You are on page 1of 15

Veljko Petrovic

SALAAR
Tuna Dinic, stari varmedski pandur, uputio se da "svojerucno
uruci" bogatome salaaru, Vabijanu Lipoencicu, poziv na upanijsku
skuptinu, na tzv. kongregaciju. Ne cini on to samo iz koristoljublja,
mada se zaista nikad ne vraca praznih aka s Vabijanova salaa. Ono par
pilica, desetak jaja, bubanj ovcjeg sira ili suva plecka, sve to nije
bogzna ta. Jedan stari varmedski pandur vazda se dobro hrani. Varmedaka
gospoda svaki cas prireduju vecere, izlete, "bankete"; tu su svatovi,
krtenja, pa i daca; sem toga, Tunina je ena cuvena kuvarica u citavom
"Vacorsagu", a Tuna najparadniji posluivac oko trpeza i najgizdaviji
nosac sveca pri gospodskim i gazdackim svatovima i krtenjima. Nego,
njega je privlacio sala. I on je salaarsko dete, odrastao u Gornjim
Salaima, samo mu se otac upleo u neke "pekulacije" i propao, te je on
morao da ode u "varmedae" -toliko je "vamilija" jo vredela. Njemu se
dopadao taj "gospodski kruv", voleo je da sebe smatra barabar s madarskom
gospodom, deca su mu se vec pomadarila u gimnaziji, ali i toj deci se
cinilo da su pilici doneseni "direkt" sa salaa ukusniji i da je i sir
odande bolji od kupovnog, iako je i taj tamo negde siren. Zatim, on se
rodakao s Vabijanom, po ne znam kojoj babi; godinama oni polau narocitu
vanost svojim zvanicnim funkcijama, shvataju jedno drugo veoma ozbiljno,
i odaju jedno drugom punu "cest" u takvim prilikama, a to je ocevidno
godilo obojici.
Tuna je preao varo, izaao na "veliku" eleznicku prugu, iao
inama, i onda kod prve "tacije" skrenuo levo i, mesto da odmah pode
kolskim putem na sala, koji se video medu vocem na backoj uzviici od
pola metra, on malo zaobide da bi proao malenim umarkom, zvanim ikara,
da bi se nadisao prolecnog umskog vazduha. ikara nije gusta, a tolika
je da nema mesta u njoj s kojeg se ne bi izmedu stabala providelo zeleno
ito i beli, razbacani kucerci. Izmedu granatih hrastova, koji se moda
jo secaju nekadanjih neprohodnih uma i mocvara sa svim onim bucnim
ivotom ptica i divljaci, vlada zatije parkova koje cekaju trka i
halabuka varokog leta. ikara je sada najlepa. Tiha, zelena, meka i
vlana. Cuje se svaki vrapcic ili utovoljka u granju, samo pokoja
devojcica se provlaci beruci ljubicice, izletnicka krcma "kiosk" jo je
zatvorena, ohrabrena trava promilela izmedu usadenih stolova i po
kuglani. No nece proci ni mesec dana, a naici ce kole, pevacka drutva,
tamburai i vatrogasci, po travi ce povaljati bacve s pivom; ljubicice ce
biti izgaene, trava utrvena, mladi izdanci na drvecu pokidani, i ono par
kosova ce se razbeati od cikota i cupkanja, i svuda naokolo, mesto
pecuraka, zacepci i razbacane boce, zguvane i omacene stare novine, po
koja vrpca i po koji rupcic, izgubljen enski cealj, pilece kosti i
negde, na jednoj grani, visoko, ulubljen polucilindar.
Tuna, stari pandur, skida svoj crveni kacket, gladi se po celu i
oseca se svecano ganut. Koliko je puta, u mladosti, i on igrao tu, vijao
divojke koje su vec i zbog irokih bunjevackih sukanja teko izmicale;
koliko je puta sluio tu, po cilimovima razbalacenu, besnu gospodu, cinio
se da iza bunja tota i ne vidi, naposletku se i ljubio s pijanom
gospodom, tovario ih u kola, pridravao i pratio kucama.
Ma koliko da je uma mala i retka, ipak cim je izaao iz nje,
zapljusnula ga je osvetljena, vedra ravnica. ita jo retka i nena kao
mladiceva brada, ali se vec talasaju i blistaju u predvecernjem suncu.
Vrane i cavke se crne u njima; coveka nigde; "on je svoje ucinio, i
posvetio je, sad je do Boga".
Mekom i uskom putanjom prelazi Tuna i vec izdaleka vidi visoku
Vabijanovu figuru u malenom vinogradu ispred salaa. Pipnu dep na
prsima, poziv je tu, i smesta zaboravi i prirodu i Boga koji useve
blagosilja.
Vabijan, gologlav, zasukanih rukava od koulje, raskopcana prsluka,
s guvom like oko pasa, vezivao je lozu za tacke, cardaklije za letve
dignute u vidu svodova du cele srednje staze vinograda. Radio je polako,
dostojanstveno prikrivajuci staracko babranje. On je primetio Tunu cim je
ovaj izaao iz umarka. Poznao bi ga po onom neseljackom, trgovackom
hodu, kako gazi petama i razdaleko, razroko razbacuje vrhove od cipela. A
vec otvoreno plava uniforma s belim "ujtaima" i crvena kacketa odavale
su pandura. No Vabijan nije zastao ni jedan trenutak. Ni unuce koje mu je
pritrcalo da javi Tunin dolazak nije ga izvelo iz takta. Tek kada je Tuna
stigao do vinograda i viknuo: - ,,'Valjen Isus, baca-Vabijane!" - on se
ispravi, zakrili dlanom oci, zagleda se da kao bolje vidi ko ga to
pozdravlja, pa, toboe iznenadeno, odgovori:
- ...I Marija, baca Tuna! 'Ajde, 'ajde, pridi blie, sad cu i ja,
samo da jo ovu lozicu priveem.
Tuna ozbiljno obrisa o nogavicu svoj oznojeni dlan, pa se
ceremonijalno rukovae. Oni su obojica znali o cemu je rec, ali niti je
Tuna to rekao niti je Vabijan to odao, ni okom ni pokretom.
Koje dobro donosi meni cak ovamo ovako slavnu varmedaku gospodu?
Imam s vama, baca-Vabijane, dosta glavnih rici! - ozbiljno ce Tuna,
a Vabijan ga obgrli i povede.
- E, kad je tako, a mi aj'mo unutra! Proavi okop, gde su se
slobodno jurcala
drebad i telad s uzdignutim repovima, i uavi u dvorite, Vabijan
zapovednicki viknu:
- Stipane, pridr'-der Kusu, bac' Tuna je do'o, a ti, Mando,
dones'-der vina, unjke i sira i kiseli' paprika! - U stvari, izlino je
bilo i to, jer cim je celjad primetila izdaleka Tunu, pripremila je sve
kao obicno, i sad vec stajala sva u pristojnom odstojanju, gotovo s
respektom, i pobono pratila ocima dvojicu staraca a uglas prizivala
Isusa i Mariju. Vaca Tuna se zadovoljno smeio i otpozdravljao sve
sinove, i snahe i unucice po njihovim imenima.
Vabijan je uveo svoga gosta u gornju kucu, s terasom, i sa dve
goleme sobe, koje su se otvarale samo kad gosti naidu. Na terasi su
dredale dve rasuene, pletene fotelje i isti takav, odljusnut, okrugao
stocic na jednoj nesigurnoj nozi. Kad njih dvojica naidoe, po terasi se
rastrcae pijucuci mali, uti pilici, a kvocka, kao kakva namrtena i
nepoverljiva guvernanta, skoci na sto vebajuci krilima kao da ce nekome
u oci poleteti. U grdnoj soburini, "sali", s belim i pranim podom od
camovine, udarala je zaptivena studen pustih odaja. Jedan krevet, sasvim
gradanski, garnitura od zelenog ripsa, sto, ogledalo, etaer, sve
politirano, samo je u jednom uglu stajala presa za grode, a o klinu do
zavese visili su kajasi. Na zidu mati boja sa sedam maceva u vidljivom
srcu, na spavacem stocicu opet mati boja od porcelana kao u nekoj
kapelici, a na stolu lanjska, isuena, arena uskrnja jaja i belo
jagnjece od vate, s crvenom crkvenom zastavicom od papira medu prednjim
noicama.
Tek to oni sedoe a zazveckae cae i tanjiri. Najmlada snaha,
Manda, unosila je na posluavniku veliku bukliju mutnog, belog vina,
podebelo narezane unke, sira, luka, paprike i zelenih patlidana u
sircetu.
'Valjen Isus i Marija! - stidljivo proapta Manda, ne skidajuci
ociju sa caa.
Amen uvik, Mando! A kako ti je sin, a?
Pa, fala Bogu, dobro, samo je nevaljan, dida ga razmazio.
- A ko ce ako dida nece! - smeka se Tuna, a Vabijan kao ustee
osmeh i gladi brk. Manda pocrvene, pokaza bele zube, pa na vratima
zautae njene ciste, utirkane suknje.
Vabijan odmah natoci, kucnu o Tuninu cau: -'Ajd', prvo u ime
boje! - pa poto obojica iskapie, obrisae palcem i dlanom brke,
prorakoljie se i pogledae suznim ocima od brzog gutljaja: - E, a sad,
ta je?
Tuna se tek sad mai depa, zavuce ruku kao da trai i, dreci
poziv u ruci, poce pre svega slubenim tonom:
- E, pri svega da vam kaem, baca-Vabijane, ovo mi je ovdi prid'o u
ruke sam gospodin "veipan", i kae: da to odnese mome baca-Vabijanu, da
ga mlogo pozdravi i da ga u moje ime pozove prikosutra u "dile". On,
kae, nikako ne smi valiti. Tako mu kai i pozdravi ga mlogo... E, sad
izvol'te, pa citajte.
Vabijan nije znao madarski, a citati je uopte zaboravio, ali on
zato najozbiljnije primi komad artije, pa se die i viknu: - Mando, deder
one moje naocale! - Dok je on nasadivao naocare, rasklapao, prinosio i
udaljavao poziv, Tuni nije mrdnula nijedna crta na licu. On je prekrstio
ruke na svome okruglom trbuhu, utisnuo malu bradicu u nabrekli, crveni
podvaljak, zagledao se u jelo i cekao.
E, kad je tako, nije vajde, moram ici. A jesu l' ti kazali kakvo ce
biti glasanje?
Pa birace se dva "ilneka"; jedno je racko misto.
A ko ce se birati?
Za racko misto su se pogodili "veipan" i "livicari", a za
madarsko bi "veipan" 'tio svog sinovca, onog to je od Pletikosica
dobio sto 'iljada srebra na ajncu; a livicari 'ocedu onog mladog Rataja
to je od Fiera preot'o enu.
- A-a, znam! Vidicemo, Boe zdravlja, vidicemo... 'Ajd', dr' tu
unjku!...
Vabijan se drao kao da nece da oda ta ce on k'o raditi, a kao da
od njega inace zavisi izbor. Medutim, Tuna je znao da ce Vabijan, stari
"livicar", glasati s opozicijom. No, on je do kraja igrao ulogu
diskretnoga, te nije dalje potrzao to pitanje. I sad, poto se zvanicni
deo svrio, trebalo je preci na glavni zadatak, te on zamoli domacina da
predu u kucu gde ce se obojica osecati svojskije no u ovoj hladnoj,
gospodskoj sobi.
Tu, na stolicama sa seditem od sirka, oko tekog stola pokrivenog
muemom, u blizini bele zemljane peci s krevetcem, oslanjajuci se na
postelje naslagane "lingovanim" jastucima do gredica, tu su se oni
razbakarili, pili, jeli, divanili i znojili se.
Uvece je Tunu podigao Stipan u ceze, sa svim pilicima, sirevima i
jajima, i odneo ga upravo do kuce.
Niko od ukucana nije smeo da upita "Vacu": ta mu je "Varmeda"
porucila ni ta je on naumio. Oni su svi bili ponosni na Bacinu "cest", i
ta njegova uloga u javnim poslovima ostala je za njih via misterija o
kojoj su i medu sobom samo apatom govorili. Najveci realista medu njima,
u tom pogledu, Stipan, pomalo je sumnjao u korisnost takvih pocasti, ali
nije se usudio da tu svoju licnu misao iskae.
Vaca se drao jo ozbiljnije i tajanstvenije. Koji put bi samo,
cuteci, podue vrteo brkove medu prstima, duvao dim preko lule, a to je
znacilo da krupno i vano misli. Treci dan uvece tek progovori usred
vecere:
- Stipane, ujutru upregni cilae u karuca sas "galasersamom". Bice
posla u Varmedi. Povecemo - pa razgleda po zanemeloj porodici - i Anicu
u varo!
Anica, devojcica od petnaest godina, sinu od radosti, a ostale
enske se snudie.
- K'o to ti kae, Baca! - odgovori Stipan i ne trepnuvi.
Zorom je vec cela kuca bila na nogama. Stara baka, mati i Manda,
pre no to je starac i ustao, pocee da oblace Anicu u ugasito, zovine
boje, staracko odelo, "ruvo" od najfinijeg tofa. Na sedam donjih iroka,
"na jedanaestpola" nabrana i do zemlje duga suknja, spreda od istog sukna
mala keceljica na uglove, tvrd prsluk koji stidljivo neprimetnima cini
jedva promoljene grudi, marama od svile iste boje, stegnuta pod bradom i
navucena na oci, oko vrata, na debelom zlatnom lancu, velik biskupski
krst, u ruku maramica "na karo", s molitvenikom od slonove kosti na kopce
i s krstom, i u njemu strucak bosiljka. Kad su je udesili, ona se povuce
u ugao i tu, ne micuci se, cekae dok Baca bude gotov. I mada je u dui
bila veoma srecna i vesela, ona je izgledala, onako nepomicno stojeci,
veoma alosno. Valjda zbog one suprotnosti izmedu detinjeg rumenog lica,
jo pljosnatog malog tela i tekog, mracnog odela kakvo nose i mlade i
stare Bunjevke.
Stara i snahe posluivale su i njega bez reci, po utvrdenom redu.
Cisto rublje, stajace odelo od teke, crne coje, sa srebrnim pucetima,
cizme do kolena, okrugao eir od sjajnog filca, nikako jo neugnut. Pred
kucom su nestrpljivo kopkali cilai, mahali glavama i frskali. To su bili
odmorni konji, velikih i oblih sapi, sjajne dlake, zbog cega su i
hranjeni naizmence zoblju i kukuruzom. Samo su im dugi repovi bili
podsavijeni i svezani u cvor, a sa "karuca" je davno popucao lak. Na
sedite, uprkos federu i koi, poloena su dva nadula, bela jastuka.
Pored kola cekala je Manda s posluavnikom na kome je bilo vina, mesa i
juceranje sarme. Deda se prihvati, sruci dve cae vina - mala nije bila
gladna - pa se "prekrii", digne Anicu ispod pazuha u kola, a njega ene
poduhvatie za laktove, smetahu ga i uukavahu jastuke ispod njega. On
samo prui ruku preko tocka koju svi poljubie, pa mignu Stipanu: - 'Ajd'
u ime boje!
Kola zatandrkae, a celo drutvo osta pred kucom ne micuci se, s
rukom u ruci, dok god oni tamo ne zamakoe.
Kad su ulazili u varo, Vabijan je uivao to se "Grce" osvrcu na
grmljavinu tockova po kaldrmi i gledaju za debelim, gazdackim konjima.
Zaustavili su se, i bez dogovora, pred Butkovicevim "bircuzom". U
konjunici, u nastrenici nasred avlije, vec su se isturile neke rude, i
iza svakih kola iz araglja cupkahu seno konji Joze Bonjaka, Ivana
Alagica i ostalih Bunjevaca, salaara, skuptinara. Vabijan ih je poznao
sve.
Oni su bili sedeli za velikim stolom iznad koga je, pored Isusa i
limene reklame Dreherova piva, visila slika Koutova kako kleci na
krvavom bojitu, poloio ruku na srce, okrenuo ono belo u oku prema
nebesima i moli se Bogu - i tekst molitve je na slici - a oko okvira
madarska trobojka. Bace vec "vrutukuju" paprikaa i piju vina. Za manjim
stolom cucore povedene "divojke", sve mlade, nene, uska lica, ali i pred
njima paprika i pivo. Anica ode k njima, a Stipan za treci sto, pa,
poto ubrzo izede svoju porciju, vrati se konjima. I "divojke" se uskoro
digoe, poljubie svaka svoga cicu u ruku i odoe, dreci u obe ruke pred
sobom molitvenike, na kratku misu od deset minuta i na dugu etnju tamo-
amo pred crkvom.
Vabijana docekae svi "s reverencijom" koja pripada njegovima
"dvista lanaca oranice u jednom komadu". U drutvu je bio i najvie se
cuo jedan gospodin, advokat Vujevic, koji je morao da se aci i jo vie
rastee reci kako bi izgledao vie narodski, ali to je njega stalo muke,
jer je vec zaboravio gotovo svoj maternji jezik. Vujevic je "tolkovao"
"livicarsku" politiku: - Sve zlo dolazi od Beca i od Raca, jer zbog njih
je velika "porcija" i zbog njih "naa dica sluidu soldaciju". Race treba
izbaciti iz Varmede i zvanija, nek' idu u popove, a na njina mista
ponamitati nau kulovanu dicu, koja umidu i s narodom i s Madarijom
divaniti. Al' sad jo nek' im bude. I taj "nj v" kandidat je miran covik,
nije od onih "psiju". Medutim, o upanovom sinovcu ni cuti! "Svi pravi
livicari glasace za Rataja, jer je kremen covik i dobar katolik. A to je
ot'o tudu enu? Ot'o je od Cifuta, pa ta!"
U deset sati podoe svi, siti i gasni, "korporativno" s Vujevicem
na celu, u Varmedu. Pred njom je zacrnelo: obrijani i neobrijani popovi,
skoro svi s crvenim postavama, cilindri, redengoti i gazdacka coha. Cim
koja hrpa skuptinara naide, zadrigli, uparadeni panduri pred kapijom
udaraju o kundake nekih kljoca, iz kojih jo tane nikad izletelo nije, a
ta oruana parada je narocito nadimala Vabijanovu skuptinarsku svest.
U sali se ponametae u smislu desnice i levice. A sala je bila
prostrana i nesravnjeno sjajnija, ukraenija i udobnija od mnogih starih
skuptina u kojima su se stvarale drave. Levi zid, u celini, pokrivala
je jedna slika, pobeda kod Sente, na kojoj je slikar Ajzenhut zaboravio
Monastirlijine Srbe. Na ostalim zidovima redaju se portreti svih
dotadanjih "velikih upana", sve u zlatu, svili i kadifi, sa sabljama i
sa mamuzama, s monoklima i s "pokenbortima". Kad su se svi ispozdravljali
i smestili u obla sedita od crvenog somota, ude veliki upan s monoklom
u levom oku i s kotletima du oba uha, i odra svecan dravnicki govor o
znacaju ove skuptine i o velikim zadacima njenim. Vabijan nije nita
razumeo, a nije ga mnogo uzrujavalo ni glumacko uzbudenje pojedinih
njegovih jednomiljenika u kaputu, koji su upadali u rec. On je bio
zadovoljan. Njega se neposredno nije ticalo nita. Prelo se i na
"vicinalnu" eleznicu za Palanku, ali poto ine nece seci njegovu
zemlju, on se igrao pisaljkom i zafrkavao belu artiju koja mu je bila
stavljena na raspoloenje na pultu pred seditem. Dobro se "vrutukalo",
te ga je hvatao san. Mislio je o kuci. Da li su isterali prasice na
ledinu i da li je ko ostao kod Bilke, koja treba da se oteli? Odjednom
nastaje tajac. Vujevic je pretio, a upan se smeio, kao svaki upan koji
ima vecinu. Pa onda se pocee dizati jedno za drugim. Vabijan se prenu,
pripazi, cu naizmence 1ep (da), pet (ne), te videci da Vujevic rece
Alagicu na uvo pet, i on mirno saceka svoje slovo i kurano odglasa: pet!
Posle je opet dolo do galame. Biralo se. On je isto onako i birao, i
njegov kandidat je pao. Posle izbora svi su mislili "kuci", vec je
zvonilo podne, ali dodoe "eventualija", interpelacije, politika.
Vabijanu je bilo dosadno, ali kad se die jedan srpski pop i poce srpski
besediti, on se razvedri. Pop je govorio estoko protiv vladine naredbe
kojom se cine smetnje "konfesionalnim" kolama. Koliko je njegov
politicki mozak dopirao, njemu se svidao ovaj, jedva jednom, razumljivi
govor. I kad je neobrijani pop udario najucnije na "framasonsko vladino
nasilje", Vabijan, preko Jozinih leda, munu neno debelog berekog
upnika, Blau Adica, i namignu zadovoljno: -Ovaj racki popa fino
divani, a? - No obrijani popa je bio vie disciplinovan, i mada se i
njemu svidao govor drugoga brata u Hristu, on punovano die cupave obrve
i anu:
- Cuvaj se "bizantincine"!
Vabijan nije razumeo rec, ali je razumeo da se ne treba
oduevljavati.
Srpski pop, naravno, nije uspeo. Opozicija je ledeno posmatrala, a
s desnice je neko doviknuo: -To je zato to nije izabran za protu! -
Vladi je izglasano poverenje.
Kad svi ustadoe da podu, Tuna pandur se progura do Vabijana i
prui mu ogromni, tvrdi karton s bojadisanim svetim Pavlom, grbom
Bacbodroke upanije, i, da ne bi Vabijan bio u neprilici, anu mu: -
Baca-Vabijane, prisvitli vas poziva na "gala-rucak". Pricekajte, pa
podite s velecasnim, i oni su pozvati. - Vabijan manu glavom, kao da se
nije osecao polaskan i ovim, neto zakasnelim, pozivom. U njegovim ocima
to je ba znacilo vie. Jer upan redovno, "na turnuse", poziva. I niko
ne bude zvat dvaput jedno za drugim. S njim je, dakle, ucinjen izuzetak.
Nepozvani su izlazili prepiruci se jo neprestano, ili dogovarajuci
se gde i u kojoj mehani opet da se nadu. To je, uopte, najlepa strana
ovih i ovakvih skuptina. Dvadesetak zvanica je zaostalo, koje ce zajedno
preci hodnikom u upanovo odeljenje. Vabijan je hteo da se cuje i vidi da
je i on tu. Opratao se glasno od svog drutva, porucivao "dici" da samo
rucaju kod Butkovica i da ga sacekaju kad se vrati sa upanova obeda. Pa
onda pristupi popu Blai. On je ovde mogao govoriti jedino s njim, s
igumanom bodanskim, i s druga dva Srbina advokata, ali su i ovi zadakali
madarski s ostalima.
A i vi na rucak pozvati, velecasni?
E, cuveni su "veipanski" ruckovi!
Nema divana! Ja sam i proli put kod nji' ruc'o - uzgred pominje
Vabijan.
Pop Blaa die obrve, dobro zagleda Vabijana, pa ce s nimalo
nevinim osmehom:
- A da ti nece privrnuti virom, kad si u takoj "gnodi"?
Vabijan, gotovo polaskan, prezrivo odbi:
- Mi se i brez toga poctivamo!
Po zvanice je doao sekretar, a na vratima svoga stana docekao ih
je sam upan. On ih je uveo u salon i rukovao se redom sa svakim,
"nalazeci za svakoga po jednu ljubaznu rec". Vabijan je osecao da se
gubi. Bojao se stati i ici po parketu kao po ogledalu, a upravo ga je
bunilo da gazi po smirnskim cilimovima. Zatim, uza zidove stajali su
ukoceni panduri, ali praznih ruku. Proli put su nudili piva i zakuske.
Cim celo jedno drutvo prione na jelo i pice, lake se covek snade u
njemu. Uz to upan, kad naposletku stie do njega, ne samo to mu stite
ruku:
O, moj baca-Vabijan! - nego se okrete i citavom drutvu objavi s
osmehom:
Ovo je, gospodo, moj najopasniji politicki protivnik! - pa
okrenuvi se opet samom Vabijanu, nastavi bunjevacki s madarskim
akcentom:
Kaem da ste vi moj najveci neprijatel u politiki, a moj najboli
prijatel...
Voe sacuvaj... ono jest'... - zamuca Vabijan uz optu veselost i
pomodri od uzbudenja. Zatim upan uhvati vladinovca poslanika ispod ruke
i nastavi raspoloeno:
Uoiz 1e ueggeg, I ezt. Sg61e, ttez atizapt. se 1ure-1a! Oie1 arre
s!e S1aB1e!
Pre no to su seli za sto koji je bio postavljen za dvadeset i
dvojicu, cim su pojedini potraili svoja imena, upan opet, "armantno
nestaan", zamoli "velikog belenika" da svoje mesto ustupi Vabijanu,
kako bi sedeo do njega. Vabijan je zbunjeno nazirao neku novu pocast, a
kad ga je upan zagrlio i posadio kraj sebe na sredinu stola, on se
rastopio od srece. Cim su arhimandrit i opat, na celu irokoga stola,
blagoslovili nemo trpezu i prekrstili se, stolice kripnue, a estoro
plavih pandura ulegoe. Jedan je donosio pivo u vitkim, oznojenim caama,
na srebrnom posluavniku, dvojica dve ute kokoi na belim servijetama, a
ostali su delili cae. upan mignu, i jedan s kokokom pode kod
arhimandrita, a drugi kod baca-Vabijana.
Arhimandrit je citao petanske novine u kojima se redovno i opirno
referie o dvorskim i aristokratskim ruckovima i o svim novinama u
"etikeciji". On se nije zbunio, ali je radoznalo pricekao da vidi
Vabijana na delu. Uopte, svi se zagledae u njega. Niko ga nije zaalio.
Velika gospoda vole takve ale, a ona manja su mislila na sebe i uivala
to ce neko pre njih turiti prst u vrelu vodu. Vabijana nije pomela ova
opta panja, niti je on primetio napeti smeh na ustima velikaa. Njega
je samo zacudila ta uta koko na servijeti koju mu je pandur podneo s
evnukom, hladnom uslunocu. Zato bar na tepsiji ne unose tu prokletu,
kuvanu koko? Pa odsudno cepa viljuku i no i poce energicno da
testerie batak s posrebrenim krajem. U isti mah prasnu kikot,
nemilosrdan, neodoljivi kikot koji je tresao cak i popa Blau, s
bogougodnim trbuhom kao nacve s kvasnim testom. Vabijan tek tada oseti da
je koko presna. Ubrisa rukavom znoj sa cela i uspravi laktove na stolu s
dignutim noem i viljukom kao vojnik pri kapitulaciji, pa se poce i sam
smejati:
- E, da se kae, gospocka uncutarija! E, ba ste pravi davo,
prisvitli!
upan, kome je monokl ispao u nastupu smejanja, obgrli starog
salaara, pa mu, kao detetu, uze obe ruke i, razoruavi ih, turi mu u
desnicu lopaticu od sedefa na srebrnoj drci i zahvati iz otvorenog
kokojeg trbuha ajvara.
- Ne srdi se, baca-Vabijane, to se tako jede. Namai na kruv, pa
jedi. To je dobro. To je osobito dobro za stare ljude. Tvoja baba bude
veceras vesela!
Manji ljudi su se tek sada smejali, poto im je odlaknulo, a veci
su soptavali da to nisu kokoi, vec tajerski kopunovi i da se u Becu
"servira" tako u poslednje vreme. Vabijanu se ba nije dopadao ajvar, ali
ga je jeo, ne zato to je shvatio njegovo znacenje nego jer nije znao ta
drugo da radi, a, naposletku, ni njemu nije bilo krivo da zasmejava
drutvo. I to je neka prisnost i neka slava. Prcio je pomalo nos, to je
izazivalo smeh, a kad, ohrabren uspehom, die praznu cau piva, sam upan
mu nasu belog badaconjskog vina:
- Ne pivo, na to se pije samo belo vino!
- Moem ja i to! - veli Vabijan uz opte veselje i odobravanje. Svi
se kucnue s njim.
I tako je ilo i sa ostalim "gangovima". "Foga" (veliki zubati
smud iz Blatnog jezera) hteo je da sece popreko, toplu, "natrvenu" pitu s
"kremom" natakao je na viljuku kao dumana i hteo je da obzine celu,
pecenje je izreckao nasitno, mada je imao sve zube, a upan ga je u svemu
poducavao, i to mu je cinilo neobicno zadovoljstvo. - Ti ce, baca, doci
i do ministra i do primasa, pa da nas onda ne "blamira". Da vide kakve
su nae gazde! - Svi su se neprestano bavili njime, smejali se i zadavali
mu ozbiljna pitanja rogobatnim jezikom i s mnogo stranih reci. On je
video da mu se smeju, cak je osecao i da mu se rugaju, ali tek uvide i to
da mu druge nema i, najzad, ipak, on je bio nesumnjivi centar cele otmene
sofre, a jelo i pice bilo je odlicno. Jeo je od svega po dvaput, ispijao
sve cae, male, vece, velike, uzane, iroke, belo vino, crno vino,
burgundac kao topaz, malagu, pa ipak je neprestano pogledao na one kao
dlanovi iroke i plitke cae s dugim, tankim drkama, s vijugama usecenim
kao dijamantom, i cekao je da u njima zaume oni drobni, hitri mehurici.
Naposletku zaredae panduri, kao posle pozdravnih rafala, s bocama,
omotanim u bele servijete, kao da su bolesne, i za tili cas zaigrae u
caama sitni, magloviti vodoskoci, i zamirisa cela prostrana trpezarija
uzbudljivim vonjem ampanja. Svima se zastaklie oci, u svacijoj glavi
minu nejasna uspomena na neki vals, na silne sijalice, na enski smeh i
na enska naga ramena. Samo se baca-Vabijanu raspoloi lik tog vrakog
pica radi. upan se die s monoklom u ukocenom oku i nazdravi Njegovom
Apotolskom Velicanstvu. Pri zavrnim recima zabrujae, kroz naprecac
raskriljena vrata, Cigani. Eljen, eljen, eljen (iveo)! Svi stojeci
iskapie. upan ustade opet. Monokl jo blistav i nepomican, ali drugo
oko vec slobodnije miri. On zavri: - Da ivi vlada! - pa odmah kucnu o
Vabijanovu cau: -No, baca, da ivi naa visoka vlada!
- Pa neka ivi, vlade mora biti te mora!
Svi se smeju, i pop Blaa se smeje, mada vrti glavom, pa se i on
kuca, i on iskapljuje. Posle ustaje arhimandrit, i on nazdravlja upanu,
uzoru svih upana, dicnom poglavici nae male, backe drave, kojom on, na
srecu svih vera i jezika u njoj, upravlja tako da, kad bi se "oni gore"
ugledali na njega ili bar sluali njegove savete, kad ga, na ogromnu
tetu zemlje, jo nisu uzeli sebi u vladu, ne bi bilo u Ugarskoj ni
verskog ni narodnosnog pitanja. Opet eljen, opet ustajanje, kucanje i
pijenje uz pratnju muzike. Najzad se opet die upan, ali mu monokl
zaigra i usred besede iskliznu. On nazdravi Vabijanu, cestitom Bunjevcu i
patrioti, diki salaara i skuptinara, koji se isto toliko brine za
Varmedu koliko i za svoje njive. - Za mene kau protivnici da sam
partizan i aristokrat. Eto vidite kako ja postupam s opozicionarima i sa
seljacima. - Pa se okrete tronutome Vabijanu bunjevackim recima: -
Vabijan, ja tebe mlogo volim, tebi doputam da mi kae ti. Servus, baca,
ali brez ljubljenje! - U optem polupijanom, polualjivom i poluganutom
raspoloenju, Vabijan je samo brisao oci i mucao:
- I tebe je bunjevacko mliko odojilo. Krv nije voda!...
U tom je proao rucak. Drutvo se jo jednom nasmejalo Vabijanu,
koji se stresao od kiselog ananasa, pa ga obiberisao, jer, kae, on tako
i dinje jede. Pa panduri unesoe velik pozlacen corbaluk s vodom i
ubrusom i cae sa mlakom, nesladenom limunadom pored ovalnog, srebrnog
umivaonika. Kad Vabijan ugleda bolu s vodom, on se uasnu:
- Prisvitli, zar vode posli svega ovog? Nikad ni dovika!
- To je da prste opere, baca!
Ali baca zamoci obe uljave, rutave ake, izbrcka svu vodu, poprska
sve oko sebe i ubrisa se o stolnjak pa zagladi brke:
- E, to je vec nito!
Ali kad mu prinesoe cau, on lukavo mignu na upana:
- E, nece baca dvared. Jedared sam popio, vie ajak! - i nikako
nije hteo da promucka usta.-Ada ta ce ondak vino?
upan bre die sto, te se svi povukoe u salon, gde je vec cekala
kava s konjacima i likerima. Baca je probao sve i naposletku se zaustavio
na manastirskoj ljivovici: - Sam vindl, da 'prosti, prisvitli! -
Medutim, jezik ga je demantovao.
upan izvuce iz futrole od stakla debelu, crnu cigaru od arina i
sa irokim, crvenim prstenom, "sas trupandlom", i turi je baci u usta: -
Baca, pazi, to kota pet forinti! - Baca se tre, gotovo trezveno, izvadi
je iz usta, zagleda je prevrcuci je medu prstima i skoro prezrivo rece: -
Svata!
Kad se svi zavalie u naslonjace i zadimie, upan se okrete,
naredi da se Ciganima da jesti i piti, pa ce porodicnim tonom opet
Vabijanu:
- E, sad, baca, da nam producira ono jutro na salau!... Verujte,
gospodo, to je neto kolosalno. Ja ni u "Ronaheru" nisam cuo neto
savrenije.
Cica se neto kao snebivao, ali kad vide zaarena, zajapurena lica
svih unaokolo, cija je presicenost zahtevala jo novih potresa, on se
prvo malo prokalja, pa kad nastade tiina, zaklopi oci, zavali glavu i
poce kukurikati. Prvo kao kakav mator i promukao pevac, s citavom
izradenom melodijom, i s onim na kraju oputenim glasom kao kad gajdau
pisak ispadne iz usta. Pa onda kao mlad petao u doba svoje plodne i
budilacke moci, sa silnim naletom i brzim prekidom, i, najzad, kao kakav
sasvim mlad, nespretan orozic, koji mutira slicno gimnazisti petog
razreda, koji jo matoracki pocne kukuri... - ali nikako ne ume da zavri
ono - ku. I sve je on to pratio pokretima i mrdanjem glave i tela; cak je
i rukama lupao o bedra k'o toboe krilima. Zatim je dolo mukanje: prvo
ono bezizrazno, u vetar, kao teoci, pa ono duboko i toplo njihovih matera
- uz prvo je blenuo naivno u neizvesnu tacku na gornjem zidu, a uz drugo
obrnuo glavu u stranu, kao da priziva tele da ga oblie po celu. Pa
rzanje s kopkanjem kopita, pa groktanje s njukanjem izrivene zemlje, pa
sva razna salaarska lajanja, kevkanja, sve do kvocanja, gakanja,
kripanja derma, testerisanja i dalekog zvona iz varoi, te zavri, sav
oznojen i zadihan, enskim glasom: - Dobrojtro, komija, jeste l'
uranili, kako ste spavali, ta ste sanjali?
Celo se drutvo povaljalo od grohota. Debeli ljudi su se hvatali za
trbuhe i usijano im se lice trzalo od bolne nemoci: - Ta prestani, molim
te, prestani, ubio te Bog!... - On sam bio je iznuren, te je i njemu
drhtala ruka, i pola mu se caice prosulo dok ju je prineo ustima. upan
je prezadovoljno ponavljao svakom pojedinom: - Zar nisam rekao, zar nisam
dobro ucinio? - U drugoj sobi pucali su od smeha i Cigani i panduri, i
Tuna, uavi s novom kavom, morao je koji put akom da zaklanja
razjapljene vilice. Ali kad se njegove oci sretoe sa zamucenim i
zasenjenim pogledom baca-Vabijana, odjednom pade smeh kao ljuska s lica
obojice.
- E, prisvitli - viknu Vabijan ozbiljno - umemo mi salaari tuta,
i lajati i ljucki divaniti!
upan, shvativi to kao predznak neprijatne faze u njegovu
pijanstvu, zovne Tunu i naredi mu da nekako izvede bacu i otprati do
kola. Pred odlazak upan mu je natrpao pagove cigaretama, cigarama,
bonbonama - "za dicu"; cak mu je gurnuo u ake i jednu bocu rakije za put
i za sinove. Svi su se s njim rukovali, a upan nije mogao izbeci da ga
Vabijan ne poljubi. Kad je izaao, upan nasmejano slee ramenima:
- Bolje ovako. Paor je paor, ne zna granice. Al' je kolosalan, zar
ne?
Uz put ni Tuna ni Vabijan nisu pominjali nijednom recju ni rucak ni
veselje... Krepki starac, cim je izaao na vazduh, upregao je svu volju
da se ispravi i da sigurnije koraca. Stipan i Anica digoe ga u kola
cineci se da ne primecuju nikakve znake pijanstva na njemu. Putem se
navalio na Anicino rame i blaeno zadremao.
Ukucani su ga docekali kao to su ga i ispratili, skidali ga neno
kao da je od porcelana i ljubili ga redom u ruke.
Ima l' to novo?
Vilka otelila ensko. Baca se nasmei.
- Aip dan. - I vie ne rece ni reci, ali svi naslutie da je Bacu
kod upana postigla velika "cest".
Svukao se, umio, obukao radno odelo, obiao sala, pregledao da li
je sve u redu, pa narucio sebi za veceru kiselih paprika i krastavaca,
zatim legao i domacinski zahrkao.
* * *
Nije prolo ni nedelju dana, sunce je sve toplije i due grejalo
menjajuci zemljino lice, kad jedno popodne, dok je Vabijan nadzirao
zidanje novog obora u dnu dvorita, kao na komandu zalajae svi kerovi
pod vodstvom Kuse, koja je besomucno skakala na ogradu i kezila zube
izmedu letava. Vabijan se osvrte i ugleda iznad ograde zelene lovacke
eirice s tetrebovim perima i vrhove dvocevaka. Anica dotrca s rukama
vlanim od sapunjavice i usplahireno apnu: - Baca, neki gospodari
traidu vas!
Oteraj vake, pa nek' udu! - odgovori mirno, bez iznenadenja, ne
micuci se.
NJ , Kusa, o' pod kola!... - cula se vika i tutanj grudve s
kotrkanjem za psima, kripnue vrata, i doleti Stipan do Vabijana,
uzbuden: - Baca, doli su prisvitli gospon veipan s gospod'nom
"oblegatom"!
Vabijan se okrete, pa kad ih vide, on se ispravi i uguujuci
prijatnu nedoumicu mirno naredi: -Nek' ene otvore "salu", pociste,
postave i donesu vina, unjke, kajgane, krastavaca i smista nek' u'vate
"par" pilica na paprika! A ti, Stipane, deder moj "jankli"! - Pa ucini
dva-tri koraka u susret gostima, bez ikakve urbe. A ovi privezae
litareve svojih zecara jahacim bicevima i pridravahu ih, jer domace
vake, ispod ambareva, reahu negostoprimljivo na njih, na te, po
njihovim pojmovima, sigurno degenerisane, elegantne varolije. Dok su
ovi, aristokratski, rezervisano opustili svoje duge, svilene ui i
dacuci plazili svoje crvene jezicine, upiruci treperave, vlane, crne
njuke cas u svoje gose, cas u ovaj poluobuceni "milie", kao da su hteli
zapitati: - A ta cemo nas cetvorica medu ovima?
- Cemu da zafalim tu prisvitlu posetu na Lipoencica salau? Dobro
mi doli! - pa prui ruku i rukova se sa obadvojicom. - Izvol'te samo
ovamo da se odmorite i pri'vatite malicko. 'Procavajte, veliku gospodu
je teko ugostiti 'vako iznenada, al' za lovce ima uvik dosta na salau!
- pa se osmehnu, zastade i negledu navuce kaput koji mu je Stipan
pridravao.
- Mudro ti je ovo poslidnje, baca-Vabijane... A mi malo podosmo na
zeceve, pa kad smo vec tu naili, ja rek'o da ostavimo konje u ikari, a
mi da svrnemo do mog dobrog baca-Vabijana.
- Dobro ste uradili... A konji u ikari, velite?... A, 'ajd'mo sad
unutra - sad cu ja taki! -Stipane, jednu ric!...
Suknje zautae tamo i amo, enskadija se rastrcala. Vec je sve
bilo spremno. Manda je, u novoj "degi", vec unosila vino, a u dnu
dvorita kretale su kokoi, pitali pilici, dok dlan o dlan, a perje se
razlece i macke se unjaju oko kuhinje.
upan je, razume se, ovu posetu narocito udesio. Izbori su u
izgledu, i za opoziciju bi bio smrtonosan udar kad bi se pridobio za
vladu Vabijan Lipoencic, za cijim bi "lancima" pole sve bunjevacke
gazde, a po madarskom cenzusu fukara i ne glasa. On je njega davno uzeo
na oko. Znao je da je tvrdoglav. Ali je verovao u uspeh. No ovaj ga je
docek malo iznenadio.
Gospoda su se divila velicini i mnotvu zgrada, gospodskome
nametaju, iako su ih presa i kajasi golicali na smeh; tapkali su
Vabijana po plecima, a ovaj se samopouzdano smeio.
- Izvol'te samo malko da se pri'vatimo, p'onda cemo proci po salau
da vidite moj "gazdaag", a dotle ce biti gotova i vecera.
upanu se ucini: - ovaj matori ocevidno izbegava ozbiljan razgovor
i hoce da pokae da ga se pravi smer njihove posete i ne tice. Do davola,
ko bi pomislio da je ovaj Bunja tako prepreden!
Kad posedae i pogledae jedan drugome u oci, Vabijan je imao, tako
nekako, bezazlen pogled, koji nije doputao nikakvo podsecanje, i koji je
vezivao prisutne samo za sve ovo ovde. Kad bi dolo da oslovi upana sa
"ti", on bi to izgovorio tako prirodno, kao da je to ostalo iz zajednicke
mladosti. Najzad se upan pouzdao u vreme i u vino. Samo, baca Vabijan,
to je vie pio tog svog vina, "k'o od majke rodenog, koje ide u noge a
ne u glavu, k'o to to i Bog zapovida", postajao je sve nepristupacniji.
Kao da je taj sok sopstvene zemlje i svog sopstvenog sunca ulevao u
njegovu salaarsku krv ponosnu svest o svojoj nepokretljivosti i o svojoj
osiguranoj, seljackoj nezavisnosti. to god su mu pohvalili, on je primao
k znanju, i s osmehom, samohvalisavo jo vie dodavao.
Kad ih je on sam podigao i poveo da im pokae svoju zemlju, uzeo je
u ruke veliku, kukastu batinu i isprednjacio. Gospoda su ga gledala,
onako visoka, nepogurena, plecata, crvena vrata, kako udara batinom po
grumenju crne zemlje, kako zadovoljno zgazi pokoju maljavu gusenicu ili
ronca na putanji, i osecala su se cudno, kao da su obojica nekako
neupuceni i mnogo mladi prema njemu, cija je produljena senka padala
preko njih. Odveo ih je na uzviicu na kojoj je jo njegov otac digao
veliki hrastov krst, sav ispucao ali jo cvrst. S tog mesta im je
pokazao, ispruenom batinom, granice svoga imanja:
- Eto, pogledajte: od ikare onamo na drum, pa od druma cak onamo
do oni' kruaka, ono drvece to se vidi, i sve onamo do onog kuruza, di
pocinje salaic ige Turskoga - to je sve moje.
upan se osmehnu, proprativi Vabijanov veliki, okrugli, osvajacki
pokret:
- Auo1g s'ez1 roiuo1g!
- Tu nema nikada vode, ovaj kraj nikad led ne tuce: bunar mi je
dubok, vode u njemu i kad je sua, dosta i za marvu i za nas. Dica mi
zdrava, marva, 'vala Bogu, zdrava. 'Ajd', sad, na perad naide kadgod da
crkavaju, al' to je sitni, enska posla! - pa se okrete i s osmehom
doda: - Moe se, 'vala Bogu, ima se!
Kad se vratie, sluga svinjar, Joka Madar, hranio je svinje, a
pomagali su mu sinovi, tri "svinjska bojtara". Jedna "partija", na
stotinu prasadi i nazimcadi, tiskala se oko niskih dacanih "valova" sa
itkim mekinjama. Halapljiviji se zagnjurie srcuci i gurkajuci se
gubicama. Kad bi koje zakoracilo u korito, decko bi ga udarao po papcima
lopaticom. Vabijan viknu i prezrivo pokaza batinom na najvece mravo
nazime, nakostreenih cekinja, grdne glavurde, dugacke njuke i visokih
prednjih nogu kao u hijene: - Onog kurjaka da mi izbaci; to je, znate,
njegovo; pokvarice mi krmad. Taj ce i na jesen jo priskakivati plotove.
Gledaj ga, nanu mu lavonsku, taj bi iz cupice mog'o da pije mlika!
U starim oborima je, medutim, zadovoljno grokcuci, mirno mljeckalo
pedeset debelih bravaca. Bilo ih je vec koji su klececki jeli, dok im se
na masne gronike i podvaljke slivala uta prekrupa s belom penom
prodrljivaca.
- Ovi ce za deset dana biti zreli za Petu. Odatle odoe u
konjunicu, gde su osamnaest
radnih konja birkali buhavo seno kao da ga poitu. Cilai su bili
odeljeni; oni su, umaskirani vrecicama, drobili zob, i kad cue Vabijana,
obrtoe se, duhnue u zobnice i zablistae ocima. Vabijan ih pljesnu po
sapima i po vratu:
- "Lipicaneri", iz Gecine ergele! To nisu konji, to su vile!
Pod kravama utae slama. Dve vajcarske, s ruicastim nozdrvama i
nadulim vimenima, i est podolinskih, s velikim rogovima, koji tupo
udaraju o ogradu, s crnim njukama i manjim sisama; sve one cekaju muu.
- Ova ovdi dvaput mi otelila po dvi kravice. Ova vajcarka dade i
osamnaest litri. Al' ove "nae", istina-bog, daju manje, al' sam boji
kajmak!
Najzad udoe u drugu zgradu, s mainama: vracom, vetrenjacom,
seckalicom, s plugovima i drljacama. Mirisalo je na zejtin i na prainu.
Na tavanu dva otvora, pod svakim po hrpica penice i
kukuruza.
- Tavan je pun. Pola lanjskog ita, pola lanjskog kukuruza. - Pa
prihvativi nekoliko zrna penice, odmerivi ih, predade ih upanu u
dlan:
- Olovo!
Kukuruz samo zahiti i prosu natrag na hrpu.
Zvoni k'o ljunak!
Ej, deco, je l' gotovo? E, kad je tako, idimo da se omrsimo. Ono je
tamo "enska vlada". Tamo su svilene bube, razboj i ivina. To se mene ne
tice. To im je na "tirku" i "tafir". Ja, k'o star covik, jo samo malo
vinogradarim i pcelarim.
I upan i poslanik behu spahije. I oni su imali salaeve, ali su ih
ili davali u arendu ili su ih obradivali citavim aparatom nadzornika i
ekonoma, pa se njihova poljoprivreda svodila iskljucivo na primanje
godinjeg prihoda u novcu. Oni ipak nisu imali ni komada zemlje na kojoj
bi koracali tako gospodarski, pouzdano, kao ovaj seljak.
Paprika se kao krv crveneo od segedinske paprike. Nena pilecina,
samo belo meso i sami bataci s bubrezima i jetrama, odvajala se pri
sipanju od tankih kostiju. A u drugoj ciniji uteli su se i sijali cvrsti
valjuci, prigani u skorupu. Gosti su bili gladni, te su prionuli, a
Vabijan je neprestano divanio, punih usta, o zemlji, o zidanju novih
staja, o sinovima koje nije hteo da daje u "ckolu" da se ne bi otudili od
njega. On je smelo, kao u svojoj kuci, zabadao viljuku u nabrizganu
papriku iz sirceta, te je ova cvrcala i trcala cak do tavanice. Tek to
odahnue i uhvatie za cae (na Vabijanovoj su odmah ostali
daktiloskopski otisci masnih prstiju): - E, pa dobro mi doli; ajd' "na
bilo"! - to znaci naiskap - a Manda unese nerasecenu rumenu guvaru s
mladim ovcjim sirom i stavi je pred svekra. Vabijan, ne tumaceci svoju
domacu "etikeciju", cepa je u ake, pa, duvajuci nekoliko puta u oparene
prste, poce da je kida. Cim je raskinu, sunu para i procedi se mast iz
bele meke sredine. Svakom poloi u tanjir po dobru komadeku i pohvali
Mandu da guvaru niko ne ume tako da umesi:
- Ja taku begeniem. Nije guvara doklen tu -pa se udari po laktu -
ne prokaplje mast cim zagrizem u nju.
Gospoda su se pomalo nevoljno zgledala, ali guvara im se zaista
dopala.
Ima li ecera u njoj?
Nema - ponosio se Vabijan. - To je od mojih ovaca. Drim desetak,
samo za sir. Nema takve slanace trave ni u banatskim salaima k'o to je
na mojoj ledini i na mojoj strnjiki!
upan se, presicen, stresao: - Ovo je vrlo dobro, baca-Vabijane,
samo je suvie masno!
- Deder da ga razgalimo! Pa iveli koji ste vi meni doli da
podicite moju sirotinju! - osmehnu se Vabijan kao bajagi skromno, utre
brkove akom i udari caom o cau.
Manda unese belog, prozirnog saca, oraha, jabuka i groda, citavih
grozdova na komadu loze s licem; oni su bili jo dosta svei.
- Mi tako ocicemo drinak i kozje vime sas lozom, pa je drimo u
vodi priko cile zime da se pucevlje odri. A sace je vriko, od sami'
rani' vockica. Sve mirii na vinje.
Na kraju je dola i kava i krijumcareni, "dugokosi" banatski duvan.
Stivu lulu sa zelenom kicankom, vec napunjenu i sa eravicom ozgo, unela
je sama Manda i svojom rukom turila baci u zube. Vabijan je samo malo
izgnjavio duvan crnim, ispucalim palcem, neosetljivim kao od azbesta, pa
poloio mrku luletinu preda se na sto, zamirio i zapuckao. A, medutim i
zatim, neprestano vino, vino i vino. No, kada Manda unese i lampu s
pozdravom: Dobro vece! - upan kao da se osvesti, pogleda svoj depni
sat, pa u poslanika, koji je teko disao "od najesti".-Amiljude i
zaboravili! - Ali cica manu rukom: - Nemajte brige! Posl'o sam ja celjade
po nji'. Svi su oni vec tu. Ljudi veceraju, a konjima je data zob.
Gospoda kerovi mogu s nama. - Pa izruci sve kosti na pod. - A da vi tako
o'ma idete, toga nema, ajak!
Naposletku ce upan, snaavi se, u promenjenom tonu:
- Baca-Vabijane, ba si nas lipo docekao. Fala ti. Da Bog poivi
tebe i tvoju dicu, dabogda stekli oni jo dvista lanaca. Vidi se da si mi
ti pravi prijatelj. teta je samo to nismo tako na ciloj liniji. Zato
da i u politiki ne idemo ovako lipo zajedno? Eto, ovako utroje, pa da nas
Bog vidi! Sad ce biti izbori, pa da ti lipo glasa s nama, za gospodina.
Ti zna, ja ne zaboravljam prijatelje, a on je isti taki. Ti ima dicu,
zna kako treba jaki' prijatelja. ta si se vez'o s onim Vujevicem! On je
lud, tako on nece nikad na vladu, a ta ti vridi politika brez vlade! Jer
ono malo "porkase"? U naoj banki... nema te banke na svitu cije se kase
same ne otvaraju samo pri imenu Vabijana Lipoencica! Ajde - pa mu prui
ruku kao na vaaru - udri, pa da se izljubimo!
Vabijan je mirkao, pomodrio. To mu je bio najsrecniji trenutak u
ivotu. Laskalo mu je i mamilo ga je da pristane, a jo vie da odbije.
No, da bi trenuci srece to due trajali, on poce, mudracki i s visine,
da izvija:
Da bi Lajca Vujevic bio lud! Pametan je to covik, jo kako! On ima
dvaput toliko zemlje k'o ja. Cet'ri stotine lanaca, oj-hoj! Istina,
podaleko, ispod Stancica, nito mu je i pod vodom, al' cet'ri stotine
lanaca, oj-hoj! Nije to ludorija. P'onda, doci ce i njegovo vreme. Kad
Kout sidne na vladu.
Kout nikad, a Vujevic?... Ne kaem, ako se vrimenom ne opameti. A
zato ti ranije ne bi do'o pameti?
- E-e, gospodo slavna, ne moem ja, k'o jedan dosta glavni covik u
Varmedi, danas ovo - sutra ono. Ne minja se tako lako vira i politika. Mi
jesmo glavni prijatelji, al' drugo je prijateljstvo i, reci, drutvo, a
drugo politika. Zaoto mi ostajemo prvi prijatelji. - Pa se uteitelno
kucnu.
upan izvadi monokl izmedu zakopcanih dugmadi, pa se poce igrati
njime. Na celu mu se pojavi rumena mrlja kao liaj.
- Pa dobro, ako nece odma' da se rei, a ti razmisli o tome;
kaem ti, to ranije, to bolje po tebe; posjetuj se sa svojima, sa
sinovima - upan ce gotovo jetko.
Vabijan drmnu oholo glavom i sijajuci od zadovoljstva:
Ne sjetujem se ja ni s kime i ni o ceme. Ni moj pokojni Baca nije
nikad nikog pit'o, pa je lipo ivio, stek'o i ocuv'o. Al' ja cu, to se
kae, razmiljati - ne kaem...
Necu ja tebi da solim pamet, Vabijane, utubi, ni da te silim, samo
ti opet kaem: ovake prijatelje valja nigovati - i tihim, pretecim glasom
dodade -razmisli, ima dicu, ko zna ta im moe zatribati, ko zna?...
Vabijan se skoro naduto isprsi:
- Prisvitli, ko ima ovdikara - pa se udari s desne strane po
grudima, po "lajpiku" - taj ce naci pomoci u svitu. ta vali Vujevicu i
Ferbaku? Ni nji'va dica ni slue cara. Sve se moe kad se ima, a ja,
'vala Bogu, imam za sebe i za dicu dosta. Vala Bogu, imam za prijatelje
taku jaku, glavnu gospodu kao to ste vas dvojica-azamalu gospodu? Ih,
sas ovim se kaldrmie put do nji'va srca, sas ovim! - pa se besno poce
opet lupati po desnim rebrima.
- Vabijane, to nisam ocekiv'o od tebe! - strogo progovori upan i
die srdito oci na njega.
Vabijan se digao da natoci cae i ucinio se upanu strano velik i
bezobrazno trijumfalan. Smiljao je rec da ga ujede, ali u tom cutanju,
prekidanom samo brbljavim klokotanjem uskog vrata na boci, odjednom
zakukureka petao. upan skupi lice u pakostan osmeh:
- Deder, Vabijane, odgovori mu. Ko zna bolje? Ali Vabijan mirno
odbi, sedajuci i kucajuci se:
- Tu moji pivci dosta glasno kukuricu. U varoi ja mogu i njakati,
al' ovdi divanimo k'o ljudi. 'Ajd' u zdravlju, pa ne zabavite, ne kaem
ja, razmiljacu ja!... 'Ajd' u nae prijateljstvo!... O, maj', ded' da
poaljem celjade po Cigane!
No, gosti poskakae, i sad tek primetie da ovo vino zaista hladi
glavu, ali u noge sipa vreli pesak. Vabijan ih je zaustavljao, dao je
doneti jo dve boce vina, sipao im u cae i pred kolima i u kolima kad je
kocija vec zategao, ispratio ih je do kapije i vikao za njima:
- U zdravlju, gospodo prisvitla, pa ne zabavite nicem, i do
videnja, opet ovako, lipo prijateljski!...
Vratio se ponovo u "salu", zavalio se u istu stolicu, ispruio
noge, isturio ruke sa stisnutim pesnicama, udario njima o sto i neobicno,
raskalano viknu Mandu:
- Deder, sinko, donesi didi jo jednu flau vina, pije mi se na
ovo!
U kuci se svi ubezeknue, ali, prikradajuci se i motreci kako deda
zadovoljno kilji u cau, oni
se saaptae, i sloie se u tom da je Dida opet postigao "niku
veliku cest".
[1921]

You might also like