avo gospodina Andrije Petrovia

Pijan od vruine izgarao je ut ljetni dan. Stara se ulica savinula, kue nagnule, stakla se u prozorima zapalila. Sjene
iznakaene, razvuene, lome se o zidove. asovi puze. Zalijepili se. Listovi dru neurastenino. Krovovi sklopljeni, kao
krila velikih ptica, a kugla na tornju zaarila se kao eeno zlato.
Na balkonu, u treem katu svoje kue, sjedio je gospodin Andrija Petrovi - zaobljenih oblika, kao da je itav ivot mrsio i
jeo purane - i puio je spokojnu, papenhajmsku lulu. Kapljice puzale su mu po licu. Brkovi pokisli od znoja. Naoari spuzle
mu do p nosa, samo palci vrtjeli su se zabrinuto jedan oko drugoga.
Sunce je posljednjom snagom palilo, prilo, i gospodin Petrovi utio je kako je debeo, debeo u neizvjesnost, inilo mu se kao
da mu otie glava, vri mozak, a neto sitno, kao buha, bode ga ba na samom tjemenu.
No to to ga je bolo nije bilo nita drugo nego jedna grozna misao, misao zbog koje je gospodin Petrovi, koji nikad u svom
tridesetogodinjem braku nije mislio, poeo vrlo duboko misliti.
Zato ba danas da se sjea svoga zamiljenog ivota - pio je danas kao i obino - i onoga to se uistinu dogodilo. Pa ipak!
Kakve su se zbilja divne misli vrzle onom suhom gimnazijalcu, kojemu su samo zbog najistijih platonskih osjeaja ruke
tako drhtale, i oi bile obavite zelenim kolobarima.
To su ludorije, razmisli konano gospodin Andrija Petrovi, on, posjednik kria za zasluge, trokatne kue i elave glave
koju tako brino uvlai u toplu vunenu kapicu, kad se zemlja tekom gestom zaokrene u zagrljaj tupe noi pononih
udaranja, puna isparivanja mirisa utih rua, bajnih rezeda* i objeenih arapa koje debele majstorice, radi svjeeg zraka u
kui, vjeaju na svoje prozore, odakle se u pauinastom sjaju mjeseine upravo sablasnima priinjaju.
Gospodin Petrovi stane protirati svoje male masne oice, no na uas opazi ba sebi nasuprot gospodina u crnom, blijeda
umorna lica, s rukama skrtenim na prsima, koji ga je neizrecivo prezirno promatrao.
On htjede ustati, pobjei, ali onaj ga je svojim uasnim pogledom prikovao uz stolicu, tako da se nije mogao ni maknuti.
- Dobar vee, gospodine Petroviu! - krikne pojava o kojoj gospodin Petrovi sad vie ni najmanje nije sumnjao da potjee iz
pakla.
- Dopustit ete, a odakle ste, ako smijem pitati?
- Ba iz pakla.
Tu sine gospodinu Petroviu divna misao:
O, dolje mora da je jo vea vruina, i pri tome mu se teka kaplja odroni niz lice.
- Dakako! - tresao je avo glavom. Gospodin Petrovi htjede ustati i preporuiti se.
- Znate! Vrlo mi je milo, no...
- Ostanite jo koji as, ta mi imamo toliko divnih stvari da porazgovorimo. Ve ete dospjeti. Je li da hoete? No vidite da
pogaam. Evo vidite, ja sam jo prilino mlad, ali vi, vi, to imate za sobom itav ivot, ta vi biste bar morali znati kojeta
zanimljiva ispriati. Ili hoete da vam pomognem. Vi ste, je li, star. Glava se pui, jezik preplee, a nikad ba niste bili
previe govorljiv to tu ima? Nita. Jednostavno da ne moe biti jednostavnije... Vi ste se zaljubili i vjenali se. Pop vam je

svezao ruke svojom blagomiriljivom tolom i, citirajui svetoga Pavla, djecu, budunost, otpustio vas od stola gospodnjeg
jo miriljive po rakiji i tamjanu, a vi ste ga posluali i ivjeli u pitomom, za razliku od divljeg braka, sveto u Gospodu.
- No je li da je tako bilo? - smijao se avo.
- Ta kako da zaboravim da ste bili inovnik, a kao takav i kao oenjen niste vie dospjeli da razmiljate i pjevate. Vitak kao
britva, drhtali ste od ponosa i klanjali se na sve strane, kad bi vas gospodin ef blagoizvolio pohoditi. Ta ast toliko bi vas
smela, da mu niste znali nai ni gdje da sjedne.
I razvio se divan razgovor.
Kako moj Andrija? pitala bi vaa gospoa privinuta uz gospodina efa... o... on je bio tako divan ovjek, velikih brkova,
gromka glasa i punokrvna smijeha.
He! He! He! Posve je korektan. Posve! Ponosim se njime, a vi ste se na to iz pristojnosti smijali i tvrdili da ste nevaljanac.
- Ta divan ste bili, ne ba bogzna kako bistra glava, ali ljubezan prema gospodinu efu, on tako ljubezan prema vaoj eni, i
vi ste se pomalo pomicali. No! Je li da je tako?
A jednog se dana sve to poremetilo.
Jedan nesretni, mravi pisar zaljubio se u vau enu, a kad ga je odbila, on ju je odao - nesretni pisar - odao, odao i razruio
svu vau sreu. Zato ju je odao? Ta vi biste tako lijepo ivjeli. Pisar, ena. ene! ene! Pa jo da vas vara s vaim efom.
Grozno.
Ostali ste zapanjeni, kao naglo utrnula svijea. Strana uvstva smotala su vae divno, tanko tijelo.
Prevareni, jektiavi Ja koprcao se pod silnim akama smijeha, kao valjukasti konjuar tunog, blijedog viteza, i od silnih
aka posinjio je, kao ista srijeda, oslijepio na oba oka, a iz usta i cijeloga tijela stala mu je loptjeti zelena tekuina
ljubomore. Bijedni Ja, izdiui zadnji plamiak due, zakleo se na vjenu i stranu osvetu, osvetnikiju od Otelove.
Na sve ste se spremili.
Slika: ulazite u sobu, a vaa ena sva zadahtana, zaparena, vrua; grudi joj se jo uvijek diu, i ona nastoji da se nasmije,
ali to, kad joj va strogi i neumoljivi pogled svu istinu govori, i gle, ona se baca na koljena, grli vam noge i zaklinje, ali vi
se ne obazirete ni na ta, nego viete, kao trublja zadnjeg dana:
...!?
Vrata su cviljela.
Polagano, suspreui dah, unilazite. U kunoj haljini, golih ruku, lei vaa gospoa, ita novine i gleda vas tako mirno kao
da pita: - O ljubezni! koji vas je vrag ovamo donio?
- to je to? to sad? - mislio je onaj mladi Andrija, znate gospodine Petroviu, i obuzelo ga je neko uvstvo, kao da ga je
netko izmlatio, kao da je pao odnekale iz oblaka, kroz dimnjak i vrataca od pei nasred sobe u neku nepoznatu kuu.
Kroz crvene zastore prolazilo je rumeno svjetlo, kao zloban posmijeh - boe moj - i da se onaj divni mladi samo maknuo,
sve bi prasnulo u smijeh, i stolci, i stol i divan, i ormari bi se rastvorili, boce od pekmeza prevalile.

On se tiho privukao do prozora i gledao nekamo van, a po vratu kao da ga je netko drakao, kraj uha kao da se netko
smijao, pa ak i dolje s ulice plazilo mu je neko dijete jezik.
- No to je? - uo se izazovan, drzovit glasi - o boe, to da odgovori - ovratnik mu se suzio za dva broja.
Kuao je da nanovo podivlja, da se nanovo razdrai, ali neka sveta pospanost, sanjiva vrtoglavost nainila mu je iz svih
misli kaos, iz tijela mu odlutao duh i bilo ga je dapae stid - o, ubogi mladi ovjek!
Ona je leala na divanu kao da je uvidjela njegovu nepriliku, nije se htjela ni maknuti.
Mislila je:
Reci mi samo to! Pokuaj viknuti. Ostat u, makar do sutra, prekosutra, i on e me jo moliti za oprotenje!
I doskora se tako razljutila, da je na koncu i sama vjerovala da je nevina.
Mislila je:
Uh! Za vrat bi te!
- Je li se sve tako dogodilo? Zar ne da jest, gospodine Petroviu - pitao je vrag, ali on nije odgovarao, on je samo oajno
spustio glavu i zamislio se duboko, duboko. to se to danas svata dogaalo u ovoj staroj mirnoj ulici, u kojoj su inae ivjele
zlobne make i dobroudni ljudi. Otkuda najednom to, da njega pravedna, ni kriva ni duna ovjeka, posjeuju vragovi?
Zato se to moralo survati na njegovu jadnu glavu? Odgovora nema, pobjei se ne moe, a onaj stoji i stoji, davi ga, tako
nesmiljeno i krupne suze zalie dobroudno lice gospodina Petrovia.
- Ta to ste tako sentimentalan? Gdje je ona vaa divna volja? Gdje je ona vaa divna ud koja vas je i onda spasila?
- Ja sam nevin - plakao je gospodin Petrovi kao malo dijete. Ali sve to nije nita pomagalo.
- Kako ste se samo divno utjeili s nekoliko aforizama protiv svoje ene i svega enskog, i ivjeli mirno, sve idilinije,
patrijarhalnije. - Kao svi, tako i ja - plakali ste, kao svi ljudi, i jeli, i pili, i spavali. A kad su misli dolijetale, napili biste
se, da zaboravite na udes gospodina Petrovia, kojemu su se sva djeca smijala i kaiprstom opisivala spirale po elu. Postali
ste dobriina, bonhomme* ili, ukratko, glupan.
Balkon je bio sav opleten brljanom, kroz lie su ve prosijavale zvijezde, a dolje niz ogradu spustio se divan, bijel cvijet.
- Pa ipak, ipak, sve se to d popraviti, nastavi sotona vrlo njenim glasom.
- Ne d, vrtio je glavom gospodin Petrovi.
- Ah ta?! Sve se d... ja i znam kako... - Ustanite malo, gospodine! Vidite li onaj cvijet?
Gospodin Petrovi ustane tekom mukom.
- Vidim, vidim... mucao je pospano.
- Eto vidite! To je opasno - znam - ali ipak kuajte ga dohvatiti...
Gospodin Petrovi gledao je dolje. Njemu se ve sad maglilo, a da se samo malo nagne, odletio bi.

- Eto! - govorio je avo. - Eto, sad bar jednom pokaite da ste junak, da se niega ne bojite. Ili: zar biste vi mogli ovako
kukavno jo ivjeti...?
- Ma, da, da... ali ja ne znam... to e vam to...
- to ludujete? Da hou, za as bih ga dohvatio, nego ne radi se o tome...
- Ne! Ne mogu... mucao je kroz pla gospodin Petrovi.
- O! Mislite da u vas siliti? Kad ne moete, ne moete. Kukavica ste bili i kukavica ete ostati. He! He! to sam ja mogao
oekivati od vas? to me na vama prevarilo da sam uistinu mogao na ovakve stvari pomiljati. Te vae tupe oi, ili crte tog
lica, ili ta... fuj, fuj! Zbogom. Zbogom... mogue emo se jo kada vidjeti.
- No! No! - razvedri se najednom gospodin Petrovi i lukavo se osmjehne. - ekajte! Sve emo mi to... Ho! Ho! kako se samo
prije nisam sjetio... Znate... ja idem... pa emo tapom...
avo se grohotom nasmije, upravo ga probije svojim otrim pogledom, i jo ga kvrcne po nosu.
- He! He! Gledaj ga... gledaj... kako je taj samo dosjetljiv... o... o... gospodine moj... No... valjda ipak niste takav. Da i
padnete... to neete, pali biste kao heroj! A to vas inae eka? Vai prijatelji? Zar vaa ena, mrava i okotala, prema
kojoj morate biti jo ljubezan, grliti je oko njezina ptijeg vrata, gledati njene kokoje oi i ljubiti njezine tanke, suhe
usnice? Fuj! Fuj! Bar umrite - do vraga - kao estet! Ma na... na pogledajte... kako je samo blizu... to nije nikakva opasnost...
ajde... ajde... brojit u: jedan... dva... jo... jo... tako... tako... tri-i-i...
Balkon je ostao pust. Ve je bilo kasno u noi. Na stolcu su stajale naoari, novine i ugasli ik kada je gospoa Petrovi
dola na balkon. Nije pomislila nita drugo nego da je gospodin Andrija Petrovi, posjednik trokatne kue, elave glave i
kria za zasluge, otiao u sobu da uzme iz cedrove kutije jo jednu izvrsnu cigaru, pa ga ona, valjda, u mranom salonu nije
ni opazila.