You are on page 1of 19

ZNAK I JEZI KI ZNAK Znak je simbol koji upu uje na neki drugi znak, dok jejezi ki znak se sastoji

iz oznake (ima plan izrade) i ozna enog (predmet plan sadr aja). JEZIK I GOVOR Ljudske djelatnosti mogu bti uro ene i ste ene. Jezi ka djelatnost je stje ena ljdska delatnost. Jezi ka djelatnost se dijeli na:
 

JEZIK apstraktan sistem koji slu i za komunikaciju i obavezan je za sve pripadnike jedne skupine GOVOR - realizacija ili konkretizacija jezika Funkcija jezika mo e biti:

 

komunikativna (verbalna) i umjetni ka (estetska) Komunikacija mo e biti:

 

Verbalna Neverbalna Neverbalna komunikacija uklju uje i neglasovne aspekte pona anja koji se odvijaju u socijalnoj interakciji. Njome prenosimo emocionalno stanje i stavove. Osnovna funkcija jezika je pre no enje aspektnih ideja. FONETIKA, FONOLOGIJA I LINGVISTIKA FONETIKA nauka koja prou ava govor i nejgovu najmanju jezi ku jedinicu glas FONOLOGIJA prou ava jezik i njegovu najmanju jezi ku jedinicu tj. fonem LINGVISTIKA nauko o jeziku RJE NIK Rje nik je knjiga koja sadr i sistemski zapisane rije i i mo e biti:

  

OP E UPOTREBLJIVIH RIJE I TERMINOLO KI ENCIKLOPEDISKI

OSOBINE JEZIKA PROIZVOLJNOST izme u oznake i ozna enog nema povezanosti. Osim kod onomatopejskih zvukova (tik-tak, ding-dong, kuc-kuc) i slo enica (paliku a, vatrogasac) USVOIVOST jezik se usvaja i u i PLODNOST koliko je bogat vokabular STRUKTURNO DVOJSTVO u na em jeziku postoje jezi ke jedinice bez zna enja (ima oznaku, a nema ozna eno) i jezi ke jedinice sa zna enjem (ima oznaku i ozna eno) STRUKTUIRANOST podrazumjeva da svaka jezi ka jedinica ima svoje mjesto u jezi kom sistemu i putem odre enih zakonitosti mogu se vezati sa drugim jezi kim jedinicama IDIOMI Idiom je jezi ka pojavnost ili sveukupno ostvarenje jednog jezika i mo e biti:
 

organski (prirodni) tj. mjesni govor ili narodni govor neorganski (vje ta ki) tj. standardni jezik Hijerarhiska ljstvica idioma:

      

STANDARDNI JEZIK NARJE JE - tokavsko ( ta/ to), kajkavsko (kaj) i akavsko ( a/ a) DIJALEKT - isto nohercegova ki, zapadnohercegova ki, isto nobosanski, zapadnobosanski i sand a ki PODDIJALEKT GOVORNI TIP MJESNI GOVOR IDIOLEKT - pojedinca koji zavisi od njegovih psihofizi kih osobina Savremeni bosanski, hrvatski i srpski jezi su nastali od isto nohercegova kog dijalekta i tokavskog ( ta to) narje ja. PRAVOPIS Pravopis mo e biti:

 

FONOLO KI - ita se kako se pi e zagovornik Vuk S. K. ETIMOLO KI - ne ita se kako se pi e Vuk Stefanovi Karad i je rekao: Pi i kao to govori , itaj kako je napisano! U na em jeziku imamo slovo grafen monogram i diagram (lj, nj, d ) Latinica: A, B, C, , , D, , D , E, F, G, H, I, J, K, L, LJ, M, N, NJ, O, P, R, S, , T, U, V, Z,

irilica: A, B, V, G, D,

, E, , Z, I, J, K, L, LJ, M, N, Nj, O, P, R, S, T, , U, F, H, C, , D ,

NORME U NA EM JEZIKU ORTOEPSKA NORMA prou ava pravila govora tj. pravila akcenat ili naglaska ORTOGRAFSKA NORMA prou ava grafiju pismo tj. latinicu i irilicu i ortografiju pravopis koji se djeli na fonetski i etimolo ki MORFOLO KA NORMA propisuje pravila tvorbe oblika i vrste rije i LEKSI KA NORMA prou ava rije nike SINTAKSI KO SEMANTI KA NORMA propisuje pravila povezivanja leksema ili rije i u ve e jezi ke cjeline (sintagme, re enice i vezani tekst (diskurs) STILSKA propisuje pravila lijepog izra avanja tj. stilski markiran tekst Da bi se jezik normirao mora pro i tri faze: propisivanje, opisivanje i popisivanje tj. mora imati praopis, gramatiku i rje nik.

NIVOI JEZI KE STRUKTURE FONETSKO FONOLO KI NIVO prou ava fonetiku i fonologiju tj. foneme i glasove MORFOLO KO LEKSI KI NIVO prou ava morfologiju i leksilogiju tj. morfeme i lekseme SINTAKSI KO SEMANTI KI prou avaspojeve rije i tj. sintagme, re enice i vezani tekst (diskurs) JEZI KE JEDINICE FONEM najmanja jezi ka jedinica koja ima oznaku a nema ozna eno tj. nema zna enje. To su razlikovne jedinice. Fonemi imaju svoje realizacije tj. svoje varijante alofoni mogu biti kombinatorni (zavisi od svog predhodnika i sljedbenika) islobodni (zavisi od psihofizi kih karakteristika govornika). MORFEM ine dva ili vi e fonema tj. morfem je najmanja razlikovna jedinica koja ima zna enje, mo e a i nemora stajati sama LEKSEM (RIJE ) je jezi ka jedinica kaoja je dio iskaza, a od ostalih dijelova iskaza odvojena je bjelinama SINTAGMA je spoj najmanje dvije punozna ne rije i me u kojima ne postoji veza izme u subjekta i predikata RE ENICA je potpuna i zaokru ena misao o nekome ili ne emu. Osnovna osobina re enice je predakitivnost (postojanje li nog glagolskog oblika) DISKURS (VEZANI TEKST) je grupa re enica smisaono povezanih u jednu cjelinu SLOG grade dva ili vi e fonema, slog mo e biti zatvoren (zavr ava se na samoglasnik) i otvoren (zavr ava se na suglasnik)

AREBICA I BOSAN ICA

Arebica je nastala ulaskom Bosne u osmanlijsko -islamski civilizacijski i kulturni krug. U periodu od 15. do 20. st. u Bosni je na bazi ovoga pisma nastala jedna specifi na naporedna pismenost spram pismenosti na bosan ici. Bo njaci, koji su prakticirali islam kao svjetonazor i vjeru, kao moral i kulturu, proizveli su arebicu, arapsko pismo prilago eno fonetskom sistemu bosanskog jezika. Oni su slu ili ovim pismom kao i bosan icom, i nisu bili nepismeni. Ovim pismom je nasta la jedna neobi na, bogata duhom i umjetnos u, knji evnost, nazvana alhamijado knji evnost. Najstariji bosanski tekst pisan arapskim pismom je Po etnica iz doba Mehmeda II. el - Fatiha (1451.1481.) U 19. i 20. st. bilo je poku aja i nastojanja da se arapsko pismo fonetizira, adaptira fonetici bosanskog jezika. Najuspje niji je bio D amaludin au evi . Njegov na in pisanja zvao se matufova a, mektebica (Matuf, nadimak). tampanje njiga matufovicom zavr eno je 1941. god. bosan ica je osobita ina ica. Pojavljuj u se jo i nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska irilica, hrvatsko-bosanska irilica, bosansko-dalmatinska irilica, bosanska brzopisna grafija ,zapadna varijanta irilskog brzopisa , zapadna (bosanska) irilica, harvacko pismo, rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo, polji ica, polji ka azbukvica, sarpski. Naj poznatiji spomenik na bosan ici je povelja Kulina Bana koja je napisana 27. 08. 1189.g. GLAGOLJICA Glagolica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st. U hrvatskim krajevima zadr alo sve do 19. st. Ve po etkom 16. st. sve vi e je potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju se bra a iril i Metod. iril je na osnovu jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio prilago eno pismo i prevodio crkvene knjige. Najpoznatiji hrvatski glagolja ki spomenik, Ba anska plo a. LATINICA Latinica je poznata kao Rimska abeceda, ali su je sastavili stari Latin. Latinica je najpopularnije pismo u svijetu. Slu beno pismo bosanskog jezika i ve ine jezika zapadne i srednje evrope, kao i podru ja svijeta gdje su vladale Evropske zemlje u 19. vijeku. IRILICA Ve se u 10. stolje u me u irilovim u enicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo irilica. Iako nosi ime po irilu, irilica nije njegovo djelo. irilica je stvorena na temelju gr kog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s gr kom, to se kosi s irilovim zamislima o neutralnosti. Prva knjiga pisana tim pismom je Misal po zakonu rimskoga dvora ( Missale Romanum Glagolitice ) iz 1483 koji je tiskan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal.

BEGOVICA Begovica je pismo sand ak-begova. Jo se koristi naziv ensko pismo, jer su njime pisale naj e e ene. Ovo pismo je jako sli no bosan ici. GOVORNI ORGANI Postoje dva tipa govornih organa:
 

POMI NI - grkljan, glasiljke, nepce s resicom, jezik, donja eljust, drijelne stjenke, usne NEPOMI NI - tvrdo nepce, gornja eljust, zubi NASTANAK GLASA Zra na struja prolazi iz plu a kroz du nik i provla i se kroz grkljan s glasiljkama tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi drijelo. Ono vodi u usnu i nosnu upljinu. Te upljine slu e kao rezonatori (za poja avanje glasa). U njima zra na struja dobiva kona ni oblik.

FONOLO KI USLOVLJENE ALTERACIJE

JEDNA ENJE SUGLASNIKA PO ZVU NOSTI esto nam u izgovoru dolaze dva konsonanta koja su te ka za izgovor. Tada jedan glas u okviru konsonantske grupe uti e na drugi kako bi mu se pribli io u artikulaciji, to je dovodi doo olak anja izgovora. Na taj na in, pored osta log se vr i i jedna enje ili asimilacija suglasnika po zvu nosti. Genitiv se kod imenica mu kog roda tvori dodavanjem nastavka a (grad-a; igra -a). Na isti na in ne mo e se tvoriti vravac-a, jer se kod ove imenice u genitivu jednine se javlja nepostojano A izme u B i C, pa e genitiv te imenice glasiti vrapac =>vrabca. Kod ove imenice u genitivu se dodiruje B i C, koj po pravilu o ograni enju u disimilaciji ne mogu tako ostati jer su pitrebna dva bezvu na konsonanta radi lak eg izgovora. Umjesto B dolaizi fonem P, pa e biti vrapca a ne vrabca. To kazuju da se ispred bezvu nog mo e ostaviti samo bezvu ni suglasnik. Ipak s druge strane ispred zvu nog suglasnika mogu se ostaviti samo zvu ni suglasnici. Npr. rije svadba nastala je od rije i svat dodavanjem na stavka ba: svatba. U svadba je dakle, nakon dodirivanja T i B, fonem T ostvaren kao zvu no D. Prema tome, kada se u rije i jedan do drugog u konsonantnoj grupi na u dva konsonanta nejednaka po zvu nosti, oni se jedna e i to tako da se prvi prilago ava drugom prelaze i u svoj zvu ni parnjak. Tu se dakle , radi o regresivnoj promjeni glasova. Ovo jedna enje obuhvata grupu od sedam parova zvu nih i bezzvu nih konsonanata pa tako imamo aliteracije: B>P, D>T, G>K, Z>S, > , > , D >

      

hljeb- i >hljep i ; vrabac>vrapac; top-d ija>tobd ija; ljub-ka>ljupka pod-pis>potpis; dohod-ak>dohodak; slad-ko>slatko burek-b ija>buregd ija; svak-da>svagda bez-pravan>bespravan; polaz-ka>polaska te -ka>te ka; dr -ka>dr a sme -kast>sme kasta svedo -ba>svjedod ba Bezvu ni F, H, C nemaju svog parnjaka, sto zna i da e se oni pred zvu nim ostvariti sam kao F, H, C, kao npr. u rije ima: aHBab, pinCGauer, laFD ija, VeHBija, eHZija i sl. U tom slu aju alternacije su F>; H>; C> Jedna enjese uvijek vr i u izgovoru, ali se ne primjenj uje u pisanju kod konsonantskih grupa DS i D . Pi e se samo: preDSjednik; poD i ati; oD i ati; graDSki; iako se izgovara preTSjednik, poD i ati i sl.

JEDNA ENJE SUGLASNIKA PO MJESTU I NA INU TVORB Ova promjena je u a od jedna enja po zvu nosti ona obuhvata suglasnike S, Z, N i neto rje e suglasnik H. Zasnovana je na razli itosti artikuliranih osobina konsonanata i javlja se kao posljedica ograni enja distribucije fonema. U odre enim pozicijama suglasnici S i Z koji su stujni zubni, te H kao strujn i i velarni ostvaruju se kao i kad se na u ispred prednonep anih suglasnika: , , , D , , Nj, Lj, J, a alveolarno N kao M ispred bilabijala P i B, pa imamo alternacije: S> ; Z> ; H> ; N>M
   

S radi lak eg izgovora ostvaruje se kao : misao -miSLJu>mi lju, list-liS e>li e prositi-proSNJa>pro NJa; nositi-noSNJa>no NJa Z se ostvaruje kao : paziti-paZNJa>pa NJa; gozd-goZDe>gro e; H se ostvaruje kao : trbuh-trbuH i >trbu i ; orah-oraH i >ora i ; Biha BiH anin>Bi anin; drhtati -drH em>dr em N se ostvaruje kao M: stan-staNBeni>staMBeni; prehrana -prehraNBeni> prehraMBeni; crn-crNPurast>crNPurast. Od ovaga pravila ima izuzetak kada se S i Z ipak ostvaruju u svojoj tipi noj realizaciji:

 

Na kraju prefiksa: up. s-ljubiti>sljubiti; raz-ljutiti>razljubiti Ispred LJ i NJ nastalih u procesu ijekavskog jotovanja: slijep>sljepo a; snijeg>snije ni; njedra>iznjedriti To navodi na zaklju ak da se ovkvim slu ajevima po eli da slabe fonolo ki razlozi za ograni enje u distibuciji iako u narodnim govorima jo uvijek ima tako ogrami enje: LJubiti, ra LJubiti, LJez i sl.

GUBLJENJE SUGLASNIKA

Gubljenje suglasnika tako er je ograni enje u distribuciji fonema, ali nije iste prirode kao i jedna enje. Dok su jedna enja posljedica ograni enja s obzirom na razli ite akusti ne i artikulatorne osobine fonema u grupi konsonanata, gubljenje suglasnika je rezultat ograni enja u distribuciji fonema istih ili sli nih artikulatornih osobina u konsonantskoj grupi. Kod jedna enja fonema se prilago ava narednoj, dok se kod gubljenja suglasnika ostvaruje nulta vrijednost. Alternacija je konsonant-nulta vijednost. U konsonantnoj grupi se ne mogu ostvariti dvije iste foneme, pa se jedna od njih u tom slu aju mora ispuniti, izostaviti: bez-zvu an>bezvu an; bez-zakonje>bezakonje; rus-ski>ruski; raz- aliti>ra - aliti>ra alit; raz- iri-ti>ras- iriti>ra - iriti>ra iriti; razsipati>ras sipati>rasipati Gubljenje jedne od fonema doga a se u poziciji koja je direktno omogu ava tvorbom rije i (bez-zvu ni>bezvu ni), a u nekim su slu ajevima, osim tvorbe (raz iriti>ras iriti>ra iriti>ra iriti), zastuljeni su, prije gublenja suglasnika, jedna enje po zvu nosti i mjestu tvorbe. Suglasnici D i T ne ostvaruju se ispred C, , , , D , po to se redi o afrikatama u kojima su jedan od elemenata (TS =C, T = , TJ= , DJ= , D =D itd). Stoga u toj poziciji ispadaju: gubitak>gubici (nom.mn.) gubitki>gubici, otac>oca (gen.jed) od otca, inatd ija-inadd ija>inad ija itd. U genitivu jednine imenica otac: otca izme u T i C je javlja se ne postojano A i formira se konsonatska grupa TC, koja bi mogla ostati tako s obzirom na jedna enje po zvu nosti. Ipak T ovdje nastaje ispred C, a razlog je u tome to fonem C ima artikulacionu rerpeku kao T, a na kraju kao S, pa se do ivljava kao spoj TS. Ako rije ota napi emo se tako prikazanima C: oTTSa, vidi se da je jedan uz drugog dva ista suglasnika, to po pravilu vodi ispadanju jedng T. Ostalo je oTSa, tj. oCa. Isti proces imamo i u nominativu mno ine: gubici mn. gubiTTSi, s tim to se prije toga K ispred I ostvarilo C: gubitnik>gubici. Kod rije i INAD IJA na INAT dodan je sufiks D IJA: inat-d ija. Fonem T u toj poziciji ostvaruje se kao D: inaDD ija. Po to se ne mo e ostvariti skup DD (D je jedan od elemenata afrikata D ), D mora ispasti i ostaje inaD ija. Ovo se me utim, ne ostvaruje u pisanju rije i kod kojih se prefiks zavr ava sa D i T a koji su ispred afrikata: odcvrkutati>ot-cvrkutati (jedna enje suglasnika po zvu nosti), pod initi>pot initi, otcijepati, podd arnuti, ot u nuti itd. Mada se izgovara bez T i D sa malo produ enim izgovorom afrikata iza njih. Suglasnici T i D ne ostvaruju se izme u S, Z, , i nekog drugog suglasnika ili sonanta, osim R i V, zbog toga to bi se stvorila tri suglasnika koja je te ko izgovoriti: zalistak-zaliSTKa> zaliska; naprstak-naprSTKa>naprSKa;BoleSTLJiv>bole LJiv; uSTMeni>uSMeni; radoSTNa >radoSNa; maSTNa>maSNa, nu DNo>nu No; mijeSTNi>njeSNi itd. Dakle, kad se ostvari skupina od tri suglasnika, ona se pojednostavljuje ispadanjem D ili T. U pisanju je izuzetak od ovoga grupa STN kod pridjeva izvedenih nastavkom NI od rije i stranog porijeka: azbeSTNI, proteSTNI, aoriSTNI, kao i grupa STK kada se na e u imenicama enskog roda tipa: feminiSTKinja, teiSTKinja, mada i u ovim slu ajevima u izgovoru ispada konsonant T.

MORFOLO KI USLOVLJENE ALITERACIJE PALATALIZACIJE Palatalizacijama nazivamo zamjenjivanje nepalatalnih suglasnika K, G, H palatalnim suglasnicima , , odnosno C, Z, S u odre enim morfolo kim kategorijama. Naprimjer velarno K ispred E ostvarije se kao u vokativu jednine. Ali danas ta promjena nije fonolo ki uslojena aliteracija jer se K mo e ostvariti u svojoj tipi noj realizaciji ispred E, npr. u akuzativu mno ine (radnike, majke). Dakle ispred E nije do lo do promjene kao u prvom slu aju. PRVA PALATALIZACIJA Zamjenjivanje velarnih ili zadnjonep anih K, G, Hpalatalnim , , nazivamo prva palatalizacija, pa se javljaju aliteracije K> ; G> ; H> u sljede im morfolo kim normama:


 

Ispred vokala E u vokativu jednine: vojniK>vojni e; vraG>vra e; duH>du e ; u prezentu: vuKu>vu em; stiGu>sti em; vrHu>vr em; i trpnom pridjevu: peKu>pe en; stiGu>stti em; izvrHu>izvr en. Ispred vokala I u tvorbi rije i sufiksalnim morfemom: junaK -ina>juna ina; roG-ina> ro ina; trbuH-ina>trbu ina; dje aK-i >dje a i ; vaG-i >vra i ; straH-ilo>stra ilo. Ispred vokala A koji se nalazi na mjestu vokala prednjeg reda: trK -a>tr ati; daHak> da ak. Ustvari u ovom A skrivaju se praslavenski mehki poluglas i staro jat ispred kojih su K, G, H tako er davali , , . U rije ima tr Ati i bj e Anje nekad je bio jat koji je iza palatalnih suglasnika dao A, dok je u da Ak nastavak imao poluglas koji je imao A. Suglasnici , , su mogli nastati od K, G, H i jotovanjem, pa se esto ne vidi razlika izme u ove promjene i palatalizacije. Prezentski oblici vi em, pla em, stru em, ma em imaju prednjonep ane suglasnike nastale jotovanjem. Razlikuju se od oblika vu em, sti em, ve em u kojima su suglasnici , , nastali palatalizacijom. Razliku pokazuje tre e lice mno ine prezenta u kojem, kad je izvr ena palatalizacija, ostaju ne izmjenjeni K, G, H (vu em-vuku; sti em-stigu; vr em-vrhu), dok je kod jotovanja u tom licu umjesto velara prednjonep ani suglasnik (pa em -pla u, ma em-ma u, stru em-stru u). Prednjonep ani , , ne ostvaruju se u mnogim kategorijama rije i pod utjecajem analogije, zbog tendencije za uvanjem osnove ili su rije i novijeg obrazovanja. Kod prisvojnih pridjeva na injenih nastavkom IN sa izvr enom palatalizacijom su likovi maj in, djevoj in, ali je nema u: sekin, zekin, bakin , kokin, pa prema tome analogijom i: majkin, djevojkin. Velari su neizmjenjeni i u oblicima pridjeva: tetkin, patkin, crnkin, bjelkin, slugin, agin, snahin, jer da se ostvare kao , , do lo bi do deformacije osnove, te promjene zna enja rije i. Promjene velara nema ni kod pridjeva na injenih nastavkom IN od vlastitih imenica: Hankin, Ankin, Bosankin, Slovenkin, Mahin, Vahin itd.

Ako bi palatalizacijom nastao glasovni sklop podlo an promjeni, velar tako er ostaje, npr. u konsonantskim grpama K i ZG: to ki , mazgi itd. DRUGA PALATALIZACIAJA SBILARIZACIJA

Zamjenjivanje velara K, G, H sa C, Z, S ispred I naziva se druga palatalizacija ili sibilarizacija, pri emu se javlja alternacija K>C, G>Z, H>S:
 

U dativu i lokativu imenica enskog roda ija s e osnova zavr ava na jedan od velarnih suglasnika: ruKa>ruCi; noGa>noZi; epoHa>epoSi. U nominativu, dativu, instrumentalu i lokativu mno ine imenica kod kojih je u vokaivu jednine izvr ena prva palatalizacija: radniK -i>radniCi; razloG-i>razloZi; trbuHi>trbuSi. Odstupanje od ove promjene su brojne. Pojedini olici se mogu javiti i sa izvr enom promjenom, ali i bez promjene K, G, H. Promjena nije izvr ena u dativu jednine imenica: kocki, mazgi, tezgi, ma ki, motki, pra ki, etki, tetki, baki, seki, itd. Jer bi to uslovilo deformaciju osnove i pomjenu zna enja. U istom pade u odre en broj rije i ima naporedne oblike: buhi -busi; epohi-eposi itd. Suglasnici K, G, H nisu promjenjeni ni ispred I u nastavku za oblike mno ine pridjeva i zamjenica: jak.jakim, dug-dugim, suh-suhim, i sl. Kod starijih pisaca nalazimo refleks druge palatalizacije: mnozi, druzim, nekolici i sl. U nominativu je bilo I u nastavku za oblike, dok je u zavisnim pade ima na tom mjestu bio vokal zadnjeg reda ispred kojeg nije bilo palatalizacije . Kasnije je taj vokal zadnjeg reda dao I koji se iza zavisnih pade a prenosilo i u nominativ. U dana njem jeziku se uslovilo da nema promjena ni u jednom ni u drugom slu aju.

JOTOVANJE Ispred palatalnog J nisu ostvareni u svojoj karakteristi noj realizaciji brojnih suglasnika. U izvo enju komparativa na osnovni oblik rije i dodaje se nastavak JI: ljut-ji>lju i, brz-ji>br i, tvrd-ji>tvr i, mad-ji>mla i, drag-ji>dra i i sl. Umjesto duglasnika T, D, Z, G pod utjecajem J ostvareni su njima najbli i palatalni , , . Ovakva promjena suglasnika u nauci se naziva jotovanje prema gr kom imenu jota (iota) za suglasnik J. Za razliku od palatalizacie u kojoj su uzro nici te promjene vokali prednjeg reda ostvarili u rije ima, palatal J je naj e e nastalo n akon zavr nog procesa. Ustvari, jotovanjem su se ostvarila dva palatala koji su mogli stajati jedan uz drugog pa je moralo ispalo J. U nauci o jeziku jotovanje se, kao i palatalizacija, klasifikuje u morfolo ke pojave. Ta klasifikacija je formalna, zasnovana na morfolo kim koji su mjom obuhva eni. U Vezi sa tim, razlikuju se dvije vrste jotovanja; staro i novo, odnosno nova jotovanja jer ih ima vi e. Po to su se jotovanja vr ila u pro losti, oblici u kojima su se izvr ili u dana njem jeziku uvju se po tradiciji.

U ve ini slu ajeva izme u starog i novog jotovanja nema razlike. Razliku izme u komoarativa tvr i pridjva tvrd i instrumentala jednine gla u od imenice glad otkriva nam historijska gramatikika. U prvom slu aju je staro jotovanje izvr eno jo u praslavenskom jeziku, a u drugom novom jotovanju je vr eno tek nakon guljenja poluglasa koji je oneomogu io dodir nepalatalnog suglasnika J: glad -ju>gla u. Sve do gubljenja poluglasa nepalatalno D je imalo svoju tipi nu distribuciju. Rezultati novog i starog jotovanja nisu uvijek isti sa stanovi ta savvremenog jezika. U nekim oblicima i nakon izvr ene promjene ostvaruje se fonem J. Na primjer u trpnom pridjevu muk-i-en>muk-jen>mu en. Svi nepalatalni suglasnici nisu s ejotovali na isti na in. Kad se usneni B, P , M, V do li u dodir sa J, grupe BJ, PJ, MJ, VJ nije bilo jednostavno izgovoriti, pa su one razbijene prelaznim glasom L, koje se jotovalo ostvaruju i se kao LJ. Za ovo nalauimo primjere i u starom i u novom jotovanju; grub-ji>grub-l-ji>grublji, kapati>kap-l-je>kaplje. Ustvari, nisu ni jotovani usmeni suglasnici, nogo ovo umetnuti L, koji se naziva empetetsko L ili empentetikum. PRELAZAK L u O - VOKALIZACIJA Zamjena konsonanta L na kraju rije i ili sloga vokalom O naziva se jo i vokalizaija. Ta razmjena je izvr ena u starijem jeziku, a u dana njem jesziku je morfolo ka promjena. U savremenom jeziku imamo oblike sa vokalom O: radio<radili, kota<kotlovi, i oblike sa nezamjenjivanjem L: radila, kotla. ime se ostvaruje aliteracija L>O. To su jo i oblic i u kojima je tipi na realizacija L: bol, val, alba, molba pa nema aliteracije sa O. U mu kom rodu jedine glagolskog pridjeva radnog doiveno O je postalo distributivna oznaka ovog oblika, kao to je na primjer LA nastavak za jedninu enskog roda: itao< itala. Tako je i kod pridjeva: veseo<vesela. Kod imenica mu kog roda i enskog roda sa nepostojanim A ovo O je distribucija prema drugim oblicima u paradigmi: kotao<kotla. Imenice na LAC sa zna enja vr ioca radnje italac- itaoc- itaocu- italaca- itaocima. Posebno navodimo po to kod njih trba razlikovati oblike u kojima je bila vokalizacija L sa O od onih gdje je nema. Ovdje se vokal O mo e javiti i analogijom: jedan nosioc, pet nosioca, a teba: jedan nosilac, pet nosilaca i sl. Ako su imenice na LAC od jednoslo ne glasovne osnove i zna e nosioca neke osobine, mahom su bez vokalizacije L: tkalac-tkalaca, ili mogu biti oba slu aja: pogorijelac-pogorijelca i pogorioca. Me utim, samo je imalac -imaoc. Imenice na LAC koje nisu izvedene od glagola nego od drugi h rije i nemaju vokalizaciju L: bijelac-bjelca, nevaljalac-nevaljalac. Dvostruki oblik ima znatan broj imenica i pridjeva: predio i predjela, razbio i razbila. Niz je na ih rije i bez zamjene L u O: bol, bolnica, glagol, dral, molba, kao i posu enice iz drugih jezika: bal, palma, urnal, telal. U vezi sa zamjenom L sa O u rije ima kod kojih se na krajnju formiraju grupe vokala AO, -EO, -UO u razgovornom jeziku vr i se asimilacija (jedna enje) vokala: uvao uvoo- uvo. Ta pojava se javlja u kombinaciji sa kontrakcijom vokala, koji se sastoji u sa imanju dva ista vokala u jedan sa du inom. Standardni oblici, naravno, imaju neizmjenjive pomenute grupe vokala.

NEPOSTOJANO A Uporedimo li nominativ imenice momak sa ostalim pade ima jednine: momak, momku, momkom itd, zapazi emo da samo nominativ ima A izme u konsonanata M i K. Taj vokal, dakle, nije postojan, jer se negdje jvlja a negdje ge nema, pa se zato zove nepostojano A. Ustvari, alterniraju vokal A i nulti stepen. Alternacija A> imamo u sljede im kategorijama rije i:


  

Imenice mu kog roda imaju A u nominativu jednine i genitivu mno ine: konac konaca, lovac-lovca, koje se ne javlja u ostalim pade ima: konac -koncu-koncikoncima. Imenice enskog i srednjeg roda ovo A imaju samo u genitvu mno ine: ovca -ovaca. Kod pridjeva je jednina mu kog roda: modar -modra-modro-modri. Kod radnog pridjeva tako er u jednini mu kog roda; tresao -tresla-treslo-tresli.

MORFOLOGIJA Dio nauko je jeziku koji se bavi tvorbom rije i, vrstama rije i i njihovim osobinama naziva se MORFOLOGIJA. Me utim, ona se mo e vaviti u dva vida:
 

MORFOLOGIJA U U EM SMISLI bavi se samo vrstama rije i i njigovim oblicima MORFOLOGIJA U IREM SMISLU bavi se vrstom, oblicima i tvorbi rije i Ovaj vaj dio mauke o jeziku nazvan je prema i menu svoje osnovne jezi ke jedinice MORFEMA.

MORFEM(A) MORFRM je najmanji dio rije i koji ima svoje zna enje ili gramati ku slu bu u re enici. Slaganjem morfema dobijamo jedinice vi eg reda lekseme ili rije i. Po zna enju morfeme dijelimo na:
 

LEKSI KI - vanjezi ki nosioc zna enja rije i GRAMATI KI dobija zna enje iz jezika, odnosno iz gramatike. Imaju gramati ko zna enje (rod, broj i pade ). Podjela morfema po polo aju:

   

KORJENSKI nosi osnovno leksi ko zna enje rije i. To zna enje ostaje u svim oblicima promjene rije i kao i u rije ima koje se od nje grade. To je zapravo korijen rije i koji upu uje na njeno porijeklo i na srodnot po zna enju sa drugim rije ima. PREFIKSALNI stoje ispred korjenskog morfema (PO-zvati) SUFIKSALNI stoje iza korjenskog morfema (put-I ) AFIKSALNI ujedinjenje prefiksalnog i sufiksalnog morfema i mogu biti: DERIVACISKI tvore nove rije i oa se jo nazivaju tvorbeni morfemi. Mjima se babi tvorba rije i tj. morfologija u irem smislu i tu spadaju:

      

PREFIKSI (iz-u iti) INFIKSI (izu -ava-ti) SUFIKSI (prozor- i ) RELACIJSKI drugo ime za gramati ki morfem. To su zapravo nastavci za razli ite oblike iste rije i NULTI svaki oblik rije i ne mora imati relaciski morfem. Ove rije i se sastoji od dva morfema: korjenskog i nultog. Obilje ava se znakom . INFIKS povezuje korjenki i gramati ki morfem (jaj -ET-u) i naj e e slu e za tvorbu osnova nekih oblika rije i. ITERFIKSALNI povezuje dva korjenska morfema u jednu rije (ku -E-pazitelj)

 

MORF I ALOMORF Konkretna govorna ralizacijamorfema maziva se MORF. Kako morfemi u estvuju u stvaranju leksema tako dolazi i do distribucije foneama i fonolo kih skupina i tako dolazi do djelimi ne izmjene fonolo kog sklopa kod odre ne morfem ove izmjene se nazivaju ALOMORF (moremska varijanta).

MORFOLO KE OSOBINE Rije i mogu biti objedinjene u skupine prema razli itim kritikaka. TVORBENA PORODICA jo se naziva porodica rije i. Objedinjuje rije i sa zajedni kim korjenskim morfemom koji je istovremeno nosilac srednjeg zna enja svih. U ovu skupinu spadaju:
  

IMENICE GLAGOLI PRIDJEVI

- = RAD (imenica) -ni = RADNI (pridjev) -iti = RADITI (glagol) RAD -nik = RADNIK (imenica) -nica = RADNICA (imenica) -nja = RADNJA (imenica) -ukati = RADUKATI (glagol) -i a = RADI A (imenica) MORFEM I LEKSEM (RIJE ) Ra lanjivanje vi e jezi k jedinice na ni e jedinice naziva se KONSTITUENT, dok je INTEGRITET vi a jezi ka jedinica u kojoj se nalazi konstiturnt. Korjenski morfem koji konstituira rije bez derivacijskih i gramati kih morfema naziva se SLOBODNI MORFEM. VEZANI MORFEM nema ovu osobinu jer su zna ajski vezani za korijen.

GRAMATI KE KATEGORIJE GRAMATI KA KATEGORIJA je dvojstvo gramati kog zna enja i formule oznake kojom se ona izra ava i mogu biti:
   

RIJE I ine morfolo ku strukturu jezika OBLIKA RIJE I (pru ava morfologija) POLO AJ RIJE I sintaksi ka struktura jezika KONSTRUKCIJA RIJE I (prou ava sintaksa)

OBLICI RIJE I Oblici rije i su:


            

ROD mu ki, enski i srednji BROJ jednina (singular) i mno ina (plural) PADE oblici imenskih rije i koji obilje ava odnose me u rije ima i ima ih sedam: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, volativ, instrumental i lokativ LICE oblici obilje eni li nom zamjenicom ili li nim glagolskim oblikom: 1.lice KOJE GOVORI, 2.lice KOME SE GOVORI, 3.lice O KOME SE GOVORI VRIJEME oblici za vrijeme trajanja glagolske radnje, stanja i zvivanje: PRO LO SADA NJE BUDU E NA IN oblici koji ozna avaju na koji se na in odvija radnja, stanje i zbivanja: INDIKATIV

            

RELATIV POTENCIJAL IMPERATIV STANJE oblici za izra avanje perspektivr radnje: AKTIV usmjerenost na vr ioce radnje PASIV usmjerenost na radnju, odnosno na radnju, odnosno na objekat radnje GLAGOLSKI VID oblici pomo u kojih se izra ava trajanje glagolske radnje, stanja i zbivanja: SVR ENI NESVR ENI KOMPARACIJA oblici za izra avanje nejednakih osobina ili veli ina iskazanih pridjeva i nekim prilozima: POZITIV KOMPARATIV SUPERLATIV VRSTE RIJE I Kombiniranjem semanti kog, morfolo kog i sintaksi kog kriterija rije i dijelimo na deset vrsta:

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Imenice Pridjevi Zamjenice Brojevi Glagoli Prilozi Prijedlozi Uzvici Rje ice 10. veznici Rije i se mogu podijeliti prema promjenjivosti:

  

PROMJENJIVE one koje imaju svojstvo promjene oblika u razli itim polo ajima, to su: imenice, zamjenice, pridjevi i glagoli NEPROMJENJIVE one koje u svojoj poziciji zadr avaj svoj oblik, to su: prijedlozi, veznici, uzvici, rje ice. POLUPROMJENJIVE one koje mogu, a i ne moraju promijeniti svoj oblik, to su: brojevi i prilozi Rije i se mogu podijeliti i prema punozna nosti:

PUNOZNA NE su:

su nosioci leksi kog zna enja. Imaju pojmove ili upu uju na njih i to

   

PRMJENJIVE POLUPROMJENJIVE NEPUNOZNA NE slu e za izricanje prostornog, vremenskog ili nekog drugog odnosa izme u onog sto zna e punona ne rije i i to su: NEPUNOZNA NE Promjenjive vrste rije i podlije u:

DEKLINACIJA skup oblika koji iskazuje razli ite odnose u koje ulaze imenske rije i: IMENICE, ZAMJENICE i PROMJENJIVI BROJEVI. Mijenjanje oblika po pade nim oblicima. Pade od rije i padati tj. rije pada iz jednog pade nog oblik a u drugi. KONJUGACIJA skup oblika kojima se ozna ava vremendki tok u odnosu na trenutak govora. Od latinske rije i coniugare kaja zna i sprezanje tj. vezuje ili sastavlja sa licem. Po sistemu konjugacije se mijenjaju GLAGOLI. KOMPARACIJA skup oblika koji iskazuje razli itu koli inu neke osobine. Latinski comparare to zna i usporediti . To je uspore ivanje dvije ili vi r pojmova po nekoj njihovoj zajedni koj osobini. Jo se naziva pore enje i stepenovanje. Stepenuju se OPISNI PRIDJEVI.

FONETIKA I FONOLOGIJA GLASOVI Glasovi se posmatraju i prou avaju onako kako se tvore ili onako kako se uju. Fonetika je lingvisti ka disciplina koja izu ava glasove i njihove promjene sa fiziolo ko-akusti nog aspekta. Ona opisuje glasove kao fiziolo ke pojeave, tj . rad govornih organa pri proizvodnji svakog od tih glasova. Tako er opisuje i glasove i sa aspekta kretanja zra ne struje kroz govorne organe posmatra ih kao akusti ne pojave, za koje va e fizi ki zakoni. Glas je najmanja jezi ka jedinica koja slu i za razliovanje zna enja. On je nosilac razlike u zna enju on je najmanja razlikovna jezi ka jedinica. Fonologija je lingvisti ka disciplina koja prou ava glasove kao razlikovne jedinice. Sa aspekta fonologije glas je zvuk koji slu i za razlikovanje zna enj a. Najmanja jezika jedinica koja je nosilac fiziolo ko -akusti nih svojstava u fonetici naziva se glas, a najmanja jezi ka jedinica pomo u koje se razlikuje zna enje u fonogiji se naziva fonem (fonema). Zvukovi koji u jeziku nisu nosioci razlike u zna ennju , ve su samo razli ite mogu nosti izgovora istog glasa, ne predstavlja zaseban fonem, ve samo glasovno ostvarenje glasovne raznovsnosti jednog istog fonema alofon (alofona). Bosanski jezik ima 30 glasova, odnosno fonema. Svaki od njih se javlja sa svoj im fiziolo ko-akusti nim svojstvima, a svaki se u isto vrijeme mo e javiti i kao (najmanja) jezi ka jedinica za razlikovanje zna enja. Glas se sastoji od svoja tri sastavna dijela (elementa): 1. Ja ina glasa zavisi od snage podsticaja to pokre e tijelo koje trepti. Zavisi od udaljenosti izme u normalnog polo aja trepte eg tijela i najudaljenije ta ke do koje to treperenje dopire.

2. Visina glasa zavisi od broja, odnosno brzine treptanja. 3. Boja glasa zavisi od veli ine i oblika rezonatora. Svaki glas ima svoju posebnu boju zato to se oblik rezoniranja kod svakog pojedinca unekoliko razlikuje.

NASTANAK GLASA Zra na struja prolazi iz plu a kroz du nik i provla i se kroz grkljan s glasiljkama tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi drijelo. Ono vodi u usnu i nosnu upljinu. Te upljine slu e kao rezonatori (za poja avanje glasa). U njima zra na struja dobiva kona ni oblik. GOVORNI ORGANI Postoje tri grupe govornih organa: 1. Prva grupa plu a, du nik i grkljan su govorni o rgani koji slu e za prikupljanje i istiskanje zra ne struje, te za njeno sprovo enje i usmjeravanje. 2. Druga grupa jezik, usne, zubi, desni, tvrdo nepce, mehko nepce, resica i glasne ice su organi koji u estvuju u proizvodnji glasova svojim pokretanjem il i se na njima ti glasovi stvaraju. 3. Tre a gupa drijelo, usne i nosna duplja koji poja avaju, daju im poseban ton i boju, dakle, imaju funkciju rezonatora. GLASOVI VOKALI, SONANTI I KONSONANTI

SAMOGLASNICI (VOKALI) su a, e, i, o, u (vokalski trougao) To su glasovi koji pri izgovoru nemaju prepreka. GLASNICI (SONANTI) su j, lj, m, n, nj, r,v (Mnogi ljudi rado vole jedu lubenicu na njivi). To su glasovi sa polupreprekom i djele se: Prema na inu tvorbe na: NOSNI - m, n, nj. LATERARE BO NE - l, j. VIBRANTI r. POLUVOKALI j. STRUJNI v. Prema mjestu tvorbe: USNO-ZUBNI v. ALVEOLARNI r, l, n. PREDNJOMNEP ANI - PALATALNI DVOUSNENI m.

j, lj, nj.

SUGLASNICI (KOSONANTI) su b, p, d, t, g, k, z, s, , ,d , , , f, c, h. To su glasovi sa preprekom i djele se: Prema zvu nosti: ZVU NI: B D G Z D - zategnute glasiljke BEZVU NI: P T K S F H C - opu tene glasiljke NEUTRALNI: V, j, l,m, nj, n, r, lj - Zvona nici Prema mjestu tvorbe: USNENI-LABIJALNI b, p, f ZUBNI-DENTALNI d, t, c, z, s. PREDNJONEP ANI - PALATALNI d , , , , , . ZADNJONEP ANI - VELARNI k, g, h. Prema na inu tvorbe: EKSPLOZIVNI-PRASKAVI b, p, d, t, g, k. SLIVENI - AFRIKATIVNI c, , , , d . STRUJNI - FRIKATIVNI f, h, s, , z, .

GEMINIRANI (UDVOJENI) GLASOVI U bosanskom jeziku naj e a je gemonacija (udvajanje) sonanata u rije ima orijentalnog porijeka, prema izvornom izgovoru u arapskom. GLASOVI I SLOG Glasovi se rijetko izgovaraju sami. Zato to se glas naj e e izgova ra u dodiru sa drugim glasom, njegove osobine se donekle mijenjaju. Glasovi se jedni drugima prilago avaju, te zbog toga dolazi i do samih glasovnih promjena. Osnovna glasovna jedinica koja se izgovara jednim artikulacionim pokretom naziva se slog. Slog mo e biti i jedan glas, ali je to obavezno samoglasnik. Mo e ga sa injavati i vi e glasova, od kojih je jedan obavezno samoglasnik ili suglasnik sa slogotvornom funkcijom. U zavisnosti od toga kako se slog zavr ava, mogu biti: 1. Otvoreni (zavr ava sa samoglasnikom) 2. Zatvoren (zavr ava sa suglasnikom ili sonantom).

MORFONOLOGIJA Dio gramatike koji prou ava i opisuje glasovni sastav rije i i to to se de ava sa glasovima u razli itim oblicima rije i i u tvorbi rije i, naziva se morfonologija Akcenat u bosanskom jeziku mo e biti:

1. Kratkosilazni izgovara se kratko, pri emu ja ina i visina tona naglo i istovremeno padaju 2. Kratkouzlazni izovara se kratko pri emu visina tona raste, a ja ina izgovora opada pri zavr etku izgovara nagla enog sloga 3. Dugosilazni izgovara se dugo, pri emu je ton u po etku visok, a zatim se istovremeno sa ja inom izgovara i upadljivo spu ta 4. Dugouzlazni izgovara se dugo, pri emu visina tona slabo raste, na taj na in da ga ja ina izgovora gotovo ne mo e pratiti i dah se gotovo gub i dijalekti, funkcionalni stilovi razlika izmedju nepostojanog a i pokretnog a podjela suglasnika, akcent, podjela vokala, sonanta, osnovna pravila zamjene jata, razlika izmedju stand. i knjizevnog jezika, i izmedju razgovornog.. Odstupanja ne postoje, postoje samo rijeci kod kojih ne dolazi do jotovanja. osnovnu razliku izmedju termina i metafore za to sonanti nemaju podjelu po zvu nost -Sonanti nemaju podjelu po zvucnosti jer glasne zice ne trepere prilikom izgovora kao sto trepere npr. prilikom izgovora b,d,g,...itd itd-tj.zvucnih suglasnika! razlika izmedju standardnog i knjizevnog jezika standardnog i razgovornog razgovornog i knjizevnog prevoj vokala nabrojati dijalekte i poddijelakte jat kracenje ije duljenje je bihacki simpozij odlike nabrojati becki dogovor pokretni samoglasnici prelazak l u o -Rjecnici: 1.1631. Potur ahidija, tursko-bosanski rjecnik, autor Hevaji Uskufi 2. 1912. Tursko-bosanski rjecnik, autor Ahmed Kulender(prvi stampani rjecnik, u Bitolju stampan) 3. 1973. Rjecnik "Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku", autor Abdulah kalji 4. 1977. "Muslimanska imena u BiH", autor Ismet Smajlovi 5. 1993. Prvi kompletni rjecnik bosanskog jezika, autor Alija Isakovi 6. 1999. Skolski rjecnik bosanskog jezika, Dzevad Jahic -Pravopisi: 1. 1960. Pravopis srpskohrvatskog jezika (Novosadski pravopi s) 2. 1972. Pravopisni prirucnik, autori: Svetozar Markovi , Mustafa Ajanovi , Zvonimir Dikli 3. 1996. Pravopis bosanskog jezika, Senahid Halilovic -Gramatike:

1. 1893. prva dvojezicna tursko-bosanska i bosansko-turska gramatika, autor Ibrahim Edhem Berbic, stampana u Carigradu, gramatika se zove jos Bosansko -turski ucitelj 2. 1890. Gramatika bosanskog jezika za srednje skole, nepotpisanog autora Frane Vuletica - gramatika,prvi rijecnik,dijalketi, osnovna pravila ije izgovora - 5 faza knjizevnog jezika -Sonanti nemaju podjelu po zvucnosti, zato sto su svi sonanti zvucni, kao i vokali (izgovaraju se uz treperenje glasnih zica) - palatalizacija, jotovanje,rjecnici, funkcionalni stilovi, pravila ijekavskog jezika. - postakcenatske duzine na proklitikama,p rimjere iz.stare i nove akcentuacije,da rijec i da odredim koji je tu akcent,postakcent i jel nova ili satra akcentucija - glas H,dijalekte i podjele,podjela suglasnika, koji su sliveni a koji strujni,koji ekplozivni i je pitao glasove J,F,H,i afrikate i - sandzacki dijalekat ,knjizevni i standardni jezik,4 stila knjizevnog jezika,ortografska i ortoepska norma (definicije i primjere),glasnici (podjela)

You might also like