Ivo Kozaranin (1911 1941; Hrvatska Dubica, Zagreb) antologijske pjesme: Utjeha, Intima, U krilu ene, Mrtve oi,

, Pred kiu Djela: knjige novela Mati eka (1934) i Tihi putovi (1939); zbirke pjesama Sviram u sviralu (1935), Mrtve oi (1938), ciklus pjesama Tuga ljeta (u skupnoj zbirci Lirika, 1935); romani Tua ena (1937) i Sam ovjek (1937); posmrtno je tiskana knjiga Mrlje na suncu (1971). Nitko nije u hrvatskoj knjievnosti govorio toliko o krvi, o mraku, kiama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mrnji, maglama i mrtvacima kao Kozaranin, te ovjek dobiva dojam da je nasluivao svoju stranu, traginu smrt. (I. G. Kovai) SAM OVJEK (1937) (iz predgovora, V. Viskovi) Glavni je protagonist romana Valentin koji, ispovijedajui se, traga za korijenima vlastite osame te retrospektivno opisuje svoje djetinjstvo: On odrasta u obitelji u kojoj se otac i majka ne vole. Majka, uz koju je posebno vezan, umire dok je polazio drugi razred osnovne kole. Ni nakon toga on ne uspijeva uspostaviti prisniji odnos s ocem koji je potpuno obuzet svojim poslovima. Istodobno, zbog okrutnosti svojih vrnjaka koji neprekidno zlostavljaju fiziki neuglednog sina mjesnog lihvara i bogatuna, preosjetljivi Valentin neprekidno hipertrofira doivljaj neprijateljstva kojim je okruen, te svijest o vlastitoj izdvojenosti i osuenosti na osamu. Poseban nemir u djeakov ivot unosi ulazak slukinje Tereze u njegov dom; Tereza postaje oevom ljubavnicom, a Valentin se s tom spoznajom teko miri jer je doivljava kao definitivno oevo izdajstvo spram uspomene na mrtvu majku. Terezina pojava u oevu ivotu koincidira i s djeakovim erotskim buenjem: Valentin detaljno pripovijeda o svojim nonim virenjima kroz kljuanicu u oevu sobu, i u tom ranom doivljavanju spolnog kao neeg runog, odvratnog, ali ipak na svoj nain privlanog, lee korijeni njegova kasnijeg odnosa prema ljubavi i doivljaju erotizma: ene e ga silno privlaiti, no erotski e dodir doivljavati kao neto to je optereeno mranim silama, destruktivno i poniavajue. Odnos prema ocu nije jednoznano negativan: Valentin oca osuuje zbog odnosa prema majci, pati zbog nedovoljne oeve roditeljske topline, zamjera mu i nemilosrdno izrabljivanje seljaka, no istovremeno ga doivljava kao monog i snanog ovjeka, imponira mu njegova fizika snaga, domiljatost pa ak i strahopotovanje koje svi iskazuju prema ocu. U trenutku kad otac poinje pokazivati slabosti, kad ga ljubav prema mladoj ljepotici Agati uini slabim i nesigurnim, i djeak e poeti pokazivati vie suosjeanja prema njemu. Agata, djeakova maeha, ima neka svojstva karakteristina za omiljeni stereotip hrv. proze, tzv. fatalnu enu koja svojom morbidnom tjelesnom privlanou razara mukarce. Agata je s jedne strane narcisoidna zavodnica svjesna svoje moi nad mukarcima, ali je istodobno i ena koja nastoji nadrasti skuene obzore malograanskog ivljenja; pristaje na brak s Valentinovim ocem jer u tome vidi jedinu mogunost izlaza iz neimatine u koju je zapala njezina obitelj, ali se potom svojemu muu neprestano osveuje. Ona je pristala postati posjed tog ovjeka koji toliko voli posjedovanje, ali potom zapoinje svoj tihi rat (koji umnogome podsjea na strindbergovsku dramaturgiju) dokazujui svojemu suprugu da e ga taj luksuzni posjed skupo kotati: svojim golemim trokovima sustavno potkopava njegov imutak, a svojim ljubavnim avanturama njegovu muku samosvijest izvrgava ponienjima. 1

Ona uiva u osveti, no istodobno je duboko nesretna, psihiki rascijepljena, nerealizirana osoba. S jedne strane Valentin osjea da je oca zadesila pravedna kazna, ali potom tog ponienog oca on poinje sve vie voljeti. Agatina razbludnost djeaka istovremeno uasava i privlai. U prizoru tue izmeu djeaka i Agate, koja mu pokuava oteti majinu sliku iz ruku, maeha napada Valentina zbog povrijeenosti, zbog elje da potisne majku iz njegove memorije i narcisoidnog ogorenja to to nije postigla. Djeak je isprva usmjeren da ouva sliku koja je simboliki predmet vezan za polje njegove duboke emotivnosti, no usred hrvanja iz njega provali potiskivana erotska elja, ispremijeaju se emocije antagonizma i senzualne privlanosti; maeha pak iz pozicije fizike nadmoi tim neoekivanim djeakovim inom dolazi u podreenu poziciju u kojoj se pokazuje sva njezina nemo i krhkost. Upravo ta kompleksna prepletenost raznorodnih osjeaja jest osobina koja ini Kozaraninovo pripovijedanje, a osobito karakterizaciju likova i razradu odnosa meu njima, izrazito modernima, psiholoki produbljenima i kompleksnima. Odreeni paralelizmi izmeu prvog i drugog dijela romana: Buga je svojevrsna replika Agatina; ona je takoer medijacija tradicijskog stereoptipa fatalne ene svjesna je svoje privlanosti, zavodljiva, nevjerna, sklona doivljavanju mukaraca kao antagonista, njihovu poniavanju; istodobno je muena osjeajem inadekvatnosti, neprilagoenosti opim obiajima i vrijednosnim kriterijima, proganjana permanentnim osjeajem tuge i nesree. Valentin prema njoj osjea ljubav, veliku erotsku privlanost, opinjen je njezinom zavodljivou, ali istodobno osjea i podsvjesni strah od nje, nasluujui razornu mo koju skriva ta ena. Po svojim sklonostima Buga je replika Agatina i Valentin postaje sve vie svjestan te injenice, a svjestan je i da, ostvarujui svoju djeaku erotsku fascinaciju, ulazei u vezu s Bugom/Agatom zapravo izlae sebe ponavljanju sudbine svojega oca. Zanimljivo je da inae raspriani K., sklon bogatoj, afektivnoj, gotovo baroknoj frazi, visokodramatinu scenu dvostrukog ubojstva narativno rjeava krajnje ekonomino: elipsom. Samo ubojstvo uope nije prikazano: opisuje se Valentinov ulazak u stan kad mu postaje jasnim da ga ena vara, zatim dolazi rez i potom je opisan izlazak ubojice iz stana u kinu no. Pripovjeda, sam Valentin, poinje o sebi pripovijedati kao o nekoj treoj osobi, sebe oslovljava u 3. l. ime postie znakovit ouavalaki efekt: naznauje da je poinio tako stravian in koji je potpuno izmijenio njegovu autorecepciju; dotada latentna psihika rascijepljenost glavnog lika konkretizira se sada u injenici da pripovjeda o sebi, o onome drugome sebi, poinje govoriti u 3. l. U kratkom zavrnom poglavlju pripovjeda nas vraa u inicijalnu situaciju: pijani se Valentin ispovijeda u krmi nekom jednako pijanom gostu (sebi??), ali svoju ispovijed jednako tako upuuje i itatelju, ponovo govori o svojoj beskrajnoj samoi i svojoj nesretnoj ljubavi prema Bugi svetici i bludnici. Po anrovskim se oznakama Kozaraninov roman naslanja na specifinu inaicu tzv. Bildungsromana karakteristinu za hk 19. i po. 20. st..: dok je za taj anr romana o formiranju (odrastanju, kolovanju, odgoju, sazrijevanju) mladog junaka u svjetskim razmjerima karakteristina optimistina, prosvjetiteljska vizura, za najpoznatije hrv. Bildungsromane karakteristian je negativitet vizure i u Kovaievom romanu U registraturi, i u Novakovim romanima Tito Dori i Dva svijeta, i u Radmiloviu Gjalskoga, i u Nehajevljevu Bijegu mladi junak, i kad je u pitanju neprijeporna nadarenost, ne uspijeva se integrirati u vie graanske slojeve, a ti romani obino zavravaju prizorima ludila i autodestrukcije glavnog lika 2

(Valentin dodue odrasta u gradiu i potjee iz bogate seljake obitelji, kad ostaje siroe pada u neimatinu). Profesor Drai predaje Valentinu u velegradskoj gimnaziji, izazvan Valentinovom eljom da istraje u kolovanju unato neimatini, obrazlae pred razredom nairoko svoje ideje o tetnosti kolovanja seoske djece koja, po njegovu miljenju, u koli brzo zahire, zaborave svoje korijenje i svoju autentinu prirodu, odrode se i pogospode navikavajui se na lagodan ivot i povrnost (no Drai se u postavu ovog romana pojavljuje kao eksponent odroene, pogospoene inteligencije spremne da slui svakom gospodaru). Hrv. pisci, osobito oni pravake orijentacije, tumaili su soc. zbilju kraja 19. st. ideologemom prema kojemu se selo redovito pojavljuje kao simbol uvanja hrv. tradicije i suprotstavljeno je gradu u kojemu dominira tuin, u kojemu se govori uglavnom njem. (na priobalu tal.), a ljudi su iskvareni i optereeni udnjom za materijalnim vrijednostima. Rasprave o odnosu gospode i seljatva, moralnosti jednoga i drugog stalea te oportunosti elje seljaka da postanu gospoda nalaze se u jo nekim sekvencama romana, osobito u dijelu boravka Buge i Valentina na selu kod roaka. U meuratno vrijeme u kojem K. pie svoj roman raste utjecaj Hrvatske seljake stranke, dok u 19. st. seljatvo nije bilo zastupljeno na polit. sceni kao relevantan polit. faktor. Kozaraninov prikaz antagonizma seljatva i gospode ipak se razlikuje od naina kako su toj temi pristupali pisci 19. st., jer u ovom romanu zamjeujemo neku vrstu samosvijesti koja nije postojala prije, a koja je vjerojatno posljedica upravo djelovanja seljake stranke, njezina nastojanja da afirmira vrednote seljakoga naina ivota i da artikulira vanost seljakog stalea za nacionalni identitet hrvatstva. Ovaj roman nasljeuje socijalnu analitiku koja je svojstvena ranim oblicima tog tipa romana, no u odnosu na Bildungsromane hk 19. st. donosi novine na planu karakterizacije lika, produbljenosti psiholoke analitike i openito modernijg pristupa romanesknoj tehnici Erotizam je za Valentina mraan, prljav, destruktivan, to je posljedica njegova specifinog iskustva, spoznaje egziztencijalnog negativiteta, dubokog osjeaja samoe, sumnje u mogunost realizacije harmonine veze izmeu mukarca i ene (Krlea!). Pored socijalnokritike dimenzije, psiholoka dimenzija romana jednako bitna (bitnija?): roman je pisan u 1. l., organiziran je kao svojevrsna ivotna ispovijest glavnoga lika: od njegova ranog djetinjstva pa do prijelomnog ivotnog trenutka kad ubija svoju enu i doivljava to kao posvemanji ivotni poraz. Roman je podijeljen u dvije cjeline: Mrana mladost bavi se Valentinovim djeatvom, ranim godinama provedenim u zaviajnom mjestu negdje u Posavini, prikazom prilika u njegovoj obitelji, te gimnazijskim kolovanjem u velikom gradu; drugi dio, Buga plae, vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin zavrivi gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Sredinja dva dijela romana predoena su u analeptikoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija, a uokvirena su dvama monolokim fragmentima iz kojih doznajemo da se glavni junak, vjerojatno u pijanom stanju, obraa sugovorniku (sebi??) za vlastitim stolom, a to obraanje je organizirano dosljedno u 2. l., s neprekidnim naglaavanjem prisnosti pripovjedaa i sugovornika, njihove emocionalne povezanosti. Kazivanje glavnog lika zapravo je ambigvitetno: s jedne ga strane moemo doivjeti kao realno, konkretizirano obraanje jednog fikcionalnog lika drugome, ali istodobno ono je i svojevrsno obraanje itatelju, izravno i prisno, itatelju od kojega se trai suosjeanje. Monolog glavnog lika zasien je figurama: uestale su personifikacija i animizacija; esti su razni oblici paralelizama koji pridonose ritmizaciji iskaza; pisac odabire stilematski obojene 3

lekseme koji izraavaju njegovu povienu afektivnost; pojedine slike prirodnih fenomena poput kie ili vjetra poprimaju svojestva objektivnih korelativa koritenih na pjesniki nain, njima se izraava posebnost duevnog stanja glavnog lika.

Sam ovjek jedan je od najvanijih romana meuratne hk, drutveno-angairani komentar soc., polit. i ekon. prilika, ali istovremeno i psiholoki produbljena proza koja dojmljivo iscrtava nekoliko duevno kompleksnih i tragiki determiniranih literarnih karaktera; istodobno analizira i ljudsku osamljenost, baenost u egzistenciju, nemo uspostavljanja konstruktivnih odnosa s Drugim, nemo komunciranja i realizacije ljubavnog odnosa. Svojim egzistencijalnim negativitetom, zajedno s Krleinim Na rubu pameti, ovaj roman anticipira knjievnost egzistencijalistike inspiracije koja e u hk doivjeti vrhunac 60-ih god. oljanovim i Novakovim romanima. LIRSKI ROMAN IVE KOZARANINA (K. Nemec) - lirski roman karakteristian je anrovki hibrid nastao kao produkt avangardistikih strujanja > jedna je od bitnih karakteristika avangarde osporavanje postojeih (kanoniziranih) struktura, odnosno dehijerarhizacija knji. tekstova i izmjena njihovih anrovskih funkcija, to dovodi do potiranja vrstih granica izmeu rodova i vrsta i do otvaranja struktura (Flaker), stvaranja hibridnih tvorevina; poetizacija proze i prozaizacija poezije, esejifikacija anrova, invazija nefikcije i paraliterarnih oblika samo su neki procesi iz kojih nastaju anrovske novotvorbe; U tim procesima preobrazbe koriste se el. razliitih hijerarhijskih pripadnosti: susreu se rod i vrsta (npr. lirika i roman), vrsta i vrsta (npr. roman i esej), vrsta i podvrsta (roman koristi el. svojih trivijalnih izroda, npr. krimia), a esto se amalgamiraju i anrovi koji pripadaju razliitim sustavima (npr. roman i urnalistike forme, npr. feljton); Lirski je roman rezultat poetizacije proze: sintagma lirski roman upuuje na pribliavanje romana strukturi lirike, odnosno prenoenju nekih oblikovnih postupaka karakteristinih za liriku u prozni oblik; Proces lirizacije moemo zapaziti ve u razdoblju predromantizma i romantizma (Rousseau, Nova Eloiza; Goethe, Patnje mladog Werthera; Hlderlin, Hyperion...), ali je on tek u razdobljima moderne i avangarde bio uzdignut na razinu sasvim prepoznatljive poetoloke tendencije; u hk zametke lirskih tenji u prozi zamjetljive se ve u pisaca koji destruiraju realistiku pripovijednu matricu: npr. linija Fran Maurani Gjalski Leskovar I. Kozarac Mato imunovi Cihlar Nehajev; prve lirizirane romane piu Begovi (Dunja u kovegu, 1921) i Stjepan Mihali (Zapaljena krv, 1927) - u romanu Sam ovjek prostor lirizma otvara ve pripovjedna perspektiva: cijeli je roman zapravo unutranji monolog, ispovijest provoosobnog pripovjedaa Valentina imaginarnom sugovorniku, zapravo vlastitom dvojniku; monolog postupno prerasta u svojevrsni dijalog Valentina prije poinjenog ubojstva s Valentinom nakon poinjenog ubojstva, tj. sadanjeg Ja s prolim Ja > autodijegetika pozicija u kojoj se narator pojavljuje i u funkciji protagonista djela, to pojaava iluziju realnosti i istinitosti; sve to doznajemo prelama se kroz svijest iskazanog subjekta jedina prava realnost jest unutranja realnost; Ispovjedni subjekt slobodno selekcionira dogaaje iz prolosti, razmatra ih u skladu sa svojimsadanjim znanjem - slinost s pozicijom protagonista iz Proustova romanesknog ciklusa: obojica kreativno iitavaju vlastitu povijest u svrhu samoanalize - svijet je u ovome romanu atomiziran, pa je fragmentarnost samo primjerena tehnika prikaza disperzirane zbilje; sjeanje glavnog lika odvija se u asocijativnim nizovima, a u

njima se briu logiko-kauzalni odnosi i sukcesija zbivanja; pojedini se asocijativni tokovi osamostaljuju i postaju relativno autonomne cjeline - itav je roman proet lirskim interludjima u kojima jezini medij ne posreduje zbivanja, nego onakve semantike implikacije kakve poznajemo u lirskoj pjesmi; raspoloenje se prenosi u rijei i semantiziraju se elementi koji u narativnim djelima obino nisu znaenjski markirani; Svraa se panja na jezik koji se vie ne iscrpljuje u golom mimetizmu nego postaje vrijednost po sebi > svojevrsna opijenost rijeima, njihovim zvukom, poretkom, konotacijama, mogunou da se osobitim sklopovima unutar fikcionalnog teksta stvaraju izolirani poetski odsjeci; protagonist prije svega fiksira ugoaje, stanja i raspoloenja to nekada presrasta u pravu ekstazu > takvim odnosom prema jeziku, koji nosi sve ekspresivne kvalitete lirskog doivljaja svijeta, Kozaraninovo se djelo vezuje na liniju fenotipskih romana: to je sintetska proza s izrazito neepskim tretiranjem grae - roman zapoinje in ultimas res, a zatim se, nakon lirski intonirane uvertire Noni dijalog (koja ima funkciju svojevrsnog okvira), retrospektivno rekonstruira Valentinov ivot od djeakih dana pa gotovo do samog trenutka ispovijesti; zavrno nas poglavlje opet vraa u ispovijedno vrijeme uvoda; U retrospektivnom odmatanju prie potuje se kronoloki slijed, a sukcesija se prekida jedino lirskim intermezzima (u kojima se rekreiraju emocionalna stanja raspoloenja), diskurzivnim pasaima te dijelovima u kojima se narativne sekvence rasplinjavaju u metaforikim slikama; epske situacije i poetski doivljaji stapaju se bez avova; Posrijedi je osobit oblik simultanosti u kojem pripovjedne situacije, realizirane u kauzalnim i temporalnim relacijama, prate izvanvremenski lirski dijelovi, asocijacije i proivljavanja u svijesti lika; izmeu dvije narativne sekvence smjestile su se lirske progresije koje stvaraju produeni efekt; situacije, prikazane u vremenskom tijeku, zadravaju istovremeno i impresiju trenutka (Iao sam dalje bez jorgovanove grane...) >> u prvom je planu doivljeno (subjektivno) vrijeme kao jedino stvarno vrijeme; Temporalnu organizaciju u ovome romanu uslonjavaju i pojave ponavljanja i lajtmotivi; razne varijacije motiva samoe i melankolina raspoloenja proimaju itavo djelo; Ispripovijedano vrijeme obuhvaa priblino 15-ak godina jer je najranija toka analepse vezana uz smrt Valentinove majke - Sam ovjek podsjea na organizaciju simfonije: etiri stavka etiri dijela romana te podudarnost u osnovnom tonu i ugoaju izmeu prologa (Noni dijalog) i finala (Sam ovjek) u kojem se vremenske linije opet sastaju u ispovjednoj sadanjosti - kao u svim romanima pisanim u 1. l., i ovdje se moe uoiti dvostruka funckija naratora: on je a) osoba koja doivljava i promatra svijet i koja sudjeluje kao akter u prolim zbivanjima, i b) osoba koja pripovijeda > jedno Ja pripovijeda, a drugo je "objekt" pripovijedanja i analize, pa se tako stvara odreena napetost, pripovjedna distanca, odnosno "dvostruka optika": optika pripovjednog i doivljajnog subjekta - intimna raspoloenja projiciraju se na pejza koji je ovdje humaniziran, to je korelativ stanja ispovjedng subjekta - glazbeno-ritmizirane, parataktike reenice iz dugih lirskih ekskursa mogle bi se bez problema preoblikovati u stihove i strofe lirske pjesme - u ovom se djelu afirmira koncept zbilje i individua koju je razvio austrijski fiziar Ernst Mach (Analiza osjeta, 1966.): po Machu objektivna stvarnost postoji tek kao kompleks naih osjeta ona se sastoji od boja, zvukova i mirisa; ljudski individuum poima se kao suma opaanja, osjeta i ugoaja koji izazivaju razliite impresije; subjekt se neprekidno mijenja, kao to se mijenjaju i dojmovi o njemu, a jedinstvo subjektu osiguravaju jedino sjeanja i uspomene, stalno obnavaljanje preivljenih uspomena i dojmova 5

(vjerojatno je K. osnovna naela machizma nasljedovao posredno, preko Krlee; novija su istraivanja pokazala evidentnu prisutnost Machovih teza u Krleinu Povratku FL, a utjecaj ovog romana na Kozaranina u kritikoj je literaturi ve odavno uoen) - podreujui zakone epskog narativnog oblikovanja lirskom duhu i impresionist. doivljaju, K. je svoje djelo oslobodio pragmatizma i banalnosti same prie (klasinog ljubavnog trokuta) i uveo lirizam kao samostalnu vrijednost