Draen Vlahov

M. B. Raana 2/b Pazin

PRILOG DISKUSIJI O ISTARSKOM RAZVODU

UDK 091(497.5-3 Istra)12/15+930.22(497.5-3 Istra)

Izvorni znanstveni rad

U ovom prilogu autor pobija tvrdnje Milka Kosa i Josipa Bratulia da je sauvanu kopiju hrvatskoglagoljske isprave Istarskoga razvoda, pronaenu u Momjanu u Istri 1880., napisala nepoznata osoba na temelju nesauvane kopije biljenika Levca Kriania.Nakon analize rukopisa obaju sauvanih glagoljskih primjerka Istarskoga razvoda Momjanskoga i Kranskoga pisanih glagoljskim kurzivnim pismom, koji se uvaju u Dravnom arhivu u Rijeci, odnosno u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu, zakljuuje da je oba sauvana primjerka predmetne isprave pisala ista osoba, tj. Levac Kriani, i da je nedatirana Momjanska kopija nastala prije Kranske, vjerojatno 30-ih godina 16. stoljea. Kljune rijei: Istarski razvod, Kranski primjerak, Momjanski primjerak, Levac Kriani, Anonimus

Uvod Hrvatskoglagoljska isprava o razgranienju posjeda pojedinih istarskih opinakomuna, odnosno njihovih feudalnih gospodara (goriko-pazinskoga kneza Albrehta, oglejskoga patrijarha Raimunda i mletakih vlasti u Istri), poznata pod nazivom Istarski razvod (dalje IR), izvorno je datirana 5. svibnja 1325., a pisana je, kako u njoj stoji, trima jezicima (latinskim, njemakim i hrvatskim) u tri originala, koja su pisali tri odabrana notara: pop Mikula, kapelan g(ospo)dina kneza i vse go(spo)de deelske i plovan Gole Gorice, oit oblau s(ve)te rimske crkve i c(esarove) s(lobode) i kneza pazinskog nodar,1 koji je pisao glagoljicom na hrvatskom jeziku, gospodin Pernart iz Gorice, ki bie pisar zikom nemkim2 i gospodin Ivan iz Krmina, ki bee pisar zikom latinskim.3 Sva tri primjerka smatrani su originalima. Nijedan od originala nije sauvan, ve su sauvana dva prijepisa kurzivnom glagoljicom na hrvatskom, tri prijepisa na latinskom4 i nekoliko prijepisa na talijanskom
1 2

Momjanski primjerak (dalje MP) f. 30v. Isto. 3 Isto. 4 Vidi: Ljubi, ime: Razvod istarski u latinskom i talijanskom jeziku, Starine 6/1874.

jeziku.5 Prema miljenju strunjaka latinski i talijanski prijepisi nastali su na temelju prijevoda hrvatsko-glagoljskih primjeraka. IR jedan je od izvora istarske povijesti, o kojem je dosada dosta pisano. Dosadanji rezultati povijesnoga prikaza IR, iznijeti u vie opirnih radova, kreu se od totalnoga odbacivanja IR kao falsifikata do isticanja njegove velike vrijednosti kao nezaobilaznoga izvora za istarsku srednjevjekovnu povijest. Dok su ga talijanski povjesniari u pravilu odbacivali kao falsifikat,6 premda su se u svojim radovima ponekad njime sluili, a to miljenje je donekle prihvatio i slovenski povjesniar Milko Kos,7 kod hrvatskih povjesniara i slavista danas uglavnom prevladava miljenje da je IR skup razliitih isprava o razgranienjima, nastalih od druge polovice 13. do pred kraj 14. stoljea, koje je netko (vjerojatno sam pop Mikula iz Gologorice) poslije povezao u jedinstvenu cjelinu, a potomnji prepisivai djelomino izmijenili dodajui ili oduzimajui joj pojedine nebitne dijelove8. Sauvani hrvatskoglagoljski primjerci IR Danas su poznata dva hrvatskoglagoljska primjerka IR: Kranski (dalje KP) i Momjanski (dalje MP), oba pisana kurzivnom glagoljicom. Prvoga je godine 1546. prepisao, kako u njemu stoji, pop Levac Kriani, kanonik minski i tinanski, oit oblau a(posto)lsku i c(esarove) s(lobode) nodar iz edne kopie aotentike pokoinoga g(ospo)d(i)na pre kova Kriania,9 a pronaao ga je u Kranu 1850. Giuseppe de Susanni i poslao posredstvom nekoga, nama nepoznatoga, svog poznanika Ljudevitu Gaju u Zagreb. Danas se uva u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu pod signaturom R 3677. Nalazi se u jednom svesku od 35 listova, veliine 22 x 32 cm. Ve od starine uvezan je u kartonske korice. S unutranje strane korice nalazi se potpis Gajeva sina Velimira V. Gaj / 1873. Tekst razvoda nalazi se ispisan na listovima 1r do 34r, dok su listovi 34v i 35rv neispisani. Sauvana je izvorna glagoljska folijacija, uz koju je netko poslije dopisao i folijaciju arapskim brojevima. Ista ruka, uz izvorne glagoljske brojane veliine pisala je i arapske te na margini dopisala imena mjesta latinicom na talijanskom jeziku. Na kraju isprave nalaze se notarske ovjere popa Mikule iz Gologorice, popa Jakova Kriania iz Barbana i Levca Kriania, kanonika minjskoga i tinjanskoga. Drugi primjerak (MP) pronaao je 1880. godine grof Stefano Rota u Momjanu i predao ga Pokrajinskom istarskom saboru u Poreu. Danas se uva u Dravnom arhivu u Rijeci pod signaturom M 82. Uz hrvatski glagoljski tekst u svesku se nalazi i latiniki prijepis na talijanskom jeziku. Svezak je ukorien u polukou. Ima 53 lista veliine 21 x
5 6

Isto. De Franceschi, Carlo: LIstria nnn Note storiche, Pore 1879: Isti, Studio critico sull' istrumento della pretesa remubazione di confine del 5 maggio del 1325 indizione VIII tra il patriarca di Aquileia Raimondo della Torre colmezzo del suo Marchies dIstriaGuglielmo di Cividale, il Conte Alberto di Gorizia ed Istria, ed I Veneziani,Archeografo triestino, XV/1885; Camillo De FRANCESCHI, I castelli della Val d'Arsia, AMSI 1415/18981899. 7 Kos, Milko: Studija o Istarskom razvodu, Rad JAZU 240/1931. 8 Bratuli, Josip: Istarski razvod, studija i tekst, akavski sabor, Pula, 1978; Branko FUI: Terra incongnita, Kranska sadanjost, Zagreb,1997. 9 KP, f. 34r.

30,7 cm. Na listovima 1r do 31v nalazi se glagoljski tekst isprave. Iza glagoljskog prijepisa nalaze se jo 22 lista numerirana brojevima od 2 do 25, na kojima se nalazi talijanski prijevod. Nedostaju listovi 1, 14 i 15. List 1 bio je neispisan jer poetak talijanskoga prijevoda poinje na listu 2. Glagoljski tekst pisao je pop Levac Kriani, kanonik minski, ap(osto)lsku i c(esa)rsku oblastj nodar is protokola bivega g(ospo)d(i)na kova Kriania plovana minskega.10 Talijanski prijevod uinio je 1548. godine Ivan Snebal, notar i kanonik buzetski. Notarski znakovi popa Mikule iz Gologorice, popa Jakova Kriania iz Barbana i popa Levca Kriania, kanonika minjskoga, nalaze se na kraju glagoljskoga teksta na f. 30v i 31rv. Isti notarski znakovi nalaze se i na kraju talijanskoga prijevoda, s tim da se nakon notarskoga znaka Levca Kriania nalazi notarski znak Ivana Snebala, prevoditelja i pisca talijanskoga teksta. KP, kao prvopronaeni, poznatiji je od MP. On je do danas nekoliko puta objavljen i o njemu je napisano vie studija i rasprava. Dosad su ga objavili: Ante Starevi: Razvod istrijanski od god. 1325. (latinicom), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. II/2, Zagreb, 1852., str. 227275; Ivan Kukuljevi u Listine hrvatske I. (glagoljicom), Zagreb, 1863.; uro urmin u Hrvatski spomenici, sv. 1. (irilicom), Zagreb, 1898.; Luka Kirac u Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946. (rije je o Starevievu prijepisu isprave); Josip Bratuli: Istarski razvod, studija i tekst, Pula, 1978.; Josip Bratuli: Istarski razvod, s preslikom glagoljskoga teksta, Pula, 1989. Za razliku od KP, MP glagoljskoga rukopisa dosad nije objavljen. Carlo de Franceschi u Arheografo triestino (XV/1885., str. 81118) objavio je samo njegov talijanski prijevod. Tko je prepisiva MP glagoljskoga rukopisa? Svi koji su dosad pisali o KP slau se da ga je prepisao Levac Kriani. Meutim to nije sluaj s MP, premda se uvidom u oba glagoljska prijepisa lako moe doi do zakljuka da obje kopije potjeu od Levca Kriania. Meutim Milko Kos i Josip Bratuli zakljuili su da MP nije pisao pop Levac Kriani. Obojica naime dre da je Levac Kriani prepisao samo KP, dok je MP ispisala neka nepoznata osoba nazovimo je Anonimus koja se samo posluila nekim drugim, nepoznatim Levevim predlokom. Radi boljega uvida u argumente koje za to navode, donosim skraene dijelove njihova teksta: Milko Kos u radu Studija o Istarskom razvodu, objavljenom 1931., zapisao je: Na osnovi prijepisa Levca Kriania sastavljen je hrvatski prijepis glagoljicom, koji je 1880 g. naao conte Stefano Rota u svom domaem arhivu u gradu Momjanu u Istri (istaknuo autor) i predao ga istarskom zemaljskom odboru, gdje se u Zemaljskom arhivu u Poreu nalazi po svoj prilici jo i danas. O ovom nalasku novog hrvatskog teksta IR javio je
10

MP f. 31r

Carlo de Franceschi ondanjemu kuratu u Cerovlama kod Pazina Jakovu Voliu.11 O tome hrvatskom tekstu doznali su i Kukuljevi12 i Ljubi, dobili ga od istarskog zemaljskog odbora na pregled i prijepis, ali ga nisu, koliko mi je poznato, nikada upotrebili,13 da bi odmah nakon toga dodao: sauvani su i italijanski prijevodi IR ... Najstariji poznati datiran je 9 oktobra 1548 g. Nainio ga je po prijepisu Levca Kriania (istaknuo autor) na molbu upravitelja grada Momjana, koparskog plemia Alojzija de Elia, buzetski kanonik i javni notar Ivan (Zuane) Snebal14 Josip Bratuli istie da je izdava Snebalova talijanskoga teksta Carlo de Franceschi mislio da hrvatskoglagoljski prijepis (MP, napomena D. Vlahov) potjee takoer od Levca Kriania (samo nije poznavao hrvatski jezik, bar ne dovoljno, a daleko je bio od toga da bi mogao itati glagoljicu, a sasvim mu je stran posao bio razlikovati karakteristike dvaju prijepisa, s istim temeljnim osobinama kurzivnoga pisma; moda je netko drugi, Ljubi ili Kukuljevi, takoer mislio da je taj prijepis potekao od Levca Kriania i doveo C. de Franceschija u zabludu 15 Istu misao istie jo neposrednije kada kae: neki nama nepoznati prepisiva prepisao (je) M(omjamski), ali sa prijepisa koji je uinio Levac Kriani.16 Bratuli dalje tvrdi da je Levac Kriani vjerojatno bio u nekom uem srodstvu s popom Jakovom Krianiem ... moda je ... Levac sin Jakova Kriania te je njegove prijepise Istarskoga razvoda, jedamput iz kopie aotentike, a drugi put is protokola prepisivao i tako zaraujui za ivot ... Iz njegova prijepisa netko je zatim, za gospodara Momjanskoga grada, sainio prijepis glagoljskim slovima,17 ... nema ovjere notara koji je prepisao M(omjanski).18 Na temelju iznijetoga dade se zakljuiti da je Kos smatrao: 1. da je MP sastavljen na osnovi prijepisa Levca Kriania 2. da sam nije vidio izvornik 3. da je do gornjega zakljuka mogao doi samo na temelju neijega miljenja, ukoliko nije rije o velikom previdu 4. da su MP imali na uvid ime Ljubi i Ivan Kukuljevi, ali ga nisu, koliko je poznato, nikada upotrebili.

Jakov Voli tada je slubovao u Zareju kod Pazina. Ivana Kukuljevia o novopronaenom MP IR obavjestio je pop Jakov Voli. O tome nam svjedoi Kukuljievo pismo Voliu od 25. travnja 1880., u kojem pored ostalog pie: Ljubazni Prijatelju! Vaa viest o naau novoga prepisa Razvoda istrijanskoga veoma me je obradovala, te sam odmah pisao g. De Franceku u Poreje, neka nastoji kod Giunte, da isti prijepis dobijem za kratko vrieme, da ga mogu sa mojimi dvimi izdanji sravniti, i ako je mogue priobeni tekst ispraviti. Moete li Vi u tom poslu togod u prilog raditi, to Vas time molim da ne tedite trud Va stari prijatelj Ivan Kukuljevi. Pismo je u cijelosti objavio A. Kalac, Neka pisma Voliu, Hrvatska kola 1916., Ljubljana, 1916., str. 150. 13 Kos, Milko: Studija o Istarskom razvodu, Rad JAZU, knj. 240, Zagreb, 1931., str. 109. 14 Isto., str 111. 15 Bratuli, Josip: Istarski razvod studija i tekst, akavski sabor, Pula, 1978., str. 71. 16 Isto, str. 82. 17 Isto. 18 Isto.
12

11

Na temelju toga namee mi se zakljuak da se Kosu potkrala grjeka, osobito jer na drugom mjestu, neposredno iza prijanje tvrdnje, iznosi sasvim suprotno miljenje navodei da je talijanski prijevod IR nainjen po prijepisu Levca Kriania. Budui da se taj talijanski prijevod nalazi u istom svesku zajedno s glagoljskim tekstom, normalno je pretpostaviti da je preveden upravo iz tog glagoljskog primjerka, pa tvrdnju Milka Kosa: Nainio ga je po prijepisu Levca Kriania ..., buzetski kanonik i javni notar Ivan (Zuane) Snebal, moemo jedino tako shvatiti, to zapravo znai odustajanje od ranije izreene tvrdnje. Za razliku od Kosa, koji svoju tvrdnju nije ni pokuao objasniti, Bratuli je usporeujui prijepise uoio posebne karakteristike dvaju prijepisa, s istim temeljnim osobinama kurzivnoga pisma. Tvrdi da je Kranski prijepis (K) potekao od ruke Levca Kriania: pisan lijepim, krupnim i ispisanim rukopisom. Taj prijepis pokazuje vjetog notara, kome je notarski posao svakodnevno zanimanje.19 U Momjanskom prijepisu (M) isti je tip slova, samo to je pismo otrije, a slova su ire poloena.20 Bratuli dalje tvrdi da nema ovjere notara koji je prepisao M, a M se neto razlikuje od K, koji je prepisan iz edne kopie aotentike, dok je M prepisan is protokola biveg gospodina Jakova Kriania,21 pa zakljuuje: oba prijepisa daju nam izvjesnu osnovu za rekonstrukciju izgubljenog prvog prijepisa Jakova Kriania koji je ovaj napravio 1502.,22 i na temelju nekoliko redaka na poetku MP i u notarskoj ovjeri popa Mikule, koje se pismo razlikuje od pisma ostaloga dijela isprave, koje kao da hoe imitirati oblike fakture (to je pisala ista ruka koja je pisala cijeli spis, prijepis), te se moe pretpostaviti da je takvo pismo moglo biti i u protokolu popa Jakova Kriania.23 Ako i prihvatimo Bratulievu tvrdnju da se rukopisi MP i KP meusobno bitno razlikuju, trebalo bi ipak odgovoriti na temelju ega je zakljuio da je KP a ne MP pisao Levac Kriani? Zar bi se trebalo tako zakljuiti samo na temelju injenice to je KP prvi pronaen i daleko poznatiji? Ili se iz injenice to je pismo MP otrije, a slova ire poloena moe tako zakljuivati? Ne bi li se moda iz injenice da je KP pisan lijepim, krupnim i ispisanim rukopisom koji pokazuje vjetog notara trebalo zakljuiti da su oba primjerka pisana u razliito vrijeme i da je MP pisao neto mlai, pa prema tomu i manje iskusni Levac? Ovdje se namee i pitanje o pokuaju imitacije pisma iz protokola Jakova Kriania koji se pojavljuje u MP. Ako je MP pisao Anonimus na temelju nesauvanoga predloka Levca Kriania, onda je on mogao imitirati samo Levca a ne Jakova Kriania, iji rukopis nije poznavao! Da bih mogao i sam dati odgovor na gore postavljena pitanja, paljivo sam pregledao i usporedio oba rukopisa i doao do rezultata koje donosim u tablici:

19 20

Isto, str. 109. Isto, str. 110. 21 Isto, str. 82. 22 Isto. 23 Isto, str. 110.

Nain pisanja slova u MP i KP previe je slian da bi se potvrdila pretpostavka kako je rije o dvama razliitim rukopisima. Manje razlike koje se mogu uoiti mogu se objasniti razliitim vremenom pisanja ili kao normalne pojave kada je rije o rukopisu koji uvijek pokazuje izvjesne razlike, bez obzira koliko god se zapisiva trudio da pie to je mogue ujednaenije i ljepe. Moda se o veoj razlici moe govoriti jedino kod pisanja poetnoga, inicijalnog slova V.

Poetak Momjanskoga primjerka Istarskoga razvoda

Poetak Kranskoga primjerka Istarskoga razvoda

Glavne razlike koje sam uoio odnose se na sljedee: 1. u MP slovo erv ( ) nalazimo u slovnom i brojanom obliku, dok ga u KP nalazimo samo kao brojanu vrijednost;24 2. u KP nalazimo tzv. latinsko e ( ) ali samo jednom u rijei Elihar ( ) dok ga u MP ne nalazimo;25

3. u KP nalazimo poluglas pisan u obliku latinskog malog slova i, dok ga u MP ne nalazimo.26 U prilog pouzdanoj tvrdnji da oba sauvana primjerka IR potjeu od razliitih osoba ne govori ni sljedea tablica, u kojoj donosim paralelni prikaz uobiajenih ligatura:

24

I u enciklopedijskim izdanjima u sklopu bibliografske jedinice glagoljica kod tabelarnih prikaza glagoljskih slova u stupcu Istarski razvod (koji daje pregled slova iz KP) ne nalazimo upisano slovo erv ( ), iako ga nalazimo u brojanoj vrijednosti 30, dok slovo dzelo ( ), koje takoer nalazimo samo u brojanoj vrijednosti osam, u istoj tablici postoji. 25 Svi dosadanji prepisivai KP IR izostavili su taj znak prenosei spomenutu rije kao Lihar 26 Ante Starevi, Ivan Kukuljevi i uro urmin u svojim prijepisima izostavili su taj znak. Josip Bratuli pravilno ga je uoio i prenio kao malo podebljano latinsko slovo i, ali bez toke. Potvrdu da je tu zaista rije o poluglasu nalazim u ispravi (oporuci) koju je 1534. (dakle neto prije nastanka KP) zapisao Matija Ravnohod, a uva se meu aktima Novigradske kancelarije u Dravnom arhivu u Pazinu, gdje sam je pronaao i objavio u Vjesniku istarskog arhiva, sv. 6-7, Pazin, 1997.

10

11

Iz gornjega prikaza mogue je uoiti da se ni u jednom ni u drugom primjerku ne potuju uobiajene ligature. U obama tekstovima spaja se sve to se spojiti moglo jednim potezom pera. Kod toga su slinosti tolike da nam ne doputaju pouzdanu tvrdnju da je rije o dvama razliitim rukopisima. Takvo neuobiajeno spajanje najrazliitijih slova zahtijevalo je od zapisivaa da radi boljega razumjevanja napisanoga nastoji dosljedno oblikovati svaku rije. Ni tu nisam mogao uoiti razliku izmeu primjeraka. Neosporna je Bratulieva tvrdnja da postoje brojne razlike izmeu KP i MP , a koje se uglavnom odnose na pisanje pojedinih rijei. Evidentirao sam oko 1060 razlika. One se preteno odnose na pisanje rijei: biebee, behubihu, penipene, storeno stvoreno, storeno bestoreno b, termenitermini i sl. Meutim oba oblika nalazimo u jednom i drugom primjerku, tako da ni na osnovi toga ne moemo donositi neke pouzdane zakljuke. Tu su i razlike kao na pr.: svetagusvetago, dogidugi, koje se mogu objasniti kao pogrjeno pisanje ili itanje, odnosno razlike prenesene iz razliitih predloaka. Meu razlikama nalazimo i one poput: s(ve)tagosvetago ili g(ospo)de gospode. Zatim razlike u pisanju ezikomzikom, u pisanju pojedinih imena i sl. Ima i onih gdje je rije o jednostavnim grjekama kod prijepisa, kao npr.: nebkeganemkega. Osobito su brojne razlike kod pisanja ili izostavljanja veznika a, i, e, da, te ili kod redoslijeda rijei u reenici, meutim teko je i na temelju toga tvrditi da su oba primjerka pisale dvije razliite ruke i da je rije o dvama razliitim rukopisima. Posebno se ne moe tvrditi da je KP pisao Levac Kriani, a MP Anonimus, jer nemamo na temelju ega utvrditi kakav je bio rukopis Levca Kriania. Ako je zaista rije o dvama razliitim rukopisima, onda bi se na temelju onoga to nam je poznato moglo tvrditi i obrnuto. Predmetne isprave mogu nam pak samo sugerirati da je rije o prijepisima iz razliitih predloaka i razlici u vremenu njihova nastanka, ali to se lako moe utvrditi i

12

samom formalnom usporedbom predmetnih rukopisa, jer je MP prepisan is protokola, a KP iz edne kopie aotentike popa Jakova Kriania. Stoji i Bratulieva tvrdnja da je KP pisan lijepim, krupnim i ispisanim rukopisom koji pokazuje vjetog notara, meutim ni rukopis MP nije nita loiji. On moda samo pokazuje da ga je pisao mlai notar, koji zbog neiskustva pie sporije i paljivije. Osobito se to moe kazati za poetak isprave, medutim to je prepisiva dalje odmicao, njegovo je pismo postajalo sve slobodnije. Na poetku na listovima, neto manjim od onih na kojima je pisan KP, pie 25, 26 pa i 27 redaka, da bi pred kraj smanjio broj redaka na 2124. Da je negovo pismo na poetku paljivije i manje slobodno, govori i injenica da mu je za prijepis istoga teksta trebalo oko 150 redaka manje, nego za prijepis KP, meutim ni to ne moe potvrditi miljenje da ga je pisala druga ruka. Skloniji sam prihvatiti miljenje da ga je pisao mladi i neiskusniji Levac, utoliko prije to se iz predmetnih kopija vidi da je MP pisao pop Levac Kriani, kanonik minski, a KP pop Levac Kriani, kanonik minski i tinanski (dakle kada je napredovao u slubi!). Iz toga se moe zakljuiti da je MP stariji od KP, pa nam i to moe posluiti u traenju odgovora na pitanje o brojnim razlikama i u vie ili manje slobodnom, otrijem ili razvedenijem nainu pisanja. Prihvatljiva je i Bratulieva tvrdnja da je Levac Kriani vjerojatno bio u nekom uem srodstvu s popom Jakovom Krianiem, kao i mogunost da je Levac sin Jakova.27 U oba sluaja mogue je pretpostaviti da je on bio njegov nasljednik koji je doao u posjed rukopisne ostavtine Jakova Kriania, dakle i njegova protokola, u kojem je bio prepisan IR, te da je iz njega nainio prijepis za gospodare Momjana. Takoer je logino pretpostaviti da su momjanski gospodari od njega zatraili prijepis koji e imati pravnu valjanost te da se nisu mogli zadovoljiti neovjerenim prijepisom nekoga Anonimusa, jer im je jedino ovjereni dokument mogao posluiti kao valjani dokaz granica njihova posjeda, utoliko prije to su poslije, za praktine potrebe, zatraili prijepis i talijanski prijevod hrvatskoglagoljskoga prijepisa od Ivana Snebala, ovlatenoga notara i kanonika buzetskoga, to je on uinio i ovjerio 9. listopada 1548. godine. Kada su nastali predmetni rukopisi? Nai rukopisi pruaju nam tek djelomian odgovor na postavljeno pitanje, a nalazimo ga u Levevim ovjerama MP i KP IR: 1. Leveva ovjera MP: S. N. I pop Levac Kriani, kanonik minski, ap(osto)lsku i c(esa)rsku oblastu28 nodar, vie pisani introment is protokola bivega g(ospo)d(i)na kova Kriania, plovana minskega, oita oblastiu vie pisa(noga) nodara, verno, isto, pravo, od besedi do besedi, ni priloe ni pomankaui ili odloei ka v nem naidoh, ispisah i kola27 28

Bratuli, Josip: n. dj., str. 82. Kod transliteracije teksta ovjera prenosio sam slovo za slovo i red za red. Slovo ju pisao sam kao u, odnosno u, jat kao , odnosno , ta kada dolazi u znaenju '' kao . Radi lakega itanja stavio sam interpunkcijske znakove toke i zareza, bez obzira nalaze li se u izvorniku. Kod imena i prezimena te naziva mjesta pisao sam velika poetna slova.

13

cionah. Na svedoanstvo potovani g(ospo)d(i)n pre Vicenco Brnkovi, tada plovan tinanski oit nodar i g(ospo)d(i)n pre Andre Belasic iz mina, i va ovu oitu formu i autentiku postavih ime i zlamene e moe obiaino postavih v krepost vie pisanoga + +

14

2. Leveva ovjera KP

S. N. I pop Levac Kriani, kanonik minski i tinanski, oit oblau a(posto)lsku i c(esarove) s(lobode) nodar verovane inim kako esam ispisal ovi introment zgora pisani od kunfini kako se v nem udri iz edne kopie aotentike pokoiinoga(!) g(ospo)d(i)na pre kova Kriania, oita nodara kako e zgora, i to verno, pravo, od besedi do besedi, ni priloei ni pomankaui, kako v nem naidoh, a to na let Boih ..F.K.E. (1546), indi-

15

kciona .G. (4) v mini, i kolacionah ga miseca avgusta dan .B. (2) pred svedoki: naiprvo g(ospo)d(i)n pre Vicenco Brnkovi, plovan tinanski, oit nodar, drei on tu kopiu aotentiku kako e zgora a tu ku esam ispisal, i tui tu, a on onu pred g(ospo)d(i)nom Mihovilom Markuiem, plovanom beramskim, i pred g(ospo)d(i)nom pre urem Glavaniem, tada kapelanom v Bermi, i v nei se naide kako v ednei kako i v drugei. I za to u postavih va ovu oitu formu i autentiki t ju dveu nodaru kako e zgora, i nih senali postavih kako naidoh v reenoi kopi', i na toi ime i zlamene moe obiaino i navadno postavih v krepost vie pisanoga, pred svedoki kako e zgora. Iz ovjere Levca Kriania vidi se da je KP prepisan na let Boih ..F.K.E. (1546) i da ga je pisao Levac Kriani, kanonik minski i tinanski. Kod MP nema zabiljeene godine prijepisa, ali iz njega saznajemo da ga je prepisao Levac Kriani, kanonik minski, za razliku od KP, koji je prepisao i ovjerio kada je bio kanonik minski i tinanski. Iz toga nedvosmisleno proizlazi da je MP stariji od KP. Tono vrijeme njegova nastanka nemogue je utvrditi. Pretpostavljam da je to moglo biti 30-ih godina 16. stoljea. Zakljuak Usporedbom obaju sauvanih hrvatskoglagoljskih spomenika koje poznajemo pod imenom Istarski razvod doao sam do zakljuka: 1. da hrvatskoglagoljski prijepis MP IR nije nastao na osnovi prijepisa Levca Kriania i da je Milko Kos najvjerojatnije napravio pogrjeku, a i sam je na jednom drugom mjestu to tvrdio; 2. da nije prihvatljivo miljenje Josipa Bratulia, na temelju analize rukopisa, da je prijepis MP napisao neki nama nepoznati prepisiva iz jednoga prijanjeg prijepisa Levca Kriania i da nema ovjere notara; 3. da su oba hrvatskoglagoljska rukopisa IR, koji su do danas poznati pod imenom MP i KP, potekla od iste osobe, tj. Levca Kriania, kako to u njima i stoji; oba je dokumenta ovjerio Levac Kriani. 4. da je MP IR po svom nastanku stariji od KP i da ga je pisao mlai Levac Kriani vjerojatno 30-ih godina 16. stoljea. U prilog tomu govori i injenica da je Leveva ovjera MP jednostavnija, kraa i nedatirana, to pripisujem Levevoj mladosti i manjem iskustvu u notarskom poslu. Bibliografija

16

Izvori: Istarski razvod, rukopis u Dravnom arhivu u Rijeci, sign. M 82. Istarski razvod, rukopis u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu, sign. R 3677 Literatura: Bertoa, M., Politike prilike i granini sukobi u Istri u doba nastanka Istarskog razvoda, Istra 67, 1976. Bratuli, J., Stara hrvatska knjievnost u Istri, Dometi 23/1968. Bratuli, J., Glagoljica u srednjoj Istri, Istarski mozaik 56/1970. Bratuli, J., Istarski razvod sporan ali nezaobilazan spomenik, Dometi 1112/1975. Bratuli, J., Istarski razvod povijesni, drutvenopovijesni i knievni spomenik Hrvata u Istri, Istra 1/1976. De Franceschi, C., Studio critico sull istrumento della pretesa reamubazione di confini del 5 maggio del 1325 indizione VIII tra il patriarca di Aquileia Raimondo della Torre col mezzo del suo Marchese d Istria Guglielmo di Cividale, il Conte Alberto di Gorizia ed Istria, ed i Veneziani, Archeografo triestino XI/1884. De Franceschi, C., I casteli della Val dArsa, AMSI 1415/118981899. Fui, B., Terra Incognita, Kranska sadanjost, Zagreb, 1997. Fui, B., Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo 21/1971. Hamm, J., Datiranje glagoljskih rukopisa, Radovi Staroslavenskog instituta 1/1952. Kandler, P., Codice diplomatico Istriano, ad. a. 1275. Kirac, L., Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946. Klai, N., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971. Klen, D., Primjedbe Ivana Koblera na De Franceschijevu kritiku Istarskog razvoda, Istra 34/1976. Kos, M., Studija o istarskom razvodu, Rad JAZU 240/1931. Kukuljevi, I., Acta Croatica, Listine hrvatske, Zagreb, 1863. Ljubi, ., Razvod istarski u latinskom i talijanskom jeziku, Starine JAZU 6/1874. Mileti, I., Hrvatska glagoljska bibliografija, Starine JAZU 33/1911. Mogu, M., Razvod istarski u kompjutoru, Istra 2/1976. Stulli, B., Istarski razvod, Enciklopedija Jugoslavije 5/1988. Stulli, B., Labinsk ifragment Istarskog razvoda, Jadranski zbornik 2/1957.

17

imunovi, P., Iz toponimije Istarskog razvoda, Istra 34/1976. urmin, ., Hrvatski spomenici I, od 11001499., Monumenta historico juridica, Acta Croatica, JAZU, Zagreb, 1898.

Summary

CONTRIBUTION TO THE DISCUSSION ON ISTRIAN DEMARCATION (ISTARSKI RAZVOD) Croatian-Glagolitic document on demarcation between estates of Istrian mediaeval municipalities, or communes, respectively of their feudal lords, Duke Albrecht of Gorizia and Pazin, Patriarch Raimund of Aquileia, and Venetian authorities in Istria, known as Istrian Demarcation (Istarski razvod), dated by May 5th 1325 when it was written, how says its text, in three languages Latin, German and Croatian, and was made in three orginals the first one by Priest Mikula, kapelan g(ospo)dina kneza i vse gospode deelske i plovan Gole Gorice, oit oblau s(ve)te rimske crkve i c(esarove) s(lobode) i kneza pazinskog nodar, who was writing in Croatian, the second by Master Pernart from Gorizia, ki bie pisar zikom nemkim, who was writing in German, and the third one by Master John from Krmin, ki bee pisar zikom latinskim, who was writing in Latin. No example of those originals is preserved. Document is known to the public by two later Glagolitic transcripts and was issue of numerous papers. In this paper author discusses opinions of Milko Kos and Josip Bartuli, who have been advocating thesis that a preserved transcript of Croatian-Glagolitic document of Istrian Demarcation found in Momjan, Istria, in 1880, was written by unknown person on the basis of unpreserved copy of notary public Levac Kriani. Analyzing both preserved Glagolitic manuscripts of Istrian Demarcation, that from Momjan, and another one from Kran, one of them preserved in State Archives in Rijeka, and another in National and University Library in Zagreb, the author concludes that both copies of the document were written by the same person, i.e. by Levac Kriani, and claims that undated Momjans copy was created before Krans copy, probably in 1530s. Key words: Istrian Demarcation, Kran, Momjan, Levac Kriani, Anonimus Translated by Rajka Buin

18