+ LEGENDA O AJVAZ DEDI

Tamo, gdje trenja do neba raste,

tamo, gdje spavaju vrapci i laste,
tamo, gdje mjesec srebren jorgan kroji,
tamo , na stjeni Akhisar grad stoji.

Tamo, gdje ovce doje janjad mlijekom,

tamo, gdje jastreb aikuje s rijekom,
tamo, gdje ljenjak i orah zrije,
tamo, gdje se dijete punim grlom smije.

Tamo, gdje ute ume mudre, stare,

tamo, gdje ezan uje sa munare,
tamo, gdje se ovjek ovjeka ne boji,
tamo , na kamenu stari Akhisar stoji.

Ja se zovem Idriz,
efendija sam u selu,
od poetka poeo sam,
priat priu cijelu

S koljena na koljeno,
mojoj neni majka,
mome babi dedo,
aptala se, ova, istinita bajka:
U brdu , visoko poput toplog gnjezda,
skovano od drveta i bakrenih zvijezda,
kao krika sira, kao kajmak mlad,
stotinama godina sjaji Akhisar grad.

Mirii na hljeb, na maslo i sol,

tu se mjesec kupa u teknetu gol,
tu su pjesme jedre poput modrih ljiva,
pjevaju se sjetno, nou dok se sniva.

Proplancima bleje jutra sva od rose,

pastiri na frulama sunce selu nose,
dlanom majka mjesi utu kukuruzu,
na avliji oevi snene krave muzu.
A mravi konji ,
to oima svijetle,
iznad uma Akhisara,
kao ptice lete.

Zemlja trudna krompira,

kukuruza, ita,
na hastalu , orbe, sira,
i debelih pita.

Njihale se beike,
enili se momci,
blistali su ilimi,
tepsije i lonci.

Svaka kua imala je,

prepunu seharu,
selo bilo okupano,
u bijelom beharu.

Tu, na vrhu brda

svako iv je znao,
da im je ljepotu takvu,
dragi Allah dao.

Bilo je to vrijeme,
sonih mekih trava,
kad je selo bilo puno,
janjadi i krava.
Ali, onda, jednog dana,
kao suhom i zlom rukom,
neko je bijeli Akhisar,
prekrio suom i mukom.
Jer, kad je dolo vrijeme,
da se u gnjezda vrate laste,
da potoci kriknu, zaubore,
i da po zemlji bilje raste,
neke su opake sile,
pokrale vodu s planina,
na topli Akhisar grad,
pala je udna tiina.
Nigdje grgolja potoka,
ni slasnog uma vode,
teko se kotrljaju dani,
ni oblaci kiu da rode.
Polegle ovce i krave,
kao igrake , drage i malene,
sanjaju potoke nabrekle,
i livade , travom zelene.

I ljudi se nekako skupili,

i sporo se kreu ene,
kao , da umjesto njih ,
u gradu ive sjene.
Olovni uzdiu dani,
sve su presuile boje,
ljive i kruke u baama,
poput tune denaze stoje.
Popucale usne zemlje,
lice joj se izbrazdalo,
kad bi , barem dvije, tri kapi,
na nju rodne kie palo.
Konji, ume, psi, vjetrovi,
sve to stoji, sve to uti,
uzalud se ljudi mole,
kao da se nebo ljuti.

Dematlije pred damijom,

zabrinuti, tihog glasa,
ute, pue, kaljucaju,
ima li od sue spasa?
U mejtefu , djeca sjede,
kao mali, mudri ljudi,
zato nema vode, kie,
gdje je potok, sve ih udi.
Kupali se, umivali,
nikad ei osjetili,
iz lonia i iz ake,
vazda hladne vode pili.

Na konjima ljudi odu,

pjeke ima sahat hoda,
u dolini, ispod brda,
tek je prva bistra voda.
edne kue i avlije,
polja pusta, edna stoka,
nigdje kapi ni najmanje,
da bar kapne, k'o iz oka.
Jedne noi , na livadi,
Nurudin i Kemal mali,
trnokopom i lopatom,
dobru rupu iskopali.
Staru dezvu, lavor,
zahrali kotur ice,
i , u zemlji jo su nali,
mali kostur neke ptice.
Sve do jutra na penderu,
kao vrapci uzdisali,
a , kad sabah osvanuo,
jo su tuno zajecali.
Ibro kova i Muzafer,
ekser golem iskovali,
zabili ga u suh potok,
i ekiem udarali.
Kad su dobro posustali,
nakon treeg tekog dana,
samo kapi crne krvi,
kapale im s oba dlana.

Raljar Mujo napravio,

ralje od tri iva bora,
deset dana Akhisarom,
vukla su ih etri vola.
Nigdje nisu nali,
od izvora srce,
ni kapljicu rijeke,
ni potoka zrnce.
ak je stara uhreta,
to gleda u grah,
zabrinuto aputala: vode nee biti,
samo bit' e prah.
Iz zemlje su izlazili,
mievi i zmije,
iz ume se ula sova,
kad se nou smije.
Zubima od sedre,
to Akhisar stenje,
po poljima nekad plodnim,
samo emer i grumenje.
Kao da je crna sila,
na vrh brda legla,
kao da je suhom rukom,
za vrat cijelo selo stegla.
Pa mu neda da propjeva,
okom trepne ni da die,
popila je sve izvore, rijeke,
vode, sve potoke i sve kie.

Drvee se okrastalo,
nigdje pjesme, mrve smijeha,
po talama stoka lei,
poput praznog upljeg mjeha.
Halame se ougale,
i od ljiva gnjojne grane,
sve se ptice pogubile,
samo kliku crne vrane.
Kasim zidar i sin Fuad,
Fadil, Ferid, braa jaka,
kopali su dubok bunar
od sabaha pa do mraka.
Kopali ga dvije hefte,
i noktima i zubima,
zemlja suha, samo kamen,
i uljevi na prstima.
Doveli su sihirbaze,
iz Bugojna i Travnika,
da skidaju ini, sihre,
s Akhisara paenika.
Drhtali su ljudi, ene,
nadala se djeca mala,
daba moi sihirbaza,
ni kap kie nije pala.
Klesar Omer za enidbe,
Ibrahima sina sprema,
al' u kui zabrinutost,
svatova bez vode nema.

Sue mora biti isto,

i podovi izribani,
posteljina, rublje, krpe,
i ilimi svi oprani.
Svakog dana smjerno mole,
Ibrahim i katmer Fata,
da im Allah kiu spusti,
na drvena kuna vrata.
Sedla su se izglancala,
da je konje napojiti,
pa svatove okititi,
pa barjake sve razviti.
Ih, bi se selo raspjevalo,
kola bi se razigrala,
kad bi nebo, kad bi zemlja,
bar kapljicu vode dala.
Nigdje lista , ni pupoljka,
nigdje cvijeta, lati trave,
samo janjad tiho bleje.
samo tuno muu krave.
Nikad takve sue,
tuge i tiine,
nikad takve teke,
i crne godine.
Kad je vrijeme skoro stalo,
zaplakali svi po redu,
neki mudri stari ljudi,
otili po Ajvaz-dedu.

Da ne umre Akhisar,
edno i bez glasa,
sjeli su pred Ajvaz-dedu,
on im bio slamka spasa.
Svi su sporo govorili,
sve do kasne noi,
Ajvaz-dedo sluao ih,
a suzne mu bile oi.
Kad je horoz objavio,
da se sunce budi,
svojim malim kuicama,
razili se dobri ljudi.
Samo , Ajvaz-dedo,
kao stijena jaka,
nepomino sjedio,
do idueg mraka,
Kroz demirli pendere,
bijel Akhisar gledao,
gdje se njihov Ajvaz-dedo,
sav molitvi predao
Rekao sam , na poetku,
da me Idriz zovu,
majci mojoj , njezin babo,
priao je priu ovu.
Evo, sad u stati,
neka mjesec sanja,
pustit emo Ajvaz dedu,
neka dovu klanja.

Neka ptice stanu,

nek' drvee sjedi,
dvije-tri moram proljudikat,
i , o Ajvaz - dedi.
U Bosnu je pristigao,
carskim karavanom,
iz Turske je dojahao,
s Mehmed Fatih sultanom.
On je bio ovjek,
mudriji od knjige,
savjetom i molitvom,
sklanjao je brige.
Za sve stvari u ivotu,
imao je mjeru,
taj muderis, iz Manise,
irio je Bosnom vjeru.
Sluao je okom ljude,
ispotiha govorio,
bezbroj puta , svojom rijeju,
srca je rastvorio.
Zjenice mu bile,
poput ljiva plave,
ponekad je nosio
bijeli saruk , oko glave.
Imao je kosu,
a, i bradu sijedu,
ljudi su ga znali,
kao , Ajvaz-dedu.

Priao je s ribama,
poznavao ptice,
svjetlost zvijezda i mjeseca,
krasila mu vazda lice.
Ogrnut u mevlevijsku,
hrku zelenu,
nosio je tespih,
kao svoju sjenu.
Voljela ga djeca mala,
potovali ljudi zreli,
selame mu nazivali ,
kad bi ga na putu sreli.
Iznad Vrbas rijeke,
jedanput je zastao,
grad na stijeni bijelio se,
za oko mu zapao.
To je bila Premsa,
poslije , Prusac zvani,
visoko u brdu,
u Vakufskoj strani.
Srce mu je zadrhtalo,
kad je nogom u njeg stao,
prema gradu svog djetinstva,
Akhisar mu ime dao.
Ostao je , tu, u Bosni,
da ljudima pomae,
svojim srcem, a i vjerom,
da im puta pokae.

Treptao je kao zvijezda,

na vrh modrog neba,
za vjernike on je bio,
poput soli, poput hljeba.
U tom gradu , Akhisaru,
illu svoju napravio,
muderis je svijetu bio,
to je islam prihvatio
Eto , to je bila pria,
za upoznat Ajvaz-dedu,
a sad' emo nastaviti,
kako treba , sve po redu...
Priekajte , malo,
jer , bit' e vam ao,
ako priu ne nastavim,
tamo , gdje sam stao.
Da od ei ne umre,
Akhisar , bez glasa,
ljudi zvali Ajvaz - dedu,
on im bio slamka spasa.
Ponjeo je postekiju,
spustio se na koljena,
ba , na mjestu gdje je bila,
od kamena grdna stijena.
Stajala je , tu , golema,
i prijeila prolaz , vodi,
ko je moe ukloniti,
da Akhisar preporodi!?

Sve izvore, sve potoke,

sve ivota pune vode,
branila je svakoj kapi,
da ljudima ednim ode.
Akhisar je izdisao,
a , stijena se propinjala,
ni pticama nebeskima,
pri' do vode nije dala.

Kao da se hrani,
emerom i jadom,
k'o da vlada strahom,
oednjelim gradom.
Svoju kremen snagu,
silno je isprsila,
od kanjona , kamen vrata,
vrsto je zatvorila.
Samo Ajvaz -dedo,
pred nju miran stao,
s tespihom u ruci,
na koljena pao.
Kroz demirli pendere,
Akhisar je gledao,
gdje se njihov Ajvaz dedo,
sav , molitvi predao.
K'o od srebra iskovan,
srcem vodu zove,
etrdeset dana, noi,
klanjao je dove.

Kao da ga zemlja,
drala na dlanu,
molitvom je mjenjao,
i vodu i hranu.
Kao da ga nebo,
pokrivalo snagom,
kao da je mjesec kren'o,
za njegovim tragom.
Kao da je isklesan ,
od svemirskih sjena,
svakim danom jaao je,
kao silna stijena.
U pokretu sve je stalo,
zvijeri, vjetar, ume, ljudi,
ekali su Ajvaz dedu,
da ih vodom sve probudi.
Prvih deset dana,
dok je dove klanjao,
ista srca, budna oka,
svoju Tursku sanjao.
Miris
miris
miris
miris

rijeka , dubokih,
gora , visokih,
polja , irokih,
mora , dalekih.

Bosonog je trao,
strmim mahalama,
po batama skitao,
malim nanulama.

Ulicama rodnog,
turskog , Akhisara ,
udisao miris aja,
cimta i behara.
Sluao je trgovce,
to galame glasno,
gledao je djecu, ljude,
koji jedu slasno.
Gurabije, rahat lokum,
susam, halvu, hurmaice,
eerlamu i paluzu,
kadaif i oranice.
Sjeao se , ljeti,
bozu kako pije,
sjeao se, zime,
kad ga salep grije.
Prvih deset dana,
dok je dove klanjao,
rodnu grudu, roditelje,
on je budan sanjao.
inilo se sve uzalud,
niti vode, niti kie,
pa i stijena poput brane,
k'o da raste u vis , vie.
Al' , to nita nije,
Ajvaz dedu omelo,
molitvom je ojaao,
svoju duu, svoje tijelo.

Drugih deset dana,

nastavio klanjat dove,
u Manisu , grad starinski,
njegovo ga srce zove.
Tu , duani prepuni,
kadife i svile,
tu se srebro i biseri,
vagaju na kile.
erbe, kahvu, ljudi piju,
odmaraju due,
u tiini , pod sjenama,
nargile se pue.
Suhe smokve, dinje,
orasi i groe,
jatagani i kubure,
sjajne sablje, ljuto gvoe.
Pazari su puni,
Manisa se blista ,
Ajvaz dedo dove ui,
svoje snove lista.
Tu je u tom gradu,
medresu izuio,
tu je Kur'an asni,
duom prihvatio.
u Manisi primio je,
i mudrost i znanje,
vjera mu je bila,
ivot i imanje.

Drugih , deset dana,

dok je dove klanjao,
prijatelje iz Manise,
Ajvaz dedo sanjao.
Kao da je dabe bilo,
nebo uti, zemlja stenje,
a , na onoj velikoj stijeni,
suhe zvijezde k'o kamenje.
Ne brine se Ajvaz dedo,
to niotkud nema kie,
molitvom e stijenu razbit',
on e klanjat sad i vie.
U pokretu svi jo stoje,
zvijeri, vjetar, ume, ljudi,
svi ekaju Ajvaz dedu,
da ih iz sna vodom budi.
Treih , deset dana,
Ajvaz dedo klanja,
s tespihom u ruci , budan,
silnu vojsku sanja.
Sultan Mehmed Fatih,
zmaja uzjahao,
nebesa se uzdrmala,
pred Istambul kad je stao.
Ajvaz dedo bjelca jai,
uspravan u sedlu sjedi,
el Fatiha svog sultana,
na njegovom putu slijedi.

Jahali su godinama,
preko rijeka, preko mora,
adore su razapinjali,
na vrh brda, na vrh gora.
Umorni od crnih uma,
i , od bijelih trava rosnih,
jednog dana zajedno su,
osvanuli u zemlji Bosni.
Trideset je punih noi,
Ajvaz dedo klanjao,
trideset je punih dana,
cjeli ivot svoj sanjao.
Nit' se nebo smilovalo,
nit' se stijena pomjerila,
kao da je i molitva,
iz oaja presuila.
Al' se ne da Ajvaz dedo,
u njem silna snaga bije,
slijedeih e deset dana,
molit , k'o to nikad nije.
I , etvrtih deset dana,
on e klanjat dove,
nebo slua, stijena uje,
kako dedo vodu zove.
Zvijeri, vjetar ,ume, ljudi,
u pokretu sve jo stoji,
i Akhisar na koljenu,
kao da se sudbe boji.

Otvorio dedo srce,

milovali tespih prsti,
jo e deset dugih dana,
stijena sanjat svoj san vrsti.
Dova dovu dovom stie,
postekija dedu grije,
on se sjea, budan sanja,
kao da se u snu smije.
Vidi , na snijegu igraju,
bosih tabana djevojke,
s nebesa crvenih padaju,
slatke alamke bugojke.
Na suhoj ljivi rastu,
roga, orah i kesten,
behara divlja jabuka,
a , napolju , kasna je jesen.
Dva , crna debela konja,
po zrelom itu gaze,
kroz polja zelenih kopriva,
djeica prave staze.
I vidi , zeca u umi,
lisicu utu ganja,
i , kao da Ajvaz dedo,
sve jae i jae sanja.
I vidi , pranjavim drumom,
stiu dva ovna bijela,
sjaje ogromni rogovi,
snana su njihova tijela.

ini se Ajvaz dedi,

da nebo znakove alje,
on , tespih stie u ruci,
i , klanja sve dalje i dalje.
I pada , ta, udesna no,
etrdeseta po redu,
kad Allah , milou svojom,
uslii Ajvaz-dedu.
Kao da oni ovnovi,
zemlju i kamen jedu,
preko rogova se gledaju,
i , ekaju Ajvaz - dedu.
Nalegla teka stijena,
na usta hladnog kanjona,
ona dva ovna tutnje,
kao hiljadu brzih konja.
Ajvaz ih dedo pozvao,
da se glavama tvrdim pobodu,
da svemir silni probude,
da Akhisar u donesu vodu.
Zatresle se nebom zvijezde,
praina je crna pala,
Ajvaz dedo ui dovu,
oba su se zatrala.
K'o da su im sihirbazi,
darivali snana krila,
kad su stigli ispred stijene,
oba su se , u zrak digla.

Otvorio dedo oi,

gleda sliku od udesa,
ovnovi se sudarili,
na po puta , do nebesa!
Iskre, vatra i gromovi,
frca sila, frca plamen,
s postekije skoi dedo,
prepozno je vjere znamen!
Zau se straan tresak,
kad ovan na ovna udari,
Ajvaz se dedo okrenu,
a , ona se stijena otvori !
Kao , da si otrom britvom,
prerezao kriku hljeba,
pue stijena na dva dijela,
gruhnu voda k'o iz neba !
Ajvaz dedo tespih ljubi,
suza suzi u dva oka,
kao da je izvor vjere,
iz njeg teku dva potoka.
ista voda suze grli,
prema gradu Akhisaru ,
zvijeri, vjetar, ume, ljudi,
kupaju se u beharu.
Allah tekbir, Allah tekbir,
otvaraju ljudi vrata,
tee ivot bijelom gradu,
vrijedniji od suhog zlata.

K'o da iznad zemlje stoji,

k'o da lebdi iznad grada,
Ajvaz dedo stijenu gleda,
voda tee, kia pada.
Niz pendere, niz krovove,
niz mahale, niz basamke,
nosila je voda hladna,
i peeve i pastrmke.
Sve je kleklo na koljena,
i umiva edna lica,
po drveu zvijezde legle,
kao jata ednih ptica.
Ibro kova i Muzafer,
Nurudin i Kemal mali,
obueni u sred rijeke,
od sree se okupali.
Raljar Mujo, Kasim zidar,
i njegova sva tri sina,
zapjevali pjesme mile,
birvaktile, iz davnina.
Klesar Omer dukat vadi,
Ibrahimu daje sinu,
nek' zajae konja brza,
nek' dovede dul Fatimu.
Kao biser grad se sjaji,
okupan je u milosti,
ovce bleje, krave muu,
konji ru od radosti.

uje miris masla, pita,

kukuruze, sira, mlijeka,
uje djecu gdje grgolje,
uje kako hui rijeka.
Sa svih strana , preko brda,
konjanici hitri jau,
doli vidjet Ajvaz dedu,
zastavama svojim mau.
Dobo tue, zurla svira,
argija i saz jee,
tahan halva zamirisa,
kahva se u iu pee.
Stiu ljudi kao mravi,
sluat kako voda hui,
gledat stijenu razdvojenu,
priat kako dedo ui.
Cijelom Bosnom za tri dana,
pukao je dobar glas,
gdje je Ajvaz dedo dovom,
Akhisaru dao spas.
Pria vjetar zajahala,
na sve etiri strane svijeta,
to prolazi dalje vrijeme,
to postaje vie sveta.
Prolo je mnogo dugih godina,
i zemlja mjenja lice svoje,
al' , tamo gdje je bio Akhisar,
jo uvijek , rastvorene stijene stoje.

Tiho , od usta do usta,

mirno , iz dana u dan,
pria o Ajvaz dedi,
postaje lijepa kao san.
A , grad se s vremenom smanjio,
sav bi na dlan stao,
danas se zove Prusac,
a nekad se Akhisar zvao.
Eto, ime mi je Idriz,
efendija sam u selu,
i ispriao sam , gotovo,
ovu , priu , cijelu.
Jo bih samo ovo,
svim ljudima rekao,
Ajvaz dedo molitvom je,
potovanje stekao.
On je cijelom svijetu,
srce svoje otvorio,
on je svojom vjerom,
silnu stijenu rastvorio.
I danas , na tom mjestu,
na kraju mjeseca juna,
hiljade ljudi dou,
a , srca im vjere puna.
I , nose tespih u ruci,
i , postekije iste,
pet vjekova prolo je,
a , dove im ostale iste.

Pet stotina golemih godina,

zastave nose konjanici,
dolaze iz cijele Bosne,
na dovite svoje vjernici.
I , dou iz bijelog svijeta,
tragovima Ajvaz dede,
hiljade i hiljade ljudi,
pred onom stijenom sjede.
U mislima sa njim,
oni se u molitvi nau,
i , kao da su tu skupljeni,
svi sjeli u jednu lau.
I , kao da putuju nebom,
istog tijela i uma,
i , kao da s njima skupa,
lebdi i Prusac i uma.
I koji god namjernik,
na ovo dovite doe,
kao da srcem njegovim,
Ajvaz-dedo proe.
Stvarno je udesan bio,
taj , muderis sa Akhisara,
ivotom je svjedoio,
da vjera uda stvara.
Zato vas , evo i ja,
iskreno pozivam sada,
ako vas je dirnula ,ova pria,
doite do Prusca- Akhisara,

Tamo jo uvijek,
stoji ona stijena,
tamo jo uvijek lebdi,
Ajvaz- dede sjena.
Ja se zovem , Idriz,
efendija sam u selu,
sad sklopite svoje oi,
zapamtite , priu cijelu.
A, ja u ,evo , sada,
priu u knjigu zatvorit',
sjetite se nekad, Ajvaz dede,
i , vjera e vam u srcu gorit !

Rusmir Agaevi

( U Travniku, etrdeset kilometara, od grada Akhisara Prusca,

u Bosni i Hercegovini, pet stotina godina ,nakon Ajvaz dede .)

Juli,godine 2oo6.

RUSMIR AGAEVI RUS

LEGENDA O AYVAZ- DEDI