Edward Said

O orijentalizmu ponovno
Problemi kojih se elim prihvatiti izdanak su opih pitanja kojima sam se bavio u Orijentalizmu. Najvanija su od njih: reprezentacija (prikazivanje) drugih kultura, drutava, povijesti; odnos moi i znanja; uloga intelektualca; metodoloka pitanja u vezi s odnosima razliitih vrsta tekstova, odnosom teksta i konteksta, teksta i povijesti. Na poetku moram razjasniti nekoliko stvari. Prvo, rabim rije orijentalizam manje s obzirom na svoju knjigu, a vie s obzirom na probleme kojih se tie moja knjiga; bavit u se intelektualnim i politikim teritorijem koji pokrivaju i Orijentalizam (sama knjiga) i moji kasniji radovi. Drugo, ne bih volio da se ovo smatra mojim pokuajem da odgovorim mojim kritiarima. Orijentalizam je izazvao mnoge komentare, veim dijelom pozitivne i instruktivne; prilian je dio tih komentara bio neprijateljski nastrojen, a u nekim sluajevima ak i pogrdan. No, injenica je i da nisam promozgao i razumio sve to je napisano ili reeno. Umjesto toga, prihvaam se onih pitanja koje su moji kritiari postavili a koja mi se ine korisnima u fokusiranju rasprave. Druga su me se zapaanja, kao ono o mojem iskljuenju njemakog orijentalizma, a da mi nitko nije naveo razlog zato bi morao biti ukljuen, iskreno govorei, dojmila kao povrna, pa zbog toga nema ni smisla odgovarati na njih. Slino bi, tvrdnja, koju su neki iznijeli, da sam ahistorian i nekonzistentan, pobudila vie zanimanja da su vrline konzistentnosti, ma to bilo miljeno tim terminom, bile podvrgnute strogoj analizi; a to se moje ahistorinosti tie, to je isto tako optuba koja tee zvui nego to se da dokazati. Kao ogranak misaonosti i ekspertize, orijentalizam, naravno, ukljuuje nekoliko aspekata koji se preklapaju: prvo, promjenjiv povijesni i kulturni odnos Europe i Azije, odnos s povijeu starom etiri tisue godina; drugo, znanstvenu disciplinu na Zapadu kojom se, s poetkom devetnaestoga stoljea, ovjek specijalizira za prouavanje raznih orijentalnih kultura i tradicija; i tree, ideoloke pretpostavke, slike i fantazije o podruju svijeta koji se zove Orijent. Zajedniki nazivnik tih triju aspekata orijentalizma linija je koja razdvaja Okcident od Orijenta, i tako je, tvrdio sam, ona manje prirodna injenica, a vie injenica koju su stvorili ljudi, to sam ja nazvao imaginativnom geografijom. To, ipak, ne znai da je razdjelnica izmeu Orijenta i Okcidenta nepromjenjiva, ili da je jednostavno fikcionalna. To e rei - emfatiki - da su, kao i svi aspekti onoga to Vico naziva svjetskim nacijama, Orijent i Okcident injenice koje su stvorila ljudska bia, i kao takve ih treba prouavati kao integralne sastavnice drutvenoga, a ne boanskoga ili prirodnoga, svijeta. A budui da drutveni svijet ukljuuje osobu ili subjekt koji prouava kao i objekt ili podruje koje se prouava, imperativ je da ih oboje ukljuimo u svako razmatranje orijentalizma. Sasvim je oito, nema orijentalizma bez, s jedne strane, orijentalista, i s druge, orijentalaca. To je, zapravo, injenica osnovna za svaku teoriju interpretacije, ili hermeneutiku. Ipak, znatna je nevoljkost da se raspravlja o problemima orijentalizma u sklopu politikih ili etikih ili ak epistemolokih konteksta koji mu odgovaraju. To vrijedi i za knjievne kritiare po struci koji su pisali o mojoj knjizi kao da ona govori o samim orijentalistima. Budui da mi se ini bjelodano nemoguim odbaciti istinu o politikome podrijetlu orijentalizma i njegovoj trajnoj politikoj akutalnosti, obvezni smo na intelektualnome i na politikome tlu istraivati otpor politici orijentalizma, otpor koji je simptomatian upravo za ono to se porie. Ako se prvi niz pitanja bavi problemima orijentalizma koji su ponovno razmotreni sa stajalita lokalnih pitanja poput onoga tko pie o Orijentu ili ga prouava, u kojem institucionalnom ili diskurzivnom okruenju, za koju publiku, i s ime zavrava na umu, drugi niz pitanja nas vodi u iri krug tema. To su pitanja koje inicijalno postavlja

metodologija. Znatno ih zaotravaju pitanja poput onih kako proizvodnja znanja ponajbolje slui komunalnom, zajednikome cilju koji je oprean sektakome cilju; kako se moe znanje koje nije dominacijsko i prisilno proizvesti u okruenju koje je duboko ispisano politikom, razmatranjima, stajalitima i strategijama moi. U tim ponovnim metodolokim i moralnim razmatranjima orijentalizma, posve u svjesno aludirati na slina pitanja koja postavljaju iskustvo feminizma ili enskih studija, crnakih ili etnikih studija, socijalistikih i antiimperijalistikih studija, koja svi uzimaju kao svoje polazite neko nereprezentiranih ili pogreno reprezentiranih ljudskih skupina da progovore u svoje ime, da sami sebe reprezentiraju (predstave) u podrujima koja su definirana, politiki i intelektualno, kao podruja koja ih normalno iskljuuju, uzurpirajui njihovu oznaiteljsku i reprezentacijsku ulogu, nadilazei njihovu povijesnu zbilju. Ukratko, orijentalizam, kad se ponovno razmotri u sklopu te ire i slobodarske optike, namee nita manje nego stvaranje objekata za novu vrstu znanja. Vratit u se lokalnim problemima koje sam prvo spomenuo. Pogled unatrag ne samo da potie u autorima osjeaj aljenja zbog onoga to su trebali uiniti ali nisu; on isto tako prua iru perspektivu da razumiju ono to su uinili. to se mene tie, meni je da ostvarim to ire razumijevanje pomogao gotovo svatko tko je pisao o mojoj knjizi, i tko ju je vidio - i u zlu i u dobru - kao dio trenutanih rasprava, nadmeuih interpretacija i aktualnih konflikata u arapsko-islamskome svijetu, onako kako taj svijet meudjeluje sa Sjedinjenim Dravama i Europom. Kad je o mojem prilino ogranienom sluaju rije, svijest o tome da sam orijentalac see u moju mladost u kolonijalnoj Palestini i kolonijalnome Egiptu, premda je poriv da se oduprem njezinim prateim udarcima pothranjivao kontekst neovisnosti nakon Drugoga svjetskoga rata kad su arapski nacionalizam, naserizam, rat iz 1967, uspon palestinskoga nacionalnoga pokreta, rat iz 1973, libanonski graanski rat, iranska revolucija i njezine strane posljedice, stvorili taj izvanredan niz uspona i padova koji nije zavrio punim razumijevanjem niti nam dopustio puno razumijevanje njegova znatnoga revolucionarnog utjecaja. Teko je pokuati razumjeti podruje svijeta koje se svojim naelnim osobinama nadaje kao dio svijeta u stalnom strujanju; teko je razumjeti i to da nitko tko ga pokuava razumjeti, inom iste volje ili suverenim razumijevanjem, ne stoji na nekoj arhimedovskoj toki izvan toga strujanja. To jest, sam je razlog za razumijevanje Orijenta openito, a arapskoga svijeta posebice, prvo, taj to on svladava ovjeka, odmah zahtijeva ovjekovu panju, bilo zbog ekonomskih, politikih, kulturnih ili vjerskih razloga, i drugo, taj to se on opire neutralnoj, nepristranoj ili vrstoj definiciji. Slini su problemi oigledni u interpretaciji knjievnih tekstova. Svako doba, primjerice, reinterpretira Shakespearea, ne zato to se Shakespeare mijenja, nego zato to, unato postojanju mnogih i pouzdanih izdanja Shakespearea, ne postoji takav fiksiran i netrivijalan objekt kao Shakespeare neovisan o svojim urednicima, glumcima koji su glumili njegove uloge, prevodiocima koji su ga prenijeli na druge jezike, o stotinama milijuna italaca koji su ga itali ili gledali izvedbe njegovih drama od kraja esnaestoga stoljea naovamo. S druge strane, odve je rei da Shakespeare zapravo uope ne postoji neovisno i da se posve rekonstituira svaki put kad ga netko ita, glumi ili o njemu pie. Zapravo, Shakespeare vodi institucionalan ili kulturan ivot koji, meu ostalim, jami njegovu vanost kao velikoga pjesnika, njegovo autorstvo nad trideset drama bez premca, njegovu izvanrednu kanonsku mo na Zapadu. Ono to elim istaknuti je rudimentarno: ak se i za tako razmjerno inertan objekt kao to je knjievni tekst openito smatra da neto svojega identiteta nasljeuje od svojega povijesnoga trenutka u kojem meudjeluje s panjama, prosudbama, znanjima i performansama svojih itatelja. Ali ta je povlastica rijetko doputena Orijentu, Arapima i islamu, koji se odvojeno ili zajedno, prema miljenju glavnostrujake akademski misli, smatraju ogranienima na fiksirani status objekta jednom zauvijek zaleenoga u vremenu pogledom zapadnih promatraa. Daleko od toga da bude obrana ili Arapa ili islama - ime mnogi moju knjigu smatraju moje je stajalite da oni nikad i nisu postojali osim kao zajednice interpretacije, i da je,

poput samoga Orijenta, svaka oznaka predstavljala interese, zahtjeve, projekte, ambicije i retoriku koji ne samo da su bili silovito nesuglasni nego su bili ak u situaciji otvorenoga rata. Tako su zasiene znaenjima, tako predodreene povijeu, vjerom i politikom etikete poput Arapin ili musliman kao potpodjele Orijenta, da ih danas nitko vie ne moe rabiti a da ne obrati odreenu panju na impresivna polemika posredovanja koja uokviruju objekte koje, ako oni uope postoje, te etikete oznauju. Jedna strana dodaje jo takvih zapaanja, druga ih vie rutinski porie. Tko god pokua dati naslutiti da nita, ak i jednostavna opisna etiketa, nije onkraj ili izvan sfere interpretacije, gotovo je siguran da e nai protivnika koji govori da su znanost i uenost zacrtane da nadiu hirove interpretacije i da je objektivna istina, zapravo, dostiiva. Ta je tvrdnja i vie nego blago politina kad se rabi protiv orijentalaca koji su osporavali autoritet i objektivnost orijentalizma koji je bio intimno povezan s velikim brojem europskih naseobina na Orijentu. U biti su ono to sam ja rekao u Orijentalizmu ve prije mene rekli A. L Tibawi, Abdullah Laroui, Anwar Abdel Malek, Talal Asad, S. H. Alatas, Frantz Fanon i Aim Csaire, Sardar K. M. Pannikar i Romila Thapar, a svi su oni preivjeli pustoenja imperijalizma i kolonijalizma, i svi su oni, izazivajui autoritet, podrijetlo i institucije znanosti koja ih je predstavljala Europi, takoer razumijevali sebe kao neto vie od onoga to je ta znanost rekla o njima. Izazov orijentalizmu i kolonijalnome dobu kojega je tako organski dio, bio je izazov nijemosti koja je nametnuta Orijentu kao objektu. U onoj mjeri u kojoj je on bio znanost o inkorporaciji i ukljuenju s pomou koje je Orijent konstituiran i zatim prezentiran Europi, orijentalizam je bio znanstveni pokret iji je analog u svijetu politike bila europska kolonijalna akumulacija na Orijentu i europsko osvajanje Orijenta. Orijent, stoga, nije bio Europin sugovornik, nego njezino tiho Drugo. Ugrubo, otprilike od kraja osamnaestoga stoljea, kad je Europa iznova otkrivala Orijent, njegova je povijest bila paradigma drevnosti i izvornosti, to su uloge koje su privlaile europsko zanimanje prepoznavanjem i priznanjem, ali od kojih se Europa udaljila kad je njezin industrijski, ekonomski i kulturni razvoj ostavio Orijent daleko iza sebe. Orijentalna povijest je Hegelu, Marxu, poslije Burkhardtu, Nietzscheu, Spengleru i drugim vanim filozofima povijesti - bila korisna u prikazu te regije velike starosti i onoga to treba ostaviti iza sebe. Povjesniari knjievnosti su nadalje zapisali u svim vrstama estetskih spisa i figurativnih prikaza da je putanja pozapadnjaenja, kakvu nalazimo u Keatsa i Hlderlina, uobiajeno vidjela Orijent kao neto to preputa svoju povijesnu nadmo i vanost svjetskome duhu to se kree zapadno od Azije a prema Europi. Kao prvobitnost, kao stoljetni prototip Europe, kao plodna no iz koje se europska racionalnost razvila, Orijentova je aktualnost neumoljivo uzmaknula u vrstu paradigmatske fosilizacije. Izvori europske antropologije i etnografije rezultat su te radikalne razlike i, koliko ja znam, antropologija se, kao disciplina, jo nije pozabavila tim inherentnim politikim ogranienjem svoje pretpostavljene nepristrane univerzalnosti. To je jedan od razloga zato je knjiga Johannesa Fabiana, Vrijeme i drugi: kako antropologija stvara svoj objekt, jedinstvena i vana. Usporeen, primjerice, sa standardnim disciplinarnim racionalizacijama i samoslaveim kliejima o hermeneutikim krugovima koje je ponudio Clifford Geertz, Fabianov ozbiljan napor da preusmjeri pozornost antropologa ponovno na diskrepancije u vremenu, moi i razvoju izmeu etnografa i njegova/njezina stvorena objekta to je vie znaajan. U svakom sluaju, ono to je veim dijelom ostalo izvan discipline orijentalizma upravo je povijest koja se opirala njegovim ideolokim i politikim posezanjima. Ta potisnuta ili rezistentna povijest sad se vratila u razliitim kritikama orijentalizma i napadima na nj, kao znanost o imperijalizmu. Razilaenja meu mnogim kritikama orijentalizma kao ideologije i prakse ipak su vrlo velika. Neki napadaju orijentalizam kao uvod u tvrdnje o vrlinama ove ili one domorodake kulture: to su nativisti. Drugi kritiziraju orijentalizam kao obranu od napada ovoga ili onoga politikoga uvjerenja: to su nacionalisti. Trei pak kritiziraju

orijentalizam da krivotvori narav islama: to su, grosso modo, vjernici. Neu presuivati o tim tvrdnjama, osim to u rei da sam izbjegao zauzeti stajalite o takvim stvarima kao to je istinski, pravi ili autentini islamski ili arapski svijet. No, kao i svi dananji kritiari orijentalizma, i ja mislim da su dvije stvari osobito vane - jedna, metodoloki oprez koji tvori orijentalizam manje pozitivnom a vie kritikom disciplinom i tako je podvrgava intenzivnom ispitivanju, i druga, odlunost da se ne dopusti da segregacija i ogranienje Orijenta teku bez izazova. Upravo me nain na koji ja razumijem to drugo doveo do toga da posve odbijam oznake kao to su Orijent i Okcident. Ovisno o tome kako su gradili svoje uloge kao orijentalisti, kritiari kritiara orijentalizma su ili pojaali afirmaciju pozitivne snage u diskursu orijentalizma ili su, ipak rjee, ukljuili kritiare orijentalizma u pravu intelektualnu razmjenu. Razlozi tog raskola su oiti sami po sebi: neki su povezani s moi i starou, kao i institucionalnom ili cehovskom defenzivnou; drugi su povezani s vjerskim ili ideolokim uvjerenjima. Svi su politiki - a to prije ba i nije bilo svakome lako priznati. Ako mogu upotrijebiti svoj primjer, kad se neki moji kritiari sloe s glavnim premisama moje tvrdnje, oni su i dalje skloni utei se velianjima postignua, kako ju je Maxime Rodinson nazvala, la science orientaliste. To sebino gledite posudilo je sebe napadima na navodni lisenkoizam1 to vreba u polemikama muslimana ili Arapa koji prosvjeduju protiv zapadnoga orijentalizma. Ta neumjesna osuda izreena je unato injenici da su svi noviji kritiari orijentalizma vrlo izriiti kad se rabe takve zapadne teorije kao to su marksizam ili strukturalizam u pokuaju da se nadvladaju zlonamjerne distinkcije izmeu Istoka i Zapada, izmeu arapske i zapadne istine, i slino. Osjetljivi na besramne napade na uzvienu i neko neranjivu znanost, mnogi su se potvreni strunjaci koji se bave Arapima i islamom odrekli svake politike, dok su snano napadali ideoloki osmiljen protunapad. Navest u samo nekoliko tipinijih kleveta protiv mene da biste mogli vidjeti da orijentalizam proiruje svoje tvrdnje iz devetnaestoga stoljea kako bi se bavio nerazmjernim nizom sluajnosti u dvadesetome stoljeu. Sve one potjeu iz nerazumne situacije uma devetnaestoga stoljea u kojoj orijentalac odgovara na sveane izjave orijentalizma. Jer za neogranieni antiintelektualizam, neoptereen kritikom samosvijeu, nitko nije posve pridobio krajnje povjerenje Bernarda Lewisa. Njegovi takorei isto politiki pothvati zahtijevaju vie vremena da se spomenu nego to su vrijedni. U nizu lanaka i u jednoj posebice slaboj knjizi Muslimansko otkrie Europe - Lewis je marljivo odgovorio na moje tvrdnje, ustrajavajui na tome da je zapadna potraga za znanjem o drugim drutvima jedinstvena, da je motivirana istom znatieljom i da muslimani, naprotiv, nisu ni kadri ni zainteresirani stei znanje o Europi, kao da je znanje o Europi jedino prihvatljivo mjerilo za istinsko znanje. Lewisove tvrdnje prezentirane su kao tvrdnje proizile iskljuivo iz politike nepristranosti toga znanstvenika, pa je on tako postao irom priznat autoritet za antiislamske, antiarapske, cionistike i hladnoratovske kriarske ratove, koji su svi potpisani fanatinou lakiranom urbanou koja ima vrlo malo zajednikoga sa znanou i uenou koje Lewis, kako kae, podupire. Ne tako licemjerni, ali ne i manje kritini, mlai su ideolozi i orijentalisti poput Daniela Pipesa. Njegove tvrdnje u obliku u kojem ih je iznio u svojoj knjizi Bojom stazom: islam i politika mo, djeluju kao da ne slue znanju, nego agresivnoj i intervencijskoj dravi Sjedinjenim Dravama - ije interese Pipes pomae odrediti. Pipes govori o dezorijentiranosti islama, njegovu osjeaju manje vrijednosti, njegovoj defenzivnosti, kao da je islam jedna jednostavna stvar, i kao da je kvaliteta njegova ili odsutnoga ili impresionistikoga dokaza drugorazrednoga znaenja. Njegova knjiga dokazuje jedinstvenu ilavost orijentalizma, njegovu izoliranost od intelektualnih dometa posvuda drugdje u toj kulturi, i njegovu pretpotopnu bahatost kad iznosi svoje postavke i tvrdnje s malo obzira prema logici ili dokazivanju. Sumnjam da bi ijedan strunjak igdje na svijetu danas govorio o judaizmu ili kranstvu takvom kombinacijom sile i slobode koju sebi Pipes doputa kad govori o islamu. ovjek bi isto tako pomislio da e knjiga o islamskome preporodu aludirati na stilski usporedne i povezane vjerske pobune u,

primjerice, Libanonu, Izraelu i Sjedinjenim Dravama. A nevjerojatno je i da bi itko igdje, piui o grai za koju su, njegovim rijeima, glasine, rekla-kazala i druge magliaste izjave jedini dokaz, u istom odlomku alkemijski pretvorio glasine i rekla-kazala u injenice, na ije se mnotvo on oslanja kako bi reducirao vanost svake pojedinano. To je arobnjatvo posve nedostojno ak i visokog orijentalizma, i premda Pipes odaje priznanje imperijalistikome orijentalizmu, on niti vlada njegovom izvornom uenou niti njegovim pretvaranjem da je nepristran. Pipesu je islam prevrtljiv i opasan posao, politiki pokret koji se ubacuje na Zapad i remeti ga, budei pobunu i fanatizam posvuda. Sr Pipesove knjige nije samo u njezinu vrlo sebinom osjeaju vlastite politike vanosti za Reaganovu Ameriku, u kojoj se terorizam i komunizam mijeaju u medijskoj slici muslimanskih topnika, fanatika i pobunjenika, nego ona iznosi tezu da su sami muslimani najgori izvor za prikaz vlastite povijesti. Stranice knjige Bojom stazom naikane su referencijama na islamsku nesposobnost samoprikaza, samorazumijevanja, samosvijesti, a hvale se svjedoci poput V. S. Naipaula koji su toliko korisniji i mudriji za razumijevanje islama. Tu imamo, naravno, najpoznatiju temu orijentalizma - oni se ne mogu sami predstaviti, zato ih moraju predstaviti, prikazati drugi, koji znaju vie o islamu nego to islam zna o sebi. esto je sluaj da te drugi poznaju na drugaiji nain nego to ti zna sebe, i prema tome moe doi do vrlo vrijednih uvida. Ali posve je druga stvar ako se proglasi nepromjenjivim zakonom da oni izvana ipso facto imaju bolji osjeaj za tebe kao onoga iznutra nego to to ima ti. Zapazite da se ne govori o razmjeni islamskih gledita i gledita onih izvana: nema dijaloga, nema rasprave, nema meusobnoga priznavanja. No to je paualna tvrdnja o kvaliteti, koju zapadni kreator politike, ili njegov vjerni sluga, posjeduje ve samim time to je zapadnjak, bijel i nemusliman. A to, smatram, nije ni znanost, ni znanje, ni razumijevanje: to je iskaz moi i zahtjev za apsolutnim autoritetom. Rezultat je to rasizma, i postalo je razmjerno prihvatljivo publici unaprijed pripremljenoj da slua njegove muiave istine. Pipes se obraa velikoj klijenteli za koju islam nije kultura nego neugoda, i govori u ime te klijentele; veina Pipesovih italaca e, u svojem umu, povezati ono to on govori o islamu s drugim neugodnostima iz 1960-ih i 1970-ih godina - crncima, enama, postkolonijalnim dravama Treega svijeta koje su poremetile ravnoteu na raun Sjedinjenih Drava u institucijama poput UNESCO-a i Ujedinjenih nacija, ime su potaknule ukor senatora Moynihana i gospoe Kirkpatrick. Uz to, Pipes - i redovi orijentalista istomiljenika i strunjaka koje predstavlja kao njihov zajedniki nazivnik - zastupa programatsko neznanje. Daleko od toga da pokua razumjeti muslimane u kontekstu imperijalizma i pobune zlostavljanoga, ali iznutra vrlo raznolikoga, segmenta ljudskoga roda, daleko od toga da se okoristi impresivnim novim radovima o islamu u razliitim povijestima i drutvima, daleko od toga da obrati pozornost na neogranien napredak kritike teorije, u drutvenim znanostima, u humanistikim istraivanjima i u filozofiji interpretacije, daleko od toga da se barem malo potrudi da se upozna s golemom imaginativnom literaturom islamskoga svijeta, Pipes se tvrdokorno i eksplicitno svrstava meu kolonijalne orijentaliste poput Snoucka Hurgronjeja i meu besramno prokolonijalne odmetnike poput V. S. Naipaula. Govorim o Pipesu samo zato to mi je posluio da iznesem neka miljenja o velikoj usaenosti orijentalizma u politiku, to se rutinski nijee i potiskuje nekom vrstom tvrdnje njegova glavnoga porte-parolea, Bernarda Lewisa, koji je imao drskosti odijeliti orijentalizam od njegova dvjestogodinjega partnerstva s europskim orijentalizmom i povezati ga, umjesto toga, s modernom klasinom filologijom i prouavanjem drevne grke i rimske kulture. Vrijedno je spomenuti da to vee okruenje obuhvaa i dva druga elementa, naime, odnedavnu vanost palestinskoga pokreta i iskazani otpor Arapa u Sjedinjenim Dravama i drugdje prema nainu na koji ih se javno predoava. Palestinsko pitanje i njegovo vjerno sueljavanje s cionizmom, s jedne strane, i ceh orijentalizma, njegova profesionalna kastinska svijest kao o korporaciji strunjaka koji

tite svoj teren i svoje vjerodajnice od izvanjskoga ispitivanja, s druge strane, zajedno su odgovorni za velik dio neprijateljstva prema mojoj kritici orijentalizma. Ironija je tu vie. Razmotrimo sluaj jednog orijentalista koji je javno napao moju knjigu, a u privatnom mi je pismu napisao da je to uinio ne zato to se ne slae s knjigom - naprotiv, misli da je ono to sam rekao ispravno - nego zato to mora braniti ast svoje struke! Ili, uzmimo na primjer vezu - o kojoj su eksplicitno govorila dvojica autora koje citiram u Orijentalizmu, Renan i Proust - islamofobije i antisemitizma. ovjek bi oekivao da e mnogi znanstvenici i kritiari zapaziti tu povezanost, to da je neprijateljstvo prema islamu na modernome kranskom Zapadu povijesno ilo ruku pod ruku s antisemitizmom, da je poteklo iz istoga izvora, da je njime pothranjivano, i da e kritika ortodoksija, dogmi i disciplinarnih postupaka orijentalizma pridonijeti poveanju naega razumijevanja kulturnih mehanizama antisemitizma. No, to nikada nisu povezali kritiari koji su u kritici orijentalizma vidjeli svoju priliku da brane cionizam, podupru Izrael i napadnu palestinski nacionalizam. Razlog za to potvruje povijest orijentalizma, jer su, kao to je izraelski komentator Dani Rubenstein zapazio, izraelsku okupaciju Zapadne obale i Gaze, unitenje palestinskoga drutva i podrani cionistiki napad na palestinski nacionalizam vodili i ljudstvom popunjavali orijentalisti. Dok su u prolosti europski kranski orijentalisti opskrbljivali europsku kulturu razlozima za koloniziranje i tlaenje islama, kao i za preziranje idova, sada idovski nacionalni pokret stvara kadar kolonijalnih funkcionara ije su ideoloke teze o islamskome ili arapskom umu ugraene u administraciju koja upravlja palestinskim Arapima, tlaenom manjinom u bjelakoeuropskoj demokraciji kakva je Izrael. Rubenstein s neto tuge primjeuje da je Odsjek za islamske studije na Hebrejskome sveuilitu proizveo sve i jednoga kolonijalnoga slubenika i strunjaka za Arape koji djeluje na okupiranome teritoriju. Druga je ironija koju treba spomenuti s tim u vezi: ba kao to neki cionisti smatraju svojom dunou braniti orijentalizam od njegovih kritiara, ima i kominih napora nekih arapskih nacionalista da orijentalistiku kontroverziju vide kao imperijalistiku urotu da se povea amerika kontrola nad arapskim svijetom. Prema tome neuvjerljivome scenariju, kritiari orijentalizma uope nisu antiimperijalisti, nego tajni agenti imperijalizma. Logian zakljuak koji iz toga slijedi jest da najbolji nain da se napadne imperijalizam nije izrei neto kritiki o njemu. Tu moram istaknuti da priznajem da smo napustili zbilju i zali u svijet neloginosti i zbrke. U pozadini veine rasprava o orijentalizmu stoji uznemirujua spoznaja da je odnos kultura i neujednaen i nepopravljivo sekularan. To nas dovodi do onoga na to sam neki as aludirao, o nedavnim arapskim i islamskim naporima, veinom dobronamjernima, ali katkad motiviranima nepopularnim reimima, koji, privlaei pozornost na nesolidnost zapadnih medija u prikazima Arapa i islama, otklanjaju preispitivanje napada na svoju vlast. Paralelne se stvari dogaaju i u UNESCO-u, u kojem je kontroverzija koja okruuje svijet informacijskoga poretka - i prijedloge raznih vlada Treega svijeta i socijalistikih vlada - da se on reformira, poprimila dimenzije glavnog meunarodnog pitanja. Mnogi od tih sporova dokazuju, prvo, injenicu da je proizvodnja znanja, ili informacija, medijskih slika neravnomjerno rasporeena: njezina su glavna sredita smjetena na podruju koje se, s obiju strana razdjelnice, polemiki naziva metropolitanskim Zapadom. Drugo, ta je nesretna spoznaja, slabijih strana i kultura, osnaila njihovo shvaanje injenice da, premda unutar njega ima mnogo potpodjela, postoji samo jedan sekularan i povijesni svijet, i da ni nativizam, ni boanska intervencija, ni regionalizam, ni ideoloke dimne zavjese ne mogu skriti drutva, kulture i narode jedne od drugih, posebice ne od onih koji imaju snagu i volju prodirati meu druge zbog politikih i ekonomskih ciljeva. Ali, tree, mnoge su od tih nepovlatenih postkolonijalnih drava i mnogi njihovi lojalni intelektualci, prema mojemu miljenju, izvukli pogrean zakljuak, koji glasi da ovjek mora ili pokuati nametnuti svoju vlast nad proizvodnjom znanja na samom izvoritu, ili, na svjetskom medijskom tritu, pokuati popraviti, ojaati, poboljati slike koje su trenutano u optjecaju a da ne uini nita da promijeni politiko stanje iz kojega su one potekle i koje ih podupire.

Mane tih pristupa su oite: ne treba napadati stvari poput rasipanja neizmjernih koliina petro-dolara za kratkotrajne prevare javne propagande, ili za poveanu represiju, naruavanje ljudskih prava, pravi pravcati gangsterizam koji se dogaa u mnogim dravama Treega svijeta, a sve to se provodi u ime nacionalne sigurnosti i povremeno u ime borbe protiv neoimperijalizma. Ja elim govoriti o mnogo veem pitanju: to treba uiniti i kako moemo govoriti o intelektualnom radu koji nije tek puka reakcija ili negacija. Jedno je od naslijea orijentalizma, i zapravo jedan od njegovih epistemolokih temelja, njegov historizam, to jest, stajalite koje su iznijeli Vico, Hegel, Marx, Ranke, Dilthey i drugi, da ako ovjeanstvo ima povijest, onda su je stvorili mukarci i ene te se moe shvatiti povijesno, u odreenim epohama ili trenucima, kao neto to ima sloeno ali koherentno jedinstvo. to se tie orijentalizma posebice, a europskoga znanja o drugim drutvima openito, historizam je znaio da jedna ljudska povijest koja povezuje ovjeanstvo ili je kulminirala u Europi ili na Zapadu, ili je prouavana iz povoljne pozicije Europe ili Zapada. Ono to Europa nije promatrala ni dokumentirala bilo je dakle izgubljeno dok to, mnogo kasnije, nisu mogle inkorporirati nove znanosti antropologije, politike ekonomije i lingvistike. Upravo iz toga kasnoga oporavka, kako ga Eric Wolf zove, naroda bez povijesti mogao se poduzeti sljedei disciplinarni korak: osnivanje znanosti o svjetskoj povijesti, iji glavni praktiari ukljuuju Braudela, Wallersteina, Perryja Andersona i samoga Wolfa. No, usporedno s velikom sposobnou da se bavi - kako to kae Ernst Bloch nesinkroniziranim iskustvima europskoga Drugoga, teklo je i prilino uniformno izbjegavanje veze europskog imperijalizma i tih razliito konstruiranih i artikuliranih znanja. No, nikad nije dolo do epistemoloke kritike povezanosti razvoja historizma, s jedne strane, koji se proirio i razvio dovoljno da ukljui antitetina stajalita kao to su ideologija zapadnog imperijalizma i kritika imperijalizma, i, s druge, aktualne prakse imperijalizma kojom se odravaju akumulacija teritorija i populacije, nadzor nad ekonomijama te inkorporacija i homogenizacija povijesti. Ako to imamo na umu, zapazit emo, primjerice, da je u metodolokim postavkama i praksi svjetske povijesti - koja je ideoloki antiimperijalistika - vrlo malo ili nimalo pozornosti posveeno onim kulturnim praksama, poput orijentalizma ili etnografije, povezanima s imperijalizmom, koje su genealoki gledano oinska figura same svjetske povijesti. Naglasak je u svjetskoj povijesti kao disciplini bio na ekonomskoj i politikoj praksi, definiranoj procesima pisanja svjetske povijesti, kao u odreenom smislu odvojenima i razliitima od znanja o njoj koja svjetska povijest proizvodi, pa i njime nedirnutima. Zanimljiv je rezultat da su teorije akumulacije na svjetskoj ljestvici, to kapitalistikoga svjetskoga sustava to raznih loza apsolutizma: (a) ovisne o istome perceptivnome i historistikome promatrau koji je bio orijentalist ili kolonijalni putnik prije tri narataja; (b) one ovise i o homogenizirajuoj i inkorporirajuoj shemi svjetske povijesti koja je asimilirala nesinkrone dogaaje, povijesti, kulture i narode; i (c) one blokiraju ili prijee latentnu epistemoloku kritiku institucionalnih, kulturnih i disciplinarnih sredstava povezujui inkorporativnu praksu svjetske povijesti s polovinim znanjima poput orijentalizma, s jedne strane, i, s druge, s kontinuiranom zapadnom hegemonijom neeuropskoga, perifernoga svijeta. Uas u navesti primjere za taj rastapajui i decentralizirajui proces. O tom se procesu mora rei da on po svojoj namjeri nije ni isto metodoloki ni isto reakcijski. Ne reagirate, primjerice, na tiranijski spoj kolonijalne moi i znanstvenog orijentalizma jednostavno tako to ete predloiti savez nativistikih sentimenata potkrijepljen odreenom raznolikou nativne ideologije da se s njima bori. To je, na primjer, zamka u koju su mnogi aktivisti iz Treega svijeta i antiimperijalistiki aktivisti upali podupirui iransku i palestinsku borbu pa se nali u situaciji ili da nemaju to rei o opainama Homeinijeva reima ili da pribjegnu, u palestinskom sluaju, istroenim kliejima o revolucionarnosti i odbijanju naoruane borbe nakon libanonskoga debakla. A isto tako to ne moe biti jednostavno stvar recikliranja stare marksistike retorike ili retorike svjetske povijesti, ije je sumnjivo ispunjenje tek puka ponovna uspostava intelektualne i

teoretske premoi starih, ali sada irelevantnih i genealoki manjkavih, pojmovnih modela. Ne: moramo, kako vjerujem, razmiljati i politiki i teoretski, locirajui glavne probleme na tlo koje je frankfurtska kola identificirala kao prevlast i podjelu rada. Moramo se isto tako suoiti s problemom odsutnosti teoretske, utopijske i liberterske dimenzije u toj analizi. Ne moemo nastaviti dalje ako ne rasprimo i ne prerazmjestimo grau historizma na radikalno razliite pristupe znanju, a to ne moemo uiniti dok nismo svjesni da se nikakvi novi projekti znanja ne mogu konstituirati osim ako se ne opiru prevlasti i profesionaliziranome partikularizmu historistikih sustava te reduktivnih, pragmatinih ili funkcionalistikih teorija. Ti su ciljevi lake ostvarivi nego to to zvui. Jer je ponovno razmatranje orijentalizma bilo blisko povezano s mnogim drugim aktivnostima na koje sam se ve pozivao, a koje je sada imperativ podrobnije artikulirati. Tako, sada moemo vidjeti da je orijentalizam praksa iste vrste kao i muka rodna dominacija, ili patrijarhat, u metropolitanskim drutvima: Orijent se rutinski prikazivao enstvenim, njegova bogatstva plodnima, njegovi su glavni simboli senzualna ena, harem i despotski - ali udnovato privlaan vladar. tovie, orijentalci su, poput kuanica, bili osueni na utnju i neogranienu obogaujuu produkciju. Veina je toga materijala manifestno povezana s konfiguracijama spolne, rasne i politike asimetrije to podcrtava glavnu struju moderne zapadne kulture, kako su je rasvijetlili svi zasebno, feministkinje, kritiari iz okrilja crnakih studija i antiimperijalistiki aktivisti. itati, primjerice, sjajnu nedavnu studiju Sandre Gilbert o romanu Ona Ridera Haggarda znai uoiti blisku podudarnost potisnute viktorijanske spolnosti kod kue, njezinih fantazija u inozemstvu i napetoga stiska imperijalistike ideologije koji je drao u vlasti muku imaginaciju devetnaestoga stoljea. Slino, djelo poput Manihejske estetike Abdula Jana Mohammeda istrauje usporedne ali nepopustljivo odvojene umjetnike svjetove bjelake i crnake proze o istome mjestu, Africi, sugerirajui da ak i u imaginacijskoj knjievnosti djeluje kruti ideoloki sustav ispod slobodnije povrine. Ili se pak u studiji poput one Petera Grana, Islamski korijeni kapitalizma, koja je napisana iz antiimperijalistike i antiorijentalistike, minuciozno istraene i skrupulozno konkretne povijesne vizure, moe osjetiti koliki golem nevidljiv teren ljudskoga napora i ljudske ingenioznosti poiva ispod zamrznute orijentalistike povrine to je prije bila obuhvaena diskursom islamske ili orijentalne ekonomske povijesti. Ima jo mnogo drugih primjera analize i teorijskih projekata to su poduzeti kao ishod poriva slinih onima koji su potaknuli antiorijentalistiku kritiku. Svi su oni intervencijski po svojoj prirodi, to jest, oni se samosvjesno smjetaju u ranjive povezne zglobove tekuih disciplinarnih diskursa u kojima se svaki od njih postavlja kao nita manje nego nov objekt znanja, nova praksa humanistike aktivnosti, nov teoretski model koji remeti ili, barem, radikalno mijenja prevladavajue paradigmatske norme. Moglo bi se ovdje nabrajati takve razliite napore kao to je to istraivanje Linde Nochlin orijentalistike ideologije devetnaestoga stoljea u sklopu glavnih umjetniko-povijesnih konteksta; ili neizmjerno restrukturiranje Hanne Batatu tla politikoga ponaanja moderne arapske drave; ili dosljedno preispitivanje Raymonda Williamsa strukture osjeaja, zajednica znanja, novih ili alternativnih kultura, obrazaca geografske misli (kao u njegovoj iznimnoj knjizi Selo i grad); ili prikaz Talala Asada antropolokog samoosvajanja u djelu mnogih vodeih teoretiara, i njegov vlastiti rad na tom podruju; ili nova formulacija Erica Hobsbawma invencije tradicije ili izumljenih praksi koje su prouavali povjesniari kao presudno kazalo i povjesniarskoga umijea i, jo vanije, invencije novih nacija to se raaju; ili djela koja su nastala kao ponovno ispitivanje japanske, indijske ili kineske kulture iz pera znanstvenika kao to su to Masao Miyoshi, Eqbal Ahmad, Tariq Ali, A. Sivanandan, Romila Thapar, skupina oko Ranajita Guhe (Subaltern Studies), Gayatri Spivak, i iz pera mlaih znanstvenika poput Homija Bhabhe i Parthe Mittera; ili pak svjea imaginativna promiljanja arapskih knjievnih kritiara - skupina Fusoul i Mawakif, Eliasa Khourija, Kamala Abuda Deeba, Mohammada Bannisa i drugih - koji nastoje redefinirati i ojaati materijalizirane klasine strukture arapske knjievne tradicije, i, dodajmo usporedno tomu, imaginativna djela Juana Goytisola i Salmana Rushdieja, ija

je proza i kritika samosvjesno napisana nasuprot kulturnim stereotipima i reprezentacijama koje prevladavaju na tom podruju. Valja ovdje spomenuti i pionirske napore asopisa Bulletin of Concerned Asian Scholars i injenicu da su nedavno dvaput, u svojim predsjednikim obraanjima, ameriki sinolog (Benjamin Schwartz) i indolog (Ainslee Embree) ozbiljno razmiljali o tome to kritika orijentalizma znai za njihove discipline, a to je javna praksa koju jo odbijaju strunjaci za Srednji istok. I tu je dugogodinje djelovanje Noama Chomskoga na podruju politike i povijesti, kao primjer neovisnoga radikalizma i beskompromisne estine kojoj danas nema premca; ili na podruju knjievne teorije, tu je snana teoretska artikulacija drutvenoga, u najirem i najdubljem smislu, narativnoga modela koju je iznio Frederic Jameson; zatim iskustveno otkrivene definicije Richarda Ohmanna kanonske povlastice i institucije samoga kanona u njegovim nedavnim radovima; pa revizijska emersonovska perspektiva Richarda Poirera formulirana u kritici suvremenih tehnolokih, imaginativnih i kulturnih ideologija; i decentralizirajui, redistribucijski razmjeri intenziteta i nagona koje prouava Leo Bersani. U zakljuku u pokuati sve to povezati u zajedniki trud koji bi mogao biti izvor informacija za vei pothvat iji je kritika orijentalizma samo dio. Prvo, zapazili smo pluralnost publike i grupacija; ni jedno od djela i ni jedan od autora koje sam naveo ne tvrde da rade u ime Jedne publike koja je jedina vana, ili u ime jedne nadole, prevladavajue Istine, istine povezane sa zapadnim (ili to se toga tie istonim) razumom, zapadnom objektivnou, znanou. Naprotiv, ovdje zapaamo pluralnost terena, mnogostrukih iskustava i razliitih grupacija, od kojih svaka ima svoj priznati (kao suprotan zanijekanomu) interes, svoje politike elje, disciplinarne ciljeve. Svi ti napori djeluju u sklopu, kako bismo to mogli nazvati, decentrirane svijesti, koja nije zato to je decentrirana manje refleksivna i kritika, a ni zbog toga to je veim dijelom netotalizirajua, a u nekim sluajevima i antitotalizirajua i antisistematska. Ishod je da oni, umjesto da trae zajedniko jedinstvo pozivajui se na centar suverenog autoriteta, metodoloke konzistencije, kanoninosti i znanosti, nude mogunost zajednikoga zbornoga mjesta. Ti su napori, dakle, razine aktivnosti i prakse, prije negoli jedna topografija kojom upravlja geografska i povijesna vizija to se da locirati u poznatome sreditu metropolitanske moi. Drugo, te su aktivnosti i prakse svjesno sekularne, marginalne i opozicijske u odnosu na glavnostrujake, openito autoritarne sustave protiv kojih one sada agitiraju. Tree, ti su napori politiki i praktiki koliko to mogu - premda ne nuno i uspjean - kraj dominantnih, prisilnih sustava znanja. Ne mislim da je previe rei da je politiko znaenje analize, kako se ona provodi na tim podrujima, uniformno i programatski libertersko zahvaljujui injenici da ona, za razliku od orijentalizma, nije zasnovana na finalnosti i zakljunosti antikvarnoga ili kuratorskoga znanja, nego na istraivaki otvorenoj analizi, premda se moe uiniti da su analize te vrste - esto teke i zakuaste - na kraju paradoksalno kvijetistike. Moramo zapamtiti lekciju Adornove negativne dijalektike te smatrati analizu u najpotpunijem smislu kao uz dlaku, dekonstrukcijsku, utopijsku. No, preostaje jedan problem koji progoni sav intenzivan, samouvjeren i lokalni intelektualni rad, problem podjele rada, koji je nuna posljedica te materijalizacije i komodifikacije, to ih je u prvom redu najsnanije analizirao Georg Lukcs. Taj je problem, osjetljivo i mudro, postavila Myra Jehlen u okviru enskih studija, to jest mogu li, identificirajui i radei u sklopu antidominantne kritike, podreene (subaltern) skupine - ene, crnci, i tako dalje - rijeiti dilemu autonomnih podruja iskustva i znanja to nastaju kao posljedica. Moe se pokrenuti dvostruka vrsta posesivnoga ekskluzivizma: osjeaj da je netko iskljuujui insajder na temelju iskustva (samo ene mogu pisati za ene i o enama, i samo je literatura koja dobro pie o enama ili orijentalcima dobra literatura), i drugo, da je netko iskljuujui insajder na temelju metode (samo marksisti, antiorijentalisti, feministi mogu pisati o ekonomiji, orijentalizmu, enskoj knjievnosti). I tu smo se sada zatekli na pragu fragmentacije i specijalizacije, koje nameu vlastite parohijalne dominacije i konfuznu defenzivnost, ili smo na rubu neke velike sinteze koja

bi prema, primjerice, mojem vjerovanju mogla vrlo lako izbrisati i dobitke i opozicijsku svijest to su ih osigurala ta protuznanja. Mnoge se mogunosti same nameu; zavrit u jednostavno tako da ih navedem. Potreba za veim nadilaenjem granica, za veim intervencionizmom u interdisciplinarnoj aktivnosti, za usredotoenom svijeu o situaciji politikoj, metodolokoj, drutvenoj, povijesnoj - u kojoj se provode intelektualni i kulturni rad. Jasna politika i metodoloka odanost razotkrivanju sustava dominacije koji, budui da su kolektivno odravani, moraju, da prisvojim i transformiram neke od Gramscijevih izraza, biti kolektivno osvojeni, zajednikom opsadom, manevarskim i pozicijskim ratom. I na kraju, mnogo izotreniji osjeaj za ulogu intelektualca i u definiranju konteksta i u njegovu mijenjanju, jer bez toga bi, kako vjerujem, kritika orijentalizma jednostavno bila prolazna razbibriga. Race and Class, Vol. XXVII, No. 2, 1985.