Opšti periodični pregled (UPR) je novi mehani-

Uz ovaj broj glasnika

zam, koji je na snazi od 2008., za procjenu poštovanja N a j a v e
ljudskih prava, uspostavljen od strane Savjeta Ujedin-
jenih nacija (UN) za ljudska prava. UPR obuhvata sve
Ekonomska i socijalna prava u BiH
države članice UN-a i zasnovan je na Povelji UN-a,
Univerzalnoj deklaraciji, svim konvencijama koje je Izazovi u primjeni Evropske povelje
država potpisala i ratifikovala, te ostalim obavezama
koje je država na sebe dobrovoljno preuzela, a tiču se
8 – 11
ljudskih prava.
UPR podrazumijeva dostavu tri izvještaja: Nacio-
nalni izveštaj države koja je pod procjenom, kompi-
laciju UN dokumenata koju priprema Ured visokog
komesara za ljudska prava (OHCHR) i izveštaj koji takođe
priprema OHCHR, ali na osnovu priloga nevladinih orga-
nizacija i institucija za ljudska prava države pod procjenom.
Bosna i Hercegovina će biti predmet UPR-a u februaru
2010. Kuća ljudskih prava Sarajevo poslala je u martu tekuće
godine javni poziv nevladinom sektoru u BiH da se aktivno
uključe u proces Univerzalnog periodičnog pregleda. Pozivu
se odazvalo desetak nevladinih organizacija iz cijele BiH,
održan je konsultacijski sastanak i dogovorena lista oblasti
koje će biti tretirane u pripremi izvještaja. Formirana je Ne-
formalna koalicija, a svaka članica je nakon toga, dostavila
individualne izvještaje za prethodno dogovorene oblasti Glasnikova tema:
ljudskih prava. Ti izvještaji sažeti su u zajednički, koalicioni Povratak
izvještaj čiji je prijedlog sadržaja razmatran u sklopu javne
rasprave 09. jula u Sarajevu. Javnoj raspravi odazvalo se 12 – 17
više od 50 predstavnika nevladinih organizacija, udruženja
i građana iz cijele BiH. Glasnikova tribina:
Naglašeno je da skup u Sarajevu predstavlja samo prvi
korak u razmatranju predloženog izvještaja. Redakciona
Legitimnost građanske neposlušnosti
komisija formirana tokom javne rasprave iz/vršiće izmjene 18 – 23
i dopune s ciljem poboljšanja dokumenta. U narednom
periodu očekuju se novi pismeni komentari i sugestije, a Studije: diskriminacija djece u
konačan sadržaj izvještaja nevladinog sektora najavljen je
za 01. 09. 2009.
bosanskohercegovačkim školama
U ovom broju Glasnika (str 4 – 7) prenosimo predloženi Pošast u temeljima etničkih predrasuda
tekst izvještaja Neformalne koalicije nevladinih organizacija
za izvještavanje o ljudskim pravima, u obliku u kojem je stav- 38 – 41
ljen u javnu raspravu.
Značajan prostor odvojili smo i za prikaz dva značajna
dokumenta koja je uradio nevladin sektor s ciljem animiranja i
podsticanja svih nivoa vlasti u ispunjavanju obaveza preuzetih
ratifikacijom Evropske socijalne povelje (str. 8 – 11).
Uz Glasnikovu temu posvećenu povraratku izbjeglih i
raseljenih (str 12 – 18) pažnji preporučujemo i Glasnikovu
tribinu koja problematizira legitimnost građanskog neposluha
u demokratskim društvima (str 18 – 23).

Ante Fijamenga 14b, 71000 Sarajevo; Tel: ++387 33 66 08 09, ++387 33 66 18 52, ++387 33 66 08 11;
Fax: ++ 387 33 66 08 09, ++ 387 33 66 18 53
E – mail: info@bh-hchr.org, office@bh-hchr.org; htpp://www.bh-hchr.org;
Glavni urednik: Muhamed Džemidžić, DTP: Damir Karahasanović, Oblikovano: FLAX d.o.o. tel: ++ 387 33 71 46 51.

Mišljenja i stavovi izraženi u Glasniku su lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju nužno stavove Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH
Ovaj broj Glasnika štampan je zahvaljujući kooperaciji sa Fondacijom Heinrich Boll, Bosna i Hercegovina
 Prijedlog zajedničkog izvještaja nevladinih organizacija BiH Savjetu UN-a za ljudska prava
DOKUMENT NA
PROVJERI JAVNOSTI
Neformalna koalicija nevladinih organizacja BiH uputila u javnu
raspravu prijedlog izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH, a koji bi se u
februaru 2010. trebao naći pred Savjetom UN-a za ljudska prava
Opšti periodični pregled (UPR) je novi me-
hanizam, koji je na snazi od 2008. godine, za
procjenu poštovanja ljudskih prava, uspostav-
ljen od strane Savjeta Ujedinjenih nacija (UN)
za ljudska prava. UPR obuhvata sve države
članice UN-a i zasnovan je na Povelji UN-a,
Univerzalnoj deklaraciji, svim konvencijama
koje je država potpisala i ratifikovala, te ostalim
obavezama koje je država na sebe dobrovoljno
preuzela, a tiču se ljudskih prava.
UPR podrazumijeva dostavu tri izvje-
štaja: Nacionalni izveštaj države koja je pod
procjenom, kompilaciju UN dokumenata koju
priprema Ured visokog komesara za ljudska
prava (OHCHR) i izveštaj koji takođe priprema
OHCHR, ali na osnovu priloga nevladinih orga-
nizacija i institucija za ljudska prava države pod
procjenom.
Bosna i Hercegovina će biti predmet UPR-a
u februaru 2010. godine. Kuća ljudskih prava
Sarajevo poslala je u martu tekuće godine javni
poziv nevladinom sektoru u BiH da se aktivno
uključe u proces Univerzalnog periodičnog pre-
gleda. Pozivu se odazvalo desetak nevladinih
organizacija iz cijele BiH, održan je konsultaci-
jski sastanak i dogovorena lista oblasti koje će
biti tretirane u pripremi izvještaja. Formirana
je Neformalna koalicija, a svaka članica je na-
kon toga, dostavila individualne izvještaje za
prethodno dogovorene oblasti ljudskih prava.
Ti izvještaji sažeti su u zajednički, koalicioni
izvještaj čiji je prijedlog sadržaja razmatran
u sklopu javne rasprave 09. jula u Sarajevu.
Javnoj raspravi odazvalo se više od 50 pred-
stavnika nevladinih organizacija, udruženja i
građana iz cijele BiH.
Naglašeno je da skup u Sarajevu predstav-
lja samo prvi korak u razmatranju predloženog
izvještaja. Redakciona komisija formirana
tokom javne rasprave izvršiće u narednom
periodu izmjene i dopune s ciljem poboljšanja
dokumenta. U narednom periodu očekuju se
novi pismeni komentari i sugestije, a konačan
sadržaj izvještaja nevladinog sektora najavljen
je za 01. 09. 2009.
U ovom broju Glasnika prenosimo pred-
loženi tekst izvještaja Neformalne koalicije nev-
ladinih organizacija za izvještavanje o ljudskim
4 glasnik
pravima, u obliku u kojem je stavljen u javnu
raspravu:
“Bosna i Hercegovina je ratifikovala najveći
broj UN konvencija koje se tiču ljudskih prava.
Još nije ratifikovana Konvencija o pravima os-
oba sa invaliditetom. No, Konvencije na čiju se
primjenu država obavezala, ne primjenjuju se
direktno. Tako je zabilježen samo jedan slučaj
direktne primjene Konvencije o pravima djete-
ta. Upotreba jezika mržnje i zapaljivog govora,
široko su rasprostranjeni. No, ove se pojave ne
sankcionišu, što inspiratore grubih kršenja ljud-
skih prava oslobađa odgovornosti, dok pred su-
dovima eventualno odgovaraju direktni izvršioci
kaznenih djela.
Zaštitnici ljudskih prava
BiH bilježi eskalaciju napada na zaštitnike
ljudskih prava tako da se njihov položaj može
ocjeniti kao zabrinjavajući. Ocjena se temelji
na nizu slučajeva nasilja i prijetnji smrću,
pokušajima zastrašivanja i ućutkivanja i drugim
nasrtajima kojima su izloženi pojedinci i grupe
koji se zalažu za zaštitu ljudskih prava. Na meti
napada su se našli zaštitinici prava pripadnika
seksualnih i rodnih manjina kao i aktivistkinje
i aktivisti koji se angažuju protiv trgovine lju-
dima. Žrtve napada su i nevladine organizacije
i njihovi aktivisti koji se bave istraživanjem ko-
rupcije i kriminala, kao i novinari koji se bave
istraživačkim žurnalizmom koji se dotiče neza-
konitosti svake vrste.
Napadi na novinare i pokušaj da se ućutka
istraživačko novinarstvo ozbiljno prijeti slobodi
izražavanja dovodeći u pitanje dostignuti nivo
razvijenosti demokratije. Treba takođe istaći da
su nerijetko na meti i članovi porodica zaštitnika
ljudskih prava što ukazuje na to da se želi stvor-
iti atmosfera straha i onemogućiti svako kritičko
razmišljanje i djelovanje. Prethodnih godina,
zabilježeni su i pokušaji ubistva nekih od ak-
tivista. Znakovito je da ni jedan od tih slučajeva
nije rasvijetljen i niko od počinilaca nasilja nije
procesuiran. Udari na zaštitnike ljudskih prava
najčešće dolaze od političara, ali sve češće i od
visoko pozicioniranih vjerskih službenika. Vlast
gotovo ništa ne čini na zaštiti boraca za ljudska
prava. Izostaje reagovanje nadležnih sudova i
policije na sankcionisanju napada na zaštitnike
ljudskih prava, kao što se ništa ne čini kako bi
se obezbjedilo sigurno okruženje za aktivizam
na zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda.
Bilježimo i grube napade na sindikalne aktiviste
kao i slučajeve otpuštanja s posla nekih od njih.
Deklaracija Generalne skupštine UN o pravima
i obavezama pojedinaca, grupa i društvenih or-
gana u odnosu na unapređenje i zaštitu univer-
zalno priznatih ljudskih prava i sloboda nema
odgovarajući tretman od strane nosilaca vlasti
što takođe doprinosi neadekvatnom tretmanu
žaštitnika ljudskih prava.
Diskriminacija
Ustav BiH sadrži neke kontraverze, a među
njima i one koje se odnose na diskriminaciju. U
članu 2, Ustav garantuje uživanje ljudskih pra-
va svim licima, bez diskriminacije na bilo kojim
osnovama. No, članovi 4 i 5, Ustava sadrže
diskriminatorne odredbe. Naime, u članu 4
se određuje da će dva vijeća Parlamentarne
skupštine BiH „izabrati među svojim članovima
jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrva-
ta, koji će imati funkcije predsjednika i podpred-
sjednika...“, čime je uskraćena mogućnost da
bilo koju rukovodeću funkciju u oba doma Par-
lamenta zauzme neko ko nije iz reda jednog od
tri navedena naroda, što predstavlja diskrimi-
naciju. Na jednak način je u članu 5 određen
sastav Predsjedništva BiH koje će se sastojati
„...od tri člana: jednog Bošnjaka, jednog Hrvata,
od kojih će obojica biti direktno birani sa terito-
rije Federacije, i jednog Srbina koji će biti direk-
tno biran sa teritorije Repubilke Srpske“. Ovim
članom su diskriminisana ne samo ona lica koja
ne pripadaju srpskom, hrvatskom i bošnjačkom
narodu, veći oni Hrvati i Bošnjaci koji ne žive u
Federaciji BiH, kao i Srbi koji žive van Repub-
like Srpske.
Iako su nadležne instance, Evropska
komisija za demokratiju kroz pravo, poznatija
kao Venecijanska komisija, Komitet za ljudska
prava UN, među ostalim, ocjenile ove odredbe
Ustava BiH kao suprotne Evropskoj konvenciji
i ljudskim pravima, još uvijek se nije pristupilo
njihovoj izmjeni i harmonizaciji sa navedenom
konvencijom.
I u nekim zakonima su ugrađene diskrimi-
natorne odredbe. To je slučaj sa Zakonom o
pravima boraca i članova njihovih porodica
Federacije BiH. Ustavni sud FBiH je još 2005.
proglasio ovaj zakon neustavnim upravo zbog
ovih diskriminatornih odredaba koje pogađaju
pripadnike vojske Autonomne pokrajine Za-
padna Bosna i članove njihovih porodica. No,
premijer Vlade FBiH, koji je dužan da provede
odluku Ustavnog suda, uporno odbija da to
učini. Prethodnih godina su usvojeni Zakon o
jednakopravnosti polova i Zakon o pravima pri-
padnika nacionalnih manjina, koji su usklađeni
sa međunarodnim normama i sadrže antidis-

Prijedlog izvještaja predstavio je Srđan Dizdarević, predsjednik Upravnog odbora Kuće ljudskih prava
kriminacione odredbe. No, ovi zakoni se ne
primjenjuju na adekvatan način.
Diskriminacija je jedan od najozbiljnijih
generatora kršenja ljudskih prava u BiH. Pojed-
inci su diskriminisani zbog svoje nacionalne,
političke i polne pripadnosti. Uz to, žrtve dis-
kriminacije su i pripadnici takozvanih „ranjivih“
grupa. Pored žena, seksualnih manjina, na meti
su i lica sa onesposobljenjem, nacionalne man-
jine, porodice nestalih, žrtve rata, lica u trećoj
životnoj dobi, djeca. Veoma je rasprostanjena
višestruka diskriminacija kojom su pripadnici
ranjivih grupa diskriminisani po nekoliko osno-
va. Diskriminacija se ispoljava u nekim vitalnim
oblastima kao što je zapošljavanje, obrazo-
vanje, zdravstvena i socijalna zaštita, prava iz
penzionog osiguranja. Posljedica ovog stanja
je, primjera radi, činjenica da samo 0,8 % radno
aktivnih povratnika iz reda etničke grupe koja
u toj sredini nije dominantna, ima zaposlenje.
Dalje, samo 1,5 % radno aktivnih Roma ima
posao u odnosu na 50 % koliko ih je imalo za-
poslenje prije rata.
Nacionalne manjine
U BiH je 2003. stupio na snagu Zakon o
zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina.
Ovaj Zakon se temelji na Okvirnoj konvenciji
o zaštiti nacionalnih manjina koju je BiH rati-
fikovala. Još uvijek nije ratifikovana Evropska
povelja o regionalnim i jezicima manjina. Iako
je Zakon o zašititi pripadnika nacionalnih man-
jina usvojen prije više od dvije godine, on se ne
primjenjuje, kako zbog toga što nisu doneseni
potrebni podzakonski akti, tako i zbog ne-
dostatka političke volje. Ljudska prava u BiH su
u uskoj korelaciji sa nacionalnim pripadnošću,
te se ne može govoriti o zaštićenosti prava pri-
padnika nacionalnih manjina.
Inače, Zakon je pobrojao 17 nacionalnih
manjina koje žive u BiH s tim da nema pouzdanih
podataka o njihovom broju s obzirom na to da je
posljednji popis stanovništva održan 1991., a u
međuvremenu je, zbog rata i etničkog čišćenja,
došlo do značajnih demografskih promjena. Na-
jbrojnija je romska manjina, ali procjene o broju
Roma variraju tako da se pretpostavlja da tre-
nutno u BiH živi između 80.000 i 85.000 Roma,
s` tim što aktivisti romskih udruženja tvrde da ih
je između 80.000 i 120.000.
Položaj pripadnika nacionalnih manjina je
nepovoljan i oni su u velikom broju slučajeva
žrtve etničke diskriminacije. Svakako, položaj
Roma je najteži, posebno kada je u pitanju
zapošljavanje, ekonomski položaj i stano-
vanje. Svega 1,5 % radno sposobnih Roma
ima zaposlenje u odnosu na oko 50% koliko
ih je radilo prije rata. Jedini Rom koji je radio
u državnoj službi, Redžo Seferović, dobio
je otkaz. Na području Zeničko – dobojskog
kantonona, u FBiH, zaposleno je svega šest
Roma. U Visokom radi jedan Rom dok u Sa-
rajevskom i Tuzlanskom kantonu rade po dva
policajca romske nacionalnosti. U Hemijskom
kombinatu u Tuzli, rade dva inženjera romske
nacionalnosti. Postoje opštine u kojima ne radi
ni jedan Rom. Značajan broj Roma još uvijek
nije ostvario pravo na povratak u kuće i stanove
u kojima su živjeli prije rata. Inače, uslovi u
kojima žive Romi su izuzetno loši i ne zado-
voljavaju minimalne standarde. Najčešće oni
žive u vlažnim kućama, bez sanitarija, tekuće
vode i struje. Procjenjuje se da oko 10.000
romskih porodica nema odgovarajući smještaj.
Kada je riječ o obrazovanju, samo 15% rom-
ske djece završava obavezno školovanje, s tim
što djevojčice u prosjeku prekidaju školovanje
u petom razredu osnovne škole. Nepismenost
kod Roma je jako izražena.
BiH je potpisala Deklaraciju o pristupanju
“Dekadi Romskog uključenja 2005. - 2015.
godina” tek 4. septembra 2008. Potpisivanjem
ove deklaracije, BiH je iskazala političku volju
da kroz Dekadu uključenja Roma na institucio-
nalni način riješi njihove probleme, značajno
smanji diskriminaciju prema Romima i utječe
na poboljšanje njihovog socioekonomskog
statusa. U tom kontekstu, sačinjeni su i Ak-
cioni planovi za rješavanje problema Roma u
oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinja-
vanja i zdravstvene zaštite. Pozitivnim se može
smatrati i osnivanje Vijeća Roma kao konsulta-
tivnog tijela.
Velika većina pripadnika nacionalnih ma-
njina nema pravo na besplatnu zdravstvenu
zaštitu, jer to pravo pripada zaposlenim oso-
bama, članovima njihovih porodica i penzioner-
ima. Jezici manjina se ne koriste u komunikaciji
sa vlastima, uključujući i sudove. Ne postoje
primjeri učenja manjinskih jezika u školama.
Ne postoje printani mediji na romskom jeziku,
a samo dvije radio stanice povremeno emituju
program na ovom jeziku.
Prema podacima dobijenim od jevrejskih
opština, u BiH živi oko 1.000 Jevreja. Evropska
komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI)
izražava zabrinutost zbog činjenice da se u
knjižarama u BiH mogu kupiti antisemitske kn-
jige, uključujući Mein Kampf i Cionske protokole
što se tumači kao prijetnja jevrejskoj zajednici.
U islamskom omladinskom časopisu SAFF,
polovinom januara, objavljen je antisemitski
tekst u kome se uvrijedljivo govori o jevrejs-
kim žrtvama holokausta i stradanju šest mil-
iona Jevreja u koncentracionim logorima tokom
Drugog svjetskog rata.
Tortura, nehumano i ponižavajuće
ponašanje
Najčešće pojave torture odnosno „pretjer-
ane upotrebe sile“, se vezuju za kazneno po-
pravne ustanove. U nizu slučajeva, zatvorenici
se žale na loše postupanje zatvorskog osoblja.
Prvi problem predstavlja nepostojanje jedinst-
vene definicije torture u važećim entitetskim za-
konima što ukazuje na potrebu njihove harmoni-
zacije. Evidentna je potreba za odgovarajućom
edukacijom zaposlenih u kazneno popravnim
ustanovama i njihovo upoznavanje sa propisima
koji zabranjuju torturu. Često su i osobe lišene
slobode nedovoljno informisane o svojim pra-
vima, kao i o pravu na žalbu. Nije obezbjeđeno
nezavisno djelovanje unutrašnje kontrole,
ljekara i inspekcija tako da ovi slučajevi rijetko
bivaju rasvijetljeni do kraja. Ovdje se takođe
osjeća odsustvo redovnog monitoringa stanja
u karceralnim ustanovama od strane institucija
za ljudska prava i nevladinih organizacija, što bi
glasnik
5
 moglo poboljšati stanje. Na kraju, stanje u kar-
ceralnim ustanovama i položaj lica lišenih slo-
bode ilustruje i činjenica da su se dvije presude
Suda za ljudska prava u Strazburu odnosile na
kršenja prava tih lica, a kažnjena je BiH.
Poseban problem predstavljaju osuđena
lica kojima je određeno obavezno psihijatrijsko
liječenje. Iako i međunarodni propisi i domaći
zakoni predviđaju da će ta lica biti smještena
u posebnu zdravstvenu ustanovu koja je osno-
vana samo za tu svrhu, ova lica i dalje borave
u neodgovarajućim institucijama tipa KPZ Ze-
nica ili u Psihijatrijskoj bolnici u Sokocu, koje
ne odgovaraju kriterijima i standardima koji
važe u svijetu. Stanje u karceralnim ustano-
vama ilustruje i činjenica da je Sud za ljudska
prava u Strazburu donio nekoliko presuda koje
su se odnosile na kršenja prava zatvorenika,
uključujući i osuđena lica kojima je potrebno
psihijatrijsko liječenje, pri čemu je kažnjena
država BiH.
Seksualne i rodne manjne
Sve do 1998., homoseksualnost je bila tre-
tirana kao krivično djelo. Promjenama zakona,
homőseksualnost je depenalizirana. Zakonom o
jednakopravnosti polova iz 2003. zabranjena je
diskriminacija na osnovu pola, roda i seksualne
orijentacije. No, ponovo su aktuelizirana nasto-
janja da se ova zakonska odredba ukine. U pri-
jedlogu Zakona o zabrani diskriminacije koji se
našao u parlamentarnoj proceduri, izostavljeni
su rodni identitet i seksualna orijentacija kao os-
nov diskriminacije. Porodični zakoni u Republici
Srpskoj i u Federaciji BiH definišu brak kao za-
jednicu muškarca i žene unatoč odredbama UN
konvencije o zabrani svakog oblika diskriminaci-
je i važećeg Zakona o jednakopravnosti polova.
Ne postoje zakoni koji bi se odnosili na identitet
i prava transrodnih i transseksualnih osoba.
Konačno, nema zakona koji bi regulisao ljudska
prava interseks djece i odluke koje bi se ticale
njhovog spola i seksualnog ili rodnog identiteta.
Ne postoji mogućnost sklapanja istospolnih bra-
kova niti usvajanja djece. I pored očigledne dis-
kriminacije kojoj su izloženi pripadnici seksualnih
i rodnih manjina niti jedna sudska odluka nije
donijeta, kojom bi se prepoznala i sankcionisala
takva diskriminacija.
U toku priprema Queer Sarajevo Festi-
vala septembra 2008., ispoljen je jezik mržnje
prema osobama LGBTIQ i homoseksualcima.
Homoseksualnost je žigosana kao bolest, za-
padno smeće, devijacija. Ove izjave su dali
političari uključujući parlamentarce, te neki vjer-
ski lideri. Ovim je data podrška nasilnicima i hu-
liganima koji su fizički napali učesnike Festivala
povrijedivši desetak osoba. Inače, aktivisti koji
se zalažu za prava osoba koje pripadaju sek-
sualnim manjinama kao i njihove organizacije,
izloženi su stalnim pritiscima, prijetnjama i
6 glasnik
Javna rasprava u Sarajevu okupila je predstavnike više od 50 organizacija, udruženja i
građana
nastojanjima da se onemogući njihov rad.
Održavaju se predrasude prema lezbejkama,
homoseksualcima, biseksualcima, transrodnim
osobama, a o ovim pojavama se ili ne govori u
školama ili se to čini na iskrivljen način.
Nasilje zasnovano na polu i rodu
Uprkos postojanju zakona utemeljenih
na međunarodnim standardima i uperenim
protiv nasilja baziranog na polu i rodu, ono
predstavlja učestalu pojavu, a naročito nasilje
u porodici. Žrtve nasilja su uglavnom žene,
djevojke i djevojčice. Sve češće se susrećemo
sa pojavama incesta, a žrtve ove pojave, kao i
seksualnog nasilja općenito i uvlačenja u lanac
prostitucije, su maloljetnice.
Iako nema zvaničnih statistika, procjenjuje
se da svega 5% žrtava prijavljuje nasilje policiji.
Kazne za nasilje nad ženama i djevojčicama su,
uglavnom, izuzetno blage. Naime, uglavnom se
izriču uslovne i novčane kazne dok je svega u
nekih 4% slučajeva izrečena kazna zatvora. Ri-
jetko se izriče maksimalna zapriječena kazna.
Uprkos odredbama zakona o sprečavanju nasilja
u porodici, žrtve bivaju prisiljene da žive pod istim
krovom sa nasilnikom. Prema jednom vjerodos-
tojnom istraživanju, niti u jednom slučaju nasilnik
nije udaljen iz stana. Zaštitom žrtava nasilja se
uglavnom bave nevladine organizacije koje žrtve
nasilja sklanjaju u sigurne kuće. Vlasti izdvajaju
minimalna sredstva za ove namjene.
Osobe sa posebnim potrebama
Još uvijek nije ratifikovana Konvencija o
pravima osoba sa onesposobljenjem. U ovoj
oblasti, temeljni problem je taj da se država
odnosi prema osobama sa onesposobljenjem
ne vodeći računa o njihovoj objektivnoj situaciji
i potrebama, već u funkciji grupe kojoj pripadaju
i porijeklu onesposobljenja. Civilne žrtve rata,
mirnodopski invalidi, u znatno su nepovoljnijoj
poziciji u odnosu na vojne stradalnike.
Ne postoje mjere koje bi uključivale in-
validne osobe u radni proces ili ih osposo-
bljavale za poslove koje mogu obavljati. Ne
stimulišu se poslodavci da zapošljavaju ova
lica. Iako se u obrazovanju zakonom predviđa
inkluzija djece sa onesposobljenjem, ona u
praksi ne postoji, jer nisu ispunjene materijalne
i druge pretpostavke za tako nešto. Osobama
sa onesposobljenjem je znatno limitirano kre-
tanje i pristup institucijama i ustanovama koje
bi im trebale biti pri ruci kao što su zdravstvene,
obrazovne, administrativne i druge ustanove,
a nekim kategorijama je onemogućen pristup
sredstvima javnog saobraćaja. Bilježimo odsus-
tvo dijaloga predstavnika vlasti i organizacija
osoba sa onesposobljenjem, kao i nedostatak
valjanih statistika koje bi mogle da budu od ko-
risti pri mijenjanju sadašnjeg stanja.
Pravo na adekvatno obrazovanje
Obrazovanje je rascjepkano i podijeljeno
na tri pristrasna nacionalno obojena nastavna
plana i programa. Kroz njih se iskazuju tenden-
cije razdvajanja i asimilacije, a posljedica je st-
varanje tri odvojene grupe građana, koje se sla-
bo ili nikako međusobno poznaju, što rezultira
nepovjerenjem i strahom od drugog. Posebno
je dramatično stanje u 54 podijeljene škole u
kojima je na djelu klasična segregacija. Djeca
su podijeljena prema nacionalnoj pripadnosti,
a uskraćena im je mogućnost međusobnog ko-
municiranja, pa čak i susretanja.
Iako je osnovno obrazovanje definisano
kao obavezno i besplatno, ono ne odgovara toj
definiciji. Gotovo 4% djece prispjele za upis u
školu se ne upisuje, bilo zbog udaljenosti škole,
nedostupnosti škole djeci sa posebnim potre-
bama, krajnjeg siromaštva, neposjedovanja
dokumenata – rodnog lista, prije svega, što
naročito pogađa romsku djecu ili zbog naciona-
lne obojenosti nastavnih programa i udžbenika,
što od škole odbija djecu pripadnika manjinskih
naroda. Ima slučajeva da se romska djeca, koja
imaju problema sa jezikom, smještaju u speci-
jalna odjeljenja za djecu sa mentalnom retar-
dacijom. Primjetno je da posljednjih nekoliko
godina roditelji ne upisuju žensku djecu u školu.
Visok je procenat djece koja ne završavaju os-
novnu školu i pored toga što je ona obavezna.
Roditelji se ne sankcionišu kada sprečavaju
pohađanje osnovne škole svojoj djeci. Os-
novno obrazovanje nameće određene troškove
porodicama što stvara posebne poteškoće
siromašnim. Nije sistemski riješeno kako djeci
obezbjediti besplatne udžbenike, niti je riješeno
pitanje troškova prevoza do škole za one koji
ne mogu sami pokriti te troškove.
Dječija prava
Djeca spadaju u kategoriju izrazito ranjivih
grupacija. Ugroženo je i pravo na život, što ilus-
truje zvanični podatak da osam promila djece
ne doživi petu godinu. Svako četvrto dijete je
žrtva nekog oblika nasilja, a djeca su najčešća
žrtva mina, čiji broj danas prelazi jedan milion.
Svako peto dijete živi u siromašnoj porodici što
između ostalog, zbog neuhranjenosti, povećava
rizike od bolesti.
Jedan broj djece, posebno romske, nisu
upisani u matične knjige rođenih, ne mogu
koristiti zdravstveno osiguranje, socijalnu
pomoć, niti se mogu upisati u školu. Djeca
smještena u domovima ne uživaju podjednaku
zaštitu države, a neki domovi su izvan sistema
socijalne zaštite, tako da država uopšte nema
uvid u stanje u tim ustanovama. Procjene
ukazuju na to da gotovo 25% djece nema be-
splatnu zdravstvenu zaštitu i pored toga što
im to pravo zakonski pripada. Kao posljedica
siromaštva, ali i savremenog robovlasništva,
sve je više djece na ulicama koja se uglavnom
bave prosjačenjem. Vidljiva je zloupotreba
djeca u političke svrhe, na mitinzima političkih
partija ili prilikom organizovanja uličnih mani-
festacija. Djeca se dovode u prve redove, a te
slike se zlorabe u uske političke namjere.
Socijalna prava
BiH nije u svom Ustavu definisana kao so-
cijalna država. Sistem zaštite je različit u dva
entiteta sa zakonima koji nisu harmonizovani niti
usklađeni sa međunarodnim normama. Postojeći
sistem socijalne zaštite, koji je neefikasan i dis-
kriminatorski, ne pruža sigurnost najugroženijim
građanima što stvara tenzije i nestabilnost. Iako
sredstva koja se izdvajaju za socijalnu zaštitu
nisu mala, ona se ne raspoređuju prema ob-
jektivnim potrebama i objektiviziranim pravima,
već na političkim sklonostima i nastojanjima
političkih elita da kupe političke saveznike. Tako,
oko 300.000 ljudi živi u stanju socijalne potrebe,
a nemaju nikakvu socijalnu podršku. Uzrok
ovakvom stanju leži i u činjenici da ostvarivanje
zagarantovanih prava zavisi od ekonomske
moći i spremnosti nekih kantona da obezbjede
budžetska sredstva za primjenu zakona u praksi.
Naročito su ugrožena djeca, majke koje koriste
porodiljsko bolovanje, osobe sa invaliditetom
koji nije proistekao iz rata, zatim radnici kojima
poslodavci ne uplaćuju doprinose, Romi, te lica
koja imaju preko 65 godina starosti. Među uz-
roke lošeg stanja spada i nedostatak stručnosti
u institucijama koje implementiraju socijalnu
politiku, kao i odsustvo sankcija za kantone koji
ne izvršavaju minimum obaveza određen za-
konima.
Sloboda izražavanja
Depenalizacija uvrede i klevete i usva-
janje Zakona o slobodnom pristupu informaci-
jama stvorili su povoljniji zakonski okvir za
uvažavanje slobode izražavanja. No, ona je
ipak izložena stalnim pritiscima i prijetnjama.
Jedan od osnovnih problema leži u činjenici
da nije zaokružena transformacija Javnog
RTV sistema. Nisu stvoreni preduslovi kako
bi javni servis zaista bio zaštićen od političkih
pritisaka i uticaja na uređivačku politiku. Uz to,
politički pritisci na Regulatornu agenciju za ko-
munikacije, koja bi kao nezavisno tijelo trebala,
među ostalim, braniti etičke i druge profesion-
alne standarde, rezultirali su zavisnošću jednog
broja javnih emitera od centara političke moći.
Privatni mediji u velikom broju slučajeva
izražavaju uske poslovne ili političke interese
svojih vlasnika, određenih lobija, a nerijetko su
u funkciji vjerskih vođa. Ti uži interesi nerijetko
stoje ispred obaveze da se ispoštuju standardi
profesionalnog žurnalizma. Bilježi se porast
fizičkog nasilja nad novinarima, a novinari i poje-
dine redakcije izloženi su stalnim pritiscima, bilo
kroz verbalne prijetnje i pokušaje zastrašivanja
bilo kroz podnošenje tužbi od strane visoko
pozicioniranih političara koji nisu u stanju da
se pomire sa ulogom medija u demokratskom
društvu. Ovi pritisci ozbiljno dovode u pitanje slo-
bodu izražavanja i prijete gašenjem malobrojnih
medija koji imaju kritički diskurs prema nekim
društvenim pojavama. Slobodu izražavanja
ozbiljno dovodi u pitanje zatvorenost pojedinih
izvora informisanja i pored postojanja Zakona o
slobodnom pristupu informacijama. Paradoks je
da su neke važne informacije nedostupne, čak i
poslanicima, što utiče i na karakter odluka koje
se donose, i što otvara mogućnost manipulisanja
građanima i javnim mnijenjem. U širem smislu,
sloboda izražavanja ozbiljno je ugrožena kada
je u pitanju iskazivanje sopstvenog identita. Ovo
pravo je posebno ugroženo prilikom iskazivanja
nacionalnog identita koji se ne poklapa sa pod-
jelom na tri konstitutivna naroda i nacionalne
manjine. Uskraćena je mogućnost iskazivanja
identiteta kao što je „Bosanac“, “Hercegovac“ i
slično. Isto vrijedi za polni i rodni identitet. Uprkos
ličnog izjašnjavanja, neki društveni autoriteti
nameću svoje poimanje identiteta kao važeće,
što je u direktnoj suprotnosti sa pravom na sop-
stveni identitet.
Sloboda udruživanja
Broj udruženja građana i fondacija, kako
je zakonski određena denominacija oblika
udruživanja, prelazi cifru od 8000 i moglo bi
se kazati da nije mali. No, karakter dominant-
nih politika u zemlji učinili su da se udruženja
formiraju prije svega po etničkom principu,
a ne po principima koji vladaju u drugim
demokratijama. Organizacije civilnog društva
su atomizirane i rascjepkane, a time i znatno
oslabljene. Politika dekuražira i otvoreno ometa
formiranje organizacija civilnog društva koje
žele da se registruju na nivou cijele BiH. Pro-
cedure za registraciju su dugotrajne i komp-
likovane, i kroz njih mogu proći samo snažnije i
kadrovski ekipirane nevladine organizacije. Na-
dalje, samo organizacije registrovane na nivou
entiteta Republika Srpska, primjera radi, mogu
aplicirati za finansijska sredstva iz budžeta tog
entiteta, što predstavlja samo jedan od načina
da se nevladine organizacije privole da se reg-
istruju na nivou entiteta. Na posebne prepreke
nailaze sindikati koji praktično ne mogu da se
registruju na nivou cijele zemlje. Kao nastojanje
vlasti da oslabe i kompromituju nevladin sektor,
sve češće se pribjegava osnivanju takozvanih
vladinih nevladinih organizacija koje stvaraju
nesporazume i pometnju među nevladinim or-
ganizacijama, ali i među građanima.
Korupcija i ljudska prava
BiH zauzima 92. do 95. mjesta na listi od
180 zemalja prema percepciji korupcije, a
prema Transparency International. Sama ova
činjenica ukazuje na to da se u BiH ne poštuju
zakoni, što ukazuje i na to da se ne poštuju ni
one zakonske odredbe koje se odnose na ljud-
ska prava i slobode.
Karakter i rasprostranjenost korupcije,
involviranost nosilaca političke vlasti, uzrok-
ovali su da se i pitanje korupcije nađe među
ljudskopravaškim temama. Nekažnjivost
visokorangiranih političara, činjenica da su
u korupcionaške poslove uložena ogromna
sredstva, čine korupciju važnim generatorom
kršenja ljudskih prava. Samo u oblasti okoliša,
korupcija podržana višemilionskim investici-
jama, direkno uskraćuje pravo građana da
iskažu svoju volju i utiču na razvojne i investi-
cione politike.
Pitanje korupcije najdirektnije je vezano
za pravo na razvoj. Sredstva koja se slijevaju
u džepove pojedinaca mogla bi biti, u zemlji
kao što je BiH, iskorištena za razvojne inves-
ticije, za zapošljavanje i bolju socijalnu politiku.
Kritički odnos prema korupciji ozbiljno je doveo
u pitanje slobodu izražavanja, i doveo u opas-
nost zaštitnike ljudskih prava.“
S.H.
glasnik
7
 Ekonomska i socijalna prava u BiH
IZAZOVI U PRIMJENI
EVROPSKE POVELJE
Izradom dva značajna dokumenta nevladin sektor učinio napor kojim
želi animirati i podstaći sve nivoe vlasti u ispunjavanju obaveza
preuzetih ratifikacijom Evropske socijalne povelje
‘Primjena Evropske socijalne povelje kroz
zakone i praksu u BiH’ i ‘Do univerzalne
zdravstvene zaštite u BiH’ dva su dokumenta
čiji sadržaj daje sveobuhvatan pregled stanja,
ali i preporuke nevladinih organizacija vezane
za bolje i efikasnije poštivanje ekonomskih i
socijalnih prava u Bosni i Hercegovini.
Nevladine organizacije Inicijativa i civilna
akcija (ICVA), Helsinški komitet za ljudska
prava u BiH i Prava za sve bili su organiza-
tori i domaćini Konferencije na kojoj su u junu
predstavljeni pomenuti dokumenti. Skupu,
pod nazivom Izazovi u primjeni Evropske
socijalne povelje u BiH, pored predstavnika
nevladinog sektora, prisustvovali su i pred-
stavnici nadležnih ministarstava, parlamen-
tarnih komisija i međunarodnih organizacija
angažovanih na socijalnoj zaštiti u BiH.
Predstavljajući dokumente, a želeći
inicirati diskusiju, nosioci projekta su u prvi
8 glasnik
plan postavili tri zaključka - nedovoljan nivo
usaglašenosti domaćih zakona i prakse
sa odredbama Evropske socijalne povelje,
naglašenu potrebu izmjene i zakona i prakse
koji regulišu ostvarivanje ekonomskih i soci-
jalnih prava građana u BiH i hitnu i suštinsku
reformu sistema socijalne zaštite u BiH. Ona
bi, mišljenje je autora dokumenata, morala
biti zasnovana na potrebi građanina za soci-
jalnom pomoći, a ne na pripadnosti određenoj
socijalnoj kategoriji. Reforma mora biti praćena
mjerama aktivne politike zapošljavanja i refor-
mom obrazovanja koja će odgovoriti potre-
bama tržišta rada, rečeno je na skupu.
Vezano za zakonske izmjene predloženo
je: donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj
pomoći, izmjene Zakona o zdravstvenom osig-
uranju FBiH vezano za ukidanje roka za prijavu
na biro za zapošljavanje u FBiH i uvođenje
direktnog zdravstvenog osiguranja za osobe
sa teškim invaliditetom u FBiH i RS, donošenje
Zakona o pravima pacijenata u FBiH i RS,
donošenje Strategije i akcionog plana o staren-
ju BiH, harmonizacija zakona koji regulišu pra-
va djece i porodica na nivou entiteta.
Istaknuta je i potreba dosljedne primjene
zakona i Akcionog plana za zdravstvenu
zaštitu Roma u praksi kroz pravovremeno i
adekvatno planiranje budžeta na svim nivoima
vlasti, prećenje primjene zakona u praksi od
strane parlamenata, jačanje infrastrukture i
kapaciteta inspekcija rada uz osiguranje većih
sankcija za nepoštivanje zakona.
ICVA, Helsinški komitet za ljudska prava
BiH, Prava za sve i druge nevladine orga-
nizacije angažovane na zaštiti prava građana
nastaviće u narednom periodu sa zalaganjem
za navedene promjene. Najavljene su dalje
aktivnosti na praćenju rada vlade u primjeni
Evropske socijalne povelju iz koje i proizilaze
navedeni zadaci.
Dokument ‘Primjena Evropske socijalne
povelje kroz zakone i praksu u BiH’ predstavlja
serioznu analizu usklađenosti brojnih domaćih
zakona i prakse sa standardima iz Povelje
koju je ratifikovala BiH. Analizi se pristupilo
kroz razmatranje četiri ključna područja: rad
i prava proistekla iz radnog odnosa, sloboda
udruživanja i sindikalnog djelovanja, prava na
socijalnu i zdravstvenu zaštitu, te prava poje-
dinih posebno zaštićenih kategorija kao što su:
žene, majke, djeca i mladi, stari, te osobe sa
invaliditetom.
Analiza prava koja se odnose na područje
rada i prava proisteklih iz rada pokazala
je da je većina zakona koji su razmatrani,
načelno, u skladu sa standardima koje
predviđa Povelja. Međutim, u primjeni ovih
zakona zapažen je izuzetno neefikasan rad
inspekcija, a slaba kaznena politika dovodi
do toga da veliki broj poslodavaca, privat-
nih i javnih, smatraju plaćanje kazni mnogo
manjim izdatkom nego redovno ispunjavanje
zakonskih obaveza prijavljivanja te plaćanja
socijalnih i penzionih beneficija radnicima.
Tako se nekažnjeno krše prava zaposlenika,
a država zbog toga po nekim procjenama
Međunarodne organizacije rada gubi 38,4
miliona eura na godišnjem nivou.
 „Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH“ - preporuke -
- Hitno pristupiti reformi sistema socijalne
zaštite u BiH zbog očigledno skupog, bitokrati-
zovanog, a istovremeno neefikasnosnog i dis-
kriminatorskog sistema zaštite neusklađenog
sa međunarodnim standardima. Reforma
mora biti praćena i mjerama aktivne politike
zapošljavanja koja će ciljati na postizanje
maksimalno visokog stepena zapošljavanja
svih, a naročito socijalno ugroženih kategorija
stanovništva.
- Zakon o osnovama socijalne zaštite,
zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica
sa djecom FBiH izmijeniti u konceptu te razd-
vojiti ove oblasti na nekoliko novih zakona. U
novom zakonu o socijalnoj zaštiti potrebno je
jasno definisati listu osnovnih prava u okviru
socijalne zaštite te utvrditi jasne i precizne kri-
terije koji će se zasnivati na potrebama i tako
osigurati ostvarivanje prava svim ugroženim
građanima bez diskriminacije.
- Usvojiti Zakon o finansijskoj socijalnoj
pomoći koji će definisati socijalni minimum te
detaljno regulisati kriterije za novčana davanja
svim osobama koje nisu u mogućnosti da
ostvare minimalna sredstva za život iz oprav-
danog razloga kao i načinima dokazivanja
ove potrebe te precizirati finansijski okvir za
ovakva davanja.
- Izmjenama Zakona o zdravstvenom
osiguranju FBiH (Zakon) i Zakona o posredo-
vanju u zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30
dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje,
kojim se trajno gubi pravo na ostvarivanje
zdravstvenog osiguranja preko Zavoda. Time
će se Fedralni zakoni uskladiti sa zakonima
Republike Srpske.
- U okviru procesa donošenja novog Za-
Zbog naprijed navedenog autori analize
zaključuju kako je potrebno hitno ojačati in-
frastrukturu i kapacitete inspekcija rada na
svim nivoima kako bi se omogućilo praćenje
i osigurala primjena zakona. Potrebno je,
navode u preporukama, uvesti visoke novčane
kazne i druge mjere za poslodavace koji krše
odredbe Povelje, domaće zakone i prava rad-
nika i izbjegavaju prijavljivanje i plaćanje ben-
eficija radnicima i onemogućavaju slobodno
osnivanje i djelovanje sindikata. Potrebno je
uvesti javan i transparentan postupak i oštro
sankcionisanje inspektora rada koji su prekršili
zakon ili nisu djelovali u skladu sa zakonom.
Prava koja se odnose na slobodu udruži-
vanja i sindikalnog djelovanja su takođe
načelno usklađena sa standardima iz Pov-
elje, a praksa opet pokazuje brojna kršenja i
prepreke u ostvarivanju ovih prava. Veliki broj
kona potrebno je osigurati javnu diskusiju o
predloženom Nacrtu koja treba uključiti sve
aktere u ovoj oblasti i druge zainteresovane u
društvu.
- Kroz zakone i uspostavljanje institucija
osigurati bolju zaštitu djece te uspostaviti Pra-
vobranitelja za djecu ili Ombudsmena za prava
djece, te donijeti odgovarajuće zakone i mrežu
institucionalne podrške koja će u fokusu imati
borbu protiv maloljetničkog prestupništva.
- Zakonom u FBiH je potrebno uspostaviti
Fond za dječiju zaštitu, regulisati načine pri-
kupljanja sredstava, te utvrditi prava koja
će Fond pokrivati, a naročito naknade za
porodiljsko odsustvo. Na ovaj način bi se iz-
bjegla postojeća diskriminacija uzrokovana
različitim zakonskim rješenjima u entitetima
kao i između kantona u FBiH.
privatnih firmi, naročito u oblastima trgovine,
uslužnih djelatnosti i građenja na različite
načine onemogućava formiranje i djelovanje
sindikata. Radnici se na najrazličitije načine
zastrašuju i onemogućavaju u pokušaju da
pristupe sindikatima. Uskraćuje im se pravo
da budu informisani o ekonomskoj i finansi-
jskoj situaciji u preduzeću, ne konsultuju ih
u donošenju odluka koje bi mogle značajno
uticati na interese radnika, a naročito o odlu-
kama kojima se radnici otpuštaju.
U oblasti socijalne zaštite situacija je
drukčija jer u toj oblasti ni zakoni ne ispunjava-
ju standarde u socijalnoj zaštiti. Ostvarivanje
prava na socijalnu zaštitu je u nadležnosti
entiteta i kantona. Kršenja prava iz Povelje
su najočitija u nepostojanju jedinstvenog ili
usaglašenog zakonodavstva i sistema soci-
jalne i zdravstvene zaštite na nivou države.
- Kroz donošenje Strategije i Akcionog
plana o starenju kao i neophodne izmjene i
dopune zakona potrebno je regulisati zaštitu
starih osoba kako to nalažu standardi iz Pov-
elje i druge međunarodne obaveze BiH.
- Prilikom donošenja novih zakona mora
se jasno utvrditi odgovornost kantona za
donošenje i sprovođenje kantonalnih za-
kona koji moraju biti u skladu sa federalnim
i državnim zakonima, te osigurati međusobnu
usklađenost entitetskih zakona kako građani
ne bi bili diskriminirani prema mjestu gdje žive.
Neophodno je ojačati infrastukturu i kapacitete
svih institucija koje prate primjenu zakona u
praksi. Kantonalne vlasti moraju osigurati
sredstva u budžetima za primjenu zakona.
- Pristupiti izmjenama i dopunama Zako-
na o radu u oba entiteta radi usklađivanja sa
odredbama iz Povelje kroz uvođenje obaveze
poslodavcima na informisanje i konsultovanje
sa radnicima o ekonomskom i finansijskom
stanju u preduzeću i predloženim odlukama
koje bi mogle značajno uticati na interese rad-
nika i na situaciju zaposlenosti u preduzeću.
- Hitno pristupiti donošenju harmonizirane
razvojne politike koje će podrazumijevati
mjere za postizanje najvišeg održivog ste-
pena zaposlenosti na nivou države i entiteta.
Mora se pristupiti reformi obrazovanja koja će
odgovarati tržištu rada i koja će uspostaviti
sistem prekvalifikacije radnika kroz zavode za
zapošljavanje i uvesti programe cjeloživotnog
učenja. Refoma obrazovanja mora podrazumi-
jevati uvođenje mjera pozitivne akcije kao što
su stipendije, obrazovne kvote za žene, osobe
sa invaliditetom i Rome u obrazovanju za za-
nimanja koje se traže na tržištu rada.
Kantoni ne donose potrebne podzakonske
akte ili usvajaju akte koji su u suprotnosti sa
federalnim zakonima. Socijalna davanja i
naknade ovise o finansijskoj situaciji u kan-
tonima, ali i spremnosti kantona da usklade
svoje zakone sa federalnim. Dodatno, za-
koni regulišu ostvarivanje prava na socijalnu
zaštitu prema kategorijama, a ne prema stvar-
noj potrebi i nivou ugroženosti pojedinca što
je u direktnoj suprotnosti sa odredbama Pov-
elje. Zbog ovakvog zakonskog rješenja veliki
broj građana, koji su u potrebi za socijalnom
zaštitom ostaju bez nje jer ne pripadaju nekoj
od zakonom predviđenih zaštićenih katego-
rija. Diskriminacija pri ostvarivanju prava na
socijalnu zaštitu prisutna je, dakle, i po osno-
vu područja u kojem korisnik socijalne zaštite
ova prava ostvaruje i po osnovu kategorije
kojoj pripada, zaključak je analitičara.
glasnik
9
 Do univerzalne zdravstvene zaštite u BiH - preporuke -
- Donijeti jedinstven zakon ili entitetske
zakone o pravima pacijenata koji će, između
ostalog, regulisati obavezu informisanja
građana o načinu ostvarivanja zdravstvene
zaštite i osiguranja, kao i o mogućnostima i
pravima u okviru zdravstvene zaštite.
- Izmjenama Zakona o zdravstvenom osigu-
ranju FBiH (Zakon) i Zakona o posredovanju u
zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30 dana za
prijavu na Zavod za zapošljavanje, kojim se
trajno gubi pravo na ostvarivanje zdravstvenog
osiguranja preko Zavoda. Time će se Fedralni
zakoni uskladiti sa zakonima Republike Srpske
koji nemaju definisan rok za prijavu na Zavod za
zapošljavanje.
- U okviru procesa donošenja novog za-
kona potrebno je osigurati javnu diskusiju o
predloženom nacrtu koja treba uključiti sve
aktere u ovoj oblasti i druge zainteresovane u
društvu.
- Kroz izmjene i dopune Zakona potreb-
no je omogućiti da sve osobe sa teškim i
višestrukim invaliditetom imaju pravo na
direktno zdravstveno osiguranje i zdravstvenu
zaštitu bez diskriminacije.
- Potrebno je da Parlament BiH i Vijeće
ministara BiH razmotri preporuku Evropske
komisije koja nalaže da se državnoj vlasti da
Zaštita prava pojedinih kategorija stanov-
ništva kao što su žene, naročito one koje koriste
pravo na porodiljsko odsustvo, djece i mladih,
starih, osoba sa invaliditetom, postoje brojna
kršenja ili prepreke u ostvarivanju prava i stan-
darda iz Povelje. Žene, izložene različitim pritisci-
ma ili iz straha da će izgubiti posao, vraćaju se
sa porodiljskog nakon mjesec - dva iako domaće
zakonodavstvo predviđa mogućnost od godinu
dana porodiljskog odsustva. Uz pomenute raz-
loge, one to čine i zbog naknada koje su nedo-
voljne i destimulirajuće. Ova pojava je dijelom i
uzrok pada nataliteta u BiH.
U dokumentu se konstatuje porast
zloupotrebe djece radi rada na ulici ili prosja-
čenja, a ovakva djeca se nalaze potpuno
izvan školskog i drugog sistema staranja.
Nema efikasnog odgovora države ni entiteta
za problem maloljetničkog prestupništva. Ne
postoji efikasan sistem prevencije, nadzora
ili edukacije profesionalnog osoblja te nema
odgovarajućih ustanova za smještaj prestup-
nika. Stare osobe se nalaze u nekoj vrsti
međusektorskog vakuuma u kojem niko od
relevantnih tijela vlasti ne preuzima odgov-
ornost. Ne postoji institucija ili organizacija
u okviru izvršne vlasti koja se bavi pitanjima
10 glasnik
više nadležnosti u smislu razvoja zdravstvenih
politika i zakonodavstva. Problemi vezani za
nejednakost prava u zdravstvenoj zaštiti,
različite cijene servisa zdravstvene zaštite,
neprenosivost zdravstvenih fondova kao i ve-
liki broj stanovništva bez zdravstvenog osigu-
ranja mogu se riješiti uspostavljanjem univer-
zalnog osiguranja u cijeloj BiH i uvođenjem
šema koje uključuju minimum standarda u
starenja i starijih osoba, niti postoje specifični
programi za ovu kategoriju stanovništva.
Nosioci projekta su mišljenja da BiH nije
u dovoljnoj mjeri iskoristila znanja, iskustva i
resurse koje posjeduju nevladine organizacije
u oblasti socijalnog rada i rada sa ranjivim kat-
egorijama stanovništva. Stoga se, kažu, nameće
potreba uspostave partnerske saradnje sa nev-
ladinim organizacijama u vršenju usluga soci-
jalnog rada te zakonskog regulisanja uslova i
načina pružanja usluga socijalne i dječije zaštite,
uz obavezu finansiranja ovakvih programa.
Drugi dokument, predstavljen na Konferen-
ciji, koji nosi naslov ‘Do univerzalne zdravstvene
zaštite u BiH’ je analiza stanja u oblasti zdravst-
vene zaštite. Polazište mu je činjenica da Bosna
i Hercegovina ima 13 ministarstva zdravstva
i 13 zdravstvenih fondova. U Federaciji BiH
svaki kanton ima vlastito ministarstvo zdravstva
i zdravstveni fond, te ministarstvo zdravstva na
entitetskom nivou i zdravstveni fond solidarnosti.
Republika Srpska ima Ministarstvo zdravstva i
Fond zdravstvenog osiguranja koji pokriva cijelu
teritoriju RS. Brčko distrikt ima poseban Zdravst-
veni fond od 2002. godine.
Ovako fragmentiran sistem zdravst-
vene zaštite, ocjena je autora, ograničava
zdravstvenoj zaštiti, osnovni paket zdravst-
venih usluga, jednostavan i transparentan
sistem naplate za međuentitetsko osiguranje
koji će biti u stanju da usaglasi razlike u nivou
razvoja ekonomije i prihoda.
- Kantonalne vlasti moraju osigurati
sredstva u budžetima za primjenu zakona,
specifično Zakona o izmjenama i dopunama
zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i
primjenu Odluke o utvrđivanju osnovnog pa-
keta zdravstvenih prava.
- Parlament Federacije treba zahtijevati re-
dovno, kvartalno informisanje o stepenu imple-
mentacije novih zakonskih rješenja u praksi, a
naročito o implementaciji Odluke o utvrđivanju
osnovnog paketa zdravstvenih prava i Odluke
o participaciji koje su donešene na Federalnom
nivou, a čija se primjena mora osigurati na kan-
tonalnom nivou.
- Kako bi se rješilo pitanje oko 50.000
zdravstveno neosiguranih radnika u FBiH,
Vlada FBiH treba da realizira zahtjeve Sindika-
ta metalaca i zaključke Parlamenta FBiH od
21.4.2009. i da osigura sredstva za povezi-
vanje radnog staža za radnike zaposlene u
privrednim društvima sa većinskim državnim
kapitalom i da hitno predloži realna rješenja za
povezivanje staža ostalih uposlenika.
pravičan pristup zdravstvenim uslugama za
sve građane. Servisi zdravstvene zaštite
nisu prenosivi između dva entiteta. Također,
pogodnosti zdravstvene zaštite nejed-
nako su raspoređene u korist gradova uz
otežavajući pristup seoskoj populaciji koja
živi u područjima koja nisu povezana javnim
transportom. Osobe osigurane u različitim
kantonima imaju različita prava i različit prist-
up uslugama zdravstvene zaštite, naročito
tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, što je posljedi-
ca različitih iznosa prihoda sakupljenih kroz
zdravstvene fondove.
Gledajući sveobuhvatno, ukupni prihod
i izdaci u zdravstvenom sektoru su znatni
(7,4% budžetskih izdvajanja), ali održivost je
daleko od toga da bude ostvarena, jedan je od
zaključaka u Dokumentu. Većina stanovništva
vjeruje da bi vlade trebale subvencionirati
troškove zdravstvene zaštite iz općih prihoda i
učiniti zdravstvenu zaštitu dostupnom za sve,
barem kada je osnovni paket zdravstvenih
prava u pitanju. Analitičari NVO-a podsjećaju
kako Evropska komisija u svom izvještaju
navodi da će vlada morati naći bolji način fin-
ansiranja zdravstvene zaštite, kako bi teret fi-
nansiranja bio ravnomjernije raspoređen kroz
stanovništvo, istovremeno osiguravajući uni-
verzalnu dostupnost i osnovna zdravstvena
prava za sve. Ovo se može postići jedino kroz
finansiranje iz općih prihoda. Vlada će također
morati uvesti dodatno zdravstveno osiguranje
na dobrovoljnoj bazi.
Određene socijalne grupe nisu pokrivene
zdravstvenim osiguranjem. Među njima naj-
brojniji su nezaposleni koji nisu registrovani kao
takvi ili koji su propustili rok za prijavu na zavode
za zapošljavanje, kao i oni koji su zaposleni, ali
im se doprinosi ne uplaćuju redovno od strane
njihovih poslodavaca (radnici na čekanju, radni-
ci u privatizovanim preduzećim ili preduzećima
u stečaju). Bilo bi nužno, preporučuju autori,
izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju
FBiH i Zakona o posredovanju u zapošljavanju
FBiH ukinuti rok od 30 dana za prijavu na
Zavod za zapošljavanje, kojim se trajno gubi
pravo na ostvarivanje zdravstvenog osiguranja
preko Zavoda. Time će se Fedralni zakoni
uskladiti sa zakonima Republike Srpske koji
nemaju definisan rok za prijavu na Zavod za
zapošljavanje.
Zdravstveno osiguranje nema ni veliki broj
Roma koji su isključeni iz sistema, dijelom
zbog neposjedovanja ličnih dokumenata (rod-
ni listovi, lične karte) i dijelom zbog velikog
procenta nezaposlenosti. Prema utvrđenim
rokovima iz Akcionog plana za zdravstvenu
zaštitu Roma, nadležne institucije, primarno
vlade i parlamenti na svim nivoima, trebaju
osigurati sredstva za ostvarivanje prava na
zaštitu za sve pripadnike romske manjine koji
nisu osigurani po drugoj osnovi, podsjećaju
iz nevladinog sektora. Rok je godinu dana
od usvajanja Akcionog plana i teče od 3. jula
2008. To znači da su u budžetima za 2009.
godinu već trebala biti predviđena sredstva
za realizaciju. Ključna odgovornost, kaže se u
Dokumentu, je na Vijeću Roma, Vijeću za na-
cionalne manjine pri Parlamentarnoj skupštini
BiH, Odboru za Rome pri Vijeću ministara
BiH, Uredu Ombudsmana BiH i Vijeću za
djecu da vrše monitoring implementacije Ak-
cionog plana i adekvatno reaguju.
Zdravstvenom zaštitom nepokriven je i
veliki broj građana, uključujući i djecu, zbog
neinformisanosti roditelja i djece o pravima koja
imaju u okviru zdravstvene zaštite i o načinu na
koji mogu ostvariti svoja prava. Zbog toga, nev-
ladine organizacije, ističu potrebu da entitetska
ministarstva zdravlja i zavodi za zdravstveno
osiguranje donesu programe i akcione planove
za informisanje građana o pravima iz zdravst-
venog osiguranja i zdravstvene zaštite koji će
pravovremeno i trajno obezbjeđivati informaciju
o izmjenama postojećih i donošenju novih za-
konskih rješenja, kako bi građani mogli uživati u
pravima predviđenim zakonom. Sistem inform-
isanja treba uključiti sve subjekte u osiguranju
zdravstvene zaštite: zdravstvene insitucije (am-
bulante porodične medicine, domove zdravlja,
bolnice i sl); obrazovne insitucije (osnovne,
srednje škole i fakultete), socijalne službe (cen-
tre za socijalni rad), mjesne zajednice, opštine
kao i sredstva javnog informisanja.
Potrebno je, navodi se u preporukama
Dokumenta, da svi gore navedeni akteri u
oblasti zdravstvenog osiguranja uspostave jas-
nije administrativne procedure u registraciji za
zdravstveno osiguranje što će povećati pristup
zdravstvenom osiguranju i ujedno informisati
građane o mogućnostima u okviru zdravstvene
zaštite. Obavezu informisanja građana o pra-
vima iz oblasti zdravstvenog osiguranja potreb-
no zakonom regulisati i na kantonalnom i en-
titetskom nivou. Zdravstvene institucije moraju
donijeti mjere i definisati saradnju sa medijima
u cilju promocije prava iz zdravstvene zaštite i
zdravstvenog osiguranja građana.
Prema podacima Fonda zdravstvenog
osiguranja RS, u 2008 godini, 19,18%
stanovnika (oko 235.000) nije bio u mogućnosti
da ovjeri zdravstvenu knjižicu i da koristi prava
iz zdravstvenog osiguranja. U Federaciji BiH,
prema podacima Zavoda zdravstvenog osigu-
ranja i reosiguranja FBiH, u 2007. godini je
bilo 16,35% stanovništva koji je bio isključen iz
sistema zdravstvenog osiguranja (oko 380.000
stanovnika).
BiH je ratifikovala mnoge međunarodne
dokumente kojima se obavezala da će osigu-
rati jednakost u zaštiti i univerzalni pristup pri-
marnoj zdravstvenoj zaštiti, bez diskriminacije.
Također, u procesu pridruživanja Evropskoj
uniji, BiH je obavezna reformisati sistem
zdravstvene zaštite u skladu sa evropskim
standardima i pravima.
Na nivou entiteta, dijelom je započelo
usaglašavanje zakona i propisa sa međuna-
rodnim standardima u zdravstvenoj zaštiti,
međutim promjene idu sporo, s tim da pose-
ban problem predstavlja provođenje zakona
u praksi. Na nivou države nema nikakvih
aktivnosti u cilju harmonizacije entitetskih za-
kona ili uspostavljanja jedinstvenog pristupa
zdravstvenoj zaštiti za sve građane.
U međuvremenu u Federaciji BiH je done-
šen Zakon o izmjenama i dopunama zakona
o zdravstvenom osiguranju u januaru 2009.
a u Republici Srpskoj Pravilnik o načinu os-
tvarivanja zdravstvene zaštite u maju 2007.
koji su doprinijeli smanjenju broja neosiguranih
lica. Dodatno, u FBiH je u aprilu 2009. us-
vojena Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa
Evropska socijalna povelja je naj-
značajniji dokument koji reguliše ostvarivan-
je ekonomskih i socijalnih prava u okviru
Evropske unije. Bosna i Hercegovina je rati-
fikovala Povelju 2008., čime se obavezala
na usklađivanje domaćeg zakonodavstva
i prakse sa standardima predviđenim u
ovom dokumentu. Primjena, osiguranje
ostvarivanja i zaštita prava predviđenih u
Povelji jedan je od uslova u okviru procesa
pridruživanja BiH Evropskoj uniji. Izradom
dokumenata ‘Primjena Evropske socijalne
povelje kroz zakone i praksu u BiH’ i ‘Do
univerzalne zdravstvene zaštite u BiH’
grupa organizacija civilnog društva učinila
je značajan korak u procesu pomenutog
usklađivanja.
Oba dokumenta dostupna su na web
stranama: www.icva-bh-org i www.bh-hchr.org
Kroz diskusiju u okviru radne grupe,
dostavljanjem podataka ili pojedinačne in-
tervjue u izradi dokumenata učestvovale su
organizacije:
Zemlja djece, Tuzla; Žena BiH, Mostar;
Koodinacioni odbor invalidskih organizacija
Republike Srpske, Banja Luka; Sumero,
Sarajevo; Caritas BK BiH; Crveni križ Tu-
zlanskog kantona; Zdravo da ste, Banja
Luka; Viva žene, Tuzla; Udružene žene,
Banjaluka; Udruženje slijepih građana Kan-
tona Sarajevo; Informativni centar Lotos,
Tuzla; Savez paraplegičara FBiH, Sara-
jevo; Helsinški komitet za ljudska prava u
BiH, Sarajevo; Biro za ljudska prava, Tuzla;
Sindikat trgovine FBiH, Sindikat metalskih
radnika FBiH, Sindikat policije Zeničko-
dobojskog kantona, Sindikat osnovnog
obrazovanja zeničko-dobojskog kantona,
Sindikat finansija FBH, Savez samostalnih
sindikata BiH, kao i partnerske organizacije
u implementaciji ovih aktivnosti Inicijativa i
civilna akcija i Prava za sve.
zdravstvenih prava i Odluka o maksimalnim
iznosima neposrednog učešća origuranih lica u
troškovima korištenja pojedinih vidova zdravst-
vene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih
prava, što bi sve trebalo doprinijeti većoj jedna-
kosti u ostvarivanju prava na teritoriji FBiH.
Problem i dalje ostaje primjena zakona u
praksi. Samim tim proizlazi potreba da se za-
konskim rješenjima jasno definišu obaveze
kantonalnih i federanog nivoa vlasti kako bi se
osigurala dosljedna primjena zakona u praksi,
što i jeste svrha donošenja zakonskih rješenja.
Svi nivoi vlasti i pojedinci koji propuste u za-
datim rokovima ispuniti predviđene obaveze
trabaju snositi posljedice, stav je i preporuka
analitičara nevladinih organizacija.
glasnik
11
 GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK
Mario NENADIĆ, pomoćnik ministra za izbjeglice i ljudska prava u Vijeću ministara BiH

LJUDI SE S RAZLOGOM BUNE

Dok god imamo desetine tisuća
neobnovljenih kuća, ljudi su
nezadovoljni i njih ne interesira
što je neko drugi dobio obnovu,
oni žele da se obnovi njihova
kuća, to je njihovo pravo
GLASNIK: Razgovarajući sa ljudima na
temu – povratak neki od sagovornika su nam
rekli da više nema smisla govoriti o povratku.
Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
NENADIĆ: Naravno da ima smisla i
naravno da će još godinama ljudi od vlasti
tražiti da im se osigura ovo pravo. Pravo na
povratak je individualno ljudsko pravo i sve
dok postoje aplikacije za povratak, na ovom
se pitanju mora raditi. Ilustracije radi, danas
u bazama podataka Ministarstva za ljudska
prava i izbjeglice imamo oko 43.000 regis-
triranih zahtjeva za povratak.
GLASNIK: Da li je povratak izbjeglih i
raseljenih još uvijek pitanje političke volje i
ima li te volje?
NENADIĆ: Dok god traje proces pov-
ratka on će biti determinisan i političkom
voljom. Ne mora se ta volja uvijek eksplicite
izražavati kao odraz slaganja ili neslaganja
političara da se proces povratka u svom
suštinskom smislu odvija. Puno je važnije pi-
tanje kakvi se uvjeti stvaraju na razini države
i posebno entiteta da bi se pitanja važna za
održivost povratka, rješila na odgovarajući
način. Propisi su uvijek odraz političke volje.
Ona je i dalje od presudnog utjecaja na pro-
ces povratka. Dakle, ako je pitanje bilo da li
se politika direktno mješa u proces povratka
na način da ga ometa i pravi smetnje, onda je
odgovor ne, ali ako je pitanje da li je politika
uredila propise koji na čitavom prostoru BiH
idu na ruku povratnicima, onda je odgovor
«nažalost - nije».
GLASNIK: Šta je najveća prepreka pov-
ratku?
NENADIĆ: Nakon ovoliko godina bav-
ljenja ovom problematikom, bez ikakve
dileme reći ću da je glavna prepreka, ili da
budem jasniji glavna smetnja procesu pov-
ratka, neujednačenost propisa kojima se
uređuju pitanja pristupa pravima povratnika
na čitavom prostoru BiH. BiH naprosto nije
jedinstveno pravno područje i kao što se
može vidjeti iz analize Revidirane Strate-
Mario Nenadić
gije za provedbu Aneksa VII najveći prob-
lemi leže u neujednačenosti regulative i
neuvezanosti institucija u dva entiteta kada
je rijeć o pristupu pravima raseljenih osoba i
izbjeglica. Poznato je da povratnik iz jednog
u drugi entitet ne može sa sobom „ponijeti“
i u mjestu povratka samo nastaviti, pod is-
tim uvjetima, koristiti svoja stečena prava iz
oblasti zdravstvene i socijalne zaštite, prava
po osnovu boračke zaštite, invaliditeta, a
da i ne govorimo o stvarno neujednačenim
pravima iz oblasti školstva, prava na rad i
upošljavanje i drugo.
GLASNIK: Koliko novca je potrebno za
povratak i kako ga obezbjediti?
NENADIĆ: Ministarstvo za ljudska prava
i izbjeglice, skupa sa nadležnim entitets-
kim ministarstvima, procjenjuje da je za
potrebe rekonstrukcije kuća i održivog pov-
ratka potrebno osigurati oko milijardu KM.
Zadnjih godina na razini BiH na godišnjoj
razini se za potrebe povratnika izdvaja oko
130 miliona KM. Odnos ulaganja domaćih
proračuna i donacija međunarodne zajed-
nice potpuno je promjenjen. Dok je u peri-
odu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
do 2003. taj odnos iznosio 90% sredstava
iz donacija međunarodne zajednice, zadnjih
godina je oko 80% sredstava osiguravala
BiH iz proračuna države, entiteta, Brčko Dis-
trikta, kantona i općina. Dakle, novca ima i
u proračunima u BiH, istina nedovoljno, ali
nedostajući novac se može osigurati iz kred-
ita koje nude međunarodne financijske insti-
tucije. Dosta efekata se može postići dobrim
prepoznavanjem prioriteta, eliminiranjem
zloupotreba u višestrukom korištenju don-
acija, odabiru korisnika i drugo.
GLASNIK: Šta je sa najavljenim kreditom
od 400 ili 500 miliona KM za ove namjene?
NENADIĆ: Da bi se ublažio debalans
između stvarnih potreba i mogućnosti, Vijeće
ministara i Parlamentarna skupština BiH su
se, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava
i izbjeglice BiH, usuglasili da je neophodno
osigurati dodatna kreditna sredstva da bi se
ovo pitanje riješilo. Zaključeno je da se od
međunarodnih kreditnih institucija traži kredit
od 400 miliona KM. Krediti se mogu osigurati
samo na bazi dobrih procjena i pokazatelja,
te ako smo u stanju uvjeriti međunarodne
financijske institucije da smo kao država u
stanju uredno odgovoriti tim kreditnim zahtje-
vima i vraćati dug. Mi sa Ministarstvom finan-
cija i trezora radimo na ovom pitanju, ali je
sigurno da nam niko neće dati odjednom 400
miliona KM kredita i zato se mora pokušati na
različitim stranama i sa različitim zahtjevima
i ciljevima čije bi realiziranje bilo potpomog-
nuto kreditnim sredstvima.

12 glasnik
 GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK
O FONDU ZA NAKNADU ŠTETE
GLASNIK: Hoće li uskoro biti uspostavljen
fond za naknadu ratne štete?
NENADIĆ: Revidiranu Strategiju smo i
inicirali kako bismo dali odgovor na nerješena
pitanja iz procesa povratka, ali i radi uređenja
drugih pitanja i prava iz Aneksa VII. Tokom rada
jasno se moglo vidjeti koliko su polarizirani i
međusobno suprotstavljeni bili zahtjevi učesnika
u radnim grupama, te iz tog razloga u tom doku-
mentu nisu mogli biti u cjelosti zadovoljeni interesi
svih strana. Službeni predstavnici nadležnih
ministarstava i institucija su u vezi pojedinih
rješenja ultimativno ispostavljali svoje zahtjeve
i bilo je nemoguće u takvim uvjetima doći do
rješenja koje bi u potpunosti i svima odgovaralo,
a posebno se to osjetilo u slučaju definiranja
prava na naknadu štete. Nisu samo nadležna
ministarstva iz entiteta različito tumačila ovo pi-
tanje iz Aneksa VII, nego nije bilo ni približne su-
glasnosti nevladinih organizacija, čak naprotiv. U
takvoj situaciji, zbog različitih viđenja i tumačenja
pitanja prava na naknadu štete, zatraženo je
tumačenje Ureda visokog predstavnika koje je
radna grupa za izradu Stretegije ugradila u tekst.
Sa takvim rješenjima složili su se i predstavnici
resornih ministarstava RS, FBiH, Brčko Distrikta
i nadležnih međunarodnih institucija.
GLASNIK: Možete li nam pojasniti tuma-
čenje OHR-a?
NENADIĆ: Prema tumačenju OHR-a, kom-
penzacija se u smislu Aneksa VII odnosi na
kompenzaciju za izgubljenu stambenu jedinicu ili
dom raseljenih osoba i izbjegalica, a kao način
rješavanja isključivo stambenih pitanja izbjeglica
i raseljenih osoba koje se iz objektivnih razloga
ne mogu vratiti na prijeratne adrese prebivališta.
To ukazuje na potrebu uređenja prava na na-
knadu štete raseljenim i izbjeglim osobama kao
adekvatnu kompenzaciju za izgubljeni dom ili
stambenu jedinicu. Ostvarivanjem prava na
naknadu štete otvara se mogučnost da svaka
raseljena i izbjegla osoba, na njoj prihvatljiv
GLASNIK: Kako žive oni koji su se vratili
– imaju li posao, sigurnost...
NENADIĆ: I tu je situacija dosta šarolika.
Postoje jako dobri i brojni primjeri gdje su se
povratnici dobro snašli po povratku, pokrenu-
li su male biznise i rade, samoodrživi su. Sa
druge strane velika je većina prilično nezado-
voljna, nisu riješili pitanja upošljavanja, čak
su i diskriminirani u smislu pristupa pravu na
rad u odnosu na drugo stanovništvo njihove
lokalne zajednice. Život povratnika teži je od
života onih BH građana koji nisu napuštali
svoje domove, a znamo da i oni žive izuzet-
no teško.Vlade entiteta nisu uspjele do sada
napraviti značajnije pomake u procesu pokre-
način, izabere mjesto življenja i sredstvima od
ostvarene naknade rješava svoja prava, pa tako
i pravo na izbor mjesta življenja. Naravno da ovaj
model treba razraditi, prvo dobro snimiti stanje i
potrebe, a potom omogučiti izradu propisa i ak-
cionih planova za njegovo rješavanje.
Do sada se radio gotovo isključivo povratak.
Podsjećam vas da je člankom VII Aneksa VII
Dejtonskog mirovnog sporazuma predviđeno
osnivanje neovisne Komisije za izbjeglice i
raseljene osobe čija je mjerodavnost da u
skladu sa člankom XI Aneksa VII odlučuje o
svim potraživanjima u svezi sa nepokretnom
imovinom u BiH u slučajevima kada ta imovina
nije dragovoljno prodata ili prenijeta na neki
drugi način, počev od 1. travnja 1992. godine.
Potraživanja se mogu odnositi na povrat imov-
ine ili na pravičnu nadoknadu umjesto povrata.
Komisija za izbjeglice i raseljene osobe (CRPC),
uspostavljena je u martu 1996., ali sa značajno
smanjenim mandatom u odnosu na njene ustavne
nadležnosti iz Aneksa VII jer u toku mandata
CRPC-a nikada nije formiran Imovinski fond za
izbjeglice i raseljene osobe kako je to predviđeno
Aneksom VII, niti se dejtonska Komisija bavila
pitanjem pravične nadoknade umjesto povrata.
Međutim, mandat Komisije za raseljene osobe i
izbjeglice u BiH je prestao 31. decembra 2003.,
nakon čega domaće institucije u BiH potpisuju
Sporazum između BiH, FBiH i RS o prenosu
mjerodavnosti i nastavku financiranja i rada
Povjerenstva za imovinske zahtjeve raseljenih
osoba i izbjeglica, sukladno sa člankom XIV
Aneksa VII, uz napomenu da je mandat CRPC-a
samo djelomično prenesen na domaće vlasti i to
u dijelu koji se odnosi na podnešene zahtjeve za
preispitivanje odluka CRPC-a koje su zaprim-
ljene u mandatu CRPC-a, ali ih ona nije stigla
razmotriti i donijeti odluke o njima za vrijeme
trajanja svog mandata. Sa druge strane i u vri-
jeme trajanja mandata, CRPC nije ni razmatrala
pitanja prava na kompenzaciju, kako je to bilo
tanja privrednih aktivnosti i javnih radova,
a što je osnova za masovnije upošljavanje
stranovništva, pa tako i povratnika. Sigurn-
ost već duže vrijeme nije zapreka povratku,
iako su one najradikalnije strukture do kraja
uporne u svojim nacionalističkim istupima i s
vremena na vrijeme pokušavaju incidentima
narušiti stanje sigurnosti povratnika. To se
posebno ogleda u napadima na vjerske ob-
jekte i zastrašivanjima povratnika. Službena
izvješća i analize nadležnih tijela pokazuju
da nema težih kaznenih djela vezanih za
proces povratka. Međutim, postoji drugi
problem vezan za sigurnost, a to je problem
miniranosti povratničkih područja. Pored svih
predviđeno Mirovnim sporazumom. Njen mandat
se odnosio samo na donošenje rješenja kojima
se potvrđivalo vlasništvo, stanarsko pravo i ure-
dan posjed na nepokretnoj imovini raseljenih
osoba i izbjeglica, tako da je ostvarenje prava
na kompenzaciju do danas ostalo otvoreno i
nerješeno pitanje.
Jedna od preporuka iz Revidirane Strate-
gije je da mjerodavna državna, entitetska i
županijska ministarstva i tijela sa mjerodavnim
službama Brčko Distrikta, a putem općinskih
službi u BiH, u uskoj suradnji sa UNHCR-om,
u roku od šest mjeseci od usvajanja Revidirane
državne strategije izvrše neophodna istraživanja
i naprave pregled stvarnog stanja po ovom pi-
tanju, što će biti temelj za izradu relevantnih
zakonskih i podzakonskih propisa iz ove oblasti.
Kroz ovu preporuku u planirano je formiranje
određene institucije – Fonda ili slično koja bi se
nakon donošenja propisa iz predmetne oblasti,
bavila financijskim aspektima realiziranja ovog
prava. Ministarstvo BiH je sa organizacijama
koje su učestvovale u izradi Strategije predložilo
i modalitete za rješavanje pitanja prava na
pravičnu nadoknadu. Ministarstvo je predvidjelo
i donošenje Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim oso-
bama u BiH u kome bi se definirala ova pitanja,
ali napominjemo da nije riječ o stavu ovog mini-
starstva, nego kompromisnom rješenju koje se
mora postići između svih aktera. Dakle, odmah
po usvajanju Revidirane Strategije išlo bi se u
pravcu konkretiziranja pobrojanih rješenja, prvo
kroz izradu akcionih planova i neophodnih propi-
sa za uspostavu Fonda ili ozakonjenjem rješenja
da se nadležnosti Fonda za povratak prošire i na
pitanja naknade ratne štete.
GLASNIK: Na koliko je uopšte procijenjena
ratna šteta koju bi trebalo nadoknaditi?
NENADIĆ: Odgovorno tvrdim da niko u BiH
nema ni približnu procjenu ratne štete, prije sve-
ga iz razloga što nikada i ničim nije ni definirano
šta se podrazumjeva pod ratnom štetom, odnos-
no štetom koja se treba nadoknaditi, niti je iko
radio procjenu po ovom pitanju.
uistinu ogromnih napora i ulaganja u proces
deminiranja, još uvijek je više od četiri posto
ukupne teritorije BiH pod minama.
GLASNIK: Gdje povratnici najteže žive?
NENADIĆ: Stvarno je teško na ovaj način
to generalizirati, međutim mislim da su ruralne
zajednice jako zapuštene. Postoje povratnička
naselja koja su i duže od 10 godina bez struje,
gdje ljudi nemaju nikakva primanja od države
i žive isključivo od poljoprivredne proizvodnje.
Sa druge strane, povratnici u gradove koji nisu
uposleni teško imaju odgovore na troškove
života, skupe komunalne usluge i sve ono što
je cijena života u gradu. Jednostavno, pov-
ratnicima je uvijek puno teže nego drugima.
glasnik
13
 GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK
Ipak, mislim da je još najteže ljudima u kolek-
tivnim centrima, a njih je još oko 2.500 obitelji
u BiH. Taj život se ne može uporediti sa bilo
čim drugim. To je užasna neizvjesnost i mis-
lim da se u tim centrima najgore živi. Socijalna
pomoć je sve manja, donacije su presušile i to
je čisto preživljavanje. Zato je u svim plano-
vima, raspuštanje kolektivnih centara najviši
prioritet.
GLASNIK: Mnogo je sela i porodica bez
struje, vode, kanalizacije, pa i bez škola...
Kako teku sanacije u tim segmentima i koliko
novca za to treba?
NENADIĆ: Znate i sami da je na ovom
planu jako puno urađeno, ali u pogledu
ovih zahtjeva BiH je jednostavno „rupa bez
dna“. Koliko god se investira nedovoljno je.
Šta god da se uradi kao da se nije uradilo
ništa. Jednostavno nigdje nema kraja, prije
svega obnovi ratne štete, a o razvoju da i
ne govorimo. Uzmimo samo obnovu stam-
benih jedinica. Danas je na vlasti u BiH takav
pritisak kao da se nije uradilo ništa, a ja ću
vas podsjetiti da je u ratu potpuno srušeno
ili djelomično devastirano oko 450.000 stam-
benih jedinica, što je oko 45% od 1,1 milion
stambenih jedinica po popisu iz 1991. Do da-
nas je obnovljeno oko 325.000, ali dok god
imamo desetine tisuća neobnovljenih kuća,
ljudi su nezadovoljni i njih ne interesira što
je neko drugi dobio obnovu, oni žele da se
obnovi njihova kuća, to je njihovo pravo i zato
se sa razlogom bune.
GLASNIK: Koliko je porodica ili izbjeglih
osoba koje ne žele da se vrate u svoje prijer-
atne domove i zašto?
NENADIĆ: Prvo bih odgovorio na pi-
tanje zašto se neko ne želi da vrati. U stvari
ću samo podsjetiti na odredbe Dejtonskog
mirovnog sporazuma koje daju pravo izb-
jeglicama i raseljenim osobama da izaberu
mjesto prebivališta. Ljudi pod utjecajem
politika, zatečenog stanja i novostvorenih
okolnosti donose odluke gdje će živjeti. Je-
dan dio izbjegle populacije se jako dobro in-
tegrirao u zemljama izbjega, neki su postali
priznati stručnjaci i dobri radnici u tim zeml-
jama, jednostavno su iskoristili svoju šansu i
dobro se integrirali u tim zemljama. Drugi su
odlučili ostati u mjestima raseljenja u BiH,
a treći su još uvijek neodlučni i čekaju raz-
voj situacije. Od ukupno 39.000 raseljenih
obitelji ili 115.000 raseljenih osoba 8.048
obitelji ili oko 20.000 osoba eksplicitno se
izjasnilo da se ne želi vratiti u svoja prijer-
atna prebivališta.
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
14 glasnik
Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za povratak:
POLITIKA OPSTRUIRA
POVRATAK
Razočaravajući je odnos vlasti i
države i entiteta koji su zajednički
izdvojili 46 miliona KM za
povratak, mislimo da je na sceni
bahatost politike
- Podaci sa terena pokazuju jednu sas-
vim drugačiju sliku o povratku od one koju mi
obično imamo. Postoji čak 17.000 porodica
beskućnika i to je dodatni broj na onih 43.000
o kojim govori Ministarstvo za ljudska prava i
izbjeglice u Vijeću ministara BiH. Informacije
o njima mi dobivamo od lokalnih vlasti u ci-
jeloj BiH. Ili, u Mostaru, sada imamo 2.700
porodica samo iz reda srpskog naroda, dakle
porodice sa imenima i prezimenima i ljudi žele
da se vrate. U ovaj broj ne ubrajamo interno
raseljene po Mostaru, kaže Mirhunisa Zukić
predsjednica Unije za povratak.
Vi ste proteklih mjeseci obišli više od 2000
mjesnih zajednica. Kako žive povratnici?
- U okviru projekta «Monitoring održivog
povratka» naše udruženje je sa svojom in-
frastrukturom i aktivistima obišlo sve pov-
ratničke lokacije. Dakle, išli smo izravno pre-
ma ljudima i obišli 2.450 mjesnih zajednica u
kojima ima povratnika. Ono što me iznenadilo
jeste neinformisanost ljudi da mogu dobiti neka
sredstva ili da im neko može pomoći. Ljudi ne
znaju da postoje konkursi za povoljna sredsva.
Konkretno u Kula Grad u Opštini Zvornik ljudi
su se 100 posto vratili, ali niko nije zaposlen,
osim predsjednika mjesne zajednice, a ima in-
telektualca, ima žena koje su radile u tvornici i
vezionici, ali sada imaju između 50 i 60 godina
i ne mogui dobiti novi posao.
Kako pomoći tim ljudima?
- Institucije sistema moraja preuzeti odgov-
ornost. Sve vrijeme povratak je bio neobaveznog
karaktera, decentraliziran i nekoordiniran, svi su
imali svoje strategije i planove i niko nije znao
šta onaj drugi radi. Pokušali smo, na primjer,
da prikupimo podatke o tome koliko novca je
za povratnike potrošeno na području Kantona
Sarajevo, ali je to nemoguće. Mi smatramo da
je Revidirana Strategija za provedbu Aneksa 7
dala rješenja, a ono što nas posebno raduje i
što smo objeručke prihvatili je to da su jasno
određeni nosioci i izvršioci poslova i rokovi.
Ali u Strategiji nema ni rokova ni izvršioca
zadataka?
Mirhunisa Zukić
- Ja govorim o Operativnom planu izra-
đenom na bazi Revidirane Strategije. Mi upra-
vo sada radimo na njegovom definisanju. To je
potpuno razrađen plan na osnovu Revidirane
Strategije.
Šta je povratnicima najpotrebnije?
- Najpotrebnija su povoljna finansijska sred-
stva da bi se otvorila radna mjesta. U nekim sre-
dinama ljudi ne traže ni krov nad glavom ili don-
aciju za kuću, nego samo posao, a živjeli bi kao
podstanari ili u slobodnim kućama gdje se vlas-
nici još nisu vratili. Oni su spremni uzeti i kredit,
samo da žive od svog rada. Takve primjere
imamo u Posavini gdje smo formirali lokalne
akcione krugove, u Odžaku, Doboju, Derventi,
Ključu, Ribniku… To je novi vid rješavanja prob-
lema povratnika.
A kako aminimirati nove povratke?
- U ovom momentu je za nas razočaravajući
odnos vlasti i države i entiteta koji su zajednički
izdvojili 46 miliona KM za povratak i mi smo
reagovali na to. Mislimo da je na sceni bahatost
politike, da politika opstruira povratak.
A famozni kredit za povratak o kom se već
dugo govori i koji treba da obezbjedi 400 ili 500
miliona KM?
- I do sada je bilo kredita za povratak, ali
ljudi to možda i ne znaju. Ranije je bio jedan od
23 miliona KM za zatvaranje kolektivnih cen-
tara, pa i drugi krediti, a sada postoji mogućnost
i za nove i veće kredite, ali to mora biti novac
za konačno rješavanje povratka jer ako i taj
novac ne ode u povratak, kao što se dešavalo
prošle i ove godine, onda to sve nema smisla i
nismo napravili ništa.
Aktivisti Unije su i ranije ukazivali na
zloupotrebe novca za povratnike?
 GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK
Povratničke pare za
vjerske objekte
U Uniji za povratak (raniji Savez iz-
bjeglica i raseljenih lica) smatraju da se
prilikom odabira korisnika za korištenje
sredstava namijenjenih za povratak u
BiH više vodi računa o nacionalnoj struk-
turi povratnika nego njihovim stvarnim
potrebama i upozoravaju da je potreb-
no prestati s diskriminatorskim odno-
som odabira korisnika po nacionalnom
ključu. Iz Unije su, na pres konferenciji
nakon nedavno održane prve Skupštine
udruženja, ukazali na činjenicu da se
veliki dio sredstava za održivi povratak
koristi za obnovu vjerskih objekata, te da
je ustanovljeno da u većini mjesta gdje se
nalaze ti objekti i nema povratnika.
- O tome stalno pričamo jer stalno imamo
neke izbore i onda se dešava ta famozna poli-
tika prema izbjeglicama, a to je da se kandidati
dodvoravaju biračima dodjelama raznih don-
acija i pomoći u mehanizaciji i ko zna čemu i
to u selima i zaseocima, ali bez konsultacija
sa lokalnim vlastima koje sada više ne opstru-
iraju povratak kao ranije. Zbog tih zloupotreba
mi moramo napraviti tijelo koje će monitorisati
utrošak tog novca i odgovarati za to. Evo sada
je u Mostaru nestalo novca koji je bio sasvim
dostatan za rekonstrukciju, ali se prave poslov-
ni prostori i to znači da neko na svoju ruku
radi nešto što nije predviđeno i mi moramo
raditi na suzbijanju takvih pojava. Slično je i u
Zvorniku koji je dobar primjer za sve i dobro i
loše. Tamoje dato povratničkih 350.000 KM za
infrastrukturu u naseljima gdje nema ni jednog
povratnika.
Hoće li BiH dobiti Fond za nadoknadu ratne
štete i da li je to način rješavanja imovinskih
problema koje je proizveo rat?
- To je političko pitanje, a takav fond nije
definisan ni Ustavom niti bilo kojim drugim do-
kumentom. Imovinski fond je trebao biti formiran
1996. i da on daje odgovore na sva pitanja ve-
zana za uništenu imovinu, da u taj fond ide sav
novac predviđen za povratak, bez obzira na to
odakle dolazi. Tada ne bismo imali ovu sadašnju
situaciju u kojoj neko mora birati kome kuća tre-
ba, a kome ne. Dakle imovinski fond je trebao da
ljude obešteti na način da im obezbijedi povrat
imovine ili preseljenje u neko drugo mjesto, ali
to se nije desilo i sada je iluzorno o tome pričati.
To je bio jedan u nizu političkih pokušaja da se
destabilizira povratak i da se ljudima agonija
produži za narednih 25 godina.
R. ČENGIĆ
MRAK U KU]I,
BANDERE NA
LIVADI
Međunarodna zajednica nije
na adekvatan način stala iza
povratka, a političari u BiH se
bave sami sobom, mišljenje
je većeg dijela povratničke
populacije
Petnaest godina nakon potpisivanja Dej-
tonskog mirovnog sporazuma i uspostave mira
u BiH, još uvijek ne postoji jedinstvena i tačna
baza podataka o broju izbjeglih i raseljenih lica
koja žele da se vrate u svoje predratne do-
move. Tako je prema inoviranoj Strategiji pov-
ratka u BiH taj broj 43.000 porodica, a prema
podacima nevladinih udruženja riječ je o oko
60.000 porodica. No, koliko god da ima onih
koji žele da se vrate, oni koji su se već vratili
žive teško i za to, uglavnom, optužuju državu,
ali i međunarodnu zajednicu.
- Vlasti nisu razumjele povratak ni 1995. i
nisu pokazale volju da omoguće taj proces. Prvi
povratci su bili samoubilački pokušaji. Kuće su
obnovljene, ali povratnici nisu mogli dobiti posao,
civilne žrtve rata koje se vrate iz FBiH u Republiku
Srpsku gube finansijsku pomoć, povratnici nema-
ju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, nema primjene
Zakona o lokalnoj samoupravi i da ne nabrajam
dalje, kaže Muharem Murseilović iz Prijedora,
zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Međunarodnu zajednicu smatra odgovornom za
neprovođenje odluke o konstitutivnosti i Zakona o
lokalnoj samoupravi.
CILJEVI REVIDIRANE
STRATEGIJE
Strateški ciljevi su:
Završetak procesa povratka izbjeglica
i raseljenih osoba, realiziranje povrata im-
ovine i stanarskih prava, završetak rekon-
strukcije stambenih jedinica za potrebe
povratka, osiguranje uslova za održiv pov-
rataka i reintegriranje povratnika.
Pravci strateškog djelovanja su:
Pravne reforme i usklađivanje propisa,
strukturalne i organizacijske reforme, os-
posobljavanje i stavljanje u funkciju jedin-
stvene baze podataka, stvaranje uvjeta za
održivi povratak.
- Međunarodna zajednica nije stala iza
povratka, političari u BiH i FBiH se bave sami
sobom, a u RS nas ne žele jer da su nas htjeli
ne bi nas ni istjerivali. Ja sam iz Prijedora, pa
tu regiju najbolje poznajem i mislim da je samo
200 Bošnjaka zaposleno u Sanskom Mostu
i 200 u Banjaluci, kaže Murseilović. Cijeni da
je loša politika razlog da u RS ima sve manje
Bošnjaka i da sve manje izlaze na izbore, pa ih
je tako i sve manje u vlasti gdje gube uticaj.
- Sa 17 smo pali na osam zastupnika u
Narodnoj Skupštini Republike Srpske i šta mi
sada možemo uraditi naspram 83 zastupnika
iz reda Srba? S druge strane, imamo ministre
Bošnjake, ali su svi njihovi saradnici Srbi, kaže
Murseilović.
Povratnik u zvornički kraj, Zijo Nuhanović
kaže da se u ovaj kraj vratilo oko 20.000 ljudi,
ali da povratnici nemaju podršku politike.
- Mi sada imamo šerpu, krov, peć i pogaču,
ali vlada siromaštvo jer jedan plastenik ili poluo-
premljena radionica nisu biznis. Uz posao nam
treba i nadgradnja kao sport, kultura i drugo jer
ljudi to žele. Ova regija je u potpunoj medijskoj
glasnik
15
 GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK
izolaciji i o nama se piše samo kada se otkrije
nova masovna grobnica, a nije sve tako crno.
Ovdje ljudi žive i treba im samo malo vjetra u
leđa, kaže Nuhanović.
Jedan od prvih povratnika u ovaj kraj,
Bracika Banjanović smatra da 15 godina nakon
Dejtona nema smisla pričati o povratku.
- Povratak je lanjski snijeg. Ako vratite
čovjeka u kuću, a ostavite ga pet godina bez
struje – to je porazno za svakog, a takvih je
domaćinstava u cijeloj BiH više od 2.000.
Povratak nije interes vladajućih političkih oli-
garhija u BiH, da jeste to bi im bio prioritet broj
jedan, a ovako je sve prepušteno pojedincu
ili malim grupacijama i nevladinim organizaci-
jama iako su ministarstva ta koja imaju novac,
kaže Banjanović. Nezadovoljan je i radom
povratničkih nevladinih organizacija.
- Najveći broj tih udruga postoji samo radi
sebe, zbog svojih plata, a čelnici najvećeg broja
tih udruženja se sami nisu vratili u svoje prijer-
atne domove, kaže Banjanović.
Ni u Hercegovini nije mnogo bolje, tvrdi
Gojko Pantić iz Mostara.
- Samo u regiji u kojoj ja djelujem, a to je
Mostar, Konjic, Čapljina i Stolac, još uvijek ima
oko 4.000 neobnovljenih kuća, a to je blizu
20.000 ljudi koji ne mogu da se vrate, a i ako
se vrate šta će bez posla? Ne mogu da žive
na golom podu, kaže Pantić. Smatra da država
mora naći način da ljudima omogući da žive
normalno.
- Mislim da čelnici države ne žele da se ljudi
vraćaju, a takva politika bi se za nekoliko godina
mogla pokazati pogubnom, priča Pantić. Kaže
da zna da se u BiH sada planira veliki kredit za
povratak, ali upozorava da «država mora naći
način da povratak bude održiv».
Mile Marčeta iz drvarskog kraja najavljuje
pismo Vijeću za implementaciju mira u BiH jer
Aneks 7 nije ispoštovan:
- Povratak su ugrozili domaći političari.
Kuće nisu obnovljene iako je potrošeno obilje
para, nema socijalne sigurnosti, povratnici
nisu učestvovali u privatizaciji, izborne godine
pojedu pare za izbjeglice jer se šminkaju veća
mjesta u kojima je više birača, nema rokova za
primjenu donacija i njihove kontrole. Mnogo je
problema. Povratak nije stao nego je zloupotre-
bljen gradnjom uvjerenja da je to nemoguće,
kaže Marčeta i najavljuje da će tražiti formiranje
komisije za praćenje korištenja donacija.
- Šta će povratnik sa obnovljenom kućom
ako nije dobio kravu, kozu ili ovcu? Sela nisu
oživjela, a to je jedina garancija povratka i šta
će kuća nekom ko nema puta, struje, bunara,
vode, kanalizacije, pita Marčeta.
Sve ovo znaju i vlasti u BiH. Ministarsvo za
ljudska prava i izbjeglice je krajem prošle go-
dine napravilo Revidiranu Strategiju povratka
16 glasnik
PODACI IZ STRATEGIJE
Prema podacima iz Revidirane Strategije BiH za provedbu Aneksa 7 od potpisivanja
Dejtonskog sporazuma do kraja prošle godine u BiH se u svoje domove vratilo 1.032.895
osoba i to u FBiH 742.006, ili 72% od ukupnog broja izbjeglih i raseljenih, u RS 268.207
ili 26% i u Brčko Distrikt 21.074 ili 2%. Prema nacionalnoj strukturi vratilo se 62% izbjeglih
Bošnjaka, 25% izbjeglih Hrvata, 25% Srba i 1% ostalih.
Potpisivanje Dejtona, krajem 1995. godine, oko milion osoba dočekalo je raseljeno
u BiH, što čini gotovo četvrtinu prijeratnog stanovništva BiH, a u 2005. godini taj broj je
sveden na približno deseti dio.
Trenutno status raseljenih osoba u BiH ima oko 39.000 porodica ili oko 117.000 osoba.
U FBiH najviše raseljenih osoba živi na području Kantona Sarajevo i Tuzla, te u gradu Mo-
staru, dok u RS najveći broj boravi u Banja Luci i na područjima općina Doboj, Zvornik,
Prijedor i Bijeljina.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice procjenjuje da izvan BiH trenutno boravi još
oko 400.000 osoba od oko 1,2 miliona ljudi koji su od 1992. do 1995. godine napustili ovu
državu i koji su evidentirani kao izbjeglice iz BiH. Najveći broj njih se integrirao u zemljama
prihvata, a procjenjuje se da blizu 80.000 izbjeglica iz BiH još uvijek treba trajna rješenja,
koja mogu uključivati i povratak u BiH. Ministarstvo je registrovalo i oko 47.000 zahtjeva
za pomoć u obnovi kuće u svrhu povratka oko 153.000 osoba. No, prema podacima Unije
za povratak (bivši Savez raseljenih i izbjeglih osoba) tom broju treba dodati još 17.000
porodica.
u BiH. Ta strategija konstatuje da je u BiH još
uvijek oko milion ljudi izbjeglo ili raseljeno (s tim USTAV RS
da je u vrijeme potpisivanja Dejtona bilo oko Muharem Murseilović smatra da je
2,2 miliona izbjeglih i raseljenih stanovnika, za povratnike u RS najvažnije promi-
što je više od polovine stanovništva registrira- jeniti Ustav RS u dijelovima koji definišu
nog popisom iz 1991. godine). Konstatuje i da šta su javni organi u kojima bi, prema
još uvijek oko 3.000 porodica živi u kolektivnim drugim zakonima, struktura zaposlenih
centrima; da oko 150.000 kuća ili stanova čeka trebala odgovarati strukturi stanovništva
obnovu i da je za to potrebno oko milijardu KM; iz posljednjeg popisa u bivšoj Jugoslaviji
da u 65 opština oko 2.600 domaćinstava nema - Prema Ustavu RS javne institucije
struju, neki čak i deset godina; da je još mnogo su samo opštinski organi, ministarstva i
miniranih područja što onemogućava obnovu sudovi. Dakle ni željeznica, ni bolnice ni
domova i infrastrukture; da se ne provode
škole nisu javne ustanove i oni nemaju
ranije potpisani sporazumi o obrazovanju; da
obavezu zapošljavanja pripadnika svih
nema dovoljno političke volje za zapošljavanje
naroda, a u lokalnoj zajednici otvoreno
povratnika; da penziono-zdravstveno-socijalno
kažu da ne žele nesrbe jer ni Srba nema
osiguranje povratnika nije na zadovoljavajućem
nivou, ali i da je u svim ovim oblastima zakono- u FBiH, pa u Prijedoru, čak ni u službama
davstvo među entitetima neusklađeno. suda nema zaposlenih Bošnjaka,
Na kraju slike stanja, Strategija predlaže pojašnjava Murseilović.
i niz mjera. Među njima je iznalaženje novca
za obnovu stambenih objekata što bi proizvelo ratnici podijeljeni oko njenog značaja.
zatvaranje kolektivnih cenatara i stambeno Murseilović čak smatra da Revidirana
obezbjeđivanje posebno ugroženih osoba; Strategija nije bila potrebna.
izmjena i usklađivanje zakonodavstva u oblasti - Što je više strategija to je manje povratka
zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja socijalno- i manje Bošnjaka u RS i Srba u FBiH. Nema od
penzionog osiguranja, te samim tim unapređenje toga ništa jer sve ovlasti su predate opštinama,
stanja u ovim oblastima. Strategija predviđa a one neće da rješavaju probleme. Samo elek-
i povećanje koordinacije svih nivoa vlasti, ali i trifikacija stoji već tri četiri godine. Bandere leže
bolji angažman sudova u procesuiranju neza- po putu i po tri godine, a kada i krene obnova,
konitih radnji protiv povratnika i sve to kako bi u RS preskaču sela sa bošnjačkom većinom,
bio obezbjeđen veći stepen sigurnosti. Predviđa kaže Murseilović.
i popravke komunalne infrastrukture, ubrzanje Razočaran je i ne vjeruje u dobre namjere
elektrifikacije i niz drugih mjera. Ministarstva za izbjeglice jer su ga, kaže prošle
No Strategija nije jasno odredila rokove i godine konsultovali oko nekih predloženih
izvršioce za sve pobrojane zadatke, pa su pov- povratnička projekta.
 GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK
- Prvi je bio sanacija Trnopolja, mjesta
gdje je bio logor i gdje je sada spome-
nik palim srpskim borcima. Pa samo još to
mjesto treba obnoviti! Drugi projekat je bio
asfaltiranje lokalnog puta od ceste Banjaluka
- Prijedor do sela Pljevljani i to nakon što su
ranije asfaltirali 150 ili 200 km lokalnih pute-
va od čega je samo dva km puta bilo do sela
sa bošnjačkom većinom, kaže Murseilović i
cijeni da je «povratnički život teška priča i da
samo budala to ne vidi».
Nuhanović smatra da Startegija ima smisla,
ali samo ako se zaista provede na terenu.
- Bilo bi dobro da priču o povratku završimo
i da za pet godina više o tome ne pričamo, ali
ovdje se izgleda svi strateški bave samo poli-
tikom jer niko ne radi na nekim programima
pomoći za povratnike ili nečem drugom, ali se
autobusima dovoze mladi ljudi, valjda budući
političari, kojima ovi sada aktuelni u vlasti drže
predavanja. A mi ovdje imamo kritičnu masu
povratnika i treba nam samo malo podrške,
kaže Nuhanović. Nezadovoljan je i podjelom
novčane pomoći, pa najavljuje tužbe protiv
opštinske komisije za povratak.
- Mi već dvije godine gledamo kako se
netransparentno dodjeljuje i nenamjenski
troši novac za povratak. Upozoravali smo da
ne može tako, ali se ništa nije desilo. Ja sam
posmatrač i u državnoj Komisiji za povratak i
tamo sam upozoravao na neke nelogičnosti, ali
su mi uvijek odgovarali da ih tužim ili da, ako
hoću sazovem pres konferenciju. Ovo sada
su male pare, ali ako ostavimo ovakav odnos
prema novcu - kada dobijemo ovaj očekivani
kredit od 400 miliona KM za povratak nastaće
jagma za pare, netransparentnost će uzreti
maha i na kraju nećemo dobiti ništa, pribojava
se Nuhanović.
Banjanović smatra da fokus brige moraju
biti oni koji su se do sada vratili.
- Treba sačuvati ove ljude koji su se vratili,
oni su dobar temelj i ne smijemo ga izgubiti, ali
se mora poraditi na održivosti do sada ostva-
renog povratka. Da sam ja vlast ja bih finansirao
poljoprivredu, stočarstvo, otvaranje mini-fabri-
ka, ali i druge minimalne uslove za život poput
puta, škole, struje, vode, kaže Banjanović.
Pantić iz Mostara cijeni da na strategiju
povratka u BiH ljudi gledaju raznoliko.
- Onaj ko ima krov nad glavom i posao taj
nije uopšte zainteresovan za povratak, a onaj
ko je gradio kuću od vlastitih para - gdje god da
je ne može je preboljeti, kaže Pantić i cijeni da
BiH treba plan potpune obnove i povratka.
R.Č.
Alarm
U povratničkim selima Luke i Krušev
Dol, Opština Srebrenica, obnovljene su
33 kuće, ali ih je pola prazno. Ljudi se
nisu vratili. Djeca nemaju školu, ne pos-
toji ambulanta, nema posla. Povratnici su
stari i iznemogli i nisu u stanju baviti se
poljoprivredom.
***
Ministarstvu za ljudska prava i izb-
jeglice BiH ukupno su se prijavile 47.243
porodice sa zahtjevom za rekonstrukc-
iju objekata: u Federaciji BiH je 24.735
zahtjeva, u Republici Srpskoj 20.523 po-
rodice i u Brčko Distriktu 1.833.
***
U Opštini Sokolac nakon rata umrlo
je više od 200 Bošnjaka povratnika. Nije
rođena ni jedna beba. Odmah poslije rata
Bošnjaci su imali po dva do tri odbornika u
Skupštini Opštine, od posljednjih lokalnih
izbora ni jednog. U 35 obnovljenih kuća u
Šahbegovićima stalno je naseljeno samo
njih deset.
***
U Bosansko Grahovo vratilo se
3.500 Srba što je 42% ove populacije
prema popisu iz 1991. godine. U Bosan-
skom Grahovu živi i 900 Hrvata, mahom
raseljenih iz drugih područja Bosna i
Hercegovine tokom ratnih dešavanja.
***
Na području Posavine do rata je
živjelo 168.000 Hrvata, a vratilo ih se
samo tri posto.
***
Prema evidenciji Centralnog regis-
tra kadrova, u RS je zaposleno 3.798 os-
oba sa statusom državnih službenika.
Od tog broja, samo su njih 38 Bošnjaci,
46 je Hrvata, 28 iz reda ostalih, a 134
službenika nisu se izjasnila o naciona-
loj pripadnosti.
***
U Srbiji je još uvijek više od 120.000
izbjeglih iz Bosne i Hercegovine. Želju
za povratkom izarzilo je samo njih
8.000. S druge strane, BiH je tokom
1998. i 1999. prihvatila oko 70.000 iz-
bjeglica iz Srbije. Od tog broja sada ih
je tu oko 900.
***
U Derventi je tokom rata razrušeno
13.610 stambenih jedinica. Vratilo se
tek dva odsto Hrvata tako da ih tu sada
živi oko 200. Bošnjaka se vratilo 16
odsto od predratnih 6.500.
glasnik
17

LEGITIMNOST
GRA\ANSKE
NEPOSLUŠNOSTI
Čak i u demokratskim društvima neke grupe i pojedinci mogu se osjećati
nepravedno uskraćenim za svoja ljudska i demokratska prava. Treba li
njima dopustiti i tolerirati djelovanje na vlastitu ruku, izvaninstitucionalno,
ako su se regularne procedure pokazale za njih nedjelotvornim
Zapadni demokratski sistemi ustanovljeni
su na opće prihvaćenim načelima vladavine
zakona i (socijalne) pravde. To osigurava le-
gitimnost u rješavanju sukoba interesa putem
legalnih institucija i mehanizama. Ipak, nijedan
politički aranžman nije savršen, a k tomu društvo
je živi organizam, koji u svom razvitku uvijek
iznova otvara neka nova pitanja svoje konsti-
tucije i demokratskog funkcioniranja. Zbog tog
razloga bolje je govoriti o “približno pravednim”
i “približno demokratičnim” ustavnim režimima
(Cohen and Arato, 1992:566). Naime nijedno
proceduralno pravilo ne može garantirati prave-
dan ishod u smislu da će sva prava biti zaštićena
ili da se neće kršiti, pa, dakle, ni njegova praktička
provedba u svim slučajevima ne može biti prih-
vatljiva za sve društvene grupe i pojedince.
Izvaninstitucionalna djelovanja
Drugim riječima, čak i u demokratskim
društvima neke grupe i pojedinci mogu se
osjećati nepravedno depriviranim za svoja ljud-
ska i demokratska prava. Treba li njima dopustiti
djelovanje na vlastitu ruku, izvaninstitucionalno,
ako su se regularne procedure pokazale za njih
neučinkovitim? Treba li se građanski neposluh
tolerirati? Građanski neposluh je, po definiciji,
izvaninstitucionalan akt. Nije li zakonito pravo
na nepoštivanje zakona contradictio in adjecto,
odnosno samo po sebi kontradiktorno.
Stoga se može postaviti pitanje: koje
zahtjeve (claims) za legitimnošću mogu imati
kolektivni akteri (društveni pokreti, grupe za priti-
sak), koji se upuštaju u aktivnosti građanskog
neposluha, za opravdanje tih aktivnosti unutar
demokratskog sistema? Ima li ikakvog oprav-
danja za kršenje zakona, propisno usvojenih na
demokratskim zakonodavnim tijelima, odnosno
za političko djelovanje koje zaobilazi postojeće
institucionalne aranžmane za izražavanje
političkih interesa (concerns)? Zar akti
građanskog neposluha ne krše pravo većine u
donošenju obvezujućih zakona, i time dovode
u pitanje kako liberalna tako i demokratska
18 glasnik
GLASNIKOVA TRIBINA
načela? Napokon, koje se vrste (kolektivnih)
izvaninstitucionalnih akcija mogu legitimizirati u
našoj aktualnoj tranzicijskoj situaciji?
Gledajući historijski, različiti oblici izvan-
institucionalnog (izvanzakonskog) kolektivnog
djelovanja postupno su u demokratskim
društvima stjecali legitimnost i legalnost i time
širili raspon legitimnog građanskog djelovanja
u njihovoj političkoj kulturi. Tako, primjerice, da-
nas se radnički štrajkovi i štrajkovi uposlenika
uopće, kao i masovne demonstracije, smatraju
normalnim akcijama zainteresiranih grupa,
mada su to izvorno bile nelegalne akcije.
U političkoj teoriji razvijenih demokracija
konceptualizirana su dva temeljna normativna
pristupa građanskoj neposlušnosti: liberalni i
radikalno demokratski. U novije vrijeme zas-
tupnici radikalne politike civilnoga društva
pokušavaju elaborirati neku njihovu sintezu.
Ovdje samo naznačujemo glavne linije argu-
mentacije ovih modela.
U demokratskim društvima pretpostavlja se
da državljani (citizens) duguju svoju lojalnost
svojim konstitucionalno uspostavljenim insti-
tucijama. Ako se zakonodavac drži procedure
i načela pravde koja su zajamčena ustavom
te ako se ne krše politička ili građanska prava
državljana, tada neposluh nije legitiman način
političkog djelovanja. Za liberalca dužnost
poslušnosti ovisi o vladinu poštivanju prava, i
nema ništa sa stupnjem participacije građana
u političkom životu. Moralno utemeljenje
ustavne demokracije iz ove je perspektive
locirano u principu prava pojedinaca. Cijeli ra-
spon državljanskih prava zajedno s određenim
civilnim pravima pojedinaca, kojima se osigu-
rava sloboda govora, okupljanja i dr., smatraju
se upravo pravima omogućavanja participacije
u političkom sistemu putem institucija kao što
su stranke, tisak, izbori, parlamenti i interesne
grupe. Smatra se da ta prava i njihovi institucio-
nalni okviri štite građane od zloupotreba vlasti.
Kada reprezentativne institucije rade dobro,
ne bi trebalo biti nikakve potrebe za nekom
nelegalnom izvaninstitucionalnom političkom
akcijom, osim nekom koja smjera obrani indi-
vidualnih prava.
Stoga se građanski neposluh u striktnim
okvirima ovog modela uzima kao djelovanje
suprotno zakonu unutar granica vjernosti za-
konu. Na njega se gleda kao na legitimni odgo-
vor samo u slučaju uskrate pravde, shvaćene
kao povrede pojedinačnih ili manjinskih prava
koje je počinila odgovarajuća konstituirana
demokratska većina. Otuda građanski neposluh
dolazi kao zaštita individualnih prava prema
demokratskoj političkoj zajednici (polity). Pret-
postavlja se da su akteri prvo trebali pokušati
svoj slučaj predstaviti kroz legalne i političke
kanale, ukoliko postoji bilo kakva šansa da se
koriste službene institucije.
Pretpostavke za neposluh
Jedan od najistaknutijih liberalnih teoretičara
današnjice John Rawls definira građansku
neposlušnost kao “javni, nenasilni, a ipak politički
akt savjesti, suprotan zakonu, koji se obično čini
sa ciljem provođenja promjene u zakonu ili politici
vlade (...) Građanski neposlušnik (civil disobidi-
ent) obraća se osjećaju pravde većine zajednice
i izjavljuje da se po nečijem uvaženom mišljenju
načela socijalne suradnje između slobodnih i
jednakih ljudi ne uvažavaju” (Rawls, 1971:365).
Ako vlada donese zakon koji pogrešno
povređuje nečija prava nasuprot vlade, čovjek
ima moralno pravo kršiti zakon. To nije neko
zasebno pravo, nego jedan aspekt postojanja
prava prema vladi. No ako se demokracija te-
melji na prihvaćenoj koncepciji pravde, zašto bi
se građanski neposluh uopće pojavio u takvom
društvu? Za Rawlsa razlog je vrlo prost: za-
konodavna većina može pogriješiti, ili gore, biti
pogrešno vođena predrasudom, i tako narušavati
moralna načela na kojima počiva ustav.
Kada, dakle, većina ugrožava koncep-
ciju pravde, općenito prihvaćenu u zajednici i
utjelovljenu u ustavu, stvara pretpostavke za
legitimni građanski neposluh.
Autor dopušta mogućnost legitimnog ot-
pora zakonu, no ne prihvaća da je zakonska
nepravda dovoljno opravdanje za neku akciju
neposlušnosti. Štoviše, insistira da su građani
obvezni slijediti nepravedne zakone, ukoliko
nepravda ne izlazi izvan stanovitih granica.
Naime, pravilo većine može lako proizvesti
zakone koje manjine doživljavaju kao ne-
pravedne. Ipak “prirodna dužnost” podržavanja
pravednih institucija uključuje obvezu poko-
ravanja i nepravednim zakonima. Slijedi da
građanska neposlušnost upada u proturječnost
između prirodne dužnosti postupanja po za-
konima koje je usvojila legitimna većina i prava
obrane čovjekovih sloboda, odnosno opon-
iranja nepravdi. Ali kada je obveza pokoravanja
suspendirana? Prema Rawlsu građanski nep-

osluh opravdan je u slučajevima supstancijalne
i jasne nepravde, pri čemu vjeruje da je obično
jasno kada se narušavaju politička i civilna
prava (Rawls, 1971: 352–372).
Iz ove perspektive civilni neposluh može
se pojaviti kao oblik javnog govora kojim se
vladajuća većina upozorava zbog narušavanja
usvojenog shvaćanja pravde i moralnih pot-
pornja društvene suradnje. Drugim riječima,
mora biti nenasilan, ne bi trebao interferirati
s građanskim slobodama drugih ljudi i ne bi
trebao poprimiti oblik prijetnje. To nije akt te-
meljen na nekom apsolutnom pravu djelovanja
prema čovjekovoj moralnoj savjesti. On se prije
oslanja na apel na zajedničku političku kon-
cepciju pravde i ustavna načela. U tom smislu
civilni neposluh je samoograničavajući i funk-
cionira kao neki korektiv i sredstvo stabiliziranja
zajednice.
Artikuliranje prava
Ovo ograničenje ne samo da smanjuje
raspon građanske neposlušnosti vezan uz
političko odlučivanje zakonodavnih tijela, nego
također isključuje jedan cijeli niz građanskih
akcija usmjeren na ekonomiju. Rawls načelno
odriče status prava “socioekonomskim zahtje-
vima”. Nema nikakva mjesta u njegovoj teoriji
za pravo kolektivnog pregovaranja ili bilo čega
drugoga što ulazi u sferu demokratizacije rad-
noga mjesta.
Ukratko, Rawlsovo sužavanje građanske
neposlušnosti na obranu prava izvedeno je iz
GLASNIKOVA TRIBINA
standardnog liberalnog modela opozicije civil-
noga društva i države, koji svodi demokraciju
na puku instrumentalnost. Unutar ovoga ok-
vira civilno društvo konstruirano je kao privatna
sfera: ono je locus autonomije pojedinca, do-
brovoljnih asocijacija bez političkih ciljeva.
Konzekventno tome, politički život odvija
se unutar političkog društva. Riječ je o pukoj
defanzivnoj i prilično statičnoj koncepciji uloge
civilnog neposluha. Ona smjera tek ispravljanju
narušavanja postojećih prava sa ciljem sta-
biliziranja većinske vladavine ili, u najboljem
slučaju, osiguranju poštivanja prava svakog
pojedinca. Pitanja o samoj koncepciji pravde, o
novim vrstama ili novim interpretacijama prava,
ne govoreći o mogućim novim oblicima partici-
pacije, načelno su isključena iz ovog modela
demokracije (Cohen and Arato, 1992:572–575).
Nijedan ustav međutim ne može institucionaliz-
irati sva moralna prava koja državljanima pri-
padaju. Neka od tih prava može i taksativno
navesti, ali ih ne može sve artikulirati. Ni za je-
dan sistem ili trenutak u razvitku nekog sistema
nije opravdano tvrditi da je ustanovio i zaštitio
sva temeljna prava. Naime, i samo značenje i
razumijevanje osnovnih prava razvija se s vre-
menom. Ono što neki ustav može utvrditi jest
priznanje da pojedinci doista imaju temeljna
moralna prava da se zaštite od države.
Jedan drugi utjecajni suvremeni liberalni
teoretičar Ronald Dworkin razvija dinamičnu
ulogu građanske neposlušnosti u demokraciji
(Dworkin, 1978:185–192). Istodobno, on
pruža složeniji odgovor na pitanje zašto se,
u nekoj približno pravednoj konstitucionalnoj
demokraciji, civilni neposluh može legitimno
javiti te zašto se on treba tretirati različito od
kriminalnih djela ili otvorenih akata pobune. To
je zapravo pokušaj proširenja liberalne teorije
do krajnje zamišljenih granica, uz čuvanje nje-
govih temeljnih polazišta. Ponajprije za Dworki-
na ne postoji opća dužnost pokoravanja zakonu
u svim slučajevima. Neki zakon je, naime, u
stalnom procesu prilagodbe i revizije, pa akcije
građanske neposlušnosti mogu pokrenuti nje-
gove izmjene ili inovacije.
U tom smislu one su glavni izvor razvijanja
novih prava, koja obično počivaju na prijašnjim
neinstitucionaliziranim moralnim pravima. Dalje,
pojedinci i grupe, sudjelujući u njima, uče o
svojim pravima i pravu na njihovu obranu,
odnosno stječu demokratsku političku kulturu.
Napokon akcije civilnog neposluha senzibiliziraju
i osvješćuju javno mnijenje, bez čije će se podrške
teško pokrenuti institucionalne promjene.
Složeni oblici neposluha
Dworkin dakle interpretira građansku nepo-
slušnost u širem smislu političkog djelovanja sa
ciljem vršenja utjecaja na političko odlučivanje
preko javnih sfera civilnoga društva. Rawlsov
koncept obrane od državnog presizanja u prava
pojedinaca više je pasivan, odnosno reakti-
van za razliku od Dworkinova koji je aktivan i
stoga dopušta djelovanje i u fazi donošenja za-
kona. Međutim baš zato jer se radi o aktivnom
političkom djelovanju, ono traži strože oprav-
danje nego čin prigovora savjesti. Potonje ide
za individualnim izuzećem od nepravednog za-
kona, a prvo je usmjereno na promjenu zakona,
pritiskom na političke institucije. Stoga na zastup-
nicima civilnog neposluha, u Dworkinovu mod-
elu, ostaje dokazivanje da se time ne narušava
načelo vladavine većine i da se ne radi o nekoj
antidemokratskoj djelatnosti.
Legitimnost principa pravila većine ovdje
je ponajprije proceduralna. Neki zakon ima
obvezujući karakter utoliko ukoliko je poštivana
korektnost procedure u predstavničkim političkim
institucijama prilikom njegova donošenja. Pri
tomu ni prava manjine ne smiju se narušiti. S
druge strane, glavnina zakona teško može biti
neutralna budući da predstavlja političku volju
vladajuće većine, odnosno njezino shvaćanje
zajedničkog dobra (Dworkin, 1978: 205–212).
Ipak sama ideja (liberalne) demokracije podra-
zumijeva da ima nečega ispod zakona, a to su
moralni principi koji legitimiziraju sam pravni
poredak (Cohen and Arato, 1992: 582–583).
Ali kako mi znamo kad su prava ugrožena?
Kako razlikovati čin građanskog neposluha od
čina osporavanja samih načela ustavnog poret-
ka? Većina liberalnih teoretičara građanske
neposlušnosti nastoje crtu razgraničenja povući
glasnik
19

polazeći od sadržaja određenog čina (nasilan ili
nenasilan), njegove namjere ili integriteta sudi-
onika (moralna čestitost ili neodgovornost).
Za Dworkina je takav pristup neuvjerljiv. Ma-
hom su akcije civilnog neposluha složene; teško
je odrediti kad je na djelu “upotreba sile”, oso-
bito ako sudionici pribjegnu fizičkom otporu kao
odgovoru na nasilnu intervenciju organa reda.
On prvo razlikuje “na pravdi utemeljenu” (jus-
tice-based) od “politički utemeljene” građanske
neposlušnosti. Prva se tiče slučaja gdje neko
krši zakon u ime obrane prava manjine naspram
interesa ili ciljeva većine. Druga je na djelu kada
netko ne poštuje zakon, ne zbog uvjerenja u
nemoralnost ili nepravednost politike koja iza
njega stoji, nego zbog stava da se radi o nep-
rimjerenom, glupom ili čak po društvo štetnom
zakonu. Oba tipa su “ofenzivna” u smislu što
su instrumentalni i strateški; cilj im je promjena
politike ili zakona. Nadalje, po obliku i intenciji,
građanski neposluh može biti uvjeravajući (per-
vasive), odnosno diskurzivan ili neuvjeravajući
(nediskurzivan). Uvjeravajuće strategije smjeraju
prisiliti većinu na slušanje protuargumenata s na-
dom da će nakon toga promijeniti mišljenje, što
znači da ne dovode u pitanje većinski poredak.
Neuvjeravajuće teže povećavanju troškova
u provođenju neželjene politike (zakona),
računajući da se većini neće isplatiti ustraja-
vanje na takvom zakonu zbog previsoke cijene.
Posljednje strategije inferiorne su s moralnog
stajališta, čak i kad su nenasilne, ali su u okviru
ovog proširenog liberalnog modela uvjetno pri-
hvatljive, sve dok su motivirane uvjerenjem u
zbiljsku nepravednost zakona koji osporavaju.
No u svezi s politički motiviranim neposluhom,
utemeljenim naprosto na sukobljenim interesima,
a ne na obrani manjinskih prava, one udaraju u
samu srž principa većine, pa se ne mogu oprav-
dati (Dworkin, 1985:107–111).
Radikalna demokratska teorija
Dworkinova koncepcija građanske nepo-
slušnosti ostaje unutar okvira liberalne konstitu-
cionalne demokracije. Njezina legitimnost počiva
isključivo na individualnim moralnim pravima,
u koje su uključena i građanska prava. Ona se
ostvaruju, kao i sama (liberalna) demokracija,
univerzalnim aktivnim i pasivnim biračkim pra-
vom. Odricanje ili ugrožavanje nečijih političkih
prava opravdava civilni neposluh, a ispravljanje
nepravde reafirmira fundamentalna načela mod-
ela. Međutim, on je nezamisliv u tim okvirima
kao sredstvo daljnje demokratizacije civilnog ili
političkog društva, u smislu proširenja reprezen-
tativnosti političkih institucija.
Radikalna demokratska teorija polazi od
načela demokratske reprezentacije prije nego
od ideje individualnih prava prema državi.
Nasuprot realističkom, elitističkom mod-
elu demokracije (politiku prepušta političkim
20 glasnik
GLASNIKOVA TRIBINA
profesionalcima), ona reafirmira utopijske
demokratske norme neposredne participacije
građana u javnom životu. Može li onda uopće
biti neke potrebe za neposluhom u radikalno
demokratskom modelu civilnoga društva? Nije
li to baš liberalni problem?
Zaista, postoji snažna tradicija unutar
ovoga okvira koja teži odbacivanju građanske
neposlušnosti u demokratskom političkom društvu
(polity). Vjerojatno je on ponajbolje predstavljen
u klasičnoj Rousseauovoj formulaciji radikalno
demokratskog ideala participacijske demokracije.
U njegovu modelu demokracije proceduralno
načelo pravila većine utemeljeno je u punoj, ot-
vorenoj, neisključivoj diskusiji i participaciji svih
zainteresiranih. Za njega demokratska politička
zajednica osigurava neposredno sudjelovanje
građana u političkom odlučivanju ili nije istin-
ski demokratska. Putem pravih institucionalnih
aranžmana svaki građanin postaje zakonodavac.
Otuda oni nisu podložni nekoj stranoj volji, nego
se pokoravaju sami sebi. Pretpostavlja se da se
time dokida jaz između upravljača i upravljanih
(tipičan za predstavničku demokraciju). Stoga bi
svaki neposluh prema općoj volji bio neprave-
dan i antidemokratski. Jedino nečije isključenje
iz političke zajednice moglo bi eventualno oprav-
dati njihov otpor općoj volji. Međutim demokracija
nije jednom dovršen čin, nego historijski proces.
Ovaj model, dakle, ne ostavlja nikakav prostor au-
tonomiji civilnog društva, pa lako može završiti u
totalitarizmu jedne vrste ili druge.
Dvoje najutjecajnijih suvremenih teoretičara
demokratske legitimacije Hannah Arendt i Jürgen
Habermas imaju drugačiji pristup. Oboje odbacu-
ju rousseauovsku inačicu radikalne demokratske
teorije, čuvajući pritom njezine normativne ide-
ale. Za razliku od liberalnih teoretičara, koji na
civilnu neposlušnost gledaju iz perspektive pra-
va, polazište je ovih autora demokracija.
Arendt tvrdi da liberalni pristup ne može
primjereno razdvojiti građansku neposlušnost
od prigovora savjesti (conscientious objec-
tion). Problem je u tome što se situacija civil-
noga neposlušnika ne može razumjeti po
analogiji s bilo kojim izoliranim pojedincem,
iz prostog razloga jer prvi može funkcionirati i
preživjeti jedino kao član grupe. Ovdje imamo
posla s kolektivnim djelovanjem, društvenim
pokretima, pojedincima koji djeluju kao di-
jelovi neke organizirane manjine, povezani
međusobno zajedničkim mišljenjem. Civilni
neposluh doista poprima i oblik govora i obraća
se većini s nakanom da na nju izvrši utjecaj,
ali on je također i politička akcija unutar javne
sfere civilnoga društva usmjerena na aktere u
političkom društvu. Prema autorici “građanska
neposlušnost nastaje kada je značajan broj
građana postao uvjeren da normalni ka-
nali promjene više ne funkcioniraju, da se o
nedaćama ne želi slušati i nešto poduzeti ili da,
upravo suprotno, se vlada sprema na promjenu
i ustrajava na načinima akcije, čija legalnost i
ustavnost izazivaju duboke sumnje” (Arendt,
1969:74–98).
Arendt također smješta civilni neposluh
između kriminaliteta i direktne revolucije, ali, za
razliku od liberala, za nju nenasilje nije njegova
temeljna karakteristika, nego njegov duh. To ne
znači, međutim, da ona želi afirmirati nasilje kao
oblik legitimnog otpora. Štoviše, nasilje ona vidi
u proturječju s političkim djelovanjem, a civilni
neposluh je politička akcija par exellence. Da-
nas je to svjetski fenomen, ali po svom izvorištu
i svojoj biti proizlazi iz američkog političkog
iskustva. Tako “građanski neposlušnici nisu
ništa drugo nego najkasniji oblik dobrovoljnih
asocijacija, pa su oni sasvim u suglasju s na-
jstarijim tradicijama zemlje” (Arendt, 1969:96).
Ukratko, iz ove perspektive građanska
neposlušnost u svrhu daljnje demokratizacije
civilnoga društva, političke zajednice (i gospo-
darstva), legitimni je oblik političkog djelovanja.
Korekcije ili inovacije
Habermas je elaborirao vlastitu teoriju
demokratske legitimacije na temelju svoje
koncepcije moderne javne sfere, koja je na
neki način komplementarna Arendtinoj kon-
cepciji dobrovoljnih asocijacija (Cohen and
Arato, 1992:599). Po njemu moralno oprav-
danje modernih ustavnih država ne počiva na
načelu individualnih prava, nego demokratske
legitimacije. Civilni neposluh, u Habermaso-
voj koncepciji, ne pojavljuje se tek u krajnjim
slučajevima narušavanja pravde ili u društvenoj
krizi. To je normalan odgovor na situacije koje
će uvijek iznova uskrsnuti. On je često posljed-
nja prilika za prosječne građane, koji nisu in-
stitucionalno dobro situirani, da utječu na is-
pravljanje pogrešaka u procesu demokratskog
odlučivanja ili da pokrenu neke inovacije u
političkom sistemu (Habermas, 1985).
Cohen i Arato ukazuju na ograničenosti oba
prezentirana modela: liberalnog i demokratskog.
Liberali priznaju legitimnost nelegalnog kolek-
tivnog djelovanja samo u slučaju obrane ili
proširenja individualnih prava, demokrati se
usredotočuju na obranu i razvitak demokracije.
Liberalna ideja moralnih prava nasuprot državi
morala bi se osloniti na širi koncept civilnoga
društva i građanskog (samo)djelovanja da bi
stvarno bila izvediva. Kao što je nemoguće
tvrditi da su u nekom društvu i nekom trenutku
sva ljudska moralna prava osigurana zakonom,
tako je nezamislivo pretpostavljati da bilo koji
set političkih aranžmana institucionalizira sva
načela demokratske legitimacije. Građanska
neposlušnost, naime, implicira (i testira)
poštivanje prava i moralnog stajališta, koji su
politički relevantni baš izvan demokratskog kon-

Primjer Hrvatske
ODABRANI,
ZASLUŽNI I
RAZO^ARANI
Analizirajući u kontekstu teme prilike u
Hrvatskoj profesor Milan Mesić, koji je Glas-
niku odobrio objavljivanje svoga rada, navodi
kako je „Procesom politički kontrolirane i
ideološki usmjeravane privatizacije nacional-
nog bogatstva, u interesu odabranih i podobnih
pojedinaca i grupa, u Hrvatskoj stvorena klasa
novopečenih vlasnika i menadžera. Većinom
oni nisu raspolagali financijskim sredstvima za
kupnju firmi niti su ih morali osigurati na stvar-
nom tržištu kapitala, i napokon nisu se morali
ni dokazivati kao uspješni gospodarstvenici.
“Društveno vlasništvo” je (re)nacionalizirano
da bi njima bilo praktički poklonjeno.
S druge strane, mnogi su ljudi ostajali bez
posla i u ratu bez imovine. Sudovima, kao i
drugim legalnim institucijama, dat je zadatak
“provođenja državne politike” umjesto štićenja
zakona, a time ljudskih i civilnih prava građana
prema državi. Takav sistem bio je plodno tlo i
za cvjetanje svekolike korupcije, od sudstva
do policije, što je ostavljalo još manje šanse
senzusa, odnosno institucionaliziranih procedura
(Cohen and Arato, 1992:602–604).
Liberalni pristup civilnom neposluhu konze-
kventno isključuje svaku ekonomski motiviranu
(kolektivnu) akciju. Tu se mahom slažu i zastup-
nici demokratskog modela ili barem ne otvaraju
to pitanje, mada ovaj načelno ne mora biti za-
tvoren prema participaciji u sferi ekonomije. To
potvrđuje radikalno demokratski teoretičar Walz-
er koji problematiku građanske neposlušnosti
proširuje na ekonomske institucije. On doka-
zuje da se privatna ekonomska korporacija
treba smatrati stanovitom političkom zajednicom
unutar šire državne zajednice. Naime tvrtke
danas obnašaju poludržavne poslove, kao što
je ubiranje poreza, održavanje standarda koje
država traži i provode zakone uz krajnju potporu
države. No vlast korporacijskih rukovodilaca nad
radnicima i uposlenicima rijetko se legitimira po
demokratskom uzoru i više nalikuje autoritarnim
državnim obrascima. U feudalnim režimima
vlasništvo nad nekretninama donosilo je i ne-
prikosnovenu vladavinu nad stvarima i ljudima,
što se teško može opravdati kao konstitutivni
princip demokracije. Naravno, uposlenici su (di-
jelom) u demokratskim sustavima uspjeli do sada
izboriti zaštitu nekih svojih (ekonomskih) prava,
GLASNIKOVA TRIBINA
politički slabim i depriviranim pojedincima i gru-
pama da dođu do svoga djelića pravde putem
regularnih kanala. U takvoj su situaciji ljudi
skloni socijalnoj apatiji ili u očaju pribjegavaju
izvaninstitucionalnim i nelegalnim akcijama.
Imajući u vidu društveni kontekst postavljamo
tezu da bi se za većinu izvaninstitucionalnih i
nelegalnih akcija u to vrijeme lako mogla naći
demokratska legitimacija iz perspektive dvaju
klasičnih modela građanske neposlušnosti:
liberalnog i demokratskog“.
Profesor Mesić hipotetički razlikuje dva
tipa recentnog izvaninstitucionalnog kolek-
tivnog djelovanja, koji mogu aspirirati na sta-
tus civilnoga neposluha. „S jedne strane su
ljudi koji brane dignitet svoga rada. Mislimo
na one koji su nepravedno izgubili svoja za-
poslenja “zahvaljujući” politički aranžiranim
procesima privatizacije, poznatim kao tajkuni-
zacija, ili na one koji nisu dobili svoju zaradu
mjesecima unatrag, bilo za obavljen posao
bilo za isporučene poljoprivredne proizvode.
Oni su egzistencijalno prisiljeni djelovati na
svoju ruku. Njihovo povjerenje u regularne
procedure obrane svojih prava često je već
bilo iznevjereno. U takvim slučajevima prven-
stveno imamo posla s pitanjem ekonomskih
prava i pravde, koja, dakako, mogu biti legit-
imna osnova za aktivnosti civilnog neposluha
prema radikalno demokratskom i civilno-
društvenom modelu demokracije. Važno
je naglasiti da neposlušnici ovoga tipa ne
što podupire država, odnosno zakoni. Štrajk
je, u stvari, dugo vremena bio uobičajeni oblik
radničke civilne neposlušnosti. Mada su štrajkovi
često bili nasilni, pa i revolucionarni, dok god ne
smjeraju na revolucionarnu promjenu državne
vlasti, oni ostaju u okviru “civiliteta”, drži Walzer.
Zato je, po njegovu mišljenju, demokratizacija
korporacija u interesu demokratske države
(Walzer, 1970:31–32).
Pristup civilnog društva
Povezujući obje tradicije, Cohen i Arato
koncipiraju novi, više diferencirani model civil-
nog društva i civilnog neposluha kao njegova
konstitutivnog elementa, upravo polazeći od
nemogućnosti da se demokracija jednom i
zauvijek institucionalizira. Kao i načela prava i
demokraciju treba shvatiti kao dinamični proces
učenja. Svaki od ustanovljenih organizacijskih
sustava demokracije institucionalno preferira
jedne i umanjuje utjecaj drugih grupa u društvu.
Primjerice, u suvremenim predstavničkim
demokracijama do izražaja lakše dolazi volja
onih skupina i pojedinaca koji su organizirani
u stranke, sindikate i druge dobrovoljne udruge
nego interesi neorganizirane mase. Neposredna
demokracija isključuje politički neaktivne, terito-
rijalna demokracija diskriminira proizvođače,
traže posebna isključiva prava za sebe, nego
upravo plediraju za zaštitu svojih legitimnih
(ekonomskih) prava, odnosno za socijalnu
pravdu.
Da bi sačuvala svoje probitke, pa i “pli-
jen” grabeži nacionalnog bogatstva, nova el-
ita podupire i ohrabruje stanovite šire sekcije
stanovništva na sudjelovanje u diobi makar
i marginalnih porcija zajedničkog dobra,
osiguranjem posebnih prava “zaslužnih za st-
varanje hrvatske države”. Legitimni i moralni
obrambeni rat za nacionalnu samostalnost
poslužio je novoj eliti u nastajanju za promo-
ciju nedemokratskog načela: različita prava za
različite ljude. Na ovaj način branitelji su ob-
jektivno, neovisno o volji većine koja nije išla
u rat za privilegije niti ih sada traži, suprotstav-
ljeni ostatku društva. Zapravo, oni su dobar
ideološki izgovor afirmaciji nedemokratskog
načela “zasluga za Državu”, kao osnove
ne samo posebnih prava nego i praktičnih
izuzeća od pravnih sankcija u slučaju kršenja
zakona.
Ukratko, tip kolektivnih izvaninstitucional-
nih akcija – koji brani ili traži posebne privilegi-
je ili izuzeće od pozitivnih zakona, čiji sudionici
javno (i anonimno) prijete fizičkim likvidaci-
jama i pozivaju na (kontra)revolucionarno
svrgavanje demokratske vlasti – ne može naći
opravdanje kao oblik građanske neposlušnosti
ni u jednoj koncepciji demokratske legitimaci-
je“, zaključuje doktor Milan Mesić.
industrijska potrošače. Oni se, stoga, zalažu za
pluralitet demokratskih oblika, kao ideal institu-
cionalizacije modernoga društva. Ipak, nikakva
kombinacija tih načela ne može osigurati nep-
ostojanje nekog oblika isključenja.
Prema autorima “građanska neposlušnost
uključuje nelegalna djela, obično kolektivnih
aktera, koja su javna, principijelna i simbolična
po karakteru, te se oslanjaju prvenstveno na
nenasilna sredstva protesta, apelirajući na
sposobnost razuma i osjećaj pravde kod puka.
Građanska neposlušnost smjera uvjeriti javno
mnijenje u civilnom i političkom društvu (ili
ekonomskom društvu) da su određeni zakon
ili politika nelegitimni, pa se opravdava promje-
na”. Ona je sredstvo ponovnog potvrđivanja
veze između civilnog i političkog (ekonomskog)
društva, kada su iscrpljeni drugi putovi. Radi se,
dakle, o ilegalnom obliku političke participacije
kolektivnih sudionika. To je politička akcija s
političkim ciljem, koja uključuje izvaninstitucio-
nalne građanske aktivnosti. “Njezino krajnje
opravdanje u demokratskoj političkoj zajednici
mora ležati u demokraciji samoj, kao i u ideji
fundamentalnih moralnih prava” (Cohen and
Arato, 1992:566; 587–588; 604).
Milan MESIĆ, prof. dr. soc.
glasnik
21

Safet Halilović,
ministar za ljudska prava i izbjeglice
Bosne i Hercegovine:
- Građanska neposlušnost je institut
demokratskih društava. Prema tome, ona
je nešto legitimno, ali naravno u određenim
situacijama, sa konkretnim povodima i ra-
zlozima i sa određenom mjerom. Dakle, da je
izražena na takav način da ne dovodi u pitan-
je vitalne funkcije društva. Izraz građanske
neposlušnosti je legitiman u situacijama kada
dođe do toga da legitimno izabrana vlast,
dakle vlast koja je imala saglasnost građana
za određeni projekt, program, sistem ideja...
iznevjeri ta očekivanja i ne drži se program-
skih dokumenata i, praktički, svojim djelovan-
jem dezavuiše ono na čemu je dobila izbore i
povjerenje građana.
U svim situacijama kada ne ispunjavaju
potrebu građana, vlast i institucije su pod
znakom upitnika. Nekada to može biti legal-
no, ali ne legitimno. Može biti u skladu sa za-
konima, ali ne i u skladu sa voljom građana.
U situacijama kada se podudare elementi
nelegitimnosti i nelegalnosti, držim sasvim
legitimnim da dođe do toga da građani dje-
luju na takav način.
Naravno, moraju postojati određeni limiti,
da tako kažem određeni kodeks izražavanja
građanske neposlušnosti. Ona ne smije biti
na štetu drugih, ne smije biti na štetu vital-
nih funkcija društva, vitalnih službi, recimo
zdravstvenih... Mora biti izraz protesta, ali
ne na štetu društva jer je u tom slučaju kon-
traproduktivna i sama sebe delegitimira.
Bosna i Hercegovina je primjer fragmen-
tiranosti društvenog prostora. Imamo mnogo
elemenata proturječnosti u ovom tranzici-
jskom društvu, društvu prelaznog perioda,
sistema vrijednosti, jednog koncepta sa
teškoćama ekonomske prirode, postratnim,
psihološkim posljedicama... Tu su naročito
građani izloženi određenim izazovima nep-
ostojanja sistema, a u nas je dosta toga
neuređeno kroz sistem. Dakle, pruža pri-
liku građanima da reaguju na način revolta,
22 glasnik
GLASNIKOVA TRIBINA
neosmišljene strategije, djelovanja protiv
negativnih posljedica u društvu.
Bosna i Hercegovina upravo uređivanjem
pravnih, političkih i ekonomskih odnosa, kao
i obrazovnog sistema tek treba da stvori je-
dan demokratski okvir za izražavanje pune
volje građana. Naravno, kao takva je vrlo
podložna vaninstitucionalnim oblicima pritis-
ka, različitih oblika građanske neposlušnosti
koja ponekad može biti kontraproduktivna.
U svakom slučaju, držim da građanska
neposlušnost, pogotovo u opravdanim situ-
acijama, širi horizonte demokratije, pruža
šansu građanima, ukazuje na njihova prava
i smanjuje prostor manipulacije. Dakle,
građanska neposlušnost - da, ali kao odgo-
vorna, građanska neposlušnost s ciljem da
se prošire domeni demokratije. U različitim
društvima imamo različite oblike izražavanja
građanske neposlušnosti i sukoba interesa.
U modernim društvima preovladava koncept
socijalne kohezije - da se djeluje na principu
saradnje tri faktora: države, poslodavca i
građana. Samo tako se mogu postići pozitiv-
ni rezultati, dok antagonizmi i sukobi interesa
samo vode daljnjem urušavanju odnosa.
Ladislava Hamzić,
“Naša djeca” Sarajevo
- Rekla bih da postoji nekoliko oblika
građanske neposlušnosti. Svaki vid otpora
je korektiv za legalnu vlast i on je potreban i
nužan, pogotovo u našim uvjetima. Međutim,
postoje oblici izražavanja građanske
neposlušnosti koji su prihvatljiviji i oni koji
nisu prihvatljivi. Evo, recimo, protestiranje
na ulicama zbog nerealiziranja nekih bitnih
pitanja za građane. To smatram prihvatljivim,
potrebnim i nužnim, pogotovo u situaciji kad
se ne realizira ono što su obaveze vlasti.
S druge strane, iskazivanjem građanske
neposlušnosti u smislu neizmirenja nekih
obaveza građani urušavaju sistem koji je i
sistem vlasti i njihov sistem. Na taj način do-
vode u nepovoljnu poziciju određenu instituc-
iju, recimo televiziju, ako je riječ o neplaćanju
rtv takse i slično. Građani time dovode u pitan-
je određeni sistem koji postoji i koji je nužan
i potreban svima. Naravno, postoje meha-
nizmi kojima te institucije mogu doći do svojih
prinadležnosti. Ali, isto tako, građani mogu da
nekim drugim vidovima pritiska, protestima
kod tih institucija ili prema tim institucijama iz-
raze svoje eventualno nezadovoljstvo.
Teško je reći je li građanska neposlušnost
komplementarna sa demokratskim društvom.
To je isto kao i sa pravom. Ako uzmemo prava
više nego što nam pripada, mi time ugrožavamo
prava drugih. Isto tako, ako ugrožavamo
sistem koji nas održava i funkcionira kao
sistem u cjelini, onda je to kontraproduktivno
demokratskom društvu i uređenju.
Halil Bicaj,
Vijeće nacionalnih manjina pri
Parlamentarnoj skupštini BiH:
- Po mom mišljenju, iskazivanje gra-
đanske neposlušnosti je gaženje svoje
riječi, odnosno gaženje glasa kojeg si na
izborima povjerio svojim predstavnicima u
institucijama vlasti, nepoštivanje zakona koji
si na određen način sam usvojio. Također,
građanskom neposlušnošću se mogu ugroziti
i prava drugih ljudi i to nije uredu. Dosta prob-
lema koji tište građane mogu se riješiti kroz
institucije sistema, demokratskim oblicima i
sredstvima. Mogu se koristiti i mediji koji nisu
pod kontrolom, mislim na nezavisne medije,
kako bi se iskazali određeni zahtjevi i ukazalo
na probleme.
Milena Savić,
Centar informativno-pravne pomoći
Zvornik:
- Javno mnjenje u Bosni i Hercegovini je u
začetku. Trebalo bi raditi na razvijanju svijesti
kod građana i nevladinih organizacija, u tom
smislu da kroz različite oblike svoje mišljenje
iznose javno, da se okupljaju.

Građanska neposlušnost kod nas je
na niskom nivou ali, u svakom slučaju,
ona je dobar metod za kreiranje mišljenja i
određenih promjena. Stepen demokratije u
svakom društvu cijeni se u smislu koliko se
daje mogućnosti da se ljudi javno izjasne, da
iskažu svoje mišljenje. Znači, organizovano
djelovanje, ali ne pod nekim političkim plat-
formama da građani budu izmanipulisani.
Okupljanje na “zdrav način”, a ne da građani
budu kreatori tuđih ideja. Kroz građansku
neposlušnost, samoorganizovanjem i izno-
šenjem mišljenja može se puno toga ura-
diti u demokratskim procesima. Da ljudi kroz
građanske inicijative iniciraju donošenje i
kreiranje novih zakona i propisa.
Ne može se povući paralela u smislu
da je građanska neposlušnost neka ink-
riminisana radnja. Ponavljam, treba raz-
vijati svijest da se radi na tom procesu u
bosanskohrcegovačkom društvu., da se
razvija taj oblik građanske inicijative kroz
razvijanje javnog mnjenja koje će moći utje-
cati na kreatore odluka u parlamentu, vladi...
Onda možda nećemo imati taj neki, u ovom
momentu, znak jednakosti u našem društvu
da građanska neposlušnost jest jednako op-
strukcija vlasti i slično.
Vasilija Ibrahimagić,
Vijeće nacionalnih manjina na nivou BiH:
- U Bosni i Hercegovini, ili konkretno u Sa-
rajevu gdje ja živim, građanska neposlušnost
je itekako poželjna jer ne možemo samo čekati
i puštati da nam se dešavaju stvari kao što je
stalno kršenje osnovnih ljudskih prava.
GLASNIKOVA TRIBINA
Narod iz dana u dan živi sve siromašnije.
Na svakom koraku je toliko korupcije,
nepoštivanja i nepridržavanja postojećih za-
kona. Trebalo bi da svi dignemo svoj glas i
iskažemo stav da ovako dalje ne može. Ako
živimo u demokratskom društvu, onda građani
imaju pravo da iskažu nezadovoljstvo.
Građanski neposluh treba tolerisati i
treba ga biti sve dok se ljudima u ovoj državi
ne omogući normalan život. Neposluh nije
uvijek kršenje zakona. U slučaju da neko ne
želi, primjera radi, da plaća režije, komunalije
time krši zakon. Ali, ako nema sredstava za
to onda ne možemo govoriti o kršenju za-
kona. Lično poznajem puno ljudi koji nisu
u finansijskoj mogućnosti da izmire tu vrstu
obaveza. Ne zato što ne žele, jednostavno
nemaju. Za naše društvo je karakteristično to
što, iako nismo zadovoljni političarima koji su
na vlasti, na izborima ponovo glasamo za te
iste. To je naša velika greška.
Saliha Đuderija,
pomoćnica ministra
za ljudska prava BiH:
Smatram da je građanska neposlušnost
legitiman način da ljudi mogu svojim javnim
očitovanjem pokazati da se ne slažu sa ne-
kim od pitanja koja idu na štetu određene
grupe ljudi ili pojedinaca.
Naravno, nisam pristalica da građanska
neposlušnost ide u svoju krajnost u smislu
da utječe ne sigurnost ili zdravlje ljudi. To
je krajnja mjera gdje se ljudi nekad odluče
da štrajkuju, recimo, glađu. Mada, suštinski
znam da ljudi na kraju imaju demokratsko
i ljudsko pravo da pokažu nekim činom da
smatraju kako određene stvari nisu onakve
kakve bi trebalo da budu.
Dakle, građanska neposlušnost se
može tolerisati do nivoa kada nije u pitanju
ugrožavanje života ili nekog općeg principa
sigurnosti ljudi. Ona na neki način treba imati
svoje limite, mada nikada ne možete spriječiti
pojedinca da uradi nešto što on smatra da je
Treba li njima dopustiti i tolerirati
djelovanje na vlastitu ruku,
izvaninstitucionalno, ako su se
regularne procedure pokazale za
njih nedjelotvornim
njegov čin spram nečeg protiv čega se bori.
Ali, mislim da se mora demokratskim
metodama na neki način utjecati da se ljudi
spriječe da ugrožavaju, prije svega, svoj
život i zdravlje. Građanska neposlušnost nije
kršenje zakona. Međutim, ako je svedemo
na recimo izbjegavanje plaćanja neke us-
luge, onda je to već nešto drugo. To je ipak
pravni odnos pojedinca i institucije koja pruža
uslugu.
Mislim da pitanje neplaćanja nečeg ili
odbijanje da se nešto plati može biti vid
neposlušnosti, međutim bojim se da u našim
uvjetima nemamo takve zakonske okvire i
propise da se to toleriše. U tim slučajevima,
svaka će osoba sebe dovesti u poziciju
da plaća i kamate, suočava se sa sudom,
tužbama itd.
Ja sam više za to da građanska nepo-
slušnost bude usmjerena kroz institucije
sistema. Recimo, institucija ombudsmana
za potrošače nije dovoljno iskorištena, kao ni
druga tijela gdje možete zaustaviti određene
stvari za koje smatrate da idu vama na štetu
dok se ne odluči o vašim pravima.
Mislim da će zakon o zabrani diskrimi-
nacije jednim dijelom omogućiti da ljudi sh-
vate da moraju aktivnim djelovanjem, ali kroz
institucije sistema, tražiti da se određene st-
vari promijene. Morate poznavati svoja prava,
ali i obaveze. Ne može se samo zanemariti to
da ste dužni da izvršite određene obaveze, a
pri tom niste tražili ili koristili usluge recimo
ombudsmana za potrošače pa da djelujete
spram nekog preduzeća ili da utječete na ti-
jela koja donose odluke o visini tih naknada
ili dažbina. To postaje kontradiktorno i samo
sebe vodi u anarhizam.
Demokratija se ne ogleda samo u smislu
izražavanja stava ili slobode govora, već i
u pogledu vlastite obaveze spram nečeg
i djelovanja kroz postojeći sistem koji sve
države nastoje da stvore. Ponekad neke
od institucija ne funkcioniraju zato što mi ili
nemamo u njih povjerenja ili ne tražimo od
njih dovoljno, ne tražimo da one budu funk-
cionalne, ekonomične ili efikasne i samim
tim ih omalovažavamo. Dakle, mi mislimo
da to možemo sami. Ja smatram da i o tome
treba razmišljati.
Priredila: Sanja HODŽIĆ
glasnik
23
 Ljudska prava u BiH prema Izvještaju Centra za ljudska prava Univerziteta Sarajevo
JAZ IZME\U TEORIJE I PRAKSE
Kontinuirana edukacija i podizanje svijesti, u okviru šire strategije koja
će se baviti jačanjem sistema zaštite ljudskih prava u cjelini, jedina
mogućnost za nužne iskorake
Centar za ljudska prava Univerziteta u
Sarajevu prezentirao je sredinom juna svoj
prvi sintetički izvještaj o stanju ljudskih prava
u Bosni i Hercegovini pod nazivom „Izvještaj
o stanju ljudskih prava u BiH u 2008. Osnovni
cilj bio je da se prikažu i ocijene postojeća
ustavna i zakonska rješenja u ovoj oblasti.
Sprovedena analiza bila je usmjerena
na utvrđivanje obima u kojem je domaće
zakonodavstvo usaglašeno sa ključnim
međunarodnim i regionalnim standardima
utvrđenim u okviru Evropske konvencije o
ljudskim pravima, te Pakta o građanskim
i političkim pravima i Pakta o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih
nacija. U ovom broju Glasnika prenosimo
osnovne naznake Izvještaja sublimirane u
njegovom uvodnom dijelu.
Ustavna diskriminacija
Analiza zakonskih rješenja koja se
odnose na zaštitu ljudskih prava u Bosni i
Hercegovini je sadržaj prvog dijela Izvještaja
(više od 580 strana) u kojem su analizirane
ustavne odredbe i ključni zakoni koji su od
značaja za uživanje ljudskih prava, ali i poje-
dini prijedlozi i nacrti zakona koji će imati uti-
caj na ovu oblast.
Konstatovano je kako u Bosni i Hercegovi-
ni postoji rascjep između prava proglašenih
u obavezujućim međunarodnim i regional-
nim instrumentima i definiranih u domaćem
ustavnom i zakonskom okviru, i načina na koji
se ona primjenjuju i poštuju u praksi. Ustavom
24 glasnik
Bosne i Hercegovine propisani primat kolek-
tivnih, odnosno prava konstitutivnih naroda
(Bošnjaka, Hrvata i Srba) nad individualnim
pravima, i pored „nadustavnog“ položaja
Evropske konvencije o ljudskim pravima,
u najznačajnijoj mjeri doprinosi negativnoj
ocjeni stanja zaštite ljudskih prava građana i
građanki Bosne i Hercegovine.
U državi koja pretenduje na članstvo u Ev-
ropskoj uniji, njenim građanima i građankama
koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici i pripad-
nice jednog od tri konstitutivna naroda i dalje
su uskraćena određena politička prava, što je
državu Bosnu i Hercegovinu dovelo i pred Ev-
ropski sud za ljudska prava, kojem su diskrim-
inirani građani podnijeli svoje apelacije.
Stanje dodatno usložnjava i administrativ-
no-teritorijalna organizacija države (država, en-
titeti, Brčko Distrikt, kantoni/županije, opštine/
općine) čije neharmonizirano i ponekad
neprecizno zakonodavstvo ostavlja previše
prostora za različita tumačenja pitanja poput
nadležnosti. To izuzetno otežava korištenje
raspoloživih instrumenata za zaštitu ljudskih
prava. Kada se ovome doda nedovoljno raz-
vijena pravna svijest građana i građanki o
ljudskim pravima, nepoznavanje mehanizama
njihove zaštite, te nepovjerenje koje se gaji
prema nadležnim institucijama, postaje jasno
da bosanskohercegovačke vlasti, u periodu
od potpisivanja Daytonskog mirovnog ugo-
vora do danas, nisu iskoristile potencijal koji je
stvoren specifičnim pozicioniranjem odredbi o
ljudskim pravima u pomenutom Daytonskom
sporazumu, kao i Ustavu Bosne i Herce-
govine. To je i osnovni razlog zbog kojeg se
može zaključiti da se Bosna i Hercegovina
nalazi na samom početku izgradnje efikasnog
i funkcionalnog sistema zaštite ljudskih prava,
naglašavaju autori.
Značaj medija
Drugi dio Izvještaja odslikava napor da
se predstavi stvarno stanje u oblasti uži-
vanja ljudskih prava, odnosno njihovog
ograničavanja ili kršenja. Saradnici i sarad-
nice Centra za ljudska prava sistematski su
pratili izabrane pisane medije i izvještaje i
analize međunarodnih domaćih i nevladinih
organizacija. U ovoj oblasti prikupljena je
izuzetno obimna građa iz koje su izdvojene
teme i tekstovi koji nedvosmisleno ukazuju
na ozbiljnost kršenja ljudskih prava, a u nekim
slučajevima predstavljaju i jasnu ilustraciju
kvalitete medijskog izvještavanja o ljudskim
pravima. U ovom dijelu Izvještaja autori, ug-
lavnom, ne daju konačne ocjene, već samo
prenose ono što su mediji ili izvještaji o stanju
ljudskih prava objavili.
Široka oblast ljudskih prava i njihovog
kršenja u Bosni i Hercegovini je sasvim sig-
urno predmet svakodnevnog medijskog
izvještavanja, međutim i ovdje se mora istaći
problem njegovog kvaliteta. U izvještajima
pisanih medija dominiraju teme koje se
odnose na ekonomska i socijalna prava, iza
kojih slijede pravo na pravično suđenje, pravo
na život, prava manjina, politička prava, prava
djece, sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti,
itd. Analizirajući izvještaje o ovim temama teško
je izbjeći zaključak da u domaćim medijima,
uz uvijek prisutne izuzetke, postoji izražena
potreba da se piše u senzacionalističkom stilu
što se, kako se čini, smatra osnovnim putem
do čitatelja. Ovakav pristup u izvještavanju
ne vodi ka punom iskorištavanju značajnog
potencijala koji mediji imaju u oblasti zaštite i
promocije ljudskih prava.
Treći dio je zasnovan na predstavljanju
rezultata istraživanja stanja pravne svijesti
o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini na
uzorku od 1101 ispitanika i ispitanica iz cijele
BiH. Tu se moguće krije i ključni zaključak
Izvještaja o postojanju rascjepa između teorije
i prakse ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
On svoju potvrdu nalazi i u analizi pravne
svijesti građana i građanki o ljudskim pravima.
Naime, analiza ukazuje na opštu činjenicu o
nerazvijenoj i zapostavljenoj svijesti o ljudskim
pravima kod građana i građanki, čiji osnovni
uzrok može biti jaz između formalne svijesti
o zaštićenosti ljudskih prava i stvarnog pov-
jerenja u zaštitu tih prava. Drugim riječima,
iako građani i građanke imaju određena
znanja o ljudskim pravima koja im pripadaju,
preovladava shvatanje da se ljudska prava ne
poštuju što zapravo umanjuje i gotovo potpu-
no ukida potrebu razumijevanja, prihvatanja
i učenja o ljudskim pravima i instrumentima
njihove zaštite, što bi sasvim sigurno vodilo
ka razvijanju svijesti i širenju kulture ljudskih
prava. Ovakvo (ne)razumijevanje stanja ljud-
skih prava u Bosni i Hercegovini je, ocjenjuju
autori, izuzetno opasno, budući da se potko-
pava povjerenje građana u sistem zaštite ljud-
skih prava, te se oni dodatno obeshrabruju u
pokušaju njegovog korištenja.
Neodgovorna vlast
Napominjući, u četvrtom dijelu Izvještaja
kako se može govoriti o velikom broju tema
za koje postoji potreba da se dodatno obrade
i predstave javnosti, odluka Centra za ljud-
ska prava je da se za 2008. godinu izdvoje
dvije posebne (glavne) teme: prva, koja se
bavi ključnim instrumentima zaštite ljudskih
prava i problemima u njihovom funkcioniranju
i djelovanju, i druga, koja za cilj ima doprinijeti
naporima da se procesuiranje ratnih zločina
održi kao jedan od ključnih prioriteta Bosne i
Hercegovine.
Djelovanje političkih i vladinih zvaničnika,
koje je ključni preduvjet za izradu i
sprovođenje efikasnih politika ljudskih prava,
i u 2008. godini, kao i tokom prethodnih go-
dina, uglavnom je bilo određeno zaštitom,
ponekad utemeljenih, a češće u političke
svrhe osmišljenih, takozvanih vitalnih nacio-
nalnih interesa, što se uglavnom dešavalo
nauštrb širokog kataloga stvarnih i uglavnom
neostvarenih prava koja su sastavni dio
savremenog koncepta ljudskih prava. Re-
zultat neodgovornog ponašanja vlasti u
ovoj oblasti ima više dimenzija, a najbolje
se očituje u haotičnom stanju koje vlada u
oblasti institucija koje su nadležne za zaštitu
ljudskih prava.
Kao najizraženiji primjer autori navode
trenutno stanje institucija ombudsmena u
Bosni i Hercegovini koje je uzrokovano prob-
lemima vezanim za ukidanje entitetskih insti-
tucija i njihovo objedinjavanje u državni ured.
Naime, Narodna skupština Republike Srpske
je u više navrata propustila da donese zakon
o prestanku važenja Zakona o ombudsmenu
Republike Srpske zbog zamjerki određenog
broja poslanika koji smatraju da ne postoji
ustavni osnov po kojem se može državnim
zakonom tražiti ukidanje entitetskog om-
budsmena.
S druge strane, iako je u Federaciji BiH
još u julu 2007. godine donijet Zakon o načinu
prestanka funkcioniranja Institucije ombuds-
mena FBiH, on u sebi sadrži određene
odredbe koje se odnose na istovremenost
procesa objedinjavanja, zbog čega se pro-
ces, na način kako ga tumače ombudsmeni
Federacije BiH, obustavlja sve dok i Repub-
lika Srpska ne usvoji spomenuti zakon.
Dakle, u ovom trenutku u Bosni i Her-
cegovini djeluju tri institucije ombudsmena.
Ovu složenu situaciju je dodatno zakomp-
likovao i jedan od tri novoizabrana državna
ombudsmena, koji je u međuvremenu podnio
ostavku, budući da je to uzrokovalo ponovno
pokretanje procedure izbora ombudsmena
koja je u prethodnom slučaju trajala nekih
trideset mjeseci, što je i osnovni razlog zbog
kojeg BiH u toku 2008. godine nije imala
funkcionalan državni ured Ombudsmana.
Izlišno je, kažu autori, napominjati da je
medijsko izvještavanje o ovim procesima u
značajnoj mjeri narušilo povjerenje građana
u pomenute institucije.
Problemi primjene
I Ustavni sud BiH, kao ključni institucio-
nalni faktor zaštite ljudskih prava i sloboda,
suočava se sa poteškoćama u svom djelo-
vanju koje se, na prvom mjestu, odnose na
prilično visok procenat neizvršenih odluka,
što, bez obzira na njihovu pozadinu, pred-
stavlja narušavanje autoriteta institucije i
njene pozicije u pravnom sistemu Bosne i
Hercegovine. Tu je i problem kontinuiranog
povećanja priliva predmeta, pri čemu kapac-
iteti Ustavnog suda ostaju isti, te se postavlja
pitanje što hitnije reforme koja će biti usmjer-
ena na stvaranje uslova za njegov efikasniji
rad. Potpuno očekivano, slabosti institucio-
nalnog okvira ostavljaju dovoljno prostora za
različite oblike kršenja ustavom i zakonima
zaštićenih ljudskih prava.
Ipak, veliki broj oblasti koje su bile pred-
metom analize ovog izvještaja se mogu poh-
valiti visokim nivoom usklađenosti sa evrop-
skim i međunarodnim standardima ljudskih
prava, međutim, u tim slučajevima ponekad
postoji problem kvaliteta primjene zakonskih
odredbi. Na primjer, u oblasti zaštite prava
nacionalnih manjina je utvrđeno da se u
slučaju državnog Zakona o zaštiti pripad-
nika nacionalnih manjina radi o aktu koji ide
u smjeru garantovanja i više prava nego što
U Ustavu BiH nema definicije na-
cionalne manjine. Naime, u preambuli
Ustav BiH definiše Bošnjake, Hrvate
i Srbe kao konstitutivne narode, i „os-
tale”, te generalno „građane BiH”. Pored
problema nejednakosti građana BiH
proistekle iz ove odredbe, javlja se i
problem definicije “ostalih”, obzirom
da nije jasno definisano da li su se pri-
padnici “ostalih” tako izjasnili zato što
pripadaju jednoj od manjina ili zato što
ne žele biti povezani sa jednim od tri
konstitutivna naroda.
-------
UN Konvencija o pravima osoba sa
invaliditetom još uvijek nije potpisana
niti ratifikovana od strane BiH. Kako bi
se osigurala bolja zaštita prava osoba
sa invaliditetom u BiH potrebno je insis-
tirati na ratifikaciji ove Konvencije.
------
Bilo bi poželjno precizirati princip
pretpostavke nevinosti na način da nisu
samo sud i tužitelj dužni poštovati pret-
postavku nevinosti, već da i svi državni
organi, sredstva javnog informisanja,
udruženja građana, javne ličnosti i druga
lica imaju obavezu da svojim javnim iz-
javama ne vrijeđaju prava osumnjičenog
odnosno optuženog, te predvidjeti
sankciju za kršenje ovog principa.
-----
U BiH ne postoji zakon o zabrani
neofašističkih organizacija. Naime, u
toku 2008. godine, javio se niz inici-
jativa za usvajanje ovakvog zakona,
pogotovo zbog činjenice da, kako se
navodi u obrazloženju, „naša zem-
lja mora imati političke volje da se
uhvati u koštac sa problememom
javnog ispoljavanja i širenja fašizma
i diskriminacije, kao i sa činjenicom
da bosanskohercegovačko zakonod-
avstvo ima brojne manjkavosti koje ga
onemogućavaju da se efikasno bori
protiv ovih društveno štetnih pojava.”
Naravno, ovakav zakon bi, barem
pravno, bolje osigurao zaštitu poje-
dinaca i grupa od progona i mržnje, a
pogotovo pripadnike ugroženih skupi-
na, kao što su nacionalne manjine.
Dio „Pregleda izabranih zaključaka
i prijedloga“ iz Izvještaja koji je dostu-
pan na Web strani Centra za ljudska
prava Univerziteta u Sarajevu
www.hrc.unsa.
glasnik
25
 je to predviđeno relevantnim međunarodnim
standardima, pri čemu je ugledno tijelo poput
Venecijanske komisije ozbiljno upozorilo i
na moguće probleme u implementaciji ovih
pozitivnih odredbi. Ovaj problem postaje
očigledan ukoliko se u obzir uzme oblast
ostvarivanja prava na učešće u javnom i
političkom životu.
Budući da nacionalne manjine spadaju u
ustavnu kategoriju „ostalih“, što se odražava
i na njihovu poziciju u izbornoj legislativi,
može se s pravom govoriti da nacionalne
manjine ne uživaju ista prava poput građana
i građanki koji se izjašnjavaju kao pripadnici
i pripadnice jednog od tri konstitutivna nar-
oda. Postoje i situacije, naročito u kategoriji
ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, kada
se pozitivne zakonske odredbe ne primjen-
juju što se pravda teškom ekonomskom situ-
acijom, odnosno nedostatkom finansijskih
sredstava.
Ponuda i potražnja
Trenutno stanje ljudskih prava i njihova
budućnost u Bosni i Hercegovini se možda
najbolje može predstaviti kroz posuđeni
ekonomski koncept ponude i potražnje.
Naime, ako pretpostavimo, navode autori, da
je adekvatan i efikasan sistem zaštite ljud-
skih prava u ovom slučaju predmet ponude i
potražnje, onda se može reći da država Bos-
na i Hercegovina kao ključni ponuđač ne nudi
svojim građanima adekvatnu zaštitu ljudskih
prava, što se može prvenstveno objasniti ni-
skom „cijenom“ ljudskih prava.
Drugim riječima, ljudska prava nemaju
vrijednost koja bi im podigla cijenu i primorala
državu da poveća njihovu ponudu. Takođe,
država Bosna i Hercegovina, odnosno polit-
ičke snage koje je trenutno vode i tumače
njene interese, vjerovatno smatraju da niska
ponuda ljudskih prava ne košta niti državu,
niti njih kao nosioce političke moći, te stoga i
nema poticaja da se krivulja ponude podigne.
S druge strane, već pomenuti faktor cijene,
odnosno niske vrijednosti ljudskih prava,
utiče i na njihovu potražnju kod građana.
Dakle, ukoliko građani nisu uvjereni u vri-
jednost ljudskih prava neće ih ni potraživati,
što dovodi do situacije u kojoj se Bosna i Her-
cegovina danas nalazi: bez potražnje ljudskih
prava, nema ni njihove ponude!
Ovaj zaključak potvrđuju i neki rezultati
ispitivanja svijesti građana o ljudskim pravima
gdje je, i pored činjenice da od 81,3 % građana
koji smatraju da samo djelimično (72,6 %) ili
nikako (8,7 %) ne uspijevaju da ostvare svoja
ljudska prava, tek njih 12,7 %, od ukupnog
26 glasnik
broja ispitanih, izjavilo da se nekome obratilo
radi zaštite svojih ljudskih prava, dok 87, 3
% građana uopšte nije potražilo neku vrstu
zaštite, pomoći ili savjeta.
Stoga se, pišu autori, i nameće zaključak
da budućnost ljudskih prava, odnosno una-
pređenje postojećeg sistema njihove zaštite,
zavisi od djelovanja na činitelje potražnje, pri
čemu se prvenstveno misli na vrijednosti i
shvatanja svih interesnih grupa i pojedinaca
i pojedinki, uključujući i međunarodnu zajed-
nicu u BiH, ali i regionalne i međunarodne
organizacije izvan BiH, koji zapravo čine
„potrošače“, odnosno potencijalne potražitelje
ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Ukoliko se sve gore navedeno ima u vidu
više je nego očigledno da do unapređenja
sistema zaštite ljudskih prava može doći
samo putem sveobuhvatnog strateškog
djelovanja iza kojeg će stajati barem mini-
mum političke volje, potrebna znanja i
vještine svih uključenih i zainteresovanih ak-
tera, te adekvatna finansijska sredstva koja
će pratiti unaprijed dogovorene aktivnosti. U
osmišljavanju ovih napora treba u obzir uzeti
i nedavno objavljene preporuke Thomasa
Hammarberga, komesara za ljudska prava
Vijeća Evrope, čiji je stav da se u metode rada
na ovom polju ubrajaju temeljna istraživanja,
državni akcioni planovi u oblasti ljudskih
prava, mainstreaming, pristup zasnovan na
pravima i indikatori ljudskih prava, odnosno
različite kombinacije svih pomenutih metoda.
U ovom kontekstu, može se reći da je izrada
ovog izvještaja u skladu sa Preporukama, te
predstavlja doprinos akademske zajednice
temeljnim istraživanjima koja su osnov za
bilo kakav sistematski rad u oblasti ljudskih
prava.
Bez obzira na činjenicu što je Bosna i
Hercegovina, od potpisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma do danas, putem
mnogobrojnih domaćih i međunarodnih, ug-
lavnom, nevladinih organizacija bila svojevrs-
ni poligon za izvođenje različitih programa i
projekata namijenjenih edukaciji i podizanju
svijesti o ljudskim pravima, ovi napori i insis-
tiranje na njihovom kontinuitetu i dalje ostaju
ključni preduslov izgradnje efikasnog i efekt-
nog sistema zaštite ljudskih prava u Bosni i
Hercegovini.
Strategija kao preduslov
Međutim, bitno je istaknuti da bi napori
usmjereni u obrazovanje i podizanje svijesti o
ljudskim pravima mogli biti iskorišteni u svom
punom kapacitetu, neophodno je da oni budu
u najvećoj mogućoj mjeri usklađeni dio jedne
šire strategije jačanja sistema zaštite ljudskih
prava u Bosni i Hercegovini.
Strategija, uz puno uvažavanje činjenice
da je i to koncept koji je domaća politička i
upravna praksa značajno obezvrijedila u
očima građana i građanki, je ipak neophodan
instrument koji će, uz temeljna istraživanja,
stvoriti uslove za sistematski rad u oblasti
ljudskih prava.
U prvim rečenicama spomenut je veliki
jaz između teorije i prakse što i jeste ključni
problem ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
U završnom paragrafu Uvoda autori navode
kako je potrebno osvrnuti se na mogući mod-
el za prevazilaženje ovog problema, što je,
prema Centru za ljudska prava Univerziteta
u Sarajevu, a i u skladu sa pomenutim Pre-
porukama komesara za ljudska prava Vijeća
Evrope, kontinuirana edukacija o ljudskim
pravima i podizanje svijesti, ali isključivo
pod uslovom da se ovi napori realizuju u
okviru jedne šire strategije koja će se baviti
jačanjem sistema zaštite ljudskih prava u cje-
lini, odnosno rješavanjem svih pojedinačnih
problema i prepreka uočenih, između osta-
log, i u ovom izvještaju.
S.H.
NEZAKONITI
OTKAZI,
NAMJEŠTENI
KONKURSI
Najčešća obraćanja građana i
građanki vezana su za povrede
prava iz radno-pravnog statusa.
U odnosu na prethodni izvještajni
period broj prijava po ovom
osnovu je uvećan za 100%
Tokom protekle godine Pravna služba HK
BiH radila je ukupno na 4759 predmeta od
kojih je iz prethodnog perioda prenesen 3.931,
a 828 je novih. Istovremeno, putem telefona,
e-maila i neposrednim kontaktom 6.456
građana i građanki dobilo je savjete i upute za
ostavarivanje uskraćenih im prava.
U cilju otklanjanja povreda prava iz Službe
je na različite adrese upućeno 560 preporuka,
zapažanja, mišljenja i urgencija. Uspješno je
okončano i arhivirano 750 predmeta.
Pravnice Helsinškog komiteta su izvršile 252
monitoringa pred organima uprave i sudovima
Federacije BiH i Republike Srpske (Sarajevo,
Bugojno, Olovo, Travnik, Mostar, Goražde, Ban-
ja Luka, Sokolac, Trebinje i Vlasenica).
Iznimno, u dva slučaja, Pravna služba je
tokom 2008. obavila zastupanje pred sudo-
vima i to u predmetu Nevladine organizacije
„Milićanka“ – Milići, Republika Srpska, koja je
bila tužena strana od tužitelja Rudnik „Boksit“
Milići. Predmet je okončan pozitivnom odlu-
kom prvostepenog suda u korist nevladine
organizacije. U predmetu V.M. koji se vodi
pred Općinskim sudom u Sarajevu, a radi
poništenja nezakonite odluke o prestanku rad-
nog odnosa.
U dva slučaja urađene su apelacije pred
Ustavnim sudom BiH i pisanju, takođe u dva
slučaja, tužbi pred Općinskim sudom u Sara-
jevu, odnosno Kantonalnim sudom u Mostaru,
po kojima su donesene pozitivne odluke.
Sve vrijeme Služba je bila aktivna i u pro-
cesu javnih rasprava oko zakona koji se tiču
NEDOPUSTIVA OBJAVA IMENA
Tokom rada Pravna služba zapaža da mediji u velikom broju slučajeva objavljuju puna imena
i prezimena lica protiv kojih su podnesene prijave kod policije, a zbog sumnje da su učinili neko
krivično djelo utvrđeno zakonima. Svojim preporukama Služba je sugerisala nadležnim u policijskim
službama da istraže okolnosti pod kojima dolazi do objavljivanja ličnih podataka prijavljenih jer je
to suprotno zakonu, sve dok eventualna optužnica protiv prijavljenog/e ne bude potvrđena. Upozo-
ravano je da javno objavljivanje ličnih podataka može dovesti do pričinjavanja nematerijalne štete
prema onima čije slučajeve vodi policija, do narušavanja zdravstvenog stanja njih i njihovih bližnjih,
sve do tragičnih posljedica.
pružanja besplatne pravne pomoći, lobiranja obavljenog monitoringa pred sudovima uka-
za donošenje Antidiskriminacijskog zakona zuje da sudovi ne poštuju zakonske rokove,
BiH kao i izmjena i dopuna Zakona o otkupu kako u zakazivanju rasprava, tako i u žalbenim
stanova Federacije BiH, izradi brošure koja postupcima i u postupcima donošenja mjera
se odnosila na „Prava treće generacije“ i osiguranja, što se najčešće pravda velikim
dr. U više navrata Pravna služba je na molbu brojem predmeta. To se posebno može
različitih institucija, udruženja, i organa službi konstatovati u postupcima koji se vode za
davala mišljenja i zapažanja u vezi tumačenja smetanje posjeda, radnih odnosa, aliment-
i primjene nekih zakona i učestvovala u de- acija, izdržavanja, povrat imovine-stanova,
batama i raspravama povodom određenih naknade štete. Povrede prava na pristup sudu
pitanja za koja su postojale nejasnoće i dileme su zapažene i u situacijama donesenih za-
u njihovoj primjeni. kona kojima se onemogućava izvršenje pra-
Rezultati monitoringa vosudnih sudskih odluka.
Najčešće pritužbe građana i građanki, ve- Preporuke date ispred HK BiH u ovim
zane za rad sudova, odnose se na povredu predmetima, u cilju zaštite prava podnositelja,
prava na efikasnu sudsku zaštitu, povredu prijave imale su uticaja, procentualno 68% u
prava na pravičnu raspravu u razumnom roku odnosu na njihov broj. Sud je preporuke uvažio
i jednaku mogućnost pristupa sudu. Analiza i povratno obavijestio Pravnu službu.
glasnik
27
 SERIJA UGOVORA
Kada su u pitanju kršenja prava iz oblas-
ti radnog odnosa često se radi o odlukama
poslodavaca kojim se uposlenicima nudi ot-
kaz o radu sa ponudom novog izmjenjenog
ugovora o radu.
Iako je poslodavac dužan dokazati
postojanje zakonom predviđenog oprav-
danog razloga i u slučaju kada otkazuje
ugovor o radu i istovremeno nudi novi ugo-
vor s izmjenjnim sadržajem, u praksi se to
rijetko dešava. Otkazi sa ponudom novog
izmjenjenog ugovora o radu u pravilu su
bez obrazloženja, odnosno bez navedenog
opravdanog razloga.
Tako je npr. tražiteljica zaštite prava H.H.,
uposlinica u JU „Služba zapošljavanja Kantona
Srajevo“, u svojoj prijavi o kršenju prava istakla
da se za svoj rad i pomoć nezaposlenim licima
koja im u smislu zakona pripadaju, kažanjava
od strane poslodavca, na način, da je on
učestalo raspoređuje na druge poslove i za-
datake. Navode je i dokumentovala. Uvidom
u priloženu dokumentaciju Pravna služba HK
BiH je konstatovala da je nakon prvog ugovora
o radu 2003. godine, 14.11.2005. usljedilo
novi, a do 31.01.2007. ukupno sedam otkaza
sa ponudom izmjenjih ugovora o radu. Drugim
riječima isto toliko puta je raspoređivana na
druge poslove i zadatke.
Da je H.H sve svoje poslove i zadatke
obavljala stručno, ažurno i odgovorno pot-
krijepila je dokazima da je nagrađivana po
osnovu rada. Nadalje, Pravna služba je
konstatovala da je posljednja odluka direk-
tora od 31.1.2007. donesena bez saglas-
nosti Vijeća uposlenika. Ispred HK BiH u cilju
zaštite prava H.H. sačinjena je preporuka da
se preispitaju odluke, njihova opravdanost
u odnosu na broj donesenih, posebno Izmi-
jenjenog ugovora o radu od 31.01.2007. do-
nesenog bez saglasnosti Vijeća uposlenika.
Usljedilo je pokretanje radnog spora
pred sudom, a pravnica HK BiH je u
svojstvu monitora propratila ovaj slučaj,
pristupajući svim održanim ročištima. Da
je stajalište HK BiH dato u preporuci bilo
ispravno, odnosno da je odluka bila neza-
konita, potvrdio je Općinski sud u Sarajevu
Presudom broj: 66 0 P 045844 07 P dana
3.10.2008. a u kojoj je navedena i uvažena
i preporuka HK BiH upućena poslodavcu,
prilikom odlučivanja suda. Ugovor o radu od
dana 31. 01. 2007. je poništen, poslodavcu-
tuženom je naloženo da H.H-tužiteljici uruči
ugovor o radu po kojem će je rasporediti na
poslove koje je obavljala prije donošenja na-
vedenog ugovora.
28 glasnik
TRNOVIT PUT DO PENZIJE
Značajan broj prijava odnosi se na postupke priznavanja prava na penziju, zbog vraćanja pred-
meta dva i više puta na ponovni postupak. Praksa je identična u oba entiteta.
Pravo na starosnu penziju, naprimjer, Č.E. iz Zenice je ostvario Rješenjem od 20.01.2004.
Nazadovaljan visinom penzije crpio je pravne lijekove izjavljujući žalbe na I. i II. stepeno rješenje
uključujući i pokretanje upravnog spora tužbom pred kantonalnim sudom. Ukazivao je na povrede
Zakona PIO na njegovu štetu. Kantonalni sud je u dvije donesene presude uvažio tužbe i poništio
prethodna rješenja te predmet vratio na ponovni postupak.
U obrazloženju je konstatovano da su Rješenje Kantonalne administrativne službe u Zenici i
Rješenje Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar nezakoniti, da je povrijeđen Zakon PIO, odnosno član
143. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, koji propisuje da će se postupak za ostvarivanje
prava, pokrenut po zahtjevu prije stupanja na snagu ovoga zakona okončati prema odredbama
zakona koje su povoljnije za podnositelja. Članom 103. istog zakona propisano je da se prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospjevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje
penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjnja uvjeta, a ako je zahtjev
podnijet po isteku roka od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Iako je donosilac
prvostepenog rješenja u ponovnom upravnom postupku bio dužan da donese na Zakonu zasnovano
rješenje u skladu sa uputama iz navedenih presuda, desilo se da se oglušio i ponovo donosi rješenje
identično onome koje je Sud već poništio. Ponovo je, dakle treći put, tražitelj zaštite prava pokrenuo
tužbom upravni spor pred Kantonalnim sudom, tražeći da ovaj put Sud odluči o njegovoj penziji i
predmet ne vraća na ponovni postupak.
Sve vrijeme Pravna služba HK BiH je na ovom predmetu radila u kontinuitetu, upućine su brojne
preporuke prema nadležnim organima i sudovima ukazujući na kršenja prava.
Obavezu da predmete rade po re- efikasan. Rješenja o izvršenju se ne izvršavaju
dosljedu prijema i pod istim uslovima za po utvrđenoj hronologiji. Sporost izvršnog
sve, sudovi često ne poštuju. Iako se na taj postupka čini pravni ustupak dužniku da
način krši ugled, čast i dostojanstvo stranaka raspoloživu imovinu otuđi i na taj način izvršni
u postupku. Nije zabilježen ni jedan slučaj postupak učini bespredmetnim i dovede do
pokretanja postupka zbog kršenja ovog bit- njegove obustave.
nog prava. Posebno brinu odluke sudova Prijave na rad tužilaštava u predmetima
koje su u potpuno identičnim situacijama koji se vode kod Pravne službe uglavnom
različite. Pravna služba procjenjuje da je su vezane za nepokretanje istraga, ili dugo
to i rezultat neobjavljivanja sudske prakse. trajanje istraga u predmetima, kao i za ishod
Objavljena sudska praksa sigurno bi po- krivičnog djela.
mogla građanima kod donošenja odluke da Tužilačke odluke o nesprovođenju is-
li podnositi tužbe koje nemaju svoju pravnu traga uveliko stvaraju nepovjerenje u rad
opravdanost, ili bi uticala na odustajanje od tužilaca. Postojeća zakonska rješenja ne
već podnesene tužbe. ostavljaju mogućnost eksterne provjere
Nepovjerenje građana tužilačke odluke o nepokretanju istrage za
Neizvršavanje dijela sudskih odluka je eventualno učinjeni propust u pokretanju i/
takođe pojava koja je evidentna u Bosni i ili vođenju krivičnog postupka. U slučajevima
Hercegovini. Podnesene prijave nosilaca gdje je obaveza glavnog tužioca da obavijesti
presuda zbog njihovog neizvršavanja, a pro- javnost o preduzetim radnjama u procesu
tiv vlada oba entiteta i odgovornih osoba kod koji se vodi pred tužilaštvom i za koji javnost
sudova se uopće ne razmatraju. Rad sudova treba da zna, takva obaveza se izbjegava.
u izvršnom postupku takođe nije dovoljno I analiza monitoringa pred organima up-

rave ukazuje na kršenje prava na pravičan
postupak i razuman rok u kojem bi se zahtjevi
razmatrali.
Upravni postupci u kojima se rješava naj-
veći broj prava, obaveza, ili pravnih interesa
građana i građanki, pravnih osoba, ili drugih
stranaka se u značajnom broju vode su-
protno zakonu, bez primjene obaveznih za-
konskih načela, što je za posljedicu imalo ne
samo dugotrajnost postupka, već i donošenje
nezakonitih odluka koje su kasnije bile pred-
met sudskog preispitivanja. Zapaženo je da
kantonalni i okružni sudovi u pokrenutim
upravnim sporovima često nisu meritorno
rješavali, već su upravnim organima vraćali
predmete na ponovne postupke. U nekim
slučajevima i više puta.
Nije rijedak slučaj da podnositelji prijava
odustaju od vođenja postupaka, ne samo
zbog gubljenja povjerenja u rad organa uprave
i sudova već i zbog nedostatka finansijskih
sredstava za plaćanje advokata u vođenju
dugotrajnih postupaka. Analize pokazuju da ni
upravne inspekcije u velikom broju slučajeva
nisu bile djelotvorne.
Struktura povreda
Najčešća obraćanja građana i građanki
Pravnoj službi HK BiH bila su u vezi povreda
prava iz radno-pravnog statusa. U odnosu
na prethodnu godinu broj prijava po ovom
osnovu je uvećan za 100/%. Zaposlenici ne
primaju plaće više mjeseci, ne uplaćuju im se
doprinosi PIO/MIO, radno vrijeme im je duže
od osam časova, uskraćuju im se topli obrok,
karte za prevoz i godišnji odmor, poslodavci
donose otkaze ugovora o radu suprotno rele-
vantnom zakonodavstvu. Otkazi se daju čak i
trudnicama. Kod zapošljavanja je prisutna dis-
kriminacija, konkursi su prilagođeni onima koji
su unaprijed određeni da budu primljeni. Pravo
povratka na posao ili ostvarenja tog prava po
članu 143. i članu 152 Zakona o radu oba en-
titeta uskaraćeno je ogromnom broju lica. Dio
podnesenih prijava su i zahtjevi žena-majki za
zaštitu prava propisanih konvaencijama i Za-
o ekonomskim, kulturnim i socijallnim pravima
i Evropskom socijalnom poveljom su zane-
marena, iako je obaveza države da putem
svoga zakonodavstva garantuje mogućnost
ostvarivanja ovih prava, posebno ugroženih
kategorija stanovništva, odnosno nezapos-
lenim i materijalno neobezbjeđenim licima,
licima nesposobnim za rad, djeci te osobama
konom o radu FBiH, Zakona o radu RS-a, a u trećem dobu života bez porodičnog staran-
odnose se na isplatu porodiljskih naknada. ja. Mnogi iz kategorije pobrojanih ostvaruju
Pravna služba je zapazila da se u pojed- samo jednom godišnje materijalnu pomoć u
inim državnim ministarstvima raspored zapos- iznosu koji ni u kom slučaju ne može zado-
lenika na druga radna mjesta vrši po osnovu voljiti osnovne potrebe.
htijenja ministara, a ne po osnovu zakona. Sveprisutna diskriminacija
Kada su u pitanju povratnici posebno brine Zabrinjavajući broj je i prijava beskućnika
i činjenica da su se Pravnoj službi obraćali i ili onih koji žive u tuđim devastiranim kućama,
oni čiji zahtjevi za vraćanje imovine-stanova spavaju po podrumima ili jednostavno tamo
nisu riješeni ni nakon više od deset godina. gdje se zateknu. Niko od njih nema bilo kakav
Prava ove kategorije stanovništva kršena su oblik zdravstvene zaštite. Prepušteni su sami
i kod dodjele donacija za saniranje stambenih sebi jer nadležna ministarstva im ne poklan-
objekata, uživanja prava iz domena zdravst- jaju potrebnu pažnju.
venog i socijalnog osiguranja. Veliki broj prijava odnosi se i na kršenja
Socijalna prava ne samo povratnika već prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja,
i ostalih građana i građanki, a koja su garan- socijalne i zdravstvene zaštite, potom pristupa
tovana Ustavom BiH, Međunarodnim paktom informacijama, povrata imovine, otkupa stano-
DISKRIMINIRAJU]I POLOŽAJ PORODILJA
Dio podnesenih prijava HK BiH su zahtjevi žena-majki za zaštitu prava propisanih
međunarodnim konvancijama, Zakonom o radu FBiH i Zakonom o radu RS-a, a odnose se na
isplatu porodiljskih naknada.
Pravo na posebnu zaštitu majke prije i poslije poroda predviđeno je Međunarodnim pak-
tom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) . Član 2.2. pakta glasi: „ Države,
stranke ovog pakta, obavezuju se da će garantovati da se prava proglašena u ovom paktu vrše
bez diskriminacije u bilo kom obliku, na osnovu rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili
drugog mišljenja, nacionalnog i socijalnog poretka, imovine, roda ili bilo koje druge okolnosti...“,
a Član 10. istog dokumenta propisuje da država 1. „Treba pružiti najveću moguću zaštitu i
pomoć porodici koja je osnovna i prirodna društvena jedinica, posebno za njeno osnivanje i dok
je odgovorna za izdržavanje i odgoj djece koja su joj na brizi. 2. Treba pružiti posebnu zaštitu
majkama kroz razumno vrijeme prije i poslije poroda djeteta. Za to vrijeme treba majkama koje
rade obezbjediti plaćeno odsustvo sa odgovarajućim povlasticama socijalnog osiguranja.“
Kako to izgleda u bh praksi vidljivo je iz prijava. Npr. u Federaciji pravo na naknadu utvrđeno
je članom 62. Zakona o radu, a sredstva za finansiranje naknade plaće za vrijeme korištenja
porodiljskog odsustva uređuje se odlukama kantonalnih vlada. Otuda situacija da je u deset
kantona različito utvrđen procenat naknade i on se kreće od 60% do 90% od prosječne plate.
Naknade se isplaćuju 12 mjeseci. Sve to uz uslov - da u budžetu ima sredstava. Isplata razlike
iznosa do pune plate zakonski nije obaveza poslodavca. To je njegova dobra volja. Tako na
djelu imamo diskriminaciju u zavisnosti od toga u kojem kantonu majka porodilja živi.
Pravna služba posebno ističe diskriminirajući položaj žena-majki zaposlenih u privatnom
sektoru, najčešće u trgovini i ugostiteljstvu. Kod njih je izražen strah da će izgubiti posao
ukoliko koriste porodiljsko odsustvo u zakonom predviđenom trajanju. Najčešće se dešava da
one već nakon tri mjeseca prekidaju porodiljsko odsustvo ne samo zbog straha da bi mogle
izgubiti radno mjesto nego i zbog minimalne naknade koja im ne omogućava egzistencijalnu
stabilnost.
glasnik
29
 Zakon o upravnom postupku

POVRŠNO TUMA^ENJE
Postupanje prema podnescima sa formalnim nedostacima
P
va, prava djece, nasilja i nasilja u porodici,
seksualnog uznemiravanja, „mobinga“, prava
boraca, prava invalida, prava djece, prava os-
oba u trećem dobu života, prava pritvorenika i
prava romske populacije.
Tokom 2008. godine Pravna služba je ra-
dila i na zaštiti od diskriminacije koja se činila
od strane poslodavaca prema zaposlenicima.
Državni zakon o radu i Zakon o radu FiH ne
propisuje zaštitu od „mobinga“, niti je Bosna i
Hercegovina još donijela Antidiskriminacijski
zakon kojim bi se obezbjeđivala zaštita od
svih vidova diskriminacije.
Jedan broj prijava u izvještajnom periodu
se odnosio i na prava žena nad kojima je “Obračala sam se Dječijem domu „Bjelave“ čega je u suprotnosti sa članom 59.stav 2. Za-
vršeno nasilje od strane njihovih supružnika. u par navrata gdje sam se informisala o malol- kona o upravnom postupku“
Branka INIĆ i Božana KORDIĆ, jetnom S.J., pa mi je socijalna radnica predložila Po mišljenju pravnice Helsinškog komiteta
pravnice HK BiH da mogu putem Vaše službe dobiti dozvolu za ta konstatacija je u potpunoj suprotnosti sa
susrete sa djetetom. Ovim putem Vas molim da navedenim Zakonom koji svojim odredbama u
UZNEMIRAVANJA I mi odobrite susrete u bilo kom vremenskom pe-
riodu. Željela sam i ranije da se obratim Vašoj
potpunosti zaštićuje stranke u postupcima koji
one vode, odnosno strankama omogućava
PREŠU]IVANJA službi za udovoljavanje ovog zahtjeva, međutim
mislila sam da se trebam obratiti Dječijem domu
potpunu pravna pomoć koju obezbjeđuje or-
gan, ukoliko su stranke pravno neuke.
U odnosu na prijave koje se tiču sek-
„Bjelave“ s obzirom da je dijete u tom domu „U pravilnom tumačenju odredabe nave-
sualnog uznemiravanja, Pravna služba
smješteno. Mislim da nema bilo kog razloga da denog člana Zakona, na koji se Služba pozi-
je zapazila da je u slučajevima lica
se mom zahtjevu ne udovolji”, dio je sadržaja va u obavijesti, jasno stoji da se pravilnost
koja su vršila uznemiravanja, a nalaze
pisma (zahtjeva) koje je A.H. iz Pazarića uputila punomoći ispituje po službenoj dužnosti, a
se na važnim pozicijama (npr. direktori
25. 03. 2009. godine JU „Kantonalni centar za nedostaci pismene punomoći se ukljanjaju
škola), uobičajeno izbjegavanje vođenja
socijalni rad“ u Sarajevu. shodno odredbi člana 67. istog Zakona, koji
postupaka po službenoj dužnosti.. Ove
Ubrzo je na adresu A.H. stigla obavijest precizira da ukoliko podnesak sadrži koji
slučajeve su i ministri nauke i obrazo-
Kantonalnog centra u kojem se, između os- formalni nedostatak koji bi sprečavao postu-
vanja zanemarivali, prećutno prelazili
talog, navodi da „zahtjev nije potpun tj. da panje po podnesku, tj. nerazumljiv je ili nep-
preko njih.
nije svojeručno potpisan od strane Vas (pod- otpun, ne može se samo zbog toga odbaciti.
Slučaj seksualnog uznemiravanja,
nositeljice op. a.) kao podnosioca, a što je u Stoga Komitet iskazuje svoju zabrinu-
kojeg je Pravnoj službi prijavila stu-
suprotnosti sa članom 59. stav 2 Zakona o tost zbog pogrešnog informisanja stranki,
dentkinja Pravnog fakulteta u Sarajevu
upravnom postupku F BiH“. pogrešnog tumačenja Zakona, i njegovog
- Odjeljenje Zenica, kao žrtva te diskrimi-
A.H. se po primitku obavijesti obratila kršenja, jer podneseni zahtjev ako nije pot-
nacije, a protiv profesora ovog fakulteta
Pravnoj službi Helsinškog komiteta i podnije- pisan ne može se podvoditi pod navedenu
imao je i javni karakter, a okončan je
la prijavu kojom je pokrenula pitanje diskrimi- odredbu Zakona, jer nema nikakve veze sa
pred Disciplinskom komisijom (Pravna
nacije u uživanju prava iz člana 6. stav 1. punomoći, koje uopće nije ni bilo“, dio je
služba je vršila monitoring u disciplin-
Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sadržaja Mišljenja HK BiH upućenog Kan-
skom postupku), donošenjem odluke o
osnovnih sloboda. tonalnom centru za socijalni rad 23.04.1009.
odgovornosti profesora za povredu radne
Nakon obavljenog razgovora sa A.H. i uvi- Radi otklanjanja kršenja prava Komitet je
discipline sa mjerom „opomena“!
da u priloženu dokumentaciju Komitet je Centru preporučio da se podneseni zahtjev A.H. raz-
Dekan Pravnog fakulteta je duži
uputio dopis sa svojim mišljenjem, uz napomenu motri i donese odluka u skladu sa Zakonom.
vremenski period izbjegavao dostaviti
da Pravna služba HK predmet nije razmatrala u „To znači da, ako Služba cijeni da nije
Odluku Disciplinske komisije i Služba je
smislu donošenja odluke več u smislu analize nadležna za davanje odobrenja na osnovu
javni dokument uspjela dobiti tek nakon
dijela sadržaja obavijesti koju je Centar uputio kojeg bi imenovana ostvarila kontakte sa
što je pokrenula žalbeni postupak zbog
A.H. kao neku vrstu odgovora na njen zahtjev. mldb. S.J., donesena bi odluka morala posje-
nepoštivanja Zakona o slobodnom prisu-
U obavijesti Centra od 05.04.2009. godine na- dovati tu činjenicu sa obrazloženjem i djelot-
pu informacijama kod Ombudsmana
vedeno je naime „da podneseni zahtjev A. H. vornim pravnim lijekom koji bi omogućavao
FBiH.
nije potpun tj, da nije svojeručno potpisan, radi istoj, kao stranci, njegovo korištenje u smislu

30 glasnik
 Pristup zdravstvenoj zaštiti

DVOJNO PRAVA STRANACA SA

DRŽAVLJANSTVO
Bosna i Hercegovina je zbog neriješenog
pitanja dvojnog državljanstva, od završetka
PRIVREMENIM BORAVKOM
rata pa do danas, ostala bez gotovo 46.000
svojih građana. Oni su se zbog prihvatanja
nekog drugog državljanstva morali odreći
bosanskohercegovačkog. Najviše ih je to
učinilo zbog sticanja državljanstva Njema-
čke, Austrije, Danske, Luksemburga, Holan-
dije i Slovenije. Mnogi Bosanci i Hercegovci
nerado se odriču državljanstva, ali su na to
primorani zbog posla i nemogućnosti puto-
vanja sa bh. pasošem.
BiH ima rok za potpisivanje ugovora
o dvojnom državljanstvu do 2013. godine.
Aktivnosti na tom planu su zanemarljive.
Do sada je takav ugovor zaključen samo sa
Srbijom i Švedskom, dok je sa Hrvatskom i
Crnom Gorom postupak zaključivanja u toku.
Procjene govore da oko 1.400.000 bh.
građana živi u inostranstvu u zemljama
od kojih većina ne želi potpisati ugovor o
dvojnom državljanstvu. Zbog toga bi Bosna
i Hercegovina u narednom periodu mogla
ostati bez trećine svojih državljana koji se
nalaze van njenih granica.
Zakonski rok za odricanje od držav-
ljanstva BiH je dva mjeseca, te se u tom pe-
riodu svi zahtjevi uspješno rješavaju. Pored
podugačkog spiska dokumenata potrebnih
za odricanje od državljanstva BiH, podnosi-
lac takvog zahtjeva koji stiče državljanstvo
jedne od država bivše SFRJ mora, na ime
troškova administrativne takse, uplatiti 200
maraka. Oni koji stiču državljanstvo drugih
država za ovu namjenu moraju priložiti up-
latnicu od 800 maraka.
U postupku odricanja od državljanstva
BiH za maloljetnike, pored izjave o odri-
canju, potrebna je i izjava o saglasnosti oba
roditelja. Ako su djeca starija od 14 godina,
potrebna je i njihova izjava o saglasnosti za Faksimil Rješenja o privremenom boravku
odricanjem od državljanstva BiH.
D.M. Podnositeljica prijave, Gjilizare Abazi, aktom, mišljenja je podnositeljica, neopravdano
državljanka Makedonije, sa validnim rješenjem joj se uskraćuju njena prava.
člana 13. Evropske konvencije o zaštiti ljud- o privremenom boravku u Bosni i Hercegovini, Nakon pažljivo izvršenog uvida u prijavu
skih prava i osnovnih sloboda“, rečeno je u obratila se Pravnoj službi Helsinškog komiteta i i priložene dokaze uz prijavu, Pravna služba
preporuci Pravne službe. zatražila zaštitu svojih prava u pristupu zdravst- Komiteta je konstatovala sljedeče činjenice
venoj zaštiti. s kojim je, u dopisu, upoznala i rukovodioca
Kantonalni centar za socijalni rad je, uz
Dana 21. 05. 2009. godine podnositeljica nadležne poslovnice Knatonalnog zavoda:
zahvalnost za saradnju, na adresu Pravne
prijave istakla je Zavodu zdravstvenog osiguran- - Uvidom u Prijavu obaveznog zdravstvenog
službe 06.05.2009. uputio pismo u kojem
ja Kantona Sarajevo prijavu (zahtjev) za prizna- osiguranja od 12.04.2001. godine podnositeljica
obavještava da je „na osnovu Preporuke vanje prava na osiguranje stranog državljanina, prijave je po osnovu radnog odnosa njenog su-
HK donesen Zaključak u kojem je stranci odnosno prava na zdravstvenu zaštitu. Umjesto pruga Abazi Ziljbeara, inače državljanina BiH, os-
omogućena upotreba djelotvornog pravnog da se o njenom zahtjevu odluči na način kako tvarila pravo na zdravstveno osiguranje. (dokaz:
lijeka, odnosno podnošenje žalbe drugoste- je to uređeno Zakonom o upravnom postupku, kopija navedene prijave)
penom organu nadležnom za rješavanje“. na njenu adresu stigla je obavijest Zavoda. Tim - Uvidom u Rješenje Ministarstva sigurnosti

glasnik
31
 – Službe za odnose sa strancima od 19.01.2009.
godine podnositeljici prijave je produžen privre-
meni boravak u BiH. Produženje je odobreno
za period od 06.01.2009. do 5.01.2010. (dokaz:
kopija navedenog rješenja). Iz obrazloženja
navedenog rješenja, na osnovu utvrđenog
činjeničnog stanja, u smislu člana 53. Zakona
o kretanju i boravku stranaca i azilu (Službeni
glasnik BiH 36/08), u daljem tekstu: Zakon,
organ je ocijenio da su ispunjeni uvjeti za
produženje privremenog boravka.
Nakon konstatacije da Član 57. Stav 1.
tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca
i azilu reguliše da državljanin BiH, odnosno
stranac sa odobrenim boravkom ima osigu-
rano pravo na zdravstveno osiguranje za sebe
i članove svoje porodice, a tragom navedenih
činjenica, Pravna služba je ocijenila da je pri-
java osnovana. Više je razloga za ovakvu
ocjenu. U Pravnoj službi HK BiH navode:
- Podnositeljici prijave je u smislu Zakona
nadležni organ, a to je Ministarstvo sigurnosti
BiH - Služba za poslove sa strancima, uz pre-
thodno ispunjene sve uvjete, odobrio privre-
meni boravak.(uvid u Rješenje)
- Podnositeljica prijave ne ulazi u BiH kao
stranac, već ovdje legalno boravi kao stranac, a na
osnovu rješenja nadležne službe. (uvid u Rješenje)
- Obavještenje Zavoda zdravstvenog osig-
uranja Kantona Sarajevo, odnosno nadležne
poslovnice, u kojem se poziva na zakonske
odredbe tako što se navodi član 34. stav 4. Za-
kona - sadržaj pozivnog pisma, zatim član 57.
obavezu stranca da traži dozvolu privremenog
boravka, Pravna služba cijeni neutemeljenim
iz razloga što je o tome već rješeno i to nije u
nadležnosti Zavoda. (uvid u Rješenje).
Članom 30. Zakona o zdravstvenom osigu-
ranju FBiH, regulisano je pravo na zdravstvenu
zaštitu stranim državljanima. Taj član precizno
kaže da se stranim državljanima i licima bez
državljanstva osigurava zdravstvena zastita
pod istim uvjetima kao i državljanima Feder-
acije Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim
sporazumom nije drugačije određeno. Pravna
služba HK BiH napominje da je Međunarodnim
ugovorom između BiH i Republike Makedonije
o socijalnom osiguranju (Službeni glasnik BiH
brj 1/06 – Međunarodni ugovori) „u želji da se
urede međusobni odnosi u oblasti socijalnog
osiguranja“, članom 2. tačka 1. regulisano da
se ugovor odnosi na pravne propise u BiH o
zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti,
a član 3b) istog sporazuma glasi „ugovor se
primjenjuje i na druga lica koja prava izvode
od lica iz naznačenih pod a), a to su lica za
koja važe ili su važili pravni propisi jedne ili
obe države.
Ispred Helsinškog komiteta za ljudska
prava u Bosni i Hercegovini, u cilju zaštite
32 glasnik
IZ ZAKONA O KRETANJU
I BORAVKU STRANACA I
AZILU
Član 53
(Opšti uslovi za odobrenje privremenog
boravka)
(1) Privremeni boravak može se odo-
briti strancu pod uslovom da:
a) raspolaže dokazom kojim opravdava
postojanje osnove za odobrenje privre-
menog boravka,
b) raspolaže sredstvima za
izdržavanje,
c) posjeduje ljekarsko uvjerenje, izdato
najkasnije tri mjeseca prije dana podnošenja
zahtjeva, iz kojeg je vidljivo da ne boluje od
bolesti koje predstavlja prijetnju javnom
zdravlju u BiH, izuzimajući slučajeve kada
je oboljenje nastupilo nakon odobrenog pr-
vog privremenog boravka u BiH,
d) ima osiguran odgovarajući smještaj u
BiH,
e) ima osigurano zdravstveno osigu-
ranje u BiH,
f) posjeduje pasoš s rokom važenja na-
jmanje tri mjeseca dužim od perioda na koji
traži odobrenje privremenog boravka, i
g) da se protiv njega ne vodi krivični
postupak i da nije kažnjavan za krivično
djelo.
(2) Pod dokazom u smislu stava (1)
tačke a) ovog člana smatra se:
a) izvod iz matične knjige vjenčanih ili
drugi odgovaraju}i dokaz o sklopljenom br-
aku koji je pravovaljan u BiH, ili dokaz kojim
se može potvrditi postojanje vanbračne za-
jednice;
b) izvod iz matične knjige rođenih ili
drugi odgovarajući dokaz o srodstvu;
c) radna dozvola u BiH;
Član 57.
[2] b) državljanin BiH, odnosno
stranac s odobrenim boravkom u BiH
ima osigurano zdravstveno osiguranje
za sebe i članove porodice za koje traži
odobrenje boravka po osnovu spajanja
porodice.
prava podnositeljice prijave, preporučeno je
hitno postupanje i rješavanje zahtjeva istak-
nutog 21.05.2009. godine, na način kako je to
određeno navedenim relevantnim zakonima
i međunarodnim ugovorom.Svako drugačije
postupanje moglo bi značiti kršenje člana 3.
Evropske konvencije o ljudskim pravima i os-
novnim slobodama, smatraju u HK BiH.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Her-
cegovine, odluke Ustavnog suda su konačne
i obavezujuće. Također, prema članu 74.
stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i
obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je
poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema
stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni,
u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i
zakonom, provoditi odluke Ustavnog suda.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na
sjednici održanoj 27. maja 2006. godine usvojio
Apelaciju 602/04 koju su 13. oktobra 2005.
godine podnijeli Ivan Kožul, Pero Kožul, Ruža
Kožul, Dražen Kožul, Dinko Kožul, Božo Zovko,
Miro Zovko i Marijo Zovko iz Širokog Brijega.
Sud je tada konstatovao da Općina Široki
Brijeg nije izvršila Odluku Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine broj AP 602/04 od 13.
oktobra 2005. godine kojom je utvrđena pov-
reda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, te naložio Općini Široki Bri-
jeg da bez daljnjeg odgađanja izvrši Rješenje
Službe gospodarstva, Odsjek za inspekcijske
poslove broj 04-8-362-36/5 od 4. februara
2002. godine i da u roku od tri mjeseca od
dana prijema Odluke obavijesti Ustavni sud o
preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda.
Ni danas, više od četiri godine Općina
Široki Brijeg ne provodi odluku Ustavnoga suda
BiH kojom se nalaže obustavljanje svih radova
betonare i separacije pijeska koje vrši tvrtka
‘’Paškić’’ d.o.o. Široki Brijeg u naselju Uzarići.
U Obrazloženju Rješenja Ustavnog suda
po apelaciji navedeno je da je Odluku od 13.
oktobra 2005. Općina primila 22. novembra
2005. godine, od kada je počeo teći rok od
tri mjeseca za njeno izvršenje. Rok je istekao
22.02.2006. kada je Općina izvjestila Ustavni
sud da je raspisala Javni natječaj za izvršenje
Rješenja Službe gospodarstva, Odsjek za ins-
pekcijske poslove. U aprilu iste godine Općina
obavještava Sud da se na natječaj niko nije
javio. Osim toga, navedenim dopisom je od
Ustavnog suda traženo tumačenje Odluke od
13. oktobra 2005. godine, mada je Sud u toj od-
luci precizno odredio način i rok za izvršavanje.
Na osnovu izloženog, a u skladu sa
članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je utvrdio da Općina Široki Brijeg
nije izvršila konačnu i obavezujuću Odluku
Nepoštivanje sudskih odluka

BETONARA JA^A OD Iz Pravila Ustavnog suda

9. Izvršenje odluka

USTAVNOG SUDA Član 74.

1. Odluke Ustavnog suda konačne su
i obavezne i dužno ih je poštovati svako
fizičko i pravno lice.
2. Svi organi vlasti dužni su, u okviru
svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i za-
konom, provoditi odluke Ustavnog suda.
3. Svako ko ima pravni interes može
tražiti da se izvrši odluka Ustavnog suda.
4. Ustavni sud u svojoj odluci može
odrediti način i rok izvršavanja odluke
Ustavnog suda.
5. U roku iz stava 4. ovog člana organ koji
je obavezan da izvrši odluku Ustavnog suda
dužan je dostaviti obavještenje o preduzetim
mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog
suda, kako je to naznačeno u odluci.
6. U slučaju nepostupanja, odnosno
Ustavnog suda broj AP 602/04 od 13. oktobra
Član VI/4 kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju
2005. godine i u skladu sa članom 74. stav 6.
Odluke Ustavnog suda su konačne i Ustavnog suda o preduzetim mjerama,
Pravila Ustavnog suda, Rješenje dostavilo i
obavezujuće. Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje
nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine.
da odluka Ustavnog suda nije izvršena,
Očajni apelanti, čije se kuće nalaze u
nadležnim službama na hitnom poduzimanju odnosno može odrediti način izvršenja od-
neposrednoj blizini tvrtke ‘’Paškić’’, se i dalje
radnji u postupku izvršenja pravosnažnih i luke. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom
bore za svoja prava trpeći nesnosnu buku koju
izvršnih upravnih akata. Ujedno, molimo Vas tužiocu, odnosno drugom organu nadležnom
proizvode strojevi. Obratili su se u martu ove
za povratnu informaciju“, dio je iz pisma HK za izvršenje kojeg odredi Ustavni sud.
godine i Pravnoj službi Helsinškog komiteta za
ljudska prava u BiH. Više od prašine i buke BiH upućenog na adresu načelnika Općine
Široki Brijeg. rješenja. Općina Široki Brijeg će i dalje suklad-
koja im narušava zdravlje boli ih činjenica da
Načelnik Općine uputio je dopis Pravnoj no ZUP-u poduzimati odgovarajuće zakonske
se odluke najviše sudske instance u državi ne
službi HK BiH. Sadržaj je gotovo identičan aktivnosti, u okviru svoje nadležnosti da bi se
poštuju i godinama ne primjenjuju.
onom koji je na adresu Ustavnog suda stigao provela Odluka Ustavnog suda BiH“. Pismo je
Pravnica HK BiH je uputila dopis Miri
2006. „Općina Široki Brijeg, putem nadležnih potpisao načelnik Miro Kraljević.
Kraljeviću, načelniku Općine Široki Brijeg kao
službi, u nastojanju da provede odluku Pomoćnik načelnika Općine za Široki
najodgovornijoj osobi za provođenje Odluke.
Ustavnog suda, sukladno Zakonu o upravnom Brijeg za gospodarske djelatnosti Predrag
„Nakon pažljivo izvršenog uvida u prijavu
postupku do sada je raspisala jedanaest Naletilić je, u međuvremenu, za ‘’Nezavisne
i priložene dokaze ispred HKBiH ističemo:
natječaja za izvršenje rješenja građevno- novine’’ rekao kako je „Točno da su silosi
Osnovni cilj ovog Helsinškog komiteta je pro-
urbanističkog inspektora koje se do sada nije betonare ‘’Paškić’’ nelegalno izgrađeni.“
movisanje i zaštita ljudskih prava. Posebno
nitko javljao. Natječaji su objavljeni u dnevnom Navodi kako je cijena uklanjanja spornih
se angažujemo kada je u pitanju pružanje
tisku i u Službenom glasniku te na oglasnoj objekata oko 5.400 maraka, potvrđuje kako
profesionalne pravne pomoći građanima čija
ploči Općine Široki Brijeg. Pored raspisivanja se firmi ‘’Paškić’’ konstantno izriče kazna
su prava ugrožena. Konstatovali smo da je
natječaja, kao načelnik, pokušavao sam nep- od 300 maraka. ‘’To je zakonom propisana
prijava tražitelja zaštite prava u ovom slučaju
osrednom pogodbom naći izvođaća koji bi kazna. Nakon svakog neuspjelog natječaja
osnovana, te da se krše njihova prava garan-
izvršio rješenje građevno-urbanističkog ins- ‘Paškić’ plati kaznu od 300 KM. Mi smo kao
tovana članom 6. Evropske konvencije.
pektora, međutim u razgovoru sa potencijal- Općina nemoćni. Ja sam čak u svojstvu
Podsječamo, država Bosna i Hercegovina
nim izvođačima nitko nije iskazao spremnost svjedoka davao iskaz Tužiteljstvu BiH zbog
je potpisnica Evropske konvencije koja je
za izvršenje istog. ovoga slučaja. Da Općina nešto ne radi
inkorporirana u ustavima BiH i FBiH i njena
U nastojanju, kako bi se poduzeće u skladu sa zakonom mene bi iz svojstva
primjena je obavezna. Podsječamo takođe,
„Paškić“ prisililo da izvrši naloženu obavezu, svjedoka, Tužiteljstvo počelo tretirati kao
da su u Statutu Općine Široki Brijeg sadržana
Služba za gospodarstvo, obnovu i razvitak, osumnjičenika’’, navodi Naletilić.
prava i slobode, a brigu o njima trebaju da
Odsjek za inspekcijske poslove, sukladno Pravna služba Helsinškog komiteta za
vode općinska tijela i Vi kao načelnik.
članku 283. Zakona o upravnom postupku ljudska prava u BiH nastavlja rad na ovom
Stoga, ispred HKBiH preporučujemo da
poduzeću „Paškić“ d.o.o. Uzarići je izre- predmetu.
snagom svoga autoriteta i funkcije koju obavl-
kla osam novčanih kazni zbog neizvršenja D.M.
jate i u okviru svoje nadležnosti, utičete prema

glasnik
33
 Prava bh građana otpuštenih sa posla u Hrvatskoj, u periodu ’91. – ’95
GODINE ^EKANJA
Da li će nedavna inicijativa jednog
od parlamentaraca pokrenuti
nadležne u Bosni i Hercegovini
da konačno stanu u zaštitu prava
svojih građana
Iako je Vijeće ministara krajem februara
ove godine usvojilo Plan mjera koje je potreb-
no poduzeti za rješavanje problema građana
BiH koji su bili zaposleni u preduzećima
u Hrvatskoj i otpušteni sa posla u periodu
1991. – 1995. na njegovoj realizaciji gotovo
da se nije učinilo ništa.
Samo prema podacima Udruženja
«UGOR» koje je registrirano u FBiH, iz
Hrvatske je u navedenom periodu otpušten
4.871 radnik s područja BiH, od kojih njih
3.575 nikada nije pronašao novi posao.
Udruženja otpuštenih radnika i invalida
rada iz Hrvatske, sa sjedištem u Banjoj Luci,
procjenjuju da se brojka onih za koje postoje
podaci kreće oko 20.000, ali i da je ta cifra i
tri do pet puta veća (60.000 do 100.000) s
obzirom da se najveći broj oštećenih nisu pri-
javili jer su u međuvremenu ili našli posao ili
napustili teritoriju i Hrvatske i BiH i nalaze se
u trećim zemljama.
Problemi sa kojim se susreću otpušteni
bh. radnici iz preduzeća u Hrvatskoj su ekla-
tantan primjer kršenja ljudskih prava. Njima
u vremenu otpuštanja (1991. – 1995.) nije
uplaćen radni staž, nisu izmirene obaveze iz
oblasti penzionog i zdravstvenog osiguranja.
Tako mnogi od njih nisu mogli ostvariti bilo
kakvo pravo po tom osnovu.
Dok hiljade otpuštenih radnika na sve
načine pokušava riješiti svoje probleme i
uvezati radni staž državne institucije BiH se
ponašaju krajnje neodgovorno. To najbolje
pokazuju podatak da je još 21. decembra
2005. Predstavnički dom Parlamenta BiH,
uz podršku Zajedničke komisije za ljudska
prava, naložilo Vijeću ministara formiranje
radne grupe za pripremu plana mjera koje je
potrebno poduzeti. Vijeće u prošlom sazivu
to nije učinilo, a novi saziv državne Vlade od-
luku o formiranju Radne grupe donijelo je tek
u maju prošle godine. Radna grupa je Plan
mjera utvrdila, a Vijeće ministara ga potvr-
dilo deset mjeseci kasnije. No, ni on nije dao
neke pozitivnije efekte.
Pomoćnik ministra za međunarodno pra-
vne i konzularne poslove u Ministarstvu van-
34 glasnik
jskih poslova BiH Zoran Perković istakao je
kako je prilikom martovske posjete ministra
Svena Alkalaja Zagrebu o ovom problemu
razgovarano sa hrvatskim premijerom Ivom
Sanaderom.
Nezadovoljstvo aktivnostima koje u ovom
slučaju provode državne institucije iskazao
je samostalni poslanik u Predstavničkom
domu Parlamenta BiH Momčilo Novaković
podnoseći ujedno i inicijativu koju je podržala
parlamentarna Komisija za ljudska prava, ali
i sam Predstavnički dom, a kojom se traži
da se na dnevnom redu zasjedanja tog tijela
nađe tačka – Razmatranje položaja, te mjere
za poboljšanje položaja pomenute grupe
građana BiH.
- Vlasti Hrvatske svjesno izbjegavaju
rješenje problema. Jasno je da su radnici
naprasno proglašeni tehnološkim viškom te
da su im time firme u kojima su radili, bez
pravno valjanih obrazloženja, otkazali ugov-
ore o radu. Izbjegavanje rješenja problema
čini se kako bi se izbjegao udar na fondove
u Hrvatskoj, jer se radi o značajnim sredst-
vima za podmirenje njihovih obaveza. Ovdje
se radi o klasičnom kršenju ljudskih prava i
nedopustivo je da se o tome ne vodi veća bri-
ga, naveo je Novaković uz konstataciju kako
se među otpuštenim i protjeranim radnicima
iz Hrvatske nalazi 90 posto Bošnjaka i Srba.
-Na sudovima u Hrvatskoj pokrenuto
je oko 50 tužbi, ali je značajniji broj pred-
meta izostao zbog nedostatka sredstava.
Samo oni radnici koji tuže preduzeća i do-
biju sporove, smatra Novaković i ističe da je
BiH tek u junu ove godine donijela Zakon o
Međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim i
pravnim stvarima na osnovu kojeg se sada
mogu osigurati sredstva za nastavak sudskih
sporova otpuštenih radnika.
Zbog ozbiljnosti problema inicijativom
se traži da na raspravu u Parlament BiH
budu pozvani članovi Predsjedništva BiH,
predsjedavajući Vijeća ministara, minis-
tri za ljudska prava i izbjeglice i inostranih
poslova ali i predstavnici Udruženja radnika
i invalida rada iz Hrvatske sa sjedištem u
Republici Srpskoj i Udruženja «UGOR» reg-
istriranog u FBiH, te Helsinškog komiteta za
ljudska prava u BiH čija je Pravna služba
revnosno radila na zaštiti prava ove katego-
rije građana.
Almir TERZIĆ
U Bosni i Hercegovini postoje 22 udru-
ženja koja okupljaju žene oboljele od raka
dojke. Jedno od najaktivnijih je sigurno
Udruženje građanki Renesansa, čije članice,
zajedno sa još nekim nevladinim organizaci-
jama ovog ljeta vode bitku od čijeg ishoda za-
vise životi njihovih članica. Renesansa zahti-
jeva od vlasti Federacije BiH ukidanje liste
čekanja za lijek herceptin koji je neophodan
u liječenju raka dojke. U Federaciji BiH je, u
ovom trenutku, više od 80 žena koje su na listi
čekanja za ovaj lijek koji, u odnosu na ranije
načine liječenja, smrtnost oboljelih smanjuje
za 30 do 50 posto. Liječnici naglašavaju da je
bitno da njegova primjena počne 21 dan po
završetku zračenja. Neke od pacijentica su,
nažalost, čekale ili čekaju pomenuti lijek više
od godinu dana.
Semir Bešlija, šef Odjela za onkologiju
Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo je za
medije više puta objašnjavao da je Federaci-
je BiH jedini naseljeni prostor u Evropi gdje
za ovaj lijek postoji lista čekanja.
U Zavodu za zdravstveno osiguranje FBiH
objašnjavaju da terapija herceptinom za svaku
oboljelu ženu košta po 70.000 KM i da novca
nema dovoljno. Bešlija pak tvrdi da je isti prob-
lem u Hrvatskoj riješen za 24 sata, odmah
nakon što se na nacionalnoj televiziji pojavila
samohrana majka koja nije mogla dobiti lijek.
- Nema opravdanja za postojanje listi
čekanja, novac za ovaj lijek se mora naći jer
on spašava život, kaže Bešlija i dodaje da
nema smisla početi sa liječenjem hercepti-
nom kada prođe više od šest mjeseci od op-
eracije jer lijek tada neće dati rezultate.
Oboljele žene su očajne jer im je tokom
liječenja jasno rečeno da herceptin trebaju
početi primati 21 dan nakon što završe s kemot-
erapijom. Očajni su i građani koji su se pridružili
zahtjevu Renesanse za ukidanje sramnih listi
stavljajući svoj potpis na peticiju potpisivanu
početkom juna.
- Jedna od žena je lijek čekala godinu
dana i rečeno joj je da mora sačekati da neka
od žena koje sada primaju herceptin završi sa
terapijom, priča Sarajka koja je imala sreće
da njeno čekanje nije trajalo ovako dugo.
U Renesansi imaju ideju za moguće
rješenje problema sa obezbjeđivanjem nov-
ca za Herceptin.
- Zašto se ne bi od svakog pakovanja
cigareta odvajao pfening za fond za skupe
lijekove? Političari kažu da je to komplikova-
no, u FBiH da ne mogu kantonima narediti,
ali su se jako lako dogovorili oko zakona o
akcizama, a pfening ili dva nije mnogo u
Iz Udruženja građanki Renesansa

BITKA ZA ŽIVOT
Renesansa zahtijeva od vlasti
Federacije BiH ukidanje liste
čekanja za lijek herceptin koji je
neophodan u liječenju raka dojke
situaciji kada ne znamo ko je sljedeći ko bi
mogao da oboli, kaže Hadžić.
Podsjeća i na neodgovornost Parlamenta
FBiH koji je odbio inicijativu zastupnice Mire
Ljubijankić koja je predlagala da u budžetu
bude podsebna stavka za herceptin.
- Zastupnica koja je to predlagala je i sama
operisana, ali oni nisu htjeli da čuju, odnosno
nisu glasali ni za ni protiv, a ti neodlučni su
najgori, kaže Hadžić i ponavlja da bolest ne
bira i da niko ne zna ko je sljedeći. Vlasti se
ponašaju neodgovorno prema oboljelim od
malignih bolesti. Uvijek je izgovor da nema Spomenka Hadžić priča da Renesansa
Podaci kažu da na svakih 1.000 pre-
novca, a sve liste čekanja bi bile riješene sa organizuje i druge oblike druženja, od odlas-
gledanih žena kod njih osam bude dijag-
15 miliona KM što nije tako mnogo ako znamo ka na izlete i u pozorišta do predavanja o ish-
nosticiran rak dojke. Od svih oboljelih od
koliko ovaj lijek znači oboljelima. Uostalom, rani ili tjelovježbi.
raka, 25% je rak dojke, a od svih oboljelih
kako se život može mjeriti novcem? Mi samo - Ovi susreti ženama oplemene život,
od raka dojke umire 17%.
tražimo pravo na liječenje poslije operacije, olakšaju borbu s bolešću. Tačno je da ima i
- Procjene ukazuju da bi samo u FBiH
kaže Spomenka Hadžić. onih koji ne žele da se uključe pod izgovorom
svake godine 70 žena moglo trebati ovaj
Helsinški komitet za ljudska prava u BiH da im najmanje treba da slušaju patnje drugih
lijek, kaže Semir Bešlija, šef Odjela za
je javnim saopštenjem zatražio od nadležnih obojelih, ima i onih koji ne žele ni da misle o
onkologiju Kliničkog centra Univerziteta
institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine svojoj bolesti, ali često je vlastite probleme
Sarajevo.
da odmah ukinu sramne liste čekanje. U lakše prebroditi kada čujete da i drugi imaju
U Ministartsvu zdravstva u FBiH kažu
očekivanju hitne reakcije, Vladu Federacije iste strahove. Nažalost, oboljeli od ove bolesti
da u BiH od raka dojke godišnje oboli
BiH i Federalno ministarstvo zdravstva su moraju biti spremni na dugu i tešku borbu.
1.600, a umre 500 žena. Najmlađa obo-
podsjetili da je pomenuti lijek u Republici Organizujemo, takođe, razne radionice i pre-
ljela ima 22, a najstarija 99 godina. Od ove
Srpskoj, ali i u nama susjednim državama, davanja za zdrave žene na kojima govorimo o
bolesti je samo prošle godine na Institutu
dostupan svim oboljelim ženama. Bez dis- značaju samopregleda, pregleda, kontrole i ovo
za onkologiju KCUS liječeno 350 novoobo-
kriminacije i ostvarivanja prava na život preko je prvi put na ovim prostorima da bolesne žene
ljelih pacijentica.
liste čekanja. pokušavaju pomoći zdravima, kaže Hadžić.
„Član 3. Opšte deklaracije o ljudskim
pravima jasno kaže da „svako ima pravo na
život, slobodu i ličnu sigurnost“. Za ispunjenje
tog prava odgovorna je država. Ona se mora
pobrinuti i osigurati uslove za očuvanje života
svojih građana i građanki. Jednako za sve“,
saopštili su iz HK BiH..
Kroz Renesansu je prošlo više od hiljadu
oboljelih žena. U Udruženju jednom sedmično
organizuju radionice, a medijatori razgovora o
svim problemima s kojima se one sreću ili o
kojima razmišljaju su dvije stručne volonterke,
jedna psiohologinja i jedna psihijatrica. Jedna
od članica „Renesanse“ iznosi nam svoje za-
dovoljstvo zbog činjenice da je Udruženje u
posljednje vrijeme organizovalo niz akcija kako
bi bio skupljen novac za mamografe i druge
aparate potrebne za uspješnije liječenje. Veliki broj građana je svojim potpisom podržao zahtjev Renesanse

glasnik
35
 Prava između zakonodavstva i politike
STEPENOVANA DISKRIMINACIJA
Prije nego što je Zakon o socijalnoj zaštiti izmijenjen, osoba koja je gluha 100% imala je pravo na invalidninu
od 59 KM. Usvajanjem izmjena otišlo se iz lošeg u gore
Sa protesta u Sarajevu
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona
o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava
rata i porodica s djecom u Federaciji BiH, koji
je Predstavnički dom Parlamenta FBiH usvojio
krajem drugog mjeseca ove godine, vjerovatno
će biti upamćen kao početak velikog socijalnog
bunta koji ovih dana kulminira.
Nezadovoljna onim što je usvojeno na pri-
jedlog federalnog Ministarstva rada i socijalne
politike, a koji je podržala i Vlada Federacije,
grupa koju su činile mahom gluhonijeme osobe,
mimo kordona policije i radnika osigranja tog
dana probila se do skupštinske sale i prekinula
sjednicu Predstavničkog doma Parlamenta.
Čin kojim su iskazali ne samo nezadovoljst-
vo i očaj zbog nerazumijevanja vlastodržaca za
njihov položaj, različito je tumačen u javnosti.
Poneseni jakim lobijima ljudi u vlasti, osudili su
ga i pojedina udruženja osoba sa invaliditetom.
No, izmjenama zakona koji je taj dan usvojen
na najgrublji način diskriminirane su osobe sa
invaliditetom tako što su, zarad ušteda novca
u budžetu, pravo na invalidninu, pomoć i njegu
druge osobe i ortopedski dodatak dobili samo
invalidi prve i druge kategorije, sa invalidnošću
od 100 i 90 posto.
Niko nikog ne sluša
Iako je u Zakonu pisalo da će njegove
odredbe biti primijenjene tek šest mjeseci na-
kon donošenja, te da će i oni koji imaju rješenja
o invalidnosti po kojima spadaju u prvu i drugu
grupu invalida proći reviziju po jedinstvenom,
36 glasnik
novom pravilniku za neratne invalide, federalna
vlast to nije ispoštovala. Prva rješenja o uki-
danju prava počela su stizati već mjesec dana
nakon stupanja izmijenjenog zakona na snagu.
No, mnogo gore od toga je da vlasti
pokušavaju da naprave još jednu prevaru. Istog
dana, kad su invalidi upali u salu Parlamenta,
u Predstavničkom domu usvojen je još jedan
zakon. Radi se o Prijedlogu zakona o pravima
osoba sa onesposobljenjem. Njime je trebalo
osigurati pomoć iz budžeta FBiH za djecu
koja su stekla invaliditet od rođenja pa do 18.
odnosno 27. godine života, ukoliko se redovno
školuju. Da bi ovaj zakon stupio na snagu bilo
je potrebno da ga usvoji i Dom naroda feder-
alnog Parlamenta. Do danas to Dom naroda
nije uradio. Zakon je na dnevnom redu, ali mu
sudbinu niko ne zna. U međuvremenu, feder-
alna Vlada ga je razmatrala i odbila. Zakon, koji
su predložila dva parlamentarna kluba, SDA i
SBIH, sad nema podršku u Vladi FBiH koju uz
ostale čine i ministri iz tih stranaka.
Dok vlast kupuje vrijeme i nastoji rezanjem
svih troškova, plaća i socijalnih davanja osigurati
opstanak, broj osoba koje imaju pravo na pomoć
iz federalnog budžeta i kojima je ta pomoć neo-
phodna drastično se smanjuje. Saradnja između
Parlamenta FBiH i njegovih radnih tijela koja se
bave socijalnom problematikom i Ministarstva
rada i socijalne politike je jako loša.
Predsjednica parlamentarnog odbora za
rad i socijalnu zaštitu Nermina Kapetanović u
više navrata je od Ministarstva tražila da us-
postavi jedinstvenu bazu podataka o svim oso-
bama koje primaju neki vid socijalne pomoći iz
federalnog budžeta. Traže to i udruženja osoba
sa invaliditetom, ona koja su najpogođenija
izmjenama Zakona iz februara ove godine.
Njih, nažalost, niko ne sluša.
Ekspanzija korisnika
Dževad Kamber, predsjednik Udruženja
oboljelih od poliomelitisa, povrede mozga i
kičmene moždine, kaže da je prvi Zakon, do-
nesen 2005., zapravo dobar, ali da nije dobro
to što federalna Vlada “ni tada kao ni sada nije
željela ovaj zakon”.
- Tada je Zakon usvojen na zahtjev
udruženja koja su godinama vodila kampanju
s ciljem da se on usvoji. Potom su ga nakon
pritiska udruženja počeli primjenjivati dajući u
nadležnost općinskim centrima za socijalni rad
da uvode ljude u pravo, a da za ovih nekoliko
godina njegove primjene nikad nisu uspostavili
nikakvu kontrolu nad samim procesom uvođenja
u prava. Broj korisnika je stalno rastao i čini mi
se da je Vlada i sama to dozvoljavala jer je zna-
la da će nam se desiti ovo što imamo danas, a
to je 150.000 korisnika invalidnine što ne može
podnijeti ni budžet neke daleko bogatije zem-
lje. Revizija nije napravljena nikad, a Ministar-
stvo odbija da objavi spiskove korisnika. Prije
ovog zakona, dok su osobe sa invaliditetom
bile obuhvaćene Zakonom i PIO-u bilo je oko
22.000 korisnika. Kako je moguće da broj in-
valida tako rapidno naraste, nikome nije jasno,
kaže Kamber.
O nagloj ekspanziji broja korisnika
budžetske pomoći po ovom Zakonu govori i na-
glo povećanje budžetske stavke planirane za im-
plementaciju Zakona o socijalnoj zaštiti, koja je u
vrijeme donošenja zakona iznosila osam, a ove
godine je zahtjev bio oko 350 miliona maraka, da
bi Vlada odobrila u budžetu oko 157 miliona.
Vladin cilj je da broj korisnika svede na
35 do 40 hiljada, i to, očito, s obzirom na ne-
dostatak novca, mora raditi brzo. Pritom, ne
bira sredstva.
Izmijenjeni Zakon je posvađao i udruženja
koja okupljaju osobe s invaliditetom. Za to
vrijeme reosrni ministar Perica Jelečević Vladi
FBiH predlaže, analizirajući efekate zakona o
pravima osoba s onesposobljenjem, da bi za
gluhonijeme osobe koje su ostale bez ikakve
pomoći, trebalo donijeti poseban propis u dogo-
voru sa njihovim udruženjem. Ovo Ministarstvo,
umjesto zakona koji je došao na pola parlamen-
tarne procedure i koji je prilikom razmatranja u
Predstavničkom domu prihvatio bivši feder-
alni premijer Nedžad Branković, sad najavljuje
donošenje još četiri nova zakona - o pravima
porodice s djecom, osnovama socijalne zaštite,
pravima civilnih žrtava rata i osnovnim pravima
osoba s invaliditetom.
Jasmina Bijedić Smajić, stručna saradnica
u Savezu udruženja građana oštećenog govora
i sluha BiH, i sama gluhonijema, tvrdi da je izmi-
jenjeni Zakon o socijalnoj zaštiti, koji je potpuno
diskriminirao invalide treće, četvrte i pete kat-
egorije, “uradila i podržala grupa lobista, lidera
nekih organizacija osoba sa invaliditetom – koji
su i sami osobe sa invaliditetom, a u saradnji sa
Ministarstvom rada i socijalne politike FBiH, čiji
predstavnici pripadaju pomenutom lobiju”.
- Ovim Zakonom su prava tako uređena da
će lideri ovih organizacija ostvariti veća prava
nego što su imali (dobiti još više novca – jer
su “bespomoćni i nemoćni”), dok će članovi
njihovih i ostalih organizacija osoba sa inva-
liditetom, koji imaju procenat invaliditeta ispod
90 posto ostati bez prava: na ličnu invalidninu,
tuđu njegu i pomoć i ortopedski dodatak, kaže
Bijedić Smajić.
Štetne posljedice
Gluhe osobe su Zakonom u FBiH kategori-
sane tako da mogu imati maksimalan procenat
invaliditeta 70 posto. To znači da osoba koja je
potpuno gluha (100% utvrđeno po Fowler-Sabi-
ne metodi) može imati tjelesno oštećenje samo
70 posto. Prije nego što je Zakon izmijenjen,
osoba koja je gluha 100 posto imala je pravo na
invalidninu od 59 KM, a bila bez prava na tuđu
pomoć i bez prava na ortopedski dodatak.
- Usvajanjem izmjena Zakona otišlo se
iz lošeg u gore. Gluhe osobe su sad sasvim
izbačene iz zakona, što je izazvalo revolt i neza-
dovoljstvo 24. februara, kada smo pokušali ob-
jasniti parlamentarcima da čine grešku. Gluhu
osobu kada pogledate mislite da je sposobna
za sve, jer je njen invaliditet nevidljiv. Zbog
ovakvog invaliditeta ljudi ostaju čitav život
nepismeni ili polupismeni, nezaposleni, žive u
getu neprihvaćeni od društva. Niti jednu stvar
samostalno ne mogu učiniti bez pomoći drugog
(osim obući se i nahraniti). I, odakle ikome
pravo da kaže da gluha osoba nije osoba sa
invaliditetom, da ima jednako kvalitetan život i
jednake mogućnosti i prilike, kao i osoba bez
invaliditeta!
Bijedić Smajić podsjeća da je nepravda
napravljena izmjenama Zakona o socijalnoj
zaštiti donekle mogla biti ispravljena, jer je
Predstavnički dom Parlamenta FBiH 24. febru-
ara usvojio Prijedlog zakona o pravima osoba
sa onesposobljenjem po kojem u pravu ostaju
osobe koje su onesposobljenje/invaliditet stekle
u periodu od rođenja do navršenih 18 godina,
odnosno do 27 godina ako su na redovnom
školovanju.
- Taj zakonski prijedlog donesen je nakon
višesatnih pregovora, a sa vidljivom željom
predlagača zakona, kao i članova Odbora za
rad i socijalnu zaštitu Predstavničkog doma da
se štetne posljedice izmjena Zakona o socijalnoj
zaštiti ublaže. Ovaj Zakon je, kako je zaključeno,
trebao ići u implementaciju u isto vrijeme kad i
Zakon o izmjenama Zakona o osnovama so-
cijalne zaštite. To se nije desilo. Mi smo po ko
zna koji put prevareni. Snažan lobi je spriječio
da Dom naroda usvoji ovaj zakon, a nakon
višekratnog odlaganja da se stavi na dnevni red
sjednice Doma, kaže Bijedić Smajić.
Za razliku od tog zakona, izmijenjeni Za-
kon o socijalnoj zaštiti je odmah po usvajanju
i primijenjen.
- Po članu 20 ovog zakona, jasno i ned-
vosmisleno je rečeno da se naknade korisnici-
ma koje su ukinute, moraju isplaćivati još šest
mjeseci, dakle do 12. septembra, ali ukinute su
odmah, po naputku koji je resorni ministar upu-
tio centrima za socijalni rad, napominje Bijedić
Smajić.
Za osobe iznad 65 godina postoje dva
člana koja su u kontradiktornosti, u jednom
se navodi momenat ulaska u pravo na tuđu
pomoć, a u drugom se navodi momenat nas-
tanak invalidnosti – kao momenat bitan za os-
tanak u pravu po federalnom zakonu, odnosno
na ostvarivanje prava na tuđu njegu i pomoć po
kantonalnom zakonu. Ovo, kao i drugi naputak
koji je ministar uputio, kaže Bijedić Smajić, os-
tavilo je prostora za različita tumačenja, kako
kome odgovara. Naime, u drugom naputku
drugačije se tumači ovo pravo.
- Vjerujem da sve ovo nije slučajno
učinjeno, već vrlo smišljeno. Osobe sa invalid-
itetom su često slabije obrazovane, prepuštene
same sebi, nedostupno im je mnogo toga od
objekata do informacija i stručne pomoći, te sig-
urno neće svi uputiti žalbe na rješenja o ukidan-
ju prava. Ovome treba dodati da postoje interni
dogovori lidera pojedinih organizacija osoba sa
invaliditetom sa ministarstvom, o urgiranju za
“svoje” članove koji imaju više od 65 godina da
ostanu u pravu i pravljenja spiskova tih ljudi koji
se upućuju direktno ministarstvu “da ide brže”.
Dakle, preskače sa centar za socijalni rad. A
šta je sa osobama koje nisu u članstvu ovih or-
ganizacija? Ostaju nezaštićene i to upravo od
onih koji o njima moraju da brinu. Kako to da
stara osoba, bez obzira kad je invaliditet nas-
tao, koja je nepokretna, slijepa od dijabetesa,
slabe motorike, korisnik pelena, sa demencijom
i sl., nije u stanju stvarne potrebe za tuđom
njegom i pomoći?! A to jeste visoki državni
funkcioner i izvršni direktor i lider organizacije
osoba sa invaliditetom, koji ima basnoslovnu
plaću, plaćenog šofera i vodiča, plus naknade
za razne konsultantske usluge po raznoraznim
komisijama u javnim ustanovama i NVO.
Zakon treba povući
Stručna saradnica u Savezu osoba
oštećenog govora i sluha upozorava na
činjenicu da postoji veći broj porodica u kojima
je više članova osoba sa invaliditetom. Pomoć
koju su primali po Zakonu je predstavljala jako
važnu stavku u kućnom budžetu.
- Poznajem porodicu sa tri člana koji imaju
duševne smetnje (šizofrenija, nasljedni gen) i u
potpunosti su oslonjeni na tuđu pomoć. Sada,
nakon ukidanja prava, ostaju bez 842 KM
mjesečno jedinih prihoda koje su imali. Niko ne
radi od njih, niti ima mogućnosti da se zaposli.
Ona smatra da vlasti moraju povući izmi-
jenjeni Zakon o socijalnoj zaštiti i pod hitno
donijeti jedinstven zakon za svih pet kategorija
osoba sa invaliditetom.
- To mora biti urađeno na pošten i prin-
cipijelan način, a ne za jedne nauštrb drugih.
Moraju se poštovati stavovi svih i stvarne
potrebe, izbaciti višestruke korisnike po os-
novu invalidnosti, revizijom utvrditi falsifikovana
rješenja o invalidnosti i krivce kazniti, kaže
Bijedić Smajić.
Dok u udruženjima govore o izjednačavanju
u pravima, međunarodnim konvencijama i
eliminiranju dnevne politike iz procesa čiji bi
krajnji cilj trebao biti zaštita od strane države
onih koji to najviše trebaju, oni su za resorno
Ministarstvo rada i socijalne politike i dalje
puke brojke. U analizi predloženog zakona o
pravima osoba sa onesposobljenjem to mini-
starstvo je upozorilo da bi njegova primjena u
praksi značila oko 40.897 novih korisnika, te
da bi osnovica primanja bila znatno veća što
bi u budžetu iziskivalo dodatnih 52.885.107
KM godišnje. Problem za ovo ministarstvo
bio bi i to što bi “korisnici bili razdvojeni u dva
različita zakona”. U Ministarstvu koje je autor
izmjene Zakona o socijalnoj zaštiti kojim su tri
grupe osoba s invaliditetom jednostavno bri-
sane, smatraju da bi se primjenom zakona o
pravima osoba s onesposobljenjem diskrim-
inirala prva i druga grupa osoba s invalid-
itetom u odnosu na one treće, četvrte i pete
grupe. Razlog je što njihov zakon predviđa da
se, ukoliko planirani iznos novca u budžetu
nije dovoljan, naknade obračunavaju na os-
novu umanjenog koeficijenta, a zakonom koji
je prihvatio Predstavnički dom takvo što nije
predviđeno. Iako je federalna Vlada obećala
hitno donošenje pravilnika o oštećenju orga-
nizma koji će biti usklađen sa međunarodnom
klasifikacijom oštećenja organizma Svjetske
zdravstvene organizacije, od njega do danas
nema ništa.
Senita ŠEHERČEHAJIĆ
glasnik
37
 Naučne studije
Diskriminacija djece u bosanskohercegovačkim školama

POŠAST U TEMELJIMA
ETNI^KIH PREDRASUDA
Istraživanje eksperata Save the Children Norveške, Regionalni ured za jugoistočnu Evropu, potvrdilo prisustvo
diskriminacije u bh školstvu što značajno utiče na razvoj neželjenih crta ličnosti i na formiranje društveno
neprihvatljivih moralnih normi i obrazaca ponašanja prema „drugim“ i „drugačijim“
Učenici/ce i, pogotovo, nastavnici/ce u bh
školama imaju izgrađenu svijest i formiran
sistem uvjerenja i stavova da diskrimi-
nacija na nacionalnoj osnovi ima negativne
posljedice na razvoj mlade generacije i da to
može predstavljati ozbiljan društveni problem
u BiH. Nastavnici/ce su daleko svjesniji/e od
učenika/ca o štetnosti diskriminacije, ali je
dva puta manje primjećuju (svaki dvadeseti)
nego učenici/ice (svaki deseti).
Pojavni oblici
Ovo je samo jedan od nalaza naučne
studije „Diskriminacija djece u bh školama“
koju su uradili eksperti „Save the Children”
Norveške, Regionalni ured za jugoistočnu
Evropu. Autori su tragali za odgovorima
na pitanja: u kom obliku u današnjim bh
školama (ne)postoji ravnopravan odnos
prema svim socijalnim grupacijama učenika/
ca i u kojoj mjeri subjektivni/lični faktori jednako tranih socijalnoiskustvenih i uže psiholoških Istraživanje ukazuje na generalno sman-
snažno kao i organizacioni faktori utiču na javl- obilježja učenika/ca, odnosno nastavnika/ jenu osjetljivosti prema pojavnim oblicima
janje diskriminacije učenika/ca na nacionalnoj i ca (nezavisne varijable) spada u sistem de- diskriminacije djece na nacionalnoj osnovi.
vjerskoj osnovi? terminanti njihovih stavova o diskriminaciji u Tek svaki/a šesti/a-sedmi/a učenik/ca i
Autori navode da su, uvažavajući činjenicu školi (zavisne varijable). svaki/a dvadeseti/a nastavnik/ca smatraju
da je fenomen diskriminacije izuzetno U zaključcima Studije navedeno je da kod da se u njihovoj školi javljaju posmatrani
složen, da nije moguće lako sagledati nje- ispitanika postoji jasna svijest da prisustvo dis- oblici diskriminacije na nacionalnoj osnovi. S
gove uzroke i posljedice, te da u ovoj oblasti kriminacije utiče na razvoj neželjenih crta ličnosti druge strane, istraživanjem utvrđeni podatak
dosada nije bilo sličnog istraživanja, imali za kao što su nedruželjubivost nepovjerenje, pesi- o zapaženim oblicima diskriminacije na na-
cilj da empirijski sagledaju kako učenici/ce mizam i distanciranje u akcijama. Diskriminaci- cionalnoj osnovi je značajan i zabrinjavajući
percipiraju i vrednuju pojavne oblike i nega- ja utiče i na formiranje društveno neprihvatljivih jer se, prema nalazima svaki/a sedmi/a nas-
tivne socijalizacijske efekte diskriminacije moralnih normi i obrazaca ponašanja prema tavnik/ca i svaki deseti/a učenik/ca ponekad
kao i to koje razlike u takvom percepiranju pripadnicima drugih nacija. Ovom zaključku ili često našao/la u neprijatnoj situaciji zato
postoje među grupama učenika/ca različitim ide u prilog i nalaz o vrlo snažno izraženoj što ne pripadaju istoj naciji kao većina u sre-
po nekim važnim socijalnostatusnim i ličnim spremnosti i učenika/ca i nastavnika/ca da se dini u kojoj žive i rade.
obilježjima. Zanimale su ih i koje se razlike angažiraju na liniji otklanjanja diskriminacije u Odraz stvarnosti
mogu zapaziti između učenika/ca i nastavni- svojoj sredini. Na prvi pogled podatak da 82% ispitanih
ka/ca u posmatranim stavovima. Gotovo 90% nastavnika/ca je spremno učenika/ca misli da nema diskriminacije može
Za istraživanje su postavili dvije opšte da se angažira na eliminiranju svih oblika biti relativno zadovoljavajući. Ali daleko je
hipoteze. Prva: većina ispitanka/ca ne opaža diskriminacije. Među učenicima je 75% onih važniji podatak, i to zabrinjavajući, da 10,5%
prisustvo diskriminacije u školi, izražava koji se osjećaju kompetentnim i sa dovoljno učenika/ca misli da je ima. Izgleda, kažu au-
antidiskriminacijske stavove i ima opšti stav samopouzdanja da se angažiraju na mijen- tori, da učenici/ce danas u bh. školama sve
da diskriminacija na nacionalnoj i vjerskoj janju postojećeg stanja. Broj ovih učenika/ca više postaju ne samo objekt nego i subjekt
osnovi ima štetan uticaj na razvoj potenci- je znatno veći ukoliko njihovi roditelji imaju diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Oni ne
jala učenika/ca. Druga: najveći broj posma- više i visoko obrazovanje primjećuju toliko pojedinačna diskriminatorna

38 glasnik

ponašanja, jer odrastaju u okruženju u kojem
je indiferentnost prema potrebama drugog i
drugačijeg, pogotovo prema manjinskim gru-
pacijama, institucionalno uspostavljena i ne
čini se problematičnom. Velika većina djece
živi uglavnom u jednonacionalnom okruženju
i pohađa jednonacionalne škole u kojima je
cjelokupna školska organizacija prilagođena
većinskoj nacionalnoj grupaciji.
Život i rad u jednonacionalnom okruženju
i prethodno izvedeni zaključak o relativno
niskom nivou osjetljivosti učenika/ca i nas-
tavnika/ca na pojavne oblike diskriminacije
u bosanskohercegovačkim školama može
biti istovremeno i odgovor na pitanje zašto i
pored jasnog uvjerenja o štetnosti i iskazane
spremnosti na angažman u otklanjanju dis-
kriminacije ipak ne dolazi do značajnih pozi-
tivnih promjena u bh. društvu.
Izgleda da stav o štetnosti ima drugačije
psihološko značenje nego stav o prisus-
tvu diskriminacije i on odražava opštu i
pojedinačnu vrijednosnu orijentaciju da sve
učenike/ce treba jednako tretirati. S druge
strane, stav o pojavnim oblicima diskrimi-
nacije na nacionalnoj osnovi više odražava
aktuelnu socijalnu situaciju odnosno stanje
međunacionalnih odnosa koje učenici/ce i
nastavnici/ce opažaju u užoj i široj socijalnoj
sredini.
Tako svaki/a osmi/a učenik/ca, često i
redovno, izbjegava aktivnosti sa učenicima/
ama drugih nacija; svaki/a sedmi/a učenik/
ca ispoljava često i redovno agresivno
ponašanje prema učenicima/ama pripadnici-
ma/ama drugih nacija, svaki/a šesti/a učenik/
ca ne želi da ide u isti razred sa učenicima/
ama pripadnicima/ama drugih nacija.
Nepravedno društvo
Izrazita nacionalna vezanost učenika
smanjuje njihovu osjetljivost na percipiranje
negativnih aspekata diskriminacije na nacio-
nalnoj osnovi i predstavlja bitan faktor nji-
hovog distanciranja od drugih nacija. Djeca
koju karakteriše izrazita vezanost za vlastitu
naciju imaju manje kritičan stav o štetnosti
diskriminacije na nacionalnoj osnovi u bh
društvu. Potvrda ovog zaključka je nalaz koji
govori da djeca sa višim stepenom nacio-
nalne vezanosti teže dva puta češće ka ot-
varanju posebnih škola za pripadnike svake
nacije nego oni koji imaju niži stepen nacio-
nalne vezanosti.
Nacionalna pripadnost određuje osjetlji-
vosti ispitanih učenika/ca prema diskrimi-
naciji u školi; tako svaki drugi Hrvat, svaki
treći Bošnjak i svaki treći pripadnik iz reda
Naučne studije
DALEKO OD ODGOJNO OBRAZOVNIH CILJEVA
„Savremeni izazovi koji stoje pred bosanskohercegovačkim društvom su, pored osta-
lih, procesi globalizacije i evropeizacije, koji podrazumijevaju poštovanje ljudskih prava i
sloboda, nacionalnih, religijskih i svih drugih vidova različitosti, odbacivanje svake vrste os-
uda pojedinaca i grupa, kao i protivljenje diskriminaciji po svakom osnovu. Poslijeratni kon-
tekst bosanskohercegovačkog društva, značajno obojen nacionalnim i religijskim oblicima
identifikacije pojedinaca i grupa, omogućio je fragmentiranje obrazovnog sistema, njegovo
zatvaranje u posebne atare, smanjenu osjetljivost prema potrebama drugih i drugačijih,
kao i krajnju neosvješćenost u tom pogledu ne samo učenika/ca nego i njihovih nastavni-
ka/ca i roditelja. Stanje u kom se nalazi današnja bosanskohercegovačka škola, ne nudi
izglede za puno ostvarenje zajedničkih odgojno obrazovnih ciljeva, sadržaja i vrijednosti,
a samim tim je upitna i njena odgojna uloga kad se radi o razvoju demokratičnosti, toler-
ancije i uvažavanja različitosti. Postoji ozbiljna bojazan da se podjelama «nacionaliziran-
jem» i «religizacijom» škole i učionice pretvaraju u mučionice za učenike/ce pripadnike/ce
manjinskih grupa.
Na odgojno obrazovnu djelatnost škole, institucije od posebnog društvenog značaja,
moguće je gledati najmanje dvojako: kao na instrument razvoja i zadovoljavanja potreba
pojedinca i kao na instrument razvoja i zadovoljavanja potreba samog društva. Polazeći
od toga da savremeno društvo treba da ima interes da omogući optimalan razvoj mla-
doj generaciji, u skladu sa općeprihvaćenim idejama demokratskih društava, kao što su
pravednost, ravnopravnost, sloboda, poštovanje različitosti i sl., ovo istraživanje je težilo
da utvrdi kako škola ostvaruje tu svoju zadaću“. /Iz Uvoda Studije/
ostalih zapažaju diskriminaciju u školi, dok stanje u obrazovanju učenici/ce, u svojim
takva zapažanja ima tek svaki peti Srbin. Za slobodnim odgovorima, navode političare
formiranje posebnih škola izjašnjava se svaki Nastavnici/ce su gotovo podjednako nezado-
deseti Bošnjak, svaki peti Srbin, svaki treći voljni školom kao i učenici/ce, a najnezado-
Hrvat i svaki dvadeseti iz reda ostalih. voljniji su platama. Nezadovoljni su društvom
Nastavnici/ce i učenici/ce u školama DS nešto izraženije nego učenici/ce. Ne vjeruju u
Brčko se daleko rjeđe susreću sa pojavama pravdu u društvu kao ni učenici/ce. Nastavni-
diskriminacije nego učenici/ce i nastavnici/ ci/ce su generalno uzdržaniji/e u procjenama
ce Federacije i RS. Četvrtina ispitanika/ca manifestiranja diskriminacije u školama, ali
zapaža diskriminaciju ukoliko živi u velikom se izrazitije protive diskriminaciji.
gradu, trećina ispitanika/ca ukoliko živi u DS Različit pristup
Brčko, a nešto manje od polovine ispitanika Rezultati istraživanja ukazuju na zabri-
ukoliko žive u manjim mjestima. njavajući podatak da učenici/ce i nastavnici/
Veći stepen netolerantnosti u školi ispol- ce u Bosni i Hercegovini najčešće nemaju
javaju učenici/ce nego nastavnici/ce to tvrde, povjerenja u pravdu. Značajan je podatak da
mada u različitom rasponu, i nastavnici/ce tri petine učenika/ca vjeruje da je društvo
(16% prema 3%) i učenici/ce (35% prema 8%). u kome žive nepravedno, dok ih čak jedna
Svaki deseti/a nastavnik/ca smatra da trećina ne vjeruje da pravda pobjeđuje nad ne-
treba formirati posebne škole za pripadni- pravdom. Oni koji imaju povjerenje u pravdu
ke svake nacije, dok se za to zalaže svaki imaju i kritičniji odnos prema diskriminaciji u
četvrti/a učenik/ca, a uz njih su još dva koji školi dok djeca koja manje vjeruju u pravdu
su u tome neodlučni. Ispitanici/ce iz man- češće opažaju prisutne oblike diskriminacije i
jih gradskih centara bi dva i pol puta češće svjesnija su njihovog negativnog uticaja.
formirali posebne škole za pripadnike svake Učenici/ce u slobodnim odgovorima ot-
nacije, nego ispitanici/ce iz velikih gradova, vorenije nego nastavnici/ce ukazuju na prob-
a skoro četiri puta češće nego ispitanici/ce iz leme diskriminacije; konkretnije ukazuju na
Distrikta Brčko. teškoće vezane za otklanjanje diskriminacije;
Osam od deset ispitanih učenika/ca iska- više pokazuju ličnu akcionu usmjerenost kako
zuje nezadovoljstvo školom. Dvije trećine ne na liniji razvijanja svijesti kod učenika/ca, nas-
vjeruju u društvo i smatraju da je društvo u tavnika/ca i roditelja o štetnosti diskriminacije,
kom žive nepravedno Svaki/a treći/a učenik/ tako i na liniji uvođenja sankcija za učenike/
ca ne vjeruje da pravda pobjeđuje nad ne- ce i nastavnike/ce koji ispoljavaju diskrimina-
pravdom. Kao glavne krivce za postojeće torsko ponašanje u školi. Direktnije i snažnije,
glasnik
39

nego nastavnici/ce ukazuju na važnost ravno-
pravnosti i zajedništva. Npr. Neki od slobod-
nih odgovora učenika/ca su: “Ljude ne treba
razdvajati zbog toga što nacija nije sve što čini
čovjeka”, “Svi smo isti bez obzira na naciju”,
„Sva su djeca jednaka i kao takve trebamo
da ih prihvatimo”, “Smatram da nije normalno
da se formiraju škole za drugu naciju. Džabe
troše pare.”
Greške roditelja
Nasuprot ovim stavovima u nekim uče-
ničkim odgovorima prepoznaje se nevjero-
vatna doza netrpeljivosti i mržnje prema “onim
drugim”, ali i određeni strah uzrokovan minu-
lim ratnim memorijama, kao i stalnim medi-
jskim i nacional- političkim podgrijavanjem.
Svoje stavove o potrebi formiranja posebnih
škola neki učenici opravdavaju sprečavanjem
nastajanja novih sukoba i netrpeljivosti, ili
demokratskim pravima. Na primjer. “Zato što ih
ne mogu gledati očima”, “Zato jer ne bih htjela
ići u školu sa đacima druge nacije, ili barem u
istu smjenu”, “Zato što bi da smo svi zajedno
bilo mnogo vrijeđanja, psovanja i tuče”, “Zato
što je u BiH nedavno bio rat i trebaju odvojene
škole da opet ne bi došlo do rata”.
I učenici/ce i nastavnici/ce smatraju da
je svijest ljudi koji su odgovorni za razvoj
obrazovanja u osnovi otpora promjenama:
njihov mentalitet rigidni stavovi, nacionalne
predrasude nepovjerenje, nedostatak toler-
ancije i samokritičnosti, nedostatak dijaloga
i spremnosti da se angažuju na eliminisanju
pojava diskriminacije u školi, ali i odsustvo
šire društvene podrške. Ukratko: „To je prob-
40 glasnik
Naučne studije
lem društva u kome živimo i svi bismo se
trebali potruditi da to popravimo”.
Razvoj ovakve svijesti stoji pod snažnim
uticajem socijalno sredinskih faktora, među
kojima su najvažniji: porodični odgoj i nep-
osredno socijalno okruženje ratne “us-
pomene“, nacionalističke stranačke politike,
nepostojanje dogovora među vodećim lju-
dima, miješanje politike u obrazovanje, te
negativan uticaj medija. Na pojavne oblike
diskriminacije snažnije utiču faktori van nego
faktori unutar same škole.
Stavovi učenika/ca o diskriminaciji u školi
značajno su determinisani stavovima koji
vladaju u njihovim porodicama. U relativno ve-
likom broju porodica u BiH egzistiraju stavovi
o naglašeno pozitivnom vrednovanju vlastite
nacije, u značajnom procentu savremenih bh
porodica podstiče se etnička distanca. Odnos
koji prema naciji i međunacionalnim odno-
sima vlada u porodici vrlo značajano utiče
na prirodu vezanosti djece za svoju naciju
prije svega u tom smislu da djeca utoliko više
postaju isključiva za druge nacije ukoliko su
više vezana za svoju naciju.
Odgojni obrasci u porodici takođe ig-
raju značajnu ulogu u formiranju stavova o
nacijama i nacionalnim odnosima u školi.
Izgleda da autoritarnost roditelja djecu čini
nesigurnijom i nesamostalnijom i time kod
nih razvija i veću ranjivost na diskriminaciju
i veću sklonost distanciranju od pripadnika
drugih nacija. Tamo gdje se roditelji strogo
odnose prema djeci gotovo svaki/a drugi/a
učenik/ca primjećuje da u porodici preovla-
davaju negativni stavovi prema pripadnicima
drugih nacija, dok takve negativne stavove u
porodici primjećuje tek svaki/a treći/a učenik/
ca, ukoliko svoje roditelje ne opaža kao
stroge. Roditelji koje su ispitanici okarakteri-
sali više kao autoritarne nego demokratične
insistiraju češće i redovnije kod svoje djece
da se ne druže sa djecom i mladima druge
nacionalnosti. Budući da se tu u pravilu radi
o roditeljima koji donose mnoge odluke u ime
djeteta, svaki/a šesti/a učenik/ca izjavljuje da
njihovi roditelji imaju potrebu da kontroliraju
njihova međunacionalna druženja. To se jav-
lja u dvostruko većem procentu (15% prema
7%) od onih učenika/ca čiji su roditelji manje
ili nikako autoritarni.
Izrazitiju kritičnost prema diskriminaciji kao
akcionu spremnost ka njenom suzbijanju imaju
djeca čiji roditelji imaju viši stepen obrazovan-
ja, djeca koja odrastaju u boljim ekonomskim
uvjetima i u urbanim sredinama.
Obaveze države
Zagovarajći dalje aktivnosti, a budući da
u BiH još uvijek ne postoji jasno formirana
javna svijest, izgrađen vrijednosni sistem,
niti opće prihvaćeni oblici suprotstavljanja
koji bi diskriminaciju sankcionirali, reducirali
i iskorjenjivali, autori navode da se „nameće
potreba razvijanja strategije na nivou države
koja bi doprinijela efikasnijoj borbi protiv svih
oblika diskriminacije djece i učenika/ca u toku
školovanja. Takvu strategiju treba da razvijaju
i da se bore za njenu implementaciju prije sve-
ga nosioci vlasti, kreatori obrazovne politike,
menadžmenti škola nastavnici/ce i pedagozi/
ginje škola, roditelji, učenici/ce i svi drugi koji
su ili mogu biti uključeni u pitanja obrazovanja
i ravnopravnosti mladih u tom sistemu
Država, ukoliko želi biti demokratska,
s razvijenim slobodama i pravima razvoja
svačijeg identiteta i svake pojedine kulture,
mora se nastaviti snažnije boriti protiv dis-
kriminacije učenika/ca za vrijeme školovanja
kako bi se umjesto očuvanja raznovrsnosti
spriječilo nastajanje novih „...diskriminisanih
generacija koje će još dugo ostavljati tra-
gove“. Njena zadaća mora biti da spašava, a
ne da uništava raznovrsnost.
Država treba biti sredstvo koje će omo-
gućiti narodima da razvijaju državni identitet
utemeljen na potpunoj nacionalnoj i konfe-
sionalnoj ravnopravnosti, na uvažavanju, a
ne omalovažavanju konfesionalnih i nacio-
nalnih identiteta. Riječ je o identitetu koji će
maksimalno uvažavati i prihvaćati tradicije i
kulturne različitosti građana, pravo da žive
«na svoj način», u svojoj različitosti, bez
 Naučne studije
se moći napuštati jednom formirane predra-
TOK I PROCEDURA ISTRAŽIVANJA sude. „Većina ljudi razmišlja nepravedno o
pripadnicima druge nacije, tako da to pred-
Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 1102 ispitanika/ce od toga 852 učenika/ca i 250 nas-
tavnika/ca iz cijele BiH. Prvi poduzorak: 32.2% učenika/ca iz osnovnih i srednjih škola stavlja jedan od većih osnovnih problema”;
u velikim gradovima: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, 20.4% iz škola u Distriktu Brčko i „Najveća smetnja je predrasuda mnogih
47.4% učenika/ca iz ostalih krajeva i regiona BiH. ljudi o drugim nacijama”.
U poduzorku nastavnika/ca 33.6% radi u školama u velikim gradovima, 26.8% u Dis- Odgoj za život u miru
Nastavnike/ce treba kontinuirano educirati i
triktu Brčko i 39.6% u ostalim krajevima i regionima BiH.
razvijati njihove kompetencije za odgoj i obra-
Profil učenika/ca obuhvaćenih istraživanjem: izgleda ovako: učenika 43.5% i učenica
zovanje u multikulturalnoj i multinacionalnoj
56.5%. Odrastaju uglavnom u gradovima 59.3% ili u selima 27.5%, dok najmanji procenat
sredini kakva je BiH. Oni bi morali imati u svom
njih odrasta u manjim mjestima 13.2%, u porodicama ni bogatim ni siromašnim (84.5).
obrazovanju posebne sadržaje koji bi jačali nji-
Gotovo 80% učenika/ca su odlični i vrlodobri. Potiču od roditelja srednjeg 63.5% i višeg i
hovu sposobnosti da reagiraju na adekvatan
visokog 32.0% obrazovanja. Uglavnom su religiozni 86.0%. Prema nacionalnoj pripadnosti
način u svim situacijama kada su ugrožena
su 35.3% Bošnjaci, 32.8% Srbi, 30.7% Hrvati i 1.2% ostali.
prava čovjeka i prava djeteta. Učenici/ce tri
Profil nastavnika/ca obuhvaćenih istraživanjem: nastavnici 27.9% i nastavnice 72.1%,
puta više cijene da je takva obuka neophod-
što vjerovatno odražava realnu distribuciju ženskog i muškog spola u ovom zanimanju. U
na nastavnicima/ama, nego što to procjen-
30.5% škola u kojima je provedeno istraživanje dominiraju Bošnjaci, u 38.6% dominiraju
juju sami nastavnici/ce. Ipak, i nastavnici/
Srbi, u 27.0% dominiraju Hrvati, dok tek u 3.9% škola nije moguće navesti dominantnu
ce predlažu niz oblika okupljanja pripadnika
nacionalnu strukturu
različitih nacija, kako bi se kroz lične kon-
Podaci su prikupljeni pomoću standardnih mjernih instrumenata i pomoću posebno
takte ostvarila zbližavanja. «Više razgovora,
konstruiranih instrumenata za potrebe ovog istraživanja. Primijenjen je upitnik za pri-
otvorenosti i iskrenosti, topline i ljubavi među
kupljanje podataka o relevantnim socijalnoiskustvenim obilježjima ispitivanih učenika/ca
ljudima, razumijevanje i tolerancija su odlični
i nastavnika/ca i sedam skala za ispitivanje stavova i osobina ličnosti. U obradi podataka
oblici za rušenje diskriminacije»; «Održavanje
korišteni su stistički postupci koji su najviše odgovarali prirodi distribucija dobivenih po-
radionica na temu zajedništva.. ».
dataka: mjere statističke značajnosti razlika među segmentima ukrštenih varijabli, mjere
Mnogo više pažnje država, škola i civilni
koje ukazuju na stepen povezanosti među varijablama i postupke za ispitivanje latentne
sektor treba da posvete porodicama i njiho-
strukture stavova prema diskriminaciji.
vim odgojnim uticajima na mlade. Istraživanje
negiranja, omalovažavanja ili ukidanja. Ni put u ludilo i zabludu»; «Nikad u BiH nije bilo je pokazalo da su stavovi učenika/ca o dis-
jedna nacionalna zajednica ne bi trebala doći potrebe za tim». kriminaciji u školi značajno determinirani
u poziciju da smatra kako BiH ne izražava i Škole bi trebale odgajati mlade vjernosti stavovima koje prema drugim nacijama sva-
njezine interese. Državni identitet isto kao i vlastitoj tradiciji uz, istovremeno, poštovanje kodnevno ispoljavaju njihovi roditelji.
svaki pojedinačni nacionalni identitet treba tradicija drugih; prihvaćanje «drugoga» Učenike/ce nikako ne bi trebalo isklju-
promicati u odgojno obrazovnom radu kakav jeste, u njegovoj drugosti. Razno- čivati iz aktivnosti u kojima se traga za na-
škole kao najveće vrijednosti bh društva. likost treba prihvatiti kao bogatstvo koje će jboljim putevima smanjivanja diskriminacije
Mladi moraju razumjeti da u BiH postoje dva se međusobno nadopunjavati u cilju mira u školama, jedan je od najvažnijih nalaza
različita identiteta: nacionalni i državni iden- i demokratskog, otvorenog društva. Zato ovog istraživanja koji lako postaje i prepo-
titet. Nepotrebno je isključivati bilo koji od njih treba pružati podršku nacionalnom i konfe- ruka. Oni sasvim zrelo i direktno ukazuju na
ili još gore sukobljavati ih. Državni identitet sionalnom povjerenju i pomirenju. Odgajati teškoće vezane za otklanjanje diskriminacije
mora uvažavati i važnost nacionalnog iden- mlade naraštaje za promicanje kulture mira (političari, profesori, loš uticaj roditelja, ne-
titeta. I obratno. i tolerancije, kao borce za mir i nenasilje u tolerancija, nasilje, niska svijest učenika/
Put u ludilo rješavanju društvenih konflikata. (mada, ca, neuvažavanje mišljenja učenika/ca,
Država BiH mora nastaviti raditi na afir- izgleda, da bi toga još više trebalo nuditi i lična nemoć da se nešto uradi...), i znatno
miranju i usaglašavanju zajedničkog bh. starijima) “Svi smo ljudi i treba da se družimo slobodnije i konkretnije predlažu praktična
okvirnog kurikuluma koji se može i treba sa svima, a ne da se izdvajamo” rješenja u pravcu ostvarivanja ravno-
usklađivati prema jezičkim, kulturalnim, nacio- Škola će više odgajati mlade za multi- pravnosti i zajedništva, kao npr.: u školama
nalnim i drugim specifičnostima, ali koji ne smije kulturalnost ukoliko se oni školuju u multi- bi “pomiješali” učenike/ce i nastavnike/ce
biti isključiv prema djeci manjinske populacije kulturalnom školskom okruženju. Bez ko- različitih nacionalnosti, uveli bi samo jedan
u određenoj sredini. Treba raditi na ukidanju munikacije, saradnje i dijaloga nije moguće nastavni plan i program, obezbijedili bi za-
„dvije škole pod jednim krovom“ i ugledati se doći do zajedništva u raznolikostima, a da kone koji onemogućavaju diskriminaciju,
na škole u većim gradovima i DS Brčko koje se ne ugroze te raznolikosti. Mladi treba da otpuštali bi profesore/ce koji diskriminiraju,
ispitanici doživljavaju kao sredine sa većim shvate i prihvate da cilj multuikulturalnog uveli bi multinacionalni sastav nastavnika/ca
stepenom uvažavanja različitost i uspješnijim odgoja nije brisanje razlika među nacijama, i slično.
prilagođavanjem odgojno obrazovnog rada religijama, konfesijama, već njihovo upoz- Nažalost zaključuje jedan učenik/ca:
prema potrebama svakog učenika/ce. Potpora navanje s nacijom, religijom i konfesijom „Ja mislim da je većina odgovornih ljudi u
za to su stavovi nekih nastavika/ca o odvojen- «drugoga» kao nečim što nije smetnja u školama koje ovo ne interesuje.”
Priredila: Sanja HODŽIĆ
im školama: «Čista glupost»; «Zato što je to zajedničkom životu. Bez toga teško da će

glasnik
41
 Čekajući presudu suda u Strazburu
USTAV NA „OPTUŽENI^KOJ
KLUPI“
Jakob Finci
Nakon što se početkom juna pred Velikim
vijećem Evropskog suda za ljudska prava
u Strazburu održala javna rasprava u tužbi
Derve Sejdića i Jakoba Fincija protiv države
Bosne i Hercegovine na jesen, odnosno sep-
tembru ili oktobru će biti donesena i konačna
presuda u ovom slučaju.
Naime, Sejdić i Finci su Evropskom sudu
podnijeli tužbu protiv BiH zbog kršenja ljud-
skih prava, odnosno diskriminirajućih odredbi
Izbornog zakona naše zemlje kojim su pri-
padnici iz reda ostalih i nacionalnih manjina
onemogućeni da se kandidiraju na izborima
za funkcije člana Predsjedništva BiH. Pred-
stavnicima ovih grupacija također, nije osigu-
rano niti jedno mjesto u Domu naroda Par-
lamentarne skupštine BiH čime su i na ovaj
način povrijeđena osnovna ljudska prava
koja garantirana Evropskom konvencijom, a
koja je sastavni dio Ustava BiH.
Preuzete obaveze
Iako u tužbi nije eksplicite navedeno kod
načina izbora članova Predsjedništva BiH i
delegata i izaslanika u državni Dom naroda
primjenjuju se i diskriminirajuće odredbe kroz
Ustav BiH koje se odnose na konstitutivne
narode (Bošnjake, Srbe i Hrvate).
Tako se za članove Predsjedništva BiH iz
Republike Srpske ne mogu kandidirati pred-
stavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda, već
to ekskluzivno pravo imaju samo predstavnici
srpskog naroda. Zbog odbijanja kandidature
za bošnjačkog člana Predsjedništva iz RS-a
na posljednjim općim izborima održanim
2006. godine apelaciju za zaštitu ljudskih
prava podnio je i Ilijaz Pilav.
S druge strane za člana Predsjedništva
BiH iz Federacije BiH ekskluzivno pravo na
42 glasnik
Ponudu nagodbe, Suda za ljudska prava u slučaju tužbe Derve Sejdića
i Jakoba Fincija protiv BiH, odbila Zajednička komisija Parlamenta BiH,
pa se na jesen čeka presuda
Kasim Trnka
to imaju predstavnici bošnjačkog i hrvatskog
naroda, dok se srpskim predstavnicima ono
onemogućava. Isti način izbora, po entiteti-
ma vrši se i kada je u pitanju izbor delegata u
Dom naroda Parlamenta BiH.
Diskriminirajuće odredbe propisane su
i u načinu izbora poslanika i zastupnika u
Predstavnički dom Parlamenta BiH. Naime, i
tamo se kandidature na izborima dozvoljavaju
isključivo na osnovu entitetske pripadnosti, pa
se iz FBiH u to zakonodavno tijelo bira 28 po-
slanika i zastupnika, a iz RS-a njih 14. Jedina
„olakšavajuća“ okolnost što je moguće izabrati
predstavnike svih konstitutivnih naroda i osta-
lih, ali ako se oni kandidiraju i kao takvi osvoje
mandate u entitetima u kojima žive.
No, kada je u pitanju slučaj Sejdić i Finci
koji će ponajprije biti okončan na Evropskom
sudu za ljudska prava u Strazburu preovla-
davaju mišljenja kako će ta međunarodna
pravosudna institucija neminovno odredbe
Izbornog zakona BiH, a samim tim i Ustava
BiH proglasiti diskriminatorskim. Jakob Finci,
jedan od tužitelja protiv BiH, vjeruje u poziti-
van ishod slučaja:
- BiH već dugo nije spremna promijeniti
Izborni zakon i tako omogućiti onima koji ne
spadaju u konstitutivne narode da se kan-
diduju za Predsjedništvo i Dom naroda Par-
lamenta BiH. To je osnovni razlog zbog kojeg
smo pokrenuli ovu apelaciju. Očekujem da
će Sud donijeti odluku kojom će prisiliti BiH,
jer ono što se neće milom mora se silom, da
promijeni svoje propise i na taj način ispuni
obavezu preuzetu još 2002. godine, kada se
ulazeći u Vijeće Evrope, obavezala sve pro-
pise uskladiti sa Evropskom konvencijom o
ljudskim pravima, rekao je Finci.
Ivo Miro Jović
Prije održavanja javne rasprave Evropski
sud za ljudska prava ponudio je vlastima naše
zemlje nagodbu u slučaju tužbe Sejdić i Finci
protiv BiH. Međutim, Zajednička komisija za
ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigraciju,
izbjeglice, azil i etiku Parlamenta BiH odbila je
na u maju većinom glasova nagodbu.
Zamjenik predsjedatelja Komisije Ivo
Miro Jović istakao je u razgovoru za Glasnik
kako je Ustav BiH koncipiran „izrazom volje
Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su odlučili živjeti
zajedno u BiH, a koji je produkt nastanka u
razdoblju koji je osigurao prestanak ratnih
dešavanja“.
Sporna implementacija
On priznaje da je Ustav BiH preuzeo
međunarodne i evropske konvencije, pa tako
i one koja govori o ljudskim pravima.
- Jasno je da su u tom svjetlu predstavnici
iz grupe ostalih i nacionalnih manjina u dis-
proporciji u odnosu sa zadovoljenjem potreba
koje imaju predstavnici konstitutivnih naroda.
Zbog toga su tužitelji i odlučili da pokrenu
tužbu kod Evropskog suda za ljudska prava. U
razmatranju tužbe Sud je našoj državi ponudio
nagodbu sa tužiteljima. Mi je naprosto nismo
mogli prihvatiti ponukani slučajevima gdje su
pojedinci ili institucije imali slične slučajeve
nagodbi, ali one nikada nisu provedene. Bojali
smo se da bi se to desilo i u ovom slučaju.
Stoga će Sud biti obvezan donijeti pre-
sudu. Na ovaj način mi smo željeli potaknuti
izmjene Ustava BiH gdje će se ukazati koje
su to sporne odredbe kojim se krše osobna ili
kolektivna ljudska prava i koje je u skladu s tim
nužno otkloniti, naveo je Jović.
Iako Evropski sud za ljudska prava svoje
presude donosi u formi preporuka državama,

Sud u Strazburu
Ivo Miro Jović cijeni kako će se ona „morati
provesti u BiH“.
- Deklarativno presuda je forma prepo-
ruke, ali za procese je ona obvezujuća. Jer,
bilo bi veoma nezgodno staviti se na listu
zemalja koje ne poštuju uklanjanje diskrimi-
natorskih odredbi po preporukama koje je
utvrdio Evropski sud za ljudska prava. To
povlači i negativne konsekvence i poruke u
smislu opredjeljenja naše zemlje na putu ka
EU, istakao je Jović, ne želeći da prejudicira
moguću presudu Evropskog suda za ljud-
ska prava, ali uz navode kako je „normalno
očekivati da ona bude u korist tužitelja“.
Sudija Ustavnog suda FBiH i ekspert
međunarodnog prava Kasim Trnka ističe
kako je ovo „prvi puta da Evropski sud za
ljudska prava dovodi u pitanje Ustav jedne
zemlje što je nezabilježeno u dosadašnjoj
praksi“. On je istakao kako je realno očekivati
da Evropski sud u potpunosti uvaži apelaciju
tužitelja, s obzirom da je jasno kako „primje-
na ustavnih odredbi naše zemlje dovodi do
diskriminacije prema svim građanima“.
- Vlasti BiH morat će otkloniti diskrimina-
torske odredbe iz Ustava BiH. Tačno je da
Ustav BiH u sebi sadrži Evropsku konvenciju
o ljudskim pravima koja bi trebala da ima
primat nad domaćim zakonodavstvom, ali
u samoj implementaciji dolazi do povreda.
One su vidljive kroz odredbe Izbornog za-
kona BiH, ali je njega nemoguće mijenjati
bar u tom dijelu bez promjene Ustava BiH.
U skladu s tim naša zemlja će morati nas-
taviti sa reformom Ustava kako bi se osigur-
alo i garantiralo poštivanje prava svih njenih
građana, istakao je Trnka.
Pomenuo je kako su ponuđena rješenja
iz aprilskog paketa ustavnih promjena iz
2006. godine isključivala neke od i sada
važećih diskriminatorskih odredbi, ali kako
je propašću njihovog usvajanja sve ostalo po
starom.
- Kako se radilo o paketu ustavnih
promjena, kako cjelokupna rješenja nisu do-
bila većinu, tako je propalo i usvajanje odred-
bi kojim se moglo popraviti stanje u oblasti
ljudskih prava. No, i kada Evropski sud za
ljudska prava utvrdi nepravilnosti opet će biti
na domaćim institucijama da otklone ono što
je diskriminatorski, naglasio je Trnka.
Brojna kršenja
Predstavnici iz reda ostalih, ali i na-
cionalnih manjina nemaju zagarantirana
mjesta ni u Vijeću ministara, entitetskim
vladama, kao ni onim na kantonalnom i
lokalnom nivou. Slična situacija je kada su
u pitanju i zakonodavna tijela - parlamenti i
skupštine. Ostavljeno je na volju političkim
partijama i vlastima da odrede da li će u
svojim sastavima imati predstavnike iz ovih
grupa građana BiH.
Jedini izuzeci su Dom naroda Parla-
menta FBiH i Vijeće naroda RS-a koji ima
garantiranu kvotu (sedam i četiri) pred-
stavnika iz reda ostalih, ali ne i iz nacio-
nalih manjina. Nacionalne manjine su od
lokalnih izbora prošle godine po prvi puta
osigurale zagarantirana mjesta u općinskim
i opštinskim vijećima i skupštinama, ali u
samo tridesetak od ukupno 143 lokalne
zajednice. Mnoge lokalne zajednice su
u izmjenama statuta čak ukinule ranije
predviđena mjesta za nacionalne manjine
u svojim vijećima i skupštinama nakon
saznanja da ih na to ne obavezuju odredbe
Izbornog zakona BiH kojim je propisano da
obaveznu zastupljenost imaju samo općine
i opštine u kojima je prema popisu iz 1991.
u ukupnom broju stanovnika tih grupa
živjelo više od tri posto.
Almir TERZIĆ
Rekli su ...
Selma Hukić,
NVO Vesta iz Tuzle:
- Mi smo imali vijeće za djecu pri
Vijeću ministara BiH koje je bilo krovna
institucija za praćenje poštivanja real-
izacije prava djece i koja, nažalost, ne
funkcioniše već dvije godine. Ono je
bilo oformljeno 2002., ugašeno je 2007.
jer u novom sazivu Vijeća ministara
nije formirano. Rad tog vijeća trenutno
pokušava da nadomjesti Ministarstvo za
ljudska prava BiH, što je s obzirom na in-
egerncije koje ono ima, zaista nedovolj-
no. Ono ne stiže jednostavno da se bavi
ovom problematikom u onoj mjeri u kojoj
je to u ovom trenutku potrebno. Također,
nije fomiran odjel za prava djece pri
Uredu ombudsmana BiH - u Federaciji
nemamo ombudsmana za djecu, dok u
RS ga imamo.“
Hajrudin Šahić,
predsjednik Koordinacionog odbora
humanitarno-karitativnih organizacija
u BiH:
- Imamo informacija iz RS da je nekih
150 djece odustalo od osnovnog obrazo-
vanja isključivo iz socijalno-ekonomskog
razloga - zato što nemaju dovoljno sred-
stava za knjige, odjeću i obuću. To su po-
daci sa kojima mi raspolažemo, a ja pret-
postavljam da su brojke daleko, daleko
veće.
James Rodehaver,
direktor Odjela za ljudska prava u
OSCE-u:
- Volio bih reći da sam više zado-
voljan općim stanjem ljudskih prava u
Bosni i Hercegovini. Postoje dobre ideje
i strategije koje su lideri i državni i javni
službenici predlagali kako bi unaprijedili
stanje u zemlji. Ali, nažalost, izgleda kao
da političke volje nestane kada te ideje
treba implementirati. Navest ću primjer
strategije o sprečavanju maloljetničke
delikvencije u zemlji, koja je usvojena još
2006. Ona bi unaprijedila prava djece i
maloljetnika i način na koji ih pravosudni
sistem tretira. To je dobar dokument i
mislim da je rok za njegovo provođenje
2012., ali nema političke volje da se s
provođenjem krene. Ako ne možete iz-
raziti političku volju za povoljšanje prava
djece, postavlja se pitanje za koje druge
stvari se može izraziti politička volja.
glasnik
43
 Iz historije ljudskih prava
Korijeni borbe za ravnopravnost spolova
VJE^ITA TEŽNJA
JEDNAKOPRAVNOSTI
Borba, začeta krajem 18. stoljeća, za
etabliranje prava žena kao čvrstog
sastavnog dijela univerzalno važećih
ljudskih prava traje i danas
Poziv za jednaka prava žena i muškaraca
postao je javan i glasan tek u građanskom društvu
krajem 18. stoljeća. Razvojem kapitalističkog
produkcijskog rada mjesto zaposlenja i mjesto
stanovanja sve su više bili odvojeni. To je dovelo
do nove definicije podjele rada među spolovima.
Žena se definirala primarno kao supruga i majka,
čiji je rad u porodici omogućavao i osiguravao
uspjeh muškarca izvan kuće. “Porodica” se pos-
matrala kao područje socijalne komunikacije i
reprodukcije izvan sfere plaćene djelatnosti, koje
se zadržavalo samo za supružnika i djecu. Žene
su bile “rasterećene” rada u plaćenoj djelatnosti,
a zauzvrat tome žena je trebala u porodici stvoriti
privatno i intimno utočište, koje je harmonično
dopunjavalo vanjski poslovni svijet konkurencije
za novac i moć.
Pojava „građanke“
Građansko društvo nije ženama dopuštalo
da budu direktne konkurentice u proizvodnom
procesu. One su jednostavno isključivane iz
procesa donošenja ekonomskih, političkih,
pa čak i mnogih privatnih odluka. Imale su
ograničene mogućnosti obrazovanja, nisu
raspolagale svojom imovinom, nisu mogle pot-
pisivati ugovore ili se zaposliti bez saglasnosti
supruga. U socijalnom pravu pri razvodu i do-
bivanju starateljstva nad djecom bile su izuzet-
no oštećene. Zakonima je bila stvorena osnova
da se radnicama isplaćuju najniže plate te da
se njihov rad iskorištava. Takva situacija pred-
stavljala je plodno tlo za prve javne zahtjeve za
jednaka prava i mogućnosti žena i muškaraca.
Žene su imale značajnu ulogu u društvenim
promjenama koje je Francuska doživjela u 18.
stoljeću. Ustanke koji su u Francuskoj izbijali
za vrijeme kriza u kojima je nedostajalo hrane
uvijek su vodile žene. One su za sebe napravile
društvene niše iz kojih su uticale na kulturni, so-
cijalni, politički i ekonomski život. Ipak, nada u
jednak pravni položaj s muškarcima nije se ispu-
nila. Žene su ostale isključene iz proklamiranih
građanskih prava.
Spisateljica Olympe de Gouges u takvoj
je situaciji formulirala “Povelju o pravima žene
i građanke”. Taj je dokument bio usko vezan
44 glasnik
Olympe de Gouges
za “Povelju o ljudskim i građanskim pravima”
proklamiranu 1789. Revolucionarno u Povelji
je konzekventno uvođenje žene u formulaciju
pravnih članova: “Žena ima pravo obnašati djelat-
nosti u vlasti. Ona mora posjedovati jednako pravo
kao i muškarac da stane za govornički podij.“ U ci-
jeloj Povelji riječi “čovjek” ili “muškarac” zamijenila
je riječima “muškarac i žena” te je uz svaku riječ
“građanin” dodala i “građanka”. Povelju je poslala
Nacionalnoj skupštini na ratificiranje. Deklaracija
je u cijeloj Francuskoj, a i u inostranstvu, vrlo brzo
dostigla veliki ugled. Kao dodatak na nju objavljen
je “Društveni ugovor između žene i muškarca”
(analogno Rusoovu “Contrat Social”). De Gouges
je željela dotadašnji brak dopuniti Ugovorom ba-
ziranim na jednakopravnosti. Prema njoj žena, na
temelju materinstva koje joj je priroda omogućila,
ima posebno značenje. Iz te je činjenice izvela
posebna prava za ženu kao majku.
U doba strahovlade, Olympe de Gouges
je osuđena 1793. godine. Što se više konso-
lidiralo građansko društvo, to se više prava
opet oduzimalo ženama. Žene su se rasule u
različite interesne grupe i organizacije te nisu
više nastupale zajedno i zajednički se borile
za svoja prava. “Povelja o pravima žene i
građanke” dugo je skupljala prašinu u arhivu i
nije se pojavljivala na službenim listama pub-
likacija tog vremena.
Godine 1848. u Seneca Fallsu u državi New
York Elizabeth Cady Stanton i Lucretia Mott saz-
vale su zasjedanje na kojem je diskriminacija
žene prvi put stajala na dnevnom redu. Među os-
talim, su zahtijevale: pravo raspolaganja svojom
imovinom i plate, pravo starateljstva nad djecom
u slučaju razvoda braka, proširene mogućnosti
razvoda, bolje pravno i ekonomsko osiguranje
za razvedene žene, bolji pristup obrazovanju i
mogućnostima zaposlenja i pravo glasa.
Svi smo ljudi
„Declaration of Sentiment” donesena je i
slično kao “Povelja o pravima žene i građanke”
uvezana s Poveljom o nezavisnosti iz 1776. go-
dine. Ta objava principa upućena je protiv domi-
nacije muškaraca u svim sferama života. Premi-
sa teksta Deklaracije je da su svi ljudi, i muškarci
i žene, rođeni s istim pravima na život, slobodu,
stremljenje prema sreći i da je legitimni zadatak
države osigurati im ostvarivanje ovih prava. Svi
zakoni koji na bilo koji način žene stavljaju u
podređen položaj proglašeni su nelegitimnima.
Iako su se Deklaracija i stavovi njenih autorica
nešto promijenili, oni ipak predstavljaju početak
pokreta žena u SAD-u, koji je s djelovanjem
počeo prije nego evropski pokret žena, te je tako
predstavljao uzor Europljankama.
Kada se u 19. stoljeću formirao pokret žena
on se najprije borio za poboljšanje položaja u
području civilnog prava te za otklanjanje pravne
nezrelosti (pravo na razvod, pravo na starateljst-
vo o djeci, ukidanje starateljstva njihova supru-
ga nad njima samima itd.). U njihovim zahtje-
vima pravo glasa je imalo podređenu ulogu.
Sve se svodilo samo na postavljanje molbi, koje
su ovisile o dobroj volji njihovih muževa (puno-
pravnih građana s pravom glasa). Saveznici
pokreta žena, etablirane stranke i organizacije
podržavale su žene samo onoliko dugo dok je
to bilo u njihovom vlastitom interesu.
Zahtjev za pravom glasa nisu postavljala
sva udruženja. Ako bi i bio postavljan, povlačen
je uz objašnjenje da žene još nisu dovoljno
zrele da bi dobile pravo glasa ili se zahtijeva-
lo da pravo glasa dobiju samo dobrostojeće
građanke. Relativno mala grupa građanki zauz-
imala se za radikalnu promjenu društva. One
su naglašavale jednakost muškarca i žene, iz
čega je proizilazilo da i muškarac i žena moraju
imati jednaka prava. Radikalni pokret žena bio
je mali pokret koji se nije osjećao dijelom niti
jedne stranke. Neke od njih su ipak tražile kon-
takt sa socijalistički nastrojenim ženama. Pri-
padnice radikalnog pokreta žena zauzimale su
se i za prava socijalno oštećenih žena, za prava
radnica i prostitutki. Pripadnice ove grupe za
vrijeme Prvog svjetskog rata osnovale su “In-
ternacionalnu ligu žena za mir i slobodu”, kojoj
su pripadale žene svih zaraćenih nacija.
Relativno autonomno organizirane grupe
žena unutar socijalističkih, a kasnije i komunističkih
pokreta imale su u osnovi jednake zahtjeve kao i

Clara Zetkin
sami socijalitički pokreti, a to je ukidanje klasa i
ukidanje privatnog vlasništva u području produkci-
jskih sredstava. Jedna od istaknutih ličnosti
socjalističkog pokreta žena bila je Clara Zetkin
koja se, kao i pripadnice njenog pokreta, zauzima-
la za ekonomsku neovisnost žene kao temeljnu
pretpostavku jednakopravnosti te za ukidanje
hijerarhije među spolovima analogno ukidanju
klasa. U središtu zahtjeva socijalističkog pokreta
žena stajalo je izjednačavanje plaća radnica s
plaćama radnika (ista plaća za isti rad i isti posao,
otvaranje sindikata za žene itd.), a kasnije je uz to
došao i zahtjev za pravom glasa. Uspostavljanje
međunarodnog Dana žena, 8. marta, povezuje
se sa socijalističkim pokretom žena: “Zajedno
s političkim i sindikalnim organizacijama koje su
bile svjesne podjele na klase te s proleterijatom u
njihovim zemljama socijalistički pokret žena orga-
nizirao je obilježavanje Dana žena, koji u prvom
redu služi promociji prava glasa žene.” [Rezolucija
Druge međunarodne konferencije socijalističkog
pokreta žena u Kopenhagenu 1910.]
Ograničeni uspjesi
Godine 1920. u Americi su žene dobile pot-
puno pravo glasa - okruglo 50 godina nakon nji-
hova obespravljivanja Ustavom. Pokret žena u
Engleskoj počeo je s prvom reformom o pravu
glasa 1832., da bi od 1869. najprije dobile pa-
sivno i aktivno pravo glasa na nižim razinama
u općinama i na nižim upravnim nivoima. Pro-
leterke su se organizirale u “Women’s Trade
Union Provident League”. Kasnije su se i one
uključile u borbu za dobivanje prava glasa.
Tako je pokret žena postao jedan od najvećih
pokreta u Engleskoj prije Prvog svjetskog rata.
U Njemačkoj pokret za prava žena je na-
jprije stajao u uskoj vezi s revolucijom 1848.
godine. U vremenu restauracije koje je uslije-
dilo nakon revolucije ženama su oduzeta os-
novna prava, npr. pravo na članstvo u nekom
udruženju ili pravo na redakcijski rad u nekom
časopisu, kao i pravo na bilo koju vrstu političke
djelatnosti. Time je pokret žena dospio gotovo
do gašenja. Politička liberalizacija u 60-im godi-
nama 19. stoljeća dovela je do osnivanja prvog
udruženja žena (ADF) pod vodstvom Louise
Otto-Peters 1865. Ranije veoma jaka socijal-
demokracija išla je ruku pod ruku s pokretom
Iz historije ljudskih prava
žena, čija je organizatorica bila Clara Zetkin.
Pod uticajem tog pokreta žena socijaldemokrati
su u svoj program preuzeli pravo glasa žena.
Nakon izgubljenog rata, u Njemačkoj su pravo
glasa za žene uveli 1918. socijaldemokrati.
U Francuskoj su veoma ograničene uspje-
Louise Otto-Peters
he pokreta žena za vrijeme Francuske revoluci-
je u područjima obrazovanja i porodičnog prava
pobijedili jakobinci 1793., udruženja žena su
zabranjena, žene su zakonski bile ograničene
samo na domaćinstvo. Ta restriktivna politika
nastavila se i u doba vladavine Napoleona I i
utemeljena je u zakonu “Code Napoléon” koji je
on izdao 1804., tako da se o pokretu žena opet
može govoriti tek nakon revolucije 1848. Res-
tauracija koja je provođena nakon Revolucije
nije bila tako jaka te nije u potpunosti ni mogla
ugušiti rastući nastanak organizacija žena.
Ipak, uspjesi su bili veoma mali. Iako je Fran-
cuska bila prva zemlja u Evropi koja je uvela
jednako pravo glasa za sve muškarce, pravo
glasa za žene priznala je tek 1944. godine. Tek
80-ih godina 20. stoljeća odstranjene su sve
forme diskriminacije u civilnom pravu.
Najvažniji zahtjev pokreta žena - dobivanje
prava glasa - konačno je usvojen. Ipak, nakon
Drugog svjetskog rata društveni fokus se opet
pomjerio prema materinstvu i porodici - deziluzi-
onirani povratnici iz rata morali su imati nekoga
da se brine o njima, pad nataliteta morao se na-
doknaditi. Oko 60 godina nakon toga ideje nji-
hovih baka ponovno su prisutne u svakodnevnici
današnjih žena.
Kraj 60-ih godina prošlog vijeka je vrijeme
pokreta studenata i pokreta za mir. Studenti su
pravili letke i nacrte rezolucija, diskutirali i demon-
strirali protiv “učahurenja koje traje 1000 godina”
na sveučilištima, protiv malograđanstva i za
samoodređenje. Studentice iz istih organizacija
i istog pokreta davale su svoj doprinos i jednom
drugom pokretu, i to na taj način što su kuhale
za svoje kolege, otkucavale spise i manuskripte
te čuvale djecu. Kad su studentice ovu nejedna-
kost stavile na dnevni red, bile su jednostavno
zbrisane od svojih kolega - muških studenata.
Njihovi zahtjevi bili su apolitični, nejednakost
među spolovima bila je “manje bitna” tema, koja
će se riješiti sama od sebe čim se riješi situacija
s tadašnjom podjelom na klase. Došlo je do
rascjepa. Studentice su se počele autonomno
organizirati u tzv. vijeća žena. Nakon što su ih
muškarci isključili, htjele su se intenzivno baviti
položajem i ulogom žene.
Privatno je i političko
Primjer iz Njemačke govori o tome. Kao tre-
nutak rođenja novog pokreta žena u Njemačkoj
slovi Prva savezna konferencija žena u Frank-
furtu na Majni, na kojoj se okupilo 450 žena iz
40 različitih organizacija. U pozdravnom govoru
rečeno je: “Privilegirani još niti jedanput u historiji
nisu dobrovoljno odustali od svojih prava. Zbog
toga mi zahtijevamo da žene postanu odlučujući
faktor u događanjima. Žene se moraju same or-
ganizirati, spoznati svoje vijekovima stare prob-
leme i naučiti zastupati vlastite interese.”
Žene su bile organizirane u manje grupe i
odbijale su članstvo u većim savezima i stranka-
ma, s obzirom na to da nisu željele napraviti
čvrste strukture moći. Feministkinje su u svojim
zahtijevima, idejama i načinu rada bile hetero-
gene i radile su u svim područjima društva (so-
cijalnom, kulturnom, političkom, naučnom itd.).
Iako je jezgra pokreta žena ostala neovisna,
kasnije su mnoge feministkinje unutar stranaka
i državnih institucija promovirale ideju i brinule
se o provedbi interesa i unapređenja žena.
Žene iz studentskog pokreta najprije su
živjele u zajednici s muškim kolegama. Tokom
razvoja pokreta žena one su sve više i orga-
nizirale svoje vlastite zajednice. Bile su site
haotičnih kuhinja, praznih frižidera i željele
promjenu. Na ovaj način su pokušale ispro-
bati nove forme “ženskog” življenja u zajednici.
Žene su željele živjeti, učiti, putovati i diskutirati
zajedno s drugim ženama. Nisu samo studen-
tice tražile nove načine života u zajednici. I kod
drugih skupina porasla je potreba da zajedno
tematiziraju svoj položaj u društvu, porodici i
poslovnom životu. Nastale su brojne grupe vlas-
titog iskustva u kojima se po prvi put pričalo o
ličnim problemima te strategiji političke borbe, ali
i o strategiji borbe koja se događala u porodici.
Spoznaja da su privatni i lični problemi samo
prividno jedini zajednički, tj. da nalikuju na prob-
leme i drugih žena, pružila je osnovu za stvaranje
solidarnosti u grupi i solidarnosti svih žena te za
preispitivanje društvenih uslova situacije žena.
Rečenica “Privatno je ujedno i političko” postala
je misao vodilja pokreta žena.
Važna tačka njihova rada bila je lektira. Si-
mone de Beauvoirs “Drugi spol”, Betty Friedans
“Ludilo žene”, Kate Millets “Spol i moć”, Al-
glasnik
45

Kate Millets
ice Schwarzers “Mala razlika i njene velike
posljedice”, kao i istraživanja života žena i
matrijarhata, bila je lektira koju su čitale mnoge
žene, što je dovelo do toga da se dotadašnji
odnos među spolovima stavi pod veliki znak
pitanja.
U “feministkinje prvog sata” ubrajale su se
brojne majke. One su osnivale “boravišta za
djecu” gdje se vodila briga o djeci i temeljito su
diskutirale o odgoju djece, o specifičnom pro-
pisivanju uloge muškarca i žene u djetinjstvu i
o metodama odgoja bez represije - tzv. antiau-
toritativni odgoj je rođen. Boravišta za djecu i
slobodne škole razvili su se paralelno s pokre-
tom žena i bili povezeni s diskusijama o ulozi
majke. Na pitanje djece nadovezala se kasnije
diskusija unutar pokreta žena.
Oslobađanje seksualnosti
U središtu javnih akcija stajalo je pitanje
samoodređenja i prava na samoodređenje
žene i njenog tijela. Borba za legalizaciju
pobačaja počela je u mnogim zemljama i pra-
tile su je žene iz svih slojeva društva. Sve je
počelo u Francuskoj s javnim apelom 344 žene
za legaliziranje prekida trudnoće. Tu akciju
je u Njemačkoj ponovila jedna veoma važna
protagonistica pokreta žena, Alice Schwarzer,
koja je u Francuskoj radila kao korespodentica.
Javni apel u Njemačkoj su potpisale 374 žene u
dobi od 21 do 77 godina, što je bilo objavljeno u
novinskom magazinu Stern i koristilo kao veo-
ma kontroverzan materijal za kasnije diskusije.
Sljedeća bitna tema bilo je seksualno
nasilje. Silovanje, seksualno zlostavljanje
žene, ali i zlostavljanje u porodici, što je do
tada spadalo u “privatnu sferu” i bilo tabu
tema u društvu, stavljeno je na svjetlo dana u
svoj svojoj mjeri. U Holandiji, Engleskoj i Italiji
održavale su se velike javne akcije pod motom
“Opet ćemo osvojiti noć”. Nastale su kuće za
smještaj odbjeglih žena, uvedeni su SOS tele-
foni i organizirane grupe za samopomoć. Žene
46 glasnik
Iz historije ljudskih prava
Alice Schwarzer
su protestirale protiv i procesuirale pornografiju
i činjenicu da se žena u medijima predstavlja
kao niže biće.
Protest žena bio je usmjeren i protiv već
formiranog zdravstvenog sistema. U autonom-
nim centrima za zaštitu zdravlja žena propagirani
su samopregledi i prekidanje monopola liječničke
dijagnostike i terapije. Društvo je imenovano uz-
rokom tzv. ženskih bolesti. Osnovani su tribunali
protiv po zdravlje štetnih metoda i sredstava far-
maceutske industrije i protiv liječnika koji su bili
neprijateljski raspoloženi prema ženama. Žene
su bojkotirale izbore za miss i demonstrirale pro-
tiv diktiranja ideala ljepote.
Širom svijeta nastajali su projekti žena i
projekti za žene; centri žena, izdavačke i novin-
ske kuće, knjižare, radionice, savezi, pozorišne
grupe, kafići i kuće za odmor. Projekti žena i
organizacije žena su se povezivali. Žene nisu
bile zajedno samo iz političkih razloga, nego
su zajedno provodile i svoje slobodno vrijeme
i zabavljale se.
Pokret studentica, kao jedno od svojih prvih
pitanja, postavio je pitanje seksualnog morala te
organizirao proteste na tu temu. Malograđanski
odgoj koji je isključivao seksualno prosvjetljenje
promatran je kao jedan od uzroka formiranja
“autoritativnih karaktera”. Zbog toga seksualni
moral u spoju sa slabostima čovjeka vodi do
formiranja autoritativnih karaktera i fašizma.
Seksualna sloboda slavljena je kao sredstvo
emancipacije, ovisnost i tlačenje žena sa strane
muškaraca trebali su biti prekinuti. Pojavljivanje
pilula za kontracepciju u ovo doba najprije je
ženu oslobodilo straha od neželjene trudnoće
i veoma je slavljeno. Ipak, stari tabui su i dalje
postojali i trebalo ih je prekinuti.
Ono što je još više izazivalo bijes kod žena,
uz realnost činjenica protiv kojih se borio pokret
studentica, bilo je seksualno prilagođavanje
željama muškarca i raspolaganje muškarca
ženom u seksu. One su se zauzimale za
“oslobađanje ženske seksualnosti”. Tadašnji
rezultati istraživanja pobili su psihoanalitičku
tezu vaginalnog orgazma (koji se kao mogao
ostvariti samo penetracijom) te uništili tezu da
žene muškarcima zavide na penisu. Istodobno
se razgovaralo o realitetu živuće seksualnosti i
prisili na nepostojanje fantazija. Penis kao jedini
organ za ispunjavanje ženske seksualne želje
stajao je na raspolaganju, ali se razgovaralo o
novim putevima zadovoljenja žene i njih se is-
probavalo. Tako su neke žene u ovom razdoblju
otkrile svoju ljubav i sklonost prema ženama te su
lezbijske grupe prvi put ugledale svjetlo dana.
Ekonomska situacija žene, posebno nepla-
ćeni rad u kući iz čiste “ljubavi” prema porodici te
isti rad i posao manje plaćen nego kad ga obav-
lja muškarac, jedna je od važnih točaka rada
feminističkih grupa. Bilo je njegovano različito
plaćanje u tipično muškim ili tipično ženskim
zanimanjima. Godine 1978. u Njemačkoj je
prvi put jedna radnica tužila tvrtku u kojoj je bila
zaposlena, navodeći da ona za isti posao koji
obavljaju njene kolege dobiva manju platu, usli-
jedile su stotine takvih tužbi.
Obračun sa diskriminacijom
Što se tiče teme rada u kući, unutar među-
narodnog pokreta žena iskristalizirale su se
dvije struje: “Unitaristkinje” su polazile od prin-
cipijelne jednakosti muškarca i žene. Prema
principu jednakosti i muškarci i žene moraju
imati iste uvjete, što znači da žene moraju
imati jednake šanse kao muškarci u poslovnom
svijetu, a polovicu domaćinstva mora voditi
muškarac. Pri odgoju djece, muškarac i država
se moraju uzeti u obzir jednako kao i žena. Uni-
taristkinje se bore protiv “mita majke”. Jako su
zastupljene u Njemačkoj.
“Diferencijalistice” polaze od principa
različitosti između muškarca i žene. One su
70-ih godina zdušno zahtijevale plaćanje rada
u domaćinstvu. One odobravaju majčinstvo i u
vezi majka-dijete prepoznaju društveno kritički
potencijal. Trudnoća, rađanje i odgajanje djece
stavljaju se kao suprotan pol plaćenoj djelat-
nosti, “logika majke” objašnjava se kao ženska
moć, koja se mora unapređivati i sačuvati.
Glavno uporište diferencijalističkog stava može
se pronaći u Italiji. Kao slabost ovog stava
navodi se mistificiranje tradicionalne podjele
uloga. Plaćanje rada u domaćinstvu ženu bi još
samo više vezalo za kuću i porodicu. Odgovor-
nost oca i društva u odgoju djece i vrijednost tih
institucija za razvoj zdrave ličnosti djeteta zago-
vornice diferencijalizma nisu istraživale.
Polazeći od feminističke kritike znanosti, sve
se više pažnje poklanjalo istraživanju žena i sve
je više znanstvenih radova i publikacija na temu
“žena”. Žene su istraživale historiju i došle do
spoznaje o izuzetnim dostignućima žena te su
tu polovicu historije koja je bila nepoznata stavile

na raspolaganje javnosti. Pod znak pitanja nije se
stavljao samo sadržaj istraživanja, nego i njegov
način i forma te su se uvodili novi načini i forme
istraživanja novih sadržaja. Prije svega u Americi
su izdvojeni budžeti i osoblje za tzv. Women’s
Studies. Danas su “Gender Studies” neodvojiv
dio istraživanja, iako revolucionarizacija cjelok-
upnog istraživačkog rada nije uspjela.
Porodično i bračno pravo pretrpjelo je re-
forme u mnogim zemljama. Diskriminacija i
nejednakost su ukinuti i prilagođeni realitetu.
To se, na primjer, u Njemačkoj ticalo odabira
prezimena pri stupanju u brak (porodično prez-
ime može biti muškarčevo ili ženino), bračnog
prava (i muškarac i žena mogu jednakopravno
imati zaposlenje, slika o “braku s domaćicom”
je ukinuta), brakorazvodnog prava (princip
krivnje je ukinut, uvedena je skrb za ženu),
prava na starateljstvo (dobrobit djeteta je u pr-
vom planu). Rezultat aktivizma je i dopušteni
prekid trudnoće u mnogim zemalja, uvedeno
tzv. “kvotiranje” kao dugoročno sredstvo kako
bi se ženama osigurao pristup funkcijama na
vlasti, a doneseni su i zakoni o zaštiti trudnica
na radu (osiguranje radnog mjesta).
Pokret žena je u svim sferama društva
imao uspjeh kako na institucionalnoj tako i u
privatnoj sferi, u suživotu različitih spolova.
Mnogi od zahtjeva, ipak, nisu prihvaćeni i nisu
uspjeli promijeniti ništa u društvenim struk-
turama. Tim zahtjevima danas se posvećuje
pokret žena ostvarujući ih korak po korak (npr.
razlozi za traženje i dobivanje azila za žene,
registrirane zajednice homoseksualnih parova,
kažnjavanje silovanja u braku itd.). Čak i nakon
gušenja javnih akcija i jakih kontrapokreta žene
su osvojile osjećaj samopoštovanja koji se više
ne može zanemariti.
Poziv na solidarnost
Ako su žene sa sjevera i žene s juga na
prve dvije svjetske konferencije žena i na
paralelno s konferencijama održanim foru-
mima NGO-a 1975. u Meksiku i 1980. u Ko-
penhagenu bile konfrontirane, onda se za
vrijeme Foruma u Nairobiju dogodilo izuzetno
zbližavanje, koje se može povezeti s preokre-
tom unutar pokreta žena s juga. Feministkinje
juga povezale su se u krovnu organizaciju
DAWN (Development Alternatives with Women
for a New Era). Zbog različitog nivoa razvoja,
feministkinje iz zapadnjačkih kultura postavljale
su sasvim druga težišta od onih s juga u borbi
za prava žena u zemljama u razvoju i u zem-
ljama u kojima vlada diktatura. Feministkinje
industrijskih zemalja najprije su naglašavale
nužnost borbe za politička i građanska prava.
S druge strane, feministkinje iz zemalja u raz-
voju okosnicu svoga rada gradile su oko borbe
za ekonomska prava i poziva na solidarnost.
Dok je ženama iz razvijenih zemalja stalo do
Iz historije ljudskih prava
pomirenja između materinstva i poslovnog svi-
jeta, ukidanja podjele uloga u socijalnoj sferi te
ukidanja ograničenih šansi za stvaranje kari-
jere, žene u većini zemalja svijeta još uvijek se
bore za svoje elementarne potrebe: mogućnost
obrazovanja, sudjelovanje u javnom životu,
zaštitu tijela i života. Takve interesne razlike
često dovode do razdvajanja pojedinačnih
pokreta žena.
Značaj Pekinške povelje
Danas žene koje se bore za svoja prava
pokušavaju spoznati mnogostrukost njihovih
problema i razlike među njima do kojih dolazi
zbog različitih kulturnih tradicija, socioekonom-
skih i političkih uslova u pojedinačnim zemlja-
ma. I unatoč tim razlikama međunarodni pokret
naglašava zajedničke zahtjeve i bori se za njih.
Globalna ekonomska kriza i zagađenje okoline
su važne teme, uzimanjem tih tema u svoj pro-
gram, kao tema koje se usko povezuju s para-
digmom ljudskih prava, pokret žena bi mogao
dobiti novu snagu.
Bitan zadatak današnjeg pokreta žena
je etabliranje prava žena kao čvrstog sas-
tavnog dijela univerzalno važećih ljudskih
prava. Prava žena trebaju stajati iznad reli-
gioznih i kulturnih običaja pojedinačnih zem-
alja. Osim toga, mora biti omogućeno da se
provedu međunarodne sankcije protiv država
koje ne poštuju prava žena. Prve korake u
tom pravcu predstavlja “Sporazum o otklan-
janju svake forme diskriminacije žena”, doku-
ment u kojem su prvi put ispisane klauzule
protiv diskriminacije te program za ukidanje
diskriminacije. Na Svjetskoj konferenciji o
ljudskim pravima u Beču 1993. godine nasilje
nad ženama je prvi put u označeno kao pov-
reda ljudskih prava. U zaključnom protokolu
s Četvrte konferencije žena održane 1995.
godine u Pekingu piše: “Prava žena su ljud-
ska prava!” Pokreti žena diljem svijeta mogu
se pozvati na Pekinšku povelju, s obzirom
na to da uz pomoć nje mogu gotovo u svim
područjima društva zahtijevati konkretene
akcije od svojih vlada.
Osim toga, moguće je uvesti i neke mo-
gućnosti sankcioniranja. Godine 1999. potpisan
je “fakultativni protokol” na “Sporazum o ot-
klanjanju svake forme diskriminacije žena”, koji
omogućuje individualne optužbe. To znači da
žena koja trpi diskriminaciju u svojoj zemlji može
od najvišeg gremija UN-a, Odbora za žene,
zahtijevati jednakopravnost. Na Međunarodnom
tribunalu za ratne zločine u Haagu napravljen je
izniman napredak po pitanju žena. To je prvi sud
u svjetskoj historiji koji je silovanje žena u ratu
osudio kao povredu ljudskih prava, odnosno kao
zločin protiv čovječnosti.
Dorette WESEMANN,
Obrazovni server D@dalos
Novo iz Fondacije CURE
ONLINE DIREKTORIJ
ŽENSKIH GRUPA U BIH
Nedavno je na web lansirana online
verzija Direktorija ženskih grupa u BiH koju
je kreirala i realizirala Fondacija CURE u
sklopu incijative „Oživljavanje ženskog
pokreta u BiH“. Cilj ove inicijative je prika-
zati bosanskohercegovački pokret za
ženska ljudska prava i osigurati informacije
o radu i dostignućima ženskih grupa.
Jadranka Miličević, jedna od inicijator-
ki, je naglasila kako će online direktorij ubr-
zo imati i mogućnost pretrage po ključnim
riječima, što će olakšati pristup traženim
informacijama svim zainteresiranim oso-
bama. Direktorij je kreiran pod Creative
Commons licencom koja omogućava
prava na dalje dijeljenje i korištenje infor-
macija u nekomercijalne svrhe. Projekat
je podržala švedska Fondacija Kvinna till
Kvinna i Fond otvoreno društvo BiH. Prvu
online platformu ženskih grupa u Bosni i
Hercegovini možete naći na adresi: http://
zenskegrupebih.fondacijacure.org
Na prezentaciji online direktorija bili
su predstavljeni i rezultati istraživanja o
ženskim grupama u BiH. Rezultate su pred-
stavile voditeljice inicijative Taida Horozović
i Jadranka Miličević. Taida Horozović je
istakla da je jedan od glavnih rezultata
istraživanja saglasnost ženskih grupa da se
konačno kreira Ženska mreža BiH, što će i
biti realizovano tokom 2009. godine.
Pomenuto istraživanje, koje je obuh-
vatilo ukupno 99 ženskih grupa, rezulti-
ralo je i preporukama za vladine institucije
po prioritetima kako slijedi:
1. Državna strategija i budžet za
ekonomsko osnaživanje žena (42,4%),
2. Rokovi za rezultate rada državnih
organa po pitanju boljeg standarda života
žena u BiH (30,3%)
3. Državna strategija za veći broj
žena na mjestima odlučivanja u ekonomiji
i politici (24,2%),
4. Opismenjavanje i obrazovanje
ženske dece (21,2%)
L.M.
glasnik
47
 Mobbing u ekspanziji - zastrašivanje, prijetnje, prinuda, zavjera…
SVJESNO UBIJANJE LI^NOSTI
Rezultati mobbinga nepobitno ukazuju na ugrožavanje osnovnih
ljudskih prava i na nepoštivanje integriteta i dostojanstva osobe
Jedno od ustavnih prava čovjeka je
i pravo na rad. To pravo pretpostavlja
određenu količinu rada, pod određenim us-
lovima za odgovarajuću naknadu uključujući
pravo i slobodu čovjeka da prema svojim
mogućnostima, znanju, vještinama i potre-
bama utvrđuje ugovorni odnos s fizičkom
odnosno pravnom osobom koja takav rad tre-
ba i za njega je spremna pružiti odgovarajuću
(materijalnu) naknadu.
U praksi ovaj odnos može biti narušen npr.
tržišnom utakmicom, vremensko-kadrovskim
normativima koji mogu biti uslovljeni vanjskim
faktorima i na koje radnik nema značajnijeg
uticaja. Različiti podzakonski akti, granski i
drugi kolektivni ugovori predstavljaju socijalni
korektiv koji garantuje određena (minimalna)
prava i u slučajevima kada nije ispunjen dio
ugovorenih obaveza.
Drugi objektivni faktori kao što su mod-
ernizacija rada, vlasništvo, inovativne teh-
nologije, restrukturiranje pojedinih, ali još uvi-
jek za ukupni proizvod, međusobno ovisnih
jedinica, opšti trend smanjenja radnih mjesta,
sve veće tržište rada s nesigurnim i promjen-
jivim ekvivalentima rad – izvršenje – naknada
stvaraju u posljednje vrijeme stanje ozbiljne
socijalne nesigurnosti i neizvjesnosti.
Socijalni konflikt
U takvim uslovima do izražaja dolazi i
“oslobođena” agresivnost i destruktivnost
ljudi. Jedan od oblika takvog ponašanja
u modernom društvu je nazvan mobbing.
Puno je termina kojim se pokušava pre-
vesti «mobbing»: psihološko zlostavljanje,
psihiloško maltretiranje, psihološki terorizam,
moralno maltretiranje, moralno zlostavljanje
i sl. Analogno Mobbing ili psihološki teror u
poslovnom životu je neprijateljska i neetička
komunikacija usmjerena na sistematičan
način od strane jednog ili više lica, uglavnom
prema jednom pojedincu ili pojedinki. Zbog
mobbing-a takva osoba je stavljena u poziciju
bespomoćnosti i nije u nemogućnosti da se
odbrani. Žrtva se drži u takvoj poziciji pomoću
stalnih maltretirajućih aktivnosti. One se
često javljaju (najmanje jednom sedmično) i
u dužem razdoblju (najmanje šest mjeseci).
Zbog visoke učestalosti i dugog trajanja ne-
prijateljskog ponašanja, to maltretiranje do-
48 glasnik
vodi do značajne mentalne, psihosomatske
i socijalne patnje.
Početak 21. vijeka u svijetu, a posebno
u zemljama tranzicije kojima pripada i Bosna
i Hercegovina, obilježile su burne promjene
u području rada koje pred svakog pojedinca
i pojedinku, u cilju opstanka, postavljaju i
velike zahtjeve za prilagođavanje. U tom
procesu čovjek ne samo da pristaje pod-
nositi stresove nego ih i sam, svjesno ili ne,
proizvodi.
U svim zemljama članicama Evropske
unije mobbing je na putu da preraste u epi-
demiju.
To je i razlog što EU djelatnici pokušavaju
usvojiti statut protiv mobbinga, za cijelo
područje Unije. U mnogim zemljama do-
neseni su i zakoni koji tretiraju ovu pojavu.
Širom svijeta djeluju brojne organizacije za
sprječavanje pojave i educiranje. U južnoj
Australiji i Novom Zelandu se otvoreno bori
protiv skupe „poslovne tajne – mobbinga“,
naročito u zdravstvenim profesijama. I u
Južnoj Africi postoji fondacija za studij traume
na radnom mjestu. U Japanu je proučavano
pojavljivanje mobbinga na sveučilištu.
Održavaju se brojni međunarodni skupovi na
ovu temu. Među njima značajna je bila Kon-
ferencija “Prevencija nasilja i zlostavljanja na
radnom mjestu” održana u organizaciji Belgi-
jskog Saveznog Ministarstva zapošljavanja i
Evropske fondacije za poboljšanje životnih i
radnih uslova (SASAM).
Istraživanja su pokazala da je oko 28%
zaposlenih u Evropskoj uniji, ili 41,2 miliona
ljudi, pod stresom. Rad pod stresom ima za
posljedice 50-60% svih izgubljenih radnih
dana i oko pet miliona nesreća na poslu.
To znači gubitak najmanje 20 milijardi eura
godišnje. Jedan od najčešćih uzroka stresa
na radnom mjestu predstavljaju međuljudski
odnosi. Istovremeno, u EU 12 miliona (8%)
ljudi se žali da ih vrijeđaju nadređeni, šest
miliona (4%) se žali na tjelesno nasilje, a
tri miliona (2%) na seksualno zlostavljanje.
Stres zbog loših međuljudskih odnosa opisu-
je i pojam mobbing. Operacionalizacija pojma
mobbinga u čijoj je u osnovi socijalni konflikt
uslovljen frustracijom na bilo kom nivou so-
cijalnih odnosa u zakonodavno-pravnom
smislu nije jednostavna unatoč jasno pre-
poznatljivim posljedicama. Ako uvažimo te-
meljnu riječ (engl. to mob; lat. mobile vulgus)
iz koje je i izveden sam pojam tada je mob-
bing definisan, u pravilu, kao nasilje grupe
nad pojedincem.
Bespomoćna pozicija
Pojava nije novi fenomen. Nasilje u
radnom okruženju staro je, vrlo vjerovatno,
koliko i sam rad. Pojavni oblici nasilja imali
su i značajne istorijske dimenzije, neki su
bili sistemski neki izvan sistema počevši od
iskorištavanja rada maloljetnika, najamnog
rada, prisilnog rada, itd. sve do različitih
formi verbalnog i neverbalnog nasilja na rad-
nom mjestu, a u konačnici i tzv. psihološkog
nasilja odnosno mobbinga.
Unatoč brojnim pokušajima definisanja
mobbinga u zakonodavstvima evropske
unije koja uključuju pojam žrtve (mobbinga)
izostaju bitni elementi (biće kaznenog djela?
mjerljivo izvršenje?), jer je pojam mobbinga,
kako je to već rečeno, definisan prvenstveno
kao socijalni konflikt na radnom mjestu i u
procesu rada između saradnika istog ranga,
hijerarhijski nadređenih ili podređenih u orga-
nizacijskoj strukturi preduzeća ili ustanove.
S druge strane, postoji čitav niz definicija od
strane raznih istraživača, organizacija kao i
nacionalnih stajališta koje su izrađene na
različitim nivoima operacionalizacije kako
pojma tako i posljedica. Psihoanalitičari upo-
zoravaju da se radi o modernijem pojmu kod
vrlo starog i opisanog procesa.
 Učestalo i dugotrajno ponižavanje Oblici zlostavljanja
Većina autora slaže se da je mobbing, u pravilu, grupno agresivno ponašanje i da U radnom okruženju žrtva ne može doći
mu u osnovi leži nekoliko faktora kao što su npr. individualni i grupni obrasci ponašanja, do riječi ili je stalno prekidana u govoru.
disfunkcije ili slabosti organizacijske strukture i kulture, socijalni konflikt, distribucija moći i/ Ignorišu je, kao da ne postoji. Isključuju je
ili kontrole, političko manevriranje i sl. od kojih se samo dio može prevenirati.. iz društvenog života na poslu (“zaborave”
Mobbing je termin preuzet iz etologije, a prvi ga je 60-tih godina upotrijebio Lorenz da je pozvati na proslave, zabave, ignorišu u
bi opisao ponašanje kojim se služi grupa prirodno slabijih jedinki kako bi otjerale prirod- pauzama...) Prekidaju razgovor u trenutku
no jaču, potencijalno opasnu jedinku. Laymann ga je 80–tih opisao kao neprijateljsku i kada žrtva ulazi u prostoriju. Kontrolišu
je li prisutna na poslu više ili manje nego
neetičnu komunikaciju koja je sistematski uperena prema jednoj ili više osoba, najčešće
što je to uobičajeno u toj sredini. Žrtvu se
prema samo jednoj osobi, a koja je stavlja u bespomoćnu poziciju i onemogućuje joj od-
premješta u prostor udaljen od radnih pros-
branu, Davenport u 90–ima identifikuje mobbing kao ponašanje saradnika, nadređenih tora ostalih kolega. Dobiva samo besmisle-
ili podređenih upereno protiv digniteta, integriteta i kompetentnosti mobirane osobe koja na zaduženja i radne obaveze koje su ispod
biva izložena emocionalnoj torturi manje ili više optužena da sve što radi – radi pogrešno. njenog profesionalnog i obrazovnog nivoa,
Steinman, 2003. opisuje mobbing kao učestalo i dugotrajno ponašanje s okrutnim, os- ili joj daju zadatke koje ne može riješiti, ili
vetoljubivim, malicioznim pokušajima da se ponizi, marginalizira ili podriva mobiranu stalno dobiva nova zaduženja. Stalno je
osobu ili grupu zaposlenika kroz zastrašivanje, prijetnje, prinudu, zavjeru, manipulaciju, izložena kritici.
iznudu, neprijateljsko i nekorektno ponašanje koje može imati uticaja na dignitet, emocio- Žrtvu se optužuje za propuste koji se ob-
nalnu i fizičku dobrobit i zdravlje pojedinca. jektivno nisu dogodili, za ono što je napas-
nik kriomice namjerno eliminisao ili oštetio.
Mobbing se najčešće događa između svojih komunikacijskih vještina, da zakono- Neutemeljeno obezvrjeđuju rezultate rada
poslodavca i uposlenika, ali, na žalost, se davstvo u svojim odredbama ima adekvatne izabrane “žrtve”. Uskraćivanje važnih infor-
sve češće pojavljuje i između kolega u struci zaštitne mehanizme i da organizacijska poli- macija. Ismijavanje i šale na račun govora,
i na istom hijerarhijskom nivou odgovornosti. tika i praksa primjenjuje pravilnike o radu koji držanja, hoda, odijevanja. Na osnovi izgle-
Mnoge od žrtava su i menadžeri i nadređeni, ne tolerišu zlostavljanje. da, privatnog života, nacionalnosti, spola,
rase i sl. Širenje neprovjerenih glasina, kle-
napadnuti od beskrupuloznih podređenih ili Teške posljedice
veta, pogrda, pokušaji sramoćenja žrtve.
sebi jednakih, često s odobrenjem više up- Istovremeno, nužno je stimulirati svijest
Opterećivanje izmišljenim seksual-
rave (menadžmenta). Iako često izraste iz su- javnosti, pomoći u otkrivanju mobbinga na
nim intrigama. Prijetnje fizičkim nasrtajem,
koba koji je potaknula neka bitnija promjena u radnim mjestima, potaknuti preventivnu, fizičko zlostavljanje. Seksualno napastvo-
radnom okruženju, mobbing nije tip konflikta pravovremenu i prikladnu akciju. Najprije vanje. Teror telefonskim pozivima.
čije rješenje može otvoriti prostor pozitivnim je potrebno da svako pojedinačno sa više Žrtva često postaje osoba koja se samo
promjenama. Dok su sukob i konkurencija kritičnosti analizira niz ponašanja čiji uticaj slučajno nalazi u zlostavljačevoj blizini, ali
neophodni u postizanju poslovnih ciljeva, te često podcjenjujemo ili na njih ne reagujemo jednako i osoba kojom se može manipulirati
se temelje na realnim argumentima, a ne na na odgovarajući način zbog straha od gu- kao i osoba čija karijera je u usponu i ovisi o
konkretnim vrijednostima pojedinca i konačno bitka posla ili straha od konkurencije, mada dobroj volji nadređene osobe (zlostavljača).
rezultiraju i korisnim rješenjima, kod mobbin- ta ponašanja predstavljaju barbarski psiho- Najčešće zlostavljana osoba, čak i ako
ga su atmosfera i odnosi neprijateljski, nema teror. Ono što možemo i trebamo učiniti za nema straha od suprotstavljanja torturi, ne
povoljnih niti korisnih rješenja. sebe i svoje radno mjesto kao prvi korak u zna kome se obratiti za pomoć.
Rezultati mobbinga nepobitno ukazuju prevenciji mobbinga i njegovih posljedica je
na ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i na pravovaljana informacija. Na kraju treba reći da su mnogi ljudi, inače
nepoštivanje integriteta i dostojanstva osobe. Sasvim je jasno da je fenomen mob- stručnjaci u svom poslu (pravnici, ekonomisti,
Ovaj izvitopereni odnos uveliko ugrožava binga prekompleksan da bi se u njegovoj privrednici....), u nedostatku valjanih infor-
i jednakost, ali i pravednost. U određenim genezi identifikovao samo jedan faktor. macija o karakteristikama mobbinga, skloni
situacijama poput umjetničke i naučne on Mobbing često izraste iz sukoba kojem je i neka druga devijantna ponašanja i odnose
ugrožava i akademsku slobodu. uzročnik neka bitnija promjena u radnoj sre- podvesti pod mobbing. To je najčešće slučaj
O mobbingu, njegovoj prisutnosti i dini. Taj sukob prerasta u rat između dvije kada pojedinac/ka zapadne u stanje ili sin-
raširenosti se još uvijek malo zna. Žrtve strane zbog njihovih suprotnih stajališta. drom emocionalne, psihološke i fizičke iscr-
najčešće šute, strah ih je započeti braniti se, Čini se da on proizilazi iz interakcije više pljenosti, uz osjećaje niskog samopoštovanja
a okolina pojavu ignoriše. Upozoravajući na povezanih faktora od kojih svaki ima i niske radne efikasnosti – „burn out“ sindrom.
ozbiljnost problema treba naglasiti kako je zasebnu ulogu te se vrlo često međusobno Razliku između stresa na radnom mjestu, sin-
bitno da se svaki pojedinac/ka, koji su u rad- pojačavaju i tvore sistem. Posljedice mob- droma burn out i mobbinga mogu prepoznati i
nom odnosu, upozna šta je to mobbing i nauči binga su također kompleksne, a mogu dijagnosticirati samo educirani stručnjaci. Nije
ga prepoznati. Jer, mobbing se može spriječiti se izražavati na ličnom, profesionalnom, samo neprofesionalno nego može biti i opasno
samo prevencijom i to sistematskom primar- porodičnom i socijalnom nivou pojedinca/ za pojedini slučaj loših međuljudskih odnosa u
nom prevencijom, informiranjem, edukacijom i ke, na organizacijskom nivou poslovnog nekoj radnoj sredini brzo i lako uspostavljati
konkretnim zahvatima. U tom smislu vrlo bitno subjekta i konačno u financijskim termi- „dijagnozu“ mobbinga.
je da svaki pojedinac/ka radi na unapređenju nima na ukupnom društvenom nivou. D. M.

glasnik
49
 BiH – Region – Evropa - Svijet

STUDIJA: DISKRIMINACIJA
MIGRANATA I MANJINA U EU
Na hiljade krivičnih djela motivisanih rasizmom nisu prijavljena nadležnim
organima, počinitelji ostaju nekažnjeni, kod žrtava ne postoji izoštrena
svijest za vlastita prava, ali ni povjerenje u postojeće mehanizme zaštite
Migranti i manjine u Evropskoj uniji (EU)
su diskriminirani u zabrinjavajućem obimu.
Stvaran broj rasistički motivisanih krivičnih
djela “ekstremno je visok”, pokazala je Studija
Evropske agencije za temeljna prava čiji rezul-
tati su predstavljeni paralelno s održavanjem
Ženevske konferencije protiv rasizma održane
ove godine.
Ispitivanje, koje je provedeno u svim
državama Evropske unije pokazuje, prema
mišljenju autora i analitičara, “da su diskrimi-
nacija, napastvovanje i rasistički motivisano
nasilje prošireniji nego što se to može cijeniti na
osnovu službenih statistika”. Zbog toga među
migrantima i doseljenicima u zemlje EU vlada
rezignacija, a često nedostaje “povjerenje u
mehanizme zaštite žrtava”. Prema rezultatima
Studije posebno je izražena diskriminacija man-
jina u Italiji i Grčkoj. U Studiji je ispitano 23.500
različitim oblicima diskriminacije pogođenih
osoba u zemljama članicama EU. Samo jeda-
naest od 27 zemalja članica dostavilo je Evrop-
skoj uniji pouzdane podatke o diskriminaciji.
Najteža i najčešća diskriminacija provodi
se prema Romima kojih u zemljama EU ima
oko 12.000.000. Gotvo jednako ugroženi su i
tamnoputi afrički doseljenici. Četiri od deset
Afrikanaca je izjavilo da su izloženi visokom
stupnju diskriminacije. Među Romima, koji ug-
lavnom žive u novim članicama Unije, gotovo
svaki drugi je prijavio slučaj diskriminacije. “To Foto: dokumentacija Amnesty Internationala
pokazuje bez sumnje da se radi o zaista eks-
titim navodima, žrtve diskriminacije u 82 posto
tremnoj i sveprisutnoj diskriminaciji”, izjavila je
slučajeva ne prijavljuju svoj problem policiji, a
Jo Goodey, voditeljica odjela “sloboda i praved-
njih 64 posto smatra da se u slučaju prijave
nost” evropske agencije za temeljna prava.
ionako ništa ne bi promijenilo. Ne vjeruju da bi
Od 23.500 ispitanih njih 55 posto smatra
policija išta poduzela. Istovremeno su izjavili da
da je u zemlji u kojoj žive proširena diskrimi-
ne poznaju niti jednu jedinu organizaciju koja
nacija na osnovi etničkog porijekla, 37 posto
podupire, pomaže i savjetuje žrtve diskriminaci-
navodi da je u proteklih godinu dana doživjelo
je. Odnosno, nemaju informaciju o tome.
diskriminaciju, a 12 posto je čak lično bilo žrtva
Prema mišljenju Evropske agencije za te-
rasističkog nasilja. Nažalost, samo 20 posto
meljna prava koja je ovo ispitivanje povjerila
pogođenih obratilo se za pomoć policiji. Kod
Gallup-Institutu, ubuduće je od velike važnosti
Roma 92 posto pogođenih nije porijavilo dis-
“izoštriti svijest za vlastita prava”, kao i jačati
kriminaciju.
“povjerenje u postojeće mehanizme zaštite”.
Morten Kjaerum, direktorica Evropske
Pri tome žrtve diskriminacije i uznemiravanja
agencije za temeljna prava ističe kako “ispiti-
moraju prijaviti incidente, a nihove tužbe “mora-
vanje pokazuje da se velika većina djela dis-
ju se uzeti ozbiljno”. Vlade zemalja članica
kriminacije ili rasistički motivisanih krivičnih
moraju osigurati da će se primjenjivati antidis-
djela uopšte ne prijavljuju”.
kriminacijski zakoni te da će manjine biti bolje
Prema saznanjima ove agencije posebno
informisane.
velika rezignacija vlada među migrantima i
(D.M.)
manjinama. Anketirani koji su, prema vlas-

Libija je glavna tranzitna zemlja za izbjeglice i ilegalne migrante s
područja južnije od Sahare, takozvane “crne Afrike”. Po nekim procje-
nama u ovom trenutku u ovoj zemlji živi blizu dva miliona ilegalnih
doseljenika, od kojih većina želi u Evropu. Kako bi smanjila broj nji-
hovih smrtonosnih pokušaja prelaska Sredozmnog mora, EU je prije
nekoliko godina u Libiji podigla prihvatne centre kako bi se pred vratima
Evrope bolje organizovao proces doseljavanja. Afrikanci koji su uspjeli
napustiti centre u Libiji i koji se danas nalaze u Italiji, kažu da su u tim
“prihvatnim smještajima“ često doživjeli zlostavljanja. I izbjeglička orga-
nizacija Fortress Europa objavila je kako u pustinjskim logorima poput
onog u Al-Kufrahu na jugoistoku Libije vladaju neljudski uslovi. Taj je
logor podignut uz financijsku pomoć Italije i u njemu se sada nalazi oko
60.000 ilegalnih doseljenika.
Amnesty International tvrdi da je u posljednjih 20 godina oko 9.000
“ilegalaca” izgubilo život u vodama Sredozemnog mora i Atlantskog
okeana. Stvarni broj žrtava je vjerojatno i puno veći. U samo dva dana,
marta ove godine, potonula su dva broda sa oko 600 afričkih migra-
nata. Takve tragedije se ni ubuduće neće moći spriječiti.
“Prihvatni centri” su izvorno bili britanska ideja. Nakon početnog
protivljenja nekolicine zemalja Evropske unije, među njima i Njemačke,
bivši ministar unutrašnjih poslova u Berlinu Otto Schily u ljeto 2004. je
predložio gradnju tih centara na sjeveru Afrike. Bilo je planirano da se u
njima provjeravaju zahtjevi afričkih migranata za azilom prije nego što
oni stignu na evropsko tlo. Schily tada nije smatrao da je nužna i sud-
ska kontrola odluka koje su se donosile u samim logorima. Cilj te mjere
je bilo suzbijanje kriminalnih bandi koje su hiljade izbjeglica u smjeru
Evropske unije slali u starim i za život opasnim brodovima.
Marokanski stručnjak za izbjeglička pitanja Mohammad Ammarti
nije sretan zbog postojanja ovih logora. On cijelu tu ideju smatra, kako
kaže, “mjerom s ciljem blokiranja dolaska u Evropu neželjenih izbjeg-
lica”. Ammarti kaže i da se Evropa pretvara u utvrdu u koju će se sve
teže moći ući i na legalan način.
“Prihvatni centri” postoje samo u Libiji, druge zemlje poput Maroka
odbile su njihovu gradnju na svom teritoriju. „Mislim da ti prihvatni centri
nisu dobro rješenje. Oni nisu niti realistična niti humana alternativa za
rješavanje problema doseljevanja u EU. Ti centri nisu ništa drugo nego
zatvori, u koje se zbija hiljade ljudi, kako bi ih se na koncu konca po-
slalo u njihove matične zemlje.”
Marokanski borci za ljudska prava predbacuju Evropskoj uniji
da rješavanje problema ilegalnih migranata i izbjeglica prebacuje
na sjevernoafričke tranzitne zemlje. Evropljani su gradnjom prihvat-
nih centara “zaobišli” pritisak organizacija za zaštitu ljudskih prava i
javnog mnijenja, kaže marokanski stručnjak za izbjeglice Ammarti. On
naglašava da Libija nije potpisala Ženevsku konvenciju o izbjeglicama.
Po njegovom mišljenju na ovaj način Evropa vanjske zidove svoje ut-
vrde pomiče sve do Sahare.

50 glasnik

State Department
o ljudskim pravima u regiji
I NEVLADIN
SEKTOR
NA UDARU
“Jačanje novih
demokratija” i “rješavanje
problema zločina iz mržnje i
govora mržnje uz zaštitu temeljnih
sloboda” i dalje predstavlja najveće
izazove u ovom dijelu svijeta
Period između dva izvještaja obilježila je
rastuća potreba za većom ličnom i političkom
slobodom u cijelom svijetu, saopštio je američki
State Department prilikom prezentacije svog
posljednjeg izvještaja o ljudskim pravima. Au-
tori su ukazali na niz aktuelnih problema ve-
zanih uz ljudska prava, uključujući korupciju,
ograničavanje slobode štampe, te opterečujuću
legislativu usmjerenu na onesposobljavanje
nevladinih organizacija.
Izvještaj uključuje šest regionalnih pre-
gleda, a u onome za Evropu zaključuje se
kako “jačanje novih demokratija” i “rješavanje
problema zločina iz mržnje i govora mržnje uz
zaštitu temeljnih sloboda” i dalje predstavlja
najveće izazove u ovom dijelu svijeta. U doku-
mentu se, uz to, podstiču vlade da se uzdrže od
provedbe ograničenja usmjerenih na rad nevla-
dinih organizacija za ljudska prava i omoguće
im rad bez represije.
Izvještaj o osam balkanskih država zaklju-
čuju kako vlasti u šest od njih - Albaniji, Bugarskoj,
Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji
- “općenito poštuju” ljudska prava građana, no u
nekim su područjima i dalje prisutni problemi. U
Bosni i Hercegovini je odnos vlasti prema ljudskim
pravima ostao “i dalje loš”, unatoč poboljšanjima
primijećenim na nekim područjima.
Premda zakoni na cijelom Balkanu zabranju-
ju policijsko zlostavljanje, ono je i dalje problem u
svim zemljama osim Hrvatske i Kosova, rečeno je
u Izvještaju. Navedeni su primjeri Albanije i Koso-
va gdje su osumnjičeni - posebno homoseksualci
ili pripadnici romske ili egipatske manjine - loše
tretirani tokom hapšenja ili pritvora.
Romi su stradavali od policije i u Rumu-
njskoj, kao i neki drugi pritvorenici. Izvještaj
navodi “loš tretman napuštene djece s fizičkim
hendikepima u državnim institucijama te dug-
otrajno zatvaranje zbog lošeg ponašanja u
državnim sirotištima”.
BiH – Region – Evropa - Svijet
Nije bilo dokaza da su osumnjičeni ili
pritvoreni zlostavljani od loka- Amnesty International o BiH
lne policije ili dužnosnika
UNMIK-a, EULEX-a ili DUBOKA
KFOR-a na Kosovu,
PODIJELJENOST
rekao je State Depart-
ment, napomenuvši
kako je bilo optužbi
Jačanje nacionalističke retorike i nas-
tavak duboke podijeljenosti po etničkim
zatvorenika zbog
zlostavljanja ili lošeg
linijama, te nedovoljno privođenje pravdi
osoba koje su počinile ratni zločin u BiH
tretmana. Kosovo je
i njihovo sporo procesuiranje tek su vrh
bila jedina od osam
ledenog brijega primjedbi koje je Amnes-
zemlja u kojoj su zat-
ty International naveo u svom posljedn-
vori “navodno udovoljavali
jem izvještaju za BiH.
međunarodnim standardima”, naveo
je State Department. Zatvori u većini drugih ze- Amnesty ukazuje i na činjenice da
malja bili su prenapučeni. je 14 godina poslije rata u BiH i dalje
Sloboda govora i štampe sastavni je dio nepoznata sudbina skoro 13.000 ljudi,
džavne legislative u svakoj od osam zemalja, a te da je u posljednjih godinu dana
vlade Albanije, Bugarske, Kosova, Makedonije značajno opao broj povratnika u pre-
i Rumunjske “načelno su poštivale ta prava u dratne domove. “Mjere preduzete u
praksi”. Ipak, primjećeno je intenzivnije zlostav- borbi protiv diskriminacije i socijalnog
ljanje i zastrašivanje novinara u nekim od ovih i isključenja pripadnika romske zajednice
drugih zemalja u regiji. U Rumunjskoj je bilo izo- još su nedovoljne i sporadične”, dodaje
liranih slučajeva u kojima su vlasti pokušavale se u Izvještaju.
prijetiti ili cenzurirati štampu te napadale novin- Posebna zabrinutost iskazana je
are. Uticaj vlade na medije i dalje je bio primjetan i za status tzv. naturalizovanih osoba
u Hrvatskoj, dok su novinari u Crnoj Gori i dalje
kojima je tokom rata dato državljanstvo
bili izloženi određenim restrikcijama. U Make-
BiH, a potom i oduzeto na netranspar-
doniji neke medije su vlasti ocijenjivale “antipa-
triotskim” i bili su izloženi oštroj kritici vlasti, što je entan način. Kao problem istaknut je i
negativno uticalo na slobodu medija. “Poštivanje nedostatak državnog zatvora, a poseb-
slobode govora i i medija od strane vlasti u BiH no uslovi u kojima borave forenzički
je nazadovalo”, utvrdio je State Department. psihijatrijski zatvorenici na jednom od
Rečeno je kako je i u Srbiji bilo indikacija da odjela zeničkog zatvora.
vlada zadire u ove slobode. Amnesty International je pažnju
Korupcija je ostala velik problem u svim posvetio i napadima na lezbijsku, gej i
zemljama regije, unatoč državnim zakonima transrodnu populaciju tokom održavanja
koji priječe korupciju i predviđaju oštre kazne. Queer festivala u Sarajevu. Zbog
U BiH, Bugarskoj, Kosovu, Makedoniji i Srbiji, činjenice da su samo dvojica napadača
dužnosnici su često ostajali nekažnjeni za ko- na učesnike privedena Kantonalnom
rupciju, navodi State Department. sudu u Sarajevu, u Amnesty Interna-
U Hrvatskoj je vlada provela daljnja
tionalu smatraju da ne postoji politička
poboljšanja središnje agencije zadužene za
volja da se ovi slučajevi procesuiraju.
borbu protiv korupcije. I pored toga, u Izvještaju
S
S.H.
se navodi kako je problem i dalje ozbiljan.
Vladine institucije, kao i pravosuđe i poslovni
sektor, često su se nalazili u središtu slučajeva
vezanih uz korupciju.
Makedonija je kritizirana vezano uz par-
lamentarne izbore u 2008, koji su okaljani
nasilnim incidentima, zastrašivanjem i izbornim
nepravilnostima te “nisu udovoljili ključnim”
standardima OSCE-a.
Trgovina ljudima, diskriminacija hendike-
piranih i manjinskih skupina te nasilje nad
ženama još su neki od uobičajenih problema u
regiji. State Department je također utvrdio kako
pojedine vlade nisu u potpunosti ispunile svoje
obveze u odnosu na dječja prava.
D.M.
glasnik
51
 BiH – Region – Evropa - Svijet
Makedonija

OBRAZOVANJE ZA SVE
Hiljade humanitarnih organizacija, unija i
grupa za zaštitu dječjih prava, tvore nacionalnu
koaliciju u više od stotinu zemalja širom svijeta
i zajedno provode kampanje i lobiraju vlade da
osiguraju pravo na kvalitetno obrazovanje za
svaku djevojčicu, dječaka, ženu i muškarca u
svijetu. Uključiti svako dijete u obrazovanje i
obezbijediti pismenost za sve – osnovni clij je i
ovogodišnje globalne kampanje za obrazovan-
je koja se realizuje pod okriljem Global March
Against Child Latour.
U Makedoniji je Dječija ambasada Međaši
nosilac aktivnosti za pomenutu kampanju. Više
od 18.500 djece u Makedoniji ne ide u školu,
2.000 ih je prepušteno ulici, a čak 200.000
Makedonaca i Makedonki nema završeno os-
novno obrazovanje.
- Mi vjerujemo da obrazovanje može ojačati
demokratiju i ekonomiju u zemlji. Ono može os-
posobiti ljude da zaštite sebe i svoje porordice od
HIV-a i drugih bolesti i postanu osobe kakve su
uvijek željele biti, rekao je Dragi Zmijanac, pred-
sjednik Ambasade Međaši.
U sklopu kampanje dječije delegacije im-
ale su priliku razgovarati sa parlamentarcima,
poznatim ličnostima, gradonačelnicima i pred-
sjednikom Republike Makedonije. Tokom sus-
reta upoznali su svoje domaćine sa kampanjom,
ali ih i podsjetili na njihove obaveze kada je u pi-
tanju obrazovanje. Od makedonske vlade tražili
su da podrži i provodi ciljeve za jednak pristup
obrazovanju za sve i da uloži napore na sman-
jenju nejednakosti u vezi s društvenim i ekonom-
skim uslovima.
- Imamo potpisane garancije od pred-
sjednika Makedonije Branka Crvenkovskog,
načelnika grada Skopje Trifuna Kostovskog, te
parlamentarnih grupa, poznatih ličnosti i drugih
osoba i institucija koje podržavaju kampanju,
kojima su se obavezali da će putem obavl-
janja svojih poslova, svi oni uložiti napore za
uključivanje svakog djeteta u proces obrazo-
vanja, ističe Zmijanac.
Predstavnicima vlasti iż Ambasade su
upućene preporuke da se povećaju budžetska
sredstva za obrazovanje, zaposli više nastavni-
ka/ca, obezbijedi obrok za djecu, obezbijedi
školski materijal i odjeća na početku školske
godine. Od centara za socijalni rad je zatraženo
da sistematski prate da li djeca, korisnici njihove
socijalne skrbi, pohađaju škole.
Kampanja obrazovanja za sve počela je 1999.
godine i od tada organizacije unutar Globalne
kampanje za obrazovanje se bore da održe odgo-
vornim sve svjetske lidere, vlade i institucije za
obezbjeđivanje kvalitetnog obrazovanja svakom
djetetu, ženi i muškarcu. Školske upisnine su
smanjenje ili ukinute u mnogim zemljama širom
svijeta, omogućujući time pristup školi čak i djeci
iz najsiromašnijih porodica. U poslijednjih osam
godina 40 miliona djece koja ranije nisu imala
pristup školi sada pohađaju osnovno obrazovanje.
Više je i djevojčica koje danas pohađa nastavu,
te se stoljećima prisutni rodni jaz polako sužava.
Postignuća ostvarena u obrazovanju su znak da
je ostvarivanje ciljeva moguće. Međutim, progres i
dalje ide prilično sporo.
- Trenutna analiza situacije pokazuje da se
obrazovni ciljevi neće dostići ni za sljedećih sto-
tinu godina, procjenjuje Zmijanac.
L. M.

Hrvatska

KU]A LJUDSKIH PRAVA

Od devetog mjeseca ove godine šest nevladinih organizacja susjedne
Hrvatske biće pod jednim krovom - krovom Kuće ljudskih prava u Zagre-
bu (HRH Zagreb). Objekat koji je predviđen za HRH Zagreb, izgrađen je
doniranim sredstvima grada Zagreba.
Osnivači: Centar za mirovne studije (CMS), Documenta – Centar
za suočavanje s prošlošću, Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.,
Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), Udruga za promicanje istih
mogućnosti (UPIM), Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja
„Svitanje“.
Kuća ljudskih prava Zagreb uspostavljena je s ciljem promovi-
ranja, razvijanja i unaprijeđivanja zaštite ljudskih prava u skladu s UN
Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,
UN Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Evrop-
skom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Aktivnosti Kuće ljudskih prava u Zagrebu obuhvataju: obezbjeđivanje
fizičkog mjesta za rad organizacija koje promoviraju i štite ljudska prava
generalno, i koje promoviraju i štite ljudska prava određenih kategorija,
kao što su osobe s onesposobljenjem, žene, djeca, tražitelji azila itd;
Kreiranje profesionalnog okruženja koje predstavlja i podršku za
organizacije-članice Kuće ljudskih prava Zagreb ili članove/ice samih or-
ganizacija; Planiranje rada i zajedničkih akcija organizacija-članica Kuće;
Unaprijeđivanje saradnje i provedba zajedničkih projekata organizacija-
članica Kuće; Provedba svih aktivnosti koje promoviraju rad Kuće ljud-
skih prava Zagreb; Organizovanje pravne pomoći građanima Republike
Hrvatske; Organizovanje i provođenje edukacije o ljudskim pravima;
Organizovanje predavanja i okruglih stolova iz područja ljudskih prava;
Publikacije knjiga, magazina i drugih tiskovina iz oblasti ljudskih prava;
Snimanje dokumentarnih filmova i drugih video materijala iz područja
ljudskih prava;
Razvijanje i održavanje podrške postojećim web stranicama koje
promoviraju koncept zaštite ljudskih prava; Razvijanje programa sara-
dnje s Fondacijom kuća ljudskih prava u Oslu; Razvijanje komunikacije
i saradnje s ostalim kućama uspostavljenim širom svijeta koje su pod
zaštitom Fondacije kuća ljudskih prava u Oslu; Provedba aktivnosti koje
su u skladu s misijom Kuće ljduskih prava Zagreb i zakonima Republike
Hrvatske.
L.M.

52 glasnik
 BiH – Region – Evropa - Svijet

Uz 60 godina Vijeća Evrope

PRIORITET LJUDSKIM PRAVIMA
Šezdeset godina je prošlo od potpisivanja Londonskog dogov-
ora kojom je osnovano Vijeće Evrope. Danas ova organizacija ima
800 miliona ljudi u 47 zemalja i uporno radi na postizanju većeg
jedinstva među državama članicama u cilju očuvanja i ostvareanja
ideala i principa koji su njihova zajednična baština. Na sastanku
Vijeća 2005. godine u Varšavi utvrđeni su prioriteti koji su i da-
nas aktuelni – a to su aktivnosti u odbrani ljudskih prava, jačanju
demokracije i osiguranju vladavine prava..
U povodu 60. rođendana Vijeća Evrope njen generalni sekretar
Terry Davis je, između ostalog, rekao: Terry Davis
- Vijeće Evrope ostaje vodeća organizacija koja nadgleda
poštivanje ljudskih prava na našem kontinentu. Vlasti u našim Terry Davis je istakao četiri cilja najavivši jačanje evropskog
državama članicama, sudovi, policija i zatvori su predmet bud- pravnog prostora što podrazumijeva pregled i revidiranje
nog promatranja Komiteta za prevenciju mučenja i komesara za postojećih konvencija od kojih se neke moraju inovirati, a nove
ljudska prava. Posjete monitoring timova organizuju se za države oblasti rada organizirati u okviru novih konvencija. Potom je na-
kojima je potrebna pomoć. Ovi timovi objavljuju izvještaje kojima javio strožije nadgledanje poštivanja ljudskih prava ističući da one
se pojačava pritisak javnog mnijenja koje teži višim standardima vlasti koje zloupotrebljavaju vlast na račun pojedinaca ne smiju os-
zaštite ljudskih prava. Rad Evropskog suda za ljudska prava je u tati nekažnjene. Obećana je i veća pomoć državama koje nastoje
centru dostignuća Vijeća Evrope. Broj predstavki ovom sudu samo dostići najviše standarde Vijeća Evrope kao i unapređenje sistema
u 2008. je 62.000 što svjedoči o njegovoj važnosti. obavještavanja i informiranosti.
Govoreći o ključnim zadaćama Vijeća Evrope u budućnosti D.M.

Više od 17% Kosovara živi u

krajnjem siromaštvu
Gjergju Dedaj napomenuvši kako emigracija
igra važnu ulogu u ublažavanju ovog prob-
lema. Više od pola miliona stanovnika Ko-
sova radi u zapadnim zemljama i šalje novac
kući, pomažući svojim najbližima da isplivaju
iz teške financijske situacije.
Studija koju su prošle godine proveli
Statistički ured Kosova i Svjetska banka
navodi kako su “migracija i slanje novca za
domaćinstva predstavljali efikasne načine da
se zaštite od zapadanja u siromaštvo”. Proci-
jenjeno je kako jedan od pet stanovnika Ko-
sova ima barem jednog rođaka u inozemstvu
Kosovo koji mu šalje novac. Međutim, količina doz-

SIROMAŠTVO I NEZAPOSLENOST naka se u posljednje vrijeme smanjuje zbog

Izvještaji UNDP-a govore da na Kosovu
37% stanovništva živi u siromaštvu, ispod
granice od 1,42 eura na dan, a više od 17%
ih živi u krajnjem siromaštvu - ispod granice
od 93 eurocenta na dan.
Ono što bi moglo narušiti stabilnost Kosova
jesu upravo nezaposlenost i siromašto. Takvo
mišljenje iznijeli su građani i građanke Kosova
u nedavnoj anketi UNDP-a. Statistički podaci
govore da na prostoru Kosova živi oko dva mil-
iona ljudi, a da ih gotovo 40.000 nema redovne
prihode i ovisni su od pomoći vlade. Pomoć
ovoj kategoriji ljudi kreće se od 45 do 75 eura
mjesečno što je mnogo manje od onoga što je
dovoljno za iole normalan život. Njima uz bok
je i više od 150.000 penzionisanih lica koji do-
bivaju mirovine u prosjeku 70 eura mjesečno.
I oni ualze u kategoriju siromašnih.
- Siromaštvo nije moguće smanjiti samo
davanjem socijalne pomoći ljudima. Nužno
je otvaranje novih radnih mjesta, rekao je
tamošnji ministar rada i socijalne politike
globalne financijske krize, kao i društenih
promjena na Kosovu.
UNDP kaže kako je danas stopa neza-
poslenosti na Kosovu najviša na zapad-
nom Balkanu - oko 45% radno sposobnog
stanovništva je bez posla. Uz to, imaju i izn-
imno mlado stanovništvo, više od pedeset
posto ih je mlađe od 25 godina. To znači da
na tržište rada svake godine stupa oko 30.000
ljudi, a izgledi za zapošljavanje su im loši.
Siromaštvo i nezaposlenost formiraju milje u
kojem najprije stradavaju ljudska prava.
D.M.

glasnik
53
 Kolektivna ljudska prava
PRAVA TRE]E GENERACIJE
Pravo na zdrav okoliš, pravo na mir, pravo na ekonomski razvoj samo su neka od prava koja početkom 21.
vijeka iskazuju potrebu za potpunijom afirmacijom i kvalitetnijom zakonskom regulacijom
Takozvana prava treće generacije tek se
odnedavno ubrajaju u ljudska prava. S jedne
strane, ta prava ukazuju na to da ljudska prava
nisu samo puka institucija nego da se ona raz-
vijaju i mijenjaju, a s druge strane, kroz njih
se prepoznaju novi problemi koji ugrožavaju
pravo na život svih ljudi te stoga trebaju naći
svoje mjesto u katalogu ljudskih prava.
Osnovna ideja treće generacije ljudskih
prava je ideja solidarnosti i obuhvataju kolek-
tivna prava društva ili ljudi - kao što je pravo
na održivi razvoj, na mir ili na zdrav okoliš.
U većem dijelu svijeta, uslovi kao što su ek-
stremno siromaštvo, rat, ekološke i prirodne
katastrofe znače da je postignut samo vrlo
ograničen napredak u poštivanju ljudskih
prava. Iz tog razloga, mnogi ljudi su osjećali
da je priznavanje treće generacije ljudskih
prava neophodno: ova prava će osigurati
odgovarajuće uslove za društva, a posebno
u svijetu u razvoju, da bi bili u stanju obezbi-
jediti prvu i drugu generaciju prava, koja su
već prihvaćena.
Specifična prava koja su općenito uključena
u kategoriju treće generacije prava su prava na
razvoj, na mir, na zdrav okoliš, na udio u ek-
sploataciji zajedničkog naslijeđa čovječanstva,
na komunikaciju i humanitarnu pomoć.
Uz pravo na razvoj, koje bi trebalo
pomoći smanjenju jaza koji vlada između bi-
jede i bogatstva širom svijeta, u prava treće
54 glasnik
generacije ubraja se prije svega pravo na
zaštitu okoliša. To pravo predstavlja jamstvo
da prirodni čovjekovi životni prostori neće biti
previše oštećeni, ili čak potpuno uništeni.
Nakon Konferencije na vrhu o zaštiti okoliša,
održane u Riju 1992., prava poput ljudskog
prava na zdrav okoliš sve više dobivaju na
važnosti – posebno kod dolazećih gener-
acija. Dakle, vidimo da ljudska prava nisu
utvrđena jednom za sva vremena nego da
su upravo dovoljno fleksibilna da reagiraju na
nove izazove.
Neki eksperti prigovaraju ideji da se
kolektivna prava mogu nazvati ‘ljudskim’ pra-
vima. Ljudska prava, po definiciji, pripadaju
pojedincu, i definišu područje interesa pojed-
inca, kojem je dat prioritet, u odnosu na bilo
koje interese društva ili društvenih grupa.
Prigovori se ne odnose na to da li ova
prava postoje nego da li da se ona svrstaju
u ljudska prava ili ne. Argument je više
nego samo verbalan, jer se neki ljudi boje
da bi takva promjena u terminologiji mogla
značiti ‘opravdanje’ za određene represivne
režime u poricanju ljudskih prava (pojedi-
naca) u ime ovih kolektivnih ljudskih prava;
na primjer, ozbiljno uskraćivanje građanskih
prava u svrhu obezbjeđenja ‘ekonomskog
razvoja’. Postoji još jedna zabrinutost koja
se ponekad izražava: obzirom da nije država
nego međunarodna zajednica, ta koja treba
da štiti treću generaciju prava, nemoguće je
garantovati odgovornost.
Pored toga, kako god se mi odlučili da
ih nazivamo, postoji opći sporazum da ova
područja zahtjevaju daljnje istraživanje i daljn-
ju pozornost međunarodne zajednice. Neka
su kolektivna prava već priznata, posebno u
Afričkoj povelji o ljudskim pravima. Ljudsko
pravo na razvoj je ozakonjeno u Deklaraciji
Generalne Skupštine UN-a, 1986 godine.
Vlade država članica Ujedinjenih naroda,
zajedno s organizacijama civilnoga društva i
predstavnicima međunarodnih organizacija,
organizirali su u Beču (1993.) međunarodnu
Konferenciju o ljudskim pravima, na kojoj je
donesena Bečka deklaracija s provedbenim
planom. Predložene su osnovne smjernice
za osiguranje ljudskih prava širom svijeta,
posebno na nivou država gdje se na stanje
ljudskih prava najviše utiče.
Jednom od preporuka Bečke deklaracije,
pozivaju se države članice Ujedinjenih naro-
da da pristupe izradi nacionalnog programa/
plana djelovanja zaštite i promicanja ljudskih
prava kojim će odrediti mjere za osiguranje
zaštite ljudskih prava kao i aktivnosti za pro-
mociju ljudskih prava.
Za razliku od prethodne dvije generacije
ljudskih prava - čiju je zaštitu moguće tražiti
»nasuprot državi« ili »od države« - ne postoje
mehanizmi i institucije koji bi jamčili ostvarivan-
je prava treće generacija. Neki autori smatraju
da je problematično i to što je tu riječ o pravima
koja jedna skupina ostvaruje nasuprot drugoj
skupini u društvu, pa da stoga njihovo ost-
varivanje valja reducirati »negativnom defin-
icijom«, dakle sprječavanjem toga da ljudska i
politička prava pojedinca budu ograničena time
što on pripada nekoj posebnoj (manjinskoj)
društvenoj skupini. Kontroverze s ostvarivan-
jem ljudskih prava uvijek su najočitije upravo
kad su u pitanju prava treće generacije, ali se
ni ljudska prava prve i druge generacije ne re-
aliziraju bez socijalnih napetosti, konflikata, pa
i kontroverzi u razumijevanju.
Pravo na zdrav okoliš, pravo na mir,
pravo na ekonomski razvoj su samo neka
od prava koja početkom 21. vijeka iskazuju
potrebu za potpunijom afirmacijom i kvalitet-
nijom zakonskom regulacijom. Nažalost, up-
orno insistiranje na značaju ovih prava kroz

MOGU]A
DEFINICIJA
Pod “kolektivnim” ljudskim pravima
podrazumijevaju se ona prava čiji je
nositelj kolektiv. Pri tome treba razliko-
vati individualna prava koja se mogu
prakticirati samo kolektivno (biračko
pravo). Zahtjevi za “kolektivnim” ljud-
skim pravima dovode do pojmovne
zablude i teškoća u obrazlaganju, jer se
univerzalni, egalitarni i kategorički pos-
tulat ljudskih prava ne može jednako
utemeljiti za kolektive i individuume.
Stoga se zaštita interesa manjina može
osigurati jedino poštivanjem ograničeno
shvaćenih individualnih ljudskih inte-
resa, za što je nužno proširenje i veća
važnost socijalnih ljudskih prava. U
pojedinim su slučajevima smislena
kolektivna prava radi zaštite ugroženih
manjina, ali obrazložena u duhu
izjednačujuće pravednosti. No takva
kolektivna prava nisu moguća na razini
ljudskih prava, nego su unutardržavna
prava. Ona su stoga ograničena time
da ne krše individualna ljudska prava. /
Georg Lohmann/
rezolucije Generalne skupštine UN-a i druge
međunarodne dokumente, nije doprinijelo
konkretnijim mjerama usmjerenim na podi-
zanje značaja i konkretnije akcije u pravcu
realizacije prava „treće generacije“. Jasno
je da ova generacija prava, naročito u 21.
stoljeću predstavlja opšti interes modernog
društva, ali izostanak institucionalne brige
usmjerene na promociju navedenih prava
isključuje značajnije pravne obaveze država
i drugih subjekata međunarodnog prava u
pogledu njihovog ostvarenja.
(D.M.)
BiH – Region – Evropa - Svijet
Kuvajt
PRVE
PARLAMENTARKE
Prvi put u istoriji Kuvajta među 50 po-
slanika u Parlamentu naći će se i četiri žene,
rezultati su parlamentarnih izbora u ovoj
državi, u kojoj se bavljenje politikom smatralo
isključivo muškim poslom.
Među 210 kandidata, na izborima odr-
žanim u maju, našlo se i 16 žena, od kojih su
četiri ušle u Parlament.
Ženama u Kuvajtu 2005. godine dato je
pravo da glasaju i da budu birane, ali do sada
nijedna nije uspjela ući u Parlament iako su
izbori bili održani i 2006. i 2008.
Hrvatska
SOCIJALNO
UGROŽENIH SVE VIŠE
Zadnja socijalna statistika Ministar-
stva zdravstva i socijalne skrbi Republike
Hrvatske zaključena 31. svibnja eviden-
tira da od državne socijalne pomoći – tzv.
stalne pomoći – u Hrvatskoj preživljava
93.874 građana: 20.988 obitelji i 21.849
samaca, piše riječi Novi list. To istovreme-
no govori da je od konca prošle godine do
konca svibnja ove 2009. u najveću moguću
bijedu, ostavši bez ikakvih prihoda i živeći
s oko 500 kuna mjesečne državne pomoći,
dospjelo novih 1.162 građana, odnosno na
razini Hrvatske novih 205 obitelji. Nara-
vno, ljudi obuhvaćeni tim brojkama čine
samo najtamniji dio socijalnog mozaika u
Hrvatskoj, jer je država svoju pomoć siro-
masima zaustavila na 500 kuna te svi koji
imaju neke prihode, izuzev nekih neutjeca-
jnih poput dječjeg doplatka, veće od 500
kuna, nemaju pravo na pomoć države.
U nastavku teksta Novi list iz Rijeke
navodi „važan podatak iz najtamnijeg dijela
hrvatskog socijalnog mozaika“, a to je da go-
tovo polovicu službeno evidentiranih socijal-
no ugroženih građana čine radnosposobni, a
nezaposleni ljudi. „Na kraju svibnja ih je u so-
cijalnim evidencijama bilo 40.029, što govori
da se od početka godine na razini Hrvatske
broj nezaposlenih radnosposobnih osoba –
koje elementarne životne potrebe pokrivaju s
oko 500 kuna mjesečno – povećao za 274.
Francuska
Organizacija za zaštitu ljudskih prava
Human Rights Watch (HRW) ocijenila je da
bi eventualna zabrana nošenja burke u Fran-
cuskoj bila “povreda ljudskih prava”.
Ocjena je uslijedila nakon što je je pred-
sjednik Nicolas Sarkozy rekao pred francus-
kim parlamentarnim zastupnicima da burka
nije “dobrodošla na području Republike”.
- Problem burki nije vjerski problem, to
je problem dostojanstva žene. To je simbol
pokornosti, potlačenosti. Burka neće biti
dobrodošla u našoj Francuskoj Republici -
rekao je Sarkozy u obraćanju zastupnicima
obaju domova francuskog parlamenta.
- Zabrana burke ne bi ženama donijela slo-
bodu - rekao je u saopćenju direktor pariškog
ureda HRW-a Jean-Marie Fardeau. - Time bi
se samo obilježilo i marginaliziralo žene koje
ju nose. Sloboda ispovijedanja vjere i sloboda
savjesti jesu temeljna prava - dodao je.
SAD
ZAKON O
POŠTENOJ PLATI
Američki predsjednik Barak Obama pot-
pisao je zakon kojim će biti ukinuto nejednako
plaćanje žena i muškaraca za isti posao.
Odlučivši se potpisati „Zakon Lili Ledbeter o
poštenoj plati”, Obama je naglasio da ukidan-
je nejednakosti u platama muškaraca i žena
nije samo „žensko pitanje”, već pitanje važno
za sve radnike.
- Ovaj zakon je poruka da nema građana
drugog reda na radnim mjestima u Sjedinjen-
im Državama - rekao je šef Bijele kuće.
Uz Obamu je na potpisivanju zakona bila
i Lili Ledbeter (70), čije ime nosi zakon. Ona je
radila u tvornici guma „Goodyear” u Alabami
gotovo 20 godina, prije nego što je otkrila
da su joj plaća i doprinosi za penziju niži od
muških kolega koji su radili isti posao.
glasnik
55
 Poruka učesnika Međunarodnog festivala mladih u Mostaru:
GRADIMO MOSTOVE,
A NE ZIDOVE!
Tokom sedmodnevnog skupa mladih Bosne i Hercegovine, Crne Gore,
Hrvatske, Kosova, Makedonije, Norveške, Srbije i Sjedinjenih Američkih
država održane i dvije škole ljudskih prava
Međunarodni sedmodnevni festival “Gra-
dimo mostove, a ne zidove!” održan ovog
proljeća u Mostaru imao je za cilj da poveže
mlade ljude putem edukacije o miru i mirnom
razrješavanju konflikta, te da pošalje poruku
kako mladi ljudi mogu i žele da žive zajedno.
Tematski koncept multikulturalnog razumije-
vanja obuhvatio je muziku, pozorište, ples,
predavanja, vizuelnu umjetnost, radionice …
(vidi foto žurnal na 2. strani)
Festival je okupio omladince i omladinke
iz BiH, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Crne
Gore, Srbije, te mlade ljude iz Norveške i
Sjedinjenih Američkih Država.
Uprkos potpuno različitim kulturnim kon-
tekstima, zemlje iz kojih su mladi pristigli u
Mostar, susretale su se, svaka u svoje vri-
jeme, sa izazovima u vezi s demografskim
razvojem lokalnih zajednica. To je uključivalo
problem etničke podijeljenosti, opadanje
mogućnosti za razvoj izazvano razlikama
u društvu, i probleme u vezi s nasiljem,
zloupotrebljavanjem droga, napuštanjem
škola, te političku i društvenu apatiju, poseb-
no među mladim ljudima.
Međutim, koncepti istorijskog i političkog
razvoja se prilično razlikuju od države do
države. SAD su uspostavljene na društvenom
fenomenu migracije. Norveška, s druge
strane, ima dugu istoriju homogeniziranog
društva, da bi bila izložena imigraciji tek u
kasnim 60-im, te sama bila zemlja emigra-
nata tokom Drugog svjetskog rata. Bosna i
Hercegovina opet ima veoma raznoliku isto-
riju koja obuhvata kako miran suživot, tako i
krvave ratove. Mlade generacije ovih triju ze-
malja odrasle su uz različite priče i perspek-
tive, no oko sličnih pitanja i problematika.
Tokom festivala održane su i dvije škole
za ljudska prava. Jedna od njih je Region-
alna škola za ljudska prava koja je organizo-
vana već petnaesti put i opet okupivši mlade
ljude iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
Makedonije, Crne Gore, Srbije i Kosova.
Fokus ovogodišnje Regionalne škole bio je
međureligijski dijalog i podijeljena društva, s
56 glasnik
podijeljnosti, izjavljuje Csilla Czimbalmos,
projekt asistent iz Norveške.
„Gradimo mostove, a ne zidove” je
Festival organizovan od strane Helsinškog
komiteta za ljudska prava u BiH, Helsinškog
odbora za ljudska prava RS, Centra za
posebnim osvrtom na podijeljeno školstvo. mirovne studije Zagreb, Helsinškog odbora
U sklopu Škole, učesnici su imali priliku u Srbiji, Inicijative mladih za ljudska prava iz
pohađati nekoliko radionica na kojima su Prištine, Crnogorskog helsinškog komiteta,
izradili preporuke vlastima kako da se podi- Helsinškog komitteta za ljudska prava u
jeljeno školstvo kome su učenici nedobro- Makedoniji, Norveškog helsinškog komiteta,
voljno izloženi, pokrene sa mrtve tačke. Opštine Drammen u Norveškoj, te Opštine
- Mladi Mostarci koji su učestvovali u ak- Red Wing iz SAD.
tivnosti kreiranja preporuka vlastima, izrazili Sedmodnevno okupljanje mladih u
su veliku želju da budu dio našeg regional- Mostaru podržali su Ministarstvo vanjskih
nog tima i sada već planiramo osnivanje poslova Kraljevine Norveške i Ambasada
omladinske grupe u Mostaru, što smatram Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini.
Lejla MAZLIĆ
fantastičnim rezultatom naših aktivnosti, iz-
javila je Adela Galešić, regionalna koordina-
Opština Drammen, Norveški hel-
torica omladinskih grupa Helsinškog komitetu
sinški komitet, UN Asocijacija Norveške
za ljudska prava.
i Red Wing Sister City Association
Druga škola održana u vrijeme Festivala,
(USA) dugogodišnji su partneri u Build
bila je Međunarodna škola i obuhvatala je
Bridges Network-u. Build Bridges, Not
sedmodnevni kurs putem kojeg su učesnici/e
Walls (Gradimo mostove, ne zidove)
imali priliku naučiti osnove ljudskih prava,
osnovana je kao lokalna inicijativa u
multikulturalnog razumijevanja, razrješavanja
Opštini Drammen 1999. godine, kako bi
konflikta, te se upoznati sa UN milenijums-
se prevazišli problemi vezani za nega-
kim ciljevima. Predavači su u obje škole bili
tivan razvoj među mladima u toj zajed-
iskusni stručnjaci i aktivisti lokalnih, regional-
nici, gdje su rasizam i socijalni problemi
nih i međunarodnih organizacja i institucija.
prevladavali do kraja devedesetih. U
Aktivnosti Festivala su bile uključene u
tom periodu Drammen sve više postaje
oba školska programa, tako da su polaznici/e
jedna od najmultikulturalnijih opština u
obje škole odigrali važne uloge u promo-
Norveškoj, a ta inicijativa ciljala je na
viranju poruka Festivala u svojoj lokalnoj za-
reorijentaciju pažnje na pozitivne strane
jednici. Pomenute škole su takođe iznjedrile
ovog razvoja - i utvrđivanje osnova za
zajedničku akciju u sklopu Festivala, koja je
lokalnu zajednicu zasnovanu na ljuds-
skretala pažnju na značaj UN milenijumskih
kim pravima, mirnom rješavanju konf-
ciljeva.
likta i međukulturnom razumijevanju.
- Učestvujući u radionicama i diskusi-
***
jama, naši učesnici/e su postali svjesni
Program „Škole ljudskih prava za
zajedničkih problema u društvu, bilo to
mlade Zapadnog Balkana“ postoji od
bosanskohercegovačko, norveško ili ameri-
2000.godine a implementira ga sedam
čko društvo. Oni su sada sposobni da ukažu
organizacija (većinom Helsinški komiteti
na mehanizme koji doprinose podijeljenosti
za ljudska prava) iz Bosne i Hercegovine,
u njihovim društvima i shvataju da takvi
Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedoni-
mehanizmi postoje ne samo u Bosni i Her-
je i Srbije. Najvažnije aktivnosti su lokalne
cegovini, nego i u Norveškoj i SAD, kao i u
i regionalne škole ljudskih prava i projekti
drugim dijelovima svijeta. Jednom kada pos-
omladinskih grupa, kojih u regionu ima
tanete svjesni ovoga, morate preuzeti jedan
12. Do sada je održano više od 280 loka-
veoma važan korak koji vas čini spremnijim i
lnih i 15 regionalnih škola ljudskih prava
sposobnijim da preduzmete pozitivne akcije
sa više od 6000 polaznika.
kako bi izbrisali identifikovane mehanizme
Aktivisti civilnog sektora na udaru
POD OKRILJEM MRAKA Mladen Mimić, osnivač i predsjednik Udruženja
građana „Milićanin“ iz Milića na svojoj koži više od
decenije trpi proganjanje, uvrede i prijetnje, sve do
brutalnog pokušaja ubistva
U svom posljednjem izvještaju o stanju iz Tuzle sa zvijezdom i polumjesecom. Mimić
ljudskih prava u Bosni i Hercegovini Helsinški sasvim slučajno saznaje ko je autor tih pisama
komitet BiH posebno poglavlje posvetio je na što upozorava tužilaštvo koje ne preduzima
položaju zaštitnika ljudskih prava uz konstat- nikakve radnje u vezi s istragom i podnošenjem
aciju da je on „zabrinjavajući“. Ovu ocjenu HK- krivične prijave. U međuvremenu je na kancelar-
BiH temelji na nizu slučajeva nasilja i prijetnji iju Udruženja bačen benzin i podmetnut požar.
smrću, pokušajima zastrašivanja i ućutkivanja Slijedi niz provociranja i prijetnji na ulici, pa i
i drugim nasrtajima kojima su tokom 2008. bili fizičkih nasrtaja. Sve je to poznato policiji RS-a
izloženi pojedinci i grupe koje nastoje zaštititi i tužilaštvu RS-a na svim nivoima, no oni i dalje
prava pojedinaca i doprinijeti poboljšanju stanja ne preduzimaju zakonom obavezne radnje,
ljudskih prava u zemlji. zbog očite zaštite onih koji stoje iza toga.
Različiti su, često i krajnje brutalni načini Najteži nasrtaj je pokušaj ubistva Mladena
na koje vlast pokušava neutralisati zalaganje Mimića u dvorištu njegove kuće 26.03.2003.go-
za poštovanje ljudskih prava i sloboda. Uz to, dine. Tog dana oko 22h, Mimić je ispratio gosta
i članovi porodica zaštitnika ljudskih prava su do dvorišne kapije. Nedostatak uličnog svjetla
nerijetko na udaru nasrtaja, prijetnji i šikaniranja koje inače, vrlo dobro osvjetljava dvorište, mu
čime se želi stvoriti atmosfera straha. Uzroke se nije učinio sumnjivim, iako je desetak dana
ovakvog stanja treba tražiti, prije svega, u prije dobio prijeteće pismo o čemu je obavijes-
nedemokratskom karakteru vlasti u BiH i u sve tio policiju. Ubrzo nakon što se gost udaljio, na
snažnijem i aktivnijem civilnom društvu koje je desetak metara od praga kuće slijedi napad
identifikovalo nedostatke vlasti i otvoreno na iz mraka, udarac u glavu tvrdim predmetom.
njih ukazuje. Mimić je, prema kasnijim ocjenama doktora,
Jedan od aktivista koji, nažalost, na svojoj samo zahvaljujući sreći izbjegao smrt. Od siline
koži više od decenije trpi proganjanje, uvrede udarca pao je, a njegov jauk izazvao je lavež
i prijetnje, sve do pokušaja ubistva je Mlad- pasa u njegovom i okolnim dvorištima. U tom
en Mimić, osnivač i predsjednik Udruženja je iz kuće istrčala Mimićeva supruga i počela
„Milićanin“ koje je formirano početkom 1996. vrištati. Sve je to natjeralo napadača na bijeg
Motiv formiranja Udruženja, pojasniće Mimić ne omogućavajući mu da ostvari i drugi udarac,
bilo je „jednoumlje koje u tom vremenu vlada koji bi najvjerovatnije bio sa tragičnim poslje-
u lokalnoj zajednici, pa i u cijeloj Republici dicama. Mimića su prebacili u Dom zdrav-
Srpskoj“. Od početka nisu naišli na simpatije lja, potom u bolnicu Zvornik, odakle je kasnije
tadašnje lokalne vlasti. Odnos nije promijenjen prebačen u Klinički centar u Beogradu.
ni danas što Mladen Mimić tumači činjenicom - Doktori su mi uspjeli povaditi krv i zd-
da u Milićima vladaju, „uglavnom isti ljudi robljene kosti iz glave, tako da srećom nije
raspoređeni u neke druge stranke“. oštećen mozak. No, dobar dio lobanje mi je
Prijetnje koje traju od osnutka Udruženja odbijen, tako da su mi poslije dužeg oporavka,
su bile najizraženije u vrijeme privatizacije i os- ostale teške tjelesne povrede i poveća rupa na
tajanja bez posla velikog broja radnika kojima glavi, opisuje Mimić.
je Udruženje pokušalo pomoći u zaštiti njihovih Prema izjavama svjedoka, ulična rasv-
prava 2001. jeta kod Mimićevog dvorišta bila je ponovo
Pojavljivali su se čak i dopisi upućeni org- uključena 15-ak minuta nakon gnusnog na-
anima RS-a da se provjeri gdje se Mimić kreće pada. Od tada je prošlo više od šest godina, a
i sa kim se susreće, pisana su pisma vladinim i Mladen je i dalje pod prismotrom i praćenjem,
nevladinim institucijama i na njih prilagani sken- gdje se po njegovim riječima, „vjerovatno čeka
irani potpis Mimića i pečat Udruženja. Takođe su sljedeći pogodan momenat za novi napad“.
pisana i anonimna pisma organima RS-a (Vla- Za nepronalazak po Mimićevim riječima
da, policija i tužilaštvo) o navodnom kriminalu u „svima poznatog napadača“, Mimić nalazi odgo-
Udruženju koje je pod zaštitom međunarodne vornim Tužilaštvo RS-a, Visoki sud i Tužilački
zajednice, da su uposlenici Udruženja strani savjet, koji su zaduženi za sprečavanje nerada
plaćenici i potkazivači. Mladenu Mimiću i nje- tužilaštva i sudstva: „U ovom krivičnom djelu
govoj porodici stizala su prijeteća pisma i to je učestvovalo više osoba, mjesto je malo i o
svemu skoro svi mještani znaju i mnogi su mi to
rekli. Pojedini policijski službenici su u pijanom
stanju pričali o tome po kafanama što tužilaštvo
nikad nije htjelo da provjeri. Potvrda da tužilaštvo
zna činjenice govori i tri godine traženje pred-
metnog tužioca da bude izuzet, tako da tri go-
dine predmet niko ne vodi što je vid opstrukcije
odugovlačenja, zastrašivanje svjedoka kako bi
predmet zastario.“, navodi Mimić.
Posebna vrsta pritiska je angažovanje
državnih organa na stalnim provjerama i presi-
jama. Čak šest tužbi protiv Mimića i njegovog
Udruženja nalazi se već duže vrijeme pred su-
dovima, što iscrpljuje ekonomski i pravno samo
Udruženje i njegovog predsjednika.
Od pomenutih šest tužbi, dvije tužbe po-
dignute su pred sudom za prekršaje zbog tek-
stova u Biltenu, a četiri tužbe zbog, kako se
navodi, klevete i traženja navodne štete zbog
aktivnosti udruženja do milionskih iznosa.
U Mimićevoj odbrani od jedne takve tužbe,
učestvovala je i Pravna služba Helsinškog
komiteta za ljudska prava u Sarajevu. Sud je
u prvostepenoj odluci odbio tužbene zahtjeve
i presudio u korist Mimića. „Tu sudovi služe
za maltretiranje i pritisak, niži donesu jednu
presudu, viši ponište pa vrate na ponovno
suđenje znajući da smo mi ekonomsko slabija
strana. Posebna uloga suda su beskonačno
odugovlačenje (pa i 10 godina) u procesima
radnih odnosa u kojima sam i ja žrtva zajedno
sa suprugom“, govori Mimić.
Dugogodišnje prijetnje i napadi na Mimića
i njegovu porodicu, bitno su utjecale na njihov
život. Zbog aktivnosti unutar Udruženja, oboje
supružnika su dobili otkaze i to na isti dan.
Njihova djeca takođe su trpila posljedice, tako
što je škola oduzela sinu pravo da kao odličan
učenik, ide na besplatno ljetovanje koje je
predviđeno za sve odlikaše škole. Mimićevom
sinu su čak oduzeli i pravo da bude učenik
generacije, što ga je automatski ograničilo
da dobije stipendiju za dalje školovanje koju
učenik generacije automatski ostvaruje po
važećim propisima RS-a.
- Kako su sve državne institucije upoznate
sa ovim slučajem jer sam im uputio predstavke
na koje nisu odgovorili shvatio sam da me
država kao građanina ne želi, pa mi se kod
porodice ponekad pojavi želja otići iz nje, kaže
Mimić
Uprkos svemu, Udruženje „Milićanin” i
Mladen Mimić nastavljaju svoj rad i danas su
prepoznatljiva organizacija u zaštiti i promocji
ljudskih prava.
L. MAZLIĆ
glasnik
57
 ENIGMATIKA

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18
19 20
21 22 23
24 25 26 27
28 29 30 31
32 33 34
35 36 37 38
39 40 41 42
43 44 45 46
47 48 49 50
51 52 53 54
55 56 57

VODORAVNO: 47. Ime glumice Anderson 16. Zemlji{na mjera

48. Stado krupne stoke (mn.) 17. Ahilova majka iz gr~kog mita
19. Obzirnost, trpeljivost, tolerantnost 49. Rimski nov~i}i 18. Izvje`bati
20. Udarom odozgo u~initi ne{to pljosna- 50. Evropska dr`ava 20. Luka na Crvenom moru
tim 51. Ime trenera Fergusona 22. Velika ju`noameri~ka zmija
21. Poslati nazad 52. Grditi 23. Stara mjera za te`inu
22. ^ovjekoljublje, osje}aj ljudskosti 53. Ujak odmila 25. Ameri~ka glumica Kare
23. Gr~ki bog rata 54. Nekada{nja kliza~ica, Kristina 26. @ensko ime, Bisa
24. Kometa 55. Vrsta skakavca (mn.) 27. Roman Lava Tolstoja
25. Medvjed neobi~nog nosa 56. Jedno od ljudskih prava 29. U to vrijeme
26. Aonac 57. Li~na zamjenica 30. Dodatno obja{njenje
27. Ista slova 31. Pripovjeda~
28. Uz, pri, kod USPRRAVNO: 33. Alatka za kopanje
29. Istan~ano, fino 34. Stariji (skr.)
30. Strmina 1. Ineskt tvrdih krila 35. Koralna ostrva
31. Glasnik 2. Svijetao krug oko grave sveca 36. Brzo kretanje, tr~anje
32. Rijeka u Rumuniji 3. Cvjetni listi} 37. Trpno stanje glagola
33. Zagreba~ka novinarka 4. Dr`ava, bud`et (fr.) 38. [areni papagaj
34. Ostrvo u rijeci (mn.) 5. Bacakati se nogama 40. Ime slavnog estonskog
35. Tip francuskog automobila 6. Glavni grad balkanske dr`ave desetobojca Nola
366. Tim 7. Klijanje iz zemlje 41. Otac
37. Mu{ko ime, Tanasije 8. 13. i 12. slovo abecede 42. Nadoknada mlinaru, u{ur
38. Prostorije za stanovanje 9. [esti mjesec 44. Stub o~vrsle lave
39. Veselje 10. Egipatski bog 45. Francuski slikar Hans (@an)
40. Sredi{te vrtnje, osovina (mn.) 11. Ljudi koji sve posti`u snagom 46. Smrznuta voda
41. Po~eti terati 12. Gubiti se pod zemljom (rijeka!) 48. inicijali glumice Viver
43. Samoglasnik i suglasnik 13. Inicijali glumca Samard`i}a 49. Simbol argona
44. Zemlji{te 14. Gr~ko slovo 50. Ujedinjene nacije (skr.)
45. Trgovac starim stvarima 15. Indijanski ~amac Slavko Bovan
46. Ameri~ka glumica, Demi

58 glasnik