You are on page 1of 2

Otac Goriot

Otac Goriot (fra. Le Père Goriot), roman Honoré de Balzaca

Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i želja mladog čovjeka iz
provincije da uspije u velikom gradu.

Problematika koja se obrađuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, želja za uspjehom u
gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav oca prema kćerima,
amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog djela je Shakespeareova tema iz
“Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije.
Po strukturi dijelo spada u romane. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno
društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Vrijeme radnje je od 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine, a mjesto radnje
Pariz

Opis političkog stanja onog vremena


Honoré de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost,
sadašnjost i budućnost i kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je
jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni
ustav nego "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv
ljudskih konvencija, nepravda, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne
muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Aristokraciju je smatrao nositeljem kulturnih vrijednosti. Iako je u romanu
"Seljaci" htio prikazati tragediju komadanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka
koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili za sebe dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli
robovati seoskom kapitalu.
Sadržaj

Pansion
Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je
na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između
drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca,
kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko
voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih
vrućina i piju kavu, ako im to imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom.
Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara
na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Ona je
bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje. Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan,
da se na njemu može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i konačno tu vlada bijeda i to
ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po
zdjelama, a onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom
sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna.
Ima oko 50 godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom
katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje
je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac
oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od
koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega
su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno.
Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u velikoj neimaštini, kako bi on mogao
studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i
već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih, da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad
trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i
kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje
okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim
odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se
ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau umornih
očiju da čovjeka hvata jeza od njezinog pogleda. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka
utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je
na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila

You might also like