1. Fenomenologijska koncepcija itanja: od Sartrea do Ingardena.

pomno itanje (close reading) nije se teorijski problematiziralo do Jean-Paula Sartrea on itanje definira kao upravljano stvaranje Sartre koristi fenomenologijsku koncepciju itanja koja se nastavlja na Husserla, a u kasnijim razdobljima se pribliava marksizmu Sartre preuzima i nastavlja razvijati koncept intencionalnosti svijesti prema kojemu ljudska bia ne primaju pasivno podraaje, iskustva, informacije iz vanjskog svijeta, nego im aktivno pridaju znaenja; a prema Hirschu znaenje i jest stvar svijesti, a ne jezika dakle, znaenje se ne moe pasivno opaati, percipirati, nego aktivno imaginirati, zamiljati Sartre zagovara aktivni odnos prema tekstu da bi se knjievno djelo moglo ostvariti potrebno je itanje (trajanje itanja = trajanje djela) imamo i odreena oekivanja koja ili potvrujemo ili iznevjerujemo stvaralaki je in samo nepotpun i apstraktan moment u stvaranju djela jer djelo nije djelo bez itanja (samim inom pisanja djelo nije zavreno) tek usporednim naporom pisca i itatelja javlja se djelo duha prvo itanje daje konstitutivnu ulogu u oblikovanju djela meutim, itateljski (stvaralaki) proces nije slobodan jer samo knjievno djelo daje odreene naputke (smjernice), a s obzirom na to da se ne radi o bilo kakvu predmetu nego o knjievnom djelu, smjernice su znatno kompleksnije od onih kod obinog predmeta Georges Poulet govori o razvlatenju JA u procesu itanja te o pranjenju pamenja jer se itatelj treba osloboditi taloga pamenja da bi se mogao otvoriti drugome JA to bi trebalo dovesti do skladnog podudaranja dviju svijesti Roman Ingarden govori o itateljevoj potrebi da raskine veze s prolou i budunou svakodnevice te da se isljui iz stvarnoga svijeta kako bi mogao primiti estetsku dimenziju knjievnog djela kvazi-zaborav stvarnog svijeta i raskidanje veza omoguuje dokidanje naih afektivnih uzbuenja pokrenutih suosjeanjem s likovima tek kad se NE moemo uivjeti u unutarnji svijet likova moemo zahvatiti tu estetsku dimenziju djela

2. Kako suvremena knjievna teorija pristupa problemu recepcije? (Iser, Jau, Fish) kola iz Konstanza, Njemaka Wolfgang Iser poznat je po koncepciji implicitnog itatelja itatelj mora za sobom ostaviti prisni svijet vlastitog iskustva itateljsko JA zatim se podvaja u procesu itanja na zbiljskog i implicitnog itatelja zbiljski se itatelj izluuje kao popratni uinak odreenih tekstnih strategija (nije rezultat nekih konkretnih socijalno-iskustvenih predispozicija) on, naime, nije ni empirijska osoba, nego je koncept implicitni itatelj daleko je vaniji jer nastaje u interakciji izmeu zbiljskog itatelja i teksta te je u komunikacijskom odnosu s implicitnim autorom strukturalisti su smatrali da je implicitni itatelj komunikacijski partner teksta (jezika) u fenomenolokoj tradiciji tekst nije samodostatan entitet; on je intencionalan in implicitni itatelj je sklop estetikih vrijednosti projiciran implicitnim autorom (npr. Lirska pjesma nije samo puki objekt, nego se treba i objasniti. Ona takoer upravlja percepcijom, a itatelj se takoer kree unutar njenih smjernica. Ona je intencionalni in implicitnog autora napravljen intencionalno i usmjeren prema implicitnog itatelju.)

implicitni autor intendira, zamilja implicitnog itatelja kao skup odreenih normi, smjernica, kao onu instance za koju se pie i koja odreuje kakvo e djelo biti tek kad se tak komunikacijski krug zatvori, nastaje djelo Hans Robert Jau pozornost usmjerava na identifikaciju mehanizama primarnog itateljskog iskustva (suut, saaljenje) to su povijesno i kulturno promjenjiva iskustva koja bi se mogla i empirijski prouavati (kao povijesno odreena) horizont oekivanja (odnosi se na itatelja) zatouje stanovnike odreenih razdoblja u sklop spontano usvojenih apriornih perceptivnih elementarnih obrazaca rije je o odreenim funkcionalnim shemama koje omoguuju percipiranje neega to u danom razdoblju vrijedi kao istinito i faktino knjievnost ne preuzima slijepo takve obrasce, ona ih je u stanju prekoraiti (horizonti su povijenso zadani) to je polazite za objanjenje povijesti knjievnosti kao prikazivanje smjera razliitih horizonata ne itaju se knjievna djela na isti nain iz razliitih horizonata u SAD-u se 60-ih godina javlja TEORIJA ITATELJSKOG ODGOVORA (readerresponse criticism) njezin najznaajniji predstavnik Stanley Fish smatra da je itanje process u kojem spoznajemo na koji nain tekst djeluje na nas kao itatelje on uvodi i pojam interpretativne zajednice iz koje se odvija itanje itatelj je funkcija takve zajednice, a ona ograniava mnotvenost znaenja i temelji se na konsenzusu u njezinu prostoru odvija se itanje, razliite interpretacije, pripisivanja i uinci djela ona je sustav inteligibilnosti znaenja strategija prema kojoj interpretativna zajednica svim itateljima ograniava itanja i upravlja njihovim reakcijama

3. Poststrukturalistika problematizacija itanja: Barthes, de Certeau, Kulturalni studiji. Roland Barthes razvlastio je itatelja smatra ga prvenstveno tjelesnim biem koje se uzajamnom razmjenom nadraaja razigrano preputa uivanju u tekstu u prvi plan stavlja osjetilno potinjavanje tekstu, itatelj ne tei refleksivnom ovladavanju tekstom, on biva razvlaten sam tekst ne moe upravljati vlastitim itanjem znaajan je doprinos kulturalnih studija koji se odnosi na nemogunost kontrole itanja itanje je obiljeeno odnosnom snaga izmeu autora i itatelja autor moe biti izdava, profesor, kritiar, itd. te on posjeduje mo kojom postavlja granice interpretativne prikladnosti, a prekoraivanje istih iskljuivo je u njegovoj moi dakle, on postavlja okvire unutar kojih se mogu itati tekstovi, a privilegira se jedan nain itanja dok se drugi potiskuju itatelj je potroa, student, uenik, itd. te nema pravo prekoraivanja granica meutim, tekstovi ipak bivaju izloeni drugim itanjima i tihim potkopavanjima drugih itatelja Michel de Certeau upozorio je na subverzivnu dimenziju itanja itanje je preutno okradanje teksta, nijema preobrazba i dnevna prilagodba postojeim potrebama vlastitim svakodnevnim itanjem, potkopavaju se slubena itanja

4. Objasni pojam kontrapunktnog itanja. postkolonijalna teorija kae da se zapad temelji na izrabljivanju drugih te zbog takvog odnosa intelektualac Treeg svijeta biva potinjen te mu se odrie pravo na objektivnost i nepristranost Edward Said uvodi pojam kontrapunktnog itanja koje bi trebalo uvaiti odnos izmeu centra i periferije treba upozoriti na koegzistenciju razliitih povijesti (metropole i periferija; gospodara i potinjenih) takoer, treba voditi rauna o imperijalizmu i antiimperijalistikim subverzivnim tendencijama teksta, odnosno, o svemu to se autoru iza lea nadopunjuje, o nesvjesnim i subverzivnim aspektima teksta

5. Interpretacija: od Schleiermachera do Heideggera. interpretacija jest najstariji oblik ophoenja s tekstovima Schleiermacher razlikuje dvije vrste interpretacija: gramatiku/jezinu i tehniku/psihologijsku on preferira potonju koja se gradi na divinaciji kojom se preko stila dokuuje individualnost autora Dilthey, naprotiv, zagovara uivljavanje u tui doivljajni svijet on u okviru svoje duhovne povijesti razvija ideju komprehenzivnih znanja i nastoji im u spajanju s pozitivizmom dati znanstveni status Heidegger, pak, kritizira koncept tehnike i tehnoloki usmjerenih znanosti za njega intrepretacija ima puno ire znaenje od samog itanja teksta tu bitak je jedino bie koje se pita o vlastitom bitku, dok se ovjek prema vlastitom bitkuu-svijetu odnosi aktivno bitak-u-svijetu preko tri dimenzije upravlja vlastitom interpretacijom: on je u posjedu tehnika kojima ga mi zaposjedamo, predvia toku s koje emo ga gledati te anticipira pojmove kojima ga obuhvaamo ovjek ne osvjeuje niti jednu od konstitutivnih dimenzija svoje interpretacijske strukture sve do trenutka kada za to dobije povod no, tada se osvjeuje samo ona dimenzija koja nam daje povoda i mora biti problematizirana da bi se struktura odrala transcendiranje vlastite pristranosti ne podrazumijeva dovoenje u pitanje vlastitog zalea i predrasuda, nego se problematizira ona dimenzija koju je nuno problematizirati zbog ouvanja strukture svoju je pristranost nemogue u potpunosti prevladati; moemo samo dimenziju problematizacija dolazi od predmeta; ona upravlja vlastitim procesom problematiziranja

6. Od Interpretacije do analize: Heidegger, Gadamer, Ricoeur. Gadamer se nadovezuje na Heideggera, a predrasude smjeta u jezik bitak koji podlijee razumijevanju jest jezik taj bitak moemo tumaiti samo ukoliko istovremeno govorimo-tada je on istovremeno i predmet i medij ta su dva stanja duboko povezana mi opredmeujemo neto kao predloak jer ga motrimo iz neosvjetene strukture predrasude (iz jezika) predmetnost drugoga je funkcija prisnosti sa samim sobom interpretacija drugoga, interpretacija sebe; kljuan je pojam dijaloga

te se prisnosti sa samim sobom, vlastite predrasude, nikada ne moemo u potpunosti osloboditi o njoj ovisi naa orijentacija u svijetu, ali moemo je propitivati u onim aspektima na koje nas upozori dijaloki drugi pobudom ili okom to vodi ka bogaenju naih horizonata meutim, nikada ne moemo iskoraiti iz tog horizonta, on je proiren perspektivom drugoga no, on nastavlja upravljati naom interpretativnom djelatnou; tuma nije u poziciji apsolutne moi, on je ovisan i uvijek kasni Paul Ricoeur nadovezuje se na Gadamera tekstualizirao je jezinost Gadamerove predaje i time upozorio na odmicanje tumaa od takve tekstualizirane predaje Gadamer je odnos s predajom opisao kao odnos pitanja i odgovora, a Ricoeur govori o bezlinom i opredmeenom tekstu koji se izmie u utnju kada smo u odnosu s tekstom, nemogue je otkloniti nesporazume kao u razgovoru nestaju sve mogue provjere ispravnosti njegova tumaenja (ispravnost vlastite interpretacije) interpretacija je za Ricoeura itanje, a ne dijalog itati znai pridruiti novi govor govoru teksta spona izmeu ta dva teksta nije razgovjetna i oita Ricoeur ne odbacuje analizu-ona je opredmeeni odnos prema tekstu koji je zagovarao strukturalizam usmjeravanje prema analizi rezultat je tekstualiziranja predaje; uotsutnjenje poiljatelja i primatelja-zatamnjenje njhovih mjesta to omoguuje da onaj tko analizira moe slobodno zaposjesti ta mjesta (sloboda interpretacije) problem ispravnosti interpretacije ne moe se rijeiti pitanjem autorske intencije Ricoeur miri interpretaciju i analizu u itanju

7. Problem subjektivnosti u Benvenisteovoj teoriji iskazivanja. Benveniste je preokrenuo odnos jezik-govor u jeziku nema niega to prethodno nije u govoru postojalo iskazivanje je individualan in proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja tragove svoga iskazivanja iskaz, produkt iskazivanja koji u sebi sadri tragove svoje kontigentnosti, polazite je za razmiljanje o jeziku i medij tvorbe subjektivnosti Benvenisteova koncepcija iskazivanja istrauje sve razine iskaza na kojima se subjekt oituje on je upozorio na zamjenice jer nemaju znaenje prije uporabe i grade svoje znaenje u odnosu na one koji ih rabe; znaenja su im relativna znaenje zamjenica ja i ti jednokratno je i svaki se put puni neim drugim on, ona, ono zamjenice su ije je znaenje neovisno o komunikaciji i nema punjenja kao to je sluaj sa zamjenicama ja i ti ja i ti imaju intersubjektni odnos tu se pokazuje kako se u iskazivanju gradi korelacija subjektivnosti konkretno ja ne postoji prije stupanja u odnos s ti ja moe biti identificirano samo instancom diskurza to ga iskazuje diskurz je sloeni dogovoreni sustav jednokratnih unutranjih referencija sa svakim imamo drugaiju stvarnost diskurza, a to je unutranji prostor koji dijelimo sa sugovornikom ja ima dvije dimenzije: jezina je instanca i referentna instanca

prva je svima dostupna, a kad je prazna, samo je znak koji je u potrazi za svojim oznaenim Druga se uspostavlja diskurzom veza meu tim dvjema dimenzijama postoji tek u nekoj situaciji

8. Ducrotova polifonijska teorija iskazivanja. Ducrot koncept polifonije preuzima od M. Bahtina lice vie nije gramatika kategorija ve dramska in ulaska u iskaz, in je navlaenja dramskog lica subjektivnost se u iskazu cijepa, nije jedinstvena kategorija Ducrotova je osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanje ideju o homogenom subjektu kao njegovom izvoru razlikuje tri instance: govorni subjekt-empirijski autor iskaza, govornik-subjekt iskazivanja, iskaziva-subjekt iskaza mi ne vidimo subjekt iskaza, a subjekt iskazivanja moramo rekonstruirati Ducrot dalje razlikuje govornika kao takvog (odgovoran za iskazivanje i uzimamo ga samo kao takvog) i govornika kao bie u svijetu (potpuna osoba za koju je karakteristino da je izvor iskaza) distinkciju govornik/iskaziva (ne pripisuje mu se govor u materijalnom smislu) tumai preko dva primjera: a) govornik; moe rei ja kao nosilac odreene uloge te je pri igranju uloge ujedno i glumac i lik) lik (referent zamjenice ja, iskaziva) b) pripovijedanje-gdje postoji odnos: autor (govorni subjekt) pripovjeda (govornik) fokalizator (iskaziva) autor istie pripovjedaa koji je odgovoran za pripovijedanje i ije su osobine potpuno razliite od onih koje povijest knjievnosti ili psihologija stvaranja romana pripisuje autoru autor zamilja dogaaje, a pripovjeda ih prenosi pripovjeda je unutartekstna instanca, glas koji preuzima odgovornost za pripovjedni iskaz u nekim nam romanima paradoks vremena pomae u razluivanju autora i pripovjedaa iskaziva je onaj koji vidi i iz ije se perspektive prenose dogaaji, a pripovjeda onaj koji govori razotkrivi problematinost subjekta u prostoru diskurza, Ducrotova je analiza pruila okvir za tumaenje i razumijevanje mnogih paradoksa pripovjednog, pjesnikog i historiografskog diskurza

9. Mimeza i dijegeza. (Aristotel, Genette). mimeza je jedan od kljunih starogrkih estetikih i poetikih pojmova koji je imao golemu ulogu u ustrojavanju zapadnog miljenja o umjetnosti Aristotel kritizira Platonovu koncepciju (pojam mimeze gradi na inertnim umjetnostima pa u prvi plan dolazi dimenzija oponaanja) i polazi od progresivnih umjetnosti (glazbe i pjesnitva) koje nastaju iz boanskog nadahnua pa u prvi plan njegova pojma dospijeva dimenzija predoavanja prema tome se mimeza najjednostavnije moe definirati kao neposredno prikazivanje dijegeza je Platonov termin za posredno prikazivanje, pripovijedanje dogaaja Gerard Genette revidirao je opreku prikazivanje/kazivanje angloamerike teorije proze u svojoj teoriji knjievnih modusa on mijenja odnos snaga u korist dijegeze te odbacuje mimetiko naelo pripovjeda gradi svoj svijet, dijegetiki univerzum

dijegeza postaje temeljna pretpostavka pripovjednog modusa postoje razliite dijegetike razine koje nastanjuju pripovjedai, likovi, ispripovijedani dogaaji i stanja koji se odlikuju razliitim stupnjem vjerodostojnosti pripovijedanje stvara iluziju mimeze putem dijegeze poetna distinkicija vie ne funkcionira, ve govorimo o razliitim razinama kazivanja, dijegetinosti

10. Objasni odnos pripovjedaa prema likovima. u fikcionalnom pripovijedanju pripovjeda je glas koji preuzima odgovornost za pripovjedni iskaz rije je o unutartekstnoj instanci koju valja razlikovati od autora pripovjeda u jednom pripovjednom tekstu uspostavlja tri odnosa: STAJALITE odnos pripovjedaa prema likovima koje uvodi. Postoje dva aspekta odnosa pripovjedaa prema likovima: a) vremensko-prostorno stajalite Gdje pripovjeda stoji u odnosu prema likovima (meu njima, postrani, na nekoj posve drugoj razini)? razdioba temelji na stupnju pripovjedaeva sudjelovanja u radnji unutardijegetiki, izvandijegetiki, heterodijegetiki, homodijegetiki autodijegetiki pripovjedni tekst prostorno-vremensko stajalite uvelike utjee na to kako e pripovjeda motriti dijegetiki univerzum i njegove stanovnike sve to uvelike utjee i na njegov odnos prema osobinama, ponaanju, opaanju, miljenju i govoru likova nije svejedno prikazuju li se likovi izvana ili iznutra b) psiholoki, socioloki i ideoloki stav pripovjedaa prema likovima stav pripovjedaa prema likovima usko je povezan s njegovim mjestom meu njima to moe utjecati na to kako pripovjeda reproducira govor svojih likova

11. Objasni kontakt i status pripovjedaa u pripovjednom tekstu. KONTAKT odnos pripovjedaa prema naslovljeniku pripovijedanja, nain odnosa prema naslovljeniku, stav prema njemu i stanovit sklop pretpostavki o njegovoj jezinoj, knjievnoj i kulturalnoj kompetenciji pripovjeda moe uspostaviti izravan odnos s naslovljenikom nekakvim obraanjem ili posredan odnos lien direktnog oslovljavanja npr. romani iz 18. stoljea imaju sveznajuega pripovjedaa koji izravno oslovljava itatelja 19. stoljeu gubi se ta praksa izravnog kontaktiranja itatelja u tom odnosu s naslovljenikom, pripovjeda moe biti samopouzdan ili kolebljiv, dostojan povjerenja ili nepouzdan, formalan ili prisan, udivljen ili prezriv... pripovjeda moe svog sugovornika zamisliti kao pripadnika iste jezine zajednice, narataja ili klape, kao naivca, lukavca, obrazovana ili neobrazovana, aktivnog ili pasivnog... tota od tih aspekata ovisi o gramatikom licu iz kojega se pripovijeda STATUSodnosu pripovjedaa prema samome sebi a) socioloke i psiholoke odrednice - status se prvenstveno tie odrednica koje on dobiva izvan svoje djelatnosti, bilo preko svog socijalnog identiteta, bilo preko mjesta koje mu je dodijelio autor

b) pripovjedaka sposobnost- status se stjee pripovjedakom djelatnou koja svjedoi o pouzdanosti, iskrenosti, sposobnosti, svjetonazoru, pripadnosti odreenoj anrovskoj ili stilskoj tradiciji preko statusa itatelj rekonstruira odnos pripovjedaa prema nadreenim mu instancama implicitnog autora i autora-funkcije knjievni status- legitimira se kroz svoje knjievno znanje ta obiljeja moe prepoznati implicitni itatelj interakcija izmeu tih triju dimenzija (stajalita, kontakta i status) obiljeava manifestaciju pripovjedaa u pripovjednom tekstu u 19. stoljeu nemamo pripovjedaa odreenog stajalita, u prvi plan dolazi dimenzija pripovjedanja, iitavanje znakova pripovjedanja u prii iziskuje sofisticiranog itatelja

12. Objasni Chatmanov model pripovjedne komunikacije. Zato ga RimmonKenan kritizira? slijedei postavke Waynea Bootha (ikaka kola, The Rhetoric of Fiction, 1961.) koji uvodi pojam implicitnog autora, Seymour Chatman (Story and Discourse: Narrative Structure in Fiction and Film, 1978.) razvija semiotiki model pripovjedne komunikacije: stvarni implicitni (pripovjeda) (naslovljenik implicitni stvarni itatelj autor autor pripovijedanja) itatelj pojam implicitnog itatelja uvodi Wolfgang Iser (Der implizite Leser, 1972.) i odnosi se na rezultat interakcije izmeu teksta i zbiljskog itatelja, on je komunikacijski partner implicitnom autoru pojam implicitnog autora, Chatman preuzima od Bootha koji pod tim pojmom podrazumijeva upravljajuu svjest djela kao cjeline, izvor svih normi utjelovljenih u djelu implicitni autor superioran je u inteligenciji i moralnim standardima stvarnom autoru implicitni i stvarni autor nisu jednaki, ne poklapaju se Chatman razlikuje implicitnog autora od pripovjedaa: implicitni nam autor nita ne govori, nema glasa i ne komunicira izravno, on nas instruira potiho kroz nain na koji je djelo organizirano i oblikovano, dok se pripovjeda identificira kao glas iza lea komunikacije izmeu pripovjedaa i naslovljenika pripovjedanja, odvija se komunikacija izmeu implicitnog autora i implicitnog itatelja naslovljenik pripovjedanja nain na koji pripovjeda struktuira svoju priu rekonstrukcija implicitnog autora tea je od prepoznavanja pripovjedaa, oslanja se na finije i manje vidljive znakove Schlomith Rimmon Kenan (Narrative Fiction, 1983.) dodaje kako je implicitni autor instanca koju valja depersonificirati te je shvatiti kao niz implicitnih normi, a ne govornika, glas ili subjekt zbog toga ne moe biti komunikacijski partner u pripovjednoj komunikaciji budui da Chatman kae kako pripovjeda i naslovljenik pripovijedanja ne moraju nuno biti prisutni u tekstu, te kako su implicitni autor i implicitni itatelj partneri u komunikaciji, Rimmon-Kenan kae upravo suprotno: pripovjeda i naslovljenik pripovijedanja su konstitutivni imbenici pripovjedne komunikacije neprihvatljiva je ideja o nepostojanju pripovjedaa, uvijek postoji netko tko je odgovoran za pripovijedanje -

13. Objasni distinkciju pria/pripovijedanje. (Ruski formalisti, Genette) pripovijedanje se obino povezuje s knjievnim oblicima kao to su roman, novela, kratka pria, no pripovijedanje je univerzalno i sveprisutno (iroko rasprostranjena i esto nesvjesna jezina djelatnost prisutna u razliitim kontekstima), pripovijedanje kao vaan kognitivni proces, pripovijedanje kao vaan terapijski postupak (psihoanaliza) Polazite RUSKI FORMALISTI - 20-ih i 30-ih god. 20.st. uveli distinkciju fabula/sie (fabula/sjuet) - fabula kronologijski i kauzalni slijed dogaaja u stvarnosti (koji podlijee sieu), itatelj je konstruira iz teksta - sie autorska preradba fabule u tekst, nain na koji jedan kronoloki i kauzalno povezani slijed predstavljen u djelu NARATOLOGIJA - otvara se perspektiva diskurza - odnos pripovijedanja i prie moe se usporediti s odnosom iskazivanja i iskaza - u tom smislu moemo govoriti o dvije vrste radnje: radnji prie i proizvodnji prie (pripovijedanju) - pripovjeda proizvodi i priu i pripovijedanje - Grard Genette uvodi distinkciju tekst/ pria/ pripovijedanje (rcit/histoire/narration) svoje prouavanje ograniava na rcit/histoire - pomae nam da shvatimo kako je mogue da ista pria bude prezentirana na razliite naine (s istaknutim razliitim aspektima) pria - pojam kojim su naratolozi zamijenili pojam fabule - osnovni vremenski i uzrono-posljedino povezan slijed dogaaja to ga knjievni diskurz preinauje u trima aspektima: trajanja, redoslijeda i uestalosti (Genette, 1972.) - itatelj je ne dobiva u istom obliku (fenomen dubinske strukture teksta), no ona uvjetuje prepoznavanje teksta kao pripovjednog - postavljanjem prie na privilegirano mjesto, naratolozi tee prelaenju disciplinarnih granica (teorija historiografije) - Genette uoava da se to zbiva u vrijeme kada pria kao okosnica knjievne proze nestaje iz umj. prakse (zato se naratolozi usmjeravaju prema mitovima ili trivijalnoj knjievnosti) pripovijedanje u uem smislu proces proizvodnje prie - u irem smislu, disperzivan pojam koji se kod razliitih teoretiara (ovisno o metodologijskoj poziciji i nacionalnoj tradiciji) pojavljuje u razliitim znaenjima: kao modus, postupak ili in - Genette ga definira kao komunikacijski in ili radnju (koju u analizi zatim zanemaruje) - Rimmon-Kenan priu i pripovijedanje definira kao konstrukte koje itatelj izluuje iz teksta: priu kroz pripovjedni sadraj, a pripovijedanje kroz njegovu proizvodnju 14. Postmoderna kritika naratologije. Objasni. -

politike konzekvence rascjepa pria/pripovijedanje

15. Objasni rascjep pria/pripovijedanje u Bhabhinoj performativnoj koncepciji nacije.

Babha polazi od rascjepa prie i pripovijedaa i politikih uinaka u tvorbi nacije i suprotstavlja se linearno-kauzalnoj koncepciji pripovjednog teksta koja, unato tome to priznaje rascjep, privilegira priu i zanemaruje pripovijedanje reducira naciju samo na tematiziran objekt prie, a zanemaruje naciju kao subjekt pripovijedanja, negira dimenziju pripovijedanja dvostruko ispisuje naciju: 1) nacija tematizirana u prii nacija kao apriorna povijesna prisutnost 2) performativno nacija se konstruira pripovijedanjem (nacija kao S i O) Babha kritizira uvrijeeno shvaanje nacije, ona nije stabilan koncept nego diskurzivna tvorba koja se proizvodi u pripovjednom diskurzu da bi se moglo govoriti o tvorbi nacije, potrebne su obje dimenzije tako se stvara iluzija da je bilo, a nije bilo, prisutan je uinak prirodnosti na taj nain Babha razara esencijalnu koncepciju nacije.

16. Opii Aristotelovu koncepciju zapleta/mythosa. Aristotel je prvi teoretizirao zaplet i definira mythos kao: 1) oponaanje djelovanja likova 2) raspored dogaaja smatra da je zaplet dua tragedije i osnova dramske umjetnosti propisuje najbolje zaplete: oni su cjeloviti i zaokrueni imaju poetak, sredinu i kraj, a obrat im proizlazi iz samih dogaaja i nije sluajan niti mehaniki preferira vrsto jedinstvo radnje, najbolji zapleti trebaju se temeljiti na prepoznavanju i obratu istie Sofoklovog ''Edipa'' cilj je izazvati saaljenje i postii katarzu, do nje se dolazi preko zapleta koji zavrava velikim stradanjem junaka Aristotel privilegira zaplet u odnosu na likove

17. Razliiti pristupi problemu zapleta: od Jamesa do Fryea. Henry James (1843-1916) u svom uvenom eseju Umjetnost fikcije (The Art of Fiction, 1884.) pokuava pomiriti dva stajalita i kae: lik nije nita drugo doli ilustracija dogaaja, a dogaaj nije nita drugo doli otkrivenje lika - u prvoj pol. 20.st. pojavila su se prva nastojanja da se problemu zapleta pristupi na drugaiji nain - Edward Morgan Forster je u djelu Aspekti romana prvi istaknuo razliku izmeu toga kako su dogaaji poredani u pripovijedanju i njihova kauzalnog redoslijeda u zapletu - studija Vladimira Proppa, Morfologija bajke (1927.), poznata je prvenstveno po tome to je on prouavajui ruske bajke u njima prepoznao 31 narativnu funkciju (darivanje, privremeno udaljavanje, zabrana, krenje zabrane, preobrazba junaka, uklanjanje nedostatka, kanjavanje protivnika, krunidba, svadba... ) - te funkcije Propp grupira u tzv. podruja nadlenosti 7 temeljnih djelatnika: zlotvora, darivatelja, pomonika, traene osobe (i njezina oca), odailjatelja, junaka i lanog junaka - iako neke funkcije mogu izostati ili se ponoviti, njihov se redoslijed ne moe mijenjati, dok je junak neogranien i pokretljiv 18. ikaki teoretiari zapleta: Crane i Friedman. dolazi do premjetanja interesa s lirike na pripovjedne i dramske oblike

za razliku od novokritike usmjerenosti na tekst, predstavnici ikake kole istrauju i njegov matini anrovski i povijesni kontekst Davis predstavnike kole naziva aristotelijancima Ronald S. Crane kae da je zaplet romana ili drame posebna vremenska sinteza koju je nainio autor od elemenata radnje, karaktera i misli sukladno tome razlikuje zaplete radnje, karaktera i misli veina romana sadri klasine zaplete oponaajui rijeima slijed ljudskih aktivnosti, zaplet djeluje na miljenje i osjeaje itatelja, no napominje se da je vano oekivanje itatelja i uitak u zapletu Norman Friedman kae da je zaplet skupina od dvije ili vie epizoda koja uzrokuje potpun proces promjene u glavnom junaku cilj zapleta je predstaviti u potpunosti proces promjene u glavnom junaku za volju slijeda emocija koje takav proces pobuuje u itatelju Friedman prihvaa osnovnu Craneovu podjelu i dijeli je na: zaplete sudbine, linosti i miljenja zapleti sudbine- zaplet radnje, patetini zaplet, tragini, kazneni, sentimentalni, zaplet divljenja zapleti linosti- zaplet sazrijevanja, preobrazbe, kunje, izroenja zapleti miljenja- zaplet odgoja, otkria, uzbuenja, razoaranja knjievna teorija tijekom 20.st. odbacuje univerzalizaciju Aristotelova modela zapleta kao i normativizaciju koja je iz toga proizila i pokazuje da je rije o definiciji svojstvenoj odreenom, specifinom kulturnopovijesnom kontekstu

19. Psihoanalitika koncepcija zapleta Petera Brooksa. psihoanalitiar Peter Brooks u svom djelu Reading for the Plot razmatra nain na koji tekst upravlja itateljevim iskustvom zaplet je nacrt i intencija pripovijedanja, ono to oblikuje priu i daje joj odreeni smjer ili intenciju znaenja drugim rijeima, zaplet je temelj naeg iskustva itanja modernizam je donio sumnju u zaplet kojeg Brooks smatra organizacijskom dinamikom ljudskog razumijevanja knjievni tekstovi nastanjeni su energijama koje oslikavaju osjeanja likova u poetku pripovijesti uvijek je prisutna narativna udnja, esto u obliku poetne napetosti ili pobude koja dosegne vrhunac kada se neto mora preokrenuti, poduzeti, promijeniti dinamika zapleta je ona sila koja tjera protagonista naprijed osiguravajui da se niti jedna radnja ili dogaaj nee privesti svretku sve dok kraju ne bude privedena njegova ambicija (kroz uspjeh ili neuspjeh) likovi poput Rastignaca i Balzacovi likovi ukazuju potrebu za pripovijedanjem i nastojanje da se sluatelj/itatelj zavede i ukljui u sr udnje koja nikada ne moe potpuno biti zadovoljena, ali se uvijek prema tome kree svako pripovjedno djelo ima svoj poetak, sredinu i svretak, a svretak je ono za to nas pripremaju poetak i sredina, tovie poetak je determiniran svretkom, svretak ima kljunu ulogu sredina pritom igra istodobno ulogu nune obilaznice i tenje za stizanjem na svretak svako preuranjeno stizanje na svretak znailo bi pogrean izbor, nerazumijevanje, pogrean zakljuak udnja je elja za svretkom, za zadovoljenjem koje mora biti odgoeno kako bismo ga mogli razumjeti