Kiparstvo 19.

st u Hrvatskoj Povijest hrvatskog kiparstva jo je jasnije "slika u svijesti" naeg razvoja i nae povijesti, nego to je moda i slikarstvo samo. Kiparstvo je i inae u povijesti ovjeanstva bilo medij vidnog oznaavanja i svjedoenja zajednice o sebi, veoma stvarno i konkretno prisutno u svakidanjem ivotu dananjice. Na taj nain, kiparstvo je samo po sebi bilo veza s domiljajem, sjeanjem i vjerovanjem, i opredmeenje tih veza u djelima koja su se mogla ne samo gledati, nego i dirati. Taj fiziki, proteni i taktilni znaaj kiparstva uvijek je fascinirao zajednicu i pojedince, kojima je bio upuen. Kiparsko djelo, naime, postoji u prostoru, kao to u prostoru postoji i ljudsko tijelo, ono dakle sudjeluje u jednoj zajednikoj i bitnoj kategoriji postojanja; u prostoru; a pored toga, upravo uslijed svoga fizikog opredmeenja u trajnom materijalu, ono osigurava i svoje trajanje u vremenu. Ljudske su se tenje za to potpunijim postojanjem i za ovjekovjeenjem sjeanja i vjerovanja najee obraale kiparstvu i kipovima. Tu su svjedoenje i dokaz bili najpouzdaniji i najuvjerljiviji: opredmeeni u tvrdom materijalu, proteni u svim dimenzijama, iluzionistiki najblii i najvjerniji prirodi, prostoru, kao to je i ljudsko tijelo u prostoru oduvijek bilo glavni predmet zanimanja i opaanja. Djela kiparske umjetnosti pratila su ovjeji put i u vremenu i ostala su rasuta na tom putu kao vani i zorni tragovi. Bili su to jednostavni simboli, alegorije, esto zagonetne kao i metafore koje teko odgonetamo. Konkretno u Hrvatskoj, u ovim graninim prostorima, s raskomadanim teritorijem, s jezikom i kulturom kojih smo se ve gotovo bili odrekli; s politikim ureenjima pretrpljenim krajem 17.st. i u 19.st.,a na kraju s Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868.g., s vremenom, dakle, u kojemu je nae kiparstvo ulo u svoje "graansko razdoblje", a upravo smo u njemu bili zaokupljeni idejom ouvanja i povijesnog spasa. U obziranju prema prolosti nastala je i naa mala mitologija, ili "fikcija" autoidentifikacije. Kiparstvo u staroj umjetnosti Hrvatske bilo je izlomljeno u svome tijeku, kao i njena povijest. Bez dravnog sredita i bez ekonomske moi, nae su se kulturne linije nekoliko puta slomile, a sada, na poetku 19.st., pad je bio gotovo koban. U kiparstvu, kao i u sliakrstvu, kontinuitet je bio posve prekinut. Hrvatski narodni preporod 30-ih i 40-ih godina trebao je tek "pruiti" prve poticaje novom kulturnom i politikom ivotu. U kiparstvu osjetili su se ti poticaji tek 60-ih godina, da bi se prvi kipari afirmirali tek u sljedeem desetljeu. Novi se kulturni krug Hrvatske u 19.st. javlja s ponovnim uenjem i utemeljenjem. KIPARSTVO U drugoj polovini 19. st. Zagreb postaje politiki i kulturni centar Hrvatske, pa se vei dio umjetnike aktivnosti prenosi u zagrebake kole i ateljee. Sponu izmeu dalmatinskih tradicija i novog sredita predstavlja Ivan Rendi, koji je napravio podlogu za mlae. Izradio je vei broj javnih spomenika, a najbolji radovi su mu portreti. Potkraj 19. st. osobito kad je ban postao Ivan Maurani, a Krnjavi predstojnik odjela za Bogotvolje i nastavu poboljale su se ope kulturne prilike u Hrvatskoj. Mladim nadarenim umjetnicima omoguavano je da se koluju u Hrvatskoj i usavravaju u inozemstvu. Generaciji umjetnika tzv. zagrebake kole pripadaju i kipari; Robert Frange Mihanovi -koji ui kod Rodina i okuava se u svim poljima skulpture, i Rudolf Valdec koji je radio uglavnom portrete. to se stranaca tie situacija je jednaka kao sa slikarstvom dolaze iz kvalitetnijih sredita, malo se zadravaju, ostave svoj utjecaj i odu. Ivan Rendi Tin Ujevi je napisao kako ga je njegova generacija osjeala kao poetak na koji je jedva potrebno osvrtati se. Drugi su doli poslije njega. Prvi je znaajni i umjetniki obrazovani hrvatski kipar. Kiparstvom se poinje baviti ve u ranoj mladosti zahvaljujui kamenoklesarskoj tradiciji na otoku Brau gdje je proveo djetinjstvo. Likovnu akademiju zavrio je u Veneciji 1871., a potom se nekoliko godina usavravao u kiparskim ateljeima

firentinskih majstora. Kasnije je uglavnom ivio i djelovao u Trstu gdje je i nastao najvei broj njegovih djela koja su raena iskljuivo za Hrvatsku. U domovini je najvie izlagao u Zagrebu i Splitu. Ve je rano bio neshvaen od svojeg mecene akovackog biskupa koji ga je vjeno nagovarao da naslijeuje Luca della Robbiu ne shvaajui njegove realistike nacrte. Ali tek etvrt stoljea kasnije napisati e Krnjavi svoje kritike, ali odmjerene rijei: Izvrstan pred prirodom, slab u kompoziciji, plastino lijepo osjeanje u pojedinostima, pomanjkanje smisla za monumentalnu irinu i veliinu oblika. ini se da je biskup naslutio neto im mu ve prije ove kritike preporua Lorenza Ghibertija i Lucu della Robbiu, pri tom mislei na kompoziciju i monumentalnu irinu. Ali Rendi je ogoreno protestirao da nee biti religiozni nego narodni umjetnik. Nije nauio klesat,i to su mu uvijek radili finitori. Nije dakle mislio dlijetom nego prstima, a to se i primjeuje na svakom njegovom djelu. Nedostaju mu iroki planovi, osjeanje kamena, ali je sitniavi verizam detalja ipak u njegovim kipovima, a osobito portretima, prevladan unoenjem ive linosti modela i trenutanog unutranjeg pokreta. On je izvanrednom intuicijom , intuicijom ne analitiara ve priprostog ovjeka, uoavao ono tipino, karakterno, idejno, bitno u svakom ovjeku s kojim je imao prisnije veze, I to je jednakom jednostavnou, lakoom i brzinom znao fiksirati u glini. ivio je izmeu verizma i idealizma (rodoljubnog i alegorinog) Veliki dio njegovog opusa ine nadgrobni spomenici. U to se ne ubrajaju samo statue ve i cijele grobnice na koje je troio velik dio vremena kombinirajui historijske i izmiljajui nove elemente. Ovaj dio njegova stvaralatva je iskljuivo primjenjiv i raen je da bude u funkciji, zato se moe rei da su mu ti spomenici u jednom dijelu ivota donijeli slavu i relativno blagostanje. Njegova djela postoje u savrenoj ravnotei vrei svoju nadgrobnu funkciju. Radio je u realistikom stilu s elementima naturalizma, osobito u obradi detalja. Oko 1900. prihvaa secesijski stil, nastojei mu folklornim motivima dati osobno i nacionalno obiljeje. Rendi je izradio oko 200 kipova. Najpoznatiji su njegovi javni spomenici podignuti u ast hrvatskih velikana koje nalazimo po itavoj Hrvatskoj, na primjer: poprsja hrvatskih velikana Medulia, Klovia, Krste Frankopana, Nikole Juriia i Augusta enoe na zagrebakom Zrinjevcu, zatim spomenik Petru Preradoviu u Zagrebu i Andriji Kaiu Mioiu u Makarskoj, na temelju kojeg je postavljen jednak kip u Zagrebu te Ljudevitu Gaju u Krapini. Ako nam jo uvijek treba poneto kulturne terapije, mogli bismo rei vrlo jednostavno: prihvatili smo ga s velikim rijeima, a onda smo ga otjerali u Trst. Kad se poslije rata, s velikim nadama, vratio, bacilli smo ga doslovno na prosijacki stap. ivio je posljednje godine u nekoj kolibi u Supetru, a umro je u splitskoj bolnici, posve sluajno na venerinom odjelu, na rukama jedne milosne bludnice, 1932. godine. Robert Frange Mihanovi Sremska Mitrovica 1872 Zagreb 1940. Zavrio je Obrtnu kolu u Zagrebu 1889., nastavio na Obrtnoj koli i Akademiji u Beu. Neko vrijeme studira kod Rodina u Parizu. 1905 7. nastavnik je na Obrtnoj koli u Zagrebu, 1907 40. prof. na Umjetnikoj akademiji. Prvi radovi su mu ornamentalni, 1891. na poziv Krnjavoga sudjeluje kod dekoriranja unutranjosti zgrade Bogotovlja i nastave. 1893. radi prvi portret Rimljanin, Savija eljeza i Sv. Dominik. Tim radovima je na izlobi Hrvatske narodne umjetnosti u

Zagrebu 1894. 1895 1901. nastaju nova koncepcija Justicije, Portret bake, P. V. Lisinskog, P. I. Zajca, Maska Meduza, skice za Nungentov obelisk na Trsatu i fontanu Perzej i Gorgona. Jedan je od prvih hrvatkih kipara koji radi medalje i plakete jednake umj. vrijednosti kao ostatak rada. Na njih unosi narativne elemente koje esto stilizira. Neke imaju impresioistiku fakturu Goni obuzdava bika, Pastuh, Vinogradari. 1898. izradio je spomenik palim vojnicima okevieve pukovnije u Osijeku demontiran, pa vraen prikazuje ljudsku figuru u ivom pokretu. 1901 2. nastaje reljef Navjetanje izloen u Parizu 1902. Ovo djelo privuklo je Rodinovu panju, tada se upoznaje s Rodinom i boravi neko vrijeme u njegovom ateljeu. Po povretku nastaje reljef Sv. Trojstvo za portal zagrebake katedrale koji je zbog slobodne kompozicije izazvao polemike. Izvodi niz portreta: K. S. Gjalski, I. Zajc, Moja majka mramor. 68 Za vrijeme rata krae boravi na bojitu i skicozno u glini radi niz likova Vojnik na strai, Ranjenik, Bavi se svim vrstama kiparstva od sitne plastike do monumentalnih spomenika, radi u kamenu, drvu glini, bronci koja mu najvie odgovara. Mijenja nain izraavanja koji u osnovi polazi od realizma. Pod utjecajem beke secesije pokazuje tendencije za stilizacijom i pojednostavljivanjem forme kako bi istakao plastinu istou oblika. Neko vrijeme je pod utjecajem Rodina, na nekim figurama povodi se za Meunierom. Za njega je karakteristian slobodan nain modelacije koji dolazi do izraja ve u ranom djelu Justicija. Jedan je od pokretaa i organizatora likovnog ivota u Zagrebu, zasluan kao stvaralac i nastavnik, odgojio je cijelu generaciju mladih kipara. Robert Frange Mihanovi ponajbolji europski kipar svojega vremena, moemo ga staviti uz bok onodobnih kipara, Rodina, Falguiera, Daloua, Bistolfija, Medarda Rossa, pokazujui kako se i bez kontinuiteta u tradiciji moe ui u sam vrh umjetnikih izriaja i konkurirati najvanijim kiparima svoga doba. A to je vrijeme bilo jedno od najpoticajnijih umjetnikih razdoblja, uveni prijelom stoljea, doba secesijskih previranja koja potiu umjetniku slobodu i generiraju modernu. Umjetniko formiranje i cjelokupno djelovanje Roberta Frangea Mihanovia usko je povezano uz Zagreb, grad koji tek u drugoj polovici 19. stoljea dobiva svoje temeljne ustanove za razvoj kulture i umjetnosti, nastojei ubrzanim koracima nadoknaditi nedostatak sustavne tradicije i prikljuiti se srednjoeuropskoj ishodinoj, bekoj kulturi. On je kiparstvo nastavio tamo gdje je Ivan Rendi bio zastao u razvoju stila; to jest, u realizmu posljednjeg desetljea 19.st. Uinio je, meutim, ono to Ivan Rendi nije vie mogao: uveo je, relativno rano, ve na obratu stoljea, u nae kiparstvo suvremeni europski izraz, i time je naglo izjednaio razvojni stupanj sa zbivanjem u svijetu. U stilskom pogledu preskoio je impresionizam, odnosno, od svojih ranih realistikih i neoklasicistikih stvari, on izravno prelazi na nain secesije.Potjee iz stare porodice Frangea. Rodio se u Sremskoj Mitrovici 1872. a odrastao u Petrinji, gdje mu je otac bio profesor na gimnaziji. Za formiranje likovnoga ivota u Zagrebu od presudne je vanosti osnutak Obrtne kole (1882), koju Frange, zajedno s Rudolfom Valdecom, pohaa ve u prvoj generaciji. Svladavanje kiparskih tehnika i kvalitetnu strunu naobrazbu usvojio je zahvaljujui visokoj razini obrazovanja koju su programu Obrtne kole zadali njezini suosnivai Herman Boll i Iso Krnjavi, okupivi majstore od zanata koji su s nevjerojatnim entuzijazmom prenosili svoje umijee na mlae narataje, nerijetko im povjeravajui vane zadatke na kiparskim i klesarskim radovima vezanim uz obnovu zagrebake katedrale ili novopodignute zgrade Obrtne kole. Prepoznavanje talenata koje se poticalo na dalje usavravanje, odlika je Ise Krnjavija, koji je nae mlade umjetnike stasale u okrilju upravo te kole, usmjeravao u tada nezaobilazan Be i tamonju umjetniko obrtnu kolu ili likovnu akademiju. Izveo je etiri bronana reljefa za supraporte sveane dvorane Filozofija, Medicina, Justicija, Teologija(1893.). Teologija ima jednostavnost i hladniou neoklasicizma, ali i nekuplemenitost koncepcije, moda upravo zbog

maksimalne redukcije elemenata. I redukcija, modelacija, tipologija su neoklasicistike. Takva je i Medicina, druga supraporta nastala sljedee godine. to se tie Justicije, njegova biografkinja Zdenka Markovi navodi : "Kod Justicije, to se tie duevnog sadraja, izaao je Frange iz svog dosadanjeg "grkog" mira i sklada. Tu je prvi put i svom silom izbio duevni afekat u njegovu radu, a to je ujedno prvi put u naoj plastici da je uzburkana dua takvom snagom progovorila iz materije kao u ovoj novoj koncepciji Justicije, koju je sada stvorio."Filozofija je visoki reljef posve nove umjetnike dubine, a stilski oslonjen na rodinovski simbolizam Paklenih vrata...1897. graani osjeka su od Frangea naruili spomenik poginulim vojnicima 78. okevieve pukovnije, a on je izradio lijepo i ivo djelo "Umirui vojnik". Bila je to prva velika pobjeda secesije. Spomenik je zaista lijep primjer realizma, i to realizma koji hvata"momenat ivota". Ranjeni vojnik pada s uzdignutom pukom, u posljednjem naporu i urliku-izvanredno je uhvaen, a i ostale pojedinosti su ive, pune pokreta. Samo lice je virtuozno zahvaen i fiksiran urlik,i cijeli spomenik je zaustavljena kretnja. Postao je prvi hrv. animalist. Izradio je niz skulptura domaih ivotinja osobito konja. Velik dio toga izloio je u Parizu 1900. dobiva zlatnu plaketu kao istaknuti animalist. Obogaen novim znanjima iz druenja s Rodinom i nadahnut umjetnikom klimom, nakon Bea i kratka boravka u Parizu1900/01, Frange se vraa u Zagreb, uz koji je bio stalno vezan kao aktivan protagonist formiranja nae likovne moderne i sudjelovanjem na izlobama koje su je iznjedrile (Milenijska izloba u Budimpeti, 1896; Hrvatski salon u Zagrebu, 1898. i dr.). Problem i fenomen povratka javlja se i u njegovu sluaju, kao to se javlja gotovo uvjek kod umjetnika, koji se, nako to se svojim izrazom uspeo do trenutano najvie razine, vraa i ostaje u perifernoj, i jo k tome zaostaloj sredini. No, on je u stanju da stvori mala remek-djela i u sitnoj plastici; takve se etiri plakete iz 1903. : Proljee, Ljeto, Jesen i Zima, svaka u florealnim simbolima u kosi i s plonom, dekorativnom obradom koja najvie ukazuje na nain beke secesije.Osobitu profinjenost dostie radei sitnu figuralnu plastiku Bijeg u Egipat(1905.-1907.), Otmica Europe. Sazrijevanjem uvjeta za dalje struno kolovanje, postaje suosnivateljem i prvim upraviteljem Vie kole za umjetnost i umjetniki obrt (1907/08), prethodnicom dananje Akademije likovnih umjetnosti, uz koju pokree i ljevaonicu umjetnina. Uz posveeni pedagoki rad, Robert Frange je do dolaska Ivana Metrovia u Zagreb (1922) prvo kiparsko ime kojemu se povjerava izrada brojnih spomenika, prigodniarskih medalja i plaketa te skulpturalni ukras javnih ustanova (palaa Osiguravajueg drutva, 1910, Nacionalna i sveuilina knjinica, 1912). U tom razdoblju nastaju i brojni grobni spomenici na Mirogoju i Leitnerov Spomenik smrti na varadinskom groblju. Iskustva Prvoga svjetskog rata, koji provodi na talijanskom ratitu, prenijet e u skulpture Na strai, Straar na Soi, Ranjenik i dr. Nakon 1918. s domoljubnim se zanosom prikljuuje kreiranju tzv. nacionalnog stila, u kojemu ostaje dosljedan svom dotadanjem stvaralatvu naglaenog simbolistikog naboja i izraene lirinosti. Kasnu fazu obiljeit e spomenik kralju Tomislavu, na kojem radi od 1929, a ije konano podizanje nije doivio. Mihanovi nije bio kipar monumenta, nego blage muzikalnosti. ak su i velike zaobljene mase na njegovim djelima pokazivale blagost duha i nepogreivi sklad u obrisima i u odnosima. Uvijek je u tom skladu bila ukopana neka misaonost. "Misao je prva vodilja svemu u ivotu, i ona prethodi svemu, zato su misaone vrijednosti najdublji dio umjetnine. Virtuoznost i umijee slue samo tome da se unutranje vrednote iznesu u to savrenijoj formi." Umro je 1940.g. u Zagrebu. PROLJEE LJETO JESEN ZIMA RUDOLF VALDEC (1872.Krapina 1929. Zagreb)

Nekoliko godina je bio u redovima avangarde, a onda ga je obuhvatila svakidanjica: portreti, plakete, nadgrobni spomenici..Poput Roberta Frangea Mihanovia, krenuo je od secesije, ali bez faze impresionizma. Zajedno s Frangeom bio je jedan od utemeljitelja i

graditelja mnogih naih ustanova (npr. Drutvo hrvatskih umjetnika i Lada),ali nije ga zahvatio utjecaj Rodina, to mu je i predodredilo njegovu umjetniku sudbinu. Uio je na Obrtnikoj koli u Zagrebu, radio kod A. Kuhnea u Beu i kod S. Eberlea u Mnchenu: realizam, priroda, stari slogovi... Godine 1896. dolazi u Zagreb, na prekretnici stoljea kad se formira krug zagrebakih likovnih umjetnika Valdec je s R. Frangeom predstavnik kiparstva. Pod utjecajem beke secesije radi u ranijoj fazi alegorijskotematsku plastiku (Ljubav, sestra smrti; sputani genij). Nastavnik na Akademiji za umjetnost i obrt u Zagrebu. Uronjen u svakidanjicu, u narudbe, postao je u mnogoemu rtva svakidanjice. Svakidanja borba za kruh odvratila je njegovu pozornost od dogaaja u europskoj umjetnosti. Posljedica je bila (upravo suprotno od Frange-Mihanovieva puta) brzi povratak realizmu, odnosno naturalizmu. Znao je misliti u skulpturi, no kad je trebalo biti u njoj: nije imao snage za novu stilsku imaginaciju. Bio je tajnik Drutva hrvatskih umjetnika (1897.). Na izlobi 1898.g. Valdec ve izlae deset djela, meu njima obje alegorija Kiparstva i Slikarstva, to joi danas, oteene, stoje na ulazu u Umjetniki paviljon. Iste je godine izradio reljef Magdalene, nimalo svetaki lik odvanih pokreta nogu, s lijepim ritmom masa. Pod utjecajem beke secesije 1897.g. radi alegorijsko-tematsku plastiku Ljubav-sestra smrti, simboliki reljef, za kojeg je Iso Krnjavi jednom prilikom promrmljao marljivo je raen, ali zamisao je nesretna.. Tu je simbolizam izraen realistikom morfologijom, a tako je i na ostalim djelima tog vremena( Memento mori iz 1898.) Sve su to bile izravne alegorije. U razdoblju kad modelira portrete i spomenike, Valdec se oituje kao strogi realist, koji se teko die iznad naturalizma i poevi od spomenika Antunu Nemiu (1899.,Krievci), nastaje veliki broj portreta (Franji Raki 1901. iJ.J.Stossmayer 1902.) , a nakon toga skicira istoimene spomenike : 1927..g. izradio je skicu za spomenik Franji Rakom, a 1916.g. za J.J.Srossmayera. To su bili modeli spomenika za Osijek. Spomenik J.J.Strossmayeru, na kojem je radio 18 godina, nije uspio uope podii, prilike mu ba nisu bile sklone. Portret Lunaeka definitivno je jedan od onih koji donosi otru karakterizaciju, a uz njih su tu i historijski portreti u koje je udahnuo poseban pathos i osobne oznake: Poprsje Ivana Maurania i Poprsje Ivana Kukuljevia Sakcinskog na Zrinjevcu 1911.godine. Izradio je i izvrstan spomenik Dositeju Obradoviu u Beogradu (1911.). Nije odustao od realizma, nego mu je neki historijski naturalizam ak omoguio posebnu dra. Zamislio je Obradovia u povijesnom ruhu, svog pokrenutog, u koraanju. Umjesto monumentalnosti, Valdec je dao mnogo ivota ovom pjesniku i prosvjetitelju, i stvorio tako rjeenje koje rijetko uspijeva, a koje i morfoloki pripada 19.st. Imenovan je zamjenikom pomonog uitelja na Obrtnoj koli u Zagrebu, a 1908. preao je na Viu kolu za umjetnost i obrt. Kao pedagog osvojio je simpatije svih uenika. Traili su njegovu pomo za ukrase proelja i kao tipian kipar secesije- izradio je juni timpan sveuiline knjinice, alegorije na Muzeju za umjetnost i obrt, te na bankovnoj zgradi. Kad je za boravka u SADu izradio reljef Homer moga naroda (1913.), bila je to stanovita klasicistika secesija, pretrpana igrom nabora i florealnim dekorom. Nije mnogo

drugaije niti na modelu Spomenik Vatroslavu Jagiu (Varadin, 1924.), ali je ideja sretnija i uravnoteena. I skice za neke druge nadgrobne spomenike u visokom reljefu (Nade Tomi i Smiljke Pribievi u Beogradu) djeluju ivo i simpatino, ali kao skice. Vrijeme je, naravno, i u stilsko razvojnom pogledu ve bilo odmaklo. Rudolf Valdec umro je poetkom 1929.g. Tokom svog ivota ostao je vjeran pojavnom svijetu, svom sklonitu pred nepoznatim dogaajima oko sebe,pakad su mu secesija,ili ak ivot sam,i nametali neke odnose iz pojmovnog svijeta, on ih je i tada rjeavao posve realnim oblicima, uvijek idealiziranim im bi se naao izvan portreta, i izvan vienog.

ANTUN DOMINIK FERNKORN

(1813., Leipzig 1878. Graz)

Austrijski kipar s brojnim djelima u Hrvatskoj. Osnovnu naobrazbu stjee u rodnom gradu, a 1835. odlazi u Mnchen u najpoznatiju njemaku ljevaonicu, koju uz umjetniki atelijer vodi Johan Stiegelmaer. Fernkorn je nekoliko godina radio u kraljevskim ljevaonicama, a njegova mu je nadarenost omoguila uspjeno bavljenje modeliranjem, te je postao pravi majstor bronane skulpture. Fernkorn ureuje vlastitu ljevaonicu s vrsnim kiparima modelarima i cizelerima te stjee veliki ugled. Krasi ga klasicistiki ozbiljan do neobarokno slikovit i energian izraz Najvaniji Fernkornovi spomenici nadvojvodi Karlu i princu Eugenu Savojskom nalaze se u Beu, est statua njemakih kraljeva u Katedrali u Speyeru, a vani su i spomenik Beethovenu te portreti Franje Josipa i feldmarala Radetzkog.. Godine 1853. za ukras zdenca u palai Montenuovo u Beu, ugledajui se na kasnobaroknu konjaniku figuru Sveti Martin Georga Raphaela Donnera, izrauje kompoziciju Sveti Juraj u borbi sa zmajem koji je kasnije odliven po drugi puta i nagraen na svjetskoj izlobi u Parizu 1855. Taj drugi cinani odljev je kupio nadbiskup Juraj Haulik i dao ga postaviti kao samostojei spomenik u perivoju Maksimir 1867. Od 1884 stajao je na Strossmayerovu trgu,a od 1908 na dananjem mjestu - Trgu marala Tita. Za Zagreb je 1866. izveo konjiki spomenik bana Jelaia. Sveano otkriven 19. listopada 1866. Poslije Drugoga svjetskog rata - 1947. - skinut je i otpremljen u Gliptoteku, a ponovno je postavljen 1990. To je prva velika javna skulptura u Hrvatskoj. Godine 1865. zavrio je cinani kip Majke Boje bezgrenog zaea, predvien za Trg svetog Marka. Kip je postavljen na stup ispred zagrebake katedrale, koji je Herman Bolle uklopio u zdenac s etiri alegorijska kipa anela. To je prepoznatljiv urbanistiki naglasak Kaptola. Ostala djela su : Bista Lavala Nugenta i supruge, 1851., Pomorski muzej u Rijeci i Zmaj (bazilisk tj zmajo-pijetao) na Trsatu u Rijeci i u Bosiljevu za obitelj Nugent, te kip Merkura na Hotelu Dubrovnik.

VATROSLAV DONEGANI

(1836. Rijeka -1899. akovo)

Uz Ivana Rendia, Vatroslav Donegani svakako je najznaajniji hrvatski kipar od ezdesetih do poetka devedesetih godina 19. stoljea. Roen je u Rijeci 1836., a kolovao se na Akademiji u Veneciji pedesetih godina, gdje stjee svoj specifian pristup skulpturi negdje na pola puta izmeu klasicizma, romantizma i realizma koji e zadrati cijeli ivot. Tamo je 1855./1856. Nagraivan za izradu mramornog Poprsja fra Maura Camaldolense. Godine 1861. je na nagovor samog spomenikog odbora napravio model za Spomenik banu Josipu Jelaiu, kojeg su smatrali da je krasan model spomenika, no na kraju su mu poruili da ga ne trebaju jer su napravili ugovor s Fernkornom, te ga tako iznevjerili. No, ovo nedostojno i indiskretno postupanje odbora popravio je akovaki biskup Juraj Strossmayer, otkupivi model od mladog umjetnika i osigurajui mu potporu za daljnji studij i boravak u Zavodu Sv. Jeronima u Rimu 60-tih godina, te tako postaje njegov pokrovitelj. Po zavretku studija 1867. kratko boravi u Beu, a nakon toga ga biskup uzima pod svoje okrilje. Jo iste godine ga poziva u akovo , gdje je proivio svoj ivot, odvojen, u Strossmayerovoj katedrali od 1867. Pa sve do smrti 1899. Tu je bio formalno zarobljen od svojeg biskupa kao nadglednik gradnje i kao glavni kipar. Veina djela ovog kipara nastala su izmeu 1867- 1872. S izradom skulptura za katedralu poeo je tek 1867., to je Strossmayera dosta razoaralo te je poeo Doneganija smatrati lijenim. Izradio je najprije reljef Krista Spasitelja za zabat iznad glavnog portala, a potom, u drugoj polovini sedamdesetih i poetkom osamdesetih godina 19. stoljea, i skulpture na svim oltarima u katedrali, osim oltara svetog Ilije, koji je povjeren austrijskom kiparu Georgu Feursteinu. Glavni oltar katedrale nastao 70.-ih godina 19.stoljea, kao obredno i arhitektonsko sredite Katedrale, glavni je znaajni spomenik naeg historicizma. Donegani je svojim hladnim stilom izradio cijeli kiparski ukras. U medaljonima vitkog baldahina, koji zaista lebdi iznad etiri mramorna stupa i predstavlja bizarno djelo eklekticizma izvan stilova, reljefi su crkvenih otaca: Sv. Grgura Velikog, Sv. Ambrozija, Sv. Augustina i Sv. Jeronima. U junoj apsidi poprene lae nalazi se oltar za koji je kipove radio Donegani.. U sredinjoj nii je sv. Dimitrije, po kojem je i oltar dobio ime. Dimitrije je bio srijemski akon i muenik, patrona srijemskog dijela biskupije. Prikazan je u solunskoj tradiciji, kao vojnik u rimskoj asnikoj odori, sa znakom muenitva: palminom granicom u ruci. Lijevo i desno od njega, u manjem prostoru su sv. Juraj, muenik, i sveti Ivan Kapistranski, franjevac zaluan u borbi protiv Turaka u Srijemu i Slavoniji. Drugi par oltara u poprenoj lai postavljen uz zapadni zid isto tako su dobili naziv prema kipovima na oltaru. S desne strane je Oltar Majke Boje ili Bogoridice, koji je usitinu kiparstvo klasicizma: isto u jednotavnom postojanju kipova. U sredinjem dijelu je Bogorodica s krunom na glavi, malim Isusom na ljevici i s jabukom u desnici, a uz nju su slijeva i s desna manji kipovi anela: jedan s citrom, drugi s tamburinom. Uz njega je Oltar sv. Josipu: Uz njegov kip s dvanaestogodinjim Isusom kipovi su sv. Katarine i sv. Cecijlije.

Trei par oltara nalazi se u dvjema kapelama kojima zavravaju bone lae. U desnom oltaru je kip sv. Ivana Nepomuka, a u lijevom su slavenski apostoli i europski suzatitnici, sveta braa iril i Metod, od kojih je sv. Metod najbolje njegovo djelo, iz gledita smirene statuarnosti i cjelini bloka. Propovjedaonica je zanimljiv primjer eklektike cjeline: nedosljedni neoromaniki elementi mijeaju se s takoer nedosljednim neogotikim, dok je gornji dio najii u nekom hladnom klasicizmu, s pravilnim rasporednom Doneganijevih kamenih reljefa koje pokrivaju etiri plohe: Navjetenje Gospodinovo, Zaruke Marijine, Prikazanje Isusovo u hramu i Isus na kriu. Likove i prizore je saeo, te je traio dojam suzdrane otmjenosti i jednostavne kompozicije. Ovdje se nalaze i kipovi Sv. Ignacija Lojolskog i Sv. Bernardina. Ova je cijelina nastala od 1876.- 1882.godine. Neoklasicista Donegani nije imao velik opus radova. akovaka katedrala sprijeila je njegov razvoj prema realizmu. Tako smo dobili u kiparstvu hrvatskog predstavnika kasnog akademizma nazaretskog smjera, koji je silom prilika postao i ostao altarista : da nije gubio vrijeme i energiju kao nadglednik gradnje stolne crkve, bio bi nam zacijelo ostavio opus drugaijeg opsega i vrijednosti. Budui da je pri izradi veine skulptura morao, prema Strossmayerovim naredbama, slijediti stilski pristup ranorenesansnih majstora Ghibertija, Lucca della Robbije te Donatella, na pojedinim se djelima u odreenoj primjeuju mjeri citati djela spomenutih umjetnika iako se ne moe govoriti o doslovnom kopiranju. Donegani nije bio osobito vjet u izradi kompozicija tako da nije uspio, osim navedenih, relativno jednostavnih, reljefa na propovjedaonici, zavriti i lunete portala katedrale, koje su mu takoer bile povjerene. Strossmayer stoga 1884. otputa Doneganija iz svoje slube Ostavi u akovu sve do smrti 1899., Donegani, ini se, nije radio puno. Osim za katedralu, od vanijih njegovih radova treba istaknuti skulpturu Svetog Trojstva za crkvu u Sotinu iz 1876. te oltar u crkvi u oblinjem selu Mikanovcima poetkom osamdesetih godina. Iz kasnog razdoblja njegove djelatnosti najznaajniji mu je rad restauracija akovake upne crkve svetog Jurja 1885. godine.