TEATAR JANKA POLIA KAMOVA

(Tomislav Sabljak; 1995)

- Tragediju mozgova K. pie 1906. iste god. kada se na repertoaru Kr. zem. hrv.
kazalita nalaze djela Sujet Milana Ogrizovia, Gospoa Walewska M. Begovia i
Grof Palina Stjepana Miletia djela koja pripadaju harmoninom diskursu
kazalita hrv. moderne > K. razbija okvire tadanjih estetskih kanona
tradicionalistikog teatarskog duha
- disperzija dramskog, knji. diskursa prisutna je u K. od samog poetka i upravo
se s Kamovom otvara jedno od kljunih problema suvremenog teatra
nesporazum izmeu publike i dramskog djela
- ve je u Maeterlincka jasan raskid izmeu jezika i onoga to se vidi na pozornici,
a u Kamova je drama unutranjeg vienja dovedena na rub same teatarske
zablude
- dominacija Miletia, potom Beneia te napose Krlee, Gavelle i Babia u hrv.
teatru blokirala je tendencije hrv. kazaline avangarde (svojevrstan je paradoks
da e Krlea u svojim ranim dramskim radovima slijediti K.);
injenica da K. do dana dananjeg nije igran na pozornici HNK jasno govori o
stalnoj prisutnosti tradicionalnog duha u hrv. teatru
- K. nudi sve pretpostavke suvremenog teatra, pa i onog koji pod pojmom teatra
apsurda 50-ih god. vlada pozornicom, a u hrv. kazalitu inaugurira disperziju
harmoninog kazalinog dramskog diskursa zaetu jo u Kranjevia i u
Matoevoj Mori, a radikalno produbljenu s Kamovom i ranim Krleom
- s godinom 1900. umjetnost ukida miran poredak stvari: ovjek stjee slobodu i
usamljenost u isti mah, gubi jedinstvo i povezanost;
Jo od antike misao je ivjela u svijetu hijerarhije kasta pojava Nietzschea i
Kierkegaarda, prije svih, oznaava poetak drame ovjeka koji je izaao iz
harmoninog hrama; nered nadvladava poredak doktrine i duh hijerarhije gotovo
da i ne postoji > pisati ne znai vie dati za pravo onome to postoji, nego
pobuniti se protiv apsurdnosti postojanja
- K. poinje s razaranjem stilskih formacija epohe i njegovo djelo u cjelini distonira
s idealima vremena kojemu pripada; on kao da svojim djelom preskae vrijeme,
nagovjetavajui sve budue literarne tendencije koje e kao svoje osnovno
naelo imati cilj: ruenje hrama harmoninog diskursa
Drutveno-povijesni kontekst
- vrijeme Khuena Hdrvaryja (1883-1903) koji je najotvoreniji provoditelj
dualistike politike i maarizacije, te koji postupno ukida svaki polit. ivot u Hrv. >
paradoksalno, istovremeno se otvaraju neki od kapitalnih objekata kulture, poput
nove zgrade kazalita, no to je ipak prividni kult. procvat (14. listopada 1885.
posjet Franje Josipa Zagrebu povodom otvorenja nove kazaline zgrade
spaljivanje ma. zastave pred Jelaievim spomenikom od strane napredne hrv.
omladine)
- nakon pada Bachova apsolutizma Hrv. je 1860. vraen ustav, a u javnom je
ivotu njem. jezik zamijenjen hrv., no promjena je ograniena na onaj dio hrv.
zemalja pod upravom bana
- likvidacija hrv. politike oita je Khuenova namjera, pa on sukcesivno spletkama i
polit. igrama nastoji smanjiti u Saboru broj mandata opozicije
- u perfidnoj politici ukidanja svake iole znaajnije polit. akcije u Hrv. koja nije
dualistika, Khuen se vjeto koristi i sporom izmeu Hrvata i Srba taj spor
kulminira 1902. estokim

Protusrpskim demonstracijama zbog jednog antihrv. lanka u zagrebakom

Srbobranu, s tezom da Hrvati nemaju svoj jezik ni svoju narodnost
- neredi zbog maarizacije niu se u Podravini, Hrvatskom zagorju, Primorju i
Meimurju, a veina je napredne mlade inteligencije poslije ina spaljivanja
zastave otila u Be, Prag i Mnchen, to e za dobru posljedicu imati
upoznavanje itavog jednog narataja s recentnim idejama srednjoeur. kulture
- stalno izigravanja Hrv.-ug. nagodbe, kao dvostranog ugovora izmeu Kraljevine
Ugarske i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te katastrofalni izbori 1892.
osvijestie inae neslonu opoziciju, te se 10. lipnja 1893. sastadoe Starevi i
Strossmayer > sve hrv. stranke fuzionirale su u jednu Hrvatsku stranku prava
(29. sijenja 1903);
Demonstracije izbijaju svakodnevno, bez obzira na andarska batinjanja, pa
nepodnoljive prilike napokon prisilie kralja da povue Khuena, to je otvorilo put
hrv. politici
- Rijeka rezolucija i Zadarska odluka (1905)
- na izborima u svibnju 1906. pala je madaronska stranka, dok je hrv.-srpska
koalicija, koja je uzela za program rijeku i zadarsku rezoluciju, dobila relativnu
veinu, no vladu u Hrv. dobivaju ljudi iz stranakog kluba, a banom i dalje
ostaje Pejaevi koji je striktno provodio Khuenovu politiku;
Velik dio puanstva razoaran je politikom hrv.-srpske koalicije;
Tenutani bljesak polit. ideala ubrzo se ugasio, a Kossuth u svibnju 1907. donosi
novu pragmatiku za eljeznike inovnike po kojoj je slubeni jezik na
eljeznicama maarski, ime je i politika rijeke rezolucije propala
- sve je aktualnija hrv.-srpska koalicija s junoslavenskom idejom, ali s
oportunistikim sredstvima ulagivanja Budimpeti, to kod iste Stranke prava
ne prolazi
- na izborima u veljai 1908. veinu je odnijela koalicija i Starevieva HSP te
nova linost hrv. politike Stjepan Radi, prvak puke seljake stranke
- u konfuznoj i vrlo razliitoj politici u Europi (u Srbiji npr. Petar I. Karaorevi
prekida s austrofilskom politikom!), Hrvati ne znaju kome da se priklone i kakvu
neovisnu politiku da vode; tada dolazi i do aneksije BiH ime je stvar jo
kompliciranija
- Garibaldi (1807-1882) kojim se zanosio Kvaternik, ali i Kamov, 1862. od
Bakunjina dobiva pismo u kojemu je pokrenuto pitanje stvaranja slavenskih legija,
meu njima i hrvatske; Kvaternik je pokuavao stupiti u kontakt s Bakunjinom
- hrv. iseljenitvo u dr. pol. 19. st. dobiva razmjere egzodusa, a radzdobljem
najintenzivnijeg iseljavanja Hrvata smatra se vrijeme izmeu 1900. i 1910.;
glavna su iseljavanja u SAD i Kanadu te u zemlje June Amerike
- K. je boravio najvie u Italiji, a ivot je okonao u panjolskoj
> Italija: 1870. i 1871. jaa sekcija Prve internacionale, a 1872. stvorena je
federacija tal. sekcija koje su bile bakunjistike; bakunjisti se oslanjaju na
obrtnike, seljake i lumpen-proletarijat te na sitnoburoasku inteligenciju i iniciraju
niz pueva s ciljem da srue vladu; 1877. bakunjisti osvajaju grad Litino; 1882. u
Milanu je osnovana Talijanska radnika stranka, a u statutu partije bila je i toka
po kojoj e se u stranku primati samo osobe koje se bave fizikim radom; 1892. u
Genovi dolazi do rascjepa socijalista i preostalih anarhistikih elemenata ...; 1898.
dolazi do poznatih majskih dogaanja u kojima sudjeluju radnici diljem Italije;
represije drave pogoduju anarhistikim akcijama i atentatima; 1900. anarhist A.
Breschi ubio je kralja Umberta I
> panjolska mnogo drastinija i radikalnija previranja: 1886. poinje izlaziti
list socijalist. stranke El Socialista; 1888. prvi kongres socijalist. stranke i veliki
trajk rudara; 1890. U trajku 40.000 radnika; 1891. na izborima prvi put
sudjeluju socijalisti; 90-ih god. prevodi se Marx; 1901. val antiklerikalnih akcija,
spaljivani su samostani i otimana crkvena dobra; 1902. u Barceloni izbija trajk
2

metalaca koji se pretvara u sedmodnevni generalni trajk praen borbama na

barikadama; 1909. jo jedan krvavi ustanak u Barceloni kao odgovor na vladin
pokuaj da mobilizira katalonske rezerviste kako bi ih poslala u Maroko ustanak
je uguen u krvi nakon tjedan dana, a poseban gnjev izazvala je smrtna presuda
nad uglednim republikanskim publicistom i pedagogom Franciscom Ferrerom,
zakletim neprijateljem klerikalizma i militarizma; 1911. u Barceloni je osnovana
Nacionalna konfederacija rada koja je naginjala anarho-sindikalizmu
- anarhizam s kraja 19. i poetka 20. st. predstavlja najradikalniju kritiku
institucija graanske civilizacije (drave, buroaske demokracije, nacionalizma,
obitelji, braka, religije) ali i institucija autoritarnog socijalizma; na radikalnog K.
moda je najvie utjecao Max Stirner (Ja sam Moju stvar na Nita postavio)
Knjievno-kazalini kontekst
- zapreka formiranju avangardnog pokreta u Kamova bila je ta to K. nikada nije
imao svoj asopis, poput npr. Krlee ili imia; K. se drao asopisa Pokret, slao
je radove i u druge asopise s vie ili manje uspjeha, ali svoj je vlastiti projekt
marginalno iskazivao u feljtonima i pismima, a ponajvie u samim djelima
- vei dio kritike i znanosti o knji. Kamovljeva je djela smatrao proizvodima neke
vrste mjeavine razliitih stilova i anrova (naturalizma, simbolizma,
ekspresionizma i futurizma) > nasuprot takvu miljenju stoje vrijedni no usamljeni
glasovi kritike i znanosti o knji. koji u djelu Kamova vide zaetke novih knji.
orijentacija i projekata, od ekspresionizma, do futurizma i zenitizma ne radi se ,
dakle, o eklekticizmu, nego o temeljnom naelu avangarde, koja razara
harmonini diskurs i estetiku u cjelini;
Avangarda nihilistiki osporava kanon ne samo 19. st., nego literature u cjelini >
poetika osporavanja nije vezana samo uz Kamova ona je zapoela s
Kranjeviem i Matoem (Dragi nai suvremenici), radikalno nastavljena i
definitivno osmiljene (bez programa) s Kamovom, da bi sa imiem i Krleom
(Moj obraun s njima) dobila kakav-takav status knji. formacije;
S Kranjeviem i Matoevom Morom zapoinje projekt avangardnog razbijanja
harmoninog diskursa koji je K. perfekcionirao
- dugo je vremena i od mnogih Kamovljeva literatura smatrana tek oajnikim
buntom, umjesto konstruktivnim i konstitutivnim el. hrv. avangarde
- Krlea 1919. posveuje u Plamenu Kamovu novelu Hodorlahomor Veliki ili
kako je Pero Orli prebolio Pariz, Uspomeni Janka Polia Kamova, koji je junaki
pao sa stijegom u ruci > posvetu kasnije Krlea trajno brie;
U razbijanju kazalinog diskursa Krlea mnogo duguje upravo Kamovu, no u
svome eseju O naem dramskom repertoireu... potpuno e zanijekati Kamovljevo
ime;
K. nikada nije bio na slubenom repertoaru naih slubenih kazalita, sve do
1956. (L. Tomai postavlja u Narodnom kazalitu Rijeka Tragediju mozgova)
Kritika o Kamovu
- usporenost kritikog miljenja o K. utjecala je na zakanjelo prihvaanje
Kamovljeva projekta avangarde; malo tko je Kamovljevo djelo analizirao kao sklop
napetosti, paradoksa i ironije, a kada bi se njegov dramski tekst pokuao objasniti
unutar djela avangarde (npr. antiteatra), sve je ostalo na pukom definiranju forme
- osnovna pogreka kritike o Kamovu jest u tome to ona iskljuuje razmatranje
epistemolokog problema odnosa umjetnosti prema stvarnosti
- 1907. godina po mnogoemu prijelomna:
> o vlastitom troku K. objelodanjuje Itipanu hartiju, Psovku, Tragediju
mozgova i Na roenoj grudi
> u srpnju K. po trei put odlazi u inozemstvo
3

> u Hrvatskoj smotri Mato objavljuje Mru koja e odigrati prevratniku ulogu
u razbijanju hrv. knji. i teatarskog harmoninog diskursa (Mato svojom Morom,
ali i dramskim tekstovima, utjee na K., ne toliko kao uzor koliko kao oslonac za
dramske tekstove koji razbijaju harmonini diskurs)
> biljeka u Pokretu iz rujna 1907: spominje se velika skuptina u Rimu na
kojoj se prosvjedovalo protiv klerikalizacije kola i protiv samostana;
Upravo u Rimu, krajem kolovoza 1907. K. pie Orgije monaha, a krajem god. i
Djevicu
> 1907. objelodanjena su i dva teksta o K: Marjanoviev i Matoev
1. Marjanovi je za ono vrijeme i vie nego blagonaklon prema K.; on
Kamovljevo pisanje proglaava nemoralnim, no ipak meu redcima govori
mnogo to se ne bi oekivalo i od kudikamo suvremenijeg kritiara: Marjanovi u
K. opaa unutarnju logiku (za razliku od logike knjievnosti...?) i prkos proti
svakoj formi;
K. je za Marjanovia odstupanje od estetike lijepoga, od kroeanizma i
harmoninog diskursa (dok je za nas pak to poetak stvaranja stila avangarde);
Marjanovi pretpostavlja da e K. pronai formu koja nedostaje njegovim djelima,
a ona e iskljuivati bjesnilo, psovku, prkos, krik, delirij, ludilo i cinizam
2. Matoeva Lirika lizanja i poezija pljuckanja > Mato ne prihvaa Kamovljev
disharmonian diskurs te kao najgoru stvar citira ono to e kasniji kritiari
uzimati kao osnovu tumaenja Kamovljeva djela: Apsurd postaje pjesma
moja...>> Mato zapravo nesvjestan znaenja pojma najavljuje Kamovljev
diskurs, no ta najava u ono vrijeme oznaava smrtnu presudu literaturi mladog
pisca > Mato pie da apsurd su te pjesme i te drame to je znailo izbaciti
pjesnika iz harmoninog stila vremena koji je vladao i u glavama kritiara i u
glavama itatelja;
Mato povezuje Tragediju mozgova s Morom, no naglaava plagiranje (iako je u
pitanju ugledanje na disperziju harmoninog diskursa i njegova radikalizacija) >
Matoeva Mora izdvaja se od svega to je on napisao, a ona nije bila poticajna
samo za K. nego i za Krleu, posebno za njegove Balade);
Mato kasnije u vie navrata nastavlja s pogrdama i cinizmom na raun K., no u
poznatom nekrologu ipak K. ne odrie talent te ali njegovu preranu smrt
- K. e u knjigama odijeliti prozu, odnosno dramu od poezije, ali e unutar te
podjele razviti disperziju, ne toliko ortografsku, koliko logiku
- u knji. teoriji prihvaena je ideja o tri knji. roda, ali svejedno se uvijek nanovo
raspravlja o njihovoj disperziji, naroito u djelima modernih pisaca;
Imamo podjelu na liriku, epiku i dramu te podjelu na poeziju, prozu i dramu, a
Solar se u svojoj Teoriji knjievnosti opredijelio za koncepciju poezija-proza-drama
> u diskurs romana Isuena kaljua probija se dramski diskurs pomou sna,
pojedine prie navjeuju drame tematski i po nosiocima dramske radnje, a
pjesniki karakter pojedinih drama, povezanost motiva, slika, simbola i pjesnikih
figura govore o uzajamnoj povezanosti anrova kojih se granice sve vie briu
- nesporazumi oko itanja i uprizorenja Kamovljevih dramskih djela proizlaze
otuda to je u nas prevladavalo miljenje da je vrijeme kao faktor dramske
umjetnosti stvar same drame, a ne stvar scenske tehnike; taj problem dopro je do
svijesti kritiara tek u novije vrijeme, kada je drama primljena od italaca kao
fikcijski i estetski realitet, kao stvarnost po sebi > kad bi se bilo koja Kamovljeva
drama prevela na jezik istog pripovijedanja, kad bi postojala samo kao knjiga
za itanje, ona bi imala mnogo dulje vrijeme pripovijedanja negoli to je fiktivno
vrijeme same drame

- problem uprizorenja Kamovljevih drama od samih poetaka do dananjih dana

> K. je igran 1928. i ponovno tek 1956. (svjetskom scenom tada je zavladala
kazalina avangarda; Beckett se kod nas prvi put igra 1958., a Ionesco 1956.
god.) kad je postavljena Tragedija mozgova;
Glavni je nesporazum u tome to se Kamovljeve drame doivljavaju prvenstveno
kao drame za itanje zato to postoji itav niz praktinih problema njihova
uprizorenja
- estetiki pojam o jedinstvu i cjelovitosti djela, njezinoj unikatnosti i zatvorenosti
u sebe, gubi kod K. bilo kakvu vanost, jer u njega se jo moe jedino govoriti o
unutranjosti forme
- drama, odnosno po Kamovu tragedija Mamino srce ustvari je oponaanje
zavrne radnje - stvari teku, a dogaaja nema
- umjesto tvrdnje Nikole Polia da je K. prije Krlee bio boljevik, moglo bi se rei
da se u Kamova radi o neprogramatskom anarhizmu, utopijskom socijalizmu i u
krajnjoj konsekvenci ak o nacionalsocijalizmu, budui da je, kao itava njegova
generacija, imao gorka iskustva s hrv.-srp. koalicijom u koju su vjerovali poslije
Khuenova reima
- N. Poli tvrdi da K. nije imao preteu > Sabljak se slae no dodaje da je ipak na
Kamova veliki utjecaj izvrio Kranjevi koji je takoer bio revolucionaran s
obzirom na diskurs (K. i pie o Kranjeviu); obojicu pisaca vrsto povezuje i
Nietzscheovo tragino oajanje i pobuna
- mada se Kamovljeve pjesme, a posebno roman i drama, mogu itati kao
autobiografije, one su u biti objektivno prikazivanje i donose mnogo vie od
predstavljanja jednog sluaja
- gubljenje veza sa stvarnim ivotom mnogih Kamovljevih likova u dramama i
njihova sve fantastinija i grotesknija projekcija svijeta, nova je situacija koja sve
te likove dovodi pred pitanje smisla samog postojanja
- Stanislav imi polazi od Kamovljeve pjesme Job i uoava da je K. prezirao
kodeks Crkve literaturi diktiraju moralni kodeksi crkvenog hijerarhizma, da bi na
koncu ti isti kodeksi sputali ljudsku slobodu i pravo na izbor;
K. u poeziji dovodi jezik na granicu blesfeminosti i, ako ve ne ukida, on
umanjuje vanost tzv. privilegiranog govora literature koja mu je prethodila
- Kamovljeva revolucionarnost manifestirala se kao revolucionarnost u smislu
knji. avangarde, dok je njegova praktina revolucionarnost jednaka nuli, bez
obzira na neke aluzije o njegovoj konanici na barcelonskim barikadama
- Ujevi u vie navrata govori o Kamovu; u jednom lanku nalazi se kapitalna
misao Kamovu kao moda onome koji je bio most izmeu Kranjevia i Krlee >
smisleno, jer s Kranjeviem poinje razbijanje harmoninog diskursa radikalno
se nastavlja i pretvara u jedan gotov no nedovoljno artikulirani projekt s
Kamovom Kamov koji otvara Krlei i hrv. avangardi put prema vlastitom statusu
- Katelan uoava Kamovljevo pobunjenitvo, anarhizam, bolest, suodnos s
Kranjeviem, socijalnu funkciju (nosei slabosti svoga vremena i svoje klase u
raspadanju), otvoren stih i utjecaj na generacije;
> BOLEST

Kamovljeva bolest pretvorena je u metaforu i ona na udesan nain spaja ivot i

smrt, tako da smrt poprima ar i boju ivota, a ivot sablasnu i groznu formu
smrti;
Likovi iz Kamovljevih drama metafore su bolesti, najprije bolesti duha, a potom i
tijela, i svi oni ude za odumiranje > i u Maminom srcu radi se o dugu, o
zaduivanju, o bolesti; Olga je bolesna i na definitivnom putu prema smrti
podsjea se stalno na sestru (Nisam li joj nalik?) ona kao da u sebi produuje
ne samo fiziki lik sestre, nego i fiziku sestrinu bolest (tuberkulozu);
Olga je od svih likova, vjerojatno zbog djelovanja galopirajue bolesti (a to u
odnosu na tuberkulozu tvrdi i Susan Sontag), najosjeajnija, najneobinija,
najinteligentnija, bolest je od nje napravila astralno bie udesne inteligencije i
istananih emocija, jedan od rijetkih romantinih likova nae literature;
Upravo bolest tuberkuloza ili rak od Kamovljevih likova stvara romantine
likove kod kojih se unutra dogaa drama koja pokree i ostale aktere i tei ka
neumjerenosti, emotivnoj, tjelesnoj, erotikoj;
Predodba o bolesti kao kazni moda je najbolje ilustrirana u Maminom srcu kroz
lik Olge, no potvrdu teze o bolesti kao metafori najbolje daju rijei iz te drame
koje izgovara Duan, Olgin brat: Lijepo je biti bolestan. > tu bolest nije kazna,
nego objelodanjivanje udnje i izraz ovjekova ega;
Ako je jedna od razvijenijih metafora raka odbacivanje grada, onda ladanjsko
ovjeanstvo i velianje ivota na zraku u Maminom srcu znae u neku ruku
poetak modernih tumaenja bolesti kao metafore, bolesti koju stvara sam ovjek
> Buji u Maminom srcu: Sami stvaramo nesree i bolesti.
> ANARHIZAM
Bakunjin je u vrijeme Kamovljeva odlaska u Barcelonu ve bio uvezen, naroito
meu intelektualcima, koji su se povodili za Bakunjinovim mislima o vjenom
duhu razaranja i unitavanja; geslo panjolskih anarhista bilo je nagon
razaraki je nagon stvaralaki
- K. je u dva navrata pisao o Lombrosu (tal. psihijatar, antropolog i kriminolog;
Iznio teoriju da kriminalci imaju izraenije anomalije lubanje i linih kostiju koja je
u svoje vrijeme imala dosta pobornika. Objavio knjigu ovjek zloinac, 1876.) >
Lombroso govori o inferiornosti enskog roda koje se pripisuje soc. faktorima i
nedostupnosti obrazovanja, te sklonosti tradiciji i odravanju obiaja; enu
njezina slabost ini milostivom i okrutnom: zloinac ide za tom da rtvu uniti;
zloinka da je izmui.(Kamov: Lombroso, SD);
Lombrosovski pojam ene K. nije dao samo u sotonskoj igri enskog lika iz
ovjeanstva, slino su programirane i npr. Anka iz Tragedije mozgova, Linda iz
Maminog srca, koja je uzrok pada kue Bokovi
- grotesknost Tragedije mozgova tradicijski ima izvor u Matoevoj Mori, pjesmi
koja u cijelosti razbija harmonini diskurs hrv. poezije;
Paralele s grobovima i kinim kapim bile su dovoljne Maou da u Tragediji
mozgova vidi neto vie od aluzivnosti, iako su i Mora i Tragedija mozgova edo
poeovske grotesknosti iz pripovijetke Jama i njihalo
- na poetku svog eseja o Kamovu (Dramska traenja J. P. Kamova) Heimovi se
osvre na dio kritike o Kamovljevim dramama i potom se pita zato je K. kao
dramatiar bio a potom i ostao stranac u hk, i je li tome razlog to se Kamova
odvie vezalo uz anticipaciju odreenih htijenja u hk ili stoga to ga se premalo
vezivalo uz njegovo vrijeme i tumailo kao iznimku svog doba...? > K. je dugo
ostao izvan europskog i izvan avangardnog konteksta, ali i izvan hrv. dramskog
konteksta;

Opozicijski stojei u svome vremenu, K. je ne samo iznimka nego i izvanserijska

linost koja se odupire ustaljenim toposima hrv. literature Matoeva sindroma,
katolike tradicije, historicizma i esteticizm hrv. secesije > najavit e ve u Pjesmi
nad pjesmama projekciju svog programa, koji e fragmentarno opisivati, ali nikad
definirati, projekciju budunosti:
Tamo e drhtati plamen due njegove: misao prevrata,
kretanje bune i dah srdbe.
- krajem 19. st. opisivanje pokvarenosti drutva postalo je opsesija, realisti i
naturalisti slikali su izopaenost, a simbolisti su imali jo mnogo sumornije
vienje svijeta oko sebe; bunt koji je na granici anarhinosti tonuo u malodunost
zahvatio je i buntovnu mladost Kamovljevu najprije bunt, a potom malodunost,
bile su reakcije na polit. prilike u Hrv. koje nisu davale perspektivu
- s bergsonovskom mjeavinom optimizma i pesimizma u sebi, ali sa stalnom
tenjom ka iracionalizmu, K. je najbolnije od svih pisaca moderne oslikao fiziku i
moralnu iscrpljenost drutva, svojevrsnu dekadenciju drutva u kojemu su
destruirane vrijednosti, pogotovo vrijednosti istine
- poznatu erininu podjelu Kamovljeva dramskog stvaranja na dvije faze,
Heimovi osporava prvenstveno zbog sloenosti motiva i likova Kamovljevih
drama, jer se i motivi i likovi sele iz proze u dramu i iz drama u poeziju i to ili kao
dvojnici ili kao arhetipske linosti
- mada je nastojao stvoriti komediju (ovjeanstvo) ili tragediju (Mamino srce), po
dvjema psihologijama instinkta i kulture, K. nije uspio stvoriti ni komediju ni
tragediju > u ovjeanstvu nema toliko naturalist. el. koji bi bili podloga stvaranju
komedije, a u Maminom srcu itav put radnje odvraa od tragedije; bit nove,
kamovljevske tragikomedije u stapanju je traginih i kominih elemenata; komini
i tragini efekti podjednako dolaze do izraaja i u ovjeanstvu i u Maminom srcu,
jer ironina sumnja u sve zatomljuje traginu mogunost, ali opet ljude ne dovodi
u situaciju da djeluju komino
- Heimovi smatra da je Kamovljevo ovjeanstvo omoguilo stvaranje novog
tipa kazalita > mladi K. se zaista i jest vidno odmakao od ibsenovske
psiholoko-analitike drame raene po uzoru na starogrke tragedije te
kolairanjem razliitih tehnika na neki nain anticipira futuristiki sintetini teatar,
a u krajnjoj liniji i teatar apsurda
- drama Kamovljevih prethodnika, kao i drama njegovih suvremenika,
zadovoljavala je oko gledalaca jer je korespondirala s realnou > K. se bori protiv
teatra koji na sceni prepoznaje stvarnost, smatrajui da stari nain, npr.
naturalistike drame, ne moe zadovoljiti modernog gledaoca, te se u svom
dramskom projektu okree od konkretnog prema filozofskom, poetskom ili
psiholokom, dostiui iluziju scenske stvarnosti i odriui se nakane da bi
gledalac mogao u drami barem naslutiti preslikavanje pojavnog oblika
stvarnosti >> zato moda nesporazumi izmeu teksta i njegova uprizorenja, jer
na kraju ipak ivi glumac mora igrati na sceni apstrakciju, ljudsku duevnost
Iz toga eto nazora na svijet izlazi moj artizam recimo radi kratkoe tako.
Zato tu nema opisa fakata, bolesti, fizionomija, radnje dramatske;...I eto to bi
htio Vojnovi: on bi htio da ja opiem tranje i pogan onoga deka: radnju i fakat

dok ja volim opisati njegove zahtjeve i molitve i konstatirati samo ono, to

ostavljam drugim da analitu i opiu... (J.P.K., SD)
- apsurdan svijet Kamovljevih drama svijet je nasilja, raspada, alkoholnih
halucinacija, umorstava muitelja i muenih > sin Vladoje mui oca Sabljaka u
Orgijama monaha, kao to Linda mui svog mua Andru u Maminom srcu, a to
isto ini Sran sa svojim gostima u ovjeanstvu
- Igor Mrdulja smatra da su nezaustavljive tirade i bujice govorenja u
Maminom srcu, kojima se prikriva panian strah od samoe i vlastite nesigurnosti,
dovedene kao dramski postupak do savrenstva u Krleinu ciklusu o
Glembajevima > mada Mrdulja taj postupak naziva prekomjernom
retorinou, Sabljak misli da je bitna razlika izmeu Kamovljeva i Krleina
postupka u tome to Kamovljeva dramaturgija nesuvislog govora na granici
farsinosti odraava neurotian trenutak ljudske sudbine, a Krleina dramaturgija
ima za cilj fiksiranje socijalnog faktotuma, i funkcija je njegova govora konativna,
dok govor Kamoljevih junaka ne posjeduje svrhu i cilj, ba kao u djelima teatra
apsurda
- intertekstualno itanje Isuene kaljue pomae nam da bolje upoznamo nazore
Arsenova alter ega Kamova > rasprava o slobodi tiska koju u romanu namee
Arsen moe se po radikalnosti stava usporediti s uvenim govorom Ante
Starevia O slobodi tiska (1879); Starevieve ideje K. razvija do pojma
rodoljublja, ali svoju koncepciju umjetnosti, koja koincidira s futuristikim
programom ne podreuje, kao futuristi, potrebi polit. funkcije o se posebno
odnosi na njegov dramski diskurs, koji je blii diskursu teatra apsurda i filozofiji
egzistencije, negoli dinamizmu futurist. programa
- u Apologiji futurizma Mato Kamova naziva preteom futurizma, mada Kamovu
nikad ne priznaje strukturne inovacije u njegovim dramskim tekstovima
- Kamovljev program po kojem e novi ljudi zbaciti starog ovjeka poklapa se s
futuristikim programom o stvaranju novog ovjeka, kao to se seksualni
aktivizam Kamovljev poklapa s opsesijom brutalnog doivljaja kompleksa ljubavi
kod Marinettija obojica su sveli ljubavni odnos na odnos biolokih funkcija
- budui da se futurizam u nas nije nikada konstituirao ni kao mikrosistem, malo
je vjerojatno da Kamova moemo dovesti u takvu izravnu vezu s futurizmom kao
to je to uinio erina u svojoj studiji (1913; prva monografska studija o K.)
tvrdei da je Kamov futurist prije futurista, premda, Sabljak naglaava, pojavni
oblici Kamovljeve literature i njegova literarnog nedefiniranog programa mogu
odgovoriti nekim tokama itavog niza futurist. manifesta
- u svojoj studiji Ikar iz Hada (1970) Bruno Popvi prije svega se zanima za
Kamovljev lik ikarske slobode > polazei od egzistencijalistikog tumaenja
pojma slobode, Popovi nastoji pokazati univerzalnost individualnog projekta J. P.
Kamova koji je htio postaviti upravo slobodu kao temelj svih vrijednosti;
Poglavlje o Kamovljevu dramskom stvaranju Popovi naziva Kamovljev
antiteatar, jasno se opredjeljujui prema Kamovu kao tvorcu naeg antiteatra; i
drugi su uoili Kamovljevu objavu rata klasinim konvencijama teatra, ali nitko se
nije prije Popovia usudio tako jasno postaviti prema Kamovljevu teatru koji bijae
poticajan za jednu itavu struju u hrv. teatru, koju slubeno zovemo
ekspresionistikom;

Popovi nedovoljno razgraniuje antiteatar od egzistencijalist. teatra, tim vie to

se u svojim polazitima slui preteno egzistencijalist. filozofijom; Popovi isto
tako ne pravi razliku izmeu poetske avangarde i teatra apsurda, a ta je razlika
prvenstveno vidljiva u odnosu prema jeziku
- mada pod snanim djelovanjem drame Shawova tipa simpozija, Kamovljeva
drama sve vie tei za radikalnim smanjenjem vrijednosti govora, istiui u prvi
plan sliku na pozornici
> Andro govori Olgi u Maminom srcu: Ti jedina govori istinu, jer uvijek uti.
> totalna negacija govora kao mogueg prenosnika istine
Sabljak zakljuuje da teko da emo profitirati ako usporeujemo Kamova s
Galoviem ili nekim drugim pjesnikom iz njegova doba; vie emo dobiti
ako potraimo u Kamovu ono to je autentino njegovo, bez obzira na
vrijeme i pisce oko njega, ali isto tako ne moemo zumaiti Kamova izvan
konteksta vremena njegove bi drame trebale biti odrazom ondanjih
drut. procesa; Popovi, kao i mnogi drugi tumai Kamovljeva djela, odvie
zanemaruje Kamovljevo vrijeme, i sve njegove radikalne opaske prema
Kamovljevoj drami upuene su buduem vremenu i potonjim razdobljima,
no Kamova se ne moe iskljuiti iz strujanja kojima je on bio zapljusnut >
moda stoga i dolazi do nesporazuma u recepciji Kamova, jer od njega se
trai i vie od suvremenika, positovjeujui ga se s tendencijama koje je on
anticipirao, ali u kojima nije sudjelovao
Drame J. P. Kamova
(Mamino srce)
- K. se zalagao, mada ne sustavno, ali kroz pisma, feljtone i raspre unutar knji.
diskursa, za sintetini teatar, koji bi sjedinio vie razliitih tehnika > tehnika nove
drame zasnivala bi se na sintezi i prevazilaenju dotadanje drame, pa time na
specifinoj psihologiji paradoksa (o tome Kamov u pismu Radoeviu 1910; SD);
Raspad forme i odvie je djelovao na disperziju anrova, pa tako u njegovim
dramama esto nalazimo konglomerate i Ibsenova simbolistiko-realist.
paradoksalizma, i Zolina naturalizma, odnosno veristikog neposrednog
zahvaanja u realnost > ono to je novo u Kamovljevim dramama, to je nain
kolairanja razliitih tehnika i sintetiki postupak kojim se eli izraziti nutarnjost
junaka
- Kamov je u dramama sklon preuveliavanju
- motivom groba i u Tragediji mozgova i u Maminom srcu potie nepredvienom
smjenjivanju smisla i besmisla > karakteristian je kraj Maminog srca s Lindinim
monologom (mada njezine rijei funkcioniraju u dijalogu, ali Linda govori kao da
njezin sugovornik i ne postoji) u kojemu ivo bie na jedan apsurdan nain
korespondira s drugim svijetom, sa svijetom svojih mrtvih keri > spajanje
nespojivog groba sa smijehom ulazi u strukturu groteskne knji.
>> tumaenje grotesknog u Kamovljevim dramama najblie je Kayserovoj
definiciji (groteskno kao otuen svijet, groteskno kao izraz zla, groteskno kao igra
s apsurdom)
- smrt kao da je zavladala Kamovljevim dramama;
Prihvatimo li Heideggerovo miljenje o smrti koja je uroena ivotu, jasnije emo
shvatiti mnoge Kamovljeve likove
ivot bi bio potpuno drugaiji kad ga smrt ne bi pratila jo od samog njegova
poetka, nego bi se javljala samo na njegovu kraju. (Georg Simmel)
9

- ono to je moda presudno za razvoj moderne hrv. drame, to je neosporna

injenica da je K. s Maminim srcem inficirao Krleu za Glembajevski ciklus, i ako
je Krlea za ikoga tako tradicijski vezan, tada je svakako za Kamova, moda na
isto tako sudbonosan nain kao to je K. tradicijski vezan uz Kranjevia >
Krleina nieovska sumnja u vrijednosti graanskog drutva, njegov idejni
anarhizam i koncept njegove drame vuku korijene iz Kamova
- Andrija Bokovi, otac obitelji, bijae nekad ugledni bogati trgovac, a sada je to
ovjek posve sijede duge kose s glasom mekanim, katarskim, kako ga u
didaskaliji najavljuje K.; tu su jo ena Linda, kerka Olga, tri sina Bruno, Romano
i Duan (Kamovljev alter ego), dvostruki zarunik Buji i lijenik
- predstava je u Dubrovniku igrana pod naslovom Mamino srce ili propast kue
Bokovi s oitim aluzijama na Poeovu pripovijetku Pad kue Usher
- Mamino srce je obrazac analitike drame, iako je jasno da ona sa svim svojim
proturjenostima pripada teatru apsurda;
Drama moda vie nego drugdje slijedi Aristotelovu poetiku, mada je se u drami
jedno lice, Romano, odrie (Ali tragediju moe pisati i mimo Aristotelove
Poetike);
No drama se ipak stalno opire Aristotelovu naelu i ne slijedi u potpunosti dramu
psiholokog smjera > svaki odmak od logike tradicionalne drame znai
Kamovljevo pribliavanje paradoksu jednog pogrenog sentimentalnog odgoja:
zbog takvih odmaka majka Linda unosi neopisivu paniku u harmonini diskurs i
likovi se ponaaju kao da nad njima visi znak kataklizme; ono to likove pritie
jest smrt koja grabi jednog po jednog lana obitelji, najprije oca, potom ker, a
zatim i majku Lindu;
Sve u drami vodi prema neizbjenoj katastrofi i majka Linda poput Edipa traga za
svojim pravim ljudskim stanjem, gui svoju bol kao edomorka i ono to ona
saznaje tijekom radnje nalii na skidanje velova s tajni (pribliavanje idealu gr.
tragedije)
- ono to ele likovi iz Mamina srca, to je neostvarivo, jer pobjei se od sebe ne
moe to je ona Sartreova metafizika nemone slobode;
itava drama govori zapravo o rascjepu linosti, o rascjepu u ljudskoj prirodi, o
rascjepu koji izaziva egzistencijalne dihotomije; injenica da se umire
nepromjenjiva je, i to to je ovjek smrtan, bitno utjee na njegov ivot;
Svoenje rauna i meusobno optuivanje za neuspjehe (Linda i Andro) govori o
drugoj dihotomiji > ivot je prekratak da bi se u njemu ostvarili svi ideali, i ba u
tom proturjeju izmeu ostvarenog i neostvarenog, izmeu onog to se moglo a
to se nije uinilo, nalazi se dramska napetost Maminog srca
- odnos Olga Buji > Olga ne odbija toliko Bujia zbog njegove veze sa sestrom
Milom, koliko zbog toga to s jedne strane ne eli povrijediti sestrin lik, a s druge
strane ne eli naruiti harmoniju obitelji
> spoj uzvienog, patetinog s grotesknim dio je Kamovljeva nastojanja da svoje
likove uvue u projekt novog teatra sinteze, da proturjenou izmeu uvjeta
iskaza i sadraja diskursa prikrije stvarnu situaciju lika, lika Olge;
Proturjenosti Sabljak vidi i u primjerima:
I. Olga: (...)Iekivala sam vae posjete...
II: (...) Gledajte me, kako sam ja gledala svoju sreu...
- ovdje K. dosie do tipa drame koja je bliska modernoj avangardnoj drami punoj
kontrasta, destrukcije i kolaa raznih vrijednosti, od uzvienih do karikaturalnih; +
Pr. kontrasta: scena Olge s Bujiem, a potom scena Duana s Johanom: dok scena
izmeu Olge i Bujia ne da naslutiti tjelesno, u sceni Duana s Johanom tjelesno
je zapravo stilska odlika, ali i rehabilitacija biolokog koje u obitelji Bokovi
rapidno brzo propada; prikriveni erotizam u Olge potvrivanje je ivota ak i u
smrti, koje je ona potpuno svjesna
10

- peti in, koji bi trebao iznijeti odgonetku, ostaje kao privid jedne pogreno
voene igre > okrivljujui druge, a pri tom zaslijepljenja ljubavlju prema djeci,
Linda u stvari okrivljuje samu sebe kroz poruke koje nam prenose njezini sinovi,
poruke koje dovode radnju na rub groteske;
Drama zavrava u snanom akordu deluzionirnosti, ba kao da se na sceni nalaze
likovi iz neke od modernih drama teatra apsurda > pla se mijea sa smijehom,
tragino lice poprima kominu grimasu, groteskno izraava otueni svijet, svijet
neobjanjive kobi i groze; situacija s mrtvom majkom, olienjem autoriteta i
bezumne ljubavi i sinovima koji u situaciji smrti ne izabiru nijemost nego govor
apsurda, te situacija s Bujiem i lijenikom, koji su jukstapozicija odru na kojemu
lei mrtva iluzija harmoninog ivota sve to dovodi likove i samu radnju u
opoziciju oprenih svjetova, a groteskni sadraj posljednje scene samo je medij
posredovanja apsurdnog sadraja itave drame;
Ambivalencija traginog i kominog jecaja i grohota, kao da izraava posljednji
otpor prema neminovnoj stvarnosti > obitelj se raspala i fiziki, mrtvi se vie nee
probuditi, univerzalne istine dovedene su pod zank pitanja, sve to pojaava
apsurdnost situacije, ali i besmislenost stvarnosti;
K. od poetka najavljuje poziciju apsurda, jer se sinovi okupljaju oko mjesta koja
zrae smru
- drama je krcata iracionalnim, nedokuivim, nerazumnim; nitko od likova nije
dokuio istinu, oko njih je kaos, a smrt majke samo pojaava spoznaju da se suh
hijerarhije survao u bezdan

11