I V O T O P IS ZNAMENITIH S A R A J L I J A

NAPISAO:
ALEKSA J. POPOVI-SARAJLIJA.

K N J I G A I.

C I J E N A 60 H E L E R A .

SARAJEVO 1910. ISLAMSKA DIONIKA TAMPARIJA

PREDGOVOR.
Od due vremena zamiljao sam da iznesem na javnost ivotopis znamenitih Sarajlija, i to samo onih, koji su bili na glasu kao dobrotvori, evlije, nauenjaci i inae za vjenu uspomenu zasluni ljudi, te sam prilian broj takovih sakupio, da ih postepeno u sveskama na javnost uznesem, a to inim sada samo sa trojicom etvoricom odabranih ljudi probe radi, da vidim kako e te biografije i knjiice kod ire publike primljene biti, i da li e one kod mlagjeg narataja, ija se svijest naukom znatno probudila odziva nai, pa ako toga u dovoljnom broju bude, onda u tek dobiti volje za dalji rad u tom pogledu, a svakako mislim, da bi bila svakom pojedinom mladiu bez razlike religije od koristi, kad bi doznali ta su njihovi pregji radili i kako su narodu koristili. U starije ljude sviju konfesija nemogu se kakvoj pomoi nadati, jer oni nemaju ni pojma, ta je to knjiga, i kakvu vrijednost ona ima, njima je najvei i najmiliji simbol novac, pa novac, a sve drugo sporedno je, s toga dakle ovu knjiicu osobito preporuujem naoj najveoj uzdanici, inteligentnom mlagjem narataju bez razlike vjere. U Sarajevu na Petrov dan 1910. g. Pisac.

Sirotinjski i humanitarni dobrotvori.

Za vrijeme turske uprave, u poetku prve polovice devetnaestog vijeka, bijae trgovina orijentalnom robom neobino rairena, tako, da se gotovo cijela Bosna i Hercegovina podmirivala robom Sarajevskih trgovaca, koji su iskljuivo prodavali Rumelijsko-Carigradsku raznu robu, i davali na desene i dvadesetine hiljada groa robe na neizvjesno vrijeme na veresiju, i to u etiri oka, bez ikakve obligacije, garancije, ili recimo sadanje moderne mjenice. Veina ovih trgovaca bijahu muslimani, megju kojima se smatrahu kao najbogatiji i najglasoviti Hadi Mulaga i Salid aga braa Merhemii, iji su predci pri kraju osamnaestog vijeka iz Nevesinjskog kotara u Sarajevo doselili. Od pravoslavnih Srba-Sarajiija orijentalnom robom radili su braa Besarovii, Gavro Jeli, Jefto Jeli, Petar Peut i u posljednje vrijeme Blako Tasovi, doim ostali koji ih je na broju preko etrdeset bilo, kako rekoh, bijahu muslimani, i to sa velikim kapitalima. Da su bili veliki kapitaliste, dovoljan je dokaz taj, to su gotovo svi ovi orijentalni trgovci kupovali

6 robu po Carigradu, Filibi, Jedreni, Serezu, Pirotu, Ljeskovcu i Skoplju za gotove pare, a prodavali je na veresiju sa dobitkom od 40 do 50% i time svoj kapital gomilali. Pojmljivo je dakle, da su se tim nainom trgovanja obogaavali, a megjutim u domaem ivotu vrlo skromno i ekonomno sa panjom i tednjom ivili, samo im se moglo bogatstvo poznati po prostirkama dananjem meblu zvanom, i po nakitu na enama i erima, koje su nosile tepeluke od krupnog bisera, ili rupija venecijanskih dukata, velike kao ruka debele biserne ogre sa krupnim brilijant prstenom po sredini, pletenice nanizane mahmudijama, ili c. kr. dukatima, na rukama zlatne belenzuke sa i bez dijamanata, a na prstima razni zlatni prstenovi, sa dijamantima i drugim skupocjenim nakitima, a u nekih opet po pet-est ogrlica raznim dukatima nakienih i do pojasa viseih, a ispod ovih pafte od krupnog bisera sluile su im kao pojas, kratko rei, ene i keri ovih bogataa nosile su na sebi do 3000 dukata vrijednosti nakita, a to prestavlja sumu do 16.000 forinti. Ovo tek uzgredno napomenuh, da ostane u uspomeni, a sad prelazim na predmet naslovnog pisanja. Govoriu dakle najprije o najbogatijim i najglasovitiji sarajevskim trgovcima Hadi Mula Osmanagi i Salih agi brai Merhemiima, koji su najdareljiviji ljudi bili i za sirotinju neiskazani dobrotvori, a za tim i o nekim znamenitim Sarajlijama po redu. Njihova trgovina poela je sa malim kapitalom koju je njihov otac u poetku prve polovice devetnaestog stoljea osnovao, a oni je revno i marljivo

7 nastavili i kroz nekolike decenije postali glasoviti bogatai i karakterni trgovci. Oni su imali jo jednog najstarijeg brata Mehagu Merhemia, koji je stalno u Filipopulju ivio, i brai robu slao, a tu i umro, bez da se enio i porod imao. Interesantan je bio jedan razgovor rahmetli Hadi Mulage Merhemia sa Devdet efendijom, koji je 1862 godine poslat iz Carigrada s naroitom misijom u Sarajevo, koju je on izveo u sporazumu sa tadanjim Bosanskim guvernerom Topal Osman paom, te ustanovio prvi trgovaki sud, i proglasio obranbeni zakon i prve rekrute od bosansko hercegovake momadi uzeo. Kad je ovaj Devdet efendija jednoga dana Hadi u Mulagin duan doao, prvi njihov razgovor bio je o trgovini i vogjenju iste. Na pitanje Devdet efendino, da li on robu za gotovo ili na vjeresiju prodaje, odgovorio mu je, da on robu svoju samo na veresiju prodaje, a vrlo malo ili gotovo nita za gotove pare, jer je roba prodavana i za gotove pare sa istom cijenom kao i na veresiju. Na pitanje, da li ima mnogo veresije, kako istu naplauje, i da li mu se trefi kad god, da mu togod od veresije propadne. Na ova pitanja Hadi Mulaga se osmjehnuo i Devdet efendi kazao, da on ima veresije do 10 hiljada kesa odnosno 5,000.000 groa. (500.000 for.) da istu naplauje postepeno preko svojih naroitih izaslanika, koje alje po unutranosti Bosne i Hercegovine u godini samo jedanput, i tom prilikom ovi naplate gotovo polovicu ove sume, i onda trgovac

8 dogje i odnese robe po dvostruku sumu, a tada suma bude zavedena u njihov glavni tevtef, iz koga se napie izvadak i trgovcu uvidu obligacije izda, da zna koliko je ostao duan. Propasti veresije ne moe biti, jer, kad se trefi da koji od trgovaca njihovih dunika umre, sud od njegova ostavinskog imetka naplati najpre ukopne pare, pa odmah zatim i privatni trgovaki dug, koji, se po glavnoj knjizi, odnosno izvadku iz ove konstatira i dosudi. Devdet efendiju je ovaj razgovor zaudio i halalivi se sa Hadi Mulagom otiao je iz duana u konak, a kad se u Carigrad vratio, ovaj razgovor sa Merdemiem iznio je u jednom carigradskom listu i istakao trgovaki karakter sarajevskih trgovaca, zbog kojih je on i prvi trgovaki sud osnovao. Ova trgovina je sve do okupacije trajala, a poslije okupacije je sasvim prestala, jer je drugi lan ove kue Salih aga Merhemi do mjesec dana po okupaciji ovdi u Sarajevu umro, te je na Nianu, s lijeve strane hridskog gaja ukopan, gdi mu je njegov blagodarni sin, uvaeni sarajevski gragjanin Ismet aga Merhemi dostojan spomenik podigao. Iza njega jo nekoliko godina ivio je Hadi Mulaga Merhemi, te je i on u Sarajevu godine 1891.| umro i na Hambinoj carini u tamonje veliko groblje pokopan, gdi mu je njegov jedinjak sin Hadi Mujaga Merhemi sjajan nian, komu u tom groblju nema ravna podigao. Da im Bog da rajsko naselje, a njihovim potomcima zdravlje i veselje. Ova obojica brae za njihova ivota inili su neocjenjiva dobra sirotinji i ostalim staleima naroda

9
bez razlike vjere. Ja sam lino primao iz ruku merhum Hadi Mulage dva put po pun fiek dukata, koje je on mome ocu kao trgovcu bez seneta i kamata pozajmljivao. Dovoljno je bilo, kad bi mu rekao, da me je otac za neku stvar njemu poslao, ja sam ve za dva minuta imao pun fiek dukata u ruci, koga bi mi on sobom gurnuo u dep, i preporuio mi da pazim, da ih ne izgubim. Njihovom dobrotom mnogi su se muslimani i pravoslavni trgovci koristili, te se ta njihova dobrota u krugovima njihovih porodica sa rahmetom i blagodarnou jo i danas spominje i spominjae se valjda vjeno. Oni nisu samo pojedinima imunim i neimu-nim ljudima dobrotu pruali i samo na to se ograniili, ne, nego su oni od ovih dobroinstava, jo mnogo vea i humanija djela inili i brinuli se kako e koju damiju, mekteb, medresu, upriju i esmu, gdje se ukae neophodna potreba na novo podii, ili opraviti i popraviti, a na to ih je rukovodila uzviena reenica iz kurana, koja veli: "da e se sva humana djela, koja se na ovom prelaznom svijetu uine, na onom vjeitom svijetu nagragjivati." Kao poboni ljudi, dareljivih osjeaja, Hadi Mulaga i brat mu Salihaga Merhemii podizali su i popravljali damije, mektebe, medrese, uprije i esme, veinom u mahalama s jugo istone strane Sarajeva, s onu strane Miljake, odnosno u Bistriku i okolnim mahalama, te se moe ber premilaja rei, da nema u spomentom kraju ni jedne damije ili poetnog mekteba, koga oni nisu obnovili, ili bar popravili i opravili. Da bi to makar jednom injenicom potvrdili,

10 naveemo ovdi jednu smrtnu poetinu kiticu, koju je neki eh Husein Edib efendija lan Bistrike tekije, Hadi Osman Mulagi Merhemiu, prigodom njegove smrti, koja se 1891 god. desila u turskom jeziku na stihove spjevao, a koja u prevodu na srpski glasi ovako: "Dobro ime ne nmire", "Megju dobrim i pravovjernim sunitima bijae lijep", "S Boijom naredbom bijahu mu poslovi uspjeni", "Od Bogu zahvalnih bogataa, bijae jedan i pripadoe sekti mevlevija", "udei uvijek da ugleda rajske bae, boijem se pozivu tek sada odazva", "Merhemiu vijek itekavi, smrtni datum ovdje se dokona", "Poznati Mulaga ostavi potovanje u srcima naroda". U Sarajevu 1308 po hedri 1891. g. po s. k. Mehrum Osman Mulaga Merhemi do svoje smrti nije imao naslov Hadije, nego je taj naslov dobio, time, to je njegov blagodarni mu sin Hadi Mujaga Merhemi. odmah poslije njegove smrti kao obiajno poslao na abu zamjenika bedela, koji je u ime merhuma izvrio zavjetnu misiju. Na mnogo godina prije okupacije, a i poslije ove, oni su svake godine pred ramazan kupovali po nekoliko vrea brana i pirina, i kace masla, te su preko svojih momaka ovu hranu megju muslimansku sirotinju dijelili, i osim toga svakoga petka dijelili su oni sobom u svome duanu u gornjim Tabacima ubogoj sirotinji novac sa oveim svotama, a nekoliko

11

dana pred Ramazanski i kurban bajram navalila bi silna muslimanska sirotinja okolo njihova duana, kojoj su ovi jedinstveni dobrotvori davali; gunjeve, akire, anterije, koparane, firale, papue, mestve, alove i druge razne najnunije preobuke, sa kojima su jadnu i ogoljelu sirotinju od glave do pete novim haljinama snabdjevali, i to svake godine redovno, a sirotinja im dovu inila i blagosivljala ih i suze radosti pred njima proljevala. Bivalo je mnogo i takvih sluajeva, da su pojedinim ljudima i enama, koji bi se njima potuili, da im vie glave krov kisne, njihove skromne kuice opravljali i popravljali, samo da im tugu i nevolju ublae. Ovi glasoviti dobrotvori veselili su se u svojoj plemenitoj dui, kad bi kogod doao da od njih neku pomo trai, ta im je s mjesta bez ikakva prigovora pruana. Bijahu ljudi visoka rasta, stasiti, crnomanjasta lica, crnih brkova, vazda vesela lica, bez i najmanjeg ponosa i gordosti, koja se kog pojedinih uobraenih bogataa opaa, i s njima je mogao i najvei siromaak, kao i oholi bogata iskreno razgovarati. Kao ljudi ozbiljna trgovakog karaktera, izbjegavali su besposlene recimo politike i druge razgovore, nego se najradije bavili i razgovarali o trgovakim poslovima i lokalnim dogagjajima. Svoje trgovake teftere kao i cijelu korespondenciju vodili su na turskom jeziku, i za to imali sposobne pisare, a dopisivali su se sa trgovcima srbima i katolicima iz Bosne i Hercegovine na srpskom jeziku irilicom i za to imali naroite pisare. Kako je njihova trgovina sve do okupacije u veliko

12 rairena bila, oni su u svako doba godine imali u nekoliko svojih magaza, koje su bile u neposrednoj blizini njihova duana, puno raznovrsne orijentalne robe, koju su trgovcima na vie godinje vrijeme na veresiju izdavali, i time pojedinim trgovcima davali besprimjerne olakice, sa kojima su se u svojim radnjama potpomagali i koristili. I ovaj njihov karakterni trgovaki postupak, mora se smatrati kao jedno dobrotvorno djelo ovih idealnih trgovaca i dareljivih dobrotvora, jer nije ala dati jednom trgovcu po 20 do 30 i 40000 groa razne robe, pa to naplaivati po pet, est i deset godina, to je velika olakica i pomo i za pojedine kapitaliste, a kud kamo vea za male trgovie, koji su se tom njihovom dobrotom koristili. Kratko rei u svakom pogledu oni bijahu plemenitog srca, pitome naravi i besprimjerni dobrotvori i njihova smrt oplakivana je kod sirotinje najtunijim jecavim jadikovkama, od kojih se odjeci jo i danas opaaju, i za sigurno opaae se dokle tee ovog prelaznog svijeta i njihova imena sa ushienjem spominjae se do rozi mahera. Slava Hadi Mula Osman agi i Salih agi brai Merhemiima! Slava!! Rahmet ullahi ailejhum ! ! !

Poznati Sarajevski evlija Sulejman efendija Jakubovi.

To bijae originalan ovjek. Rodom je Sarajlija, od esnafske porodice, koja se firaledinskim zanatom zanimala. Mladi Sulejman, ili kako se volio

13 zvati Suljo, u svoje mlagjahno doba bijae naklonjen nauci. Po svretku poetnih nauka, koje je proveo u djeakim mahalskim mektebima, oda se Suljo na firaldijski zanat, koji je za kratko vrijeme nauio i kalfa postao. Radei u izmediluku za tezgom, bivao je ee puta zamiljen i izgledao je kao nezadovoljan, i probadajui ilom kroz sahtijan, dogagjalo se da se u prste ubode i na taj usiljeni rad razljuti, te ga najposlje i napusti. Po njegovom kretanju, ponaanju i razgovoru, opazio je njegov majstor, da Suljo sluti, da e biti ili eh, ili neto drugo tomu slino. I zaista majstor se nije prevario, jer ga njegov kalfa Suljo u kratkom vremenu ostavi i prijegje u Kurunliju medresu, da se posveti veim religioznim naukama. Ovdi Suljo kao marljiv gjak, dobije od svojih profesora titulu efendije i prozva se Sulejman efendija Jakubovi. Ta titula ga nije ni najmanje zanimala, jer on po prirodi svojoj prezirae gordost i ponositost, a sevdisae ljude, koji su se ponaali skromni i posluni, a osobito one, koji su se odali na usavrenju vjerskih nauka. Usamljeni medreski gjaki ivot, koji se u samotnim elijama dan i no provodi, njega je na dobar put uputio, jer je tu nekolike godine proveo i sve predmete ovoga, tada najveega prosvjetnog ins t i t u t a na izust nauio, tako, da su ga eli prozvati hafizom, ali on to nije volio i za to nije dozvolio, da mu se ma kakva titula namee.

14 Godina za godinom prolazei, na Sulejman efendija Jakubovi dobije kod Sarajlija muslimana veliku popularnost i postane glasoviti propovjednik i nauenjak. Kad bi po sarajevskoj ariji pukao glas, da e uz ramazan, ili kojim obinim petkom, u toj i u toj damiji Sulejman efendija Jakubovi vaaz davati, tu bi narod u gomilama iao, da njegovo umilno i pouno propovijedanje uje. Ta njegova za kratko vrijeme steena opta popularnost, nije godila nekim sarajevskim kapacitetima, i za to ga neki zavidljivci kod tadanjeg bosanskog valije Tahir pae engeloglije obijede, da je drao u nekoj damiji propovijed, u kojoj je kogjoja uzgred napomenuo neke pogrdne i za njega nedostojne rijei, te ga Tahir paa ni kriva, ni duna sur-gunie u Malu Aziju, ako se ne varam u Brusu. Tu je od prilike kratko vrijeme izvan svoje domovine boravio, jer se po preporuci iz Sarajeva zauzmu za njega u Carigradu uplivni ljudi i izrade mu kod Sultana Medida amnestiju, te ti na Sulejman efendija Jakubovi krene pjeice iz Carigrada preko Jedrenje, Filibe i Uupa put svoje domovine. Taman kad je s nekim kiridijama uniao u prve ulice varoi ajnia, sretne neku veliku povorku ljudi, a megju njima tegle dva konja, jedan naprijed a drugi otraga tevterevan,1) i u njemu neto utovareno. __________
1

reetkama okovan naroito s toga, to se u njemu vozalo muslimansko anskinje, a naziv je dobilo od persijske rijei tahfi revan, tj. drvena kola: u ovih kola bile su dvije rude jedna s pri-jeda, a druga otraga, u koja su konji, ili mazge uprezane.

) Tevterevan su kola obine irine i duine, u naokolo

15 Zamislite, kakva iznenagjenost za naeg Sulejman efendiju nasta! Susreta se on sa mrtvim tijelom svoga najveega neprijatelja i zlobnog dumanina Tahir pae engeloglije, koji se tih dana u Travniku otrovao i umro, predhodno naredivi, da mu mrtvo tijelo prenesu u Carigrad i u Groblju Ejuba Ensarije sahrane. Na skromni Sulejman efendija kao poboan i neosvetljiv musliman, prema mrtvom lijesu die obje ruke k nebu i proita mu fatihu posljednu smrtnu molitvu i isprati ga nekoliko koraka izvan varoi, do podnoja planine Kovaa, i odovud vrativi se nastavi put preko Gorade u Sarajevo. Prispjevi u svoje rodno mjesto, bude vanrednim veseljem od svojih prijatelja i potovaoca doekan. On tada bjee u najbujnijem mlagjahnom dobu, i sa nekom ponositou priae prijateljima, kako je i u progonstvu dan i no knjige itao i svukuda pjeice putovao i tako i iz gordoga Stanbola u eher Sarajevo pjeice doputovao i potroio 45 groa mirijskih para. To je biva dananje 4 banke, odnosno 8 krune para. Ovim njegovim progonom, stekao je kod naroda jo veu popularnost i potovanje, i odaose na skroman derviki ivot Po kapi, odnosno dugakom zelenom dervikom kauku, obvjenom bijelom maramom, koga je uvijek nosio, izgledalo je, da je bio lan dervikoga reda Mevlevija, te najrairenije sekte bogomoljaca, kojima je glavno leglo Konja Ikonija. Ja sam ga jo iz djetinjstva, kad sam 1862. godine drugi razrred osnovne kole uio poznavao, i vigjao esto puta, kad bi arijom prolazio. U nje-

16 govoj pratnji uvijek je bilo 56 ljudi, koji su savili ruke na prsa i iza njegovih legja uzastopice ili, a on bi se njima okretao i neta im govorio i s rukama znakove neke davao, a ljudi bi samo u njegovo lice gledali i skromno sa najveom poniznou njegov govor sluali i pratili. Haljine mu bijahu obine alvare, pojas bi mu ee visio ispod pocijepane dolame i poderanog damadana, a na nogama je nosio vazda i uvijek izderane firale, kroz koje mu se u iskrpljenim arapama promaljahu goli prsti. ivio je dvije tri decenije u jednoj maloj sobici, kraj Ajas paine damije, gdje je sada hotel Praka, najubokim ivotom i najradije jeo sir i bajat okorio hljeb, i vrlo rijetko bi kafu pio, bez da je bio duhandija, a niko ne moe tvrditi, da ga je vidio, da bi jeo imbur, evaba, ili kupusku kalju, nego najvie suh hljeb i kore, pa je ipak prevalio preko 70 godina ivota. Novaca nije nikako volio, premda je ivio iskljuivo milostinjom narodnom, ali nikada ovee milostinje nije htio primati, nego se zadovoljavao sa sitnicom. Negdi podavno priao mi je moj uvaeni prijatelj, ugledni sarajevski gragjanin i veleposjednik Hadi Mujaga Merhemi, kako je njegov rahmetli otac Hadi Mulaga Merhehi jedne godine prije dolazka vaba otiao Sulejman efendiji o bajramu u posjete s namjerom, da mu tom prilikom koji dukat daruje, te ga je u njegovoj odaji zastao i tu mu bajram estitao. Tu razgovarajui s njime, Sulejman efendija skoi na noge, priblii se u uglu sobe stojeoj mangali, na kojoj bijahu nekolika ugljena umura, te puhajui u ovaj, skuha kafu i popije je sa

17 gostom. Razgovor njegov bio je iskljuivo o vjeri i njenim naelima, koji su i rahmetli Hadi Mulagi kao pobonu ovjeku godili. Pri njihovom rastanku izvadi Hadi Mulaga iz depa 2-3 dukata, da daruje Sulejman efendiju bajramskim darom, ali on ih ne hedne u ruke primiti, nego naredi hadi Mulagi da ih baci za metlu, gdje smetlje stoji, i kad ovaj to uini, zaudi se kad ugleda, da se u smetlju jo nekoliko dukata svjetlucaju, mahne rukama, pozdravi se s njime i iz odaje na polje izagje. Soba u kojoj je ovaj poboni i pravovjerni musliman ivio, nalikovae na obinu pustinjaku eliju, bez nune prostirke i pokrivke, sa hasurom po sredini, a u oku kraj mangale gvozdeni potamnjeli irak sa lojanom svijeom, a po rafama razbacani debeli zeijom koom ukorieni itabi. Na minderluku nekakva rekao bi iz srednjeg doba tkana dva makata, sa dva jastuia slamom napunjena, a o ivijama visila je izdrpana dolama, dva peksinava pekira, a do sobnih vrata stojae mali teneeli legjen sa zemljanim bardakom, koje sve prestavljae pustinjaki ivot ovog pobonog i smjernog dervia. Na rahmetlija Sulejman efendija Jakubovi bijae kod srpskoga naroda vrlo obljubljena linost, a kako je u blizini jezgre srpskih gazda, u Tali-han ulici dananjoj Franc Josipovoj ulici ivio, i pokojnom gazdi Petri T. Petroviu prvi komija bio, to se on prolazei ispred gazdinskih kua mnogim gazdaricama javljao i za zdravlje se raspitivao. Osobito je volio pokojnog gazdu Todoraiju
Ekmeibau oca pokojnog gazde Petre, a gjeda dananjih prvih sarajev sk ih aristokratskih srpskih sinova, Aristotela,

18 Sokrata i Diogena P. Petrovia, i kad je gazda Todoraija umro, iao je donekle u pratnji i pojedinim pratiocima priao, kako je pokojnik pravedan i poten hrianin bio, jer je carskoj vojsci dugo godina bez hile i krive mjere hljeb kuhao i hranio je, i da e se zbog toga njegova plemenita dua rajskoga naselja naslagjivati. Sulejman efendija Jakubovi ne samo da je bio evlija i pobonik, i kao takovi u neku ruku smatran kao svetac i prorok, i sve to bi se od njega ulo i saznalo, smatralo se kao sigurna stvar, nego je jo mnogim siromasima u nudi pomogao, preporuivi ih bogatim gosama za potporu i milostinju. Za sebe nikad nita nije traio nego za druge, a koji nebi njegovoj preporuci udovoljili, tima se morala nekakva neprilika, ili nesrea dogoditi, od kojih emo jednu dvije ovgje ispriati. Jedno jutro dogje mu u odaju neki Jovan Damdija i potui mu se, da je u nudi, i da mu treba pet dukata da neto kupi i prometne se, ne bi li togod uario. On mu ree, ajde ti sinko kui i do dva dana dogji mi ovdi, kazati u ti selamet. Siromaak ode, a on se zamisli kome bi ga preporuio, dok mu na um pade njegov komija pok. gazda Jovan Tasovac i sam smisli na njega se obratiti. Kad je pomenuti Damdija do dva dana k' Sulejman efendi doao, odu oni obojica kod Tasovca, koga on zamoli, da Damdiji posudi pet dukata uz njegovu garanciju, ali gazda Tasovac ree; da nije nauen nikomu davati gotovih novaca, pa ali to ne moe njihovoj elji udovoljiti, a Sulejman efendija na

19 to pri polasku iz duana ree gazdi Tasovcu, "koliko je pet puta po pet", pa bez pozdrava udalji se od njega. Iza toga nije prolo nekoliko dana, a Tasovcu se trefi jedan iznenadni sluaj, koji ga je "pet put po pet" tj. ravnih dvadeset i pet dukata kotao. Tih dana oekivali su muslimani nastup ramazana, koji se jedne veeri pucnjavom topova sa ute bastione oglasio, a toga momenta bijahu u sobi kod Sulejman efendije dvojica Arnauta iz arije, kojima on naredi, da u ast ramazana po obiaju ispale puke, koje su im za pojasom bile, a kad ovi to uinie iz punih puaka prozujaju kurumi kraj uiju mujezina koji je toga asa na munari jaciju okujisao, te se mujezin pone sa munare u strahu derati i vikati, kako su vlasi na njega pucali s namjerom valjda, da ga ubiju. Na ovu dreku policajna patrola traei krivca, sluajno nabasa na gazdu Jovana Tasovca, koji je toga momenta nosio dvije male puke kuburnjae, te ga okrive, da je on te puke ispalijo, odvedu ga u policiju pred binbau, te ga ovaj prava i nekriva osudi na dvadeset i pet dukata globe, koju morade platiti samo da nebi kao estiti i bogati trgovac u hapsu leao. Ovim sluajem izvrila se Sulejman efendina rije, koju je Tasovcu predkazao, da e za ne uinjenju dobrotu zajma, pet puta veu sumu t. j. pet put po pet platiti. Poslije nekoliko mjeseci, priao je pok. Tasovac, da je ovo dvadeset i pet dukata globe dobio natrag, ali od koga nije htio kazati.

20 Jednoga dana potui mu se jedan musliman iz njegova esnafa, kako je u nudi, da mu treba para i molio njega da mu odkale bilo pomogne. Po svom dobrom srcu Sulejman efendija je htio svakom pomoi, koliko mu je mogue, pa je rekao ovome esnafliji, ajde pogji sa mnom da probamo na jednom mjestu ne emo li sreu nai. Njih dva se upute ravnim Bakijama, i kad su tamo doli, Sulejman efendija sa drugom zagje po dbunovima i trnju oko Sedrenika da neto trai. Hodajui od jednog do drugog trnja, zastavi se kod jednog oveeg i naredi drugu, da tu ispod trnja kopa. Poto nisu sa sobom ponijeli nikakve alatke za kopanje, to drug brzo izvadi iza pojasa svoj podugaak no i pone kopati. Kopao je i iskopao za jedan pedalj zemlje, a dalje nije mogao, jer se ukaza neto tvrdo, a to tvrdo bijae jedan pozelenio kamen koga obojica njih jedva s naporima digoe, kad se najedared ukaza jedan mali loni od ilovae zemlje napravljen, koji bjee pun dukata. Radostan kopa ugleda selamet, a Sulejman efendija mu ree: eto uzmi koliko ti treba, i koliko moe pa ponesi i spomogni se, jer ako ne uzme poslije e se kajati. Drug ovaj uze samo jedan dukat i kaza Sulejman efendi da mu toliko i treba, a da vie ne moe uzeti. Uzevi dukat, metnue obojica oni kamen na loni i zatrpae ga zemljom, pa se vratie u ariju. Drug isprati Sulejman efendiju do njegove sobe, oprosti se s njime i ode u duan, sjede i stade se tome udu diviti i u sebi neto zamiljati, nekazujui nikome za taj sluaj, jer mu je to efendija zabranio. Razmiljajui u duanu o tom dogagjaju i kajui se to nije vie dukata uzeo, pa da se jo bolje

21 u svojoj sirotinji spomogne, odvai se da ide sam na lice mjesta i da lonac opet iskopa, pa da ga kui odnese, i za to odmah iza iindije zatvori duan, ode kui, uzme trnokop i lopatu, uputi se na Bakije, na d o m a k Sedreniku i u brzo nabasa na oni isti trn, koji je p r i j e etiri pet sati kopao, pa mu se s trnokopom i lopatom priblii da ga kopa, ali ga ne smjede kopati, jer ispod trna ugleda zmiju debelu kao ruka, koja se bjee savila u kovrt i na sredini ovoga nanaslonila glavu na tijelo, pa se suna. Prigje blie njojzi, da vidi hoe li zmija od njega pobjei, ali ona die glavu i puhnu na njega, a on se prepadne i bez obzira pobjee niz Bakije kui. Sad tek nasta za njega zagonetan sluaj, koji mu od uda i misli nije dao tu no spavati. Sutri dan sidje u ariju i sretne se sa Sulejman efendij o m u uriluku, koji mu ree: Znao sam da e ograji s a t i ! Kai mi pravo, jel te guja zapuhnula i pecnula? Nije vala pecnula, nego zapuhnula, da sam od straha za par dekika niz Bakije sletio. Neka, neka, to si i traio, ne rekoh li ja tebi, da e se kajati, ako vie dukata ne uzme. Nek ti je to nasihat, da valja starije i pametnije ljude sluati! Ovakvih arolija i ispada njegovih, pria se po Sarajevu mnotvo, i kad bi ih kogod sakupio, mogao bi itavu knjigu od toga sastaviti. On se esto sa starim muftijom i prvim reis ulemom rahmetli Hadi Mustafom Hilmi efendijom Krajinikom u Kurumliji medresi sastajao i o vjerskim nekim knjigama prepirao i ee ovoga razljutio t o l i ko, da bi mu rekao: ajde jadan Suljo, najedi se orbe i somuna u Imaretu, jer ja vidim, da si ti gladan, a to znai to: da je njega stari muftija

22 koji se kao najsavreniji vjerski nauenjak smatrao, obiljeavao kao njemu nedorasla polemiara u vjerskim dogmama. Sulejman efendija Jakubovi sastajao se ee i sa sarajevskim ruskim konzulima ulepnikovom i Kudrijavcevom, koji su mu bili komije, te im u komodnom vremenu kojeta iz vjerskih knjiga propopovjedao i po koji napoleon od njih bahia primao. On je bio zbilja rijetka pojava, koja je kod naroda smatrana kao jedinstvena i bezprimjerna, jer bjee osobito dobar govornik i propovjednik i izvrstan poznavaoc vjerskih dogma i kao takav uvaavan uvidu evlije, tako, da mu se svako klanjao i oboavao ga. Zadovoljavao se sa neznatnom milostinjom dobrih i pobonih ljudi i od ove i on inio milostinju i dijelio je mnogo sirotinji, a svoj ivot provodio patenikim dervikim ivotom, u kome ga je i smrt snala. On je sjedei za adrvanom u Gazi Husrev begovoj damiji, do nekoliko dana iza Ramazanskog bajrama 1878 godine naprasno umro, a ukopan je u velikom Hamzaninom groblju na Bjelavama. Je li mu kogod nian podigao, to neznam, a ja mu elim, da njegova napaena dua uiva rajskog veselja, koje je u svakom pogledu i zasluio. Rahmet ullahi alejh!

Prvi ljekar Sarajlija.

U prvoj polovici devetnaestog vijeka, ivljae u Sarajevu jedna jevrejska porodica, iji su predci svretkom osamnaest stoljea iz Stare Srbije iz varoi Skoplja (Uupa) stalno u Sarajevu naselili.

23 Ta je porodica dananjih jevrejskih prvaka, velikoposjednika, bankijera, trgovaca i rentijera Saloma koji sada broje vie od stotinu lanova, a megju kojima je naj starij i lan, uvaena starina Salomon I. Salom, dugogodinji sarajevski gradski vijenik, posjednik isopstvenik otomanskog ina rutbeji rabea i ordena medjidije, i austro-ugarskog zlatnog krsta za zasluge sa krunom, vitez ordena Franza Josifa, dvije jubilarne medalje i aneksionu medalju. On je najstariji sin nekadanjeg prvog sarajevskog ljekara Isak Saloma rogjenog Sarajlije. Kako su mi njegovi potomci priali, Isak se jo u svom djetinstvu bavio o sabiranju raznih biljka, raspitivajui pojedine starce i babe, koja se trava za pojedine bolesti kao korisna upotrebljuje, i kako se koja po narodnom jeziku naziva, i to ga je najvie zanimalo, te je neprestano po lijepom vremenu trkarao po sarajevskim brdima i breuljcima razne trave upao, brao i naramcima kui donosio. Opazivi njegov otac, da mu Isak sluti da bude ljekar, jednoga dana upita ga, da li bi rado otiao na ljekarske nauke, u koju evropsku varo, da se tamo izui i posveti ljekarskoj struci. Isak to jedva doeka i otac ga posla u Italiju u varo Palermo, gdje on 56 godina ostane i ljekarsku nauku, koliko je onoga vremena dovoljno bilo naui i vrati se u svoje rodno mjesto Sarajevo, ako se ne varam 1840. godine, gdi otpone ljekarsku praksu. Za kratko vrijeme stee novi ljekar naslov "heimbae" i megju narodom bez razlike vjere simpatije i ljubav, koje su mu osim toga donosile obilate prihode, kao tada jedinstvenom sarajevskom ljekaru.

24 Kad je Omer paa Latas carsko otomanski maral sa turskom vojskom u poetku 1850-te g. u Sarajevo doao, i na brdu Gorici barake podigao i tamo vojsku smjestio, u pomanjkanju ljekara, uzeo je heimbau Isaka Saloma za vojnog ljekara, sa platom od 2000 groa mjeseno, a ta je suma onoga jeftinoga vremena vrijedila koliko dananjih 4000 kruna. Uz ovu dunost on je obavljao i privatne vizite, ne samo po gradu Sarajevu, nego po selima i okolnim kasabama, i zbilja kako se megju narodom tada govorae, bio je Heim baa Isak iskusan i oproban lijenik, i za udo imao je sreu kod pojedinih bolesnika, da im je pogagjao bolesti i prema ovima i lijeke davao. Toga vremena nije bilo ni u Sarajevu ni nigdi na drugom mjestu apoteke, te je on bio i ljekar i apotekar, i lijekove dobavljao preko Trsta iz Italije. Kao vojniki ljekar morao je neko vrijeme i s turskom vojskom probaviti u Travniku i Banjojluci, pa mu se to seljakanje dosadi i primora ga da se na toj slubi zahvali, sa izvinjenjem, da hoe da ide natrag u Italiju da se u svojoj struci usavri. Ostavka mu bi uvaena i on se vrati u Sarajevo, da se pripravi na put u Italiju, ali ga od toga putovanja odvrati njegova familija i mnogobrojni njegovi prijatelji bez razlike vjere i stalea, te ostane stalno u Sarajevu i nastavi Ijekarsku praksu, koju je vrio sve do godine 1873. u ljetu, kada je po svojoj elji kao poboni jevrejin otiao sa enom u Jerusalim, da tamo kao bogobojazni Mojseovac umre i postane pravi Hadija. On je u Sarajevu izrodio est sinova i nekolike eri, i od ove djece bio mu je najstariji sin Salomon

25 J. Salom, taj najuvaeniji starac, koji je jo i danas iv. Od mlagjih mu sinova umrli su u Trstu Telat efendija Salom kao veliki trgovac i Ziver efendija bivi dugogodinji direktor otomanskih financija u Jerusalimu i Avram I. Salom privatijer u Sarajevu, od kojih su ostali sinovi i keri, te kao rentijeri i trgovci ive u Sarajevu i Banjojluci. Osim Salomon efendije Saloma kao najstarijeg predstavnika ove ugledne i visoko potovane jevrejske obitelji, ivi jo njegov brat u Trstu Danijel I. Salom kao glasoviti veletrac u Trstu, a on se za turskog vakta kao liferant zvao evket efendija, pa se tim imenom i danas sa ponosom naziva, i sljedujui stopama svoga dareljivog oca, kao dobrotvor izdano potpomae svoje jednovjerce ovgje, i u Trstu, i najmlagji im brat Judae I. Salom, koji kao trgovac ivi u Sarajevu. Ova je familija razasuta po svoj Bosni i Hercegovini, i neu se nimalo prevariti ako kaem, da od naeg umiljatog Heimbae Isaka Saloma imade preko stotinu i pedeset unuadi, praunuadi i prapraunuadi, i skoro se svi u dobrom stanju nalaze, te uivaju sva prava ovjeanska i imaju ogroman nepokretni imetak. U ovu granu porodica Saloma spadaju i sinovi pokojnog Danijela Mojze Saloma, koji su trgovci i bankijeri Sarajevski i oni pokojnog Danijela Avrama Saloma Pimpila zvanog, sarajevski rentijer i jo mnogi drugi, koji po raznim mjestima Bosne i Hercegovine ive. Pokojni Heimbaa Isak Salom nije bio za novcem gramzljiv, pa ni egoista, jer je sirotinju bez razlike vjere besplatno lijeio, ta vie, gdje bi opazio

26 puku sirotinju i golotinju, ovu je i gotovim novcem potpomagao, a osobito je bio dareljiv prema svojim jednovjercima. Zbog svoje plemenite naravi, predusretljivosti i osobite uljudnosti, svagda nasmijanog lica, tjeio je i blaio bolesnike koje prema sebi polumrtve gledae, i te vrline su mu stekle opte potovanje u zemlji, u kojoj se ovi vanredno fini i karakterni ovjek rodio, te ga i danas mnogi ivi poznavaoci kao uzor Heimbau spominju. On bjee povisoka rasta, bijele brade, okruglih rumenih obraza, vesela ela i lica, a kad bi govorio ma kojim jezikom recimo jevrejski, talijanski, srpski ili turski, e bi ovjek rekao med mu iz usta kaplje. Koliko je on kod naroda bez razlike vjere bio potovan, u tolikoj mjeri, ako ne i vie, bio je uvaen kod visokih otomanskih gragjanskih i vojnikih inovnika i kapaciteta, koji su prema njemu na noge ustajali i s njime se vrlo rado sa dumbuom i pijetetom razgovarali. Kakvo je potovanje pok. Heimbaa kod otomanskih inovnika uivao, tako su isto i njegovi sinovi Salomon ef. Talat efendija i evket efendija veliko potovanje kod njih imali, i kao dugogodinji liferanti turske vojske imali su izvjesne gragjanske inove i velike ordene. Da bi to kao istinito potvrdio, ovdi u istai da sam ee vigjao glasovitog Bosanskog-Hercegovakog guvernena Topal Osman pau u Salomon efendinu duanu, koji bijae na kraju ulice velikog Curiluka, da u njemu sjedi, a oko njega njegova svita previjenih ruku stojei dvori ga, a on sa Solomon efendijom i njegovom braom razgovara i smjehkari se.

27 To je sjajan dokaz velikog povjerenja, sa kojim su ovi karakterni ljudi na najpoteniji nain velike kapitale stekli i postali glasoviti ljudi, kao i njihov uzor pok. otac Heimbaa Isak. Ova vrlo esta posjeta carskog vezira, dala je povoda, te su i drugi otomanjski velikai i doglavnici njegovi, kao i vojni komandanti dolazili u duan Salomon efendin, tamo sigjeli, puili, i u prijatnom razgovoru crnu kafu pili. Uz Heimbau pokojnog Isaka Saloma nauio se je ljekarskim praksama, njegov tada intimni prijatelj i drug neki Sarajlija Sumbul, koji je svog uitelja Heimbau Isaka u tom svojstvu nasljedio i poslije njega ljekarstvo prakticirao i sve do okupacije drao apoteku na oku Kujumdiluk ulice, gdje je sada zlatarska radnja Steve Markovia Tuzlaka. Heimbaa Isak Salom prakticirao je ljekarstvo i apotekarstvo preko 30 godina, i osjetivi se starim i iznemoglim, kao poboan sljedbenik Mojseove vjere, odvai se da sa suprugom ode u Jerusalim i tamo posljednje godine provede i svoje umorne kosti u tom svetom hadijskom mjestu na vjeni poinak spusti. Jednoga lijepoga ljetnjega dana 1873. godine, pogje on sa suprugom u Jerusalim, i to u fijakeru, da preduzme taj daleki poklonstveni put preko Bos. Broda i Trsta, morem do Jafe, pristanita morskog, odakle nije tako mnogo daleki put do Jerusalima. Na dva tri dana taj njegov polazak bi po cijelom Sarajevu objavljen, i zbog njega se die mnoina naroda bez razlike vjere, da ovoga obljubljenog i simpatinog zemljaka isprate i s njime se kao pripravnom rtvom za smrt posljedni put vide, izljube, oproste i hahale.

28 Toga polaznog dana bjee kod banje Ilide vie od stotinu familija jevrejskih, a megju ovima nekoliko odlinih muslimanskih i pravoslavnih gragjana i inovnika, gdje bjee i guvernerov zastupnik, i nekoliko viih carsko otomanskih oficira, kao zastupnika tadanjeg vojnog komandanta, sa kojima se heimbaa sa najveom etikecijom obiajno pozdravio. Prizor ispraenja od ostalih pratioca bjee zanimljiv, jer se starac heimbaa sa svojom suprugom sa svima prisutnim suznim oima pozdravio i halalio, a blinji njegovi i njihova djeca jecahu i plakahu za svojim starim gjedom i babom, koji se od njih za na vijek razdvajaju. Pri ulazu u kola i rastajanju ovog pobonog para od svojih milih i dragih potomaka, navalie ovi, te izljubie u ruku starca i staricu, koji toga momenta plakahu tako, da su se kola njihova jedva mogla poslije pola sata halaljivanja i plakanja, krenuti put Blauja, sa urnebesnim poklicima i pozdravima i mahanjem bijelih marama sve dotle, dok kola nisu zamakla i zaokrenula putem, sa koga se nisu mogli putnici vigjeti. Poslije njihova odlaska, nastala je zakuska i ispijanje piva, vina i rakije za sretna puta ispraenih putnika, koja je skoro do mrklog mraka trajala, Kada su se pratioci svojim kuama u eher Sarajevo vratili. Heim baa Isak Salom ivio je kao Hadija u Jerusalimu samo jednu godinu dana, i tamo u avgustu 1874. godine umro i sahranjen bio, a njegova vjerna supruga iza njega ivila je u Jerusalinu deset godina i tamo godine 1883. u jesen umrla i sahranjena kraj svoga dobroga mua Heimbae Isaka, te njihove umorne kosti poivaju vjeni poinjak u svetom gradu

29 Jerusalimu, gdje su se i spremili, da tu svoje plemenite kosti ostave. Ovom uvaenom ljudskom paru elim, da njihove plemenite due rajskog uivanja naslagjuju, a njihovim potomcima da da Bog ivot i zdravlje, pa da i od njih koji sljeduju stopama svoga gjeda i pradjeda, i odu da se skromno poklone njihovim grobovima, i kao njihovi blagodarni potomci, podignu im dostojni spomenik, ako toga do sada sluajno uinili nisu, neka vide tamo u masama dolazei stranci, kako i bosanci znaju i umiju svoje zaslune ljude oboavati i u vjeitim uspomenama ih odravati. Slava Heimbai Isaku Salomu!! Slava mu!!! Naprijed sam spomeuo da je ova familija razgranata u znatnom broju, od kojih vrijedno je spomenuti prije tri godine umrlog Danijela Mojze Uuplij u, koji je bio prema sirotinji bez razlike vjere izdano dareljiv, a osobito prema sirotnim i ubogim Mojseovcima neobino je bio milostiv, te je mnoge sirotne familije o praznicima svojim bogatim novanim prilozima darivao, i njegova je smrt od njih sa gorkim uzdisajima i jecanjem propraena, ali, kako se uje, to njihovo gorko jecanje i ridanije ublauju neumrlog dobrotvora sinovi Jeua D. Salom narodni saborski poslanik i brat mu Mojze D. Salom, koji su oevu orijentalno manufakturnu trgovinu nastavili i privatnu banku otvorili, te neumorno rade i sirotinju potpomau, i sljeduju stopama svoga neumrloga roditelja pokojnog Daneta M. Uuplije, i time se sjeni svoga oca oduuju. Slava mu! Ne manje sasluuju panju i unuad blaenopoiveg Heimbae Isaka Saloma sinovi Abrahama I. Salom, braa Salomi, veletrci kolonijalne robe u

30 emalui ulici u neposrednoj blizini sinagoge, koji su svojim trudom, i paljivim i opreznim radom za par godina, kako no se po naem narodnom obiaju rekne: naloili vatru na vodi, stekli veliki kapital, ast i kredit, i postali glasoviti kolonijalni trgovci. Od daljnjih unuadi neumrlog Heimbae Isaka, dobro su mi poznati Salomon efendini sinovi g. Moo S. Salom umirovljeni raunarski revident i g. Dr. Danijel S. Salom advokat, g. Rakim efendija Kuo Salom, i Husrev efendija David Salom sinovi pokojnog Telat efendije, koji potenim zaslugama i rentama ive, doim sva ostala unuad naeg neumrlog veterana Heimbae Isaka i ako su mi nepoznati, ujem ipak, da megju njima nema lola i raspikua, nego da su svi poteni i asni radnici, trgovci, agenti, rentijeri i pravi domaini, te im pri zakljuku ove knjiice elim, da i oni vremenom dostignu do stepena svojih predaka.

Lijao Papo.