iko Menetid Prvi pogled

Zovijee zora dan a slavno prolitje

Travicu drobnu van, zelen lis i cvitje,
Ja kad bih uhiden od ove gospoje,
Ke obraz nakiden u slavi vas poje.
S jutra, dim, na prozor pogledat opdah ja,
Ter tada moj pozor u taj as pozri tja:
Meni bi viditi jo lipu ner vilu
Gospou sjediti u rucu pribilu.
Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu
Niz bijelo ter grlo kosice sve prosu;
Na elu ostavi dva prama od zlata,
Ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,
Da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
Rukami zahitri na glavi venac lip;
Ozriv se ja jelin ter onas poe tja,
Ter gori ner pelin i emer ostah ja.

Dore Drid Djevojka je podranila

Djevojka je podranila, ruicu je brala;
S bosilkom ju razbirala, trudna je zaspala.
Nad njom poju dva slavica, djevojku su zvala:
"Ustan gori, djevojica, sanka ne zaspala.
Maglica se brijegom krade, sad je na te pala,
Cvitje hode opaliti koje si nabrala;
Jo te hode privariti, ako nis dobrala
Za vjenace drobnu ruu i cvitja ostala."
Djevojka se razbudila, slavicom se ozvala:
"A vi, slavji luanini, velika vam hvala,
Koji me ste razbudili, jurve bih zaspala,
Razbiraje drobnu ruu i cvitja ostala.
Sinod me je moja majka mladu hrabru dala,
Prid kojom sam vas veerak svezav ruke stala.
imi majka, imi bratac, prije ga nijesam znala,
Niti sam mu rosnu travu prid konja metala,
Razma sinod. Mila majko tebi budi hvala
Ka si meni djevojici mlada hrabra dala!"


Hanibal Lucid pjesme

Jur nijedna na svit vila

Jur ni jedna na svit vila
lipotom se ved ne slavi,
jer je hvale sve skupila
vila, ka mi srce travi.
Ne de biti, ni je bila,
njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se ved ne slavi
jur ni jedna na svit vila.

Vrhu njeje vedra ela
vridna ti se kruna vidi
od kosice, ku je splela,
kojom zlatu ne zavidi;
svakomu je radost vela,
kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
vrhu njeje vedra ela.

Obrve su tanke i crne
nad crnima nad oima;
crne oi kada svrne,
lovik tugu prem da ima,
tuga mu se sva odvrne
za veselje koje prima.
Nad crnima nad oima
obrve su tanke crne.

Kako polje premaliti
lica joj se ruom die,
rua nigdar pri na sviti
toli lipa ne izmie.
Mladost de se pomamiti,
kojano se za njom stie.
Lica joj se ruom die
kako polje premaliti.

Pri rumenih njeje usti'
ostao bi kuralj zada;
zubidi su drobni, gusti,
kako biser ki se sklada;
slatku ricu kad izusti,
bi rek mana s neba pada.
Ostao bi kuralj zada
pri rumenih njeje usti'.

Blaen, tko joj bude grlit
grlo i vrat bil i gladak;
srida ga de prem zagrlit,
iviti de ivot sladak;
arko sunce ne de hrlit,
da mu pojde na zapadak.
Grlo i vrat bil i gladak,
blaen, tko joj bude grlit.

Lipo ti je uztrepedu
prsi bilji sniga i mlika,
tere oi ni nje medu,
ki alosti idu lika,
jer ne mogu slatkost vedu
umisliti do vik vika.
Prsi bilji sniga i mlika,
lipo ti joj uztrepedu.

Prsti joj su tanci, bili,
obli, duzi, pravni, prosti,
gdi bi zelen venac vili
ali krunu od vridnosti,
koga ne bi prehinili,
od lefande da su kosti?
Prsti joj su ravni, prosti,
obli duzi, tanci, bili.

Od svih gospoj, ke su godi,
gospoddina njoj se prosi,
meu njimi jer kad hodi,
toli lipo kip uznosi,
bi rek tanac da izvodi,
tim se ona ne ponosi.
Gospoddina njoj se prosi
od svih gospoj, ke su godi.

Grihota bi, da se stara
ova lipost uzorita,
boe, ki si svim od zgara,
n' da bude stanovita,
ne daj, vrime da ju shara
do skonan'ja sega svita.
Ova lipost uzorita,
grihota bi, da se stara.

Tko ista izmota

Tko ista izmota iz zlata preden zlat
Ter ovoj omota gospoji bili vrat
I glavu pokrili? Tko li joj da elo
Ved nego dan bili vedro i veselo?
I arne obarvi uzvite nainom
Miseca u parvi dan ki je za minom?
I arno iz bila oka meda slaje
Kim duu iz tila vadi poziraje?
Nje kosa nathita vridnostju i cinom
Sva blaga od svita i sunce svitlinom,
Nje ela za diku i za dragost mnogu
Oi se loviku nasitit ne mogu,
Obarvmi oida razum i dobru dud
Kako svitlost svida kroz bistar caklen sud;
Pozorom u lugu zvir bi pitomila,
Zlu volju i tugu svaku prilomila.
Da tko li ruicu sabra i ilj bili
Ter prosu po licu gizdavoj toj vili?
Tko perle od valje upored izniza
I zgor od kuralje usta joj proriza?
Tko garlo iz bila mramora i ruke
I parsi izdila s dvi drage jabuke?
Tko li joj u smihu, tko li u hojenju,
Tko milost u tihu poda govorenju?
Riju bi onada majku utolila
Kad ju glas zapada smarti sinka mila,
Licem veselila tamni bi pakal taj,
Smihom otvorila nebo i svitli raj.
Od bisera venac na garlo da stavi,
Aliti parstenac na ruku gizdavi,
Ne bi joj pridali urehe ni gizde,
Da od nje prijali jak od sunca zvizde.
udna je stvar nika viditi kad hodi,
Kolik dvor od dika za sobom uzvodi,
udo je jo vede gledati gdi Ljubav
Krili ustrepede na njeje parsi stav,
Koliko da ide da svitu pokae
Dad joj je loide ondeka najdrae.
Onde luk protee, onde oganj niti
Kojimno svit ee i nebu jo priti.
Za modi tvojih ruk, za lipost tvojih kril,
Ljubavi, i za luk i za tvoj zlatan stril,
Dopusti da samo nje dik se nagledam,
Moj elji, inamo da pojde, ja ne dam.
Jer lipost toliku da ljubi, da garli
Ni dano loviku koji je umarli.
Davo se ne svida neg me li zanosi
Taj elja naprida i vedi dar prosi.

Od kola

Neharnu sluim gospoju, za mani danke tradu,
Za virnu slubu jer moju nede mi dati pladu.
Ni de uzu oblagati, kojom me eljna sveza,
Koja me hode skonati, toliko me zateza.
Svaki as u me strilicu hita, i ne poiva,
A aranu li tulicu nigdar ne ispranjiva.
A za man se je zaitat, jer ova zlata strila
More i gvozdje prolitat, i sva oruja cila.
Meni ti prsi propade kroz sva eliza oruna,
Kada me rana dopade u srid srdaca tuna.
Svak ti se zaman zahodi daleko i sakriva,
Jer ova svudi nahodi strilica i prispiva.
Ja ti se hotjah, prik svita neboac da odbignu,
Ajme, strilo jadovita, brzo ti me dostignu!
Svak ti se zaman jo moli, pridaje i umilja,
Jer se tad vedma oholi i s vedim jadom strilja.
Ja se molih duga lita ponien i umiljen,
Ajme, strilo jadovita, vedma ostah ucviljen.
Jo je zamani vapiti, skucati, uzdihati;
Britke je rane trpiti, i mue izdihati.
Nu se dir, vilo, spomeni, rob ti se dah i suanj,
A ni krivine u meni, a nisam glavom duan.
Nu se zagledaj, gospoje, u moju viru pravu,
Kako no i ja u tvoje lice i rusu glavu;
Vidit de, vira da moja nadhodi sve virnosti,
Kako no, vilo, i tvoja lipota sve liposti.
Kako se tebi pristoji, kako se prosi za te,
Da tvoja glava ne stoji brez vridne krune zlate,
Tako se i meni pristoji, koji bih umrl za te,
Da moja vira ne stoji brez koje godi plate.
A dosti sam, ma radosti, pritrpil jada i muke,
Vrime je, smrtnoj alosti izmi me jur iz ruke.


Branko Radievid aki rastanak

Oj, Karlovci, mesto moje drago!
K'o detence doao sam amo;
Igra bee jedino mi blago;
Slatko zvah ja med i smokvu samo.
Dete malo - goludravo tie -
Doe tie, pa se tu navie;
Ovde, ovde, gde krioce malo
Prvi put se sretno ogledalo;
Iz poetka, od grane do grane,
Od drveta jednog do drugoga,
Dok je smelo setiti se strane,
Setiti se neba visokoga,
Dok je moglo krila svoja laka
Nebu didi tamo pod oblaka!
Pod nebo se dig'o ptid i sada;
Al' veseo nije k'o nekada!
Gleda dole, reku, vrelo, luga,
Drva, bune, gore i vrleti,
Pa mu s' ine do toliko druga,
Do toliko uspomena sveti',
S kima dane prelepo probavi,
Pa ih sada mora da ostavi.
Teko mu se, teko rastaviti;
Ali ta de, kada mora biti!
Za njih srce njemu mlado tue,
Ali neto na daleko vue...
. . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . .
Vinogradi, zbogom umiljati,
Zbogom groe, - nedu te ja brati!
Ao, berbo, tebe alim kletu!
Ta ta lepe od tebe na svetu?
Ko tebeka nikad ne video,
ta je jote sirotan video?
Ao, brado, amo u to doba,
Doi, vidi, uj, pa hajd' u groba!
Zora zori, sve poustajalo,
Pa s' uz brdo veselo nagnalo;
Svirac svira, puke popucuju,
Mome poju, momci podvikuju -
Jote malo - eto vinograda.
Gledaj sada ubavoga rada:
Beri, nosi, as dole as gore;
Momci klikdu, a pesme se ore:
"ivo, ivo!" jedan drugog kori;
ivo s' radi, al' niko s'ne mori.
Gledni samo, posle uje svake,
Gledni, brate, one noge lake!
Ta tek to se svirac uje
Ved u kolu s' podskakuje.
Kolo, kolo, svirac svira,
Noga zemlju ne dodira;
"Sitno, brate, ijujuju!"
Momci ili podvikuju;
"Svirac svira,
ne da mira,
A jo vie devojice,
Njine oi i noice!
Dede, brate, ijujuj,
De, poskoi, ne luduj!
Ko bi jako momak bio,
Pa se ne bi pomamio!
Ao, sele bosonoga,
Zla ti maja do zla Boga -
Ne dala ti arapica,
Ni laganih papuica,
Da uini klepa klapa -
Za tobome, duo, skapa'!
Oho, sele vita stasa,
Dr' se bradi oko pasa!
Kolovoa kolo vija,
Kolo leti, znoj probija -
Al' u tvoji' nedri tude
Okle snega do dve grude?
udo, sele, divno udo,
Ala bih se mlaan grud'o!"...
Kolo, kolo, naa dika,
Puka puca, cika, cika,
Pa sve tako, pucaj, beri,
Pevaj, igraj, do veeri.
A kad sunce vede seda,
Besna momad jo se ne da;
Ide kudi, podvikuje,
Puni puke, popucuje,
Svirac svira, moma poje:
"Kolovoo, zlato moje!"...
Pa u krmu, te do zore,
Kolo igra, pesme s' ore;
A u zoru s' zajuhue,
Udri opet ka' i jue.
Zbogom pesme, zbogom kolo,
Zbogom momci naokolo,
Zbogom kito moma mladi',
Zbogom grozde, zbogom vinogradi!
. . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . .
Sunce jarko zalo ved odavna;
Ot''o danak, dola nojca tavna.
Mome platno davno pokupile,
Pa s' odavde mene izgubile.
Sve mi milo nojca rasplaila;
to ne mogla, u tamu zavila...
Al' opet ini se meneka
Kao bela da zorica zori:
Tice poju, gore stoji jeka,
A kraj mene potoid ubori.
Ja se etam, druina sa mnome.
Mi idemo Strailovu tome.
Pod nogama ona rosna trava,
A sa strane brda mirisava,
A ovde se potok poalio,
Pa nam puta mladim prepreio;
Preko njega skaemo lagani,
I evo nas na drugojzi strani.
A odavde sve jo ubavije -
Kako samo dolina se vije!
Kako gora podigla se gusta!
A po gori sva ta lipa pusta!
Lipa cveta, cvetidi miriu,
A uz miris vetridi uzdiu;
A uz vetrid kosi poklikuju;
Uz kosove brada podvikuju:
"Ao, dane , ala si mi beo!
Jo bih dugo gledati te hteo!
Al' kad mi se vee smrdi mora,
Nek' se smrkne izme' ovih gora!
Tu nek mi se hladna kopa raka,
Tu de meni zemlja biti laka"...
Zbogom ostaj, krasno Strailovo!
Mlogi te je u zvezdice kov'o;
Mlogi ree: Ao rajska sliko!" -
Al' ko ja te rad ne im'o niko!
. . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . .
Tambur, tambur, sitna tamburice -
Udri, pobro, u sidane ice!
Danas ima, a sutra nas nema,
Hajd' u kolo, ko de tu da drema...
Kolo, kolo,
Naokolo,
Vilovito,
Plahovito,
Napleteno,
Navezeno,
Okideno,
Zainjeno -
Bre, brado, amo, amo,
Da se skupa poigramo!
Srbijane, ognju zivi,
Ko se tebi jo ne divi!
Hrvadane, ne od lane,
Od uvek si ti bez mane!
Oj Bosane, stara slavo,
Tvrdo srce, tvrda glavo,
Tvrd si kao kremen kamen
Gde stanuje ivi plamen!
Ao, Ero, tvrda vero,
Ko je tebe jote ter'o?
Ti si ka'no hitra munja,
to nikada ne pokunja.
Ao, Sreme, gujo ljuta,
Svaki junak po sto puta!
Crnogore, care mali,
Ko te ovde jo ne hvali?
Maem bije, maem see,
Maem sebi blago tee:
Blago - Turska glava suva,
Kroz nju vetar gorski duva!
Oj sokole Dalmatine,
Divna mora divni sine!
Oj ti krasni Dubrovane,
Na i danas beli dane,
Ta se pesma iz starine,
Puna slave i miline!
Oj Slavone tanani!
Banadane lagani!
Oj Bavani zdravo, zdravo,
Ko j'u pesmi vedi avo!
I vi drugi du Dunava,
I vi drugi gde je Drava,
I vi drugi, tamo, amo,
Amo da se poigramo!
Hvatite se kola toga,
Od vinjega je ono Boga!






Stanko Vraz ulabije

1.
Sred zemlje slovinske
bio se grad vidjeva,
U tom bijelom gradu
ponosita djeva.

U te djeve jedno
Mome zarobljeno
Vapi i narie
gorko rascviljeno.

2.
Ti bi, grade,
Bio bez tvoje djevice
Tuan, ko bez Vil
zelene gorice.

Ja bih bio sretan,
slobodan ko ptica,
Da nikad ne vidjeh
Njena krasna lica

3.
U dolu, u dolu
do tri hladna vrela:
Ah, ne mogu zabit
Njena lica bijela...

Lice, oi, usta
tri rijei malene,
Al se od njih rodie
pjesni nebrojene.

4.
jutrom svaki listak
blista od rosice
Sjajnije neg alem
na kruni carice.

Jutrom svaka grana
glasom ptice zbori;
Jutrom svako srce
bogu se otvori.

5.
Jutrom te ja vidjeh:
nebo - tvoje lice,
Munje - crne oi,
strijele - trepavice.

Jutrom u oima
suza mi zablista
-Ko u ranoj rui
rosa srebroista.

6.
Jutrom uh
bi redi da krilatac zbori
Gdje ti do tri rijece
naki progovori.

Srce mi se otpre,
u nj boid uleti,
Pa sad tu caruje
i zimi i ljeti

7.
Ljuven plam to me
Ne toliko rascvili,
Njoj samo povjeri
hi posestri Vili.

Nu to dosad tajno
skrivala bi mila,
Sad u svijet raznosi
posestrima Vila

8.
drobna ptica eva
u nebo se skriva,
Al ju odavaju
usta ljubezniva.

A ja ime drage
skrivam u pjesmice,
Al pjesmice viu:
"Ljubice! Ljubice!

9.
Pred oim mi trepti
rumen od zorice,
Otkako zaglednuh
Njeno rajsko lice.

A na srcu guje
od ljubezni bdiju,
Otkako me zgodi
strijelj Njenih oiju!

10.
Majka kaza: "Sinko!
tuj boga i moli!"
A da Lelja bog je
,nauih u koli.

-Ne divi se dakle,
brate srca moga!
to ja cijenim Lelju
i tujem ko Boga

11.
Slast, milina rijei
to joj usta kiti,
Stas ponosno vitki
i hod plemeniti:

To su uitelji
to me mome mlado
Nauie pjevati:
"Lado, Leljo, Lado!"

12.
Kosa to zahita
srce kano mrea
,Pogled, nehotice
to na plijen prea:

To su oni hari,
hari milotravni,
to me uhitie
te sam sluga stavni.

13.
Krasota aneoska,
ar rijei slovinski';
Meu duom, tijelom
sklad divni vilinski:

To je visok izvor
od mojih pjesmica
to de dotle tedi
dok s gore bistrica

14.
Krasni Njezin obraz
rua je o zori,
A srce slobodna
srnica u gori.

Moj je pako obraz
lijer o ranoj rosi,
A srce titranka,
koju djeva nosi.

15.
Odisej je drugom
zavotio ui,
Da mu od Siren sen
'jedno ne zabui.

I ja ih zaepim
od Ljubice mlade,
Al mi glas u srce
kroz oi se krade.

16.
Svatko se zanosi
u mlade godine
Od nje oiju vatr
ei lica miline.

Ma i njima srce
bilo okovato
od njih bi se smeli
i Diogen i Kato
(itd.)


Vojislav Ilid

Grm
M

.
-
.

,
,
' ,


Ispovest
Na trosnom cunu, bez krme i nade,
U meni vera gubi se i mre;
Ja vise nista ne verujem, nista|
Il' bolje reci: ja verujem sve.

Na moru burnom ljudskoga zivota
Prerano sam upoznao svet:
Za mene zivot nistavna je senka,
Za mene zivot otrovan je cvet.

Trpi i zivi|... Prijatelju dragi,
O mnogo cemu mislio sam ja -
O blago onom, ko ne misli nista,
Taj manje tuzi, manje jada zna|

. . . . . . . . . . . . . . .

Burne su strasti izvor mnogih zala,
Nesreci ljudskoj pocetak je strast;
More zivota one strasno mute,
Nad ljudskom dusom njihova je vlast.

. . . . . . . . . . . . . .

Sve, sto god zivi-svom se padu kloni
Promenom vreme oznacava hod;
Ono nam daje veru i obara,
Slabi i snazi ceo ljudski rod.

Zimska idila

Z ,
, .
, ,
.

,
.
,
.

,
,
,
, .

,
. .
, , ,


: , ,
.
. ,
, .

... ( ,
' )
. ,
.

, ,

. ,
.

. ,
, ,
.

, ,
. ,
.


, , .
. . .
, ;
, , ,

.
,
;
,

, .
: ,
, ,
, ?

! ,
.
' , , ;
, :

,
, .
,
;

, , .


Jovan Jovanovid Zmaj
ulidi
ULIDI VII *
MESEINA AL' MESECA NEMA

Meseina, al' meseca nema;
Moja mila zelen venac snila,
Pak se malo u snu nasmijala,
Od toga se ponod zasijala.

KAI MI, KAI

Kai mi, kai,
Kako da te zovem,
Kai mi kakvo
Ime da ti dam,
Hodu li redi:
Diko, ili snago,
Ili du: lane,
Ili: moje blago,
Hodu li: duo,
Ili: moje drago
Kai mi kakvo
Ime da ti dam
Sve su to mila
Imena i lepa,
Kojima Srbin
Svome zlatu tepa.
Al ja bih proveo
itav jedan vek
Traedi lepe,
Milije i slae
Dinije ime,
to jo ne u svet,
Da njim nazovem
Moj rumeni cvet.

TIHO NODI, MOJE SUNCE SPAVA
TIJO NODI

Tijo, nodi,
Moje sunce spava;
Za glavom joj
Od bisera grana,
a A na grani
K da neto bruji,
To su pali
Sidani slavuji:
ice predu
Od svilena glasa,
Otkali joj
Duvak do pojasa,
Pokrili joj
I lice i grudi,
Da se moje
Sunce ne probudi.

ULIDI, ULIDI

ulidi, ulidi,
Slabiji i jai,
Poljupci, poljupci,
Sad dui, sad kradi!

Poljupci se boje,
Da ih ko ne uje,
Ja svojima ne dam,
Da brzo prohuje.

Drago moje, drago,
Nema smrti leka,
Poljupci su vreli,
Al' smrt ladna eka;

Kad nas jednom zgrabi,
Pa u nita mai,
Poljupci de ivet'
U ulidi nai.

Tajna Ljubav
Uzdahnu devojka,
Uzdahnu i ja,
Uzdisaji, njen i moj,
Jedan drugog vija.

Leteli su prolecima,
Po cvetov'ma svima,
Zumbul trenu pa oba
U sebeka prima.

Slavujak se napio
Iz case zumbula,
Lin'o pesmu iz srca,
Zora ga je cula.

Cula ga je devojka,
Cuo sam ga i ja,
Opet uzdah njen i moj
Jedan drugog vija.

Zna se mesto izabrano
Nasih uzdisaja,
Otkud slavuj svaku noc
Srdasce napaja.

A ujutru peva nam,
Mi slusamo nemo,
Pa sve bolje i bolje
Pesmu razumemo.

O, zumbule, zumbule!
O, ti zoro sjajna,
O, prolece, prolece,
O, ljubavi tajna!


ura Jakid
Ponod
.Ponoc je.
U crnom plastu nema boginja;
Slobodne duse to je svetinja...
To gluvo doba, taj crni cas -
Al' kakav glas?
Po tamnom krilu nema ponoci
Ko grdan talas jedan jedini
Da se po morskoj valja pucini -
Lagano huji - ko da umire,
Il' da iz crne zemlje izvire?
Mozda to dusi zemlji govore?
Il' zemlja kune svoje pokore?
Il' nebo, mozda, dalje putuje,
Da moju kletvu vise ne cuje?
Pa zvezde placu, nebo tuguje,
Poslednji put se s zemljom rukuje...
Pa zar da neba svetu nestane?
Pa zar da zemlji vise ne svane?
Zar da ostane -
Tama?...
I hod se cuje -
Da l' ponoc tako mirno putuje?
Ni vazduh tako tiho ne gazi -
Ko da sa onog sveta dolazi?
Il' kradom oblak ide navise?
Il' bolnik kakav tesko uzdise?
Il' andjo melem s neba donosi?
Il' ostru kosu da ga pokosi?
Da ljubav ne(j)de?... Da zloba nije?...
Mozda se krade, da nam popije
I ovu jednu casu radosti?
Il' mozda, suza ide zalosti?
Da nas orosi tuzna kapljica?
Ili nam mrtve vraca zemljica?
. . . . . . . . . . . . . .
Vrata skrinuse...
O, duse! O mila seni!
O, majko moja! O, blago meni!
Mnogo je dana, mnogo godina,
Mnogo je gorkih bilo istina;
Mnogo mi puta drhtase grudi,
Mnogo mi srca cepase ljudi;
Mnogo sam kajo, mnogo gresio
I s hladnom smrcu sebe tesio;
Mnogu sam gorku casu popio,
Mnogi sam komad suzom topio...
O, majko, majko! O, mila seni!
Otkad te, majko, nisam video,
Nikakva dobra nisam video!...
Il' mozda mislis: Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne cuje,
Sto pauk veze zicom tananom
Nad onim nasim crnim tavanom,
Medju ljudma si - medju bliznjima -"
Al' zlo je, majko, biti medj njima!
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laz se uvek onde nahodi
Gde ih po svetu podlost provodi;
Laska ih dvori, izdajstvo sluzi,
A nevera se sa njima druzi...
O, majko, majko, svet je pakostan -
Zivot je, majko, vrlo zalostan...

Na liparu
Jeste li mi rod?... sirocici mali|
Il' su i vas, mozda, jadi otrovali,
ili vas je slabe progonio svet?
Pa dodjoste samo - da kad ljude znamo,
Da se i mi malo bolje upoznamo,
U dvopevu tuznom pevajuci set...

Mi smo male,
Al' smo znale
Da nes nece
Niko hteti,
Niko smeti
Tako voleti
Kao ti;
- Ciju ci|

Moje tice lepe, jedini drugari,
U novome stanu, poznanici stari,
Srce vam je dobro, pesma vam je med;
Ali moje srce, ali moje grudi,
Ledenom su zlobom razbijali ljudi,
Pa se mesto srca uhvatio led.

S belom bulom,
Sa zumbulom,
Saren - rajem,
Rajskim majem,
Cvecem, mirom,
Sa leptirom,
Letimo ti mi
Srca topiti -
- Ciju ci|

Moje tice male, jadni sirotani|
Prosli su me davno moji lepi dani,
Uvelo je cvece, odbego me maj,
A na dusi osta, ko skrhana biljka,
Il' ko tuzan miris uvelog bosiljka,
Jedna teska rana, tezak uzdisaj.



Laza Kostid
Santa Maria della salute

Oprosti, majko sveta, oprosti,
nasih gora pozalih bor
,na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit' lepotu
,svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma'
,za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!
-Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece,
lud,utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud.
-O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene
,tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute
,Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Franc Preern Sonetni vijenac

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete ga od petnaest soneta,
da magistrale, to se triput sreta,
svih drugih skupa vee harmonije.
Izvire iz njeg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
slijededa krajem prednje je zaeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije:
U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su nodu u san pale,
svaka se opet, kad dan svane, prene.
Ti si ivota moga magistrale,
on glasit de se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.
Mokre i cvjetne rue poezije
kau to, to se usred grudi skriva.
Postalo mi je srce vrt i njiva,
gdje elegije ljubav sada sije.
Ti si im sunce. Na oknu te nije,
ne da mi nad' te, lui mila, iva,
u glumitu, na etnji, sreda kriva,
ni tu gdje kolo plesaa se vije.
Koliko puta ne mogu da svladam
ud to me goni za tobom;
al krije meni se ta ljepota koj se nadam.
Oko mi u samodi suze lije,
stog pjesme te to ti ih u ast skladam
iz kraja nisu gdje ih sunce grije.
I patnje su i pla im hrana bile,
Parnasa moga ruama: jo ljude,
s ljubavi za te, suze su se vrude,
i s ljubavi za domovinu, lile.
Pregorke misli, da Slovenac mile
ne ljubi majke u nj se nadajude,
da je ar tvoj raspalit nemogude,
gorinu su u srce moje svile.
elje i enje rodile su vede,
da s tvojim ime ut bi mi se smjelo,
da s domadom se milom pjesmom krede;
da usnulo Slovenstvo trgnem cijelo,
da vrate nam se opet ai srede,
jaahu ih da cvatu neveselo.
Jaahu ih da cvatu neveselo,
kao to, zavedena, rua rana
nikne pod mladim suncem jednog dana,
ako joj malo nasmijei se vrelo;
al brzo nagne glavu tuno svelo,
kad naleti pred burom magla gnana
i otrovna se s neba srui slana,
pokrije brda snijeg i polje cijelo.
Ko sunce tvoje sjalo mi je lice,
pogleda tvog sam pio zrake mile,
ljubavi cvati pruile su klice.
Al zrake sunca brzo su se skrile,
na mrazu puste ostale su,
nie, ura ih tamnih zatirahu sile.
Ura ih tamnih zatirahu sile
sve dane tom, to te ti pjesme poje;
zarati oaj i sve gnusno to je,
Erinije su ga se dohvatile.
Ko to je Orest kod Dijane mile
dobio opet zdravlje due svoje,
tako bi i od ljubavi se tvoje
smirile prsi, vjee vedre bile.
Razbjeae se sanje kratkoasne,
ko nagla munja nadanje bje cijelo,
to tamnijom nod uini kad zgasne.
Ne bje mi od tad vedro srce vrelo;
kako bi dakle pjesme bile jasne!
Lijepo, gle, cvijede zato im je svelo!
Lijepo, gle, cvijede zato im je svelo
i rijetke su i slabe, krhke sjene,
sred ruevine tako zaputene
cvjetaju rue katkad neveselo,
to kopriva im mnotvo sie tijelo,
i divlje bilje to to tamo vene;
al im u vrt, u lijehe ih zelene presadi netko,
cvasti ponu smjelo.
Tako bi blizu srca mog kraljice,
tu blizu tebe, sunca im,
dobile mod uvis rasti poezije klice;
eli li da bi ljepi cvijetak svile,
veselo gore uzdignule lice,
jasnog svog oka daj im zrake mile!
Jasnog svog oka daj im zrake mile,
daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga!
Tek njega tuje carstvo mraka zloga!
samo se njega plae vjetra sile.
Popustit briga lanci de to cvile,
spast de im tvrdo eljezo zbog toga,
s pomodu tvojom rane srca moga
zacijelit de, ko da i nisu bile.
Bit de mi tada opet vedro lice,
nada de ozelenjet srce svelo,
ustima dat glas sladak ko u ptice;
Oivjet de mi s nova srce vrelo,
pjesama vedrih rast de u njem klice
i vedrije de nov cvijet gnati smjelo.
I vedrije de nov cvijet gnati smjelo,
ko rue, kada mine zima huda
i proljet opet kae svoja uda,
i po drvedu prospe cvijede bijelo,
i izmami van pelu sunce vrelo,
i pastir prije zore ved vrluda,
u grmlju slavuj biglie bez truda,
prirodi radost prome bide cijelo.
O, znam da nisu vrijedne takve srede,
i strepnja da ti pjesma moja nije
dosadna, strah u srce moje mede.
>Nek bar te pjesme tvoja milost grije,
kojim, da hladi rane si sve vede,
poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.