1

Darko Gaparovi KAMOV, APSURD, ANARHIJA

- u Prologu (br.32) prvi puta tiskana najderova freska Kamov, smrtopis (druge literarizacije
kamoviane: Bruno Popovi Ikar iz Hada,monografija; Milorad Stojevi Primeri vebanja
ludila,roman)

- dvije temeljne pojmovne kategorije kojima Gaparovi ispituje knji. Kamova jesu APSURD
i ANARHIJA i to unutar znaenja koje poprimaju u literarnom diskursu (tumaenja Camusa
i Berdjajeva tih pomova najblia su tome) > apsurd i anarhija pokretaki su duh Kamovljeva
djela, bitne sastavnice njegove jezgre, ak i kada se ne spominju eksplicitno kao u ovim
paradigmatskim primjerima:

Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne itajte djela moja i sagijte hartiju;
polomite mi pero i skinite oblaine s nebita
dajte mi sunce! grozan je Osvaldov finale.
(Intermezzo)

...Dosadna je itava literatura bez propalica, luaka i zloinaca. ivot je interesantan ako
ga ive ljudi, a ljudi, ako spadaju u psihopatologiju. Psihologija poinje tamo, gdje zdravlje
prestaje! Gegae se ve i on. Stao popjevati. Nekoliko stolova bijae ve zapremljeno. Zadnji
pridolica, nekakav grija, ta li, sjeo za njihov stol. Nije jo bio isprao lica; vlaga ga je i vie
mrljala. Arsen nita ne upamti. Plaao je Rubelli. Pjevahu zajedno. Oduevljavahu se
uzajamno. Jedna rije, to je pala iz neijih ustiju poput cekina, zaokupi njihove poglede,
elje, ruke i strasti.
Anarhija!
(Isuena kaljua, Na dnu)

> ANARHIJA (gr. anarkha: bezakonje) >> kao sociopolit. pojam poetno znai neto kao
nedostatak autoriteta ili vlasti, a kroz vrijeme poprima pejorativno znaenje kao sinonim za
nered, kaos; Daniel Guerin kae da je a. sinonim socijalizma (anarhist je prvenstveno
socijalist koji namjerava dokinuti izrabljivanje ovjeka po ovjeku); Nikolaj Berdjajev osobito
razrauje filozofsko utemeljenje anarhizma iji pravi smisao pronalazi u njegovoj mistinoj,
teokratskoj utopijskoj emanaciji, a mistino-anarhistike tenje pronalazi kod umjetnika koji
duboko proivljavaju ivu duu ideja, poput dekadenata i simbolista

> APSURD (lat. absurdum: besmisleno >> nesmisao, ono to se protivi zdravom razumu,
normalnom, razboritom miljenju);
A. je kod Camusa centralna kategorija itave filozofije: U svijetu apsurda ljudske
egzistencije, ovjek je stranac koji ni sam sebe ne prepoznaje. (Stranac);
U Camusa ekstenzivna definicija a. glasi ovako:

Duh koji je stigao do svojih mea, mora donijeti jedan sud i odabrati zakljuke. Tu se
postavlja samoubojstvo i odgovor. (...) na toj toki svoga napora ovjek se nalazi pred
iracionalnim. On u sebi osjea elju za sreom i za razumom. Apsurd se raa iz sueljavanja
ljudskog poziva i bezumne tiine svijeta. To je ono to ne valja smetnuti s uma. To je ono
ega se valja grevito drati jer odatle mogu iknuti sve posljedice jednog ivota. Iracionalno,
ljudska nostalgija i apsurd to kljua iz njihove sueljenosti, eto triju lica drame koja nuno
mora zavriti svojom logikom za koju je ivot sposoban.

2



- Kamovljeva knji. unutar hrv. knji. sinkronije zapravo je ultraavangardistika >
literatura tada tek poinje izlaziti iz propedeutike funkcije, da bi s Matoem u novelistici,
kritici i lirici, a Vojnoviem u dramatici tek koliko-toliko hvatala korak s Europom; situacija
je to u kojoj ve Matoev kritiki impresionizam i kult pjesnike forme bijahu gotovo odve
avangardnim
- K. se formira ivotno i literarno u prijelomnom dobu moderne, prvoga desetljea XX. st., a
u potpunosti odbacuje njen artizam i na njemu zasnovanu estetiku konvenciju pa kao svoj
duhovni prostor bira osamu, prokletstvo i smrt > a kako nomen est omen, Poli postaje
Kamov:

Glede imena Kamov toliko na znanje:
Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, doao je njegov sin Kam i gledao u
pijanoga i gologa oca onda su doli drugi sinovi, Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se
je Noe otrijeznio i doznao za ponaanje djece, rekao je: Blagosloven bio Sem i Jafet i da je
proklet Kam!
(J. P. Kamov: lanci i feljtoni, pisma, SD, IV)

> proklet je K. i bio i u materijalnom smislu, stoga jer mu je najvei dio opusa objavljen pola
st. nakon smrti (prvo izdanje sabranih djela u redakciji D. Tadijanovia izlazi 1956-1958); u
duhovnome, jer, sukladno prethodnoj injenici, utjecaj Kamovljeve poetike u hk bijae posve
marginalan (stvari se poinju bitnije mijenjati tek od Popovieve monografije Ikar iz
Hada,1965. u Forumu);
Izluivi se po nalogu vlastitog bia iz hrv. knji. sinkronije (ali na kraju i dijakronije), K.
pripada duhovnom bratstvu ukletih pjesnika poput Poea, Shelleya, Leopardia,
Lautreamonta, Rimbauda... > temeljna je hipoteza Gaparove rasprave da K. svim bitnim
znaajkama svoga knji. djela pripada upravo ovom tipu pisca, s nunim posljedicama glede
jezika i stila, pa i ire duhovne odreenosti to ih ta pripadnost donosi ;
G. naglaava dvostrukost: K. stranac u vlastitu knji.-jez. okruju K. jedinka unutar eur.
duhovnog obzora

Anarhistiki kompleks u genezi modernog duha
- slika svijeta kao smisaone esencije gdje ovjek ima pouzdano uporite u trajnim, jer
izvanvremenitim i transcendentnim kategorijama, poela se naruavati jo u dr. pol. 18. st, da
bi se tijekom 19. st. javio cijeli niz anticipatora modernog miljenja (Max Stirner idejni
zaetnik individualnog anarhizma, Kierkegaardov egzistencijalizam, Proudhon i Bakunjin
koji postavljaju naelo anarhizma za osnovicu polit. prakse drut. revolucije, romani
Dostojevskog, Nietzscheova filozofija gdje se proglaava smrt Boga a u zamjenu za nastalu
kozmiku prazninu nudi teorija o volji za mo to e se materijalizirati u pojavi
Nadovjeka...) >> takav epohalan prevrat u miljenju morao je bitno utjecati na umjetnost i
knji.
- upravo 19. st. izbacuje knji. iz njene zasebnosti (iako se od kraja 19. st. u teoriji knji.
inzistira na posebnosti i samostalnosti predmeta i njegove zbilje i njemu primjerenih metoda
istraivanja i tumaenja > bitna je distinkcija izmeu apstraktnog teorijskog modela i
konkretnog knji. djela pri emu G. naglaava sada ovo drugo >> knji. se djelo u klasicizmu
konstituira kao estetski objekt per se, bez ikakve obvezatnosti prema ovom ili onom modelu
realne zbilje od romantizma ta zbilja ulazi u djelo, kao povijest, sociologija, psihologija,
politika, znanosti uope pa scijentizam, toliko razvidan u literaturi 19. i 20. st. i nije nego
prirodan slijed zapoet jo Goetheovim povezivanjem prirodnih organizama s organizmom
3

umj. djela; otada knji. djelo, sve da to umjetnik voljno intendira, objektivno ne moe vie
biti obuhvaeno konceptom estetskoga objekta kao neovisne kategorije)
- na filozofskom planu: prijelaz od esencije k egzistenciji, na knji. planu: rastvaranje
estetskog objekta u hibridan status koji je teorijski teko definirati jer se manifestira
mnotvom oblika > doba je to ranog romantizma, ponajprije unutar njem. pokreta mladih
(Sturm und Drang) >> mesto zaetka fenomena moderne knji.

- 1789. = francuska revolucija! > u svekoliki svijet ovjekov uvodi se politika u dotad
nepoznatim, globalnim razmjerima, a ubrzo i paradoks u ime ideala slobode naroda i prava
pojedinca polit. praksa izvre se u potpunu suprotnost, tiraniju kolektivizma i borbu za vlast
> posljedica: kontrareakcija u obliku izrazito individualistikih drut. teorija koje se sve
slijevaju u veliku maticu anarhizma

- Max Stirner: Jedini i njegova svojina (1846) > kao radikalan zastupnik filozofije
individualizma, Stirner u toj knjizi zasijava sjeme koje e, svjesno ili ne, oploditi proklete
pjesnike u njihovu revoltu protiv svekolikih stega drut., moralne, polit. i estetike naravi;
uzdiui pojedinca i njegovu volju kao apsolutan kriterij prosudbe u svim pitanjima ovjeka i
svijeta, Stirner se danas ukazuje i kljunim teoretikom kasnije pobunjene knji., mada sam o
umjetnosti i knji. nije pisao;
Stirnerove teze, kasnije modificirane u praktinom anarhizmu od Proudhona i Bakunjina do
njegova pov. kraja u panj. gra. ratu, zapravo su identine idejnim naelima knji.
pobunjene protiv dogmi i zakona svih vrsta, a najvidnije su se uobliile u dramskome opusu
H. Ibsena >> nije sluajno rije o drami: knji. koja tei biti propovjednikom novih istina i
spoznaja o drutvu i ovjeku prirodno izabire kao svoj oblik dramu jer ona svoj potpuni i
pravi iskaz doivljava u kazalinoj predstavi; kazalite tako postaje u prostoru knji. ono to
je miting u prostoru politike: mjesto neposredna obraanja masama na kojemu se iznesene
ideje najizravnije artikuliraju i to kolektivno, a ne individualno

- moderna knji, raajui se u rascijepljenu svijetu bez esencijalna uporita, u svijetu gdje je
ovjek baen u egzistenciju kojoj sam mora uvijek iznova traiti smisao, ve u sebi sadri
nukleus apsurdnog i anarhinog

Teorijski aspekti grotesknog
GROTESKA > slijedei suvremene nam teorije od Kaysera do danas, pod groteskom se
razumijeva knji. oblik u kojem je strukturna i znaenjska dominanta izvedena na izoblienju
slike zbiljskoga svijeta, ali tako da se dovodi u pitanje ovjekov egzistencijalni poloaj
GROTESKNO > estetiki fenomen to se moe nai u oblicima drukije strukturno-
znaenjske dominante

- tek poetika romantizma ironiju i grotesknost teorijski i praktiki uzdie na ravan jednaku
tradicionalno priznatim knji. izrazima

- utvrdivi podrijetlo groteske i grotesknog u kranstvu koje je na filozofsko-teolokom
planu uspostavilo dualizam dobra i zla, V. Hugo utvruje da se to u umj. i knji. oituje
uvianjem postojanja runog uz lijepo, nakaznog uz ljupko, sjene uz svjetlost (ime i ove,
negativne odrednice postaju estetskim kategorijama, to ranije nije bio sluaj); otud Hugo te
fenomene smatra eminentnom teevinom umjetnosti modernog doba;
Povezujui duh pjesnitva s duhom religije, to je jedna od vanih opih odrednica poetike
romantizma, Hugo izraz tog duha nalazi bitno u grotesknom, a oblik u groteski > njihova je
glavna znaajka graenje na kontrastima, izraavanje u antitetikim kategorijama, slikovnim
4

i misaonim oprekama, meu kojima e sve kasnije teorijske refleksije o fenomenu kao
najvanije isticati opreku runog i uzvienog, te stranog i smijenog;
> novija su knjievnopov. istraivanja upozorila na znaajnu tradiciju grotesknog ne samo
u srednjovjekovnoj, ve i u antikoj tradiciji

- najzapaenije teorije grotesknog u novijem knji. znanstvu: Kayserova i Bahtinova

> BAHTIN grotesku naziva realistikom, a jezgru iz koje ona nastaje nalazi u pukoj
folklornoj tradiciji (narodnoj kulturi smijeha); osnovno je svojstvo grotesknog
sniavanje, tj. prevoenje visokog duhovnog, idealnog, apstraktnog na materijalno-tjelesni
plan kozmiki strah realistika groteska prevladava smijehom koji je njen vladajui princip;
budui da se i mistine sile pojavljuju u prizemnom obliju (smrt kao smijeno strailo...), u
orgiji smijeha rue se svi svjetovni, moralni i vjerski autoriteti; cilj i svrha groteske su istina:
Srednjovjekovni je smijeh, pobijedivi strah pred tajnom, svijetom i vlau, neustraivo
iznosio istinu o svijetu i vlasti. > takvu realistiku grotesku vidi Bahtin u konceptu
karnevalizacije knji. > Gaparovi: u istraivanju modernistike groteske Bahtinova teorija
ne pomae budui da glavnim naelom poetike romantizma ostaje individualizam, bez
kolektivna duha, bez naslijeenog kolektivnog nesvijesnog to oivljava u karnevalu (a
zaeci modernistike groteske su u romantiarskoj)
> G. preuzima uglavnom Kayserovo odreenje fenomena grotesknog kao knji. izraza i
oblikovnog naela iaena, naopaka i apsurdna svijeta otuena od ovjeka;
U recepciji umjetnine groteskno se ukazuje otuenim svijetom koji nam se uvijek objavljuje s
neoekivane strane, u iskrivljenoj perspektivi demonskog i mehanikog, to posljeduje
osjeajem straha ili barem nelagode; likovi i situacije toga svijeta groteskni su jer izobliuju
predmetni svijet dostupan ljudskoj percepciji, bilo da rue norme fizikih zakona, bilo
prirodnih relacija i veliina kao to su odnos dijelova i cjeline, bilo da mijeaju u stvarnosti
odvojene kategorije (ljudsko ivotinjsko, realno fantastino, ivo mrtvo);

Groteskno je otuen svijet.
Groteskno je oblik ida.
Oblici grotesknog jesu igra s apsurdnim.
Oblik grotesknog jest pokuaj da se spozna i prevlada demonsko u svijetu.
(W. Kayser; 1975)

>> u tako opisanom konceptu groteske smijeh i komika nikada nisu osloboeni nalija
traginog (to je blisko Pirandellovu humorizmu ili pak Beckettovu teatru apsurda) > kritike
Kaysera najee su se odnosile na prenaglaavanje stranog i demonskog imbenika, a
zanemarivanje kominog

- kljuno oblikovno naelo Kamovljeva djela jest groteska, a filozofska ideja-vodilja apsurd >
G. ovom tezom obuhvaa i knji. modernizam, iji je jedan oblik i modernistika groteska
> G. koristi termin modernizamza odreenje nadreene stilske (anti)formacije u knji.
kretanjima 20. st., a ne avangarda, izmeu ostalog i zbog posebna aspekta ovog rada koji u
fokusu teorijske ralambe ima djelo J. P. Kamova >> avangarda se svagda vee uz
konkretne pokrete, ostavljajui postrance (rijetke) pojedince koji su plivali protiv sviju struja,
a takav je u hk, upravo paradigmatian sluaj, bio Kamov
> temeljna Gaparovieva hipoteza: pojava Kamova u hk niti iz neega (bitno) proizlazi, niti
pak neemu prethodi, pokazujui nam se zaudnim fenomenom isijavanja jedne do krajnosti
napete i u sebi zatvorene individualne energije;
Bez pretea i sljedbenika u smislu ostvarivanja svoga knji. programa koji je dosljedno do
kraja slijedio, K. je po Flakeru ipak postao, vie od pola st. nakon smrti, kanoniziranim
5

mjestom novije hk to onda logino dovodi do utvrivanja K. kao naeg prvog knji.
avangardista >> no ostaje pritom otvoreno pitanje: nosi li to djelo , uza svu svoju neospornu
temeljnu ideju apsolutna osporavanja i totalnog prevrednovanja, barem u zametku
budunosnu projekciju koja je po Flakeru uvjet svakog avangardnog teksta? Ako
pretpostavimo da nosi, kako onda K., odbacivi stare, ne dolazi ni do kakvih novih
vrijednosti, vrtei se bezizlazno u svom razornom nihilizmu? Ili je taj nihilizam reena
projekcija?...

Apsurd i grotesknost
- apsurd je, kao i njegov opozit logos, u svojoj biti metafiziki a ne estetski fenomen koji ne
moe biti izrazom, strukturom, stilom ne postoji neto kao apsurdni (ili logiki) stil;
Groteska se utemeljuje i iznalazi upravo u izrazu, strukturi i stilu
- apsurd i negativitet:
> negativna je metafizika negacija, obrat kanoniziranih metafizikih vrednota, koja u svojoj
konanici upuuje nekom novom poretku stvari i pojmova, nekom navlastittom
usustavljanju >> razvidno je to u onoj tradiciji eur. pjesnitva od Baudelairea do Geneta koja
moralnu vertikalu upravljenu apsolutnom vrhuncu u Bogu obre naglavce namjesto
obogotvorenja kojemu tei kr. metafizika, na djelu je sotonizacija svijeta iskazana kroz
negativni ritual (no fenomen estetskog, pojmljen u izvornom smislu kao doivljaj ljepote
umjetnike forme ne iskljuuje se, ve se i posebno naglaava >> moralno prevrednovanje
ne prati estetiko; znaenje djela striktno je odvojeno od etike i morala nudei umjetnost kao
novu kategoriju spasa, kao novu utopiju);
I najvei apostol ateizma i pesimizma, strastveni osporavatelj najviih dotadanjih
vrijednosti, radikalan zastupnik prevrednovanja svih vrednota u filozofiji novijeg doba,
Nietzsche, nakon razaranja pristupa graenju novog misaonog sustava te u pokuaju
utvrivanja naela novog odreivanja vrijednosti, postavlja umjetnost ispred istine
(dionizijski se ustroj svijeta suprotstavlja apolinijskom i spoznaja se na najii nain
objavljuje u umjetnosti)

oko pola st. prije avangarde nalazimo temeljitu skepsu spram naslijeenoga, ruenje
etikih i moralnih kanona, luenje estetike od morala, pesimizam, tovie nihilizam kao sve
dominantniji nazor na svijet ali ne i apsurd (ako se pojam i javlja, pridolazi vie kao
pejorativni sinonim za besmislicu, nego kao jak oznaitelj s filozofskom ili umjetnikom
konotacijom >> pr. opepoznato mjesto iz Matoeve razorno negativne kritike Kamovljeve
lirike: Jest, apsurd su te pjesme i te drame, nemajui ni trunka poezije iz prostog razloga jer
nesmisao i apsurd nije poetian, mada moe biti smijean.

apsurd se kao metafizika kategorija ne moe pojaviti ondje gdje postoji bilo kakav sustav
utvrenih i opeprihvaenih normi i vrednota, ali ni tamo gdje individualna svijest intendira
uspostavljanje ma koliko radikalnih kontravrednota kao nositelja bilo kakva reda i smisla >>
apsurd se javlja kad su svi kanoni i sustavi, bez obzira da li su posredovani tradicijom ili se
nude iz suvremenosti, bespovratno odbaeni, a individualna svijest nije u stanju iz sebe same
ili iz kolektivnog nesvjesnog, iz fundusa arhetipova, stvoriti druge kojima bi ih odmijenila
prispijeva se ta ko do zamrznute toke s koje nema povratka, ali ni polaska, jer put vodi u
niuta, a to se dogaa onda kad se gubi i posljednja kategorija spasa koju jo nude Nietzsche
i Joyce: umjetnost kao bolna, ali istovremeno iscjeliteljska igra oblicima jezika; tada
metafizika studen gri umjetniki izraz u bezoblinu, ukoenu grimasu (tako opisani
fenomen u knjievnosti se najpunije iskazuje u Kafke i Becketta)

6

- iz novovijeke krize logosa umjetnika je svijest u susretu sa svijetom ponovno otkrila
grotesku kao svoj bitan izraz, no razvila je nov tip koji nije bio poznat, a nije bio ni mogu u
ranijim razdobljima
> u strukturnoj dimenziji groteskno se u knji. djelu svakako uvijek gradi na neskladu,
izoblienju, stapanju disparatnih oblika, razbijanju horizonta oekivanja, ali se mijenja
pojavni svijet grotesknog fenomena >> demoni o kojima govori Kayser, a koje umjetnik
dovodi u djelo da bi ih time racionalizirao i svladao, otjelotvoreni su u mnogovrsnim
nakazama zoomorfnog znaaja ili pak mjeavine s antropomorfnim znaajkama u
srednjovjekovnoj skulpturalnoj, renesansnoj pikturalnoj i romantikoj literarnoj grotesknosti;
modernistika ih pak groteska najee zamjenjuje jednim jedinim, nevidljivim i bezoblinim,
demonom kojega tek ona izvodi na pozornicu umjetnike igre: demonom prazne ljudske
due koja stoji bez ikakva odgovora pred stranim i neljudskim Velikim mehanizmom
(Kafkini junaci jo postavljaju pitanje, mada svjesni zaludnosti, a u Becketta vie nema
nikakva zato)

- apsurd, kao modus egzistencije, uope ne mora biti groteskan, ve moe poprimiti
raznorazna oblija: Camusov apsurdni ovjek nije groteskan jer u odnosu na empirijski
dokuiv svijet ne postoji nikakvo izoblienje, niti kakvo drugo naruavanje norme na
estetikom planu, ve iskljuivo na etikom >> u Camusovu je egzistencijalizmu na djelu
iskazivanje nesporazuma izmeu postojeeg svijeta i njegovih vrijednosti i njemu
neprilagodljive jedinke, iz koje relacije onda i ishodi logino utvrivanje apsurdnog
ovjekova poloaja u svijetu;
Apsurdni svijet Ionescovih komada esto je izrazito groteskan, no slino kao i u Kafkinom
preobraaju Gregora Samse , fantastina se stvarnost prikazuje kao neto normalno, a da se
pri tome ne konstituira bilo kakva knji. konvencija kojom bi se ta fantastinost kao
stvarnost motivirala, kao to je sluaj u basna > svi ostali elementi strukture, osim tih
zaudnih i neobjanjivih metamorfoza , asociraju vidljivom preciznou na svakodnevni,
obian, graanski okoli to nije vie romantiki milleu prolosti ili fantastike, nije ni
oniriki prostor u kojemu je sve mogue a raznorazne groze unaprijed ublaene izvjesnou
buenja gdje se sve vraa na svoje pravo mjesto i u sigurne empirijske relacije >> ti tekstovi
nam kazuju da je to na svijet vien iz fokusa one duhovne situacije u kojoj je svijet izbaen
iz svoga teita, u kojemu vlada sablasni Kayserov Id, jer ovjek u njemu gubi svoj
identitet svijet grotesknog
>> gubljenje ovjekova identiteta putem zbiljskog ili metaforikog pretvaranja u stvar ili
ivotinju vodi do uvida da javljanje grotesknog u modernoj knji. izraava situaciju u kojoj je
bitno ugroen ljudski integritet

- dok jo Hugo, obrazlaui grotesku kao eminentan fenomen umjetnosti modernih
vremena, nalazi potrebnim potraiti njezine korijene u prolosti, modernistika groteska tih
potreba nema ona se konstituira neovisno o nasljeu, odgovarajui nalogu vlastita vremena
koje karakterizira raspadanje graanske slike svijeta

- groteskno se u knj. tekstu otitava uvijek iz kontekstualnih relacija kojima se posreduju
likovi, predmeti i situacije, te moemo ustvrditi da u umjetnosti rijei nije mogue neto to
bi bilo groteskno po sebi (neuvjerljiv je u tom smislu Kayserov pokuaj da napravi makar i
uvjetan inventar grotesknih pojava u knji. prema kojemu bi, npr, imanentno groteskne
meu ivotinjama bili imi, zmija, pauk...) > odrednice grotesknog valjalo bi uoavati i
interpretirati na pojedinanim primjerima;
Na literarnom planu analize nemogue je i zasnovati, a kamoli dosljedno izvesti neku
opevaeu definiciju fenomena grotesknog
7

>> nunost da se teorijska refleksija izvede iz konkretna knji. obzorja, dopunjujui se bitno
filozofijsko-sociologijskim emendacijama

- sa stajalita tradicionalne estetike kljunom se odrednicom grotesknoga smatra opreka
lijepog i runog (Hugo), potom istinitog i neistinitog, pri emu se groteskni izraz priklanja
ovom drugom > ove antinomije u teorijskom odreenju grotesknog u modernoj knji. valja
otkloniti iz dva razloga:
1. pojam lijepoga toliko se relativizirao da prebiva jo samo u subjektivnu doivljaju, pa je
prema tome znanstveno neuporabiv
2. cjelokupna je relevantna umjetnika produkcija moderne epohe izvela totalan otklon od
koncepta djela kao reprodukcije zbilje
>> kudikamo se plodnijim i svrsishodnijim ukazuje pristup koji groteskno tumai
posljedicom ope duhovno-pov. situacije, da bi potom razmotrio kako se ona oituje u
oblikovnim naelima knji. teksta, i napokon u odnosu spram horizonta oekivanja >
integriranje duhovne povijesti, knji. teorije i estetike

Uvjetna definicija fenomena grotesknog u modernoj knji:

Groteskno se u svom imanentnom biu javlja iz temeljnog nesporazuma izmeu umjetnika i
pripadnog mu svijeta koji se pokazuje otuenim i stranim, pa stoga neprihvatljivim i ak
apsurdnim. Zato djelo ulazi u igru s apsurdom, izraavajui ga oblicima izgraenim na
naelima nesklada, izoblienja i stapanja disparatnih elemenata zbilje, pri emu je naroito
naglaen uvijek prisutan osjeaj egzistencijalne ugroenosti ovjekova integriteta i identiteta.
Groteskno, dalje, mijea komino i strano, ali tako da te odrednice gube svoje prvobitne
atribute stapajui se u amalgam koji imenujemo tjeskobom. I napokon, groteskno glede
recepcije u pravilu razbija horizont oekivanja, jer se postavlja kao negacija ne samo
tradicionalnih nego i u svom vremenu zateenih novostvorenih estetikih i moralnih normi.





Kamovljev teatar
Moje je uvjerenje da sam u drami naao svoje pravo mjesto i izlaz, pa da su mane mojih
radnja prednosti. Ja idem za tim da dramski izrazim nau duevnost i da budu svi faktori,
zapleti, kulminacije i raspleti isto psiholoki: moje su drame tek psiholoke slike i nejasnoa
je tu vana radi realizma.
(u pismu Miku Radoeviu od 18. travnja 1910, nekoliko mj. prije smrti)

- K. je, kao rijetko koji hrv. pisac, svoj ivot stvarao a stvaranje ivio, ustrajan u svom
osebujnom, drsko izazovnom i poleminom, sablanjivom i psovakom, krajnje
usamljenikom i individualistikom egzistencijalnom kredu

- to su se Kamovljeve drame rijetko pojavljivale na pozornici razlog su i nedvojbeno
objektivne tekoe njihova prenoenja u konkretan teatarski in (potvrdile su to i dosadanje
izvedbe)

> u Zg-u, u izvedbi Glumake kole:
Na roenoj grudi (8. IV. 1927)
Tragedija mozgova (19. VI. 1928)
8

> u povodu proslave 70-godinjice Kamovljeva roenja rijeko narodno kaz. prikazuje
koncertnu izvedbu Tragedije mozgova (tri izvedbe 1956. u Rijeci; 9. II. 1957. u Opatiji; 20. III.
1957. u Puli);
Reija: Leo Tomai
> HNK u Osijeku:
Tragedija mozgova (1961); reija: Ivan Marton
> studenti zagrebake Kazaline akademije (diplomski rad):
Tragedija mozgova (1969)
> u sklopu Splitskoga ljeta s ansamblom drama HNK-a u Splitu:
Tragedija mozgova (1977); reija: Vlatko Perkovi
> Dubrovako kazalite Marina Dria:
Orgije monaha (praizvedba, 1974); reija: Ivica Kunevi
> ZKM:
Orgije monaha (1979); r: Boidar Violi
> dubrovako kaz. Marin Dri:
Mamino srce (praizvedba, 1983); r: elimir Mesari
> akavska scena iz Rijeke:
Iznakaeni (praizvedba, 1988); r: Vlado Vukmirovi

(zagrebaka verzija Orgije monaha i dubrovaka predstavaMamina srca bile su prikazane na
Sterijinu pozorju, obje sa skromnim uspjehom u publike u uglavnom slabim ocjenama
kritike)

- K. je svoje drame namijenio pozornici , jer ih je uporno, iako uzaludno, nudio teatru > no
radi li se ipak, bez obzira na autorovo subjektivno htijenje, o tekstovima koji su zapravo
predodreeni da ostanu literaturom, budui lieni kljunih scenskih prerogativa?...
- noviji razvoj kazlita doveo je postupno do bitno drukijih poimanja kategorija scenskog i
kazalinog, pa su i neka neteatarska djela otkrila svojstva dotad nesluene scenske
podatnosti, u modernom smislu rijei
- Kamovljevo dramsko stvaranje erina dijeli u dvije faze: prva je korelativna njegovoj lirici,
a druga novelistici > Tragedija mozgova i Na roenoj grudi u svojem krajnjem rezultatu i jesu
tek dramske vjebe talentirana poetnika, a razbaruenim i neurednim stilom i neobuzdanim
mahnitanjem psovke i prosvjeda protiv epohe i drutva stoje u najuoj svezi s Kamovljevom
poezijom; od Samostanskih drama vidljiv je preokret spram smiljenije, uravnoteenije i vre
organizacije dramskoga materijala, te preusmjerenje pieva interesa od openite drut.
problematike na nesmiljenu, poesto okrutnu i morbidnu, vivisekciju obiteljske i
individualne psihopatologije >> taj tip analize dostie punu zaokruenost i vrhunac u
posljednjem Kamovljevu dramskom djelu Mamino srce, gdje se kroz dramski prikaz fizikoga
nestajanja i psihikog rasula obitelji Bokovi posve oito projicira piev osobni umjetniki
doivljaj vlastite obitelji i njene sudbe
> ipak se Kamovljev dramski opus ne bi trebao tako strogo razdvajati te, tovie, da se u tim
dvjema fazama vide dva razlina, disparatna lica ivotne i umjetnike osobnosti njihova
pisca >> program ovjeka i pisca Kamova dosljedno je utemeljen na htijenju da se stanje
stvari u svijetu, drutvu i pojedincu pokae radikalno onakvima kakvim se vide iz
svojevrsne logike apsurda i osporavateljske optike;
K. iz kasnijih djela drukiji je od onoga iz ranih jer je ivotno umorniji, rezigriraniji, a estetski
neusporedivo zreliji razvoj koji obino kod umjetnika traje desetljeima, u njega se odigrao
u svega nekoliko godina
- u svega est godina K. pie devet dramskih tekstova (od ega su rukopisi tragikomedije
Lakrdija nae dobi i komedije Oh, ene, ene! po svemu sudei nepovratno izgubljeni)

9

_______

- ve u Tragediji mozgova K. nainje jedan od bitnih motiva svog miljenja i literarnog pisma
koji ga je snano zaokupljao do kraja ivota: sukob izmeu instinkta i kulture, motren i
rasuivan istodobno kao arhetip ljudskoga ponaanja i kao konkretizacija situacija i odnosa
unutar suvremena drutva

- Max Stirner, Nietzsche , Ibsen > anticipatori nove epohe koji stoje u sreditu duhovne
inspiracije i umjetnika hrv. moderne, takoer i Kamov

- u godini kad K. pie Tragediju mozgova, 1906, nastaje znaajna drama Andrije Miliinovia i
Milana Ogrizovia Prokletstvo, koja smjelim napadom na klerikalna shvaanja i manipuliranje
narodom, te isticanjem prava pojedinca na zastupanje istine protiv posveenih dogmi, kao i
traginim zavretkom glavnog junaka Tome kojeg slama sila vlasti, ne uvodi samo prvi puta
ibsenovski motiv u hrv. dramatiku, ve i anticipira jedan od kljunih lajtmotiva kasnije hrv.
dramaturgije

- shodno svom shvaanju da obrada psihologije instinkta pripada tragediji, a psihologije
kulture komediji, K. je ovjeanstvo oznaio kao komediju, a Mamino srce kao tragediju > no
prva se drama svojim znaajkama zapravo koleba izmeu tih dviju vrsta, pa bi najtonije bilo
odrediti je tragikomedijom

- B. Popovi smatra da se u Kamovljevim tekstovima naziru obrisi modernog teatra apsurda,
a Heimovi tu tvrdnju smatra dvojbenom > Gaparovi je smatra prihvatljivom budui da
ona utvruje konture i obrise, ne, dakle, cjelovitu poetiku koje, naravno, u Kamovljevim
dramama i nema

Mamino srce
> tragedija u pet dijelova; pisana u Puntu u prvoj pol. oujka 1910., dakle na kraju puta
> prava moderna tragedija, ali i duboki odjek istinske tragedije Jankova ivota scenski
izraz fizikog nestajanja i psihikog rastakanja obitelji Bokovi
> osobitosti unutar korpusa Kamovljeva teatra:
razvijena petodijelna kompozicija gotovo klasine strukture, koje nema u ranijim dramama, a
zainje se tek ovjeanstvom;
radnja je, kao i u svim ostalim komadima, smjetena u interijer gra. doma, ali je jedinstvo
vremena naputeno > posljednja tri dijela zbivaju se godinu dana poslije prvih dvaju, pa se
tako cjelina raspada u dva segmenta koje bitno povezuje lik majke Linde;
smrt ja zapisana u samom poetku (odmah se spominje pokojna ker Mila koja u snovima,
poput fantoma, vue za noge sestru Olgu, a i otac je oznaen neizljeivom boleu) > sve je tu
bolesno i morbidno, a opet, kao ni u jednoj drugoj drami (osim u prekrasnome ljubavnom
prizoru izmeu Lee i Dinka Marasa u ovjeanstvu), prevueno velom tiha i sumorna
lirizma;
dijalog smjesta, od svakodnevnih obiteljskih razgovora, skree svojoj bitnoj svrsi: neprestanu
preispitivanju prolosti koje ne znai drugo do kopanje po starim ranama, s otvaranjem
novih u sadanjosti;
sve je uvjetovano genetskim kodom, fatumom nasljednog faktora, kao to kae najmlai sin
Duan (u kojemu se ponajvie prepoznaje sam Kamov)
> nasluivanje Zole i Ibsena (Sablasti), no i ovdje, kao i svagda u Kamova, dominantna je
motivacija djela izvan literature i poetike
- znaenjska se poenta prvog dijela jezgrovito saima u zavrnome, opsenom dijalogu oca
Andre i majke Linde, gdje se u jednom prizoru izvanredno pokazuje cijeli ivot obitelji, uz
10

briljantne psiholoke karakterizacije mua i ene > i sve skonava, znakovito, kamovski,
totalnom oskudicom, posvemanjim gubitnitvom jednoga i drugoga, posredno - svih
> konanu e presudu o tom obiteljskom sindromu, u kojemu nema krivnje, ve samo
bolest, muka, bezumnost (Duan), izrei u finalu jedina vanija dramska osoba izvan toga
kruga, prijatelj Buji: Krvnici svoga srca.
- krucijalno semantiko polje drugog dijela duevno muenje izmeu majke i sinova po
sebi statino i ukoeno, dinamizira simbolika majina srca koje se, prije nego e puknuti,
iri, iri, vazda iri..., primajui u sebe al i neizrecivu tugu zbog izgubljene djece;
Zamuklu dionicu oca u dijalokim sekvencama preuzimaju sinovi: u treem dijelu Duan, a
u etvrtome Bruno (prvi je dramska literarizacija Kamova, a drugi, vjerojatno, Vladimirova);
Mrtvi je otac nijemo nazoan poput teke sjene koja se nadvija nad jo preostalim ivotima
potom se majina dionica osamostaljuje i preuzima svekoliku dramsku polifoniju, prije nego
i sama iezne u smrt
- rekvijemski dominantan ton i teina teme, bliskost smrti, pokrivaju posvemanju strukturu
djela i pomiu ga iz osnovne matrice njegova literarna pisma spram neega to jedva bijae u
K. zamislivo: iz grotesknog u tragino > na kraju igre s apsurdom, lakrdijanja sa smru,
anarhine raspojasanosti tvorakog bia, grotesknih prispodoba i obrata, literarnih i
psiholokih paradoka i ironije stoji tragedija: logina, uozbiljena, gotovo klasina u fakturi,
gdje su i paradoksi tek njeni imanentni elementi, a ne ironijske jezine varijacije;
Tragedija lice vjeitog fatuma kojemu nitko i nita ne moe umai
- formalno gledajui ovo je najbolja Kamovljeva drama, kako po uravnoteenosti dijaloga
koji je skoro posve lien deklamatorstva, tako i po karakterizaciji i motivaciji pojedinih
dramskih osoba, i osobito po gotovo savreno izbalansiranu odnosu pojedinih dijelova
drame spram cjeline i vice versa

"Bog i ovjeanstvo su zasnovali svoju teoriju na niemu, na niemu drugom osim na
sebi samima. Na isti nain ja onda zasnivam moju teoriju na SEBI SAMOM, ja, koji sam,
isto kao Bog, nita svakog drugog, koji sam moje sve, ja koji sam JEDINI"
Max Stirner
Radikalna, slobodarska, anarhistika ideja Maxa Stirnera je atentat na sve morale... Ali
Stirner je otrgnuo svaku vremensku fiksnost monologa i povijesnog trenutka. Dokazao je
da ne postoji centar koji nije istovremenIbsen, Henrik, norv. knjievnik (Skien, 20.
III. 1828 Kristiania, danas Oslo, 23. V. 1906). Tekstove objavljivao u novinama
Arbejderforeningens blad, Manden i Samfundsbladet, koje je i ureivao.
Dramaturg kazalita u Bergenu od 1851. i voditelj Norv. kazalita u Kristianiji od
1857. Od 1864. ugl. u Italiji i Njemakoj (Rim, Dresden, Mnchen), a u Norveku
se vraa tek 1891. Bogat dram. opus zapoeo pov. dramom Catilina (1848), a taj
su tekst slijedile nacionalno-romantike drame na teme iz nar. legendi i saga (Olaf
Liljecrans). God. 1862. napisao prvu dramu u kojoj problematizira stanje drutva i
odnose unutar njega (Komedija ljubavi). Velik mu uspjeh donose nac. drama
Pretendenti na prijestolje, drama u stihovima Brand (1866) te Peer Gynt (1867),
jedan od njegovih najpopularnijih tekstova. Nakon tog razdoblja u potpunosti se
posveuje analizi prevladavajuih drutv., moralnih i religioznih stajalita i
konvencija te stvara nekoliko realistikih drama u kojima bespotedno kritizira
tadanje drutvo i njegov sputavajui odnos spram pojedinca. Stupovi drutva
(1877), Nora ili Lutkina kua (1879), Sablasti (1881) i Neprijatelj naroda (1882),
11

u kojima tematizira poslovni i polit. svijet i progovara o odnosima meu
spolovima, braku i pravu ena, predstavljaju neke od njegovih najznaajnijih
drama. U nekim komadima javljaju se modernistiki elementi, a na planu
dubinske psihologije lika Ibsen stvara nezaobilazna ostvarenja u povijesti dram.
knjievnosti. Izdvajaju se jo Divlja patka (1884), Rosmersholm (1886), ena s
mora (1888) te Hedda Gabler (1890). Ostala va. djela: Savez mladih; Cezar i
Galilejci; Graditelj Solness; John Gabriel Borkman; Kada se mi mrtvi probudimo.
Njegov je dram. opus zadrao izrazito veliku popularnost u cijelom svijetu te je
dugotrajno utjecao na gibanja unutar eur. drame. I. predstavlja jednog od najveih
norv. knjievnika te se ubraja meu najvee dramatiare u povijesti svj.
knjievnosti.
o i udovite...
Misliti znai poeti vidjeti. A ekstremna svjesnost sebe utopijska je avantura koja na
ruevinama dominantnih ideja grad nove poetke, nove poare Bastilja i Zimskih
Dvoraca.
U sustavu Boga i ritualiziranog ovjeanstva ovjek umire bez svijesti da je ikada roen.
Smrt Boga oslobaa ovjeka od dunosti postojanja.
Na nebu svakidanjice, uobiajenosti, nema se to vidjeti... ve samo spaliti. Pustinja
ideja, miljenja, horizont je niega. Najomraenije ili najvoljenije osobe su nihilisti... Oni
koji su se otrgnuli svakom obliku poslunosti. Oni koji napadaju konformizam obiaja i
konformizam institucija... injenica je da kraljevstvo slobode poinje tamo gdje se
prestane OSJEATI javna stvar, tj. pigmenti odnosa drave. Radikalan nihilizam Stirnera
ne priznaje drutvo kao skup najviih vrijednosti...
Pravo na ludost, na pobunu, na devijantnost... je i pravo na suoavanje sa samim sobom,
po vlastitoj svijesti, shvatiti ogranienja svakidanjice i odluiti da li prihvatiti pasivno
pravila morala ili igrati se unitavanja svih morala koji predstavljaju brnjicu vlasti. Tamo
gdje su ustanici svake vrste izotrili noeve na grlima njihovih tlaitelja, tamo su bili prvi
rezultati filozofije aplicirane na izokrenutu svakidanjicu...
Ovdje i svugdje svatko ostaje sam sa svojom istinom ili sa svojom glupou. Vidjeti
provalije i pustinje (ovog drutva) oznaava hod samosvijesti pojedinca koji se pretvara u
pobunu...
"Drava je smrt naroda" (Nietzche) i gdje postoji drava - buroazija - gospodar (ili
drutvo spektakla), narod je krdo...
Povijesna individualnost naroda stoji u svakom buntovniku koji je pao u borbi za
osvajanje slobode, kruha i rua.
"Tamo gdje prestaje drava poinje ovjek" (Nietzche)
Onako kako moderan ovjek ivi i radi... anoniman, iskoritavan, bez ponosa... to je neka
vrsta kontejnera gdje se bacaju najbolje godine ivota... Mi smo ono to inimo... ako je
na rad glup... i na e ivot biti glup... Rad, kola, obitelj, politika, vjera... slue za
ispunjavanje naih praznina koje su samo refleks jednog kolektivnog ogledala...
Kibernetsko drutvo je skup znakova kojima se ovjek prilagoava da bi preivio, glumei
12

da ivi...
Nije istina da rad oslobaa! Rad zatupljuje! Najvee stvaralake mogunosti su
determinirane onim ime se bavi i nainom na koji se suoava s vanjskim svijetom...
nesposobnost ovjeka da u potpunosti koristi svoju inteligenciju stoji u poslu kojeg
obavlja i stoga postaje dio stroja koji slui dravi. Samo ponovno izmiljajui svakidanji
ivot, preokreokretanjem oekivanja, otkrivajui kontradikcije drutva... stvarno NOV
ovjek moi e pronai druge mape, druge puteve gdje je postojanje prva utopija koju
treba realizirati, a rad prvo uvjerenje koje treba sruiti.
Stirner je zapalio vatre ludizma na nepotrebnom smeu izgubljene realnosti. Djelovao je
za uivanje pojedinca i za takvu drutvenu zajednicu gdje se otkrivaju slobodni i jednaki
(u ujedinjenju razliitosti) u zori jedne nove civilizacije...
"Zli uitelj" svake anomalije, devijacije, pobune... Stirner polae svoje ideje kao radikalne
kritike svakidanjeg ivota i nitko kao on nije uspio zadrmati baze koncepta "dobrog
vladanja" izmeu mase i vlasti u arhitektonskim planovima ukoenog drutva...
U osnovama interpretacije Stirnerovog svijeta stoji pobuna, a ne revolucija. Pobuna
pripada pojedincu, to je in neposlunosti, radikalno otrgnue od svakog oblika vlasti...
Sloboda ovjeka je roena sa prvom neposlunou. Tko jednom odbije naredbu... nee
se vie nikada podvrgnuti naredbi!
Revolucija je nacrt nekoliko osoba i okovana je ideolokim, religioznim, trinim i drugim
granicama. Sve revolucije se raaju na ulicama i zavravaju u parlamentu: smrt.
Stirner je eksperimentirao utopiju kao praksu i kritiku politikog razuma, usko povezanu i
proirenu u svim oblicima/borbama osloboenja...
ovjek postoji poevi od JA kao kritike postojeeg i kao mosta prema nepoznatim
obalama... smjetenim u utopiji Niega kao praktine dimenzije ovdje i sada.
Kad se ovjek vie ne susree sa samim sobom, sa vlastitom svijeu, gubi kontakte sa
mjestima na zemlji i ne susree se vie ni sa ljubavlju prema sebi i prema drugima.
Mrnja nije nikada prestraila nekog diktatora... ljubav je sruila zidove koji su izgledali
nepremostivi. Nitko ne moe dugo vladati koristei jezik puaka... ljubav prema slobodi je
ona koja naoruava umove potlaenih...
Stirner iznosi ideje ustanka, pobune. Buntovnik je onaj tko ivi slobodu kao put koji vodi
prema egzistenciji bez mitova i bogova. Bitno je odbiti konformizam.
Stirnerov pobunjenik je jedan - sam ovjek - ali ne usamljen, izoliran... Heretika ideja
Stirnera je pitanje i odgovor na monopol inteligencije koji dre monici svake vrste...
vraanje privatnog vlasnitva nad idejama, razaranje i dekonstrukcija svake teorije i misli
koja nije igra, veselje i zabava Pojedinca... Svaki ovjek ima pravo iskazati vlastite strasti
i utopije tijekom svog vlastitog ivota...
"Revolucija i pobuna ne smiju se smatrati sinonimima... Revolucija nareuje stvaranje
novih INSTITUCIJA, pobuna potie na PODIZANJE, USTAJANJE" Max Stirner