Hamlet

Kada bismo htjeli da proitamo sve to je napisano o Hamletu, ne bismo imali

vremena da itamo nita drugo pa ni Hamleta.Viljem ekspir je teme i fabule,
izmeu ostalog, nalazio u ve postojeim djelima koja su raspaljivala matu i
budila znatiellju slualaca i gledlaca. Slino i drugim djelima koja je napisao,
i drama Hamlet svoj pretekst ima u nekim izvorima koji mu predhode.Sie za
ovo djelo ekspir je naao u staroj holandskoj prii o Amletu,koju je, kasnije,
danski pisac istorije Sakso Gramatik unio u svoju knjigu Danska istorija,
objavjenu u Parizu1516.

Meutim, o Hamletu je postojala, prije ekspirovog djela, druga engleska

drama, iji je pisac bio tragiar Tomas Kid, poznat po djelu panska tragedija.
Trei izvor njegove inspiracije sadran je u savremenoj istoriji, u onome ta se
deavalo na kraljevskom dvoru u vidu intriga i borbi za vlast.Dakle, okvir,
atmosfera i lik glavnog junaka bili su unaprijed uslovljeni raspoloenjem
pjesnika, drutveno-politikim prilikama i pozajmljenom bajkom, odnosno
ranijom dramom o Hamletu. Prema tome, svi elementi dati su unaprijed:
ubistvo, preljuba, pojava duha ubijenog koji vapi da bude osveen, politika i
ljubavna intriga, simulirano i pravo ludilo, jo smrti i ubistava, i samoubistvo,
i, najzad, krvava osveta i smrt osvetnika. Drama Hamlet prvi put je prikazana
u Londonu 1602. gdine, a prvi put je tampana naredne, 1603. godine. Djelo
je pisano u stihu, mada ima u njemu i proznih mjesta. Sastoji se iz pet inova.
Lica u komadu su mnogobrojna: danski kraljevi Hamlet, sin danskog
ubijenog kralja Hamleta, kraljica Gertruda, Hamletova majka, i kralj Klaudije,
njen mu i brat ubijenog kralja; prijatelj Horacio, oficiri Macelo i Bernardo;
kraljev savjetnik Polonije, njegova ki Ofelija i sin Leart i nekoliko sporednih
likova. Sie drame je dosta sloen i njena kompozicija je izuzetno bogata
promjenama mjesta(dvadeset puta), temama i situacijama. Ima dosta labavih
epizoda, koje su vie u funkciji ekspirove filozofije poimanja ovjeka i ivota
a manje u funkciji pokretanja dogaaja na kojima se gradi i razvija sama
radnja. Do ovog djela u knjievnosti nije bilo takve pojave da da jedno djelo
sa dosta jednostavnom priom o kralju 'koji je ubio svog brata da bi doao na
presto, s njegovih osam mrtvih, jednim duhom, jednom poludjelom i jednim
koji se pravi lud' moe izazvati toliko panje i oprenih sudova kroz itav niz
knjievnih epoha. U pitanju je, izvjesno, neki univerzalni smisao sadran u
pojavi kraljevia Hamleta i njegovoj tzv. hamletovtini, u njegovoj
mnogoznanoj i esto kontradiktornoj prirodi, koja prua mogunosti za
razliita tumaenja.
Lik kraljevia Hamleta

Kraljevi Hamlet ima trideset godina, i u tih trideset godina postoje dva
razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog ivota do definitivnog povratka iz
Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje nije poetizovano u djelu, ali se da
naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu); drugo razdoblje poinje od smrti
oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome oeva smrt je prelomna
taka od dvostukog znaaja: ona dijeli Hamletov ivot na onaj prije i onaj
poslije i ona je ino mjesto na kome se gradi cijeli konflikt u biu, povod za
unutranju dilemu, za promjenu miljenja o svijetu i ovjeku i osnovni razlog
za tragien ishod drame.

Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja Klaudija i dvorana, bio otmjenog
duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je
bogatio pozorinim predstavama, itanjem poezije, izuavanjem filozofije; bio
je dobar maevalac, odjevao se po modi , a odlikovali su ga i trezvenost,
istota, mladost i ljepota. ivei na dvoru, okruen panjom i sjajem, o svijetu
je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da svijet poiva na besprijekornoj
ravnotei dobra i zla i da njegovom ustrojstvu nema ta da se doda niti
oduzme. Vjerujui u harmoniju spoljanjeg svijeta, i sam je osjeao
zadovoljstvo, bezbrinost , polet, neki unutranji sklad. U takvim okolnostima
ivljenja, on nije znao za napor ovladavanja problemaima i nevoljama to ih
obian ivot nudi, pa zato nije vjebao volju da se istrajava, brzo odluuje i
stupa u akciju. Njegova mo zapaanja i kritikog promiljanja pojava, stvari i
odnosa u drutvu zaista su impresivni, ali je lien neeg drugog - praktinih
koraka i vjetine snalaenja u okruenju koje nastanjuje licimjerje, brutalnost,
zloini, nemoral, podanitvo i la.

Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost svijeta dolaze sa smrti njegovog

oca pod jo nerazjanjenim okolnostima. Svijet i ljudi odjednom su mu se
ukazali u svoj svojoj sloenosti i nepredvidivosti: ljudi nisu ino za ta se izdaju,
a svijet nije ono to mi mislimo da jeste. Poeo je da otkriva oko sebe
egoizam, gramzivost, dvolinost i nemoral. Hamletovo bie biva
istraumatizovano u svojoj moralnoj istoi, zateenosti i nemoi da bilo ta
uini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: poinje povlaenje u sebe,
promiljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna linost: tajanstvena,
nepristupana i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet posmatra iz prikrajka,
sa nespokojstvom i velikim razoaranjem. I ukoliko vie raste sumnja u
istinitost oeve smrti, utoliko vie jaa predstava o vlastitoj suvinosti u tom
svijetu, utoliko je vei intenzitet drame u njegovoj dui.

Kad duh zatrai osvetu, Hamlet, pun mrnje prema kralju i kraljici izrie
zakletvu da e osvetiti svog oca. Njegove predstave o svijetu, saznanjem da
je 'vrijeme izalo iz zgloba', biva sasvim srueno jer uvia da je taj isti svijet
pun lai, prevara i nedjela i da je - u odnosu na sve to - nemoan da bilo ta
preduzme i vrati ga u preanju sliku. Ve je ovdje poelo njegovo oklijevanje,
sumnja u smisao osvete i odlaganje same osvete, pod izgovorom da su
potrebni novi dokazi.

Da bi doao do novih dokaza o ubistvu oca, Hamlet, vrlo uman i dobar

poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo za masku. Uivljen u
ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz lica, odjevanje i jezik.
Rije i jezik nisu vie izraz mudrosti i znanja, ve sredstvo osmiljenog ludila.
Sa 'ludilom' Hamlet moe slobodno da se kree, da slua, da stupa u dijaloge,
da provocira. Tu uspjenu promjenu na Hamletu najbolje opisuju rijei kralja
Klaudija: '...Ni unutranji ovijek, niti spoljni, ne lii vie na ono to bee'.

Razoaran u ljude oko sebe i ustrojstvo drutva o kojem traje, Hamlet e u

susretu sa 'prijateljima' svijet nazvati tamnicom, jer je zemlja nastanjena
zloincima, prevarama i svakojakim podlostima. Iskustvo mu je donijelo
razoaranje ne samo u egzistenciju ve i u ovjeka, zbog ljudi kao to su
Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su nititelji ljudske istote, istine i
plemenitosti i, kao takvi, korov ovog svijeta. U monologu koji potpunije
oslikava Hamletovu dilemu i unutranji rascijep linosti, on izgovara svoje
poznato: 'Biti ili ne biti, pitanje je sad?'. Biti treba da znai: postojati pa makar
i trpjeti, samo da se bude ili, pak, - druga je mogunost - pobuniti se protiv
poniavajueg statusa i svih bijeda. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li
je i postojanje po svako cijenu ono pravo biti u vrijednosnom smislu (biti
ovjek, svoj) ili je, pak, to odricanje od sebe. Nemoan za akciju da mijenja
svijet i da nae rjeenje za svoje psiholoke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da
potone u san, dubok i trajan, to i nije nita drugo do bjekstvo od surove
stvarnosti, od problema i vlastitog muenja.

Hamletovo razoaranje se sve vie iri. Prvo razoaranje u majku, strica i

Polonija, a zatim i u Ofeliju to je pristala da bude predmet manipulacije oca i
kralja, pa onda razoaranje i dotad vjerne i tobo iskrane prijatelje. Na kraju,
dolo je razoaranje u sve ljude koji su, po njemu, potencijalni grenici. Iskren
i okrenut istini, Hamlet nije potedeo ni sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih
italac mnogo i ne zapae. Oholost je crta njegovog bia: ismijava Polonija,
grobara naziva lupeom i sebe gospodaem Danske. Njegova osvetoljubivost,
takoe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima koje ini u odnosu na Ofeliju

koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo majci. U smrt alje 'prijatelje'
jer mrzi u njima poslunost i podanitvo. U poetku ga mui i astoljublje,
prosto pati to mora jesti 'vazduh kljukan obeanjima'; ali se Horaciju na
Klaudija to mu je unitio nadu da e doi na preszo. Meutim, do kraja
drame, sve e to nestati i on e biti ovjek vrlina.

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove iroke renesansne kulture,

visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorita. Poev od
saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet poinje da se mijenja - oslobaa
se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje odluniji,
dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa
'savreno po savijesti'. Unitavati korov (Polonije, Klaudije) postaje zadatak
njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba vie
nije samo izraz linih obrauna, ono vie nije pitanje sujete i asti, nego
postaje in etikog djelanja i akcije koja poprima humanistiki smisao. To vie
nije borba protiv kralja ve borba protiv svih slinih njemu, tj. Protiv zla koje
rui lice na tijelu drutva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila
univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je
sam govorio: osvetoljubivost (sebinu i linu), oholost, slavoljublje.
O problemu hamletovtine

Kada se govori o Hamletu, nije mogue a da se ne pokerene i problem tzv.

'hamletovtine': kako se ona manifestuje, ta je to to je odreuje i koji je
njen osnovni smisao.

Hamletovtina kao pojam doao je sa Hamletom, sa njegovom osobitom

duhovnom strukturom koja je, u nizu vjekova i knjievnih razdoblja, pokretala
nove rasprave i tumaenja, esto i protivurjena, a to je za posljedicu imalo
na hiljade pisanih radova.Prvo, ono to je u osnovi 'hamletovtine' jeste
stalno odlaganje akcije. Zato se i smatralo da 'hamletovtina'nije nita drugo
do 'neodlunost, razmiljanje mjesto djelanja, odsutnost volje i sposobnosti za
in, mizantropsko bjeanje od svijeta i ivota...' U tom smislu su i neki
ekspirolozi izvlaili zakljuak da je sam ekspir u liku Hamleta prikazao jednu
vrstu negativnog ideala; drugi smatraju da ekspir velia aktivnu prirodu
ovjeka time to u prvi plan stavlja njenu suprotnost (aktivna priroda je
Fortinbras, a njena suprotnost Hamlet). Meutim, ono to je bitno za Hamleta,
a i to i on sam priznaje, jeste da je on ovjek vrlina koje su 'kao nebo iste' ,
ali i ovjek 'mane svoje prirode' , da on roenjem nosi 'peat jednog
nedostatka' , kako kae. On bi sa tom 'manom prirode' ostao takav ma ta da

se desi i ma kakvi bili ljudi oko njega, jer to je, ipak, uroeno stanje duha koje
se ne da izmijeniti. I grijee oni koji misle da je u Hamletu sadrana
ekspirova kritika neaktivnosti; u pitanju je neto drugo, vrednije: 'osuda
neovjene aktivnosti sebinih nesavjesnih, ubica'

U vezi sa ovim problemom , postavlja se i kljuno pitanje: zato Hamlet

neprestano odlae osvetu? Formalisti misle da je to iz praktinih dramaturkih
razloga: ako bi bilo osvete, ne bi bilo drame, jer dok ima odlaganja, ima
iekivanja, ima radnje, pa samim tim i drame.Odlaganje osvete ishodi iz
Hamletove neodlunosti, misle neki. Ni ova Hamletova neodlunost nije
doslijesno izvedena. On je prema nekima aktivan, prema nekima nije.
Konkretno, prema majci je aktivan u izricanju svoje mrnje i u razobliavanju
njenog incesta. I prema Ofeliji, u izricanju prezira, takoe je aktivan, ak i
agresivan. Nije neodluan ak ni prema Poloniju, ni prema Rozenkrancu ni
Gildesternu, kao ni prema Leartu-izaziva ga pored Ofelijinog groba. On je
neodluan i neaktivan samo prema kralju, kojeg i najvie mrzi. On je , dakle,
sputan samo u osnovnoj radnji, u 'glavnoj akciji'.Pred duhom se zarekao na
osvetu; u sebi neprekidno akumulira mrnju kao energiju prema stricu. Iako
ga je , dajui predstavu 'Miolovka', potpuno razobliio kao zloinca , iako ga
je samog i bespomonog naao u molitvi, na koljenima, on ga ne ubija, ostaje
neaktivan. Zato? Zato to eli da svoju osvetu uini smislenijom, da joj
pribavi vee dokaze i etiko opravdanje, da ta osveta bude pred licem svijeta
jedina logina mogunost, opravdana i prihvaena od svih, kako ne bi bila
doivljena kao odve lina, sebina , i kao takva dovela do njegovog
prokletstva. A kad je taj uslov stvoren, dola je i osveta, ali plaena skupo,
vlastitim ivotom. Znai, 'Hamletovo kolebanje prestaje onda kada se on
nesumnjivo uvjerio ne samo da je kazna pravedan nego da bi bilo zloin
oprostiti je nepovravljivom zloincu' . Shodno ovome, 'hamletovtina' je
neaktivnost, nesposobnost da se izvri in koji ne bi bio 'savreno po
savijesti'. Zato se 'Hamlet' ne bi mogla tretirati kao 'drama o ovjeku
nesposobnom za akciju', ve kao drama o melanhoninom i divnom sanjaru
koji se, prvi put u sudaru sa grubim i nepravednim svijetom, rastuio nad
'globljenou svijeta', i koji trai nain da taj i takav svijet, u skladu sa svojom
savjeu, popravi. Hamletov tragizam i njegovu prirodu najbolje je opisao
pjesnik Gete uporedivi Hamleta sa skupocijenom vazom u koju je, umjesto
cvijea, posaen hrast, korijen hrasta se razvija i vaza puca, razbija se. U ovoj
pjesnikoj figuraciji velikog Getea upravo je sadrana jedna prosta
konstatacija na kojoj se gradi cijelo tijelo, a to je: nesaglasnost izmeu
osobina Hamletove due i postavljenog mu zadatka, odnosno umjesto
unutranje senzibilnosti i grubosti spoljanjeg svijeta, kojoj se Hamlet nije
mogao prilagoditi.

Esej

'Ko bi vukao
tovar, pod umorom ivota stenjui
i znojei se da strah
ne buni od neeg po smrti ...? '

Ovozemaljski ivot, ili samo ivot (ako uzmemo da drugog ivota nema), je
nerijetko tegoban. U trenucima kada se poput olova obrui na ve povijena
plea, smrt se kao njegova suprotnost ini spasonosnom. Suprotno optem
pojmu o ivotu i smrti, skloni smo da ivot smatramo nevrijednim ivljenja a
smrt nam se pak ini privlanom i izbaviteljskom. A kako i ne bi ako u njoj
vidimo izlaz iz, ini se bezizlazne, situacije.

Ali, nije li prava rije za taj 'izlaz' bijeg, bijeg od toga da se uhvatimo u kotac
sa nedaama to nam ih ivot nosi. Nema onoga ko se u ivotu nije
razoarao, koga nije uvrijedila nepravda, koga nisu izdali ni prezreli... Ali, svi ti
nemili dogaaji moda su poslani da osnae, da uine otpornijim na udarce
one koji pate. Ukoliko pak pribjegnemo smrti kao rjeenju svojih 'nerijeivih'
ivotnih problema ili nas bar obuzmu misli o smrti kao izbavljenju, dolazimo
do pitanja smisla samoubistva.

Da li me poslije munog ivota eka neto manje muno? I ma koliko se

upirala da uvrstim svoju vjeru kako je ovaj ivot samo 'dolina suza' i kako mi
poslije smrti (ali ne i sopstvene smrti koju bi sama namjerno skrivila jer to je
grijeh) moe biti samo bolje, ipak mi ideja 'kroz smrt u novi ivot' ostaje
velika nepoznanica. A poznato je da se obino bojimo nepoznatog i upravo taj
strah od onog 'po smrti', strah 'od tajne zemlje, s ijih mea jo nijedan
putnik vratio se nije' koi nas u naumu da si ubistvom prekratimo
ovozemaljske muke te 'rae podnosimo zla koja su tu ve nego da letimo
onima drugim, nepoznatim jo'.

I Hamlet pred sebe stavlja pitanje ivota i smrti. 'Biti ili ne biti?' Njegovo je
dvoumljenje ustvari trilema. On promilja da li da pokua da umiri svoju
uzavrelu krv, ivei sa spoznajom da mu stric na pravdi Boga ubi oca tako mu

preotevi i presto, i enu, i sve to se preoteti moe. Ili da olaka sebi tako to
e se osvetiti zlotvoru i pribaviti sebi zadovoljtinu. Ili pak da si prekrati muke
i nemili mu ivot i usni 'vjenim' snom. I zaista se, na prvi pogled, prva
solucija ini najneprihvatljivijom, druga pravednom, a trea najlakom i
najbezbolnijom. Ali sasvim je dovoljno da malo zagrebemo ispod povrine pa
da vidimo kako ona zaudara na malodunost, kukaviluk i nesposobnost za
suoavanje sa ivotnim nedaama od egzistencijalne vanosti.

'Moe li kogod oprotaj da trai,

a korist od svoga zloina da dri?

Oprotaj (bar od Boga) za poinjeni grijeh moe da uslijedi nakon iskrenog

pokajanja i ispravljanja tete koja je nanesena ako je ma kakvo iskupljenje
mogue. Onaj pak ko zgrijei da bi sebi pribavio neku korist a zatim uiva u
blagodatima svog nedjela ne bi trebao ni moliti za oprost jer ga dobiti ne
moe. Kad bi tako bilo, to bi znailo da je svako pozvan da uini nepravdu,
prevaru ili ma ta to se kosi sa Bojim i ljudskim zakonima, da se potom
'iskreno' pokaje ali ne i izvri pokoru kojom bi se liio onoga to mu je
posluilo kao motiv za nedjelo.

Svakom se dogodilo da radei u svoju korist ogrijei duu, pa makar taj

prekraj bio mnogo neznatnijih razmjera od podmuklog zloinstva kralja
Klaudija. Svakom se dogodilo (bar nesvjesno) da d zamaha svom samoljublju
i da dopusti da ga ono zavede na krivi put. Ali ne shvati svako da je zaveden i
ne poeli svako da umiri svoju savjest i povrati ljudsko dostojanstvo.

Jedno je sigurno. ak i nepravednik iole zdrave pameti zna da je oprost (od

Boga i ljudi) nemogue dobiti sve dok on uiva u plodovima svog sramnog
ina. Jedina pokora vrijedna oprotenja je odrei se onoga to te je nagnalo
da pogrijei. esto to neto nije samo nekakva isto materijalna dobit ve i
osoba od krvi i mesa i u tom sluaju se pitanje sagrijeenja i otkupljenja
znatno uslonjava.

I samo kajanje je veliki i vaan korak jer svako sebi prvo mora podsvijestiti da
je nekom nanio zlo i poaliti zbog toga pa tek onda krenuti ili ne krenuti

putem liavanja samog sebe blagodati to mu ih je in nepravde donio.

Od drugog autora

Nesto o djelu

Hamlet je prva od Sekspirove "cetiri velike tragedije";napisana je 1601

god.,na samom pocetku njegovog "tragicnog perioda".Bilo je pokusaja da se
dokaze da je u vrijeme kada je pisao Hamleta i druge velike tragedije Sekspir
prolazio kraz neku tesku krizu u licnom zivotu-da je zapao u depresiju,da ga je
u to vrijeme ostvila tajanstvena Crna Dama,opjevana u njegovim
sonetama,da je pretrpio gubitak neke drage osobe.Po drugim
pretpostvkama,Sekspir je u ovo vrijeme bio potisten zbog pada erla od
Eseksa,svog navodnog prijatelja,koji se pocetkom 1601. god. pobunio protiv
kraljice Elizabete i bio uskoro pogubljen.

Promjenu u opstem tonu Sekspirovih djela,koja tako uocljivo pocinje sa

Hamletom,vjerovatno treba pripisati opstem duhovnom stanju u Engleskoj
krajem XVI i pocetkom XVII vijeka.To je bilo vrijeme politicke
nesigurnosti(kraljica Elizabeta I je vladala u svojim poslednjim danima u
atmosferi sve vece neizvjesnosti),duhovne obespucenosti,lomljenja
tradicionalnih i uspostavljanje novih vrijednosti,period kada su zbog razvoja
novog znanja i empirijskih istrazivanja mnogi umni ljudi bili muceni
nedoumicama u pogledu bitnih problema egzistencije.Sve to je dovelao do
osjecanja duhovne ugrozenosti koje se odrazilo u mnogim knjizevnim
djelima.Tako da je moguce da je i Sekspir bio pod uticajem te opste duhovne
atmosfere.Imao je snaznog podsticaja da tekstove koje je pisao za svoje
pozoriste usaglasi sa novim raspolozenjem koje je zavladalo.Hamlet je
Sekspirov prvi veliki izraz tog raspolozenja.

Iako je nastanak Hamleta povezan sa ovom krizom duhovnih vrijednosti na

smjeni dva vijeka,bilo bi pogresno smatrati da je ta drama samo odraz mjesta
i vremena u kome je napisana.Hamlet je jedno od najslozenijih djela svjetske
knjizevnosti.Ta tragedija je postala vrlo popularna,prezivela je sve smjene
knjizevnog ukusa i do danas je ostala medju najcitanijima.

Jedan od razloga te privlacnosti ja sama prica o danskom kraljevicu,koja je do

te mjere ljudska da i najrazlicitiji citaoci nalaze u njoj nesto sto ih

uzbudjuje.Hamlet ima vitalnost mitske price koja se obraca najdubljim
djelovima svjesti,na gubeci pri tome privlacnost zanimljive price o izuzetnim
dozivljajima izuzetnog pojedinca.Odavno je primjeceno da svako doba,svaka
generacija,pa i svaki covjek imaju svog Hamleta.

Stil i jezik

U vrijeme kada je pisao Hamleta Sekspir je vec u potpunosti izgradio svoj

dramski stil.To je stil koji nosi pun naboj smisla i spremno se razlistava u
pjesnicke slike.Neekonomicnost stila,primjetna u nekim ranijim Sekspirovim
dramama,ovdje je ustupila mjesto sazetosti ,koja ne ide na stetu krepkosti ili
jasnoce. Hamlet je drama velike izrazajne raznovrsnosti.Nacin govora se
neprekidno mijenja i moze biti svakodnevan i neusiljen(kao u Hamletovom
razgovoru sa strazrima),svejesno poetican(kao u opisu jutra na kraju prve
scena),divlje zestok(kao u sceni u kraljicinoj odaji),efektno retorican(kao u
Klaudijevim zvanicnim govorima),prisan i neposredan(kao u monolozima).To
je stil pun one istinske dramske poezije koja u izdvojenim odjeljcima na
ostavlja narocit utisak,ali u dramskom kontekstu dobija veliku upecatljivost.

Velicina Hamleta se ne moze objasniti samo reljefno isklesanim likovima i

raznovrsnoscu stila.Mogle bi se pomenuti i mnoge druge osobina koje
doprinose vrijednosti tragedije-vjesto gradjenje dramske napetosti ne samo u
glavnom zapletu u cjelini,nego u i manjim "lokalnim" zaristima
drame(npr.pojava Duha);vizuelni dozivljaji koji se neizbrisivo urezuju u
sjecanje (prizor Hamleta sa Jorikovom lobanjom);istancano kontrastiranje
tonova i likova;poeticni i razgovjetni iskazi neodredjenih titraja sa sumracnih
podrucja svjesti;zadivljujuca uskladjenost i stihova i proze ne samo s onim o
cemu se govori nego i s onim ko govori.Od Hamleta mozda ima formalno
savrsenijih,ali izvjesno ne i bogatijih tragedija.
Sta se to razlikuje u "Hamletu"?

Ako se Sekspirova drama uporedi sa poznatim raznijim verzijama pric,prvo

sto se uocava jeste neuporedivo veca zivotnost likova.Likovi u "Hamletu"su
raznovrsni i upecatljivi.Tako uspjesno oblikovanje karaktera Sekspir postize
raznovrsnim sredstvima.Ponekad se cini da pribjegava primitivnom postupku
opisne karakterizacije,koji pre odgovara narativnoj nego dramskoj
knjizevnosti,ali pri pazljivijem citanju zapaza se da je u pitanju slozeniji

metod.Drugo sredstvo koje Sekspir koristi u "Hamletu"s mnogo vjestine jeste

stilska karakterizacija,odnosno variranje nacina izrazavanja prema liku.Skoro
sve licnosti imaju razgovjetan licni govor,koji se odmah prepoznaje u
bogatom monoglasju drame.

Drugi vid vrbalnog samoodredjivanja koji Sekspir usjesno koristi u "Hamletu"

jeste monolog.U modernoj drami monolozi nisu cesti,ali u Sekspirovo vrijeme
oni su predstavljali dramsku konvenciju,odnosno spadali su u odstupanja od
doslovnog realizma.Monolog omogucava liku da pruzi gledaocima njabitnije
podatke o sebi i da im otkrije tajne svoje prirode.Monoloxi u "Hamletu" su
sredstvo pomocu kojih se stavlja naglasak na unutrasnju dramu.Danski
kraljevix izgovara skoro tri cetvrtine od ukupnog broja monoloskih stihova i
oni tome liku daju dubinu.Hamletova nedokucivost izvire velikim djelom iz
njegovih monologa.Njihovim uklanjanjem tok adnje se ne bi nimalo
poremetio,ali bi drama bila lisena nekih najpoeticnijih trenutaka.
Porijeklo price

Najstariji izvor Sekspirovog Hamleta bila je jedna sirova povjest iz varvarskih

vremena.Prica o Hamletu prvi put se javlja u XII vijeku,u djelu danskog
istoricara Saksa Gramatika.Ona sadrzi skoro sve znacajnije likove i djelove
zapleta koje nalazimp u Sekspirovom djelu,ali u mnogo grubljem vidu.Lik koji
odgovora Poloniju nije samo ubijen nego je i isjecen na komade,skuvan i
bacen svinjama.

Saksova prica o Hmaletu je cesto prepisivana i bila je siroko poznata u

rukopisu,a u XVI vijeku ukljucena u jednu popularnu zbirku prica objavljenu u
Francuskoj.Odatle je preneta u Englesku,gdje je krajem XVI vijeka prikazivana
jedan dramatizovana vrzija.Ta drama nije sacuvana i u vezi sa njom postvljaju
se mnoga pitanja.Ne zna se ko ju je napisao;po nekima pisac je bio sam
Sekspir,sto nje mnogo vjerovatno,a po drugima neki stariji pisac.Ta stara
drama se zvala isto kao i Sekspirova tragedija,a u modernoj kritici se ponekad
naziva,da bi se razlikovla od Sekspirovog komada,Pra-Hamlet.O izgubljeno
Pra-Hamletu ima samo nekoliko posrednih pomena u djelima drugih pisaca
toga vremena.Ranije dramatizacija ja posluzila kao osnova Sekspirove
price,ali Sekspir je rado uzimao zaplet iz djela drugih pisaca i samo za
nekoliko njegovih drama nije pronadjen izvor u ranijoj knjizevnosti.
Hamlet

Glavni lik drame,svakako je danski kraljevi,Hamlet.Hamlet je u sredistu

paznje i svi ostali likovi su podredjeni njemu.Uprkos tome sto su nam poznate
sve njegove misli ,to je lik slozen od protivurecnosti i sustinski nedokuciv.U
samoj drami skoro uvijek ga vidimo pod velikim psihickim pritiskom,pod
maskom ludila ili pak uhvacenog u zamku okolnosti.Ali neke primjedbe ljudi iz
njegove okoline ukazuju na to kakav je Hamlet bio prije nego sto je na
njegova pleca stavljen tezak teret kaznjavanja zlocina.Ofelijine rijeci pruzaju
nam uvid u vrijema kada je Hamlet bio nadahnut ljubavlju i kada ju je
obasipao paznjom.Hamletova iskrena radost kada vidi Horacija,govori o
covjeku koji je umio da prijateljuje,a nesto od maldalackog
preganjanja,pricljivosti i nadmudrivanja jos uvijek proplamsava u prvom
susretu s drugovima iz djetinjstva,pre nego sto se u njihov zivot uvuce senak
podozrenja.Hamlet pokazuje mnogo vidova koji su ponekad jasno
izrazeni,nekad samo nagovjesteni,ali su uvijek donekle nedoreceni i
neuhvatljivi.Ali to ne znaci da je Hamlet maglvotia figura sa neodredjenim
karakteristikama.Stice se sasvim jasan utisak o njegovim pojedinacnim
osobinama.One su ispoljene sa toliko psiholoskog realizma i izrazajne snage
da se primaju kao stvarna zivotna iskustva i urezuju u sjecanje.Sa Hamletom
se nalzaimo u razlicitim situacijama-kada je srdacan sa Horacijom,kada
prenerazeno slusa Duha ,kada se posmjeva Poloniju,kada razmislja na
groblju.Slusamo sta drugi misle o njemu i vidimo da su njihovi utisci
razliciti;slusamo sta on misli o drugima i vidimo kako se njegov sud mjenja
zavisno od raspolozenja;najzad saznajemo sta on sam misli o sebi.
Klaudije

Klaudije,Hamletov stric,ocuh i neprijatelj,najsnaznijij je lik u drami poslije

Hamleta. On nije dat kao obicni negativni junak;njegov lik je mnogo slozeniji i
dublji. U svojim govorima on se pokazuje kao vjest besednik,a njegovi
postupci svjedoce da je i covjek od akcije,odlucan,lukav,opasan i britke
pameti. N a pocetku se stice utisak da iskreno zeli da bude u dobrim
odnosima sa Hamletom radi vlastite bezbjednosti,radi mira u drzavi i iz
ljubavi prema Hamletovoj majci. Tu pomirljivost on pokazuje sve dok ne
otkrije da Hamlet zna da mu je on ubio oca. Tada shvata da je u opasnosti i
pocinje da preduzima korake protiv Hamleta. Tada dva vjesta i ostrouman
protivnika pocinju na jedan plan odgovarati drugim,spretno koriste slucajne,
pa i nepovoljne okolnosti i manipulisuci drugima u vlastitie svrhe. Klaudije
zadrzava kraljevsko dostojanstvo i zadivljujucu pribranost. Od pocetka do
kraja on je mocan neprijatelj i dostojan protivnik danskog kraljevica.
Ofelija

Ofelija je lik potpuno podredjen zahtjevim zapleta,a osobine koje Sekspir

uspjeva da joj i pored toga podari nisu narocito reljefne.Mlada,njezna i nevina,
Ofelija u svom neiskustvu ne moze da razume Hamleta, a zbog svoje
pokornosti ocu mora Hamletu da uskrati i emocionalnu podrsku koju bi bila
kadra da mu pruzi i koju on kao da nemo trazi kada dolazi uzbudjen i
neuredno obucen u njenu odaju. Ona je zrtva okolnosti, prinudjena da odbije
covjeka koga iskreno voli i da laze kako bi zastitila oca. U kasnijem razvoju
dogadjaja ona je izlozzena sve snaznijim pritiscima,koji na kraju slamaju
njenu krhku licnost. Tako u prvom djelu drame njeno prisustvo naglasava
izolovanost glavnog junaka,a u drugom djelu njeno ludilo i smrt unose snazne
pateticne i poeticne tonove u polifono sazvucje tragedije