Professional Documents
Culture Documents
Vasko Popa
1
pitanju sadrži odgovor koji moramo prepoznati u slici ( npr. Pružih zlatnu žicu
preko belog sveta, pa je savih u orahovu ljusku ), a Popina pesnička slika ne
vodi od pitanja ka odgovoru već nas vraća na pitanje, na samu sliku koja je
najčešće simforična ( npr. pesma ''U osmehu'' : ''Plavooke daljine savile se u
klupče'' ).
Pored zagonetke Popa vrlo često koristi eliptiran i preoblikovan
frazeologizam. Frazeologizam je prepoznatljiv jezički obrazac i često ga kod
Pope srećemo u autentičnom obliku npr. u zbirci ''Nepočim polje'', ciklusu
''Igre'', pesmi ''Lovca'' imamo - ući na jedno izaći na drugo uvo ili u pesmi
''Izmedju igara'' igra se sa svojom glavom. Međutim, u zbirci ''Kora'', ciklusu
''Poznanstva'', pesmi ''Odjekivanje'', srećemo zbunjujući stih u kome lirski
subjekat kaže kad soba zareži na njega ''uvučem se u svoju kožu''. Ako znamo da
frazeologizam '' izaći iz svoje kože'' znači izgubiti prisebnost, onda nam je jasno
da Popina pesnička slika sugeriše povratak sebi, svom miru i prisebnosti.
Popa je objavio nekoliko zbirki pesama: Kora, 1953, Nepočim – polje,
1956, Sporedno nebo, 1968, Uspravna zemlja, 1972, Vučja so, 1975, godine
1975. objaviće i Živo meso, Kuća na sred druma i Rez.Popa je objavio i tri
antologije narodnog stvaralaštva: Od zlata jabuka, Urnebesnik i Ponoćno sunce.
2
Opsednute vedrine
Predeli
3
Atmosfera straha i životne ugroženosti izbija i iz pesme ''Na čiviluku''.
Predmeti obešeni na čiviluku sugerišu čovekovu odsutnost: vratove su prerezali
okovratnici, zadnje misli se legu u šeširu, a zelena strava niče u naborima
kaputa.
Možda niko kao Popa nije tako poetično opisao apstraktnu kategoriju
zaborava u pesmi '' U zaboravu ''. Zaborav je opredmećen kao ravnica po kojoj
se razlivaju i gube dogadjaji, po kojoj se rasipaju reči i koja '' izravnjava ''lica.
Po njoj '' blude '' beskućni pogledi prepoznajući samo ponegde po neki '' cvet od
magle ''.
Spisak
4
U pesmi ''Kesten'' opisano je narušeno prirodno stanje. Kesten je
antropomorfiziran: ima prste, živi od pustolovina i divnih uspomena. On deli
čovekovu sudbinu u gradu iako ga je čovek utamničio u more asfalta i betona.
Njegovo lišće su zelene novčanice koje ''propija'' ulica, zapravo, beton lišava
drvo njegovih zelenih, životnih sokova. Jedino koren kestena, budući nesputan,
uživa u noćnim avanturama zbog kojih i sam kesten sanja da je ponovo u svom
prirodnom ambijentu – šumi. Nažalost, jutro donosi otrežnjenje, drvored je
njegova sudbina.
Daleko u nama
5
dopreti do suštine, do onog što čini skriveni smisao predmeta, a to znači dotaći i
odgonetnuti primarnu suštinu predmeta koja se uzima za polazište pevanja.
Za ''Koru'' je Zoran Mišić rekao da je u celini jedno ''nepočin – polje'' gde
se vodi borba neprestana ''da bude što biti ne može''. Kasnije će Popa ovu
polusloženicu staviti u naslov njegove zbirke koja će izaći 1956.
Nepočin – polje
6
očigledno je neophodno poznavati samog sebe, proceniti sopstvenu snagu,
vrednost, uveriti se ''da nema kukavičijih jaja'' u sebi.
Prvi ciklus pesama pokazuje izuzetno brižljivo izrađenu zatvorenu
kompoziciju. Prva pesma ciklusa se zove ''Pre igre'' a poslednja ''Posle igre'', pri
tome se unutar ciklusa, posle pet pesama (ako se izuzme uvodna) pojavljuje
pesma ''Između igara'' nakon koje sledi još pet pesama (ako se izuzme
poslednja). Sve tri pesme ispisane su kurzivom.
Naslovi pesama su vrlo neobični, svi su u genitivu jednine: Igre, Klina,
Lovca, Ružokradice i sl. Na ovaj način sugerisano nam je odsustvo lirskog
subjekta ili bar lirskog subjekta kakvog smo do tada navikli da srećemo u
poeziji.
Naslovi pesama nas podsećaju na dečije bezazlene igre: Žmure, Jure,
Trule kobile i sl. Ali naslovi i sadržaj pesama stoje u apsurdnom raskoraku, tako
da mažemo govoriti o momentu izneverenog očekivanja. Kakve su Popine
''igre''? To su igre ljudskim telom. Delovi ljudskog tela su ono što igra i čime se
igra, kao da su delovi ljudskog tela osamostaljeni, otuđeni od jedinstva.
U igri ''Klina'' jedan je klin–žrtva drugi su klešta i majstori – oni koji
muče i tlače. U prevrtljivom svetu kakav je ovaj ničiji položaj nije stalan i
siguran jer ako klešta ne izvade klin iz poda, onda majstori kažu ne valjaju
klešta i ''razvale im vilice''. Igra ''Klina'' je krajnje dehumanizovana igra u kojoj
se stalno vrše raspodele i preraspodele uloga, igra se tako večito nastavlja i
ponavlja.
U pesmi ''Svadbe'' opisana je još neobičnija igra koja se, kako je to
napomenuto u zagradi na kraju pesme, retko igra. Igra svadbe je svojevrsno
venčanje sa svojom svučenom, jednom izgubljenom a posle iskušenja ponovo
zarađenom kožom. Uvući se ponovo u svoju kožu je pesnička slika sa
frazeološkom osnovom a znači ponovo pronaći sopstveni mir.
Poslednja pesma ciklusa ''Posle igre'' apsurd je doveden do vrhunca.
Raniju destruktivnost u kojoj ''jedni odgrizu ruku ili nogu ili bilo šta'' (pesma
''Jurke''), sad će zameniti autodestruktivnost: nema trbuha, nema čela, nema ni
srca, ni krila nakon čega sledi jedno pomirljivo i rezignirano '' šta da ti pričam ''.
Drugi ciklus nosi naziv ''Kost kosti'' u kome prepoznajemo retku ali
upečatljivu stilsku figuru poliptoton. Kost kosti znači kost ali i sama suština
kosti, nešto više od same kosti.
U ovom ciklusu imamo lirski subjekat – kosti koje i dalje nastavljaju
apsurdnu i samodestruktivnu igru započetu u prvom ciklusu.
U prvoje pesmi ''Na početku'' kosti konstatuju, budući antropomorfizirane,
da im je sad lako '' spasle smo se mesa ''. Dok je prethodni ciklus u igri donosio
kakva – takva pravila igre ovde se ne zna ''ni ko je gde ni ko je ko'' (''Na kraju'').
7
Treći ciklus ''Vrati mi moje krpice'' sasvim uslovno možemo odrediti kao
ciklus ljubavnih pesama. Dok je u ''Kori'', u ciklusu ''Daleko u nama'' kroz ratnu
strahotu lirski subjekat uspeva da voljenoj ženi ispeva najlepše stihove ljubavi,
ovde je potencijalna draga oslovljena u srednjem rodu kao ''čudo''. Pri tome
celim ciklusom dominira izrazito polemičan ton negovešten imperativom već u
samom naslovu ciklusa, a upliv narodne tradicije prepoznajemo u upotrebi
modifikovane forme kletve npr. ''Ne povratilo se'' ( 12.pesma ) ili ''Oluja ti
postelja'' ( 10.pesma ).
Lajt – motiv celog ciklusa su '' krpice ''. One su nešto što lirski subjekat
smatra neotudjivo svojim jer one su od ''čistog sna'', ''od svilenog osmeha'', ''od
tačkaste nade''. One su očigledno sama esencija njegovog bića koja je ugrožena
u ovom otudjenom svetu. Osećanje ugroženosti i otuđenosti više ni ljubav ne
može da anulira jer on njegovom ''čudu'' i ''lepotici'' preti, naređuje, kune.
Poslednji ciklus zbirke posvećen je belutku, ''junaku'' iz prethodne Popine
zbirke, odnosno iz ciklusa ''Spisak''. Ta pesma posvećena kompozitoru Dušanu
Radiću, stoji na početku ovog ciklusa. Belutak nije običan kamen već kamen
savršenog oblika i bele boje. Budući antropomorfiziran, belutak ima srce, u srcu
zmiju koja guta vidik kao jaje. Belutak se zaljubio u ''oblu plavooku'', u nebeski
svod, u beskraj. Kao i Isidori Sekulić i belutku je dosadio ''savršeni krug'', tesno
mu je u sebi, u rođenom telu iz kog hoće da iskoči. Belutak je metafora za
čovečiji trup pa tako i za samog čoveka. To je isti onaj čovek – belutak koji u
''Opsednutim vedrinama'' hoće da iskoči iz svoje kože i onaj koji želi ''oblu
plavooku'' vedrinu nesputanu i slobodnu.
Sporedno nebo
8
nesporazumima i tragičnim nedohvatima. Ako je Popa u ''Igrama'' pevao
egzistenciju, ovde peva esenciju.
Stroga kompozicija zbirke ogleda se i u ciklusima. Četvrti ciklus,
''Podražavanje sunca'', samo je jezgro speva, dok su ostali ciklusi međusobno
povezani po tematskoj srodnosti i to 1. – 7., 2. – 6. i 3. – 5.
Lik Zvezdoznanca koji se javlja u uvodnoj i poslednjoj pesmi zbirke
takodje uokviruje zbirku u celini. Zvezdoznanac bi bio komentator, rezoner svih
zbivanja u zbirci. On je taj koji za sobom ostavlja reči ''lepše nego svet '', čak ni
smrti nije pošlo za rukom ''u miraz da ih odnese''. Ali Zvezdoznancu će se posle
smrti zlurado rugati ''zvezde su mu bile bliže nego sami ljudi''.
''Sporedno nebo'' sadrži ukupno 49 pesama kratkog stiha, bez interpukcije
sa čitavom grupom simbola čija je osnovna funkcija da podstaknu lanac
asocijacija koji omogućava prodor do onog što je Jung nazvao kolektivno
nesvesno.
Prvi ciklus zbirke ''Zev nad zevovima'' okuplja 7 pesama koje počinju
prepoznatljivom formulom: ''Bio jednom jedan...( broj, greška, trougao, odjek)''.
''Zev nad zevovima '' je svet predočen kao dosadna besmislica u kome sve što
nastaje u znaku je jednog slučaja, nesporazuma ili greške. Tako ''Zaboravljeni
broj'' sam sebe deli i množi od očajanja što je sam i tako se ponovo vraća u
samoću. Ili ''Ohola greška'' koja izmišlja prostor i vreme ne bi li dokazala da
sama ne postoji ali sve što je izmislila,ironijom sudbine,bilo je pogrešno.Vizija
sveta koju nam Popa svojom poezijom predočava nikad nije bila blagonaklona
prema čoveku ali čini se da je ovde dosegla vrhunac cinizma i besmislenosti –
svet je obmana.
Drugi ciklus ''Znamenja'' donosi najavu budućeg konflikta. Stvari se
pojavljuju tamo gde ne bi trebalo, izazivaju i remete ravnotežu: ''kap krvi u uglu
neba'' (pesma ''Uljez''), ''Krilata svirala'' koja svojom pesmom razjaruje munje,
''beo bezoblicni zavežljaj'' koga će grom ''razvezati''.
U trećem ciklusu ''Razmirica'' dolazi do sasvim neobičnog dijaloga
između lirskog subjekta i apsoluta. Svih sedam puta, jer ima sedam pesama,
dijalog započinje jedna strana ali poslednju reč ima druga, hladni i superiorni
apsolut. Tako lirski subjekat traži ''izvadi sunce iz usta'', a apsolut odgovara
''moli te se da ne zinem'' (''Krunisana jabuka'') ili lirski subjekat kaže ''pusti nas
da odletimo'', a apsolut odgovara ''odrežite sebi krila slobodan da vam bude let
''(''Slobodan let''). Očigledno je da ''Razmirica'' ne donosi sklad i ravnotežu zato
se težište speva – zbirke pomera u narednom ciklusu.
''Podražavanje sunca'' Lalić određuje kao spev u spevu, središnji stub ove
poetske tvorevine. Nakon prekinutog dijaloga sa apsolutom sledi okretanje
solarnom simbolu. Ako je apsolut nedohvatan onda treba ''naučiti mrak da
sija''(''Smrt sunčevog oca''), treba tražiti sunce u sebi. Centralna pesma cele
9
zbirke koja je postavljena između 2x24 pesme je ''Priprema za doček''. To je
groteskna slika podizanja slavoluka od kostiju i trpeze od ''skamenjenih dlanova''
za mladog jabukonosca koga neme.
Peti ciklus ''Raskol'' korespondira sa trećim ciklusom ''Razmirica''. Dijalog
započet u trećem ciklusu završio se bez rešenja, a peti ciklus donosi konačan
raskol. Nesaglasnost je produbljena, ovaj put apsolut je napušten jer je čoveku
ostavio ''bajat kolač od pepela'' (''Kolač od pepela'').
Šesti ciklus ''Lipa nasred srca'' korespondira sa drugim ciklusom
''Znamenja''. Lipa je kosmičko drvo, osovina sveta, slovenska sveta lipa,
međutim ta zavičajna osovina duha biva posečena u poslednjoj pesmi ciklusa.
Posle toga ostaje samo poruka iz poslednjeg, sedmog ciklusa ''Nebeski
prsten''. Ovde se ponovo pojavljuje lik Zvezdoznanca koji nudi utočište i nov
zavičaj u svojoj pesmi onima koji ostaju nasukani posle sukoba sa apsolutom –
''Zvezdani puz'', ''Zvezde izbeglice'', ''Nebeski prsten''.
Uspravna zemlja
10
Tim putem lirski subjekat mora da se kreće da bi dosegao samospoznaju,
a smisao puta je u pamćenju, borbi protiv zaboravljanja: ''da mi se iz sećanja ne
izbrišu''(''Hilandar'').
U prvoj pesmi iz ciklusa ''Hodočašća'' prepoznajemo drevni topos puta i
putnika. Popin putnik hoda sa ''očevim štapom'', simbolom mudrosti i saznanja,
simbolom tradicije i kolektivnog pamćenja, sa ''upaljenim srcem'' simbolom
duhovne ljubavi prema onome što je opredmećeno u građevinama i na freskama.
Put na koji je krenuo je ''sveti put'', dakle, put znanja i samospoznaje. Putnik još
uvek tapka u mraku neznanja: ''Daleko sam još od toga da ih odgonetnem''ali oni
mu se ukazuju kao zvezde vodilje, ''vučja sazvezđa'' i pomoću njih put će
pronaći.
Pesma ''Kalenić'' na opštem planu opeva velelepno srednjovekovno zdanje
u Levču, koje je podigao vojvoda despota Stefana Lazarevića, Bogdan, sa
ženom Milicom i bratom Petrom. Kalenić je najraskošnije ukrašena crkva
moravske škole. Freske u Kaleniću odlikuje lak i svetao kolorit uz primenu
potpuno novih boja: svetlokestenjasta, svetlocrvena i žuta. Tako je na planu
sužene percepcije opevana fascinacija lirskog subjekta freskom na zidu.
Pesma je ispevana u tercinama i distisima koji se smenjuju.
U prvoj tercini fasciniran lepotom freske lirski subjekat uspostavlja
duhovnu vezu i identifikuje se sa likom anđela. Na licu naslikanog anđela ''boje
sviću'', odnosno pomaljaju se, izgrevaju iz tame zdanja i vekova. Boje su ''na
ivici zaborava'' čime je sugerisano stvarno propadanje od vlage i nemara ali i
ono strašnije, duhovni zaborav koji prekida vezu sa korenima i poništava naš
unutrašnji, stvarni identitet.
''Tuđe senke'' su nagoveštaj mraka koji ruši svetlost. One su simboli
nedaća i nevolja koje se nadvijaju nad ovu zemlju i ne daju maču da se vrati u
korice.
''Boje zru'' je drugi stepen gradacije, to su boje koje plamenom svog zrenja
odolevaju vremenu i usudu.
Pesnik apostrofira ''inat lepi'', taj inat je esencija ovog naroda, ono što ga
goni da ostane i opstane i on se prenosi sa lika anđela na lik hodočasnika.
''Boje gore'' je treći završni stupanj gradacije. Boje kao simbol baštine
jednog naroda gore u krvi njegove mladosti,
''Manasija'' je srpski srednjovekovni manastir kod Despotovca koji je
podigao despot Stefan Lazarević. To je jedna od najmonumentalnijih građevina
nastalih posle kosovskog poraza. U njoj je Konstantin Filozof osnovao čuvenu
resavsku školu pa tako Manasija postaje kulturno središte Srba toga vremena. U
priprati manastira naslikani su ratnici sa pancirima i mačevima koji nas
podsećaju da je Manasija bila i manastir – utvrđenje. Slikarstvo Manasije
pokazuje vidne tendencije humanizma i renesanse posebno kroz upotrebu plave i
11
azurne boje. Pesma ima prstenastu kompoziciju, počinje i završava se tercinama
koje zatvaraju pet distiha. Utercinama se pojavljuje i lajt motiv – plava i zlatna
boja.
Plava i zlatna boja su osnovne boje resavskog freskopisanja sa
naglašenom simboličkom konotacijom. Zlatna boja je znak duhovnog
podvizništva čoveka kojim se on približava bogu,dok je plava boja simbol
nebeskog plavetnila.
Pesnik apostrofira zografa, srednjovekovnog umetnika, ikonopisca i
freskopisca. ''Poslednja jabuka sunca'' je onaj zlatni krug za koji zogfar vezuje
svoj poslednji potez četkicom. To je oreol svetosti na fresci i poslednji treptaj
zografove duše pred tragedijom koja se nadvija. Vesnici nesreće oličeni su u
apokaliptičnoj ''konjici noći'' i muslimanskom ratnom pokliču ''alah je
svemoćan''. Lirski subjekat, hodočasnik, koji se u ''Kaleniću'' duhovno
identifikovao sa lepotom anđela, ovde se prenosi u trenutak i čin stvaranja
nepoznatog zografa. Kao da on gleda zografa, da oseća njegovu bliskost, da živi
njegovu dramu stvaranja. Tako zograf postaje simbol umetnika koji umetnošću i
stvaranjem želi da preduhitri vreme, sudbinu i život.
U poslednjoj tercini zlatno i plavo se preobražavaju u zvezdu, u beskraj u
oku. Nije li to ona ista zvezda u nebeskom beskraju za kojom traga Vuk
Isakovič? Dok je Vuk Isakovič tu ideju zvezde izjednačio sa utopijskom vizijom
Rusije, Popin zograf je vidi i ostvaruje u plavoj i zlatnoj mileševskoj fresci.
Drugi ciklus pesama naslovljen je ''Savin izvor'' i nedvosmisleno nas
upućuje još dublje u našu tradiciju i istoriju, na sam izvor našeg duhovnog
postojanja.
U pesmi ''Sveti Sava'' aktivirana je simbolika narodne tradicije. Svetom
Savi oko glave lete pčele, simboli mudrosti i svetosti života. One grade ''živi
zlatokrug'', oreol svetosti koji je Sava zaslužio za života. Munje i gromovi su u
njegovoj riđoj bradi – ova slika aktivira dva dijahrona kanala hrišćanski i
paganski – stari Sloveni bili su riđobradi a vrhovno slovensko pagansko
božanstvo bio je Perun – bog gromovnik, njegov hrišćanski pandan bio bi Sveti
Ilija. Svetom Savi na ramenu je petao – u srpskoj narodnoj religiji petao je
solarno biće, prijatelj ljudi i neprijatelj demona. Sveti Sava korača u pratnji
svojih vukova – celim ciklusom dominira motiv vuka, vrhovnog paganskog
božanstva, vuk je predvodnik čopora.
Drugi ciklus ima kružnu kompoziciju, počinje pesmom ''Savin izvor'', a
završava se pesmom ''Sveti Sava na svom izvoru''. U pesmi ''Savin izbor'' svetac
štapom, simbolom mudrosti, otvara oko u kamenu – izvor koji leči od
smrtobolje i životobolje. To je izvor znanja. U pesmi ''Sveti Sava na svom
izvoru'' svetac gleda svoje treće oko – simbol duhovnog znanja i pronicanja. On
vidi svoj ''poharani ćivot'' i tako anticipira Sinan-pašino svetogrđe. Ali on vidi i
12
svoju ''srećno oplođenu zemlju'' – zemlju oplođenu njegovom misijom, verom i
znanjem, onim na čemu počiva i što jeste srpski nacionalni identitet.
Treći ciklus ''Kosovo polje'' posvećen je srpskoj kolevci i srpskoj kobi.
U pesmi ''Kosovo polje'' Popa određuje Kosovo polje kao: ''Polje kao
svako dlan i po zelenila'', a odmah potom i : ''Polje kao nijedno nad njim nebo
pod njim nebo''. To je polje koje pripada onima koji su tu poginuli i čije su duše
na nebu ali i pod nebom, ovaploćene u kosovskom božuru. Ti ratnici su ''pšenica
selica'' koju kosi mlad mesec. Simbolika mladog meseca je jasna, dok je
''pšenica selica'' slika – simbol izveden iz postojećih pesničkih slika i simbola.
Naime, Popa toponim Kosovo ispravno tumači kao polje koje pripada ptici
kosu. Kos je ptica selica.
Znamo da Njegoš kao simbol ratnika uzima ''mlado žito'', a sinonim za
mlado žito je ''pšenica belica''. Dakle, Popa je ukrštanjem ''pšenice belice'' i
''ptice selice'' dobio metaforu ''pšenica selica''. Požnjeveno žito slaže se u krstine.
Krstine su u obliku krsta čime su opet apostrofirane hrišćanske žrtve. Dva
ukrštena sunčeva zraka slažu žito u krstine, oni su simboli Svetog Duha koji
se,budući apstraktan uvek označava geometrijskim oblicima.
Pesma ''Venconosac na Kosovu polju'' aktivira hrišćansku i našu narodnu
usmenu tradiciju.
Venconosac je crkvenoslovenska reč i znači onaj koji je okrunjen,
krunisan, ovenčan. Otuda venconosac na Kosovu polju može biti samo knez
Lazar, jedini naslednik Nemanjića. Lazar drži na dlanu svoju odsečenu
glavu.Ova slika nedvosmisleno asocira na Jovana Krstitelja.Međutim,narodno
predanje tvrdi da je Lazaru na Kosovu odsečena glava,a on je drži na dlanu baš
kao što na našim freskama ktitori drže svoje zadužbine.Lazareva glava je
''sunčeva namesnica'', Hristova namesnica na zemlji – crkva.Ona je
''svetlozarna'' u sveopštem mraku.Dakle,Lazareva glava je njegova zadužbina i
ona osvetljava beznađe nastalo posle poraza.
U sledećoj tercini Lazar je prikazan na oblaku,bos,u poderanoj košulji,
opasan repom ubijenog zmaja.Dakle,sada je Lazar predstavljen kao Sveti Đorđe.
Postoji još jedna pesnička slika u kojo prepoznajemo ukrštanje dva
dijahrona kanala – subota,sveta majka – u našoj narodnoj tradiciji Lazareva
subota je dan početka proleća,a u subotu je po Jovanovom jevanđelju Isus
vaskrsnuo Lazara,Martinog i Marijinog brata.
Četvrti ciklus ''Ćele – kula'' vraća nas u nešto bližu prošlost,u vreme I
srpskog ustanka. Celim ciklusom dominira atmosfera smrti i stradanja.U sećanju
pokolenja ta nesreća ostaće sačuvana u spomeniku najstrašnijem od svih ,u Ćele
– kuli.To je ''kula smrti'' od koje se i njena gospodarica – smrt uplašila.Iz crnih i
praznih očnih duplji zjapi ''crna vidovitost''.Između krezubih vilica zaglavila se
poslednja psovka,a lobanje igraju groteskno kolo smrti.
13
U pesmi ''Crni Đorđe'' prepoznajemo modifikovanu Lazarevu kosovsku
kletvu.Đorđe se obraća Srbima i kaže da je njegova glava već mrtva,s koca ga
gleda,nema ni njega a ni njih.Moraju udariti po duši rogatom mesecu ''ne bi li
nas bilo''.On ih sokoli nazivajući ih kurjacima i pita ih: ''Može te li ?'',''Hoćete
li?''.
Poslednji,peti ciklus zove se ''Povratak u Beograd''.
Hodočasnik se vratio s puta u grad kome pripada – ne zna spušta li se grad
sa oblaka u njega ili mu grad iz utrobe raste.Vratio se s puta ''da sazrelo
kamenje'',kamenje znanja podeli na trgu.
U pesmi ''Vračar polje'' Popa se vraća temi iz ciklusa ''Savin izvor''. Lirski
subjekat je sreo ''starca pastira'' usred ''belog grada''.Starac nosi oko vrata
mladunče vuka i svira u lipov list.Lirski subjekat, hodočasnik,napojen znanjem
sa duhovnih istočnika postaje dostojni naslednik starčeve svirke i sam svira u
lipov list.
14