You are on page 1of 10

Moni arobnjak

Bendamin Dizraeli shvatio je da bi za njegovu karijeru bilo najbolje da naglasi da je


Jevrej, a starao se, vie nego ijedan drugi jevrejski intelektualac, da dospije u visoko
drutvo. Njegova glavna ivotna uloga je karijera u ulozi lorda Bikonsfilda. Dizraeli
potie iz potpuno asimilovane porodice, otac ga je krstio kako bi imao sve mogunosti
obinog smrtnika. Malo je poznavao jevrejske obiaje i kulturu. Ali on je stalno isticao
svoje jevrejsko porijeklo, jer je shvatio da biti Jevrej moe imati i svoje prednosti.
Izabrao je konzervativnu partiju, dobio mjesto u Parlamentu, mjesto premijera i kraljiino
prijateljstvo. Svoj usjeh dugovao je svojoj iskrenosti, ali i injenici da je bio Englez.
Engleska nije upoznala jevrejske mase i jevrejsko siomastvo, jer ih je primila vjekovima
poslije protjerivanja iz Srednje Azije. Portugalski jevreji koji su se nastanili u Engleskoj u
18. vijeku bili su bogati i obrazovani. U Dizraelijevo vrijeme jevrejsko pitanje nije bilo
poznato jer su u Engleskoj ivjeli samo Jevreji dorodoli dravi.
On je aaristokratiju pobijedio u njenoj igri koristei svoju prilino trivijalnu matu da
smjelo kae kako su Englezi nastali od skrojevike i hibridne rase, a on sam je potakao
od najistije rase u Evropi. Dizraeli je stvorio potpuno razvijenu rasnu doktrinu iz tog
praznog koncepta historijske misije. Bio je spreman da izjavi da je semitski koncept sve
ono to je duhovno u naoj prirodi, da nestalnost historije ima svoje glavno rjeenje, sve
je rasa, to je klju za historiju bez obzira na jezik i religiju, jer ima samo jedna stvar koja
ini rasu, a to je krv, i ima samo jedna aristokratija, a to je prirodna aristokratija koja se
sastoji od iste rase prvorzredne organizacije.
Ne treba se naglaavati koliko je bliska veza izmeu ovog i modernih rasnih
ideologija, a Dizraelijevo otkrie je dobar dokaz kako one slue za suzbijanje
osjeaja inferiornosti.
U prvom romanu Alroy (1833), Dizraeli je razvio plan za jevrejsko carstvo u kome bi
Jevreji vladali kao strogo odvojena klasa. Roman pokazuje uticaj tada{njih iluzija o
mogu}nostima da Jevreji osvoje vlast, i neznanje mladog autora o stvarnim uslovima za
dolazak na vlast u njegovom vremenu. Jedanaest godina kasnije politiko iskustvo u
Parlamentu i blizak odnos sa istaknutim ljudima nau~ili su Dizraelija da su ciljevi

Jevreja, ma kakvi bili ranije, u njegovo vreme daleko od zahteva za politikom


nacionalnouu u bilo kom obliku.
U novom romanu Coningsby,napustio je san o jevrejskom carstvu i razvio fantasti~nu
shemu prema kojoj jevrejski novac dominira usponom i padom dvorova i carstava i
nadmono vlada u diplomatiji. Nikad u `ivotu nije se odrekao ovog drugogshvatanja
tajnog i tajanstvenog uticaja izabranih ljudi izabrane rase, kojimje zamenio raniji san o
javno konstituisanoj, misterioznoj kasti vladara. Toje postalo stoer njegove politike
filozofije.
Dobro je poznato da je vjerovanje u jevrejsku zaveru koju slono gaji neko tajno
drutvo, bilo od velike propagandne vrednosti za publicitet antisemitizma i da je daleko
premailo sva tradicionalna evropska praznoverja o ritualnim ubistvima i trovanju
bunara. Od velikog je znaaja to je Dizraeli, u potpuno suprotne svrhe i u vrijme kad
niko nije ozbiljno mislio o tajnim drutvima, doao do istovetnih zakljuaka, jer je to
jasno pokazalo do kog su stepena te izmiljotine zavisile od socijalnih motiva i
nezadovoljstava i kako one objanjavaju dogaaje ili politike i ekonomske radnje na
mnogo prihvatljiviji nain nego trivijalna istina. On je sve dogaaje pripisivao tajnim
jevrejskim organizacijama (djelovanje jezuita, ruska diplomatija i sl.).
Izmeu poroka i zloina
Antisemitizam 19. st. je dostigao vrhunac u Francuskoj i bio e poraen samo zato to je
ostalo domaa, nacionalna stvar bez kontakta sa imperijalistikim trendovima koji tamo
nisu postojali. Glavne crte te vrste antisemitizma pojavile su se ponovo u Nemakoj i
Austriji poslije Prvog svjetskog rata, a njegov drutveni efekat na uvaene jevrejske
zajednice bio je skoro isti, iako manje otar, manje ekstreman, a bilo je mnogo drugih
jaih uticaja
Arent je odabrala kao primjer uloge jevreja u nejevrejskom drutvu salone Fobur San
ermena. Kad je Marsel Prust odluio da traga za izgubljenim vremenom, on je
zapravo postao refleksija francuskog drutva i onoga to se deava u drutvu, jer se cijeli
njegov ivot odvijao u tom drutvu. Kroz cijelo Traganje za izgubljenim vremenom
linost i njena preispitivanja pripadaju drutvu.

Fobur Sen-ermen bio je, kako ga Prust opisuje, u ranom stadijumu razvitka. Prihvatio je
invertite jer je osjeao privlanost onoga na ta je gledao kao na porok. Prust opisuje
kako se gospodin arlis, koji je ranije bio tolerisan,uprkos njegovom poroku, zahvaljuju
i linom armu i starom imenu sada uspinje u drutvene vrhove. Nije vie morao da vodi
dvostruki ivot i da prikriva svoja sumnjiva poznanstva, ve je bio podstaknut da ih
dovodi u mondenske kue. Predmeti razgovora koje bi ranije izbegavao ljubav, lepota,
ljubomora da neko ne bi posumnjao u njegovu anomaliju, sada su lakomo pozdravljeniu
pogledu iskustva, udnog, tajnog, prefinjenog i monstruoznog, na kome je temeljio svoje
nazore.
Neto veoma slino se dogodilo Jevrejima. Pojedinani izuzeci, Jevreji primljeni u
plemstvo, bili su tolerisani i ak dobrodoli u drutvu Drugog carstva, ali sada su Jevreji
kao takvi postajali sve popularniji. U oba sluaja drutvo ni iz daleka nije bilo
podstaknuto time {to su se predrasude promenile. Ono nije sumnjalo da su homoseksualci
kriminalci ili da su Jevreji izdajnici; ono je samo promijenilo svoj stav prema zloinu i
izdaji
Razlika izmeu Fobur San ermena i gomile koja vie smrt Jevrejima, je samo u tome
to se saloni nisu tako otvoreno udruili sa zloinom. Nisu elejli aktivno da sudjeluju u
ubijnju, a otvoreno su pokazali mrnju prema jevrejima i invertitima.

Drajfusova afera
Drajfusova afera dogodila se na kraju 1894. Francuski oficir jevrejskog porijekla, Alfred
Drajfus, bio je optuen i osuen za pijunau za Njemaku. Osuen je na doivotno
progonstvo na avolje ostrvo. Nekoliko godina kasnije izvrena je revizija njegovog
luaja, jer je nekoliko oficira priznalo da su falsifikovali Drajfusov rukopis u pismima na
osnovu kojih je Drajfus osuen. Revizija sluaja je uskoro prekinuta, pa opet pokrenuta
1906. kad je Drajfus osloboen svih optubi. (Pisac Emil Zola je jedan od onih koji je
pisao u korist Drajfusove nevinosti).
Ovu aferu nije u zaborav bacio ak ni Prvi i Drugi svjetski rat. ak je i danas afera

Drajfus otrcana fraza u francuskoj politici. Ta fraza odnosi se na to da sudska presuda ne


moe da okona politiki sukob i da donese svim Francuzima mir srca i duha.
Sluaj Drajfus po svojim karakteristikama apsolutno pripada 19. st. kada je cijela javnost
pratila svaku reviziju nekog sluaja, jer je to bila provjera najveeg dostignua vijeka,
nepristrasnosti zakona. Doktrina jednakosti pred zakonom bila je jo uvek tako vrsto
usaena u svest civilizovanog sveta da je jedan neuspeh pravde izazvao ogor~enje
javnosti od Moskve do Njujorka. I niko nije, osim u samoj Francuskoj, bio tako moderan
da udrui taj predmet sa politikim temama. Nepravda nanesena jednom francuskom
oficiru mogla je da izazove u ostalom delu sveta vru i jedinstveniju reakciju nego sva
proganjanja njemakih Jevreja jednu generaciju kasnije.
Afera Drajfus je sa svojim politi~kim implikacijama mogla da preivi jer je dvama
njenim elementima porasla vanost tokom dvadesetih godina. Prvi je mrnja prema
Jevrejima; drugi, sumnjiavost prema samoj republici, Parlamentu i dravnoj maini. I u
nae vrijeme naziv antidrajfusovac jo uvek moe da poslui za prepoznavanje svega
onoga to je antirepublikansko, antidemokratsko i antisemitsko.
Trea republika, meutim ne duguje faistikim grupama svoj kolaps. Do njega je dolo
jer u republici vie nije bilo pravih drajfusovaca koji bi vjerovali da jednakost, pravda i
sloboda jo uvijek mogu da se odbrane u Republici.
Trea republika i francuska jevrejska zajednica
Krajem 80-ih godina 19. st. u francuskoj javnosti je izbio Panamski skandal (na str. 987 i
99. su detalji tog skandala). Ovaj skandal je na vidjelo sa sobom donio dva otkria:
prvo, da su lanovi Parlamenta i inovnici postali biznismeni. Drugo, pokazao je da
su posrednici izmeu privatnog preduzea (u ovom sluaju kompanije) i dravne
mainerije bili gotoovo iskljuivo Jevreji. Odmah posliej zakljuivanja mirovonog
ugovora 1871, ijim je financijskim poslovima s francuske strane rukovodio Rotlid,
Rotliovi su otvoreno istupili za monarhiju,a protiv republike. Bio je to prvi put da neka
jevrejska financijska sila ustaje protiv slubene vlasti. Inae su se samo prilagoavali
postojeim vladama. Izgleda da je republika prvi oblik vlasti koji nikako nije odgovarao
Rotlidovim.

Parlamentarni sistem je doputao libe-ralnoj buroaziji da preuzme kontrolu nad dravnom


mainom. Toj buroaziji, meutim, Jevreji nisu nikada pripadali i zato su gledali na nju sa
osnovanom sumnjom. Reimu Jevreji vie nisu bili potrebni kao ranije, jer se sada preko
Parlamenta mogla postii finansijska ekspanzija ira od najluih snova ranije monarhije,
manje ili vie apsolutne ili ustavne. Tako su vodee jevrejske kue postepeno nestajale sa
scene finansijske politike i upuivale se sve vie i vie antisemitskim pokretima reenim
da vrate dobre stare dane. U meuvremenu, meutim, drugi sunarodnici, pridolice meu
jevrejskim plutokratima, poeli su da zauzimaju narastajui deo trgovakog ivota Tree
republike. Ono to su Rotildovi skoro zaboravili i to ih umalo nije kotalo moi bila je
jednostavna injenica da su, povukavi se iz aktivnog interesa reima, makar i za
trenutak, smesta izgu bili uticaj ne samo na kabinetske krugove, ve i na Jevreje.
Jevrejski doseljenici prvi su videli svoju ansu. Pridolice su ispunile jaz izmeu svijeta
trgovine i drave.
Naprotiv, oni su odrali izvesne veze sa dravnom mainom i nastavili, premda u
sutinski razliitom obliku, da vode biznis drave. Ali dok su Jevreji ranije predstavljali
jaku, vrsto povezanu grupu, ija je korist za dravu bila oigledna, oni su sada bili
podijeljeni u grupe, meusobno antagonistike, ali usredotoene na isti cilj: da pomognu
drutvu da se pothranjuje na raun drave.
Vojska i kler protiv republike
Vojska Tree republike naslijee je iz Drugog carstva. Republika se nikad nije usudila da
njome vlada, a vojska je uvijek prividno bila izvan svega. Oficiri u vojsci su bili pod
jakim utjecajem klera, koji je od revolucije inzistirao na podravanju reakcionarnih i
antirepublikanskih pokreta. Odbijanje drave da vojsku podvrgne civilnim vlastima
stvorilo je od vojske naciju unutar nacije i stvorilo silu ija se lojalnost mogla okretati u
razliitim pravcima. ak je i njen ozloglaeni monarhizam u krajnjoj liniji bio samo
izgovor da se vojska sauva kao grupa nezavisnog interesa, spremna da brani svoje
povlastice bez obzira na dravu.
Katoliki politiari su mislili da mogu, shodno njihovoj evroposkoj politici, iskoristiti
francusku vojsku samo zato to je ona antirepublikanska. Tu greku je Crkva platila

gubitkom politikoj utjecaja. U jednom trenutku katoliko svetenstvo je imalo veliku


popularnost. Voska je prihvatila njhovo vodstvo jer je ono osiguravalo barem neki oblik
civilnog vostva. Katolika crkva je tada dugovala svoju popularnost i iroko
rasprostranjenom skepticizmu, koji je u republici i u demokratiji vidio gubitak svakog
reda, sigurnosti i politike volje. Mnogima je hijerarhijski sistem Crkve bio jedini spas od
haosa.
Najvei dio katolikog svetenstva vodio je politiku prilagoavanja, to je pokazala i
Drajfusova afera. U vrijeme ove afere najvei uticaj u Crkvi u Francuskoj imaju jezuiti.
Jezuiti najbolje predstavljaju antisemitsku kolu katolikog sveenstva, a od poetka 20.
st. meunarodna politika Crkve je prela u njihove ruke.
Prihvatanje Jevreja u visoko drutvo prolazilo je miroljubiovo do onog trenutka kad su
Jevreji pokuali da svojim sinovima obezbijede u vojsci iste pozicije koje su imali sinovi
njihovih novosteenih prijatelja. jevreji su se sukobili sa utjecajem jezuita koji nisu bili
spremni da

toleriu oficire koji su bili imuni na utjecaj ispovjedaonice. Ne treba

zaboraviti da je upravo Drajfus bio prvi Jevrej koji se naao u generalstabu, to je u


postojeim uslovima moglo da izazove ne samo negodovanje, ve i bijes i zabrinutost.
Mrnja prema Jevrejima rasplamsala se jo i prije donoenja presude.
Narod i gomila
Sutinska greka kad se govori o narodu i gomili jeste u tome to se gomila positovjeuje
sa narodom umjesto da se shvati kao njegova karikatura. Gomila je prvenstveno grupa u
kojoj su se nali ostaci svih klasa. Zato je tako lako pomijeati gomilu sa narodom koji
obuhvata sve slojeve drutva. Dok se narod u svim revolucijama borio za svoje istinsko
zastupnitvo, gomila e uvijek traiti samo jakog vou, jer gomila mrzi drutvo iz kojeg
je iskljuena i parlament u kojem nije zastupljena. Visoko drutvo i politiari Tree
republike pomogli su stvaranje Tree republike nizom skandala. Dok je gomila stvrano
ruila jevrejske radnje i napadala Jevreje na ulici, jezik i ugled visokog drutva inio je
da pravo strano nasilje izgleda kao bezazlena igra.
U toku Drajfusove afere, svaki udarac drajfusovaca (u smislu neke pobjede kao to je
odluka o reviziji suenja i sl.) izazivao je talas nasilja na ulicama. Generaltab je dobro

organizirao gomilu. Podvik "Smrt Jevrejima" irila se zemljom. Svuda su izbijale


antisemitske pobune i sve su vodile istom izvoru. Najpoznatija figura na strani
antidrajfusovaca bio je il Geren. Propali poduzetnik koju je svoju politiku karijeru
poeo kao politiki provokator. Osnovao je Ligue antisemite.
U svim tim dogaajima nije nova aktivnost gomile. Zauujua je njena organizacija.
Gomila je postala direktni agent vrstog nacionalizma kojeg su vodili Bares, Moras i
Dode. Ovi intelektualci su prezirali narod, spas su vidjeli u gomili. Oni su prvi u spisima
poistovjetili narod i gomilu, a voe gomile pretvorile u heroje.
im je poela kampanju nasilja protiv Drajfusovih pristaa gomila je nala otvoren put
pred sobom. Radnici ppariza su ustvari malo marili za cijelu aferu. Ako se buroazija
prepirala meu sobom, to se njih lino malo ticalo. Ali je tako uz pristanak naroda
proglaen neuspjeh demokratije.
I socijalistika partija u parizu proglasila je da sudbina Drajfusa, klasnog neprijatelja, nije
njihova briga.
Pa koje onda podravao Drajfusa? To nije bila nikakva partija ili homogena grupa. Istina,
veina je regrutovana iz niih slojeva. Ti su ljudi mjeavina razliitih elemenata, oni ne
poznaju jedni druge, oni su elita francuske demokratije. Svugdje je postojala manjina
koja je podravala Klemansovu molbu za pravdu i ta heterogena manjina je inila
Drajfusovce.
Jevreji i Drajfusovci
Drajfusova afera je pokazala da se u svakom Jevreju, bez obzira na bogatstvo, nalazi
osoba kojoj e drutvo lako uskratiti ljudska prava i privilegije. To su najtee podnijeli
emancipovani Jevreji. Bernard Lazar kae da su emancipovani Jevreji vei ovinisti od
samih Francuza: oni su po sopstvenoj volji pokidali sve veze solidarnosti. Osim tuceta
jevreja u Francuskoj koji bi banili Drajfusa mogu se nai hiljade onih koji bi uvali strau
na avoljem ostrvu. Kada je izbila Drajfusova afera i pokazala Jevrejima da im je
ugroena sigurnost, oni su ve bili duboko ou procesu razarajue asmimilacije. Nadali su
se da e se moi osloboditi antipatije koja se irila ako je okrenu protiv svoje siromane,

jo neasimilovane imigransteke brae. Oni nisu shvatali da se ovdje radi o puno gorim
stvarima od drutvenog antisemitizma. Zato se u krugovima francuske jevrejske
zajednice nalo tako malo onih koji su podravali Drajfusa. Odbijali su da zaponu
politiku borbu kako bi podrali Drajfusa.
Izvinjenje i njegovo znaenje
Izvinjenje Drajfusu i njegova amnestija bili su dvosmisleni. Na to je uvijek upozoravao
Klemansoa, koji je voio Drajfusovu odbranu. Kada je parlament postao Drajfusov
pobornik to je za Klemansoa bio poraz. Socijalisti su podrali izvinjenje, to im je i
osiguralo mjesto u vladi i ire zastupanje njihovih posebnih interesa. Sve te taktike
ustupaka ile su na raun Drajfusovaca.

Rasno jedinstvo kao zamjena za nacionalnu emancipaciju


Nasuprot francuskom tipu teorije rase kao oruju za graanski rat i za cijepanje nacije,
njemaka teorija rase je stvorena u naporu da se narod ujedini protiv strane dominacije.
Njeni autori nisu traili strane saveznike, ve su eljeli da kod naroda probude svijest o
zajednitvu.
Poto su njemku teoriju rase pratili dugo sputavani napori za ujedinjenje brojnih
nemakih drava, ona je, na svom ranom stepenu, ostala tako blisko povezana sa vie
optih nacionalnih osjeanja da je dosta teko napraviti razliku izme|u prostog
nacionalizma i jasno odreenog rasizma.
Bezazlena nacionalna osjeanja izrazila su se u onome to mi danas znamo kao rasnu
terminologiju, tako da su ak historiari koji njemki vid rasizma dvadesetog veka
identifikuju sa osobenim jezikom nemakog nacionalizma skloni da zamene nacizam za
njemaki nacionalizam, pomaui tako potcjenjivanju strane privlanosti Hitlerove
propagande i na druge drave.
Te posebne prilike nemakog nacionalizma promijenile su se tek kada je poslije 1870.
dolo do sjedinjenja nacije i kada se njemaki rasizam potpuno razvio, zajedno sa

njemakim imperijalizmom. Od tih ranih vremena, meutim, preivio je prilian broj


karakteristika koje su ostale znaajne za poseban njemaki vid teorije rase.
Brojna izvjea svjedoe o potpunom porazu nada u razvoj pravih nacionalnih osjeanja
kod njemakog naroda. Iz neuspjeha da se narod uzdigne do nacionalnog osjeanja, zbog
nedostatka zajednikih historijskih sjeanja pribjeglo se organskoj doktrini. Organsku
doktrinu historije po kojoj je svaka rasa odvojena, kompaktna cjelina izmislili su ljudi
kojima su ideoloke doktrine nacionalnog jedinstva bile potrebne kao zamjena za
politiku dravnost. Potisnuti nacionalizam je doveo do Arntove tvrdnje da su Nijemci,
koji su oigledno posljednji razvili organsko jedinstvo, imali sree da budu od
jednostavne, nemijeane loze. Organske naturalistike defiinicije naoda su izuzetno
karakteristine za njemake ideologije i njemaki historizam. One meutim jo nisu
stvarni rasizam jer isti ljudi koji se slue tim izrazima rasnog jedinstva ipak su stoer
nepatvorne drave, jedinstva svih naroda.
Politiki romantizam optuuju da je izmislio teoriju rase. Nemogue je prouavati
romantiarske ideje, a da se ne naidje na romantizam u njegovoj njemakoj formi. Za
romantiare je karakteristian okrutni individualizam, koji znai da je svako slobodan da
za sebe stvori neku ideologiju. U njemakoj se oboavanje linosti razvilo jedino
sredstvo sticanja makar jedne vrste drutvene emancipovanosti. Vladajua klasa je
tradicionalno pokazala prezir prema srednjoj klasi i odbojnost prema udruivanju sa
trgovcima uprkos porastu njihova bogatsva i znaaja, tako da nije bilo lako pronai
sredstva za zadobijanje neke vrste samopotovanja. Njemaki intektualci, iako jedva da
su zagovarali politiku borbu za srednju klasu kojoj su pripadali, vodili su ogorenu, ali
usjenu bitku za drutveni status. ak i oni koji us pisali u korist plemstva osjetili su da je
njihov interes u pitanju, im bi doli do drutvenog sttausa. Da bi uli u takmienje sa
pravima i osobinama dobijenim roenjem formulisali su novi koncept uroene linosti
koji je trebalo da zadobije odobravanje unutar buroaskog drutva. Uroena linost se
dobijala roenjem, a ne po zasluzi, ba kao titula nasljednika neke stare porodice.
Pretpostavilo se da sama prioda donosi titulu koju je politika realnost uskratila.
Diskriminatorna crta ovog novog poretka odmah se pokazala. Ponaanje jevrejskih
biznismena se razlikovalo od ponaanja drugih biznismena po uroenom nedostatku

takta, po odsustvu unutranje stvaralake sposobnosti itd. Njemaka buroazija je


pokusaala drugim narodima pripisati osobine koje je plemstvo preziralo kao isto
buroaske: prvo Francuzima, Englezima, a Jevrejima uvijek.
Inzistiranje na zajednikom plemenskom porijeklu, kao sutini dravnosti, koje su
formulisali njemaki nacionalisti tokom rata 1814. i poslije njega, i naglasak koji su
romantiari stavili na uroenu linost i prirodno plemstvo, utrli su put teoriji rase u
Njemakoj.
Novi klju za historiju
Grof Artir de Gobino je 1853. objavio Essai sur I Inegalite des races humaines, koji,
samo nekih 50 godina kasnije postaje neka vrsta udbenika za teoriju rase. Prva reenica
u tom djelu je. "Pad civilizacija je najupadljivija pojava i u isto vrijeme najmranija od
svih historijskih pojava". Za Gobiona su doktrine o propasti civilizacije u vrlo bliskoj
vezi sa teorijom rase. Gobion je bio mjeavina frustriranog plemia i romantiarskog
intelektualca koji je rasizam izmislio sasvim sluajno. On je doao do otkria da
civilizacija opada zahvaljujui degeneraciji rase, a da rasa propada zahvaljujui
mijeanju krvi. To podrazumijeva da je u svakoj mjeavini nia rasa uvijek
dominantnija.
Poto se francusko drutvo u to doba jo uvijek zasnivalo na konceptu jednakosti i posto
je bila jedina zemlja ovog vremena u kojoj su ljudi crne koe mogli uivati graanska
prava Gobinou je bilo prirodno da da podrku engleskom narodu i poslije poraza 1871.
Nijemcima.

You might also like