RASTANAK

Tamo amo, s dvojke na etvorku,

varka se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una obanica,
odnese ti etiri godine.
Oprataj se s pustopanom braom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaom.
Zamukoe sobe internata
i u njima smicalice ake,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljake.
Osta Murat, poslastiar stari
i njegovi kolai "brdari".
A drugovi! Kome prvo prii,
dok okolo spomenari krue?
Tihim glasom jedva progrgue:
- Daj mi apu. Dovienja, drue!
Okrene se, dok suze uminu,
stariji se ini za godinu.
A sa kim se pozdraviti neu?
Zato mi se oi rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kuici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
esto sam joj pisao zadatke,
aputao tablicu mnoenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjeah se kao mladoenja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.
Odoh kroz no punu kreketanja
(abe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kue njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru"
I danas me uvijek boli dua,
kad se gdjegod javi kreketua.
BOSANSKI TRKAI
Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
etiri staze, svaka se vije,
na svakoj trka. Ko li e prije?

Na prvoj stazi djevojka Una,

veito mlada, znana iz buna,
kiena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa likih uka,
od strmih stijena trbakog buka.
Niz drugu stazu juria huno
veselo mome, smjelo i buno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda,
pod njenom snagom klisura puca,
zlaano zrnce na dnu svjetluca.
Na treoj stazi sunano sijeva
uborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oi, jutarnja rosa,
u pjeni umnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.
Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gortake krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vjeito tuna, studena Drina.
S hukom se rui, ne pjeva nita,
pomamno juri kroz razbojita.
Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkae prima pospana Sava.
MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam siao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, djeake uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Jesi li me spazila il' nisi,
zunjenoga seskoga aka,
svjetlokosog i oiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naila si kao lak oblaak,
tvoj me pogled za tren obeznani,

zaboravih ime i oinstvo,

kako mi se zovu ukuani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noi
tvoje mi je ime aputala.
Lebdila si ispred ake klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu nae akovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sauvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjeanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno, ve mi kosa sijedi,
gledam Unu, uti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe vie nema.
Ej, godine, nemerljive, skupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!