T. Bogdan: Hrvatsko srednjovjekovno pjesnitvo.

Pjesme, plaevi

367

HRVATSKO SREDNJOVJEKOVNO PJESNITVO.

PJESME, PLAEVI I PRIKAZANJA
NA STAROHRVATSKOM JEZIKU
Tekstove kritiki priredili i osvrte na tekstove sastavili
Amir Kapetanovi, Dragica Mali, Kristina trkalj Despot,
autor koncepcije i uvodne studije Amir Kapetanovi,
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010, 882 str.
Tomislav Bogdan

Tomislav Bogdan
Filozofski fakultet
Zagreb
tbogdan@ffzg.hr

Treba odmah, na samome poetku bez okolianja rei da se ovdje prikazuje

jedna korisna, vrlo vrijedna, vrlo temeljito i savjesno prireena knjiga. Rije je o
knjizi od gotovo 900 stranica u kojoj su prireivai sakupili sve stihovane tekstove
hrvatske srednjovjekovne knjievnosti. I ne samo to u cijelosti su objavili sve
inaice u kojima se pojedini tekstovi pojavljuju, poprativi ih bogatim komentarima. Ve je na osnovi tih dviju injenica jasno koliko je opsean i zahtjevan bio
posao koji je u ovome izdanju obavljen. Moe se rei da imamo posla s prvom
zbirkom tekstova iz hrvatskoga knjievnog srednjovjekovlja koja se po svojoj
preglednosti, po sintetikoj prirodi i po korisnosti moe usporediti sa znamenitim
prvim sveskom iz edicije Pet stoljea hrvatske knjievnosti, sa sveskom Hrvatska
knjievnost srednjega vijeka, to su ga, prije sada ve vie od 40 godina, priredili
Vjekoslav tefani i suradnici. tovie, Hrvatsko srednjovjekovno pjesnitvo u
mnogoemu nadmauje poznatu tefanievu antologiju. Dakako, posrijedi su dva
razliito koncipirana projekta i izdanja, pa ih nije zahvalno usporeivati, osim
moda na sasvim naelnoj razini, a nadam se da e ih biti mogue usporediti i
po znaenju to e ga novo izdanje zadobiti u naoj filologiji i kulturnoj sredini
openito. tefanieva hrestomatija ima vei vanjski opseg, naime ona obuhvaa
cijelu srednjovjekovnu knjievnost, sve anrove, pa tako i prozna djela, ali zato

368

Colloquia Maruliana XX (2011.)

ima mnogo manji unutranji opseg, jer ne donosi varijante, a tekstovi u njoj nisu
niti tako iscrpno opisani niti tako paljivo prireeni za objavljivanje kao u knjizi
to se ovdje prikazuje. Nitko dosad nije kod nas napravio takvo to objavio na
jednome mjestu sve tekstove nekoga razmjerno iroko odreena korpusa u svim
njihovim inaicama, pri emu inaicama ili varijantama prireivai, u osnovi,
oznauju sauvane zapise. Ova knjiga stoga nije hrestomatija ni antologija: ona
ne predstavlja nikakav izbor, ve donosi sve poznate tekstove.
Poblie u objasniti kako se u knjizi definira korpus hrvatskoga srednjovjekovnog pjesnitva te to to znai svi poznati tekstovi, jer to svi ipak
treba shvatiti relativno, odnosno u okviru precizno odreenih kriterija to su ih
prireivai postavili. U sintagmi srednjovjekovno pjesnitvo pjesnitvo obuhvaa, dakako, pjesme, odnosno ono to se u pravilu, iako u osnovi neopravdano
i anakrono, nazivlje srednjovjekovnom lirikom, ali pjesnitvo isto tako obuhvaa
i drame, koje su u naemu srednjem vijeku pisane iskljuivo stihom, simetrinim
osmercem. Svi najpoznatiji stihovani tekstovi hrvatskoga knjievnog srednjovjekovlja nalaze se u ovoj knjizi, od ibenske molitve, preko satire protiv klera Svit
se kona, starih boinih pjesama, kao to je Va se vrime godia, do Muke Spasitelja naega ili Muke svete Margarite. Srednjovjekovlje pak iz sintagme srednjovjekovno pjesnitvo oznauje tekstove nastale po prilici do 1500, gdjekad i
neto kasnije, koji su anonimni, puko-religiozne orijentacije, koji ne pripadaju
autorskoj knjievnosti, to ne znai samo da nemaju autora nego i da u knjievnoj kulturi u kojoj su nastajali institucija autorstva nije zauzimala vano mjesto.
Jasno je da sam upravo ukratko opisao srednjovjekovnu knjievnu poetiku. Rije
je o knjievnosti utemeljenoj u prepoznatljivu kranskome svjetonazoru, u kojoj
je gotovo u potpunosti preskoena recepcija antike, o knjievnosti koja se nije
estetski osamostalila ni emancipirala kao samostalan drutveni podsistem, ve je
isprepletena s nizom praktinih interesa i praksi, najee religiozne a gdjekad i
liturgijske prirode. to se tie relativnosti onoga svi tekstovi, neki bi se itatelji
mogli iznenaditi kada u knjizi ne pronau pojedine tekstove za koje su nauili, za
koje odnekud znaju da pripadaju naoj srednjovjekovnoj knjievnosti. To se lako
objanjava sljedeim kriterijima: u ovoj su se knjizi nali samo oni stihovi koji
su napisani starohrvatskim jezikom, odnosno u kojima je ta jezina sastavnica
dominantna, a starohrvatski jezik u ovom sluaju zapravo znai staroakavski.
Stihovi pak napisani crkvenoslavenskim nisu uzeti u obzir, to su pjesme koje su u
pravilu bile ukljuene u liturgiju, dok su pjesme napisane lokalnim idiomom bile
neliturgijske. Takoer, to je vrlo vano napomenuti, u obzir nisu uzeti tekstovi
koji se poetiki doimlju srednjovjekovnima, ali su prvi put zapisani tek nakon
16. stoljea. Zato u knjizi nema, meu ostalim, boinoga prikazanja Od rojenja
Gospodinova, jednoga od rijetkih, ako ne i jedinoga, prikazanja s boinom temom
iz naega srednjovjekovlja, zato u knjizi nema nekih drugih, ve objavljivanih
crkvenih prikazanja, primjerice anonimnih hvarskih prikazanja koja se nisu sauvala u zapisima mlaima od 17. stoljea. To su vrlo jasni kriteriji, vrlo jasna

T. Bogdan: Hrvatsko srednjovjekovno pjesnitvo. Pjesme, plaevi

369

ogranienja, pa onda, u skladu s time, i jasna izostavljanja. Tek je jedna sitnica

ostala poneto nejasnom: zato se uope ne spominju dva dramska djela koja su se
uz Muku svete Margarite znala pripisivati Marku Maruliu Skazanje od nevoljnoga dne od Suda ognjenoga i Govorenje svetoga Bernarda od due osujene. Ne
samo, naime, da ih u izdanju nema nego se ni rijeju ne obrazlae njihov izostanak.
Ta dva djela zadovoljavaju sve gore navedene kriterije, a po svemu sudei ipak
nisu Marulieva, ili barem nije sigurno da su njegova. Ne preostaje drugo nego
zakljuiti kako inae vrlo savjesni i skrupulozni prireivai dre da se u sluaju
tih prikazanja ipak ne radi o pukome srednjovjekovnom teatru, ve o djelima u
kojima se moe prepoznati jedan kasni (kasnosrednjovjekovni, ranorenesansni)
autorski dramski projekt, i to prijevodni, ne nuno Maruliev, moda nekoga
drugog dalmatinskog autora. Ako su se prireivai vodili tim razlozima, lako je
mogue da nisu bili u krivu.
Nekoliko reenica o tome kako je knjiga strukturirana. Na poetku se u
opsenoj uvodnoj studiji donose osnovne knjievnopovijesne informacije o hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti i njezinu kulturnopovijesnom kontekstu te
iscrpan opis jezinopovijesnih i paleografskih znaajki korpusa. Uvodna studija
sadrava i popis vrela, na kojem se nalaze rukopisi i malobrojne knjige iz kojih su
tekstovi preuzeti. Ukupno su nabrojena 42 izvora, ukratko su opisani i navedene
su njihove lokacije. Nakon uvodne studije slijede 53 sakupljena djela. Raunaju
li se objavljene varijante kao zasebni tekstovi, onda se moe govoriti o preko 100
tekstova samo pjesma Sudac gnjevan hoe priti (Dies irae) donesena je u 9 inaica. Svako je djelo, sa svim varijantama, popraeno uvodnim osvrtom u kojemu
se provodi jezina analiza, iznose temeljne knjievnopovijesne informacije o
djelu, nabrajaju sva njegova prethodna izdanja i literatura o njemu, a nakon toga
slijede sve sauvane varijante teksta. One su vrlo pomno tekstoloki obraene i
objavljene su s kritikim aparatom. Za svaki je tekst vidljivo odakle je preuzet, u
kojem je izvoru sauvan, kakav je taj izvor i gdje se nalazi. Izdanje je opremljeno i
mnotvom ilustracija, slikovnih priloga u boji, pa itatelji mogu doznati kako neki
od izvora uistinu izgledaju. U Hrvatskome srednjovjekovnom pjesnitvu objavljuju
se brojni zapisi pojedinih djela koji nikada prije nisu bili objavljeni u cijelosti, a
po prvi se put uope objavljuje nekoliko djela to su dosad bila nepoznata javnosti,
uglavnom kraih pjesama otkrivenih za rada na ovoj knjizi (npr. iz Osorsko-hvarske pjesmarice). Te dosad neobjavljene varijante i kratka djela ne mijenjaju bitnije
sliku hrvatske srednjovjekovne knjievnosti, ali je na zanimljiv nain dopunjuju.
Prireivaima se, dodue, potkrao i jedan lani prvotisak za zanimljivu satirinu
pjesmu u osmercima Cesar, kralje, hercegove iz Osorsko-hvarske pjesmarice tvrdi
se da nikada prije nije bila objavljena, to nije tono. Objavio ju je Jakov Stipii
u studiji Nekoliko novih arhivskih vijesti o pukom ustanku na Hvaru (Radovi
Instituta za hrvatsku povijest, 10, Zagreb 1977), a od Stipiia su je kasnije preuzimali i drugi, primjerice Andro Gabeli u svojoj monografiji o ustanku puana
na Hvaru (Ustanak hvarskih puana (15101514), Split 1988). Opseni komentari

370

Colloquia Maruliana XX (2011.)

o jeziku djela i grafiji zapisa bit e svakako zanimljiviji povjesniaru jezika nego
knjievnosti, a bit e zacijelo korisni i studentima hrvatskoga jezika. Pomou tih
bogatih komentara i ve spomenutog popisa izvora iz uvodne studije na jednome
smo mjestu dobili jezinu sliku nae srednjovjekovne knjievnosti, kao i pregled
nad brojnim varijantama tekstova. Takvo bogatstvo raznovrsnih informacija ni u
kojem sluaju, mora se naglasiti, ne zaguuje, ne ometa itanje samih djela. Iz
svega to je dosad navedeno jasno je kako iza opisanog niza korisnih podataka i
sadraja stoji ogroman rad, velik napor, temeljit filoloki posao.
Da bi bilo posve jasno kako cijela stvar s inaicama funkcionira, izloit u to
na primjeru poznatoga prikazanja Muka svete Margarite: tekst drame najprije se
donosi iz Firentinskoga zbornika s kraja 15. stoljea, u kojemu nedostaje poetak
djela, zatim iz ibenskoga rukopisa, u kojemu nema kraja drame, te naposljetku
iz Zadarskoga rukopisa, u kojemu je prikazanje cjelovito, ali taj rukopis ujedno
je i uvjerljivo najmlai. Takvo izdavanje tekstova uz navoenje svih varijanti
nije posljedica tekstoloke pedanterije ili namjere da se rekonstruira idealni tekst.
Nita se ne popravlja, lakune u jednome zapisu ne popunjavaju se ulomcima iz
drugoga zapisa. Ne odabire se jedna varijanta na temelju koje e se uspostaviti
idealan tekst, inaice se ne stapaju. Takav je postupak zapravo usmjeren protiv
svakog oblika tekstualnog idealizma, on proizlazi iz svijesti o tome da je svaka od
inaica zasebna realizacija teksta. U okolnostima u kojima individualno autorstvo
jo uvijek nije bilo vano, u vrijeme kada se jo nije razvila kultura tiska koja e
recepciju knjievnih djela uiniti pasivnom uspostavivi ideju autorske, konane
verzije djela i autorova vlasnitva nad tekstom, u vrijeme, dakle, kada nikome nije
bilo zabranjeno da u tekst intervenira, otvorenost i nestabilnost teksta su velike.
Svako izvoenje drame nastanak je nove drame, svako izvoenje ili prepisivanje
pjesme moe rezultirati nastankom novoga teksta. Mijeaju se, povezuju, kompiliraju dijelovi tekstova i tako nastaju nove pjesme. Takvo nas stanje navodi na
razmiljanje i o kasnijim rukopisima svjetovne tematike, nastalima u renesansi,
primjerice o poznatome Ranjininu zborniku moda krparije to su u njemu
nastale nisu samo posljedica nepanje, nevjeta ili mlada prepisivaa, nego i drugaijega odnosa prema vlasnitvu nad tekstom i institucijom autorstva. Kultura
rukopisnoga prenoenja teksta i kultura tiska dugo e supostojati, a kultura rukopisa jo e i nakon srednjega vijeka biti proeta srednjovjekovnim shvaanjima.
Drugim rijeima, srednjovjekovni odnos prema rukopisnome prenoenju teksta
nastavit e se i s razvitkom autorske, umjetnike knjievnosti. Nema, uostalom,
kao to je dobro poznato, nagle smjene knjievnih epoha ni kultura, nita ne prestaje preko noi. Istodobno traju razliite diskurzivne prakse i supostoje razliita
shvaanja knjievnosti, a druga polovica 15. i prva polovica 16. stoljea pruaju
za to niz odlinih primjera.
Prireivai su se potrudili da jasno, pregledno klasificiraju djela. Poznato je
koliko je to teko postii u sluaju srednjovjekovne knjievnosti. U njoj ne postoji
anrovski sustav usporediv s novovjekovnim, nastao rekonstrukcijom antikoga

T. Bogdan: Hrvatsko srednjovjekovno pjesnitvo. Pjesme, plaevi

371

anrovskog sustava, pa nema ni odgovarajue ideje knjievnoga anra. Djela su u

Hrvatskome srednjovjekovnom pjesnitvu podijeljena na sljedei nain: religiozne
pjesme (koje se tematski dalje dijele na boine, pasionske i uskrsne, tijelovske,
eshatoloke, svetake, pjesme Isusu i Bogorodici, blagoslove puka), svjetovne
pjesme, plaevi (koji ine svojevrstan prijelaz izmeu lirike i drame) te prikazanja.
U srednjovjekovnoj knjievnosti ponekad je, zbog ve spomenute nestabilnosti i
otvorenosti teksta, teko procijeniti gdje prestaju varijante jednoga djela i odvaja
se, poinje novi tekst. I kod tih kriterija za izdvajanje posebnih pjesama prireivai
su bili paljivi. Oni su, uostalom, ako se netko s njima u budunosti sluajno ne
sloi, obrazloili svoj posao, ostavili su u komentarima i kritikom aparatu njegove
jasne, vidljive tragove.
Ovako korisno sakupljeni na jednome mjestu srednjovjekovni stihovi potiu
knjievnoga povjesniara na razmiljanja o temeljnim pitanjima nae medievistike, od kojih su neka rijetko kada bila ozbiljno razmatrana, a ovo bi izdanje takva
razmatranja moglo potaknuti. Naa je srednjovjekovna knjievnost mahom pukoga usmjerenja, orijentirana je prema niim slojevima kulture i usko povezana s
kulturom usmenosti, pa zbog toga najee pisana jednostavnim stilom. Za nju bi
se moglo rei, uz oslonac na koncepciju vocalit Paula Zumthora, da je openito
glasovna njezina su djela nerijetko istodobno namijenjena usmenome mediju ali
ne i usmenoknjievnom optjecaju, to znai da su bila napisana ali i namijenjena
auditivnoj recepciji, pa postoje na granici dviju kultura, pisane i usmene. Ona je
zapravo siromana, osobito ako je usporedimo s ostalim europskim srednjovjekovnim knjievnostima, u njoj nema velikih autora ni zahtjevnijih djela. Vanija
je u jezinopovijesnom nego u knjievnoestetskom smislu, a za nas je, naravno,
dragocjena jer je sve to iz toga vremena imamo na narodnom jeziku. to se samih pjesama tie, takvo stanje stvari tu posebno dolazi do izraaja: u nas nema
srednjovjekovne ljubavne lirike, nema epova na narodnom jeziku, nema svjetovnih dramskih djela, malo je uope svjetovnih djela, nema niega usporedivog s
vagantskom lirikom. Zbog toga na primjeru ovakva izdanja, u kojemu imamo
sve stihove pred sobom, meu istim koricama, postaje oito kako je u hrvatskoj
srednjovjekovnoj knjievnosti posebno zanimljivo upravo ono to se nije razvilo.
Najvrednije je ono to predstavlja svojevrsne slijepe, mrtve rukavce ili iznimke,
ono to, naalost, nije imalo utjecaja ili nam se rezultati toga utjecaja nisu sauvali.
Najbolji primjeri su neki od najpoznatijih tekstova Pisan svetogo Jurja, u kojoj
su se sauvali rijetki tragovi viteke, feudalne kulture naega srednjovjekovlja,
zatim Svit se kona, satira dojmljiva zbog svoga individualizma i energije, pa ak
i ibenska molitva, sa svojim spojem emotivne pobonosti i teoloke refleksije.
Osim toga, u ovome se izdanju otvara osebujan pogled prema novovjekovlju,
jer ono ukljuuje i fragment s poetka 15. stoljea koji sadrava prve dvostruko
rimovane dvanaesterce iz Dubrovnika, dakle retke napisane metrom kojim e
kasnije biti napisan najvei dio dubrovake knjievnosti 16. stoljea, bez obzira
na anrovsku pripadnost. Tako se 15. stoljee jo jednom pokazuje kao vrijeme

372

Colloquia Maruliana XX (2011.)

heterokronije, u kojem zapoinje dugotrajan suivot knjievnih pojava i poetika

raznorodne starosti i podrijetla. Treba takoer pohvaliti uvrtavanje najstarijih
zapisa usmene knjievnosti, koji se obino zaobilaze u pregledima srednjovjekovnog pjesnitva. Uz nekoliko fragmentarnih zapisa usmene lirike u Hrvatskome
srednjovjekovnom pjesnitvu nalazi se i prva sauvana bugartica, o tamnovanju
Sibinjanina Janka u Smederevu, a ini se da su upravo bugartice u ono vrijeme
funkcionirale kao svojevrsna zamjena za epove na narodnom jeziku.
Jo se neka zanimljiva pitanja otvaraju pred zbirkom naih najstarijih stihova: jesu li ba svi najstariji, neosmeraki zapisi uope pjesme, stihovi? Ili je to
ritmizirana, recitativna proza? Kakvo je uope najstarije versifikacijsko stanje?
To je oito intuitivna ritminost nekakvih nepravilnih stihova. Dalje, ima li smisla
te iregularne stihove olako nazivati slobodnim stihom, kao to se to esto u naoj
medievistici, pa tako i u predgovoru ovoga izdanja, ini? Jer da bismo govorili o
slobodnome stihu, mora postojati tradicionalna, metrika versifikacija koju slobodni stih odbacuje. Nije li stoga pametnije i primjerenije pojam slobodnoga stiha
zadrati za modernistike programe s kraja 19. i poetka 20. stoljea? Time bismo
izbjegli anakronizam i zabune, a stare bismo nemetrike stihove mogli jednostavno
nazivati nepravilnim, iregularnim stihovima. Sve su to pitanja u koja se ovdje ne
moe dublje ulaziti, a to, dakako, nije bio zadatak ni ovoga izdanja, ali jednom
od njegovih brojnih zasluga svakako treba smatrati injenicu da nas ono potie na
razmatranje slinih problema, da nam ih stavlja pred oi. S obzirom na znanstveni
profil prireivaa, koji su prije svega povjesniari jezika i tekstolozi, najvie se
nesigurnosti moglo oekivati u onim dijelovima predgovora i popratnih tekstova u
kojima se primjenjuju knjievnoteorijske i knjievnohistoriografske koncepcije. I
doista je tako. Nesnalaenje je najoitije na podruju versifikacije, u razlikovanju
temeljnih versolokih pojmova, pa se tako pojavljuju zbunjujue tvrdnje poput one
o tome kako versificiranje narativne proze oteava razgranienja stihovanoga
i proznoga pjesnitva (str. XVIII), a bilo bi bolje da je izbjegnut i problematian
pojam pjesnike proze ili nezgodan pleonazam pjesnitva u stihu (str. XIX
XXI). Ponajvea greka s podruja versifikacije tvrdnja je iz predgovora da je nae
pjesnitvo u srednjemu vijeku silabiko-tonsko, iako je ve dugo poznato da je
na srednjovjekovni osmerac, kao i ogromna veina stihova u hrvatskoj dopreporodnoj knjievnosti, izosilabian, odnosno da pripada sustavu silabike, a nikako
silabiko-tonske (akcenatske) versifikacije. Dodatne knjievnoteorijske i knjievnohistoriografske slabosti oite su, primjerice, u shvaanju satire prema kojemu
se ona ograniava na smijeh ili aljivost, a zanemaruje se njezina kritika otrica
(npr. str. XXXII). Nabrojeni nedostaci, meutim, ne umanjuju bitnije ve istaknute vrijednosti knjige, a i lako e ih biti ukloniti u eventualnom drugom izdanju.
Kao to sam u jednom trenutku istaknuo, jezinopovijesni dio knjige, opis
jezika i grafije, nadilaze interese prosjenoga itatelja ili ire publike i bit e od koristi prije svega strunijoj publici i studentima hrvatskoga jezika. Meutim, budui
da se sami tekstovi zbog svoje puke orijentacije razmjerno lako itaju, budui da

T. Bogdan: Hrvatsko srednjovjekovno pjesnitvo. Pjesme, plaevi

373

u njima nema mnogo crkvenoslavenizama ni tuica, pa nisu jezino nerazumljivi,

uvjeren sam da mogu privui i iru publiku, ako ni zbog ega drugoga onda zbog
svoje kulturnopovijesne vanosti. Anonimni glasovi naega srednjovjekovlja tako
e zahvaljujui ovome izdanju progovoriti dananjoj publici, mnogo drugaijoj
od one kojoj su prvobitno bili namijenjeni. Svaka prilika za takav razgovor na
daljinu, razgovor s vlastitom prolou koja je postala nae Drugo, kojem vie
ne moemo lako pristupiti, dragocjena je. Ova nam vrijedna knjiga takvu priliku
prua, i to na takav nain koji, ponavljam, svjedoi o temeljitu, vrsno obavljenu
filolokom poslu, za koji prireivai zasluuju sve estitke.