You are on page 1of 14

HUMANISTIČKA TEORIJA UMETNOSTI

U renesansnoj teoriji likovnih umetnosti ležala je TEORIJA KNJIŽEVNOSTI (literarna


teorija). U renesansi je stoga postalo nužno da se iznađe TEORIJA UMETNOSTI.
Pre renesanse, likovne umetnosti smatrale su se zanatima, dok su se u renesansi zvanja
umetnika / teoretičara smatrala visokointelektualnim.

lat. ars, artis = veština


grč. tehne = tehničke sposobnosti, znanje

UMETNOST = umeće, veština da se nešto napravi (pre svega rukama)

Tradicionalna antička sistematizacija znanja preneta je u renesansu :


SEPTEM ARTES LIBERALES (sedam slobodnih veština)
Prvi koji su govorili o toj sistematizaciji bili su :
- Varon, antički pisac iz I veka
- Marcijan Kapela, “Venčanje Filologije i Merkura”
Izneta je sistematizacija na dve celine :
trivijum (“tri puta”) i kvadrivijum (“četiri puta”)

Septem artes liberales

Trivium quadrivium
Gramatika aritmetika
Retorika geometrija
Dijalektika astronomija
muzika

*Tu nema mesta za ono što mi nazivamo likovnim umetnostima – slikarstvo, dakle, nije
smatrano za slobodnu veštinu!

Antički narodi (Grci, Rimljani) smatrali su da postoji jedan skup znanja _ PAIDEIA. To
je grčki ideal obrazovanja, koji je podrazumevao kružno, celovito, kompletno
obrazovanje.

grč. kiklios = krug


en kiklios paideia = fraza koja označava to kružno, celovito obrazovanje
en ciklos paideia > EN – CIKLO – PEDIJA

U antičkoj Grčkoj ovakvim obrazovanjem odlikuje se SLOBODAN čovek.

*Suprotstavljenost termina humanitas – barbaritas :

1
grč. HUMANITAS = narod
grč. BARBARITAS = negrčki narod (varvari), neobrazovani narodi, koji izgovaraju
nejasne reči (bar…bar) i ne poznaju grčki, te su ih Grci smatrali varvarima -
NESLOBODNIMA

Slobodan čovek se razlikovao, dakle, od varvarina (neslobodnog čoveka) po


OBRAZOVANJU.

U renesansi je oživljen interes za grčki i oživljene su humanističke studije – STUDIA


HUMANITATIS.
To su bile klasične studije u renesansi – interes za grčke i rimske pisce (autore). Njihova
vrednost se podrazumeva – imaju UNIVERZALNU vrednost.Termin KLASIČAN ima u
osnovi reč “klasis” = razred. To su bili, dakle, klasični pisci koji su korišćeni u razredu.
Oni su imali privilegovano mesto u razredu, odnosno imaju ključno mesto u obrazovanju
omladine.
Klasično obrazovanje temelji se, dakle, na antičkim uzorima.

Rasprave o “dostojanstvu pojedinih umetnosti” su često zasnovane na poređenju


- u renesansi, najpoznatiji PARAGONE jeste onaj između slikarstva i poezije

ital. paragonare (lat. PARAGONE) = porediti, raspraviti; rasprava, poređenje

Vrhunac omalovažavanja likovnih umetnosti – kod Bandinelija, koji je kritikovao


Firentince zbog njihove naklonosti slikarstvu: za njega su Firentinci manje vredni zbog
svoje ljubavi prema slikarstvu, jer je slikarstvo “mehanička veština”

Međutim, likovna umetnost je u kvatročentu ipak stekla dostojanstvo (DIGNITAS).

Teoretičari likovnih umetnosti preuzeli su već oformljenu teoriju književnosti antičkih


vremena (Aristotela, Horacija) i tako, podražavajući tu teoriju (koja se odnosila na
poeziju – epsku) stvorili su LIKOVNU TEORIJU UMETNOSTI.
Ključni termini antičke poezije prilagođeni su likovnim umetnostima.

Horacije : “UT PICTURA POESIS”


- “Slika je kao pesma”
- “Slika jeste i treba da bude kao pesma”
- “Ono što važi za pesmu, važi i za sliku”
Horacije i antički diktum “Ut pictura poesis” jeste obrazac humanističke teorije, kojom je
književna antička teorija preneta na teoriju likovne umetnosti.

Tri pojma – IMITACIJA, INVENCIJA, DEKORUM – su ključni termini preuzeti iz


antičke književne teorije za teoriju likovnih umetnosti

Posledica ovakve strategije bila je ta da se položaj umetnika u društvu promenio: U


srednjem veku umetnici su bili organizovani u gilde, cehove, esnafe. Slikari su pripadali
cehu posvećenom svetom Luki (sveti Luka bio je, po legendi, prvi slikar, koji je naslikao

2
i portret Bogorodice). U renesansi, međutim, slikari više ne žele da se izjednačavaju sa
zanatlijama. Stvaraju se nove institucije – AKADEMIJE.

Prva umetnička akademija: u Italiji u XVI veku (osnivač - Vazari), Akademija del
dizenjo – Akademija crteža (crtež kao osnova slikarstva, skulpture, arhitekture)
Druga akademija – u Italiji: Gilda svetog Luke u Rimu, pretvorena u Akademiju svetog
Luke.

Razlika između akademije i gilde sastoji se u znanju, obrazovanju, teoriji: akademski


program nastave obuhvata i TEORIJSKO obrazovanje slikara, tj. izučavanje istorije i
teorije umetnosti.

Kao pandan učenom pesniku (poeta doctus) stvoren i učeni slikar (pictor doctus) :
Ideal modernog slikara renesanse je UČENI slikar, koji pored tehničke sposobnosti rada
svojih ruku poseduje i obrazovanje i poznavanje istorije i teorije umetnosti.

Slikarstvo je moralo da se izjednači sa poezijom, da bi steklo DOSTOJANSTVO


SLOBODNE VEŠTINE. Zato je slikarstvo prihvatilo pravila jedne od već afirmisanih
vrsta veština, kakva je bila književnost (poezija, literatura).
Po Aristotelovoj definiciji, cilj književnosti (epske poezije), a time i likovnih umetnosti,
jeste IMITACIJA – MIMEZIS (podražavanje).
Po Aristotelovoj definiciji, zadatak umetnosti jeste podražavanje PRIRODE, ali ne
onakve kakva ona JESTE, nego onakve kakva bi TREBALO DA BUDE.
Ovo je teza o neophodnosti IDEALIZACIJE – to je osnovni stav klasične umetnosti i
jedan od osnovnih postulata svakog klasicizma koji će se kasnije javiti.
Cilj umetnosti (i tu likovne umetnosti prate poeziju) po antičkim teoretičarima –
Aristotelu i Horaciju, jeste :
“DOCERE ET DELECTARE” – podučiti i razveseliti
U toj frazi je sadržana suština teorije umetnosti kasnijeg perioda. Celokupna teorija
barokne umetnosti može se svesti na ovu frazu – “korist i razonoda”, tj. “da se korist
stiče kroz razonodu”: umetnost nije i ne treba da bude nešto što zamara, ali ni ta razonoda
nije sama sebi cilj, već se kroz tu razonodu ostvaruje i obrazovanje (“kroz razonodu
ostvariti obrazovanje”).
Barok – kroz emocionalnost i teatarske efekte (teatar – razonoda) do religiozne istine:
transponovanje poruka religiozne prirode kroz efekte teatra, razonode (delectare)

Ključna stvar : ovakvom likovnom umetnošću vidimo da likovna umetnost ima ključno
mesto u obrazovanju (pre svega, najširih slojeva). U humanističkoj koncepciji društva,
likovna umetnost ima ključnu ulogu u obrazovanju–vaspitanju.
Dovesti to u pitanje – da umetnost nema obrazovnu ulogu – znači dovesti u pitanje čitavu
humanističku koncepciju društva.

Istorija umetnosti je humanistička disciplina.

Istoričar umetnosti je humanista koji izučava dela likovnih umetnosti.

3
Negiranje obrazovanja koje donosi umetnost znači negiranje i istorije umetnosti.

Istoričar umetnosti je “humanista koji haos vizuelnih pojava pretvara u kosmos (ukras)” –
Ervin Panovski

“Humanistički” - termin danas preuzet iz nemačkog jezika (“humanizmus”), kada se, u


kontekstu reforme školstva, u Nemačkoj u 19. veku pojavila dilema u vezi sa ulogom
klasičnih (antičkih) autora u gimnazijskom obrazovanju.

Anti’ka > period, antički period, antička kultura


A’ntika > antički predmet, starina

“Studia humanitatis” (humanističke studije) – još jedna sintagma u upotrebi, termin koji
je skovan i upotrebljavan u renesansi da bi se njime označilo humanističko obrazovanje
kako su ga shvatili i prihvatili ljudi renesanse. To obrazovanje – septem artes liberales –
razlikovalo je slobodnog čoveka od roba i od varvarina, i smatralo se da je to obrazovanje
ono što čoveka čini slobodnim, odnosno da znanje čoveku daje dostojanstvo i slobodu.

“L’Uomo universale” (univerzalni čovek) - čovek koji je obrazovan u skladu sa idealima


antičkog, u renesansi oživljenog, obrazovanja. To je kružno obrazovanje koje čini jednu
ličnost potpunom, integralnom. Kompletan čovek je obrazovan, od ukusa, zna da ceni
lepotu, i da uživa u lepoti.
Svest o ograničenosti samoga čoveka – suprotno od shvatanja da je humanista “knjiški
moljac”, zatvoren u biblioteci, sakriven od sveta, renesansa pledira za čoveka otvorenog
prema svetu i željnog empirijskog saznanja (Lorenco Veličanstveni primer je humaniste)

Pre renesanse, na spisku slobodnih veština nisu se nalazili ni slikarstvo, ni skulptura, ni


arhitektura. Umetnici renesanse postavili su stoga sebi za cilj da slikarstvo stekne status
slobodne veštine.
U slobodnim veštinama dominira DUH, dok u manuelnim veštinama dominira RUKA,
manuelni rad. Slikarstvo je najpre bilo manuelna veština, a od vremena renesanse postaje
slobodna veština:

Artes liberales < > Artes mechanicae

“Dostojanstvo” = ital. dignita , lat. dignitas

“Disputa” = rasprava – termin koji označava žanr u kome se raspravlja, spori, o


dostojanstvu pojedinih umetnosti (slikarstva ili poezije), čije se poređenje naziva
terminom “paragone”

Unošenje matematičke egzaktnosti u slikarstvo (poznavanje perspektive u umetnosti XV


veka, kao i poznavanje anatomije) bio je jedan od načina da slikarstvo postane slobodna
veština. I perspektiva i anatomija mogu da se izraze brojem (aritmetikom) ili
geometrijom – smatralo se da će to uzdići slikarstvo na nivo višeg dostojanstva.

4
Međutim, ono što je uzdiglo slikarstvo na nivo slobodne veštine bilo je povezivanje
slikarstva sa poezijom: teorija poezije (Aristotelova “Poetika” i Horacijeva “Poetika”)
promenila je izučavanje likovne umetnosti. To se dogodilo krajem XV veka i u XVI
veku, i predstavlja jedan od doprinosa italijanske kulture evropskoj civilizaciji.

Principi :
Horacije – “Slikarstvo, kao i poezija, treba istovremeno i da razonođuje i da uči”
Postojalo je mišljenje da su slikarstvo i poezija srodne umetnosti, i zbog toga su nazivane
“sestrama umetnosti” : le arti sorelle / the sister arts

Suštinska fraza : “Ut pictura poesis” (deo stiha iz Horacijeve “Poetike”)


- “MUTA POESIS – PICTURA LOQUENS”:
slikarstvo je nema poezija, a poezija je slika koja govori
- Lomaco : “Rođene iz istog krila, jedna je slika koja govori, druga je nema slika”

Cilj poezije jeste da vaspitava kroz razonodu, zabavu, što je preneto i na slikarstvo.
Horacije : “Ili žele da vaspitavaju, ili da razonođuju pesnici”
PRODESE ET DELEKTARE – princip koji će važiti za poeziju i za slikarstvo, a cilj je
da se vaspitava kroz zabavu (pedagoški element se izražava kroz formu koja je prijatna)
Horacije – “UTILE DULCI” (utile = koristan; dulci = sladak, prijatan)

Crkva XV i XVI veka je sačuvala antičku tradiciju. Ne postoji čvrsta podela između
hrišćanstva i paganizma, i upravo su crkveni redovi (dominikanci, pre svega), u svojim
školama negovali i širili ono što nazivamo antičkim studijama.

Problem ORIGINALNOSTI u teoriji umetnosti kasnog činkvečenta

Pojam umetnosti mi danas povezujemo sa originalnošću, a pod “originalnošću”


podrazumevamo neposedovanje ideala nekog drugog umetničkog dela, tj. da ima što
manje veze sa drugim umetničkim delom, da ne duguje ništa tradicija i sredini iz koje je
nastalo. Ovakvim merilom mi merimo i dela iz prošlosti.

INVENCIJA – termin koji označava problem originalnosti kojim se ovde bavimo


lat. inventio = inventivnost, veština iznalaženja novih formi, novih sadržaja

Prvi humanistički traktat činkvečenta :


Lodoviko Dolče, Dialogo della Pictura (Razgovor o umetnosti)
- Dolčeova definicija invencije (inače najpotpunija definicija u činkvečentu) :
INVENCIJA JE PRIČA, koju slikar sam bira ili mu je zadaje neko drugi (patron,
ideator) u skladu sa onim što namerava da ostvari
*ital. l’istoria; lat. historia = priča : od vremena Albertija znači pripovetka, priča, i
odnosi se na literarni sadržaj nekog dela

Nikola Pusen - jedan od najobrazovanijih umetnika svoga vremena; zvali su ga slikar-


filosof; iz Belorijeve biografije saznajemo o njemu, kao i iz pisama samog Pusena

5
- Pusenova definicija invencije : INVENCIJA ili NOVINA – novina (inventivnost)
u slikarstvu ne sastoji se, u principu, u predmetu koji nije viđen, već u dobrom,
novom rasporedu i izrazu, pa tako predmet, umesto da bude opšte poznat, i star se
pretvara u nov ( time što će ostvariti novi raspored, i time zadobiti novi izraz,
slikar zadobija da njegovo delo bude nešto novo, a ne ono već staro) – ovim se
definiše pojam invencije kao novog, drugačijeg pristupa već postojeće, stare
likovne tradicije
*disposizione = raspored
*espressione = ekspresija, izraz

Torkvato Taso, pesnik


- Tasova definicija invencije: Novina u poeziji ne sastoji se u tome da predmet
(materija) koji se izlaže bude izmišljen i nikada do tada pročitan, već se sastoji u
novom načinu zapleta i raspleta date priče (pojam invencije odnosi se na nov
način na koji će biti izložena materija samoga dela)

Kako se postaje umetnik ?


Romantičarska tradicija prihvatila je umetnika kao genija. Njena teorija stvorila je
predstavu da umetnik stvara nezavisno i slobodno od postojeće materije, tradicije, tj. ex
nihilo, niiščega, odnosno da je umetnik genije. Danas nam izgleda odbojno mišljenje da
je umetnost nekada smatrana veštinom. Umetnikom se postaje, a ne : umetnikom se rađa.
Prema shvatanju novog doba, umetnost je moguće naučiti kao i sve ostale veštine.

Dve su vrste znanja koje su neophodne da bi se postalo umetnikom :


- uža vrsta znanja : versifikacija (veština sastavljanja stihova)
Bitan odnos dugih i kratkih slogova – slaganje slogova je krajnje razumsko, logično –
to se može naučiti bez obzira na to da li je neko nadaren ili ne; da bi se nešto stvorilo,
potrebno je poznavanje tehničkih preduslova.
- šira vrsta znanja : poznavanje klasične literature i hrišćanske tradicije : antičkih
mitova i Biblije

Priča (po Albertiju) može biti ili mitološka ili hrišćanska. Poznavanje šire vrste
znanja bilo je opšte obrazovanje – kružno obrazovanje (poznavanje sedam slobodnih
veština)

Potreba za obrazovanjem – po klasičnim shvatanjima, umetnik (slikar, poeta) MORA da


bude obrazovan (poeta doctus – pictor doctus)
Obrazovanje postaje uslov da bi se neko bavio profesijom umetnika.

Ako je inventivnost nov raspored poznate materije, podrazumeva se poznavanje te


materije, tj. umetnik mora poznavati tu materiju da bi joj dao nov raspored i ekspresiju.
Ta materija je literarna podloga, tj. sadržaj dela, priča, fabula, istorija, klasična literatura
(grčki i rimski autori), hrišćanska literatura (Biblija).
Postojao je obim književnih dela koji je bio dostižan školovanjem onog vremena (XVI i
XVII vek), međutim to se danas ne poklapa sa onim što mi učimo u školi.

6
Miron Flašar, “O klasičnim studijama”
Zbornik Matice Srpske za klasične studije, 1, Novi Sad, 1988, 5. str. (O Dionisiju
Novakoviću i Karlovačkoj gimnaziji)

HIJERARHIJA ŽANROVA – shvatanje da se određene vrste (pesničke, književne)


razlikuju po svom d o s t o j a n s t v u

Shvatanje “ut pictura poesis” podrazumevalo je e k v i p a r a c i j u (poređenje) poezije i


slikarstva. To je značilo da je teorija poezije (Aristotel, Horacije) transponovana u sferu
likovnih umetnosti i postala je teorija likovnih umetnosti. Time je likovna umetnost
stekla teorijsku osnovu koju do tada nije imala, jer je umetnost shvatana kao zanat. Ali,
sve ono što je oblikovalo književnu teoriju, sada je i u likovnoj umetnosti.

Najcenjenija bila je EPSKA poezija (Homer, Ovidije - Metamorfoze, Vergilije, Ariosto,


Taso). Glavne ličnosti epova su ljudi najviše društvene lestvice : bogovi, heroji, carevi,
kneževi. Paralelno sa epom, povlašćeno mesto imala je i TRAGEDIJA.

U tom smislu pandan epu i tragediji, u likovnoj umetnosti, je ISTORIJSKO slikarstvo.


Ovo je razlog zašto je istorijsko slikarstvo, od renesanse do XIX veka, privilegovana
forma, i što su slikari istorijskih kompozicija smatrani najznačajnijima.

Moderna umetnost se rađa kroz borbu sa predrasudama klasične, akademske estetike, po


kojoj je najznačajniji žanr – istorijsko slikarstvo.
Akademizam-klasicizam od XIX veka stiču pežorativno značenje, jer se smatraju
sinonimom dogmatizma.

Ovo je bio sistem vrednosti literature i likovne umetnosti, i kao takav ugrađen u svest
obrazovane ličnosti XV veka.
Aristotelova i Horacijeva definicija :
cilj umetnosti je da prikazuje aktivnosti, dešavanja, akcije ljudi i pokrete koji ilustruju
osećanja

(1) Fizički pokret


(2) Unutrašnji pokret – emocije

Pojam “dostojanstva” povezan je sa prisustvom ljudskog lika : ako je literarni sadržaj bio
obavezan da ima ljudske likove (prisustvo čoveka), onda se antropocentrizam klasične
umetnosti podrazumevao.

Ovde nam je jasno zašto je jedan Karavađo bivao osporavan i osuđivan. U svom pismu,
kada nabraja šta ume da naslika, Karavađo navodi :
- istorijsko slikarstvo
- žanr
- mrtva priroda
U Karavađa je ugrađena hijerarhija vrednosti, koja je nepromenjena sve do romantizma
XIX veka. Tek sada nam je jasna revolucionarna Karavađova izjava :

7
“Potrebna je ista veština da bi se naslikala jedna mrtva priroda i jedna istorijska
kompozicija”.

To znači – izjednačiti dva žanra u dostojanstvu, i time osporiti i izvrnuti naopačke čitavu
hijerarhiju žanra !

SHEMA HIJERARHIJE ŽANROVA


– paralele između književnosti i likovnih umetnosti -

Socijalni rang Literarni žanr Likovni žanr

bogovi, heroji, vladari ep & tragedija istorijsko slikarstvo


građanski stalež komedija žanr slikarstvo
seljaci satira seoske teme
pastiri bukolička poezija pejzaž i mrtva priroda
(idila, pastorala)

(1) Istorijsko slikarstvo – svako ono slikarstvo koje ima podlogu u klasičnoj literaturi
ili u hrišćanskoj tradiciji (podloga je priča – fabula)
(2) Žanr slikarstvo – slikarstvo svakodnevnih prizora anonimnih ljudi
(više učesnika, radnje-svakodnevne, ličnosti-anonimne)
(3) Seoske teme – Brojgel, na primer, koga su smatrali seoskim slikarem, zato što je
na svojim kompozicijama predstavljao seljake, zbog čega se mislilo da je i sam sa
sela, da bi se na kraju pokazalo da je pripadao društvu retoričara
(4) Pejzaži i mrtve prirode – slike prirode bez prisustva čoveka

*Humanistička teorija umetnosti obuhvata period od renesanse do romantičarske pobune.


Za shvatanje umetnosti posle romantizma važan je razvoj negativnosti u odnosu na
klasičnu teoriju umetnosti.

ERUDITIO LIBERI DIGMA = erudicija dostojna slobodnog čoveka

SCIENTIA vs. ERUDITIO = nauka protiv erudicije

EKSPRESIJA

Pojam umetnosti se u savremenom društvu povezuje sa pojmom “emocija”. Opšte je


shvatanje da “bez emocija nema umetnosti”, ali ovo je predrasuda. Ovakvo shvatanje je
relativno novo. Ono je svojina evropskog shvatanja od XVIII veka, od pojave
romantičarskih teorija. To je postalo dogmat opšteg mišljenja, nešto što se podrazumeva i
izmiče kritičkom proučavanju i prihvata se kao datost.

8
Kada se vratimo izvornom razmišljanju o umetnosti visoke renesanse, vidi se da
teoretičari to rade na sasvim drugi način. U staroj umetnosti radi se o FUNKCIJI
EMOCIJA.

Aristotelova definicija umetnosti (koja je oživljena u renesansi) :


“Umetnost, kao i poezija, treba da opisuje ili predstavlja čoveka, njegove delatnosti,
poslove, akcije, a to se najbolje ostvaruje POKRETOM ljudskog tela.”
Ljudske emocije se, dakle, najbolje prikazuju tako što se predstavlja pokret ljudskog tela
(čovek u pokretu, u akciji, …)

Umetnost poseduje sposobnost da prikazujući pokrete ljudskog tela može da prikaže


čovekove emocije. Umetnost (slikarstvo i poezija) je kadra da, predstavljajući pokrete
čovekovog tela, izrazi osećanja.

Veza čovekove kretnje sa unutrašnjim životom čoveka :


- pokret izražava emocije
- pokret izražava pokret duše
Leonardo : “Pokret tela je izraz pokreta duše” (suština umetnosti)

Alberti , Della pictura, 1436 – za valjanu kompoziciju pretpostavka je poznavanje


ljudskih pokreta :
“Uslov valjane kompozicije je veština u predstavljanju ljudskih pokreta, koji su izraz
ljudskih emocija”.

“Ako hoćeš da ja zaplačem, prvo treba ti sam prvi da pokažeš suze”


(iz Horacijeve “Poetike”)
Horacijeva “Ars Poetica” je skup saveta koje Horacije daje dramskom piscu, pesniku.
Ukoliko pesnik želi da izazove osećanja kod čitaoca, prvo on sam mora da poseduje to
osećanje. Naveden Horacijev stih će biti osnova za dalje teoretisanje u humanističkoj
teoriji.

Danijelo u svojoj poetici, u vidu saveta, kaže :


“Ne možete da izazovete osećaje kod čitaoca ukoliko oni nisu unutra izazvani i
rasplamsani (misli se na samog pisca)”

Dolče, u “Dijalogu o slikarstvu” (“Aretino”), izdatom u Veneciji 1557 :


“Ne može slikar da izazove u drugima ona osećanja (afekte) ukoliko ih pre toga ne oseća
u svom duhu (u sebi)”
U ovakvom shvatanju krila se moderna osnova empatije (uosećanja).

Empatija je teorija u kojoj postoji jedna vrsta uslovne reakcije (“kada vidimo nešto
prijatno mi se i sami osećamo prijatno”)

Lomaco, u ”Traktatu o umetnosti” (Trattato del’Arte, Milano, 1584) , ide do apsurda : on


zaključuje da, kada su figure prikazane poput živih osoba, to će izazvati reakciju kod

9
posmatrača; ako se figura smeje, i posmatrač će se nasmejati; posmatrač će početi da
razmišlja ako je prikazan čovek koji razmišlja…

U razmatranju emocija u umetnosti značajna je uloga retoričara (Kvintilijan, Ciceron) i


njihovih spisa, naročito kada daju kako treba da se obrazuje idealni retoričar. Idealni
retoričar, dakle, treba da poznaje :
(1) reči
(2) gestove (pokrete lica)
(3) mimiku (pokret lica)
Ovo je uticalo i na poetike. Retorike i poetike uticale su na shvatanje i mesto/ulogu
emocija. Romantizam – pravac koji se bavi pojmom emocija, ali šta je sa barokom?
(Tridentski dekret o svetim slikama i moštima, u kome je rečeno da umetnička dela treba
da izazivaju emocije kod posmatrača).

*Razlika između shvatanja pojma emocija u romantizmu i i onog u baroku :


u baroku, emocije nisu bile cilj, tj. zadatak umetnosti nije bio da izaziva emocije. Tek će
se u romantizmu postaviti za CILJ umetnosti izazivanje emocija kod posmatrača.
U baroku su emocije bile samo način, SREDSTVO, da bi se izazvalo RELIGIOZNO
osećanje – određeni tip pobožnosti.

Aristotelova Retorika i Poetika biće stoga najčitanija dela u baroku.

I u retorici su emocije sredstvo – retoričar izaziva emocije, ali sa ciljem da bi ubedio


slušaoca. Emocija je sredstvo za postizanje drugih ciljeva (i u retorici i u baroku). Argan,
o baroknoj umetnosti – retorika je neophodna da bi se razumela barokna arhitektura.

Akademije (Vazarijeva – Akademija del dizenjo, Akademija svetog Luke, Francuska


akademija) :
*ono što je zajedničko za sve akademije jeste KLASIČNA (KLASICISTIČKA)
IDEOLOGIJA, klasični duh, klasični ideali – koji su u jednom trenutku bili dosegnuti
(kao nešto što predstavlja uzor) i vodili obrazovanju koje podrazumeva ugledanje na te
uzore.
Osnovna ideja klasicizma (akademizma) :
pretpostavka da veličinu umetničkog dela čini veliki sadržaj (tj. klasična sadržina)

Ovakav stav dovodi se u pitanje onog trenutka kada antički uzori (Fidija) nisu
zadovoljavala ljude modernog doba (?) – romantičari i moderna umetnost obrušili su se
na klasičan duh (akademizam).
Teorija ekspresije je vezana za aristotelovsku i homerovsku tradiciju (antička poetika –
antička kritka i teorija, teorija epa/poezije)

Uticaj klasične (antičke) retorike na umetnost :

Alberti, Della Pictura – savetuje slikara da mora da čita retoričare (Cicerona,


Kvintilijana)

10
Leonardo (čija inspiracija je Kvintilijanova retorika) – savetuje slikaru da proučava neme
osobe, jer one svoja osećanja izražavaju mimikom, gestikulacijom, pokretima tela.
Leonardo suštinu slikarstva svodi na predstavljanje pokreta duše (motti dell’anima)
Po Leonardu, figure koje nisu dovoljno uverljivo prikazane deluju kao mrtve. Ta dela su
dvostruko mrtva, time što :
- već sama umetnost je distancirana od života
- ako su likovi neuverljivi (tj. imaju slabe pokrete duše) oni su mrtvi

BAROK i RETORIKA
Značaj i uloga retorike u baroku

Suštinski odnos baroka i retorike :

- Potreba da se KOMUNICIRA sa širokim slojem posmatrača


- EMOCIJE, kao sredstvo kojim se najbolje ostvaruje cilj te komunikacije (između
govornika i slušaoca, tj. umetnika i posmatrača), a to je prihvatanje poruka

Wittkower – zahtevi Tridentskog sabora :


(1) jasnoća, jednostavnost, shvatljivost
(2) realističko izvođenje
(3) stimulisanje emocija kod posmatrača

CILJ i baroka i retorike jeste UTICAJ na posmatrača / slušaoca

SREDSTVO i baroka i retorike jesu EMOCIJE


(emocionalno delovanje na posmatrača / slušaoca)

Retorika je temeljna disciplina antike koja je zauzimala je ključno mesto u obrazovanju.


To je veština lepog, pravilnog govora.
Aristotelov spis “Retorika” bio je isto tako važan za barok, kao što je njegova “Poetika”
bila važna za renesansu.

Retorika je CLAVIS INTERPRETANDI – ključ za tumačenje, za interpretazciju, za


razumevanje najpre arhitekture, a onda umetnosti (baroka) uopšte.

Kako je došlo do toga da retorika važi za baroknu umetnost?

Ako retoriku posmatramo kao umetnost govora (veštinu govora), retorika pretpostavlja
komunikaciju između govornika koji prenosi poruku, i slušaoca koji tu poruku prima. Na
ovaj način moguće je posmatrati i umetnost.

Postoji veza između teorije likovnih umetnosti i teorije literature (poetike), a u poetiku, tj.
u teoriju literature, može se ugraditi i retorika (srodnost između poetike i retorike)

11
Barok se nadovezuje na manirizam. Manirizam je bio umetnost dvora – aristokratska
umetnost, vezana za ograničen broj slikara i ograničen broj posmatrača : insistira se na
učenom karakteru manirističke umetnosti – manirizam je umetnost elite.
Složeni programi manirističke dekoracije palata – rimski kasni manirizam – nemoguće je
pratiti scene bez literarnog predloška : ukoliko bi bio izgubljen literarni predložak, već
sledećoj generaciji program dekoracije ne bi bio razumljiv.
Elitizam, s jedne strane, i aristokratski karakter, s druge strane, učinili su da manirizam
ostane umetnost izolovana od najširih masa, od naroda.
Ako se pojam pictor doctus (analogan pojmu poeta doctus ) prihvati kao važeći ideali u
teoriji i praksi likovnih umetnosti, onda se literarna podloga jednog umetničkog dela
tretira kao nešto što je samo po sebi razumljivo.
Manirizam je, kao i umetnost visoke renesanse, bila umetnost visoke elite. Postojala su
pravila koja su bila postavljana pred slikare, a koja su važila i za posmatrača, i koja su
podrazumevala uniforman sistem obrazovanja zasnovan na humanističkim studijama
(teorijama). Ove studije podrazumevale su poznavanje klasičnih autora (Tukidid, Plutarh,
Aristotel, Platon,…)
*Pad Carigrada pod Turke 1453. godine izazvao je veće interesovanje za grčke autore.
Tada su neki od najvećih poznavalaca antičke književnosti (Grci, inače) došli u Italiju
(Visarion, na primer, koji je kasnije postao kardinal i osnovao venecijansku biblioteku
Marcijanu). XVI vek je vreme kada se stvara generacija intelektualaca koji su mogli da
čitaju Aristotela i Platona na grčkom.

Što se baroka tiče, Tridentski sabor traži od umetnosti da deluje na najšire narodne mase,
na nepismene, i to kao “Biblia pauperum”, na način koji bi omogućio nepismenima da
literarni hrišćanski sadržaj dokuče preko vizuelnih predstava (do XIX veka u Zapadnoj
Evropi je više od 3/4 populacije bilo nepismeno)
Tridentski koncil zahteva da se zvanično osudi manirizam (maniristička umetnost –
maniristička estetika) : manirizam nije umetnost koju crkva treba da podrži.
U Rimu, kraj manirizma obeležava početak rada Karavađa i Karačija (oko 1590.)

Koja je umetnost – umetnost protivreformacije?


Početak diskusije o ovom pitanju dao je dve opcije :
- Vajzbah – barok
- Pevsner - manirizam
Kasnije je prihvaćena Vajzbahova teza – prava umetnost protivreformacije je barok.
Barok je nova umetnost koja će se roditi iz diktata Tridentskog koncila. Barok je
umetnost najširih, najnižih slojeva evropske populacije (socijalna dimenzija).
Barok, kao umetnost masa, jeste umetnost širokih krugova vernika.

***
Dolče u svom traktatu Dialogo della pictura deli slikarstvo na tri kategorije :
(1) INVENZIONE – invencija
(2) DISEGNO – crtež
(3) COLORITO – kolorit

Alberti u traktatu Della Pictura organizuje sličnu podelu :

12
(1) ARCHONSCRPZIONE – “opis”, idejna koncepcija zamišljenih predstava
(2) COMPOSIZIONE – “kompozicija” (na nivou crteža, bez boje)
(3) RECERZIONE DI LUNI – odnosi se na bojenje, svetlost

Analogija postoji i u poetici - Danijelo poetiku deli na :


(1) INVENZIONE
(2) DISPOSIZIONE
(3) ELOCUZIONE

U retorici (Ciceron, Kvintilijan) :


(1) INVENTIO (invencija)
(2) DISPOSITIO (dispozicija)
(3) ELOCUTIO (elokucija)

INVENTIO - sadržaj, idejna osnova, ideja, concetto, smisao


Invenzione = idea = concetto

DISPOSITIO – način na koji će biti raspoređena materija, unutrašnja struktura samog


govora, raspored

ELOCUTIO – izraz ili jezik ili stil

Invencija Dispozicija Elokucija


sadržaj, značaj, smisao Raspored forma, izraz, stil

*Način na koji će materija biti raspoređena stoji između dva kraja koncipiranja
umetničkog dela – njegovog sadržaja i forme

Osnovni zadaci retorike


(a) DOCERE – podučavati
(b) MUOVERE – ostaviti utisak
(c) DELECTARE – razonoditi

UTILE DULCI – “korist i razonoda” (iz Horacijeve “Poetike”)


PRODESSE ET DELECTARE – podučavati i razonoditi (treba spojiti korisno i
zabavno), tj. i slika kao i pesma mora da pouči ali i da razonodi
*Retorika, pesma, slika – treba da pouče, ali i da razonode

Manirizam je razdoblje umetnosti gde dolazi do krize invencije. Za manirističke


umetnike, FORMA je bila glavno sredstvo izražavanja – forma je prevagnula nad
sadržinom.

Čitava barokna umetnost, koja je ostvarila jedinstvo pedagoških zahteva i estetskih


uživanja, sažeta je u frazi PRODESSE ET DELECTARE.

13
Rettorica e Barocco, Atti del III Congresso Internazionale di Studi Umanistici, Venezia,
1954 (Studije \. K. Argana i \. M. Tagija)

Jedna od kategorija ključnih za retoriku jeste pojam VERODOSTOJNOSTI. To je


aristotelovski pojam, vezan za pojam mimeze (idealnog podražavanja prirode – prirode
ne onakve kakva jeste, nego kakva bi trebalo da bude).
Verodostojno ostavlja utisak istinitosti, ali ne mora nužno da bude istinito.
(verodostojno = istinopodobno)

Umetnost nema za cilj verno reprodukovanje stvarnosti. Ako se verodostojnost postavi


kao cilj, onda je (vulgarni) realizam nemoguć.

Stvaranje utiska u baroknoj umetnosti je dovedeno do ekstrema (Mikelanđelova kupola,


fasada Svete Agneze)
Draperije, i stubovi koji stoje sa strane, dok su likovi u sredini (Sikstinska Madona, na
primer) možemo da shvatimo i kao elemente scenskog dekora. Ovi elementi su
protumačeni kao elementi uvoda u retoriku – oni usmeravaju našu pažnju na glavnu
radnju.

14

You might also like