ROSA

L U X E M B U R G


PISMA
IZ ZATVORA





NASLOV ORIGINALA
ROSA LUXEMBURG
BRIEFE AUS DEM GEFNGNIS
Verlag der Jugendinternationale
Berlin Schneberg
1922




PREVELA
VERA GEORGIJEVI


ZORA, Zagreb 1951



















PISMA IZ ZATVORA























IZ LEIPZIGA


( Dopisnica )
Leipzig, 7 . 7 . 16.

Draga moja mala Sonja !

Danas je vlana ega, kao obino u Leipzigu teka, loe podnosim ovdanje podneblje. Prije
podne sam itava dva sata sjedila u parku pokraj jezera i itala Bogatog oveka . Stvar je
sjajna. Jedna stara bakica sjela je uza me, pogledala naslovnu stranu i osmjehnula se. To mora
da je lijepa knjiga. I ja volim itati knjige. Prije nego to sam poela itati, pregledala sam,
naravno, drvee i bunje parka i sa zadovoljstvom sam ustanovila, sve sami stari znanci. Dodir s
ljudima naprotiv me, sve manje raduje, mislim, da u se doskora povui u pustinju kao i sv.
Antun, ali ovaj puta, sans tentation . Ostanite vedri i mirni.
Srdano vas pozdravlja
Rosa
Mnogo pozdrava djeci.


_____________

Ova je dopisnica jedina iz slobode. Dne 10. 7. 1916. bila je Rosa Luxemburg uhapena.
Bogati ovjek od Galsworthyja.
Bez iskuenja.





IZ BERLINA

( Dopisnica )
Berlin, dne 5. 8. 1916.
(Zatvor u ulici Barnim)

Draga moja mala Sonja !
Danas, 5. kolovoza, upravo sam primila oba Vaa pisma zajedno; pismo od 11. srpnja (!!) i ono
od 23. srpnja. Pota, kako vidite, putuje k meni dulje no u New York. U meuvremenu sam
primila i knjige, koje ste mi poslali, najsrdanije Vam hvala na svemu. Vrlo mi je ao, to sam
Vas morala ostaviti u Vaem poloaju, a kako bih rado s Vama opet malo lutala poljima ili s
kuhinjskog balkona gledala zalaz sunca... Primila sam od Helme opirnu kartu s opisom
putovanja. Mnogo, mnogo vam hvala i za Hoelderlina. Samo ne biste trebali da razbacujete toliko
novaca na mene, to me jako mui. Srdana vam hvala i na svim dobrim stvarima i na poljskom
cvijeu. Piite mi skoro, pa u moda jo u ovom mjesecu dobiti. vrsto vam i toplo stiem
ruku. Ostanite hrabri i ne dajte se slomiti. U mislima sam s vama. Pozdravite mnogo Karla i
djecu.
Vaa Rosa

Pierre Loti je sjajan, druge knjige jo nisam itala.





IZ WRONKEA


( Dopisnica 4 )
Wronke, 24. 8. 1916.

Draga Sonjika, zato sada ne mogu biti uz Vas!
Silno me je pogodilo. Ali molim Vas ne klonite duhom, mnogo e biti drugaije nego to je sada.
O t p u t u j t e o d m a h. Nekamo na selo, u zelenilo, gde je lijepo, i gdje ete imati dobru
njegu. Nema ni smisla ni svrhe, da i dalje ostajete ovdje i da sve vie propadate. Do posljednje
instancije mogu opet da prou tjedni. Molim Vas, otputujte to pre uzmognete... I za Karla e to
biti olakanje, kad sazna, da ste na oporavku. Tisuu puta hvala na Vaim milim rijeima od 10. i
na lijepim darovima. Idueg emo proljea sigurno zajedno etati po poljima i Botanikom vrtu,
ja se ve sada tome veselim. Ali sada otputujte negde, Sonjika!. Ne biste li mogli na Bodensko
jezero, da malo osjetite jug!? Svakako bih htjela da Vas vidim prije Vaeg polaska. Podnesite
molbu upravi. Piite mi opet uskoro nekoliko redaka. Ostanite mirni i vedri uprkos svemu !
Grlim Vas.
R.
Tisuu srdanih pozdrava Karlu.
Obje karte od Helmi i Bobbija primila sam i mogo sam im se radovala.
_________________
4 Ova je dopisnica pisana na dan, kada je druga instancija osudila Karla Liebknechta na 4 godine
robije.


Wronke, 21. 11. 16.

Ljubljena moja mala Sonjika,

saznala sam od Matilde, da vam je poginuo brat, i sva sam potresena od ovog udarca, koji Vas je
zadesio. Koliko toga morate u posljednje vreme podnijeti! A ja, ne mogu biti uz Vas, da Vam
dadnem malo topline i da Vas razvedrim... U brizi sam takoer i za Vau majku, kako e ona
podnijeti ovu novu bol. Teka su ovo vremena, i svi mi moramo pisati dugaku listu gubitaka u
ivotu. Sada moe zaista svaki mjesec vrijediti kao godina kako je bilo kod Sevastopolja. Nadam
se, da u Vas doskora moi vidjeti, od sveg srca eznem za tim. Na koji ste nain primili vjest o
bratu, od majke ili izravno? I to ujete o drugom bratu? Tako sam htela da vam po Matildi neto
poaljem, no ovdje na alost nemam nita, nego mali areni rupi, nemojte ga prezreti. On treba
samo da Vam kae, da Vas mnogo volim. Piite mi uskoro nekoliko rijei, da vidim, kako ste.
Tisuu puta pozdravite Karla. Od srca Vas grlim.
Vaa Rosa


Mnogo pozdrava djeci!




Wronke, 15. 1. 17.

... Ah, danas sam proivela gorak as. Zviduk lokomotive u 3,19 sati objavio mi je, da je
Matilda otputovala, i ja sam, upravo kao ivotinja u kavezu trala uzdu svog zida svoju
uobiajenu etnju, amo i tamo, i srce mi se grilo od bola, to i ja ne mogu odavde, o, samo
daleko odavde! Ali to nije nita, obuzdala sam svoje srce, i ono je moralo uutjeti, ono je ve
naviklo da me slua kao dobro dresiran pas. No, ne govorimo o meni.
Sjeate li se jo, Sonjika, to smo namjeravale, kad zavri rat. Htjele smo zajedniki
otputovati na jug. I mi emo to uiniti. Znam, da sanjate o tome, kako ete sa mnom u Italiju,
koja je za Vas neto najvie. Ja, naprotiv, nameravam da Vas odvuem na Korziku. To je jo vie
nego Italija. Tamo ovjek zaboravlja Evropu, barem modernu Evropu. Zamislite iroki herojski
krajolik, s izrazitim obrisima bregova i dolina, u visinama same puste peine plemenito-sive boje,
dolje bujne masline, lovor-vinje i prastaro kestenje. Iznad svega toga tiina prasvijeta, ni
ovjejega glasa, ni ptijeg klika, samo rjeica ubori negdje izmeu kamenja ili u visinama
arlija meu peinama vjetar -- -- -- onaj isti, koji je nadimao Odisejeva jedra. A ljudi, koje
susreete, potpuno su u skladu s krajolikom. Iznenada se na pr. iza jednog zavoja gorske strane
pojavi karavana. Korzikanci idu uvijek jedan za drugim u karavani, ne u gomili kao nai seljaci.
Naprijed obino tri pas, za njim ide koza ili moda malo magare, natovareno vreama punim
kestenja, njih slijedi velika mazga, na kojoj sjedi ena s nogama oputenim uz jednu stranu
ivotinje, drei u naruaju dijete. ena sjedi nepomino, visoko uspravljena, vitka kao empres,
a pokraj nje koraa bradat mukarac, mirnog i odlunog dranja. Oboje ute. Zakleli biste se, da
je to sveta obitelj. I takve prizore susreete na Korzici svuda. Mene su takvi prizori svaki put
toliko potresli, da sam i nehotice htjela kleknuti, to uvjek inim pred savrenom ljepotom.
Tamo jo ivi i biblija i antika. Mi moramo onamo, i to onako, kao to sam ja radila: prepjeaiti
otok s jednog kraja na drugi, svaku no poivati na drugom mjestu, a svaki izlazak sunca
pozdraviti ve u hodu. Privlai li Vas to? Bila bih sretna, kad bih vam mogla prikazati taj svijet...
itajte mnogo, vi morate mnogo i duhovno napredovati, a Vi to moete. Vi ste jo svjei i
gipki. Sada moram zavriti ovo pismo. Budite vedri i mirni u ova vremena.
Vaa Rosa





Wronke, 18. 2. 17.

... Ve dugo me nije nita potreslo, kao kratka Marina obavijest o Vaem posjetu kod Karla,
kako ste ga nali iza reetaka i kako je to na Vas delovalo. Zato ste mi to preutjeli? Ja imam
pravo da sudjelujem u svemu, to Vam prouzrokuje boli, i ne dam da mi se to pravo uskrauje.
Taj me je dogaaj uostalom ivo podsjetio na moj prvi susret s mojom braom prije 10 godina u
varavskoj tvravi. Tamo ovjeka predvedu u jednom pravom dvostrukom kavezu od ianog
pletiva. t.j. jedan manji kavez stoji slobodno u drugom veem kavezu, i ovjek mora tako
razgovarati kroz svjetlucavu mreu jednog i drugog kaveza. Kako se to zbilo upravo poslije moga
6-dnevnog trajka glau, bila sam tako slaba, da me je konjiki kapetan (na zapovednik tvrave)
morao gotovo nositi u razgovornicu, a ja sam se obim rukama vrsto drala za icu; to je dakako
pojaavalo podsjeanje na divlju zvijer u zoolokom vrtu. Kavez je stajao u prilino tamnom kutu
sobe, a moj brat je prislonio svoje lice gotovo sasvim na mreu, te je cijelo vrijeme pitao: Gdje
si?, i bisao sa naoala suze, koje su mu smetale kod gledanja. Kako bih rado i radosno ja sada
sjedila u kavezu u Luckom umjesto Karla!
Zahvalite srdano u moje ime Pfemfertu za Glasworthyja. Juer sam ga doitala i vrlo se
veselim. Taj mi se roman dakako mnogo manje sviao nego Bogati ovjek, a ni za to drugo,
ve zato, jer tamo vie prevladava socijalna tendencija. Ja kod romana ne gledam na tendenciju,
ve na njegovu umjetniku vrijednost. Stoga me smeta kod Svjetske brae suvie velika
duhovitost Galsworthyja. Vi ete se tome uditi. Ali to je isti tip kao Bernhard Shaw i Oskar
Wilde, tip, koji je sada veoma rairen meu engleskom inteligencijom, tip veoma pametnog i
profinjenog, no blaziranog ovjeka koji sve u ivotu promatra sa podsmjeljivom skepsom. esto
se moram glasno nasmijati finim ironinim opaskama, to ih Galsworthy ini na najozbiljniji
nain o svom vlastitom glavnom junaku.
Ali kao to se zaista dobro odgojeni i otmjeni ljudi nikada ili rijetko kada izruguju svojoj
okolini, iako zapaaju sve, to je na njoj smijeno, tako isto ni pravi umjetnik nikada ne ironizira
svoje vlastite likove. Da se dobro razumijemo. Sonjika, to ne iskljuuje satiru velikog stila. Tako
je na pr. Emanuel Quint od Gerhardta Hauptmanna najkrvavija satira pisana u posljednjih sto
godina o modernom drutvu. Ali se sam Hauptmann pri tome ne kesi, on na kraju ostaje druih
usana i iroko otvorenih oiju, u kojima svjetlucaju suze. Galsworthy, naprotiv, svojim duhovito
ubaenim primjedbama djeluje na mene tako, kao susjed kod stola, koji mi prigodom veere kod
ulaska svakoga novog gosta u salon apne u uho neku zlobnu primjedbu o njemu ...
... Danas je opet nedjelja, najubitaniji dan za zatvorenike i osamljenike. Ja sam alosna, ali od
srca elim, da takvi ne budete ni Vi ni Karl. Piite mi doskora, kada i kamo ete konano na
oporavak.
Grlim Vas najsrdanije i pozdravljam djecu.
Vaa Rosa.

Ne bi li mi Pfemfert mogao jo togod dobro poslati? Moda neto od Th. Manna? Nisam jo
nita itala od njega. Jo bih Vas neto molila: sunce me na otvorenom poinje smetati, poaljite
mi, ako je mogue, u kuverti metar tankog crnog vela, protkanog crnim tokicama! Mnogo hvala
unaprijed.





Wronke, 19. 04. 17.

Juer sam se od srca veselila pozdravu na Vaoj karti, iako je zvuao tako alosno. Kako bih
voljela sada biti uz Vas, da Vas uzmognem nasmijati, kao onda nakon Karlovih uhapenja, kada
smo obje, sjeate li se jo? u kavani Frstenhof pobudile pozornost naim obijesnim salvama
smijeha. Kako li je to tada bilo lijepo, uprkos svemu. Na svakidanji lov za autom rano ujutro na
Postdamskom trgu, zatim vonja kroz rascvjetani zooloki vrt do zatvor u tihu Lehrterovu ulicu s
njezinim visokim brijestovima, na povratku obligatno silaenje u Frstenhofu, zatim Va
obligatni posjet kod mene u Sdendeu, gdje je sve ve bilo u svibanjskom cvatu, ugodni sati u
mojoj kuhinji, gde ste Vi i Mimi uz stol, prostrt bijelim stolnjakom, strpljivo ekale na proizvode
moje kuharske vjetine (seate li se jo finih haricots verts la Parisienne?... ). Uza to se jo ivo
sjeam stalno blistavoga toplog vremena, jer je samo kod takva vremena ovjek u pravom
veselom proljetnom raspoloenju. Onda, moji uobiajeni veernji posjeti kod Vas, u vaoj dragoj
sobici ja Vas toliko volim kao domaicu. Vama osobito dobro pristaje, kada s Vaim stasom
mlaahne djevojice stojei kod stola ulijevate aj, i konano o ponoi naa izmjenina praenja
kuim tamnim ulicama punim mirisa! Sjeate li se jo arobne mjeseine u Sdendeu, kad sam
Vas pratila kui i kad su nam se zabati kua sa svojim otrim crnim obrisima na pozadini slatkog
nebeskog plavetnila priinjali kao stare viteke tvrave?
Sonjika, tako bih eljela stalno biti uz Vas, zabavljati Vas, askati s Vama ili utjeti, kako Vas
ne bi obuzimale Vae crne zdvojne misli. Vi u svojoj karti pitate: Zato je sve tako? Oh, Vi
dijete takav je bio ivot uvijek, sve je u njemu sadrano; bol, rastanak i enja. ivot treba
uvijek uzeti sa svime to donosi, i s v e nam mora biti lijepo i dobro. Barem ja to tako inim. Ne
po promiljenoj mudrosti, nego jednostavno po svojoj naravi. Nagonski osjeam, da je to jedini
ispravan nain, na koji treba shvatiti ivot, i zato se osjeam stvarno sretna u svakom poloaju. Ja
ne bih htjela iz svoga ivota nita izbaciti i nita ne bih htjela da je bilo drugaije nego to je bilo
i to je sada. O, kad bih Vas samo mogla dovesto do takvog ivotnog shvaanja!..
Jo Vam se nisam zahvalila za Karlovu sliku. Kako li ste me samo njome obradovali! To je
uistinu bio najljepi dar za roendan, koji ste mi mogli dati. Slika stoji preda mnom na stolu u
dobrom okviru i svuda me prati sa svojim pogledom (Vi znate, da postoje slike, koje nam se ine
kao da nas gledaju, kuda god ih stavimo). Slika je izvrsna. Kako li se sada Karlo mora veseliti
vijestima iz Rusije! Ali i Vi osobno imate razloga da se veselite; sada valjda ne e Vaoj majci
nita smetati da doputuje k Vama. Jeste li ve uoili? Zbog Vas elim da to prije zasja sunce i
da otopli. Ovdje je tek sve u pupanju, a juer je padala snjena tua. Kako li sada izgleda moj
junjaki krajobraz u Sdendeu? Prole smo godine obje stajale tamo pred ogradom, i Vi ste se
divili bogatstvu flore ...
Nemojte se muiti pisanjem pisama. Ja u Vam esto pisati, a meni potpuno dostaje, ako mi
poaljete kratak pozdrav na dopisnici! Budite mnogo u prirodi i bavite se mnogo botanikom.
Imate li moj mali atlas za cvijee kod sebe? Budite mirni i vedri, predraga moja, sve e biti
dobro. Vidjet ete!
Srdano Vas i mnogo grli
uvijek Vaa

Rosa




Wronke, 2. 5. 17.

... Sjeate li se jo, kako sam Vam prole godine u mjesecu travnju u 10 sati ujutro oboje hitro
pozvala telefonom, da doete u botaniki vrt i da sa mnom sluate pjev slavuja, koji je bio pravi
koncert. Sjedili smo tada skriveni u gustom grmlju na kamenju pokraj neke male mlake; nakon
slavujeva pjeva, iznenada smo uli jednolik tugaljiv zov, koji je zvuao otprilike:
Gligligligligliglik! Ja sam rekla, i Karlo se takoer s time suglasio, da to zvui kao glas neke
ptice movarice ili vodarice. Nikako meutim nismo mogli pronai, kakva bi to bila ptica.
Zamislite, takav isti tuni zov ula sam iznenada jednog jutra, prije nekoliko dana, o v d j e u
blizini; srce mi je zakucalo od nestrpljivosti, da konano doznam, koja je to ptica. Nisam se
smirila, dok konano danas nisam pronala; nije to nikakva ptica movarica, nego je to
v i j o g l a v k a obina jedna vrsta sive une. Neto je malo vea od vrapca, a ime je dobila po
tome, to kad joj zapreti opasnost pokuava neprijatelja zastraiti smijenim pokretima i
micanjem glave. Hrani se samo mravima; koje skuplja na svom ljepljivom jeziku, kao to to ini
veliki mravoder. panjolci je zbog toga zovu hormiguere mravarka. Mrike je uostalom o toj
ptici spjevao vrlo zgodnu aljivu pjesmu, koju je Hugo Wolf i uglazbio. Osjeam se kao
obdarena, otkad znam, koja je to ptica s tim tugaljivim glasom. Piite moda o tome i Karlu,
veselilo bi ga.
to itam? Ponajvie prirodnoznanstvene knjige: zemljopis bilja i ivotinja. Juer sam upravo
itala o uzroku nestajanja prica pjevica u Njemakoj; to je pojaano racionalno umarstvo,
vrtljarstvo i poljoprivreda, koji pticama postepeno oduzimaju uvjete za naravno gnijeenje i za
naravnu ishranu; uplja stabla, ikare i uvenulo lie po vrtovima. Bilo mi je vrlo ao, kad sam to
itala. Nije mi stalo do toga, da ptice pjevaju ljudima, ve me slika laganoga nezaustavljivog
propadanja tih malih bespomonih bia toliko boli, da sam morala zaplakati. To me je podsjetilo
na jednu rusku knjigu od prof. Siebera o propadanju crvenokoaca u Sjev. Americi, to sam je
itala jo u Zrichu; i njih takoer kulturni ljudi korak po korak protjeruju s njhove zemlje i
izlau ih laganom stranom propadanju.
Mora da sam bolesna, kad me sada sve tako duboko moe potresti. Ili znate li ta? Koji put
imam osjeaj, da nisam pravi ovjek, ve neka ptica ili ivotinja u ovjejoj spodobi; u svojoj
nutrini osjeam se u jednom takvom malom komadiu vrta kao ovdje ili u polju, u travi meu
bumbarima, mnogo vie kod kue, nego na kakvu partijskom kongresu, Vama mogu to sve rei,
jer Vi neete odmah u tome nasluivati izdaju socijalizma. Vi dobro znate, da u uprkos tome
vjerovatno umrijeti na borbenom poloaju, bilo to u kakvoj ulinoj borbi ili u tamnici. Ali moje
najdublje ja pripada vie mojim sjenicama, nego drugovima. Ne moda zato, to ja u prirodi
nalazim utoite i smirenje, kao mnogi duevno propali politiari. Naprotiv, ja i u prirodi na
svakom koraku nalazim mnogo okrutnog, od ega jako patim. Zamislite, nikako ne mogu da
zaboravim slijedei mali doivljaj. Lani u proljee, kad sam se kroz moju mirnu malu ulicu
vraala sa etnje po polju, primijetila sam na zemlji malu tamnu mrlju. Sagnuh se i vidjeh tihu
tragediju: jedan veliki zujak leao je na leima i bespomono se branio nogama, dok su itave
rulje malih mrava vrvjele po njemu i ivoga derale! Zgrozila sam se, izvadila svoj rupi i
poela sam tjerati te brutalne bestije. Imala sam teku borbu s njima, dok sam ih svladala, jer su
bili tako uporni i bezobrazni, a kada sam konano uspjela osloboditi siromanog patnika, i kad
sam ga daleko poloila na travu, bile su mu ve dvije noge poderane... Pobjegla sam s munim
osjeajem da sam mu uinila moda veoma sumnjivo dobroinstvo.
Sada je ve tako dugaak sumrak. O, koliko su mi inae mili ti sati! U Sdendeu sam imala
mnogo kosova, a ovdje ih sada ni ne vidim ni ne ujem. Cijelu sam zimu hranila jedan par, a sada
su nestali. U ovo sam godinje doba obiavala u Sdendeu veerom lunjati ulicom; tako je lijepo,
kad jo pri posljednjem ljubiastom danjem svijetlu u ulinim svjetiljkama iznenada zatrepere
ruiasti plinski plamici, jo tako strani sutonu, kao da se sami sebe poneto stide. U to doba
proleti zaposleno ulicom nejasna pojava kakave zakanjele vratarice ili kune pomonice, koje
jo ure pekaru ili sitniaru, da togod kupe. Postolarova djeca, s kojima sam u prijateljstvu,
obiavala su se igrati na ulici i u mraku, sve dok ih s ugla jedan odreiti glas ne pozove kui. U
taj sat naao bi se jo uvijek po koji kos, koji se nije mogao smiriti i koji bi iznenada zavritao
kao kakvo neodgojeno dijete, ili bi brbljao iz sna i buno letio od drveta do drveta. A ja sam tamo
stajala nasred ulice, brojei prve zvijezde, ne hotei poi kui iz toga blagog zraka i sutona, u
kome su se dan i no tako njeno sljubili.
Sonjika, pisat u Vam opet uskoro. Budite mirni i vedri, sve e biti dobro, pa i s Karlom. Do
vienja u slijedeem pismu.
Grlim Vas,
Vaa Rosa



Wronke, dne 19. 5. 17.

... O kako li je sada ovdje lijepo! Sve lista i cvate. Kesteni su ukraeni divnim i svjeim liem,
ribizle su se osule utim zvjezdicama, ukrasna trenja s crvenkastim liem ve cvate, a krkovina
e uskoro procvasti. Dobila sam danas od Luise Kautsky, koja me je posjetila da se sa mnom
oprosti, mnogo potonica i mauhica, koje sam sama zasadila! Dva rondoa i jedna ravna lijeha
meu njima, i to uvijek naizmjenino potonice i mauhice sve se je dobro primilo, gotovo ne
vjerujem svojim oima, jer sam prvi put u ivotu sadila i sve je tako dobro uspjelo. Upravo u za
Duhove imati mnogo cvijea pod prozorom!
Ovdje sada ima mnotvo novih ptica, svaki dan upoznam po koju, koju jo nikada nisam
vidjela. Zbilja, sjeate li se jo onog jutra, kada smo s Karlom bili u botanikom vrtu i sluali
slavuja, tada smo vidjeli i jedno vrlo veliko drvo, koje je jo bilo bez lia, ali posuto mnotvom
malih svjetlucavih bijelih cvjetia. Dugo smo razbijali glavu, to bi to moglo biti, jer nam je bilo
jasno, da nije voka, a i sami su cvjetovi bili poneto neobini. Sada znam! Bila je to bijela
topola, a ti cvjetovi nisu bili nikakvi svjetovi, ve su to bili mladi listii. Potpuno izrasli list
bijele topole samo je, naime, odozdo bijel, odozgo je tamno zelen, dok su mladi listii s obje
strane pokriveni bijelim pahuljicama, koje na suncu svjetlucaju poput bijelih cvjetova. Ovakva
jedna velika topola raste ovdje u mome vrtiu, i na njoj najradije sjede sve ptice pjevice. Sjeate
li se jo, da ste onda, onoga istog dana, bili naveer kod mene? Bilo je tako lijepo; itali smo
naglas, a ako ponoi, kada smo se stojei opratali, strujao je kroz otvorena balkonska vrata u
sobu boanski zrak s mirisom jasmina, a ja sam Vam recitirala jo onu panjolsku pjesmu, koju
toliko volim:
O, nek je slava stvoritelju tom,
to tako skladan svijet nam prui svima,
On stvori more sa dubokim dnom,
I brodove, to plove talasima.
Sa vjenim svjetlom on nam stvori raj,
On zemlju stvori... i tvog lika sjaj!...

Vaa
Rosa


Wronke, 23. 5. 17.

...Vae posljednje pismo od 14. bilo je ve stiglo, kad sam ja moje odposlala. Veoma me veseli,
to smo opet uspostavili vezu, te Vam aljem srdane pozdrave za Duhove! Goetheov Reineke
Fuchs poinje reima: Doli su Duhovi, ljupki blagdan. Nadam se, da ete ih barem donekle
veselo provesti. Ba prole godine o Duhovima bili smo s Matildom na onom lijepom izletu u
Lichtenradu, gde sam ja za Karla ubrala klasje i onu prekrasnu brezovu granu s macama. Te
veeri etale smo po poljima Sdendea s ruama, u rukama kao tri plemenite ene iz Ravenne...
I ovdje sada ve cvate jorgovan, danas se otvorio; tako je toplo, da sam morala obui moju
najlaku muslinsku haljinu. Uprkos suncu i toplini moje su ptiice postepeno gotovo sasvim
umuknule. Oigledno su sve zaposlene oko stvaranja potomstva; enke sjede na gnijezdima, a
mujaii imaju pune kljunove posla traei hranu za sebe i za svoje supruge. ini se, osim toga,
da se gnijezde dalje u polju ili po viem drveu, pa tako u mome vrtiu vlada sada tiina; samo
katkada kratko zabiglie slavuj, ili se uje klopotanje koraka zelentarke, ili se kasno uvee jo
jednom oglasi bitkavica, dok se moje sjenice uope vie ne pokazuju. Jedino sam juer iznenada
primila izdaleka pozdrav jedne plave sjenice, koji me je duboko potresao. Plava je sjenica za
razliku od crne sjenice ptica selica, koja nam se vraa tek koncem oujka. Najprije se je
zadravala uvijek u blizini mojih prozora, a onda je s ostalima dolazila na prozor i marljivo
pjevala svoj smijeni Cici-be, i to tako otegnuto, da je zvualo kao zadirkivanje nekoga
neodgojenog djeteta. Morala sam se svaki put tome smijati i isto tako odgovarati. Tada je
poetkom svibnja nestala zajedno s ostalima, da bi negdje vani u prirodi izlegla mlade. Tjednima
je nisam vie ni ula ni vidjela. Juer zaujem iznenada s one strane preko zida, koji dijeli nae
dvorite od dvorita drugog zatvora, poznati pozdrav, i to potpuno izmijenjen, sasvim kratko i
brzo ti puta uzastopce Cici-be, cici-be, cici-be..., zatim je nastala tiina. Meni se steglo srce, jer
je bilo toliko toga u tom brzom pozdravu iz daljine, gotovo itava mala ptija historija. Bilo je to
naime sjeanje plave sjenice na lijepa vremena ljubavnog snubljenja u ranom proljeu, kad se je
itavi dan pjevalo i udvaralo; sada meutim treba itav dan letjeti i sakupljati muice za sebe i
obitelj, dakle samo jedna kratka reminiscencija : Nemam vremena da, zbilja, bilo je lijepo
proljeu je skoro kraj, cici-be, cici-be,cici-be-! Veruj mi, Sonjuka, da me moe duboko
ganuti takav kratki ptiiji klik, koji toliko mnogo izraava. Moja majka, koja je osim Schillerovih
knjiga jedino bibliju smatrala za najvii izvor mudrosti, vjerovala je vrsto i pouzdano, da je kralj
Solomun razumio govor ptica. Ja sam se tada smijuckala toj naivnosti moje majke, sa svom
prepotencijom mojih 14 godina i moje moderne naobrazbe u prirodnim naukama. A sada sam i ja
kao kralj Solomun, i ja razumijem govor ptica i ivotinja. Ne, dakako, kao da bi one
upotrebljavale ljudske rijei, ve razumijem najrazliitije nijanse i osjeaje, koje one daju u svom
glasu. Samo se surovom uhu ravnodunog ovjeka pjev ptice ini uvijek jednim te istim. Ako
ivotinje volimo i ako ih razumijemo, nai emo mnoge raznolikosti u nainu njihova izraavanja
itav jedan jezik. Razumijem sada i tu tiinu nakon bunosti u ranom proljeu, i znadem da e
se u jeseni, ako jo budem ovdje, a to e vjerojatno i biti, svi moji prijatelji vratiti i traiti na
mome prozoru hranu; ve sada se radujem jednoj sjenici, s kojom sam se osobito sprijateljila.
Sonjuka, Vi ste ogoreni, to sam tako dugo zatvorena i pitate: Kako to, da ljudi smiju
odluivati s drugima? emu sve to? Oprostite, ali kad sam to itala, morala sam se glasno
nasmijati. U romanu Dostojevskog Braa Karamazovi ima neka gospoa Hohlakova, koja
obiava stavljati isto takva pitanja i bespomono pogledava sad ovoga sad onoga lana drutva,
no prije nego to je netko i pokua odgovoriti, prelazi ona ve na neto sasvim drugo. Ptiice
moja, ta itava povijest kulture ovjeanstva, koja prema skromnim prosuivanjima traje kojih
dvadesetak tisua godina, temelji se odluivanju ljudi o drugim ljudima, i to imade u
materijalnim ivotnim uvjetima svoj duboki korijen. Tek daljnji muni razvoj moi e to
promijeniti, dok smo mi upravo sada svjedoci jednog takva mukotrpnog poglavlja, a Vi pitate
zato mu sve to? Zato, to uope nije nikakav pojam o cjelini ivota i o njegovim oblicima.
Zato su plave sjenice na svijetu? Ja to zaista ne znam, ali se radujem, to ih ima, i osjeam slatku
utjehu, kad iznenada iz daljine preko zida dopre do mene ustri cici-be.
Vi uostalom precjenjujete moj uzvieni mir. Naalost i najmanja sjena, koja na mene padne,
moe da pomuti moju unutarnju ravnoteu i moju sreu, kod ega neizrecivo patim; samo, a to je
meni svojstveno, ja onda umuknem. Doslovce uzeto, ja onda, Sonjika, ne mogu izgovoriti ni
rijei. Tako sam na pr. ovih posljednjih dana bili ve toliko vedra i radosna, veselila sam se
suncu, kad me je u ponedeljak iznenada uhvatio hladan vihor, tako da se je najednom sva moja
sjajna vedrina pretvorila u najdublju nevolju. I kad bi se iznenada preda mnom osobno pojavila
srea moja due, ja ne bih mogla izustiti ni slova i mogla bih moda jedino nijemim pogledom
izraziti svoj oaj. Dakako da rijetko dolazim u napast da s nekim govorim, ja tjednima ne ujem
svog vlastitog glasa, i to je uostalom i razlog, to sam stvorila herojsku odluku, da moju Mimi
ipak ne dam dopremiti ovamo. Ta ivotinjica nauena je na veselje i ivahnost, ona voli kad ja
pjevam, kad se smijem i kad se lovimo kroz sve sobe, pa bi mi ovdje postala turobna. Neka
ostane dakle kod Matilde. Za nekoliko dana doi e mi Matilda, i ja se nadam, da e me to opet
uzdii. Moda e Duhovi i za mene biti ljupki blagdan. Sonjika, ostajte vedri i mirni, sve e
ipak biti dobro, vjerujte mi, srdano pozdravite Karla, mnogoput Vas grlim.

Vaa Rosa

Mnogo Vam hvala na lijepoj sliici.




Wronke, krajem svibnja 1917.

Znate li, Sonjuka, gdje sam sada, gdje Vam piem ovo pismo? U vrtu! Izvukla sam u vrt
jedan mali stoli i sjedim sada sakrivena u zelenom grmlju. Desno od mene nalaze se uti ribizli,
koji miriu na klinac, lijevo je kalina, a ponad mene pruaju si svoje iroke zelene ruke javor i
mladi vitki kesten, dok preda mnom tihano uti bijelo lie visoke, ozbiljne i blage bijele topole.
Po papiru, na kojem piem, pleu lagane sjene lia s jasnim kolutima sjajnog sunca, a na lice mi
i na ruke od asa do asa kapne po koja kap s oroenih grana. U tamnikoj crkvi je sluba boija;
nejasno se uju tamni zvuci orgulja, prigueni utanjem drvea i glasnim pjevanjem ptica, koje
su danas sve vesele; u daljini kuka kukavica. Kako li je lijepo, kako li sam sretna, ve se osjea
pribliavanje Ivanjdana puna bujna zrelost ljeta i opojenost ivota, sjeate li se prizora iz
Wagnerovih Majstora pjevaa, narodnog prizora, kad arena masa naroda pljeui rukama pjeva;
Ivanjdan! Ivanjdan! I najedamput svi zapleu valcer iz doba bidermajera? U danima, kao to je
ovaj danas, mogao bi ovjek zapasti u takvo raspoloenje. to li sam sve juer doivjela! To Vam
moram ispriati. Prije podne nala sam na prozoru u kupaonici velikog leptira paune nono.
Mora da je ve danima bio unutra i do potpune se iznemoglosti umorio leprajui po tvrdom
prozorskom staklu; krilima je jedva davao slabe znake ivota. Kad sam ga opazila, ponovo sam
se obukla sva ustreptala od nestrpljivosti, popela sam se na prozor i uzela ga paljivo u ruke
nije se vie branio, mislila sam, da je ve uistinu mrtav. Da bi doao k sebi, poloila sam ga na
okvir mog prozora i tu se pojavio u njemu jo slabi plamiak ivota, ali je ipak ostao nepomian;
onda sam pred njegova ticala stavila nekoliko rascvjetalih cvjetova, da bi imao to jesti; upravo je
pred prozorom jasno i obijesno pjevala vrtna strnadica, tako da se upravo orilo; sve sam i
nehotice rekla naglas: sluaj kako ptiica veselo pjeva, pa to bi ti barem moralo vratiti malo
ivota! I samoj mi se dao na smijeh taj govor, to sam ga odrala polumrtvom paunetu, pa sam
pomislila: uzaludne rijei! Ali ne nakon pol sata oporavila se ivotinjica, te je najprije malo
puzala amo i tamo, dok konano nije polagano odletjela. Koliko li sam se radovala tome
spasenju! Bio je to zaista doivljaj.
Naravno da sam i poslije podne bila u vrtu, u kome provodim vrijeme od 8 sati ujutru do 12 sati
(kada me zovu k jelu) i opet od 3-6. ekala sam sunce, osjeala sam, da bi se moralo, da bi se m
o r a l o jo jednom pokazati juer. Ali nije se pokazalo, i ja sam se oalostila. etajui vrtom
vidjela sam pri laganom povjetarcu neto osobito: prezrele mace na bijeloj topoli raspriile su se,
i njihovo je pahuljasto sjemenje letjelo naokolo tako, da je itav zrak bio ispunjen kao snjenim
pahuljicama; te su pahuljice pokrile zemlju i itavo dvorite; izgledalo je upravo sablasno to
lepranje srebrnih pahuljica! Bijela topola cvate kasnije od svih ostalih resnjaa i zahvaljujui
obilatosti sjemenja, koje prosipa, rasprostire se ona vrlo daleko, pa njezine male mladice niu kao
korov iz svih pukotina na zidovima i meu kamenjem.
Tada su me kao i uvjek oko 6 sati opet zatvorili, i ja sam sjedila alosna na prozoru s potmulim
pritiskom u glavi, jer je bilo sparno. Pogledala sam uvis, gdje su u vrtoglavoj visini, pod bijelim
pahuljastim oblacima na pastelno plavoj pozadini veselo letjele lastavice, pa mi se inilo, kao da
svojim iljastim krilima prosijecaju zrak kao karicama. Naskoro se iza toga nebo zamrailo, sve
je najprije utihnulo, a onda je udarila oluja sa estokim pljuskom i sa dva praskava udarca groma,
od kojih se sve zatreslo. Zatim mi se ukazala slika koju nikada neu zaboraviti. Oluja se doskora
udaljila, nebo se prevuklo tmastim sivilom i na zemlju se iznenada slegao tup, blijed sablasan
sumrak, bilo je kao da guste sive koprene vise nad zemljom, kia je posve lagano i monotono
rominjala po liu, a munje su jedna za drugom purpurno sijevale u olovno sivilo, dok je iz
daljine dopirala neprekidna grmljavina kao posljednji slabi valovi plime. I usred toga sablasnog
raspoloenja iznenada se s javora pred mojim prozorom oglasio slavuj! Usred itave te kie,
sijevanja i grmljavine, zamnio je njegov glas poput jasnog zvona, on je pjevao kao zaaran, kao
opsjednut, hteo je nadglasati grmljavinu, rasvijetliti sumrak, nikada nisam ula neto tako lijepo.
Njegovo je pjevanje na pozadini as olovno sivog as grimiznog neba djelovalo kao blistavo
svjetlucanje srebra. To je bilo tako tajnovito, tako nepojmljivo lijepo, i ja sam nesvijesno morala
ponavljati posljednji stih one Goetheove pjesme: O, da si ovdje!...
Uvijek vaa


Rosa




Wronke, dne 1. 6. 1917.

...... orhideje uope poznajem dobro; nakon rasprave, koja je protiv mene voena u Frankfurtu
na Majni, kad su me osudili na godinu dana, marljivo sam ih dugo vremena prouavala u
prekrasnom stakleniku, gdje je njima ispunjen itav jedan odio. Nalazim, da u njihovoj ljupkosti i
udnovatim nenaravnim oblicima ima neto rafinirano, dekadentno. Na mene djeluju one kao
kiene napudrane markize iz doba rokokoa. Ja im se divim s nekim unutarnjim otporom i s nekim
strahovitim nemirom, kao to je mojoj naravi uope mrsko sve, to je perverzno i dekadentno.
Mnogo se vie veselim na pr. obinom maslaku, koji u svojoj boji imade mnogo sunca i otvara
se jednako kao i ja pun zahvalnosti sunanom sjaju, ali se plaljivo zatvara i kod najmanje sjene.
Kakve li su sada veeri i kakve noi! Juer je bilo sve neopisivo arobno. Nebo se jo dugo iza
zalaska sunca svijetlilo opalnim sjajem s tracima neodreene boje, te je izgledalo kao velika
paleta, na kojoj je slikar nakon marljivog dnevnog rada snanim pokretom ruke otro svoje
kistove, da bi poao na poinak. U zraku se osjeala omara pred oluju, lagana napetost, koja
uzorkuje tjeskobu srca; grmlje je bilo sasvim nepomino, slavuj se nije uo, ali je zato neumorna
vrtna rugalica (strnadica) s crnom glavicom skakutala jo po granama i otro se ozivala. inilo
se, kao da sve na neto eka. Stajala sam kod prozora i ja i ekala takoer, bog zna na to. Ta
poslije zatvaranja u 6 sati nema na svijetu nita, to bih ja mogla ekati.





Wronke, dne 20. srpnja 1917.

Sonjika, ljubimice moja, hou da primite jo poslednji pozdrav iz Wronkea, jer se moje
umiranje ovdje ipak oduljilo vie, nego to sam prvobitno pretpostavljala. Kako ste samo mogli i
pomisliti, da Vam neu vie pisati! Moji se osjeaji prema Vama nisu nita promijenili, nisu se ni
mogli promijeniti. Nisam vam pisala, jer sam znala, da ste nakon odlaska iz Ebenhausena
zaokupljeni razliitim stvarima, a takoer zato, to sam prolazno bila neraspoloena.
Da e me otpremiti u Breslau, to ve oito znadete. Jutros sam se ovdje oprostila od svog
vrtia. Vrijeme je tmurno, burno i kiovito, nebom se gone rastrgani oblaci, no ja sam ipak u
punoj mjeri uivala u svojoj uobiajenoj etnji. Oprostila sam se od poploanog uskog puteljka
uza zid, po kojem sam gotovo 9 mjeseci hodala amo i tamo i na kome tano poznajem gotovo
svaki kamen i svaku biljicu, koja meu kamenjem raste. Na kamenju plonika zanimaju me
arolike boje: crvenkasta, plavkasta, zelena i siva. Kada smo naime za vrijeme duge zime teko
ekali malo ivog zelenila, kuale su moje arenila eljne oi doarati si malo arolikosti i
pobuda. A tek sada ljeti moglo se meu kamenjem vidjeti mnogo toga udnovata i zanimljiva! Tu
naime obitava mnotvo divljih pela i osa. One bue meu kamenjem okrugle rupe, velike kao
orah, a dalje unutra dubu hodnike; pri tome izvlae zemlju na povrinu i slau je u sasvim zgodne
hrpice. Unutra nesu svoja jaja, prave vosak i divlji med, tu se stalno ulijee i izlijee, tako da sam
na svojim etnjama morala dobro paziti, da ne zatrpam njihove podzemne nastambe. Osim toga,
na vie mjesta prelaze put mravi u ravnim stazama po kojima tre amo i tamo. Te su linije tako
ravne, da se ini, da je mravima priroeno matematiko pravilo, da je ba ravna linija najkraa
spojnica izmeu dvije toke (to je na pr. primitivnim narodima potpuno nepoznato). Po zidu se
iri bujno rastinje; dok jedna mala biljka ve ocvate i raspri se u pahuljice, druge neumorno
pupaju. Osim toga imade itavo pokoljenje mladih stabljika, koje je ovoga proljea pred mojim
oima izraslo iz zemlje usred puta ili na zidu; jedan mali bagrem, koji je oito niknuo ove godine
iz ljuske pale sa starog drveta. Nekoliko malih bijelih topola, koje su isto tako izrasle tek u
svibnju ove godine, no ve su ukraene bujnim bijelozelenim liem, koje se povija na vjetru, ba
kao i kod starih. Koliko li sam esto etajui se premjerila put meu njima i koliko li sam
razliitih osjeaja pri tome doivjela i outjela! Za vrijeme ljute zime, kad je pao svjei snijeg,
esto sam si ja prva svojim nogama utirala stazu, praena pri tome od svoje male ljubljene
sjenice, koju sam se nadala ponovo vidjeti u jesen, a koja me na alost nee vie nai, kad doleti
na prozor, na kojem sam je obino hranila. Kad je usred jakog mraza u mjesecu oujku nastala
jugovina, koja je potrajala nekoliko dana, pretvorio se moj put u potoi. Sjeam se jo, kako su
se pod blagim vetrom na povrini vode mrekali mali talasi i kako su se opeke od zida na njoj
jasno i ivo odraavale. Tada je konano doao i svibanj i prva ljubica, koju sam ubrala sa zida i
poslala Vama.
Danas sam etajui se promatrala i razmiljala, te mi se stalno vrzao po glavi Goetheov stih:

Spava stari Merlin na dnu svijetla groba,
a ja zborih s njime u djeatva doba...

Nastavak te pjesme Vam je dakako poznat. Pjesma nije bila ni u kakvoj vezi s mojim
raspoloenjem i s onim, to me je zaokupljalo. Bila je samo glazba rijei i udan ar pjesme, koji
je na mene umirujui djelovao. Ni sama ne znam kako to, da kad sam jako uzbuena ili kad
moju nutrinu neto potrese, lijepa pesma, a osobito Goetheova, uvjek tako duboko djeluje na
mene. To djeluje upravo fizioloki, kao da ednim usnama srem pie, koje mi nutrinu hladi a
tijelo i duu snai. Ne poznam pjesmu iz Goetheova zapadno-istonog Divana, koju se mi
spomenuli u Vaem posljednjem pismu, prepiite mi je molim Vas. Jo bih neto odavno htjela
imati, to u mojem malom Goetheovu svesku, to ga ovdje imam, nedostaje; a to je Pozdrav
cvijeu. Mala je to pjesma od svega 4-6 redaka, poznam je kao Wolfovu kompoziciju, a
neopisivo je lijepa. Naroito zakljuni stih, koji glas otprilike ovako :

Rukama svojim sam ih brala,
jer enja bjee ljuta,
i srcem svojim milovala
bar tisu, tisu puta!

U glazbi zvui to tako sveto, njeno i nevino, kao kad se u tihoj pobonosti padne niice. Ali
vie se ne sjeam rijee, a htjela bih da ih imam.
Juer naveer, otprilike oko 9 sati, vidjela sam jo jedan velianstveni prizor. Sa svoga sam
divana opazila na prozorskom staklu blistav odraz ruiaste boje, koji me je iznenadio, budui da
je nebo bilo posve sivo. Pritrala sam k prozoru i ostala sam kao prikovana. Na sasvim jednolino
sivom nebom dizao se na istoku oblak, nadzemaljski lijepe ruiaste boje, osamljen, otkinut od
svega, nalik na osmijeh, na pozdrav iz nepoznate daljine. Odahnula sam kao osloboena i
nesvijesno ispruila ruke prema toj arobnoj slici. Kad ima ovakvih boja i ovakvih oblika, onda je
ivot lijep i vrijedan da ga se ivi, zar ne? Upila sam se pogledom vrsto u tu blistavu sliku i
gutala svaku njezinu ruiastu zraku, sve dok se iznenada nisam sama sebi nasmijala. Gospode
Boe, ta itavo nebo, oblaci i itava ivotna ljepota ne ostaje u Wronkeu, da bi se od njih morala
opratati; ne, oni odlaze sa mnom i ostaju uz mene gdje god ja bila i dok god ivim.
Javit u Vam se uskoro iz Breslaua, posjetite me tamo to pre uzmognete. Pozdravite srdano
Karla.


Mnogoput Vas grlim. Do vienja u mom devetom zatvoru.

Vaa vjerna
Rosa









IZ BRESLAUA



Breslau, dne 2. 8. 1917.

Draga moja Sonjika, Vae pismo, koje sam primila 28., bilo je prva vijest, to sam je ovdje
primila iz vanjskog svijeta, pa moete lako zamisliti, koliko sam joj se snano obradovala. Vi u
svojoj preljubaznoj brizi za mene i suvie tragino gledate na moje preseljenje... Kako Vam je
poznato, ja sve promjene, koje donosi sudbina, primam s potrebnom vedrom ravnodunou.
Ovdje sam se ve potpuno snala, danas su mi iz Wronkea stigli sanduci s knjigama, pa e tako
moje dvije ovdanje elije, ukraene knjigama, sliicama i skromnim ukrasnim predmetima, koje
svuda sa sobom nosim, opet doskora biti ugodne i prijatne kao u Wronkeu, i ja u s dvostrukim
veseljem prionuti uz posao. to ovdje nemam, to je pomanjkanje one relativne slobode kretanja,
to sam je u Wronkeu imala, gde je tvrava cijeli dan bila otvorena, dok sam ovdje stalno
zatvorena, zatim krasan vrt i iznad svega ptice! Nemate ni pojma, koliko mi je stalo do toga
sitnog drutva. No, i bez svega toga se moe biti, i skoro u zaboraviti, da mi je tamo bilo bolje
negoli ovdje. Ovdje je situacija po prilici ista kao i ona u ulici Barnim, samo to mi manjka lijepo
zeleno bolniko dvorite, u kojem sam ipak mogla dnevno izvriti po koje malo botaniko ili
zooloko otkrie. Na velikom poploenom gospodarskom dvoritu, kojim ovdje eem, ne mogu
ba nita otkriti. Na tim etnjama grevito gledam po sivom kamenju plonika, da ne vidim
zarobljenike, koji su zarobljeni ovdje u dvoritu, jer mi je muka gledati ih u njihovu sramotnom
odijelu. Uvijek ih je meu njima po nekoliko, kod kojih je pod igom najdubljeg ljudskog
ponienja izbrisana i starost i spol i individualne crte lica, ali upravo tim svojim bolnim
matnetizmom privlae oni uvijek ponovo moje poglede. Dakako da svagdje ima i takvih pojava,
koje ni kanjeniko odijelo ne moe izmijeniti, i kojima bi se slikarsko oko moglo obradovati.
Tako sam ovdje u dvoritu otkrila jednu mladu radnicu, koje vitki i odmjereni oblici, kao i
rupcem obavita glava s otrim profilom, pripominju na Milletov lik. Uitak je gledati je s kakvim
plemenitim kretnjama nosi terete, dok joj mravo lice sa vrstom prileglom koom i s isto tako
poput krede bijelom puti podsjea na traginu masku kakva pierota. Opameena alosnim
iskustvom, nastojim da ve izdaleka izbjegnem takvim pojavama, koje mnogo obeavaju. Ja sam
naime u ulici Barnim takoer otkrila jednu zatvorenicu uistinu kraljevskog stasa i dranja, te sam
toj vanjtini pripisala i odgovarajuu nutrinu. Kad je meutim ona dola kao istaica u moj
odjel pokazalo se u roku od dva dana, da se pod tom lijepom maskom krije toliko gluposti i
podlosti, da sam od toga vremena, uvijek kad god bih je srela, odvraala pogled od nje. Tada sam
pomislila, da je moda i Venera Milonska na kraju krajeva mogla stoljeima zadrati svoju
reputaciju najljepe ena samo zato, to uti. Kad bi progovorila, moda bi sav njezin arm otiao
doavola.
Preko puta mi je muki zatvor, tipina crvena graevina od opeka. Ali preko zida ukoso vidim
zelene vrke drvea nekog parka; veliki crni jablan, koji snano uti kod jaeg povjetarca, i
jedan red mnogo svjetlijih plemenitih jasena, na kojima visi mnogo grozdova utih mahuna.
Prozori gledaju na sjeverozapad, tako da koji put vidim lijepe veernje oblake, a Vi znate, da me
i samo jedan takav ruiasti oblak moe odueviti i za sve odtetiti. Upravo sada, u 8 sati uvee
(stvarno dakle 7), sunce je tek zalo iza zabata mukog zatvora i sjaji jo arkim bojama kroz
tavanske prozore na krovu, a itavo je nebo u zlatnome sjaju. Osjeam se vrlo dobro, i moram ne
znajui ni sama zato, da tiho pjevuckam Gounodovu Ave Maria (jamano je poznajete).

Mnogo hvala za prepisana Goetheova djela, Ovlateni ljudi uistinu su lijepi, iako ih sama ne
bih uoila; koji put moe nam se i sugerirati ljepota pojedine stvari. Molim Vas, prepiite mi, kad
uzmognete Anakreontov grob. Poznajete li tu pjesmu dobro? Ja sam je dakako tek po
kompoziciji Huga Wolfa ispravno razumjela; kao pjesma za pjevanje ini upravo arhitektonski
utisak, kao da pred sobom vidimo grki hram.
Upravo sada uinila sam malu stanku, da bih posmatrala nebo sunce je ve zalo mnogo
nie iza zgrade, a gore visoko lebde bog zna odakle tiho sakupljene mirijade malih oblaia,
koji su na rubovima srebrnosjajni, a u sredini njenosivi, i sve svoje raskidane obrise upravljaju
prema sjeveru. U tom letu oblaka lei mnogo bezbrinosti i hladnog smijeka, da se i ja s njima
zajedno smjekam zato, jer moram uvijek da sudjelujem u ritmu ivota, koji me okruuje. Moe
li ovjek biti zao ili sitniav, kad gleda takvo nebo? Nemojte samo nikada zaboraviti da gledate
oko sebe, pa ete uvijek ponovo biti dobri.
Malo me je zaudilo, to Karli eli specijalno knjigu o ptiijem pjevanju. Po mojem je
miljenju glas ptica nedeljiv od njih samih, kao i od njihova ivota, mene zanima itava cjelina, a
ne neki izdvojeni detalj. Dobrom knjigom o zemljopisu ivotinja, dat ete mu mnogo pobuda.
Nadam se skorom posjetu. im dobijete doputenje, brzojavite mi.

Grlim Vas mnogo puta

Vaa Rosa

Smiluj mi se, boe. Napisala sam 8 stranica, no ovaj put neka odu. Hvala za knjige.





Sredinom studenog 1917.

Ljubljena moja Sonjika,

nadam se, da e se skoro pruiti prilika, da Vam poaljem ovaj list, pa se stoga s enjom laam
pera. Sada sam ve dugo liena dragog mi obiaja, da s Vama barem na papiru avrljam.
Drugaije nije bilo mogue, jer sam malen broj pisama, to ih smijem pisati, morala tedjeti za
Hansa D., koji je na njih ekao. Sad je s time kraj, moja su dva posljednja pisma pisana ve
mrtvacu, jedno mi je ve vraeno. Ta mi je injenica jo uvijek neshvatljiva. No ne govorimo
radije o tome, ovakve stvari ja najradije svravam sama sa sobom, a neizrecivo me iritira, kada
me ele na loe vijesti obzirno pripremiti, i vlastitim jadikovkama tjeiti, kao to je to inio
N. Boli me, to me moji najblii prijatelji jo uvijek tako malo poznaju i toliko podcjenjuju, da ne
shvaaju, da je najbolje i najnjenije u ovakvim sluajevima saopiti mi brzo, ali kratko i
jednostavno, u dvije rijei: on je mrtav no dosta o tome.
... Kolike li tete za mjesece i godine, to sada prolaze i u kojima bismo zajedno mogle
proivjeti toliko lijepih sati, uprkos svim strahotama, koje se u svijetu dogaaju. Znadete li,
Sonjiko, to dulje to traje i to vie podlosti i jezovitosti, koje se dnevno dogaaju, prelaze svaku
granicu i mjeru, to ja postajem sve mirnija i vra, kao to se na neki elemenat, orkan, potop,
pomrainu sunca, ne mogu primijeniti obine mjere, ve ih treba promatrati samo kao neto, to
je tu, kao predmet istraivanja spoznaje.
To su, oigledno objektivno jedini mogui putovi povijesti, i njih moramo slijediti, a da se
pritom ne damo svesti s glavnog smjera. Osjeam, da se itav ovaj moralni glib, u kome gacamo,
ta velika ludnica, u kojoj ivimo, moe jednom od danas na sutra kao arobnim tapom
preokrenuti u neto protivno, u neto gorostasno veliko i junako, i da se, ako bi rat potrajao jo
nekoliko godina m o r a preokrenutii... itajte jednom od A. Francea Bogovi eaju.
Drim, da je to djelo tako snano uglavnom zato, jer ono genijalnim pogledom ukazuje na ono
sveljudsko; vidite, iz ovakvih jadnih pojava i iz ovakve svakodnevne sitniavosti nastaju u
odgovarajuim povijesnim asovima najgolemiji dogaaji i najmonumentalniji potezi. I u
drutvenim zbivanjima, isto kao i u privatnom ivotu, treba sve uzeti mirno, velikoduno i s
blagim smekom. vrsto vjerujem u to, da e se konano poslije rata ili na kraju rata okrenuti na
dobro, ali oito moramo najprije proi doba najgorih ljudskih patnja.



Da, zbilja, posljednje rijei bude u meni drugu predobu, injenicu, koju bih Vam htjela
saopiti, jer mi se inila tako pjesnika i tako dirljiva. Nedavno sam u jednom naunom djelu o
seobi ptica, koja je dosada prilino nerazjanjena pojava, itala, da je zapaeno, kako razne vrste
ptica, koje se inae tuku i prodiru kao smrtni neprijatelji, mirno jedna kraj druge lete na velikom
putovanju preko mora na jug; u Egipat dolaze da prezime velika jata ptica, koja bruje u visini i
koja kao oblaci zasjenjuju nebo, a u tim jatima meu pticama grabljivicama, meu jastrebima,
orlovima, sokolima, sovama, lete i hiljade malih ptica pjevica, kao to su eve, utoglavi kraljii,
slavuji, i bez ikakva straha meu grabljivicama, koje inae vrebaju na njih. ini se dakle, da na
putu meu njima vlada jedan preutni boiji mir, sve one tee istom cilju i padaju polumrtve od
iznemoglosti na zemlju kraj Nila, gde se lue po vrstama i zemljama, iz kojih potjeu. tovie,
opaeno je, da na tom putu preko velike bare velike ptice na svojim leima prenose male, tako
su vidjeli prelijetati jata dralova, kojima su na leima veselo cvrkutale sitne ptice selice. Nije li
to dresno?
Nedavno sam u jednoj inae neukusnoj i arenoj zbirci pjesama otkrila jednu pjesmu od Huga
v. Hoffmannsthala. Ja ga uostalom uope ne volim, nalazim, da je neprirodan, rafiniran, nejasan,
ja ga uope i ne razumijem. No ta mi se pjesma vrlo svidjela i uinila je na mene jak pjesniki
dojam. aljem Vam je, moda e i Vas zabaviti.
Ja sam se sada zadubila u geologiju. Vama e se ona dodue initi suhoparnom znanou, ali to
je zabluda. itam je s grozniavim zanimanjem i sa strastvenim zadovoljstvom, ona silno
proiruje duevni horizont i daje nam jedinstvenu i sveopu predobu o prirodi, kao ni jedna
druga nauka. O tome bih htjela mnogo pripovijedati, no za to bi trebalo da moemo
r a z g o v a r a t i, da jedno prijepodne zajedno lutamo po polju Sdendea, ili da za jedne tihe
mjesene noi nekoliko puta jedna drugu pratimo kui. to sada itate? to je sa legendom o
Lessingu? Hou sve o Vama da znam! Piite ako moete o d m a h, istim putem ili makar i
slubenim, ali ovo pismo nemojte spominjati. Brojim u sebi tjedne, kada u Vas opet ovde
vidjeti. To e valjda biti skoro iza Nove godine, zar ne?
ta pie Karl? Kad ete ga opet vidjeti? Pozdravite ga tisuu puta s moje strane. Grlim Vas i
vrsto steem ruku, moja draga, draga Sonjika! Piite mi skoro i mnogo.

Vaa Rosa
--------------------------
Prije dana od Huga von Hoffmannsthala.


Breslau, 24. 11. 17.

...Varate se, ako mislite, da imam predrasuda prema modernim pjesnicima. Prije nekih 15
godina itala sam s oduevljenjem Dehmela neku njegovu stvar u prozi kraj odra ljubljene
ene kao kroz maglu se sjeam, oduevila me je. Phantasusa od Arna Holza znadem jo i
sada napamet. Onda me je zanijelo Proljee od Johanna Schlafa. Tada sam se od njih udaljila i
ponovo sam se vratila Goetheu i Mrikeu. Hoffmannsthala ne razumijem, Georgea ne
poznajem. Istina je, da se ja kod njih svih malo bojim njihova majstorski savrenog svladavanja
oblika, pjesnikog naina njihova izraavanja, i pomanjkanja velikog plemenitog pogleda na
svijet. Ovaj razdor zvui mi tako prazno u dui, da mi uslijed toga lijepi oblici postaju izoblieni.
Oni reproduciraju obino divna raspoloenja, ali raspoloenje jo ne ini ovjeka.
Sonjiko, sada su veeri tako arobne kao u proljee. Oko 4 sata silazim u dvorite, sumrak ve
pada, vidim onda gadnu okolinu zavijenu u tajanstvena vela tmine, ali zato svijetli nebo u bistrom
plavetnilu, a srebrni jasni mjesec plovi po njemu. Svakoga dana lete u to vrijeme koso preko
dvorita visoko gore stotine vrana, u isprekidanoj liniji u polja k njihovu drvu za spavanje, na
kojem nou poivaju. One lete sporim udarcima krila i izmjenjuju udne glasove, sasma
drugaije od otrog kvar, uz koji danju grabeljivo love plijen. Sada to zvui pridueno i meko,
duboki grleni glas, koji na mene djeluje kao mala metalna kugla. Ako ipak vie njih izmjenino
grgotaju ovo kau-kau, ini mi se, kao da si meusobno dobacuju metalne kuglice, koje zrakom
prelijeu u luku. To je zaista brbljanje o doivljajima u tome danu, u danas prolome danu...
ine mi se tako ozbiljne i vane, kada svoj obiaj i oznaeni put slijede svako vee, osjeam kao
neko potovanje za ove velike ptice i uzdignute glave gledam za njima dok zadnja ne preleti.
Onda koraam u tami amo i tamo i gledam zarobljenike, koji se jo po dvoritu kreu kao nejasne
sjene i urno obavljaju svoj posao, a veseli me, da me nitko ne vidi da sam tako sama, tako
slobodna s mojim sanjarenjem i potajnim pozdravima izmeu jata vrana gore i mene dolje, te se
osjeam dobro na blagom zraku, koje podsjea na proljee. Dvoritem idu zatim zarobljenici
nosei teke kotlove u kuu (juha za veeru), dva po dva kao kod mariranja deset parova jedan
za drugim, a ja sam u zaelju; u dvoritu i u gospodarskim zgradama gase se malo pomalo
svijetla. Ja ulazim u kuu, vrata se dva puta zakljuavaju i zakraunavaju dan je zavren.
Uprkos boli za Hansom* osjeam se tako dobro. Ja naime ivim u svijetu snova, a u njemu on
nije umro. Za mene on ivi jo dalje, i ja mu se vrsto smjekam; kad na njega mislim.
Zbogom, Sonjika! Veoma se veselim Vaem dolasku. Piite mi opet uskoro predbjeno
slubeno pa i tako se moe a onda nekom prilikom.
Grlim Vas
Vaa Rosa
------------------
* Dr. Hans Dieffenbach, jedan od najboljih prijatelja R.L., pao je u ratu (Izdavai.)



Breslau, sredinom prosinca 1917.

... Sada je godina dana od kada je Karl zatvoren u Luckau. esto sam na to ovaj mjesec
mislila, i upravo prije godinu dana bili ste kod mene u Wronkeu te ste me obdarili lijepim
boinim drvcem... Ove godine dala sam da mi ga ovdje nabave, ali donijeli su mi jedno bijedno,
manjkale su na njemu grane ne moe se ni usporediti s onim lanjskim. Ne znam, kako u na nj
smjestiti tih 8 svjeica, to sam ih kupila. To je moj trei Boi u tamnici, ali nemojte to nikako
uzimati tragino. Ja sam mirna i vedra kao uvijek. Juer sam dugo leala i bila budna sada ne
mogu nikako zaspati prije 1 sat u no, ne moram ve u deset sati lei onda sanjarim o kojeemu
u mraku. Juer sam mislila: kako je to udnovato, da stalno, bez ikakava osobita razloga, ivim u
nekoj radosnoj opojenosti. Tako na pr. leim ovdje u tamnoj eliji na kao kamen tvrdoj strunjai,
oko mene u kui vlada uobiajena grobna tiina, ovjek se osjea kao u grobu; kroz prozor se
ocrtava na stropu refleks svjetiljke, koja itavu no gori pred zatvorom! Samo se od vremena do
vremena izdaleka uje sasma muklo tutnjava vlaka koji prolazi, ili sasma blizu ispod prozora
kaljucanje strae, koja u svojim tekim izmama polagano koraa nekoliko koraka, da si razgiba
kosti. Pod tim koracima pijesak beznadno kripi, i u tom odzvanja sva pusto i bezizlaznost
ivota u vlanu tamnu no. Ovdje leim mirno, sama, zavijena u mnogostruka crna vela tame,
dosade, ropstva, zime a pritom mi srce bije od nepojmljive, nepoznate unutarnje radosti, kao da
u blistavom sunanom sjaju etam rascvjetanom livadom. U tami se osmjehujem ivotu, kao da
znam neku arobnu tajnu, koja kanjava svako zlo i bijednu la i kroi po samoj svjetlosti i srei.
Pri tome traim razlog tome veselju, ali ne nalazim nita i opet se moram smijati sama sebi.
Mislim da ta tajna nije nita drugo nego moj ivot sam; duboka nona tama tako je lijepa i meka
kao barun, ako je samo ispravno gledamo. Ako samo znamo ispravno sluati, tada i kripanje
vlanog pijeska pod polaganim tekim koracima strae pjeva takoer jednu malu lijepu pjesmu o
ivotu. U ovakvim asovima mislim na Vas i htjela bih Vam sopiti ovaj arobni klju, da biste i
Vi uvijek u svakoj prilici zapaali ljepotu i radost ivot, da biste i Vi ivjeli u opojnosti i kao da
etate arenom livadom. Ne mislim na to, da Vas hranim asketstvom i uobraenim radostima. Ja
Vam priutavam sve stvarne ulne radosti. Htjela bih Vam k tome jo dodati i moju neisrcrpnu
unutarnju vedrinu, da bih bila mirna zbog Vas, da biste prolazili kroz ivot u platu izvezenom
zvijezdama, koji Vas titi od svega sitniavog, obinog i zastraujueg.
Vi ste u Steglizer-parku ubrali lijepu kitu crnih i ruiastoljubiastih bobica Crne su bobice ili
bazgine njene bobice vise kao gusti grozdovi meu velikim peruastim lepezama od lia,
sigurno ih poznajete, ili je to, to je vjerojatnije, sviba s vitkim kienim uspravnim kiticama
bobica i uskim dugoljastim zelenim listiima. Ruiastoljubiaste bobice sakrivene pod malim
listiima mogu biti od patuljaste mumule; one su zapravo crvene, no u toj kasnoj godinjoj dobi
ve su malo prezrele i nagnjile, pa izgledaju esto ljubiastocrvene; listii su slini listiima
mirte, maleni su, iljasti, na krajevima tamnozeleni i odozgo, kao koa a odozdo hrapravi.
Sonjuka, poznajte li Sudbonosnu vilicu od Platena? Moete li mi tu knjigu poslati ili
donijeti? Karl je jednom spomenuo, da je tu knjigu itao kod kue. Pjesme Georgeove su lijepe;
sada znam, otkud potjee stih: I uz utanje crvenkastog ita!... to ste ga obino naizust
govorili, kad smo etali po polju. Moete li mi kojom prigodom prepisati novog Amadisa, tu
pjesmu veoma volim, naravno zahvaljujui kompoziciji Huga Wolfa, ali je nemam ovdje.
Nastavljate s itanjem Legende o Lessingu? Ja sam ponovo poela itati Langeovu povijest
materijalizma, koja mi stalno daje poticaja i koja me osvjeuje. Veoma bih voljela, da je i Vi
proitate.
Ah, Sonjika, doivela sam ovdje duboku bol; na dvorite, kojim eem esto dolaze vojnika
kola vrhom natovarena vreama ili starim vojnikim kabanicama i kouljama, esto umrljanim
krvlju...; ovdje ih istovaruju, dijele po elijama, gde ih krpaju, i onda ih opet natovare i odvezu
vojsci. Nedavno su dola jedna ovakva kola, u koja su umjesto konja bili upregnuti bivoli: Tu
sam prvi put vidjela te ivotinje izbliza. Jai su i ire graeni nego naa goveda, imadu splotene
glave i malo zavijene rogove, pa su im dakle lubanje sline lubanjama naih ovaca, posve su crni
s velikim blagim oima. Potjeu iz Rumunjske, a ratni su plijen... vojnici, koji tjeraju kola, kau,
da je bilo veoma teko ove divlje ivotinje uloviti, a jo ih je tee, jer su vine slobodi, upotrebiti
kao tegleu stoku. Strahovito su ih tukli, dok se na njih nisu mogle primijeniti rijei vae victis...
Samo u Breslau navodno ima oko sto komada tih ivotinja; one, koje su naune na izobilje
rumunjske pae, dobivaju bijednu i oskudnu hranu. Nemilosrdno ih iskoriavaju, vuku sva
mogua teretna kola i na taj nain brzo propadaju. Prije nekoliko su dana dakle dovezli jedna kola
natovarena vreama. Teret je bio tako visoko naslagan, da bivoli nisu mogli provui kola preko
praga uvoznih vrata. Vojnik, koji je pratio kola, neki surovi klipan, poeo je ivotinje udarati
debljim krajem biala tako jako, da ga je nadzornica gnuajui se pozvala na odgovornost i
upitala, zar on nema saaljenja sa ivotinjama! Klipan je uz opak smeak odgovorio: Ni s nama
ljudima niko nema saaljenja, i jo je snanije udarao dalje... Konano su ivotinje povukle i
prele brijeg, ali je jedna krvarila... Sonjika, poslovino je, koliko je bivolja koa debela i ilava,
a ipak je bila razderana. Nakon toga stajale su ivotinje kod istovara sasvim mirno, iscrpljeno, i
jedna, ona, koja je krvarila, gledala je preda se, u crnim blagim oima i u crnom licu imala je
izraz uplakanog djeteta. Bio je to upravo izraz jednog djeteta, koje je strogo kanjeno a ne zna ni
zato ni zbog ega, ni kako bi moglo umai toj muci i surovoj sili. Stajala sam pred tom
ivotinjom, a ona me je pogledala, tako da su mi suze potekle, bile su to nj e z i n e suze, ni za
najmilijim bratom se ne moe bolnije uzdrhtati nego to sam ja u mojoj nemoi uzdrhtala nad
ovom tihom boli. Kako su daleke, nedokuive, izgubljene sone zelene pae Rumunjske! Kako li
je samo drugaije tamo sunce sjalo, vjetar duhao, kako li su samo drugaije bili lijepi glasovi
ptica i melodini zov pastira. A ovdje taj strani i strani grad, zaguljiva tala, odvratno
pljesnivo sijeno pomijeano s gnjilom slamom, ti strani ljudi i udarci, ta krv, koja tee iz svjee
rane... O moj siromani bivole, siromani ljubljeni brate, oboje stojimo ovdje nemoni i tupi, i
samo bol, nemo i enja nas ujedinjuje. Meutim su se zatvorenici zaposleno urili oko kola,
istovarivali su teke vree i vukli ih u kuu, a vojnik je turio obje ruke u depove od hlaa i etao
se dugakim koracima po dvoritu, smjekao se i tiho fiukao neku slinu pjesmu. I itav taj
strani rat proao je u mislima pred mojim oima...
Piite mi brzo, grli vas Sonjika
Vaa Rosa

Sonjika, premila, uprkos svemu budite mirni i vedri. Takav je ivot i tako ga moramo uzeti,
hrabro, ne maloduno, i sa smijekom unato svemu.


Breslau, dne 14. I. 1918.

Premila moja Sonjika, kako li Vam dugo ve nisam pisala! Mislim da su proli mjeseci. Ni
danas jo ne znam, jeste li ve u Berlinu, ali se nadam, da e ovi reci jo pravovremeno stii za
Va roendan. Molila sam Matildu, da Vam u moje ime poalje kitu orhideja, no sirotica sada lei
u bolnici i vjerojatno nee moi izvriti moj nalog. Ali Vi znate, da sam u mislima i itavim
srcem uz Vas i da bih Vas htjela na Va roendan posve okruiti cvijeem; ljubiastim
orhidejama, bijelim perunikama, mirisnim zumbulima, svime, to se moe dobiti. Moda e mi
barem idue godine biti priuteno da Vam na ovaj dan sama donesem cvijea i da s Vama
zajedno odem na etnju u botaniki vrt i u polje. Kako bi to bilo divno! Danas je ovde iva na
nuli. Ali istovremeno se osjea u zraku blagi proljetni daak a gore meu debelim
mlijenobijelim oblacima svjetluca tamnoplavo nebo, dok vrapci sasma radosno cvrkuu, moglo
bi se misliti, da je konac oujka. Ve se tako veselim proljeu, to je jedino, ega se nikada, dok
ivimo, ne zasitimo, ve ga naprotiv svake godine sve vie cijenimo i volimo. Znate li, Sonjika,
da poetak proljea u organskom svijetu, t.j. buenje ivota poinje ve sada, poetkom sijenja,
ne ekajui kalendarsko prolee. Dok naime prema kalendaru zima tek poinje, mi se
astronomski nalazimo u najveoj blizini sunca, a to djeluje na itavu prirodu tako tajnovito, da se
na naoj sjevernoj polukugli, koja je sva zavijena u snijeg, kao pod arobnim tapiem budi
poetkom sijenja sav biljni i ivotinjski svijet. Sad poinju pupati pupoljci, a ve se i mnoge
ivotinje poinju rasploivati. Nedavno sam itala Franceova zapaanja, da su u mjesecu sijenju
i veljai napisana najsjajnija literarna i nauna djela znamenitih ljudi. I u ivotu ovjeka bi dakle
Solsticij poslije Boia bio kritian as, koji izaziva novo pritjecanje svih ivotnih snaga. Tako
ste i Vi, Sonjika, jedan rani cvijetak, koji je nikao jo usred snijega i leda, pa zato itavog ivota
malo podrhtavate od zime, u ivotu se dobro ne osjeate, i potrebna Vam je paljiva njega
staklenika.
Silno sam se obradovala knjizi o Rodinu, koju ste poslali za Boi, i bila bih Vam se zahvalila,
da mi Matilda nije saopila, da ste u Frankfurtu. to me se osobito ugodno dojmilo, jeste
Rodinov smisao za prirodu, potovanje, koje ima za svaku travicu u polju. To mora da je bio
divan ovjek; iskren, naravan, pun unutarnje topline i inteligencije; on me odluno podsjea na
Jaursa. Volite li mog Broodcoorensa? Jeste li ga moda ve poznavali? Ganuta sam bila ovim
romanom, osobito se u opisima krajobraza vidi najvea pjesnika snaga. Oigledno se
Broodcoorensu ini, kao i De Costeru, da nad flandrijskom zemljom sunce mnogo
velianstvenije izlazi i zalazi nego nad drugim zemljama. Nalazim, da su svi Flamanci formalno
zaljubljleni u svoju malu zemlju, jer je ne opisuju kao dio lijepe zemlje, ve kao divnu mladu
nevjestu. Pa i u mranom traginom svretku nalazim neku srodnost boja s velianstvenim
prizorima iz Till Eulenspiegela, na pr. s razaranjem vijenice. Ne smatrate li i Vi da te knjige
svojim koloritom sasvim podsjeaju na Rembrandta. Tamnost itavih slika pomijeana s
blistavim tonom starog zlata, zbunljivi realizam svih pojedinosti, a ipak sve zajedno prelazi u
arobna podruja mate.
itala sam u Berliner Tagblattu, da je u Friedrichovu muzeju izloena jedna nova velika slika
Tizianova. Jeste li ve bili pogledati je? Priznajem, da me Tizian zapravo ne oduevljava, suvie
mi je dotjeran i hladan, previe izvjetaen oprostite, ako je to moda neka uvreda velianstva,
no ja ne mogu rei nita drugo nego to neposredno osjeam. Uprkos tome bila bih sretna, kad
bih sada mogla u Friedrichov muzej, da pogledam tog novog gosta. Jeste takoer ve vidjeli
Kaufmannovu ostavtinu, o kojoj se toliko prialo?
Moju sadanju lektiru sainjavaju razne starije rasprave o Shakespearu iz 60-tih i 70-tih godina,
kad se u Njemakoj jo ivo raspravljajlo o problemu Shakespeara. Ne biste li mogli iz kraljevske
knjinice ili iz knjinice Reichstaga pribaviti slijedee: Klein, Povijest talijanske drame; Schack,
Povijest dramske literature u paniji; Gervinus i Ulrici o Shakespearu? Kako Vi gledate na
Shakespeara? Piite uskoro! Grlim Vas i toplo Vam steem ruku. Budite mirni i vedri uprkos
svemu. Najdraa Sonjika, do vienja!
Kada mislite doi?!
Sonjua, uinite mi ljubav i poaljite Matildi J. u moje ime zumbule. Kad doete ovamo,
nadoknadit u Vam izdatak.

Vaa Rosa

Breslau, dne 24. III. 1918.

Moja ljubljena Sonjika, koliko vam dugo nisam pisala, a koliko sam esto za sve to vrijeme
mislila na Vas! Vremenske okolnosti oduzimaju ak i meni privremeno elju za pisanjem.
Blagodat bi bila, kad bismo sad mogle biti zajedno, lutati poljima i askati de omnibus rebus, ali
za sada nema nikakvog izgleda za to. Moja alba odbijena je uz iscrpno obrazloenje o mojoj
pokvarenosti i nepopravljivosti, a takoer i moj prijedlog, da mi se odobri barem krai dopust.
Treba dakle da ekam dok pobijedimo cijeli svijet.
Sonjua, ako dulje vremena nemam od Vas nikakvih vijesti, ivim u osjeanju, da ste tamo
osamljeni, uznemireni, zlovoljni i oajni, da leprate uokolo kao sa drveta otkinut list na vjetru, a
to me jako boli. Gledajte, sad opet dolazi proljee, dani su ve svijetli i dugi, a u polju se sigurno
moe mnogo toga vidjeti i uti! Idite mnogo u prirodu, nebo je sada zanimljivo i raznoliko, s
nemirnim oblacima, koji se ganjanju, a jo golo vapneno tlo mora da je lepo pod tom
izmjeninom rasvjetom. Nagledajte se svega toga dosita i za mene... To je jedino, to uvijek ima
isti ar novosti i uvjek nam ostaje vjerno, te se toga ovjek nikada ne zasiti. Morate bezuvjetno
otii u botaniki vrt, da me o neemu sasvim tono obavijestite. Ovog se proljea naime deava
neto udnovato. Ptice su stigle 1 do 1 mjeseca prerano. Slavuj je bio ovde ve 10. oujka,
vijoglavka se smijala ve 15., a inae dolazi tek koncem travnja, dapae vuga, koju nazivaju
duhovskom pticom, koja ne dolazi nikada prije svibnja, ve tjedan dana ovdje pjeva prije izlaza
sunca, u osvit zore. ujem ih sve izdaleka, iz parka ludnice. Ne mogu protumaiti ovaj
preuranjeni povratak ptica i htjela bih znati, da li se to moe i negdje drugdje zapaziti, ili se to
ima pripisati samo utjecaju ovdanje ludnice. Poite dakle, Sonjika, jednog sunanog dana, ali
tako oko podne u botaniki vrt i oslukujte sve, kako biste me mogli obavijestiti. Ta to mi je
pored ishoda bitke kod Cambraia najvanije na svijetu, prava stvar moga srca.
Kako su lijepe slike, koje ste mi poslali! O Rembrandtu ne treba ni govoriti. Kod Tiziana me je
vie zapanjio konj nego jaha; nisam drala moguim da se toliko prave kraljevske snage i
dostojanstva moe izraziti u jednoj ivotinji. No najljepe od svega je slika ene od Bartolomea
da Venezia (koga uostalom nisam ni poznavala). Koje li ari u bojama, kakve li finoe u crteu,
koje li tajnovite drai izraaja! Ona me na neki neodreeni nain podsjea na Monna Lisu. Time
ste slikama unijeli u moju eliju obilje radosti i svijetla.
Svakako morate zadrati knjigu od Hnschena (Hans Dieffenbach, Izdavai); ao mi je, te sve
njegove knjige ne e doi u n a e ruke. Radije bih ih bila dala Vama, nego kome drugome.
Jeste primili Shakespeara donekle na vrijeme? ta pie Karl, kad ete ga opet vidjeti? Pozdravite
ga tisuu puta od mene i recite mu u moje ime: a ira unato svemu ovome. Budite svjei i
veseli, radujte se proljeu; a slijedee emo proivjeti ve zajedno. Grlim Vas, predraga moja.
Sretan Uskrs! I djeci mnogo pozdrava.

Vaa Rosa



Breslau, 2. 5. 1918.

... itala sam Candida i groficu Ulfeldt i radovala sam se jednom i drugom. Izdanje Candida je
tako ukusno, da mi je bilo ao razrezati knjigu, i proitala sam je nerazrezanu, a to je s obzirom
da je knjiga vezana u format od pola arka bilo lako mogue. Taj zlobni sastav ljudskih
kukaviluka vjerojatno bi prije rata na mene djelovao kao neka karikatura, no sada djeluje sasvim
realistiki... Konano sam doznala, odakle potie izreka: mais li faut cultiver notre jardin, koju
sam i sama ve prigodice upotrebljavala. Grofica Ulfeldt je jedan zanimljiv kulturni dokument,
zapravo nadopuna Grimmelshausena... ta radite? Uivate li u divnom proljeu?
Uvijek Vaa
Rosa





Breslau, dne 12. 5. 1918
.
Sonjika, Vae me je pisamce tako razveselilo, da u Vam odmah odgovoriti. Vidite, koliko
Vam je uitka i oduevljenja donio jedan posjet u botaniki vrt! Zato si to ee ne priutite?!
Uvjeravam Vas, da i ja imam neto od toga, kad mi Vae utiske opiete odmah, jo svjee i pune
boja! Da, poznajem divne poput rubina crvene macice omorike u cvatu. Tako su nevjerojatno
lijepe, kao to je uostalom lijepo i sve ostalo, kad je u punom cvatu, tako da ovjek svaki put i ne
vjeruje svojim oima. Te crvene macice su enski cvjetovi, iz kojih poslije nastaju velike, teke
rese, koje se okrenu i vise prema dolje; pored njih imade omorika i neupadljivih blijedoutih
mukih macica, koje raspruju zlatni praak. Pettoriju ne poznajem, za koju piete, da je
jedna vrsta bagrema. Drite li, da su kod nje pernati listici i leptirasti cvjetovi kao kod t.zv.
bagrema? Vjerovatno Vam je poznato, da drvo, koje obino tako nazivaju, nije uope nikakav
bagrem, nego je to r o b i n i j a; pravi je bagrem na pr. mimoza; njezini su cvjetovi dakako
sumpornoute boje i opojnog mirisa, no ja ne mogu zamisliti, da bi ona rasla u Berlinu pod
vedrim nebom, jer je to tropska biljka. Vidjela sam na trgu u Ajacciu na Korzici u mjesecu
prosincu ogromno drvee krasnih mimoza u cvatu... Ovdje na alost mogu tek na daljinu, s mog
prozora promatrati kako se drvee, kojemu vrke vidim preko zida, zeleni. Najee nastojim
pogoditi vrstu drveta po izgledu i bojama, i kako mi se ini, najee ispravno pogodim. Nedavno
su nali jednu otkinutu granu i donijeli je amo u kuu. Ta je grana svojim bizarnim izgledom
pobudila sveopu uzrujanost; svatko je pitao, to je to. Bio je to brijest, sjeate li se jo, kad sam
Vam ga pokazala u ulici moga Sdendea; bio je pun mirisavih blijedo ruiasto zelenkastih
gronja; bilo je to takoer u mjesecu svibnju, i Vi ste bili sasvim oarani fantastinim izgledom.
Ovdje ljudi ve desetke godine stanuju u ulicama, koje su zasaene brijestovima, i jo uvijek nisu
opazili, kako izgleda brijest u cvatu... Ovakva je tupoglavost svojstvena ljudima i prema
ivotinjama. Veinu gradova ipak su zauzeli surovi barbari.
Kod mene, obratno, unutarnja veza s organskom prirodom poprima en dfrit de lhumanit
gotovo boleive oblike, a to je po svoj prilici u vezi s mojim ivanim stanjem. Ovdje dolje
izlegao je jedan par eva jedno mlado ostalo troje sigurno je uginulo. Ovo jedno ve jako dobro
tri moda ste opazili, kako eve aljivo tre, malim hitrim koracima tapkajui kao vrabac,
objema noicama poskakujui; pa ve i dobro leti, no sigurno si ne moe jo samo nai dosta
hrane: kukaca, muica itd. osobito u hladnim danima. Tako se to mlado pojavljuje svake veeri
dolje u dvoritu pred mojim prozorom i pijue sasvim glasno, piskavo i alosno, na to se odmah
pojave oboje starih i poluglasno mu odgovaraju straljivim i zabrinutim huid- huid, tada se brzo
ustre okolo i zdvojno u sutonu i hladnoi trae neto za jelo, i im neto nau, vrate se
zaplakanom deritetu i gurnu mu to u kljun. To se opetuje svake veeri oko 8.30, a mene
doslovno hvata srana gr kada zapoinje piskavo i alosno pijukanje pod mojim prozorom i kad
vidim nemir i brigu ovih malih roditelja. Ja im ne mogu nita pomoi, jer su eve vrlo pljaljive,
pa im im se dobaci komad kruha, odlete; nisu one kao golubi i vrapci, koji ve za mnom tre kao
psi. Uzalud govorim sebi, da je smjeno, da nisam ja odgovorna za sve gladne eve na svijetu, i
da ne mogu plakati nad svim batinanim bivolima, kao nad ovima ovdje, koji dnevno dolaze
ovamo u dvorite, natovareni punim vreama. Sve mi to ne koristi nita, i ja sam formalno
bolesna, kad neto takvo vidim i ujem. Ako vorak, koji svojim uzrujanim brbljanjem negdje
ovdje u blizini stalno dodijava, na nekoliko dana uuti, ja sam opet nemirna i mislim, da li mu se
moda nije dogodilo kakvo zlo, i u mukama ekam da nastavi svoje besmisleno fiukanje, jer
onda znadem, da mu je dobro. Na taj sam nain iz svoje elije neposredno tankim nitima na sve
strane povezana sa tisuu malih i velikih stvorova i na sve reagiram s nemirom, bolom i
predbacivanjem samoj sebi... I vi pripadate svim tim pticama i stvorovima, za koje ja u svojoj
nutrini iz daljine drem. Osjeam, da patite, to godine u nepovrat prolaze, a da se ne ivi. Ali
budite strpljivi i hrabri! Jo emo mi ivjeti i doivjeti velikih stvari. Sada ponajprije vidimo,
kako jedan itav stari svijet tone, svakim danom jedan komad vie, novi odron, novi golemi pad...
Najsmjenije je, to veina ljudi ne opaa i mnogi misle, da jo hodaju po vrstom tlu...
Sonjika, moda sami imate, ili moda moete nabaviti Gil Blasa i Hromog avla? Ja Lesagea
uope ne poznajem, a htjela sam ve odavno neto od njega itati. Da li ga vi poznajete? U
najgorem sluaju kupit u njegove knjige u Reklam-izdanju.
Srdano Vas grlim.
Vaa Rosa

Piite skoro, kako je Karlu.
Moda Pfemfert ima Laneno polje od Stijna Streuvelsa, to je opet jedan Flamanac; navodno
je ta knjiga jako dobra, a izala je u nakladi Insel.





Breslau, dne 18. 10. 18.

Ljubljena Sonjika, pisala sam Vam prekjuer. Do danas nisam jo primila nikakav odgovor na
moj brzojav upuen dravnom kancelaru, a to moe potrajati jo nekoliko dana. Jedno je u
svakom sluaju sigurno; moje je raspoloenje ve takvo, da mi je posjet mojih prijatelja pod
nadzorom postao nepodnoljiv. Godinama sam sve to sasvim strpljivo podnosila, i pod drugim
bih okolnostima bila i nadalje ostala tako strpljiva. Budui da je meutim nastao opi preokret u
situaciji, prouzrokovao je on prijelom i u mojoj dui. Razgovor pod nadzorom, nemogunost da
govorom o onome, to me uistinu zanima, postali su mi ve tako nesnosni, da se radije odriem
svakog posjeta, dok se ne budemo mogle vidjeti kao slobodni ljudi.
Dugo to ne moe vie potrajati. Kada su Dittmann i Kurt Eisner ve puteni na slobodu, ne
mogu ni mene vie dulje drati u zatvoru, a i Karl e uskoro biti na slobodi. ekajmo dakle radije
as ponovnog vienja u Berlinu.
Do onda tisuu pozdrava.

Uvijek Vaa
Rosa
























O ROSI LUXEMBURG

Toute institution, toute doctrine qui
console et qui lve les mes doit tre accueillie;
rejetez toutes celles qui tendent les dgrader et les corrompre.
(Robesbierrov govor 18. Florala*)

Ne znam, mogu li zamisliti ljude, koji itaju danas prvi put pisma Rose Luxemburg, ** kako su ona
djelovala g. 1920., kad su bila objavljena u izdanju Komunistike Internacionalne Omladine u Berlinu.
Tada je bila jo u svjeem pamenju uloga pisca tih pisama na elu njemakih revolucionarnih radnika
spartakista. Svijet se jo ivo sjea krvavih borbi, za vrijeme tjedna Spartaka, po ulicama Berlina, i onog
16. sjenja 1919. kada su Rosu Luxemburg, zajedno sa Karlom Liebknechtom, ubili njemaki oficiri, da bi
se tek nakon nekoliko mjeseci pronalo njezino iznakaeno mrtvo tijelo, to su ga ubojice bacili u mutnu
vodu Landwehrkanala.
Ta su pisma bila kao posmrtna poruka, kao da je odjednom opet progovorila ona ena, o kojoj se mislilo
da je uutkana zauvijek. Njezini ubojice s osmijehom su pripovijedali pred vojnim sudom, u kojem su
sjedili njivo ortaci, isto takvi oficiri kao i oni sami, kako su jedan drugomu nad oborenim tijelo Rose
Luxemburg dovikivali: Udri tu svinju! Njihova rtva, ta najgnusnije oklevetana ena, otkriva u tim
svojim pismima odjednom toplotu i bogatstvo svojega velikog srca. Ta su pisma djelovala kao apoteoza
ne samo te ene, nego i same pregaene njemake proleterske revolucije.
Ta mala knjiga od 75 stranica potresla je tada milijune i milijune italaca najrazliitijih narodnosti. To je
bilo ono vrijeme, kad je cijeli golemi propagandni aparat nastojao da prikae komuniste kao podivljale
nemani, koje uivaju u ruenju svakog reda, u paleu i ubijanju, kojima je jedina strast da prigrabe vlast,
pa i uz cijenu upropaivanja svih ljudskih vrednota. Ta je propaganda naslikala s Lenjinom, koj je bio
proglaen njemakim pijunom, svakoga proleterskog revolucionara kao agenta neke neprijateljske strane
sile, ne samo kao prokletu, nego i kao prodanu duu.
Svrha je te propagande bila da stvara raspoloenje za krvavo uguivanje tadanjih revolucionarnih
pokreta, te da u isti mah opravdava poivineni bijeli teror, to je u ono vrijeme


*Treba prigrliti svaku instituciju, svaku doktrinu, koja tjei i uzdie due; odbacite sve one, koje hoe da ih
ponize i korumpiraju.
**Napomena urednika. Jedan od prvih u nas, koji je upozorio na Pisma iz zatvora Rose Luxemburg, bio je
A.B. imi; on je g. 1924. u svom Knjievniku, br.2., preveo i objasnio Jedno pismo Rose Luxemburgove
uz napomenu:
U listu Karla Krausa, Die Fackel, naao sam ovo pismo Rose Luxemburgove, koja je pisala Sonji
Liebknechtovoj u decembru 1917. iz breslavskog zatvora, obino pismo, ali neobini primjer ovjenosti i
pjesme. (Vidi na strani 22.)



bjesnio u zemljama, u kojima je revolucija bila pregaena.
1
U to su doba ta pisma Rose Luxemburg ba
zato to nisu bila namijenjena javnosti, ba zbog njihove potpuno intimne naravi djelovala kao uzbudljivo
i neosporivo svjedoanstvo za organsku povezanost, koja postoji izmeu veliine revolucionarne strasti i
ovjenosti.
Postoji cijela literatura veoma sumnjive vrijednosti, koja izaziva senzaciju time to prikazuje znaajne
ljude na taj nain, da iznosi tajne njihova intimnog ivota, sve ono, to je ostalo incognito. Ma kako se
odnosio ovjek prema takvoj vrsti raskrinkavanja, treba priznati, da nema mnogo takvih historijskih
linosti, kojih presti ne bi stradao, kad bismo ih upoznali ne na pozornici njihova djelovanja, u njihovim
javnim nastupima, nego u takozvanom privatnom ivotu, sa svim njihovim ljudskim slabostima.
Rosa Luxemburg, meutim, jedna je od malobrojnih linosti, za koje moemo rei, da im je ljudska
veliina jo vie porasla, otkad nam se ba po tim njezinim pismima otkrio njezin najintimniji ivot,
premda on inae kod historijskih politikih linosti ostaje javnosti nepoznat.
Karl Kraus progonio je mrnjom genijalnog satirika sve lane veliine dana. A Karl Kraus, koji je imao
smjelosti da se krajnje kritiki suprotstavlja lanom kultu lanih heroja, i kojem je svaki kult heroja
mirisao na frazu, na la i na uvredu, nanesenu razumu, taj se isti Karl Kraus, pod dojmom pisama Rose
Luxemburg, izrazio ovako:
Ta su pisma takve revelacije ovjenosti najvieg stupnja, da bi ih trebalo uvrstiti, s tumaenjem, u sve
kolske itanke.
I ta su pisma te ene, koju golema veina njemakih listova ne bi spomenula a da njezinu omrznutom
imenu ne bi dodala pridjev krvolona (die blutrnstige, die blutige Rosa).
2

ta se znalo o njoj u javnosti? Znalo se, da je idovka, roena u ruskom dijelu Poljske u godini Pariske
Komune, da je studirala u Njemakoj i da je kao studentkinja pristupila socijalistikom pokretu. Znalo se i
to, da je s pomou fiktivnog braka s nekim njemakim graaninom izmakla opasnosti da bude protjerana
iz Njemake. Znalo se i to, da je u meunarodnom radnikom pokretu, a posebno u njemakoj
socijaldemokraciji, bila jedan od voa ljeviara i da je osobito za vrijeme prvog svjetskog rata i poslije
sloma njemakog imperijalizma stajala na elu revolucionarnog radnikog pokreta, zajedno sa Karlom
Liebknechtom. Njezina rije o njemakoj socijaldemokraciji (smrdljiva leina) postala je
internacionalnom revolucionarnom krilaticom.
Znalo se, da ta ena oduevljava radnike mase, kad se pojavi na tribinama revolucionarnih mitinga.
Znalo se, da je autor znanstvenih knjiga kao to je o Akumulaciji kapitala (Berlin, 1913.); da je ona g.
1914. kad su se njemaki socijaldemokrati, do tada najvea snaga meunarodnog radnikog pokreta,
rukovali s njemakim Kaiserom, osnivala zajedno sa Mehringom i Karlom Liebknechtom grupu
Internacionale, koja je kasnije postala Savezom Spartaka; znalo se da je ona autor te znamenite Junius
Broschre, koja je izala ilegalno 1915. i koja je, zajedno s protestom Karla Liebknechta, bila prvi
revolucionarni glas u Njemakom carstvu; o njezinim knjigama kao to su Socijalna reforma ili

1
Propaganda, koja se sada vodi protiv socijalistike Jugoslavije, po svojem je tonu, po svojim sredstvima i po
svome moralu ropska kopija te poslijeratne antiboljevike agitacije i to bez ikakve originalnosti.

2
Primjera radi neka stoji tu citat uglednog profesora socijologije Wernera Sombarta: Najbjesniji su socijalisti oni
ljudi, koji su optereeni najjaim ressentimentom. Tipino je: Krvoedna, otrovna dua Rose Luxemburg bila je
optereena etvorostrukim ressentimentom: kao ena, kao stranac, kao idovka i kao bogalj . (W Sombart: Der
proletarische Sozialismus, I.Jena, Verlag von Gustav Fischer, 1924, H.76.).

revolucija?, Kriza socijaldemokracije, Uvod u politiku ekonomiju vodile su se diskusije, a znalo se,
naravno i to, kako je nakon borbe na barikadama Berlina 1919. zarobljena i ubijena...
Njezina su pisma iznenadila ipak i same revolucionare, koji su za vrijeme prvoga svjetskog rata i nakon
sloma njemakog imperijalizma u cijelom svijetu s divljenjem pratili neustraivu borbu Rose Luxemburg.
Ni sami revolucionari socijalisti, koji su dobro poznavali teoretske radove i publicistiku djelatnost Rose
Luxemburg, njezino znaenje u meunarodnom radnikom pokretu i koji su mislili, da poznaju vanredne
sposobnosti toga strastvenog borca, nisu nasluivali, da je ta ista ena, koja je svoj ivot posvetila borbi, te
pouavanju i izraivanju teorije klasne borbe proleterijata, sauvala u sebi, u najogorenijoj borbi protiv
najprljavijih i najneljudskijih protivnika, svu istou, svu senzibilnost i svu izvornu ljubav prema svemu
ovjenom i prema svemu to ivi.

... koji put imam osjeaj da nisam pravi ovjek ve neka ptica ili ivotinja u ovjeijoj prilici; u svojoj
nutrini osjeam se u malom komadiu vrta kao ovdje, ili u polju, u travi meu bumbarima, mnogo vie
kod kue nego na kakvom partijskom kongresu. Vama mogu sve to rei, jer Vi ne ete odmah u tome
nasluivati izdaju socijalizma. Vi dobro znate, da u uprkos tome vjerojatno umrijeti na borbenom
poloaju, u kakvoj ulinoj borbi ili u tamnici stoji u jednom od ovdje objavljenih pisama Rose
Luxemburg. A reenica, koja slijedi odmah zatim, sadri priznanje, koje bi moralo skandalizirati sve one,
koji zamiljaju pozitivni lik borca prema sadanjim lanim sovjetskim literarnim kljiejima:
Ali moje najdublje ja, pripada vie mojim sjenicama nego drugovima.
Neka se zgraavaju oni, koji ne mogu ili ne e da razumiju, kako se ivi ovjek ne da svesti na neku
apstraktnu matematiku formulu, na emu bez ivota, t.j. bez nutarnje protivurjenosti, bez paradoksa.
Ljlubitelji takozvanih pozitivnih likova, t.j. kliiranih heroja igosali bi kao klevetu, nanesenu liku
revolucionara, sline izjave iz usta partijca u nekom romanu. Moe li ipak itko poricati, da je ona, koja je
sebi dopustila takva priznanja, ustrajala u borbi s divnom dosljednou, do posljednjeg daha u borbi? Zar
moe itko poricati, da je ona umrla na borbenom poloaju tono onako, kako je to unaprijed predosjeala?
A nije li o radu i borbi te iste ene pisala tako mjerodavna linost u pogledu ocjenjivanja
revolucionarnih vrijednosti kao to je Vladimir Ilji Lenjin, i to u doba velike izdaje II. Internacionale, za
vrijeme prvoga svjetskog rata :
Broura Juniusova posveena je ne samo krizi socijaldemokracije, ve i analizi rata, opovrgavanju
legendi o njegovu oslobodilakom nacionalnom karakteru, dokazivanju da je to imperijalistiki rat i sa
strane Njemake i sa strane drugih velikih drava, zatim revolucionarnoj kritici ponaanja slubene partije.
Napisana izvanredno ivo, Juniusova je broura nesumnjivo igrala i igrat e krupnu ulogu u borbi protiv
bive socijalidemokratske partije Njemake... i mi od svega srca pozdravljamo autora... Juniusova je
broura u cijelosti krasno marksistiko djelo...*
Lenjin je podvrgao kritici neke stavove te iste broure, ali on istodobno napominje s vidovitou
intuicije, koja zapanjuje da izvor pogreaka te broure lei vjerojatno u osamljenosti prvih
revolucionara u Njemakoj... Tu je brouru Rosa Luxemburg napisala u zatvoru u Berlinu, gde je izdrala
kaznu zbog govora, to ga je odrala u Frankfurtu na Majni, o zlostavljanju i muenju vojnika.
Slubena njemaka socijaldemokracija, koja je bila najmonija vodea stranka II. Internacionale,
nanijela je najosetljiviji udarac meunarodnoj organizaciji radnitva, ali se u njemakoj socijaldemokraciji
pojavila u isti mah i najmonija opozicija. S radou smo itali listove Lichtstrahlen i Internacionala. A s
jo veom radou saznali, da se u Njemakoj raspaavaju ilegalni revolucionarni leci kao na primjer onaj
*Lenjin O brouri Juniusovoj (svezak 22., str 291. Rusko izdanje).

poziv: Glavni je neprijatelj u vlastitoj zemlji. To nam je govorilo o tome, da meu njemakim radnicima
ivi duh socijalizma, da u Njemakoj ima jo ljudi sposobnih da brane revolucionarni marksizam.
3

Leci i pozivi na ustanak, koji su oduevljavali Lenjina, nali su svoj put, iz zatvora Roze Luxemburg i
Karla Liebknechta, do ruku radnika, jer je ta Rosa Luxemburg upravljala iz zatvora revolucionarnim
pokretom njemakih radnika. Isti dan pie revolucionarne letke i pisma kakvo je ono, to je gore citirano.
Znam, da e italac biti zahvalan, ako tu uvrstim pismo koje je napisano g. 1917. kada je Rosa
Luxemburg bila ponovo u zatvoru u Wronke-u. To je pismo bilo upueno mladoj prijateljici Matildi
Wurm, a prvi put je objavljeno 1951. Ba u vezi s gore citiranim pismom ono nam dokazuje, kako je Rosa
Luxemburg mislila o masama i dunostima revolucionara prema masama.
4


Wronke, tvrava, 16. II. 1917.
Budi mirna, iako si tako hrabro protuslovila, te si mi borbu najavila. Volim te kao i prije. Morala sam se
nasmijeti, jer hoe da me pokoleba. Devojko, ja se drim vrsto u sedlu, mene jo nitko nije oborio;
htjela bih vidjeti onog, koji bi to mogao. Ali morala sam se nasmijeti jo s jednoga razloga: Ti i ne eli
da me pokoleba, a i politiki si mnogo vie povezana sa mnom nego to to priznaje sebi. Ja u ostati
za Tebe uvijek kompasom, jer Tebi tvoja uspravna priroda kae, da mene u mome sudu nita ne moe
zavesti. Kod mene nema plaljivosti, rutine, parlamentarnog kretenizma, svega onoga to muti rasuivanje
kod drugih. Sva tvoja argumentacija protiv moje parole: tu stojim, i ne mogu drugaije! moe se
sumirati ovako: Sve je to dobro i lijepo, ali ljudi su kukavni i slabi za takav heroizam, ergo treba
prilagoditi taktiku njegovoj slabosti i onom principu: chi va piano, va sano.
Kakva uskost u gledanju na historiju, janjee moje! Nema nita promjenljivije od ljudske psihologije, to
vie, to psiha masa krije u sebi uvijek sve latentne mogunosti, poput thalatte, vjenoga mora: ubitano
zatije i stranu buru, najpodmukliji kukaviluk i najdivljilji heroizam. Masa je uvek onakva, kakva m o r
a biti po uvjetima epohe, ona je uvijek spremna da postane neto posve drugo nego to je nagovijetala.
Kakav bi to bio zapovednik broda, koji bi kormilario samo prema trenutnom stanju puine i koji ne bi
znao po znakovima na nebu i na moru zakljuiti da se spremaju bure. Moja djevojice, razoarati se
u masama, uvijek je najblamabilnije svjedoansto za politikog vou. Voa velikoga stila ne odreuje
svoju taktiku prema trenutnom raspoloenju masa, nego prema nunim zakonima razvitka, te ustraje u
svojoj taktici unato svim razoaranjima i preputa mirno historiji da prosudi njegovo djelo.
Daj da time zavrimo debatu. Rado u ti ostati prijateljicom.
Na T e b i je, da ostanem i Tvojom uiteljicom.

Godinu i pol dana kasnije, u polemici sa Kautskym, Lenjin dolazi, to se tie ocjene masa i odnosa
revolucionara prema inertnoj masi, tono do istog zakljuka kao Rosa Luxemburg (u pismu Matildi
Wurm). Na izjavu Kautskoga: Kad proletere Evrope optuuju zbog izdaje, to je optuba protiv
nepoznatih Lenjin odgovara ovako:
Varate se, gospodine Kautsky! Pogledajte u ogledalo, i vidjet ete nepoznate, protiv kojih je ta
optuba uperena. Kautsky se pravi naivan... A Kautsky ipak vrlo dobro zna, da su tu optubu podizali i
podiu njemaki lijevi, spartakovci. Liebknecht, i njegovi prijatelji. Iz te se optube vidi, da je njima p

3
Lenjin: Socijalizam i rat, svezak XXI, rusko izdanje, str 295-6.
4
Bchergilde Monatschrift der Bchergilde, Gutenberg 1951, Zrich, Heft 3.

o t p u n o j a s n o, da je njemaki proleterijat izdavao ruske (i meunarodne) revolucije, kad je guio
Finsku, Ukrajnu, Letoniju, Estoniju. Ta optuba podie se prije svega i najvie ne protiv m a s e, koja je
uvijek inertna, nego protiv v o a, koji kao Scheidemanni i Kautsky nisu izvravali svoju dunost
revolucionarne agitacije, revolucionarne propagande, revolucionarnog rada u masama protiv inertnosti
masa, koji su ili faktiki p r o t i v revolucionarnih instinkata i tenji, koje uvijek tinjaju u dubini
ugnjetene klase.
5

Ne mijenja nita na uzornoj snazi lika revolucionara Rose Luxemburg, ako se ustanovi, da se varala u
nekim svojim predvianjima, a jo vie u svome stavu prema pravu na samoodreenje nacija. Ona je
drala, da pravo nacija na samoodreenje nije vie revolucionarna nego buroaska parola, i da je zadaa
revolucionarnoga proleterijata da se suprotstavi nacionalnom poimanju svoje buroazije, pa i onda ako
ta buroazija pripada ugnjetavanom narodu. Rosa Luxemburg je tu mislila na poljsku buroaziju, na
nacionalizam poljske buroazije, i bunila se protiv mogunosti zajednikog fronta s tom buroazijom.
Lenjin je duhovito opaao, da naa Rosa postavlja politiko pitanje s krakovskog gledita, a treba ga
postaviti s ope ruskog gledita. S Lenjinova je stanovita borba ugnjetavanih naroda protiv velikoruskog
nacionalizma golema pomo buduoj proleterskoj revoluciji. A prema Lenjinu isti je odnos buroazije
kolonijalnih naroda prema porobljivakim metropolama.
Za nas je jasno, da je stav Rose Luxemburg u toj diskusiji bio utopistiki, a Lenjinov stav da je bio
marksistiki, ali zar bi Rosa Luxemburg mogla da se bori s takvim elanom internacionaliste, da nije
vjerovala, da nacionalni problem uope pripada ve prolosti, da je na umoru zajedno s umiruim
kapitalizmom? Zar nije i sam Lenjin imao svoje iluzije, koje su mu davale neophodno potrebnu snagu,
kojom je vodio veliku socijalistiku revoluciju u Rusiji? Zar veliki realista Lenjin ne zavrava svoj referat,
na Moskovskoj konferenciji Boljevike partije 12. srpnja 1919., o unutranjem i vanjskom poloaju
Sovjetske republike, rijeima: Ocjenjujui sve to smo preivjeli, itavo iskustvo ove godine, ja evo s
uvjerenjem izjavljujem, da emo sve potekoe prebroditi, da je ovaj mjesec srpanj posljednji teki srpanj,
a idui mjesec srpanj nai e nas ve u meunarodnoj sovjetskoj republici i ta e pobjeda biti potpuna i
konana.
6

Ima iluzija, koje ne samo da ne smanjuju veliinu historijskih linosti, nego su sastavni dio te veliine,
te su, to je jo vanije, upravo uvjet te veliine. Ima illuzija, koje historijsku istinu izraavaju dublje nego
svaka filistarska trijeznost. Jedina iluzija, koja je inkompatibilna sa svakom pravom ljudskom veliinom,
vjera je u vlastitu nepogreivost. Trenutne iluzije, koje nastaju na temelju vjere u neminovnu pobjedu
stvari proletarijata, predstavljaju kod velikih revolucionara stvaralaku snagu potrebnu da se izvojti ta
pobjeda.

Sama ta pisma Rose Luxemburg ne zahtijevaju posebne komentare. Tri godine i etiri mjeseca provela
je Rosa Luxemburg, za vijeme prvoga svjetskog rata, u zatvoru. Godinu dana, od veljae 1915. do veljae
1916., leala je u enskom zatvoru u Berlinu, a poslije toga dve godine i etiri mjeseca, sve do 10.
studenog 1918., u kaznionici u Berlinu, Wronkeu i Breslauu. Zatvorski reim bio je usmjeren na to, da

5
Lenjin : Proleterska revolucija i renegat Kautsky, II knjiga, drugi svezak, str. 73. Kultura, Bilioteka marskizma
lenjinizma, 1950
6
Lenjin : Referat o unutranjem i vanjskom poloaju republike, Djela, XXIX svezak str. 455, rusko izdanje.

opasnu zatvorenicu potpuno odsijee od vanjskog svijeta. Jedan put mjeseno bilo joj je doputeno da
primi posjet, ali pod strogim nadzorom. Pisma, to ih je mogla legalno slati i primati, bila su podvrgnuta
temeljitoj cenzuri.
Ovdje objavljena pisma bila su upuena mladoj eni Karla Liebknechta, suborca i prijatelja Rose
Luxemburg, koji je bio 1916. osueni na dvije godine robije, zbog veleizdaje.
Svaki individualni ljudski odnos ima svoju posebnu, vlastitu atmosferu. Duevno bogatstvo pojedinca
oituje se u tome, da zna na poseban nain reagirati i odnositi se prema svakomu, i to uvjek konkretno,
prema potrebama i mjerilu onoga, na koga se obraa. Uvijek identina sa sobom, a toliko mona, toliko
iroka priroda, da zna biti u istoj osobi pjesnik i teoretiar, esteta i sociolog, mudra i razigrana, patetina i
trijezna, njena do sentimentalnosti i tvrda u nepopustljivoj dosljednosti, Rosa Luxemburg u svojim
pismima, koja su ovdje objavljena, prihvaa ulogu starije sestre ili majke, koja se brine za bolesno dijete,
tjei ga, pria mu prie, te neiscrpnom snalaljivou neprestano izmilja nove naine da bodri, razonodi i
spasi od oaja osamljeno dijete, koje stoji otrgnuto od svojih najdraih, u krvavom i stranom
neprijateljskom svijetu.
udesna bi bila ta pisma i onda, da ih je Rosa Luxemburg pisala jedino sa svrhom da se izdaleka brine
za enu velikog prijatelja, koji sjedi u zatvoru.
Ali to je ba ono: Ta Rosa Luxemburg, koja pie ta pisma maloj Sonji, radi neumorno, pie i alje
svojim politikim istomiljenicima ilegalne letke, broure, pozive i organizira, s neslomljivom vjerom,
borbu i revoluciju, iz istih zatvora, u istim danima. Ope ovjeanski zadaci ne prijee joj da grli i tjei,
svom svojom toplotom, malu Sonju. Kad itamo ta pisma ini nam se, da Rosa usredotouje na nju svaku
misao i svaku brigu.
Rosa Luxemburg prati u svojem zatvoru revolucionarne dogaaje u Rusiji. Pripremajui i oekivajui
revoluciju u Njemakoj pokuava ona ve u zatvoru da izvue pouke iz ruske socijalistike revolucije.
Tako je njezina broura O ruskoj revoluciji nastala u njenoj eliji. Njezina zanosna radost nad prvom
pobjedonosnom proleterskom revolucijom ne prijei joj da postavi kritiko pitanje: ta je u metodama
ruske revolucije posljedica posebnih ruskih prilika, i to je u njima ono, to e moi da poslui kao uzor
njemakom proletarijatu, buduoj njemakoj revoluciji? Pogreni su mnogi od njezinih zakljuaka,
stvorenih na temelju oskudnih izvjetaja, koji su mogli doprijeti do njezine elije. Ona je i sama ispravila
neka od tih zakljuaka. Ispravila ih je u samoj revolucionarnoj praksi, u ona dva mjeseca, koja su njoj kao
prvoborcu njemake proleterske revolucije preostala za ivot u slobodi. Ali ono, to je osnovno u tome
njezinu radu, osnovni stav revolucionara prema revolucionarnim dogaajima, ostaje zaista uzorno, te
dobiva ba danas posebno znaenje.
Taj je stav izrazila rijeima:
Pogreno bi bilo bojati se, da bi kritiko ispitivanje toka ruske revolucije moglo pokolebati presti
ruskog proletarijata, iji bi divan primjer sam mogao pobijediti inerciju njemakih radnikih masa. Nita
ne bi bilo pogrenije. Revolucionarnu borbenost njemakoga proleterijata nemogue je probuditi
metodama pokojne njemake socijaldemokracije, metodom kolektivne sugestije, slijepom vjerom u
nekakav nepogreivi autoritet bilo vlastitih pretpostavljenih, bilo ruskog uzora... Za odgoj radnike
klase, bilo njemake, bilo meunarodne, da bi postala sposobne za rjeavanje zadataka nametnutih
sadanjicom, najbolje je sredstvo svestrano prouavanje toka ruske revolucije... Svojim odlunim
revolucionarnim dranjem, svojom besprimjernom energijom i svojom nepokolebljivom vjernou
meunarodnom socijalizmu uinili su Lenjin i njegovi prijatelji sve to je bilo mogue u onim strano
tekim prilikama. Zahtevati od njih jo i to, da pod slinim uvjetima stvaraju kao neki arobnjaci najlepu
demokraciju u diktaturi proleterijata, najuzorniju i bujnu socijalistiku ekonomiju, znailo bi traiti neto
nadovjeno. Opasnost poinje ondje, gde se nunost pokuava pretvoriti u vrlinu, gde se meunarodnom
proleterijatu prikazuje kao uzor socijalistike taktike ono, to su oni morali primijeniti u fatalnim
prilikama...

Djelo i pisma, sam lik Rose Luxemburg ivi su kao neoborivo svjedoanstvo za pravednost stvari, za
koje se ona borila i za koju je umrla muenikom smru. Imala je i ona trenutne slabosti, morala je i ona
voditi borbu ne samo sa neprijateljem, nego i sa sobom, da savlada vlastita protuslovlja. Njena
revolucionarna strast izaziva nae divljenje, a njezina unutarnja protuslovlja od kojih pati, pribliavaju
nam je jo vie. Njezina su nam pisma dragocjena ba zato, to nam mjesto neke apstraktne herojske
savrenosti otkrivaju individualni i bliski enski lik velikog heroja borbe proletarijata za oovjeenje
neovjenog drutva.
ERVIN INKO