Oajnik

Zasto nad gradom mjesec

Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.
Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!

Molitva na stijeni
Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam na osami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!
Akvarel
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!
Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,
Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.
U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

U oraju
U oraju, u irokom
Vrelo podne zrake toi
U oraju u irokom zlata blijete
Sve je tiho, bolno tiho
Mlada vrba uno soi.

Kroz oraja, kroz iroka
Vode teku, nose dane
Ko i lane.
Avaj tugo!
Bijelim platno runo zlatno
Moje dane uplakane.

U oraju, u irokom
Zlatne vode, zlatne dane
Tkaje lisno zelen-granje
Sve je tiho, bolno tiho.
umi rijeka.
Neko pjeva
Aoj nane, mila nane
Lele meni
Odnese mi tiha voda
U nepovrat mlade dane.
Aoj nane, mila nane
Lele meni
Teke li su noi same.

Vihor

Krajinom vjetar, oluja i huk,
bijesni pejsae lome.
U srcu ptijem strah.
A srce moje napet je luk
i mis'o srelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
svlad'o sam junaki krikove bola
a milju prob'o volebni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
vjeiti pjeak i dugih drumova brat,
ja, sin predaka neznanih,
ljubavnik zora ranih,
ja gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kova vjetrova, sanja
i sija u vjenost proerdanih dana,
juriam na stvarnost,
prelazim bojita,
iskrivih koplja, izlomih tite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
ko rana iz koje krv tee.
Ja ne znam gdje e me ostavit' dan,
a gdje zatei vee.

Nosi me, oluj, nosi me huk.
Bjesovi prate s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propite!
Gle, krv mi tee iz rana!
I cijelu no ja jezdim tako
kao vilenjak, ko vitez luda,
dok oluj prati, urlaju uda
i pak'o uasa svijetom bjei.

Zora se nasmijei na vrku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma lei!

Labudova pjesma

Znam, nemam te, drue,
Al ti ipak piem
Po jatu lasta
to vrh mene krue,
Po jesenjem vjetru
to put juga ode,
Po eljama to me
U zaviaj vode.

Znam, nemam te, drue
U snu te pretvorih
U vinograd modar
to niz brijeg slazi.
Bjeim u tiinu.
Ona vjeno pazi
Da vrijeme miso
Ko ivot ne gazi.

Za mnom bura lei.
Slomljena joj krila
Nekada je ona
Moja mladost bila.
Tiina je na njoj
Sada gnijezdo svila.
U njem miso sjedi
Gdje je radost bila.


Zvuci u srcu

Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih cujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
ivotnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noci,
Puni su bijesa ostre bure,
Puni cokota kad soci.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljecne vode
Sto hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mrznje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne prigusi
Ljudskim srcem sto vole,
Oni se upise u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce ranise ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al' strijelu uvijek iscupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi zao sto dani bjeze,
Jer kao bljestavi zivota snovi
Ti zvuci u djelu leze.

ekanje

Sred tihe noci srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirisu u avliji vasoj.
Gore visoko pod strehama plocnim
Zacutali su golubovi u sirokoj tisini.

Moj dom je pust.
Sjedim u basti sam.
Cekam na nekog -
Ah, niko doci mi nece!
Samo jasmini mirisu u avliji vasoj
I mjesec se smije kroz smokvino lisce.

Kroz noc vjetrovi sapucu.
Suti grad.
U mjesec dizu se minareta
K'o bijele pozudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad rasplece kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje blijeste.

O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuce vase
Zidovi su visi od gradskih bedema.