listalu umu, u potok kad
zvona, zvona ujem: ptica mi ono leti!
Ptica mi padne na ruku, stala, zagledala u grudi srce oteklo... Ja
pticu ujem, nju, ptica mi leti, ona dolee. Sluam je
Udahnem mekana sad mi zemlja sa groblja rairi grudi
Golo se edo raa
vrisnu!
Otac kliknu sa praga: Muko je! Muko!

Hou, motrim, ah motrim kuu zelenu, i krov, i zid. A zvono?
Kako lupa! Videh, ja sam spazio, samac, kuu, kuu do sebe, zidove
njene debele, same, i nebo... Video sam ga mokro, nebo iz uzoranih
njiva rastvoreno, posle kie nebo. Nebo, ala mi sija! Sjaji...
Ma to...
Smeje se neznani ovek
za
ovu suzu
za ovaj mrtav stan
Veseo otac ljubi
smei se sumorna majka
za
crne ove sobe
za tanke ove grudi
Peva deveta kua!
Bolji je san

Odvrati glavu: Tvoje su meke ruke dohvatile me u srce. Ponekad
opet, opet, bila je Tvoja senka bela, svuda, po meni, oko mene...
Ovde!
Ako me ne pusti list razapet preko vrata, ako me ptice raupaju,
raznesu, obale ruke, i grudi, ostae Tvoja senka, gola, i koja mui...
Boli!

IV
Pao me vode sluajne. One me nose.
Preko tvojih guja, koje se tavne na dnu u suncu, more, nose se niz
zagorele, same, grdne krajine vode, od kopna do kopna, jezde od ala do
koljke, od peine plave do naslaganih vidika i nikad, nikad u lice
moje da legne zamoran bakar, hladan, prelomljen, slep vetar s puine.
Vetra malo!
Ja ostavljam nek niknu iz vod beli korali koji su nekada dolasku
mojih irokih ruku dugo vikali. Kliktali su uvek, koliko pamtim, kada
sam se sputao do vode.

Buenje noi krvave stare kose
Teko pod zemljom ugljenih rudnika

U snu ja znam kakvu da Te vidim. Gorko da bude!
Leti Ona izmeu belih tocila, izmeu roptanja i suza. Ja je
ostavljam
Nikad ne zove
Neka je prokleta mrtvaja dok je bila kraj mene. Grano, grozna
grano koju sam rukom zgazio! Nebo, neka te nema, koje sam do Njenog
krila, obalom ruke Njene, nou, odista spazio
Oi!
O ja sam POGLED SUNCA video stvarno. Proklet!

I rekao sam noas, ne znam koliko puta, Tvoje ime. A Tebe nema.
Ali mi ruka kuca.
Odakle, odakle ide? Iz kojeg kraja na zrane potoke moje?
Gde si? Ma gde si bila?
... gde sam? O, muno, nikad ja to ne umem ...
Gde si, ma gde si bila?
PA ONA ONA SEDI SRED UMA.

V
Na Ognjenu Mariju pooh da vrebam ta olujina, nou, na itima
radi.
ovek iz kue inokosne, isti onaj to e uvek sobama u kolu da
luta, to retko na prag stane, ostavio me je do ustave krvi. Ali mi je bar u
srcu koje raste lako.

Kuo, ostae, ostae! Ostavie te jednom i taj slepi tuin,
ljubavnik tvoj. Ostae i ti SAMA u ne-dan smeha. Ah, opet nekakvo
vee! Pae vatrena uma na tvoj slameni krov ... Pala je. Gori! gori!
Kuo, ah, ja, ja u da te spasem. Kuo, kuo, ponornice tvoje na
prozoru usahnuti nee, kraj mene nee, nee! A tvoje kike pod no
raspletene, kose, kose zvezda podmornica, kike iseene plae me iz vala
neba, zveri, o obeene, uvek zakopane, nikad uspavane.
Kuo
kuo bez moga dana
kuo bez vatre kad sam te ostavio
o, bie SAMA
I travka koja se penje kad nisam u tebi savijen, majko! ne nie.
Nee.
O, ptica, ptica se ljulja kad krajnji hod moj ode, al nee vie
Nee!

Hoe li kroz ruke proi, ruke sumraka ovog, ruke na sve strane,
ruke upaljene, usijane ruke razigrane vatre to nose? I lica ... ili piti,
jecaj na OVOM polju Sunca, ovde, i na stazi, pa bacaj u oblak ruke, srce
da iupa
Nema. Ja sluam uo sam preko neba zaplakalo je dete, plae za
umom koju kia zaliva.

ovek koji ostane u noi sm, umesto putem, stalno zae rekom,
odlazi vodom. Mesto putem, ja neu da skitam vodom. Mesto cvee,
brau ribe putem.
Ne ostavljaj
Ne putaj me. Ah, nemoj!
O, ne daj me devojko neznana tiha ispod mene
ne daj da koulju naopako navuem. ujem glas neba piti ah,
zove
Sluam: lupa gvoe, zvoni dole pegla
devojka mi veeras naopako koulju pegla.
Evo, teko die. Strano die od bola.
Ne krij lice!
JA EKAM SLEP KRAJ VRATA I DO DEJEG STOLA
Devojko,
poslednja moja!

VI
Ti ti ptico kako oh gine ja videh zrak
Sinu! O sad mi prie i iza moga sna
Ja vidim pod nogom svojom zauvek mrtvu senku dva cveta
Hvala Ja gazim za njom Zato zato da mi smeta
Jeste Ruke mi u tami pletu ujem da je od groba
Kraj tueg stada niklog ah nekad rekli smo jedared zbogom

Sa Njom ja sam, za tri seobe ptica, izmuio se da hodam, rane
ive, uzdrhtale na plotu, pred crnim vatrama da sklanjam, pred gladnim
zevom duga. Usijan krak, i garav, ovih krvopada nee me stii, sa Njom,
nikad. Ona. Ona.
Sa svirepim skitnjama i zrakom vijora i peska koji gui, i ivicom
tog ledenika mesa mog besciljnog, videe, jo u ekati u solanama
naselih praznina, i u zracima to se, za mranih ploenja liaja, slivaju i
uleu duboko na dna bunar-sunca.
Govori mi
a za mene je no
Moli me, ve sam u njivi, za travom
za stablom sutra u poi
Ne moli! Srce se stee u crnoj ovoj
tiini, u ovoj sobi
Ne moli, ismejau te opet. Svetlu uzeu
pticu, da je uvam
da uti ...
Pticu! pticu golu
pticu da legne, legne i da pije
Peva!
pa to joj srce bije ...

Ostavljam rasklopljen prozor nou da si mi blie, daleka, kad
nismo zajedno
Veernja ptica cvili
Hajdmo!


Na pogrebu zelenog konca, u ovoj porti uasa, pred kojom se
stresu uvek dva vetra prolazna, ja vuem travu belu, belu: vukao sam
kaplje iz neba. Dokle?

Tako. Usamljen iz dana u bol dugo. Pusto izgubljen, ve
nezauen dodiru ruku ovih mojih, bapskih, sprenih, niti njihovom
poslu. Suvie brzo nisam ih vie motrio.
Gledam, itavu no, u munu igru tuinske dece na pesku. Do
mora.
Tako sam proveo noi od jednog smeha do dge.

VII

Nikud se mai! Nikud izai! ekati.
Niko da lupi u tvoja vrata, kua prokleta.
Ni ljunka na stazi pod suton, ni vetar da dirne list u ponor bi se
sruila.
Tako se budim.

O svake noi iupam sedu dlaku
i ne znam kako
Bol, mrtav bol eka me iza zida
mrtav, bez sveeg cvea, nebeskog vida
Ah, ptica, PTICA! ne hte sa grane da odleti
nikada meni
Nee,
a ja?
Ah, ja sam stao!
Pa ja sam stao, stao, stao
Nee, nee
meni
Do plavih nebesa
stii, doi nee
po gradu samac mrtav kad se kreem


Vidim, ali meni poleteti nee
nikad
Granu, svetlu granu, zanjihati nee
ptica

Ti nisi podigla glas, sagnem se da te sluam.
Ta ptica dodirnue sve redom. Evo je! Ide, hoda, ja ujem pesmu;
ona je kao jesen, dolazi preko njiva.
Plamti cvee. Lie ovo ne moe da se ugasi, bukti. Stalno ga
pale: plamsa pod no. Vije se, piti. Sluam ga savija se u no.
I do nas Ona e doi. To Ona, Ona ide. Oh, tia je od bilja! Gazi s
grane na granu, previja se nad bregom, i lee.
Gle, vetar sa grudi Njenih u lice mi slee,
leden.
Ja ekam dodir krila...
Uem u sobu: na stolu, osetim, da Ti je ruka bila, Tvoja.

VIII
Iz razderane kotline, iz rane, gde sam za sobom s jezom gore
suio, vode ispio; me zlim izvorima, me rukama drugara uzburkanih
od Sunca, zgasnulih i vlanih, groznih drugara; me stablima u vitlu;
me stenjem izlokanim; s morem olujnih plua vodo, vodo, ah vodo!
kada sam te u prake tvoje proklinjao; iz travuljina sna ovog kisele
trave naslagane dunom koja se seli na vetru zamornom, leei, mokro
dok sam ih udisao ja sam ekao samo, ja uvek, velike dlanove krvi
koji su svuda...
Svuda! Samo se penju. U tavane se diu...
Kud se okrenem: sa duica, sa brazda, iz lica, iza ove glave moje,
moje, i tamo rastu, za mnom. Penju se, penju, penju bez mene.
Bio je to zamah vatre po umi ovog disanja, zamah slepih
sprudova, e ivog peska ovog izdajnikog to je poseo sve staze
sazvea i buenja mog. Hoe li stalno biti, hoe li uporno vesti na
pragu ovome snu?
Ah, gledaj, pazi, pazi rastavi se kia od Zemlje, odie se u
nebo... Ja idem....
idem pod toplom zvezdom
idem na nove snove
u dubini me eka sedam
prozirnih postelja
Za svaki oh, opet korak ... jedan
aneli plau
Za svaki pogled
gase se meni vode
Mrtav dvadeset noi...
Jutro!
Verujem, ostae, ostae najzad
a Ona nekud ode...
A kad se izvije noas slepi iz evara, bie zbog Tebe.
Stae, pevae zlato, zlato to ga ne ponesoh na ruci, zlato u
Suncu, zlato veernjeg Sunca. Ree u pesku ivo zlato kraj vode.
Za topal talas, za kreno nebo, za zastraene staze, da usnim
neu, ja pod maticom ekam Tvoje dozive noi, Tvoje smejanje Suncu.
Ah, ko da ga nosi, vrelo, Sunce to nam je ispeklo oi, to pije, to
mui, od koga pite ume. Sunce to rui ume?
Nee, nee to biti vie nesavladani Meseci buenja mojih, ni
utrnulih vena, Meseci prenapeti, Meseci mladi, kovni, ni ita duboko
useena u stravi, u pustoi moljenih, mamnih, iskanih pomraenja. Ni
jata zvezda. I jo i, odista spazih, nikad. Nikad! Valjda jedini put.
Nikad. Tavane penju... ire se, ire. Mme!... Sad ih u snu, u
mlazu crnih zrakova, nad licem svojim, naem.
Ni zvezde! Ali ni mora. U vodama mrtvim to su se razlile
Zemljom sve do mladice koju su presekle zora, daleko, i no...
Do mladice nad jarkom, odvio se jedini list treperi...
ZALASTRIM! Tu sinju pticu koju ne videh grdnu, izraslu, uo
sam je gde peva. Slete na reku.
Ugledah je uhvatila se za granu. Zora se ljulja.


I smeh!
Kakav smeh!
Bez bilja, bez mekog srca, bez uzdaha, bez kue dugo vrue su
mi ruke

... PO DETELINI KORAAM ...

Aleksandar Vuo
Humor zaspalo
Svu no kroz usta ulice
Curila spavaa kafa
Svu no se u postelji nemira
Pod obrvom krvave tamnice
Na panterskim rukama babice
Poraala trula irafa

Jedno je dete u vosku
Najnieg varokog rafa
Glodalo baenu kosku

Jedno bi dete moglo
(Kada bi samo smelo)
Da zakolje itavo selo

Svu no sam pod skutom stanice
Sa pluima od bele hartije
ekao zakusku srca...

Jedno je drvo na drumu
Krvlju koja iz oiju trca
uvalo uasnu umu
Na ledeno lenjim minama
na pesnici ledeno lenjih poara

Jedno bi drvo na drumu
Moglo (kada bi htelo)
Da zapali itavu umu.

Oskar Davio
Hana
1.
Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,
ker tunoga trgovca, Evreja udovca
kraj groblja to je drao bakalnicu i mehanu.


Probudila me ko umu blistavi kreket raketa
i sad sam slep za vas, zrikavi atrovci.
Ljubav je tako sama i tako puna sveta.
Ljubav je svetionik i spaseni pomorci.

Od nje mi gore oi arulje sred rulje,
od nje zru more i mree, ribe i ribolovci,
konopcem vodopada puu se s njom jegulje
i cvrkuu zlikovci kao vrapci i osnovci.

O ta sve nisam snio i ta sve nisam bio
sa oravim orom u drutvu Bogoslovca.
I ono to nisam pio, to nisam sam razbio,
plaao sam od svoga detinjastog novca.

No sad volim, i kad volim, volim od neba do ruke
s kojom mi ljubav s dna mora izvlai brodolomce
i nadima strojeve, oivljuje sanduke
i kida reetke da elom ruim dvorce,

da tragam pokrovce, otkrivam letnjikovce
i nebo s kog sam prstom tanjir sunca skino,
kad sam sunce i kosti, grobara i rovca
poslo u krmu da piju devojako vino.

2.
im sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
izmeu preseene narande i sapuna,
zavoleh je to je najlepa, zavolo sam je stoga
to je sva bila hranjiva, sva kao usta puna.

Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje,
sa prstima kao svee to u iraku gore...
ko ne bi voleo te zaine, to lisnato obilje,
taj dimnjak nosa, ta prsa, bibavo more.

Ti ne zna njene usne to se svlae, zube to kripe,
sneg to vrije,
tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana,
Njen smeh me sveg iscepa i smehom sve zaije
taj radosni bunar, ta ivotinja Hana,

kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kue
i ljulja poljupcima bez severa i smera,
zagrljaji njeni u mene toe i izrue
sve to divljak rua i matroz veera.

Ti ne zna njen pogled prljav od uglja to se pui
i gleda iz pei,
te kapke to se diu: spore zavese; oko to sine:
beli badem oljuten,
njene zube krilate, zube od malih rei
i jezik iljat i vreo, taj jezik pomalo rasputen.

3.
Ja nisam od ia od kolenovia
to bez straha leu, ustaju veseli.
Ja sam od onih crnih nikovia
to su krv pljuvali i mnogo voleli.

Mnogo su voleli moji edni starci,
i sa dna lomaa i s vrha veala.
I kad bi im usne razneli udarci
njihova su usta udar opratala.

Svoga su se smeha, ljubavi libili,
beei od sunca, noi i sela.
I pred svakom senkom u zemlju se krili

i imali mala i zgrena tela,
pa su svaku nadu tuno promaili
i sve to su hteli voda je odnela

Desanka Maksimovi
Krvava bajka
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je muenikom smru
eta aka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili roeni,
isto su im tekli kolski dani,
na iste sveanosti
zajedno su voeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junakom smru
eta aka
u istom danu.
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u akoj klupi
eta malena
i iste zadatke teke
reavala: koliko moe
putnik ako ide peke...
i tako redom.
Misli su im bile pune
i po sveskama u kolskoj torbi
besmislenih lealo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregrt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu depova.
I inilo se svakom
da e dugo
da e vrlo dugo
trati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvrava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junakom smru
eta aka
u istom danu.
Deaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa kolskog zadnjeg asa
na streljanje poli mirno
kao da smrt nije nita.
Drugova redovi celi
istog asa se uzneli
do venog boravita.
Strepnja
Ne, nemoj mi prii! Hou izdaleka
da volim i elim oka tvoja dva.
Jer srea je lepa samo dok se eka,
dok od sebe samo nagovetaj da.
Ne, nemoj mi prii! Ima vie drai
ova slatka strepnja, ekanje i stra'.
Sve je mnogo lepe donde dok se trai,
o emu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prii! Nato to, i emu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne priu oka tvoja dva.
enja
Sanjam da e doi:
jer miriu noi, a drvee lista,
i novo se cvece svakog jutra rodi;
jer osmesi ljupki igraju po vodi,
i proletnjim nebom sto od sree blista;
jer pune topole, i kao da hoe
k nebu, pune tople, nabujale udi;
jer u dui bilja ljubav ve se budi,
i mirisnim snegom osulo se voe;
jer zbog tebe enje u vazduhu plove;
svu prirodu Gospod za tvoj doek kiti.
Cvee, vode, magle, jablanovi viti,
sve okolo mene eka te i zove.
Doi! Snovi moji u gustome roju
tebi lete. Doi, bez tebe se pati!
Doi! Sve kraj mene osmeh ce ti dati
i u svemu enju opazie moju.

Vasko Popa

Kora

ciklus Opsednuta vedrina


POZNANSTVO

Ne zavodi me modri svode
Ne igram
Ti si svod ednih nepaca
Nad mojom glavom

Trako prostranstva
Ne obavijaj mi se oko nogu
Ne zanosi me
Ti si budan jezik
Sedmokraki jezik
Pod mojim stopalima
Ne idem

Disanje moje bezazleno
Disanje moje zadihano
Ne opijaj me
Slutim dah zverke
Ne igram

ujem poznati psedi udar
Udar zuba o zube
Osedam mrak eljusti
Koji mi oi otvara
Vidim

Vidim ne sanjam.


RAZGOVOR

Zato se propinje
I obale nene naputa
Zato krvi moja

Kuda da te pustim
Na sunce

Ti misli poljubac sunca
Ti pojma o tome nema
Ponornice moja

Boli me
Odnosi mi drvlje i kamenje
ta ti je vrteko moja

Razvalide mi beskrajni krug
Koji jo dozidali nismo
Crveni zmaju moj

Teci samo dalje
Da stopala te ne raznesu
to dalje moe teci krvi moja



ciklus Predeli


U JAUKU

Visoko je suknuo plamen
Iz provalije u mesu

Pod zemljom
Nemodni lepet krila
I slepo grebanje apa

Na zemlji nita

Pod oblacima
Nejake lampice krga
I nemuto zapomaganje algi


U OSMEHU

U uglu usana
Pojavio se zlatan zrak

Talasi sanjare
U ipraju plamenova

Plavooke daljine
Savile se u klupe

Podne mirno sazreva
U samom srcu ponodi

Gromovi pitomi zuje
Na vlatima tiine

(1951)



ciklus Spisak


KONJ

Obino
Osam nogu ima

Izmeu vilica
ovek mu se nastanio
Sa svoje etiri strane sveta
Tada je gubicu raskrvavio
Hteo je
Da pregrize tu stabljiku kukuruza
Davno je to bilo

U oima lepim
Tuga mu se zatvorila
u krug
Jer drum kraja nema
A celu zemlju treba
Za sobom vudi


MASLAAK

Na ivici plonika
Na kraju sveta
uto oko samode

Slepa stopala
Sabijaju mu vrat
U kameni trbuh

Podzemni laktovi
Teraju mu korenje
U crnicu neba

Dignuta pseda noga
Ruga mu se
Prekuvanim pljuskom

Obraduje ga jedino
Beskudni pogled etaa
Koji mu u krunici
Prenodi

I tako
Dogoreva pikavac
Na donjoj usni nemodi
Na kraju sveta


PUZAVICA

Najnenija kdi
Zelenog podzemnog sunca
Pobegla bi
Iz bele brade zida
Uspravila se nasred trga
U svoj svojoj lepoti
Zmijskom svojom igrom
Vihore zanela
Ali joj pledati vazduh
Ruke ne prua


MAHOVINA

uti san odsutnosti
Sa naivnih crepova
eka

eka da se spusti
Na sklopljene one kapke zemlje
Na ugaena lica kuda
Na smirene ruke drveda

eka neprimetno
Da na obudovljeni nametaj pod sobom
Paljivo navue
Navlaku utu


BELUTAK
Duanu Radiu

Bez glave bez udova
Javlja se
Uzbudljivim damarom sluaja
Mie se
Bestidnim hodom vremena
Sve dri
U svom strasnom
Unutranjem zagrljaju

Beo gladak neduan trup
Smei se obrvom meseca

(1951)



ciklus Daleko u nama


1

Diemo ruke
Ulica se u nebo penje
Obaramo poglede
Krovovi u zemlju silaze

Iz svakog bola
Koji ne spominjemo
Po jedan kesten izraste
I ostaje tajanstven za nama

Iz svake nade
Koju gajimo
Po jedna zvezda nikne
I odmie nedostina pred nama

uje li metak
Koji nam oko glave oblede
uje li metak
Koji nam poljubac vreba


2

Evo to je to nepozvano
Strano prisustvo evo ga

Jeza je na puini aja u olji
Ra to se hvata
Na rubovima naega smeha
Zmija sklupana u dnu ogledala

Da li du modi da te sklonim
Iz tvoga lica u moje

Evo ga treda je senka
U naoj izmiljenoj etnji
Neoekivani ponor
Izmeu naih rei
Kopita to tutnje
Pod svodovima naih nepaca

Da li du modi
Na ovom nepoin-polju
Da ti podignem ator od svojih dlanova


6

Bdi mi u bori izmeu vea
eka da se razdani
Na mome licu

Votana nod
Tek je dogorela
Do nokata praskozorja

Crne opeke
Ved su poploale
Ceo nebeski svod


9

Otrovni zeleni
asovi mariraju
Preko naeg ela

Putujemo iz tela
Dutanjem koje vuku
Pogledi nai ludi

Izmeu onih kapaka
Steem ti nagi pogled
Bol u njemu da zdrobim


13

Rue se stubovi koji nebo dre

Klupa sa nama polako
U prazno propada

Zar da dovek amimo
U kamenom dutanju

Kroz oi kroz elo
Rei de nam proklijati

Razbeali se dani

Zar da dovek ekamo sunce
Da nam se kroz rebra zauti

Sluamo kako nam srca
U grlu mrtvih stubova lupaju

Istrali smo iz grudi


14

Oiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U slepom naem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz oiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nene preko praga prele

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu naem prenodilo


15

Ulice tvojih pogleda
Nemaju kraja

Laste iz tvojih zenica
Na jug se ne sele

Sa jasika u grudima tvojim
Lide ne opada

Na nebu tvojih rei
Sunce ne zalazi


17

U moru bih spavao
U zenice ti ronim

Na ploniku bih cvetao
U hodu ti leje crtam

Na nebu bih se budio
U smehu tvom leaj spremam

Igrao bih nevidljiv
U srce ti se zatvaram

Tiini bih te oteo
U pesmu te oblaim


22

Na dan je zelena jabuka
Na dvoje preseena

Gledam te
Ti me ne vidi
Izmeu nas je slepo sunce

Na stepenicama
Zagrljaj na rastrgnut

Zove me
Ja te ne ujem
Izmeu nas je gluhi vazduh

Po izlozima
Usne moje trae
Tvoj osmeh

Na raskrsnici
Poljubac na pregaen

Ruku sam ti dao
Ti je ne oseda
Praznina te je zagrlila

Po trgovima
Suza tvoja trai
Moje oi

Uvee se dan moj mrtav
S mrtvim danom tvojim sastane

Samo u snu
Istim predelima hodamo


23

Bez tvojih pogleda reka sam
Koju su napustile obale

Vetar me za ruku vodi
Tvoje ruke odsekao je suton
Bele ulice preda mnom bee

I prsti se klone moga ela
Na kome se svet zapalio

Rei su mi u travu zarasle
Tiina ti je raznela glas
Stvari mi siva lea okredu

Po tami moga tela
Opaka svetlost estari


24

Idem
Od jedne ruke do druge
Gde si

Zagrlio bih te
Grlim tvoju odsutnost
Poljubio bih ti glas
ujem smeh daljina
Usne mi lice rastrgle

Iz presahlih dlanova
Blistava mi se pojavi
Hteo bih da te vidim
Pa oi zaklapam

Idem
Od jedne slepoonice do druge
Gde si


28

Pod onim kapcima
Spavaju ti ljubiice

Pretvaram se sav u sunce
Nad tvojim runim snom

Otvara mi irom
Sve prozore na elu

Berem za tebe bele
Lokvanje iz moje krvi

Daje zeleno lide
Mome stablu od pepela


29

Ovo su ti usne
Koje vradam
Tvome vratu

Ovo mi je meseina
Koju skidam
Sa ramena tvojih

Izgubili smo se
U nepreglednim umama
Naega sastanka

U dlanovima mojim
Zalaze i svidu
Jabuice tvoje

U grlu tvome
Pale se i gase
Zvezde moje plahe

Pronali smo se
Na zlatnoj visoravni
Daleko u nama


30

Sa tela sumrak svlaim
Dan mi je naao lice
Vetar kosu razveselio

Pogled mi zauen lista
Senka iz sunca nie
Svet na pragu srca stoji

Opet obroncima plavim
U glas ti bistri silazim
Po nau arobnu lampu






Vrati mi moje krpice

Padni mi, samo, na pamet!
Misli, moje, obraz da ti izgrebu!
Izii, samo, preda me,
Oi da mi zalaju na tebe!
Samo otvori usta,
utanje moje, da ti vilice razbije!
Seti me, samo, na sebe,
Seanje moje, da ti zemlju
pod stopalima raskopa!
Dotle je meu nama dolo!


Vrati mi moje krpice!
Moje krpice od istog sna,
Od svilenog osmeha,
od prugaste slutnje,
Od mog ipkastog tkiva.
Moje krpice od takaste nade,
Od eene elje,
od arenih pogleda,
Od koe s mog lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati kad ti lepo kaem.




Sluaj ti, udo!
Skini tu maramu, belu.
Znamo se...
S tobom se, od malih nogu,
Iz istog anka srkalo,
U istoj postelji spavalo.
S tobom, zlooki nou,
Po krivom svetu hodalo,
S tobom, gujo pod kouljom.
uje, ti, pretvornie,
Skini tu maramu, belu!
ta da se laemo?!


Neu te uprtiti na krkae,
Neu te odneti kud mi kae,
Neu ni zlatom potkovan,
Ni u kola vetra na tri toka upregnut,
Ni duginom uzdom zauzdan.
Nemoj da me kupuje,
Neu ni s nogama u depu,
Ni udenut u iglu, ni vezan u vor,
Ni sveden na obian prut.
Nemoj da me plai!
Neu ni peen, ni prepeen,
Ni presan posoljen,
Neu ni u snu!
Nemoj da se zavarava.
Nita ne pali, neu!


Napolje iz mog zazidanog beskraja!
Iz zvezdanog kola oko mog srca,
Iz mog zalogaja sunca.
Napolje iz smenog mora moje krvi,
Iz moje plime, iz moje oseke.
Napolje iz mog utanja na suvom.
Napolje, rekao sam, napolje.
Napolje iz moje ive provalije,
Iz golog oinskog stabla u meni.
Napolje, dokle u vikati, napolje!
Napolje iz moje glave to se rasprskava.
Napolje, samo napolje!


Tebi dou lutke,
A ja ih u krvi svojoj kupam,
U krpice svoje koe odevam.
Ljuljake im od svoje kose pravim,
Kolica od svojih prljenova,
Krilatice od svojih obrva.
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divlja od svojih zuba,
Da love, da vreme ubijaju.
Kakva mi je, pa to, igra?!


Koren ti, i krv, i krunu,
I sve u ivotu!
edne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju,
I svaku, svaku stopu,
U tri kotla namor-vode,
U tri pei znamen-vatre ,
U tri jame bez imena i bez mleka.
Hladan ti dah do grla,
Do kamena pod levom sisom,
Do ptice britve u tom kamenu.
U tutu tutinu, u leglo praznine,
U gladne makaze poetka i poetka,
U nebesku matericu znam li je ja...


ta je s mojim krpicama?
Nee da ih vrati, nee.
Spaliu ti ja obrve,
Nee mi dovek biti nevidljiva.
Pomeau ti dan i no u glavi.
Lupie ti elom o moja vratanca.
Podrezau ti raspevane nokte,
Da mi ne crta kolice po mozgu.
Napujdau ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika.
Videe ti ta u da ti radim...
Seme ti, i sok, i sjaj,
I tamu i taku, na kraju mog ivota
I sve na svetu.


I ti hoe da se volimo...
Moe da me pravi od mog pepela,
Od kra mog grohota,
Od moje preostale dosade,
Moe, lepotice...
Moe da me uhvati
Za pramen zaborava,
Da mi grli no u praznoj koulji,
Da mi ljubi odjek,
Pa ti ne ume da se voli.


Bei, udo!...
I tragovi nam se ujedaju,
Ujedaju za nama u praini.
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan kroz tebe gledam,
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj.
Nita nema od igre.
Kud smo krpice pomeali...
Vrati mi ih, ta e s njima...
Uludo ti na ramenima blede.
Vrati mi ih, u nigdinu svoju bei,
Bei, udo od uda.
Gde su ti oi?
I ovamo je udo!


Crn ti jezik, crno podne, crna nada.
Sve ti crno, samo jeza moja bela.
Moj ti kurjak pod grlo,
Oluja ti postelja,
Strava moje uzglavlje,
iroko ti nepoin-polje.
Plameni ti zalogaji, a vostani zubi,
Pa ti vai, izelice...
Koliko ti drago vai.
Nem ti vetar, nema voda, nemo cvee.
Sve ti nemo, samo krgutanje moje glasno.
Moj ti jastreb na srce,
Manje te u majke groze.


Izbrisao sam ti lice sa svog lica,
Zderao ti senku sa svoje senke,
Izravnao bregove u tebi.
Ravnice ti u bregove pretvorio,
Zavadio ti godinja doba,
Odbio sve strane sveta od tebe,
Savio svoj ivotni put oko tebe,
Svoj neprohodni, svoj nemogui,
Pa ti sad gledaj da me sretne.


Dosta reitog smilja,
Dosta slatkih trica,
Nita neu da ujem, nita da znam.
Dosta, dosta, sveg!
Rei u poslednje dosta.
Napuniu usta zemljom,
Stisnuu zube
Da preseem ispilobanjo,
Da preseem jednom za svagda.
Stau, onakav kakav sam,
Bez korena, bez grane, bez krune.
Stau oslonjen na sebe,
Na svoje voruge.
Biu glogov kolac u tebi.
Jedino to u tebi mogu biti...
U tebi, kvariigro, u tebi, bezveznice!
Ne povratila se...


Ne ali se, udo!
Sakrila si no pod maramu,
Prekoraila crtu, podmetnula nogu,
Pokvarila si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
Krpice da mi se rasture...
Ne ali se, udo, s udom!
Vrati mi moje krpice!
Ja u tebi tvoje.


Vladimir Vidri

Dva pejzaa

1

U travi se ute cvjetovi
I zuje zladane pele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud neujno laste plove;
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere,
Valovito, mirno i spokojno
I s huma se k humu vere...

2

Nebeski putnim mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblanim rubom
I opet u nebo plivo.

I kad sam otvorio prozor,
Blistav ko kapi kie,
Trznula se je grana
I jo se lagano njie.

"Gledaj" glas mi se javi
"Iskrice nodi lete"...
I vidjeh u rosnom grmlju
Gdje blisnuv ginu i svijete.

"Tko mi to kaza?" viknuh,
Al grmlje i bata sniva,
Tek mjesec nad svijetlim rubom
Naglije hiti i pliva.

"Zdravstvuj!" i smijeh se pronije.
I prosu se aka pijeska?
Ja ne znam. Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska...


Tin Ujevi

Notturno

Nodas se moje elo ari,
nodas se moje vjee pote;
i moje misli san ozari,
umrijet du nodas od ljepote.

Dua je strana u dubini,
ona je zublja u dnu nodi;
plaimo, plaimo u tiini,
umrimo, umrimo u samodi.



Kolajna

I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmuom
kroz ponod cijele zemlje;
pjevaj sa svojom duom
gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je lai! to mi treba
to nije mnogo, dobri Boe,
i toliko se dati moe;
tek ljubav ene, vidik neba

I nita drugo. Nita vede.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo isto bolje
i isto ravan put do srede.

II

Uhapen u svojoj magli,
zakopan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj rui, svojem maku.

I svak udi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji titi,
i na munju koja prijeti,
naa blaga Nada vriti;
biti isti. Biti sveti.

I kad nema Naeg Duha
meu nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naa glava,
a oi tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i puini
trnu od strave i uasa;
a to nas ee u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili ulistani,
i isto sunce rujna ara,
i svi tapeti izbrisani
kuda koraa Slatka Sara.

No vie svega, nae more,
i nae gore i planine,
i ruiaste vedre zore
bez mutna dada i vjetrine.

IV

Miris ljepote strtrji u toj kosi,
njene su usne pune, slatke varke,
njene su ruke drhtave i arke,
ponor i plamen usred oka nosi.

-Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjedanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi.

- Mrzim te oi mrane i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu leim;

boanska eno, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bjeim.

V

Ove su rijei crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, iknule iz tmine,
i sada streme ko pruene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati de zlatnik,
a moje suze dati de erdane.

No one samo imati de cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno objeenu,
ljubljeno dijete, ba o tvome vratu

VI

Je l' ikad ovjek omamljen vinom
il kadom rue crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bida krinom?

Tvoja se ljubav ini violinom
sa etri ice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i ednim eminom.

Od tvoje due nebo poima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosi u tim oima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti arno vlada naim nodima
bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trete na muziku
beskrajnu, golu naeg mora.

I ja je vrebam kako ita
il neko tanko ruho veze
a moja elja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ite: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mati san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rai,
oprostio bih ivot bogu
i bio mlai, ljepi, slai.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oi okrenute tamo
pilje sa eljom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam amu neke stare kie
i ravnoduni oaj turih kuda;
no ova glava plamsa jote vie
i hue praska ova krvca vruda.

Kakav su bezdan ova dva tri metra
do tvoga lica to je njenom svilom!
Vaj, tee kobni razmak jednog vjetra
me mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru
bez elje tvojih cjelova i nodi!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, prodi!

IX

Boanska eno, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misli vudi?
Hora je dola te ja moram tudi
zlatnim zvekirom na bedutna vrata.

Od tvojih ari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam udi,
a krto srce moralo bi pudi
bez tvog osmjeka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i jo mi reci, gdje si, to si, ko si? -

X

Zna da mi enja u ekanju sniva
da kroz jaz strave crni apta apne;
ti pojmi gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora modi, divna Diva,
on to pla prijei da u suzu kapne;
nek carsku duu rulja na krst sapne,
odati nede tajne koje skriva.

ivjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku rasko ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat nede tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton to osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaeno jutro koje pada
u svijetlom slapu u tu sobu,
ved nema rane da mi zada,
poivam mrtav u svom grobu.

Moda de ipak da potpiri
pepelom iskru zapretanu
jer evo, trome grudi iri
eznudem suncu, jorgovanu.

Dijeli mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak neto fali
u ovoj uzi bez raspeda,
na dragoj usni osmijeh mali,
u ai vode kita cvijeda.

Blaeno jutro koje pada
sa snopom svjetla u tu sobu,
ved nema smrti da mi zada,
no vrati ljubav ovom Jobu.

XII

Pod gluvim batom nodna dada
sa beskonanim odjecima
u mome srcu vlada zima
i njena ljut i njena vrada.

Na cesti arke nade kisnu
dok se ja grim u krevetu;
i svi bi snovi da mi vrisnu
Svetomu Sutra, momu Ljetu;

a usred sijera, tura pakla,
gle moje srce od kristala
zvui ko tanka zvonka stakla
na koje kia zakucala;

pa ako kia prozor trese,
skoro de, strepim, zrno tue,
da u komade porazne se
staklo i srce to zla mue.

XIII

Jer ti si dola s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg akeana;
dva naa srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levjatana.

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku to vlada plave sfere,
kroz nau duu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dvije hemisfere.

Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da etvrt sata ti si dola kanje,
odar bi nala. Svojom sad bjelinom
vrati mi moje srce Nekadanje.

XIV

U ovoj guvi, ovoj stisci
bez oca i bez uitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose peat mojih elja.

I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje due dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gaao sam gdje sam znao.

Izgarah dati neto Novo,
a bog moj bio moj je Bedem;
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
ako tek dra i korov jedem.

Najgore tek je u toj stvari
to evo vidim, monotono:
umro Duh je onaj Stari
i ja sam danas mrtvo Zvono

XV

U svili skuta utavoj Superna
pronosi zvijezdu brojnih lanih sreda;
na ista jutra njen nas pogled sjeda,
a milost sipa mala ruka smjerna.

Tananih kosa utost neizmjerna
ko zrelo ito struji preko pleda.
Zadah je sjete melem zadnjih svijeda,
a rije i pokret svima priest vjerna.

Sa sjajna trona meu bogovima
u moje misli kad je sila Donna,
bila je kano zvuan pozdrav zvona

vlanim pod zemljom tamniarskim tlima.
I slutnjom srca otkrila mi ona
sutone svijeta i podneve rima.

XVI

Kakva udna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Moda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu naom tugom?

Na tom brijegu suza biva istim zvukom.
Nae vedre due nemaju imena,
a po ivcu tajna dira lakim lukom
neka tua slutnja, neka silna ena.

Ne govorite mi vie moju povijest,
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer de moja vila samca cilju dovest,
a on nede vie biti Onaj Stari.

O tiino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samodo, istodo,
duo, krotka duo, eno uzviena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas oo

ovim putem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu eljkovane zvijezde,
a za nama, dolje Rije je Bogoskvrna,
dok nad elom samo mlijene staze jezde.

XVII

Lijepa enska imena,
Renata, Ofelija,
Cecil, Agrafena,
i Jelena, i Klelija;

imena svijetlih lai,
i ljubavi i mirisa,
imena bola, drai,
i stobojnoga irisa;

kroz ponod naih nodi,
kroz tminski odar mukova,
vaa se pjesma toi
u vinski ritam bukova.

Jedinstvo vae due
i vaa medna znaenja
vedre i blae tmue
svih naih naoblaenja.

XVIII

Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka rije je - kao puka
u nae grudi rastrgane,
u nae srce bez oduka.

Snivamo zelen mir livada
i dim ognjita u plaveti,
i bujno zrnje vinograda,
i zrelu tugu mora, ljeti.

Plaemo ubor gorskih vrela,
i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tunih djela
eznemo iste suze liti.

No nigdje kraja naem bolu
u bugarenju i uzdahu,
nemir je slian alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.

Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka rije je kano puka
u nae suze rastrgane,
u nae srce bez oduka.

XIX

Diljem dana to me svojom amom
plai ekam nujno vee da za me oivi
kao bokor cvijeda u staklenoj ai
novi izgled svijeta u eni i pivi.

ekam varke spasa i druga obzorja
i ljepotu dima u zgusnutu plau,
a dok snivam zelen vidik smolna borja
krvari mi srce na igli i drau.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
to ne ite vie due ni naslade.
Ko mjesec na inje struji moja verva
da obaspe suze i usnule jade.

I ja vatam ovu tugu bez granica,
i ja gutam ove suze bez imena;
ni po nodi sunce, ni danju danica
nema boljih lai ni arih parfena.

I ja tako cvilim, tuim i uzdiem,
i ja tako crno beznadno izdiem,
a nizato eznem onom boljem, viem,
a nizato stremim ovom satu tiem.

XX

U ovom mraku mirisavu
sluajmo kako jee ivci;
i sjedaju na ljutu travu,
a naem gru jesu krivci.

U ovom muku punom boga
zalazi rujna epopeja;
nutranja kavga i nesloga
otkriva zelen niz aleja.

Umire naa lijepa tuga,
tuga od svile i baruna;
varava kao rosna duga,
zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavu
sluajmo kako jee ivci;
i sjedaju na ljutu travu,
a naem gru jesu krivci.

XXI

Nodas se moje elo ari,
nodas se moje vjee pote;
i moje misli san ozari,
umrijet du nodas od ljepote.

Dua je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu nodi;
plaimo, plaimo u tiini
umrimo, umrimo u samodi.

XXII

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kai mi stazu utim perivojem
i daj da grlim bradu, plaidruge,
i da plaem, da plaem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim vrstim stopalima
po etvi to je zlati ega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

Nikada vie nedu sresti one
blaene oi sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plaljive Madone,
ni krotko elo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zapraenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
i nikad vie, nikad nedu sresti
usne njenosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvoem,
daj mi, o Vinji, umski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim groem.

XXIII

Kud god pogled bacim, poniena ela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene ije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospoa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i mika, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane jo izdahnu volebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti apta sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plaa u pijanu smijehu;

a dok lide parka u jeseni uti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.

XXIV

Ako enja ivca stremi u taj vis
bit de da ami sluti bijela snovienja,
il da strava drugih svijetlih objavljenja
kruni kao zora uzneseni klis.

Uzalud izlanu: Ja sain Bilitis.
Na nemirne enje i nestalna mnjenja
to ih mui iskra ljuta nestrpljenja
baca lanu sjenku zagonetni Dis.

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,
daj tmi mlijenu ljubav iz svjeega jedra,
vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

A kad mlada dua prerodi se vedra,
grliti du hridi i gorske koture
kud plamene oi grozniavo zure.

XXV

Hode li iko kad da shvati
zato se Bogu tako jadam?
Od mesa moja dua pati,
zbog jedne ene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu,
izaoh na svijet mlad i zelen;
a sad mi resi u tom paklu
nevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza udi tedi,
i tugu tjeim tunim slogom;
a sva je Nada: jednom redi
ivotu, svijetu, nadi zbogom.

XXVI

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu elu ona trpi krunu;
za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

jer ona ivi tek gospodstvom bida
i ritmom kreta, crtom carevanja;
njena je pjesma krajina otkrida,
a njezin pogled tiji utaj granja.

Skromnu bjelinu njena porcelana
krije u svili due koribanta;
i blagu alost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

Al nita nema znaaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuim oblakom,
ko vijenac cvijeda to ga nodi plete,
ko isto srce to ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i elje;
ko ume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda pla i plamen
kroz medave i emer bodrih slika;
i njena sila mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

XXVII

Devet mjeseci to ja sioh s uma;
devet mjeseci to od srca sunca
srce i mozak preko usne bunca;
devet mjeseci Bijesa, udna kuma.

Ne pamtim sam to govorim i kaem,
sredinom trupa prela mi je pila,
a mila ena (njena vila, svila)
nede me vie draganom i paem.

Mrana su ova ela niskih briga,
podla ramena zgrbljena od rada;
svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada
bjei u tamu poreanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,
a elja rui, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa,
nenadan,. smrtan i odvratan obus.

eznude biti Mladi i Visoki,
htjeti i modi samo siine stvari,
i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

ljubav za edni ivot sazrcavni,
za okno due na mistinu pupku,
za grenu ljubav ko duinu kupku,
sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadenoj studi
posljednja jote samilosna igra
kroz ovaj ivot progonjena tigra,
za lice Pravde, to je: biti Ludi.

XXVIII

Golublje perje ili krila laste
ne die svijetu viih perspektiva,
ko borba mua kad u modna diva
od krajnje kavge ogromno poraste.

Tad on ne kroi ljudskim stopalima
i sam je vii nego gusti opor,
ne strai njega strijela ili topor,
u gnjevnoj miki med boanstva ima.

Od pune kavge sr junaka puca,
on vatrom plamti usred arka oka,
a bol duboka pravi ga visoka;
on gromom grmi gdje svijet niza muca.

On groblja gazi gorostasnom stopom,
kima je gvoa neslomljenim stubom;
dijamant kri svojim zvjerskim zubom;
a tvrdo tjeme rve se sa stropom.

Al samo ljubav ima reskost kose
i, kao podla Dalila Samsona,
umilne ene dostojnike trona
svladaju -usred cjelova i kose.

I dok praznoglav pjesnik svuda trka
to u snu nema, izvan sebe trai,
sabrana Vila eljna zbiljskih drai
zna da je Povijest samo drama grka.

XXIX

Uzalud muka miice i uma
iz ovog mozga neto da istisne;
iz ove ploti da duboko vrisne
zelena ljubav poljana i uma.

Ved kao spazmus bolna medijuma
to ved ne umije svjesno ni da pisne,
zgrena enja, nada koja kisne,
zuri u crtu preko ljudskog druma.

I dokle eka zoru spasenja
u smrti cvijeta, u suzi soneta,
na bijeli jastuk nodnih kvaenja,

ko neka gipka, vitka violeta
slazi u sveti znak doglaenja
tvoja, o Vilo, tiha silueta.

XXX

Zelenu granu s tugom uta voda
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se dua noda
i vlaga snova hvata duu moju;

al enja drde kao ptie golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim maem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u modane, mozak van da skoi;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuinska eno, samilosne oi.

XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu bidu,
sa zvijezdom na elu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujevidu;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom idu, u tvojemu pidu,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkridu.

to ti vrijedi polet u vlastitu udu,
to ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, plude die uzaludu;

gle, bez fajde ljubi sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev to si ga tepo.

XXXII

Ponore! more povrh moje glave,
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjeseina pala
i gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna njene jasne strave,
a misao je bistra, ledna slala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni esti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko,
a ovjek slomljen pod teinom neba
a ivot krila visoko visoko.

Nebrigo ene, presitosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca,
a srce kuca, bilo kuca, kuca.

XXXIII

Nodu kad hara zrani uas Gota
ne plai smrt me pucnjem niti praskom.
Na hladnu logu, sa bedutnom maskom
zazivam na se gromki bi ilota.

Jer mene nije strah od tih strahota,
kad bih ved htio leati pod daskom
uz etri voska, zastrt sa damaskom,
gotov za hum tik nekog tiha plota.

Moj je dom onaj koji pokoj eka,
jer to de meni sunca i mjeseci?
U stroga vrata samotna ovjeka,

ti koji lupa, svoje ime reci;
pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,
odloi zvekir, vrati se, uteci.

XXXIV

Dubna svijeta munjom tvojih ruku
otkriva blago ivim bljeskom kreta;
zmija je tajna u svilnome struku,
tvoje su oi biser od po svijeta.

Znade li biljeg ognja, zna li muku,
upropadena carice soneta,
kad ludim batom sljepoice tuku,
a srce plamsa iskrom suncokreta?

Prsten je vjean u tim viticama,
muzika puna u tom prstu gipkom,
a dok te dragam njenim kiticama

ti mene lomi alemom i ipkom;
pa kad god lunjam nodi svoga uma
nada mnom blista sumpor dragih gluma.

XXXV

O Previsoka, Preduboka,
navire Vaa dua gusta
i na safire Vaeg oka,
i na srdace Vaih usta.

Vaa je dua sveta, stroga,
a svaka Vaa gesta kraljska,
sa usna koje die Boga
besjeda tee nadzemaljska.

Molitva ili volja skromna
kruna je Vae umjetnosti.
A kroz plot njena tijela lomna
gospodstvo vidim Vae kosti.

Al do Vas nemam snage dodi
sa tunim zvekom mojih rima;
jer mjesto Vam je (sutra Modi)
na sredovjenim prozorima.

Hladne su ove rijei lijepe
ko usred snijega mrtve tice;
ali sve due za Vas strepe
i kliu Svjetlu zahvalnice.

Nego bih htio (nisam vie
plemenit vra u Dubrovniku)
obesmrtit Vas povrh nie
il pribit na zid Vjenu Sliku.

XXXVI

U kiti svjetla slavna Izabela
promie s vladu utjehe i maa.
Sa krunom zvijezda oko ista ela
kroz moje snove besmrtno koraa.

Paome, cvijede kuda nogom stupa;
paome, cvijede na boanskoj stazi!
Neka je miris, nek je rasko skupa,
kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

Jer draa cvjeta kamo pogled baci,
jer svaka rije joj struji, slatka mana,
i jer su njeni muzika koraci,
a um tih nogu neprestan hozana.

U kiti svjetla slavna Izabela
promie s vladu utjehe i maa;
sa krunom zvijezda oko ista ela
kroz moje snove besmrtno koraa.

XXXVII

Oajno nae bolovanje
za uzaludnom Trebizondom,
i uzdisanje, izdisanje
za ljepim grijehom i Rotondom.

Crve u mojoj grenoj grudi,
vapaju ivca za oblakom,
emu i komu dua bludi
ko slijepa vatra prvim mrakom?

Bez Boga i bez ideala
lunjam u varke osvjetljenja;
slaba je moja savjest mala
u praskozorja pozdravljenja.

I da ne zvue vodoskoci,
bio bih i ja ljudsko krdo;
pucaju moji krti boci,
jer nemir kri kao brdo.

XXXVIII

Danas me davi teko nebo
sa neizmjernim oblacima.
Sa enje grene ja prozeboh,
a sad me bije dad i zima.

Na cesti su mi zaostale
u izdisanju nade kisle;
a magle to su na duh pale
stisle ko neke elje svisle.

Vijaju pusti uragani
i deru vode pustolinom;
i ne znam kada dan se dani
ni kada munja plamsa tminom.

I nema nade ni uzdanja
u izgubljena pramaljeda;
i uske sanke ljubav sanja
kao u ai bokor cvijeda.

XXXIX

U mojem vrisku bez prestanka
tim zamraenim ponodima
bugarim pogreb svoga sanka
sa neizbjenim stradanjima.

I to je moja tuga ljuta
to se, dok stidno, greno ridam,
ko zadimljenim snom koluta
gubim u tuzi.

Ja se kidam
hripanjem moga rujna krika,
kripanjem mojih trudnih prsi,
i izdisanjem bolesnika
u sviju mojih nada Svrsi.

I bjeim turi svijet obmana
gdje vlada varka, pla i vrada,
dok sluam, kao jek peana,
na staklu mukli pljusak dada.
Da moje vjee suza moi
kazat de svijetu bijelom stalno
upale moje tune oi,
bljedilo lica idealno

XL

Po ovom gustom, stranom dadu,
to gnusno pljuti, curi s krova,
ja gutam gnjevnu mranu vradu
i zubom grizem vrela slova.

Sve are motrim dnevnu bijedu:
egu i suze to osuih,
i grane u tom drvoredu,
i vrisci strasti to uguih

I dokle lunjam ulicama,
srce me titi kao kamen:
dok srem mozak sebe sama,
gle, izgara me vlastit plamen.

Al ona ena idealna
to nemir due udi strti
ima u jami oka stalna
duboki, kruti oganj smrti.

XLI

(U ruskoj crkvi)

Veliki Due, ako u tom slomu
skrene kime i svinute ije
grimo pesti prema naem domu
s bremenom crnim nae tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijeka
za nae grudi hijenom razderane,
Veliki Due, poalji ovjeka
za rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,
od ovog stidna tiranskoga iga,
ujedinitelja munjom i samunom,
glavnog junaka krvavih podviga.

Za nae due preedne boanstva,
za svijetle nae misli, srca ista,
poalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,
Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega to moe da ovjetvu vrati
savjest i nadu kao ma i napad,
to Vjerom umije ljubav da pozlati,
i da obasja zamraeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenaca
za balsam usne, pa da klikne jadnik
s bjelinom due smjernih mladenaca:
Slobodan Slaven ili svjestan radnik.

XLII

Due to vidi kroz prozirno srce
podne i ponod mojih slutnja raznih,
ti zna da biem nada to se gre
zanosnu proljet neizmjerno kaznih.

Ti pozna krvav i strastveni polet
nevinih ula udnih Natprostora;
ti zna da teko dan du dva odoljet
ljubavi ume i daleka mora.

Ti zna da draga ami na Ostrvu
divlje puine usred gluve bule;
a da du zalud na tronome drvu
iskati njene ule i zumbule.

No zato onda dade enju zvona,
vatru pjesnika, svjetlo medijuma?
i glad, i e svih dubljih vasiona,
i sunce suze, pomrinu uma?

Osjedam da se vie ruku prua
do moje ruke iz okolne tmine;
da vie dua sa parfemom rua
tik moga ela izdie i gine.

K meni bi htjela nevidljiva brada,
sunjevi vjeni sakritoga svijeta;
esto mi desnu njina desna hvada,
no nikad jasne rijei i susreta.

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,
ljubav to due za duama goni,
i nosi samcu sred doline vajne
slutnju o nekoj boljoj vasioni.

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,
a budni ivci mnogozvune dirke;
da samo dugom Tvoja Milost sijevne
Odaja Tajne jeat de od svirke.

Due to vidi kroz prozirno srce
podne i ponod mojih slutnja raznih,
ti zna da biem nada to se gre
zanosnu mladost neizmjerno kaznih.

XLIII

Tiino nodna, mlijeko utaenja
na veernjemu gluvom Montparnassu,
srem Vas kao manu Pozdravljenja
zduno u tupom i mistikom asu;

moda de jote da se udom vrati
nada, i ljubav, i umrla vjera;
da bude sjeta to mi bolju zlati
ko suhi miris svela kalopera.

Slatka je mata kad sam sebe varam
o bududemu danju i uzdanju;
gdje rosna dunost nede biti jaram,
no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

kad nedu biti uljem Svetog Duha,
ni drug ni duman bilo kojoj sui;
i kad de elja nadi koru kruha
u novom bogu i u vjenoj dui.

XLIV

Ti to sniva esto zvunu smrt slavuja
to se svojom pjesmom ubija i kida,
sakriva na elu crnu sjen oluja
kao vjenu brigu truda Danaida,

i ti snatri esto. I kad vjetar uja
s tugom uta lista povrh gola zida,
ti mu prua elo kud misao buja
u samotni vrak vjenih Piramida.

I duboko ezne unutranju Jesen
gdje je zrelo klasje uto ili zlatno,
i gdje tuno uti suvi list uznesen.

I sa stradu gleda nebo nedohvatno
sa tiinom mora i blistavim tkanjem,
i sa dugom, i sa dugom, obedanjem.

XLV

Grevi srca za pijanstvom duha
i za nadljudskim rujnim orgijama!
Veernja zvijezdo samca potepuha,
strahoto srpa to kosi i slama;

staze u ponod, staze iz ponodi,
bezumlja ruku na samotnoj cesti,
divote tajne, snago svetih Modi,
zelene basne o presvjeoj sijesti.

U vreloj grudi zaspali vulkani,
a povrh ela lahor oriflame;
Golgote uda; grijesi; ocvjetani,
edni krinovi, ljubice, ciklame;

bunilo due prema rukoveti
obmana, prama bujnim muzikama,
i svakom ulju to svijetli i sveti,
i zagoneci: sto je ovo s nama?

Tajanstvo misli, i tajanstvo bida,
odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,
ljubavi pida, ljubavi zabida,
i eljo, prazna eljo: negdje sjesti;

beskrajna nodi s onu stranu uma,
kuda u muku teki vjetri deru,
sunce zanosa, hlade snenih uma,
bokore suza dragom kaloperu;

uzdae sjene, pomrino plaa,
spiralo enje kolutima dirna,
zvjezdana iskro povrh rona draa,
plaveti mora meu oblacima;

prirodo mlada djevianskim slogom,
juriu neba u jednome redu,
pokorna strasti, samostanski zbogom,
pokoju sobe, sne u drvoredu;

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,
ljepoto tvari, i ljepoto stvari,
drumom kud moje umiranje eta
jote mi prijete bakarni poari.

I jote pjane unutranjim sjajem
egu me zvijezde roenoga srca,
kuda god, zanijet zvunim zaviajem,
vucarim sablast ivudega mrca.

Sve to jo udim jesu cvjetna stabla
na jadranskome ivopisnu alu
to burno more ili dad iz kabla
ui svirati u stranom koralu;

i onda svete oi neizmjerne
to kao rujni plamni svjetionik
sipaju bajne trakove biserne
na bratsku duu i domadi zvonik;

ali nad svime, Pustarom ivota
gdje arki samun mrtvo lide veje,
nebesa plava, kolijevku divota,
oslobodilaki krijes Kasiopeje.

XLVI

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku
boanski ponor to, nema imena;
kad svete niti tvoje misli protku
putuj i slavi duevna vimena.

ovjee due, pravi, unutranji,
stupaj sa bolom neizrenih rijei,
u blagom Nita ti de biti lanji
od pera i od lista. Moli, klei.

A kada Gospa bude opravdana
i Nekazani bude joj vjerenik,
ne boj se poznih ozljeda i rana,
i prezri no, i nemodni arsenik;

jer divni melem koji rane vrai
tee sa ovih ruku milosra;
pa ako duman ovjeanstvo smrai,
ostani vedar: Duh je tvoja Tvra.

Ne moda slika mladosti i modi,
ni jutro dneva navjetenjem pijetla,
no alem bljeska iz dubine nodi,
no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

i ako spasi milje djevojatva
i neku suzu blaenu i istu,
zaraditi de cijenu svoga atva
sa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

Uivati de radost gdje se stapa
jedina dua u punodi Svega
i likovati rukom to se sklapa
u gru hvale za dobrotu Njega.

Pa ako putem zanosa i vjere
prodre u njedra svetoga jedinstva,
odsustvom strasti i mukom bez mjere
zahvali Tajnom za sva dobroinstva.

XLVII

I ja to evo bezumno ispisah
slavenske pjesme iz krvava srca,
ne znadoh redi svoj najljepi vrisak
i otrov nade to u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke
za slatke rijei, ugaene slutnje;
a da nam elje, oblane, visoke,
ne stiu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznake,
i budem noen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete znake
u mome oku ugasnut de modru.

Peate krsta bezimenu grobu,
moje blaenstvo kad ne bude mene
gnjila de kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne ene.

XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijeme
proivjeh, patnik, nedade Tristana;
na sjajan prsten bacih anateme
i postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,
oprosti moje vitetvo jur pozno,
zamjerit nemoj plamenome kuku
vulkana srca u to doba prozno;

ja te jo motrim kraj ponosnih dveri,
kouto plaha, dokle hita gradu,
uzveliana srcem sviju deri
za ljudsku zadnju i najljepu nadu.

I dokle tako za dosadnim stolom
redak na redak mueniki niem,
spomen tvog daha stvara apostolom
i ja se duhom kraljevini diem.

A ti to smijekom vrijea ropsku patnju,
nesavremeni svire kimaerga,
za vjenost tebi ja dodijelih pratnju
psik moga ruga lanac moga erga.





Gustav Krklec

Srebrna cesta

1

Ja ne znam tko si? uj me, dobri drue,

kad padne vee ponad tvoga krova,

kroz mrak se javi duk i hukne sova,

a oblaci ko jata ptica krue

nad tornjevima sela i gradova -


izai u nod... idi... Divlje rue

opijat de te putem. Trn de cvasti,

otvorit oi lopoi na vodi.


Izai... idi... Srebrn plat de pasti

dalekom cestom, kud te srce vodi.



2

Ti znade i sam da svjetove nosi

u samom sebi, i da na dnu due

sja jato zvijezda, ponori se rue

i - ako hode - oluji prkosi

olujom, koja u tvom bilu huji.


Izai u nod. Pjevat de slavuji

u crnom grmlju. uborit de vrutak.

Nad glavom de ti bijela zvijezda sjati.


I ako hode, ti de za trenutak

vidjeti boga to te cestom prati.



3

Ne vjeruj nodi, ovjeku, ni buri

to kida greben tvoje volje. Gazi

na putu zmiju, gutera na stazi,

i budi kao putnik to se uri

dalekom stepom zelenoj oazi.


Izai u nod... idi... Divlje rue

opijat de te putem. Trn de cvasti,

otvorit oi lopoi na vodi.


Izai, drue... Srebrn plat de pasti

dalekom cestom kud te srce vodi.


Dragutin Tadijanovid

Dugo u nod, u zimsku bijelu nod

Dugo u nod, u zimsku gluhu nod
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je ved zalie suzama.

Trak lampe s prozora pruen je itavim dvoritem
Po snijegu to vani pada
U tiini bez kraja, u tiini bez kraja:
Aneli s neba, njenim rukama,
Sputaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazed da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u nod, u zimsku bijelu nod
Moja mati bijelo platno tka.

O mati alosna! kai, to sja
U tvojim oima

Dugo u nod, u zimsku bijelu nod


Dobria Cesarid

Slap

Tee i tee, tee jedan slap;
to u njem znai moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i drde u hiljadu ara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomae ga tkati.

Vodka poslije kie

Gle malu vodku poslije kie:
Puna je kapi pa ih njie.
I blijeti suncem obasjana,
udesna rasko njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te arolije.
Ona je opet kao prvo,
Obino, jadno, malo drvo.


Jure Katelan

Tifusari

1
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Svaka
ide
svome
grobu.
Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.
Svaka ide svome grobu.
2
Hoe li ikad ovom stazom proi
nebo iroko, oko puno sree?
Da li e briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljee?
Hoe li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili e snjegovi u mrkloj tiini
zamesti rijei, tragove i pute?
3
Vijavica.Vjetar vije.
ovjeka ni vuka nije.
- Ognja, ognja -
kosti vrite.
- Zvijezde, zvijezde -
oko ite.
vale mrane, veerat e
moje prste i moane
Vijavica. Vjetar vije.
ovjeka ni vuka nije.
- Ljudi mili, brao, ljudi
U tiini
gluvi korak
izmoreni.
Sluam rijei
u ognjici.
- Drue
- Drue
Rukom hvatam ladnu ruku.
Idem
nijem
u koloni.
4.
Ne zbori no.
Tiina nez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.
Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno
Ne zbori no.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem elu
klija.
Ne zbori no.
Za gorom
smrt
noeve kuje
i jama - mjeina
nozdrve nadima:
poare
i vjeala
bljuje.
Oj Cetino, moje selo ravno
Ne zbori no.
bez jutra
i bez krila
jo zadnju rije
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.
5
Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? uj no kad vatre u umi planu.
Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.
U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti to si ljubav sama,
ko divlja rua na putu, ko rairena krila.
Kad pjesme umiru, ti to si ljubav sama,
hoe li umirui ivu ljubav dati
to prkosi smrti i elik prelama?
Hoe li umirui ivu ljubav dati
to u svakom srcu iznova se raa,
hoe li glasom zore u noi zapjevati?
Ako panem u mraku, prenesi ivima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu to ne gine; sloboda, sloboda.
6
Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz elo druga moje elo gori.
U poaru ludom kad se pamet mrai
osvetom jo jaom, ljubav progovori.
Kolona ide.U groznici rastu
goleme ume suncem rascvjetane.
U mraku ujem ive razgovore,
Oima ivih gledam nove dane.
Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove rijei nikad neuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.
Roena zemljo, nisam te doeko,
nego u gunju, uljiv, sav od rana,
nemoan, zguren, jedva korak vuem -
i zato si jae u me urezana.
Od ela do ela samo vatra gori.
Glad i oganj edne usne prua
za kapljom vode. Tmina oi stee,
i to smo blie zori no postaje dua.
Korak po korak. Smrt u jarak baci
ovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I nai mrtvi jo se jae bore.





Vesna Parun

Ti koja ima nevinije ruke

Ti koja ima ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrinost.
Ti koja umije s njegova ela itati
bolje od mene njegovu samou,
i koja otklanja spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao to proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime poinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu leaju,
i no tvojega glasa vonjak
jo nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobonija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka to se pribliuju
nedunim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje hui.

ei njegovim alom. Neka te susreu
oaloene pliskavice.
Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri
nee ti uiniti zla.
I edne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti e ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noima otrih mrazova.
Neka te miluje djeak kojega zatitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirie cvijee koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne doekah naljepe doba
njegove mukosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustoili pogledi
gonia stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I prie
koje za njih davno pripremih
moda u ispriati plaui
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj umi.

Ti koja ima ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad neto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se ude, i susjede
koji ale moju strpljivost.

Ti koja ima ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Usnuli mladid

Prostrt na alu sjenovitog zatona
lei kao ograeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Po njemu se igra podnevni vjetar.
Ne znam je li ljepa grana ipkova
puna cvrkuta ptijeg ili pregib
njegova pojasa gipkiji od gutera.

Sluam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to blie.
I skrivena u liu stare agave
motrim kako grlo mladia postaje galeb
i odlijee put sunca klikui sjetno
u utim oblacima. A iz bronce
njegova raskonog trbuha die se mrko
cvjetna vrlet na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajka.

uti alo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjenie vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiu umovitu uvalu.

Udiem miris ljeta u nasadima
i putam da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaena
iz kojih tee ulje maslinika.
I vraajui mirne oi k njemu
koji spava uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim, puna rasijane udnje,
koliko bijelih ptica raskriljenih
dre u modrim gudurama oblanim
tog tijela koje tiinom zbunjuje
umor mora i samou trava.

Za sve su kriva naa djetinjstva

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraivai
zaputenih predjela mate
nenavikli na poslunost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah na
od divljih kopita koja e nas pregaziti
i od kamena meanih koji e razdvojiti nau mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naa ela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakanjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteale i tune.

Ivan Slaming

Barbara
Veernja akula barba Nike
Barbara bjee bijela boka
Barbara bjee vrsta, iroka
Barbara bjee naa dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na alu
ko tandarac lagan na maestralu.
To je laa to rijetko se raa
to je prova staroga kova,
to je krma to sitno se drma
kad vjeto promie izmeu molova
ko mlada krmarica izmeu stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' jo ljudi poput nas,
ima l' jo mora, ima l' zemalja,
ima l' jo vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreu!
Na kakvim sam munjama palio svijeu!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit u sviu svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uveer - bijeli kruh sa putrom.
A uto more uto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjaa, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Jo jedan kabli nek proe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.
"Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar m' dolce in questo mar.
Ubili su ga ciglama
Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama
pod zidom, pod zidom, pod zidom,
Zute mu, kosi: hlape u, iglama,
a bio je, pitom, i pitom.

Jedan zuti i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat kao jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,

ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvukao, samo, repic:
otpuzao, pa se: uvukao, u zid,
u zid, uzi, duzi.


Evanelisti
Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakuasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a meu njima jedan zvrkast mali,
to sve je knjige prozreo od uba.

Sa borama, to peati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je deku
zapisat: Rije je bila u poetku.

I oni su se malom udili,
a on se opet njima udio,
i tako svi se udili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio njean, djetinjaste dudi
i kuio je Isusa ko ena.

Irena Vrkljan
arolija zaborava
U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez sredista svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjecanju,
zatvorenom u tamni obruc tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jucer,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izidju sve kosute
i poloze moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.
Ja zovem.
Neka dodje velika tisina,
neka dodje velika tisina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja vise ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,
ne osjecam krv.
U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam rijeci
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje koze,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji brise obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pcele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.
Ja zovem.
Neka se mora preliju
u presusen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napusta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.
Nadjite me,
vezite me,
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.
Vrijeme ljubavi
Kad prodje ova neobicna mjesecina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kise,
kada sve prodje,
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar
prema sredistu usamljene zvijezde
bit cu voda koja ispire sljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene,
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni prozivjeti.

Kosta Racin
Berai duhana
Na kantaru hladnom tuem ga mjere,
a mogu li da izmjere
na duhan, nau muku,
na slani znoj!
Na kantaru hladnom tuem ga mjere,a mogu li da izmjerena duhan,
nau muku,na slani znoj!
Od rane zore jutara ljetnjih
do u kasno doba veeri zimskih
on gladno pije tugu nau
i znoj i krv i snagu svu.
ut utim ini naa lica blijeda
i utu nam gou u grudi nosi.
U jutra rosna, u praskozorja svjea
pognuti u polju rodjenom
zaneseno mi ga beremo
List po list kidaj,
list po list nii,
list po list prevri, pritii,
list po list njeno i tuno redaj
i u dugi niz od kapljica znoja
i nade s kletvom i zelenim jadom
s pogledom tvrdim u oima mutnim
po krhkim listovima, utim ko zlato
priu gorku ivota prokletoga
nanii bezglasnu a tako jasnu.

Lenka
Otkako Lenka ostavi
razboj i tanku koulju
lanenu, nedotkanu
i na nanulama otide
duhan da redi zlaani
lice se njeno promijeni,
na oi joj pale obrve,
a usne se bolno zgrile
Nije Lenka rodjena
za duhan pusti, prokleti,
za duhan uti otrovni
za grudi kite rumene!
Prva je godina minula
kamen joj srce pritisnu,
druga je godina minula
bolest joj grudi razdera.
Trea je pak godina
zemljicom Lenku prokrila.
I nou kad je mjesec mlad
svilom joj grob ovijao
vjetri je tiho nad njome
alosno, tuno jecao:
Zato mi, zato ostade
koulja nedotkana?
Koulja bijae darovna

Sreko Kosovel
Ekstaza smrti
Sve je ekstaza, ekstaza smrti!
Zlatni tornjevi zapadne Evrope,
bele kupole (sve je ekstaza) -
sve tone u usijanom, crvenom moru;
sunce zalazi i njime se opija
hiljadu puta mrtav evropski ovek.
- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -
Lepa, o kako e lepa biti smrt Evrope:
kao raskona kraljica obuena u zlato
lei e u sarkofag tamnih stolea,
umree tiho, kao kad bi stara kraljica
sklonila zlatne oi.
- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -
Ali, iz veernjeg oblaka (poslednjeg
glasnika koji jo objavljuje Evropi svetlost!)
lije krv u moje umorno srce
joj, ni vode nema vie u Evropi
i mi ljudi pijemo krv,
krv iz slatkih veernjih oblaka.
- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -
Tek roen, a ve gori u ognju veeri,
sva su mora crvena, sva mora
puna krvi, sva jezera, a vode nema,
vode nema da opere svoju krivicu,
vode nema da njom ugasi
e sa tihom, zelenom jutarnjom prirodom.
I sve je vee, a jutra nee biti,
dok ne pomremo svi koji nosimo
krivicu umiranja, dok ne pomremo
do poslednjeg
Joj, onaj kraj, onaj jo zeleni,
oroeni zeleni kraj, njega jo,
sunce veernje, hoe li obasjati
toplim zracima? Jo njega?
More preplavljuje zelena polja,
more veernje vrele krvi,
a izlaza nema pa nema,
dok ne padnemo i ja i ti
dok ne padnemo i ja i svi,
dok ne umremo pod teretom krvi.
Zlatnim zracima sijae sunce
na nas evropske mrtvace.

Buenje
Izaao sam iz biblioteke.
Volim ih: to su tihi, davni grobovi, pritajeni
koraci dua, davnina koja je za sobom zastrla zavjesu
i ivi sama za sebe. Katkad volim knjige vie
od ljudi.
Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina
je lijepa.
Tiha je poput onog prozirnog ozraja ispred
muzeja. Sunce stoiki mirno sija posvud ive
ivahne rijei se prelivaju, blistaju; tu neto ivi
svoj tihi, pokopani ivot.
Govorili su da taj ivot nije ivot. Ko u njega
ulazi postaje tih i umire poput davnine.
Izaao sam iz biblioteke. Poljubio me otar vjetar,
ozdravljivao me od svijetlih, mirnih snova
koji su ivjeli tamo u polumraku.
A ipak mi se inilo veoma lijepim.
Kada sam se rasanio, inilo mi se da me
poljubila bijela djevojka u elo; hladan poljubac,
inilo mi se da umirem.
I sjetio sam se da sam se rasanio u ivot.

Aco opov
Dugo ivim na ovom mjestu
Dugo ivim na ovom mestu
nad kojim struje planinski izvori
i deca leptire love
a borovi u nemoj visini
razlistavaju tiinu vekova.
Dugo ivim na ovom mestu
i polako tamnim od vremena.
Gledaj, kaem, gledaj kakav si:
sebe da ne prepozna.
Oi su ove nekad imale dubine
kroz koje su elje tvoje ronile
ko dralovi kroz sunevinu,
sad samo su dve suvodolice
za sluajnih kia noivanja.
Nekad su ruke ove orale
po tronoj zemlji tvojih lutanja,
a sada lie na stabljike vrbove
ravaste nad vodama nerotkinje.
Nekad si, kaem, i ti kao deca
igrao s leptirima u ruci
a od njihovog zlatnog praha
cvetale su vinje u tvom vrtu.
Zato si bio nepaljiv
te dopusti da svi uginu meu tvojim prstima,
zato ne shvati da najvea je mudrost
da ima jednog ivog leptira iz svog detinjstva,
jednu toplu zvezdu na dlanu
da prosvetli ovo mesto
mesto gde dugo si osamljen iveo
dugo iveo od vremena pocrneo.

You might also like