- J<

GORAN TRIBUSON / POLAGANA PREDAJA

BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE

DVADESET TREE KOLO

GORAN TRIBUSON

hlt

SVEZAK 134.

Ureuje

ZLATKO CRNKOVI

Polagana
predaja

Fotografija na ovitku
Sipa-Press, VPA, Zagreb

Likovno opremio

ALFRED PAL

ZNANJE ZAGREB 1984

Mjesta, hoteli i imena koja se spominju u ovoj

knjizi odabrana su proizvoljno, a mogue slinosti s onima iz stvarnosti posve su sluajne.

Za nepunih devet dana Rolling Stonesi e zapaliti frankfurtsku Festhalle, Mick Jagger e na nekoliko stotina kvadratnih metara korisne pozornike
povrine izvesti par majstorija tijelom, a onda e u
veliki beini mikrofon (Mick's Mike), pojaan
desetinama tisua vata, viknuti onaj poznati
yeah od kojeg se jei koa. A ja, ja zbog ovog
jebenog posla neu biti tamo, razmiljao je jo
uvijek mladi, trideset trogodinji propagandist
kontaktmen Petar Gorjan, oiju pripijenih uz vjetrobran svog metalik plavog Renaulta 4. Sva nastojanja da ishodi nekoliko dana godinjeg odmora ili
neplaenog dopusta i odleti do njemake sajamske
prijestolnice, definitivno su propala i on se, ozlojeen ali i pomalo rezigniran, otputio na ovo poslovno proputovanje sada mrtvom i opustoenom
jadranskom obalom. Adriatic, Excelsior, Zlatna
uvala, Poluotok omorika, Tihi zaton, Bel Sole,
Marinella, Marimba i tko zna kako jo - zvali su se
hoteli u kojima je morao obaviti poslovne razgovore ili kontaktiranja, kako je to volio kazati
Stari, njegov pretpostavljeni i rukovodilac sektora
turistike propagande u agenciji Publicitas.
Kia, vlana cesta i ponajvie gusta magla, prisilili su ga da brzinu smanji na nekakvih jadnih
ezdeset, sedamdeset kilometara. Oi su ga ve

pomalo pekle od upornog praenja bijele crte, koja

se na ovom dijelu magistrale ponaala poput kakvog pijanca, skreui sad desno, sad lijevo... Naputao je Novi Vinodolski, prepoznajui poneka
mjesta, davne uspomene djeakih ljetovanja.
Tamo negdje iza one hridi prvi put je zaplivao, u
onom parku, mnogo godina kasnije, nauio je
igrati preferans. Bilo je podne i ulice su bile posve
prazne, mogao se zakleti da prolazei Novim nije
vidio ivog ovjeka. Na provlanoj fasadi starog
hotela spazi zaostale dekoracije novogodinjeg
slavlja i skromni neon na kojem su palucala slova:
SRETNA NOVA 1982. No to je jedini znak ivota, pomisli, znajui da ni ostala mjesta kroz koja
bude proao nee biti nita ivlja, nita napuenija.
Pratit e ga posvemanja pusto, posve nalik ovoj
koja mu je naselila duu. Jadran u sijenju, to je
kia, mrtvilo i tiina; na to se mora naviknuti i kvit
posla! Zabave nee biti, zabava je negdje drugdje.
U Frankfurtu, na primjer. Ali ne, ispravi se odmah,
ono u Frankfurtu nee biti zabava nego religijski
obred, rekvijem za generaciju kojoj pripada, za
generaciju koja polako svlai svoj jeans i nespretno
pokuava zavezati komplicirani vor kravate, tog
najbesmislenijeg odjevnog rekvizita u itavoj ljudskoj povijesti.
Otvori prozor i pljune napolje u kiu, a onda,
motrei i dalje bijelu liniju to izranja iz guste
magle, napipa nasumce jednu izmeu mnogih kazeta to su leale porazbacane po prednjem spremitu i podu automobila. Nije mogao mnogo pogrijeiti, sve je to bio isti tip glazbe - muziko groblje
iz ezdesetih, groblje po kome ukoena punk generacija prezirno pljuje. Kazeta utone do magnetske

glave, a Gorjan doda snagu svojim ne ba jeftinim

Hitachi zvunicima. Autom se rasprsne kovitlac
divljih tonova, neukrotivih Richardovih riffova,
kako je volio patetino kazati, sred kojih je Mick
Jagger afektiranom frazom urlao neto o jebanju
prvo jedne, pa potom i druge maloljetnice. Petar
Gorjan nagazi papuicu gasa i pojuri u susret jadranskoj magli koja je skrivala mnoge neoekivane
zavoje.
Oh yeah, you're a strange stray cat / oh yeah,
don't scream like that / bet your mama don't know
you scratch like that / bet she don't knowyou can
bite like that.
Zatee se kako pjeva iz sveg glasa, loe i fal, ali
glasnije od velikog rock mesije. Bijela linija ispred
vjetrobrana bila je sad mirnija, a desni zid magle
polako se pretvarao u mirno, olovno i posve neprivlano more. Koje li razlike izmeu ove tmaste
vodurine i onog ocakljenog plavetnila s Publicitasovih prospekata!
Prazni rez na kazeti vrati ga zvuku motora i
bubnjanju kinih kapi po krovu i vjetrobranu.
Moda bi bilo dobro ugraditi nekakvu elektronsku
smiljotinu koja bi frekvenciju glazbe prenosila na
brisae, pomislio je, uljuljkujui se u pjesmu o
momku koji po istom ovakvom sranju od vremena
eka djevojku koja treba doi iz tvornike ihte.
Waiting for a girl and she's got stains ali down
her dress / vvaiting for a girl and my feet are getting
wet.
A onda, nakon to je ostavio naputenu i vjerojatno do kraja iscijeenu benzinsku pumpu i uronio u sjenovit vapnenaki klanac kojim se probijala
cesta, zauje okrepljujue akorde himnike The

Salt of The Earth i zakljui da je pravo vrijeme za

tabletu. Napipa u gornjem desnom depu zelene
tankerice neto to bi po obliku mogao biti praxiten, pa ne premiljajui ubaci tabletu u usta i zali je
toplim ajem od matinjaka, koji je uvijek nosio u
staroj termosici aluminijske boje. Uskoro se tamo
negdje iz eluca ponu u koncentrinim krugovima
iriti mir i zadovoljstvo na kakva nasjedaju kontrolirani tabletomani-amateri. Sve je sada bilo jednostavnije: bijela linija smirenija, polutke postrance
linije simetrinije, a magla donekle providnija.
Obuzet privremenim zadovoljstvom, ravnoteom
vlastita tijela i duha, Petar Gorjan uini jedinu
stvar koju je u tom trenu trebao uiniti promijeni
kazetu i suoi se sa starim precioznim amoralistom
i kanalizacijskim spletkarom Lou Reedom, kojeg
nije volio uz automobil i vee brzine. Uz dobrog
starog Reeda lako se otputuje i pod oblake, prisjeti
se pravodobno mijenjajui kazetu. Prvorazredni
Get yer ya-ya's out, jasno, nije imao nikakve veze s
laganim bolom koji se pokrenuo tamo negdje dolje
u elucu i crijevima. Bio je slab na tim stvarima,
morao je brzo reagirati. Izbalansirani ali pomalo
prebrzi Jumping Jack Flash kao da mu je izaeo
crijeva, skakutao po sfinkteru... Sjeti se, bila je
kriva tome preljuta pljeskavica koju je smazao oko
jedanaest u ambulantnoj prodaji nekakvog usputnog grill-majstora.
Otpusti gas, prikoi i smota volan udesno, lijevom rukom traei toalet-papir. Renault zatandre po usitnjenom kamenju i crvenoj zemlji, pa se
zaustavi tik pred nekakvim zimzelenim grmljem.
Petar Gorjan, propagandist na prisilnom agencijskom proputovanju, iskakue napolje i dvadese-

tak metara dalje uroni u grmlje. Naavi se u

unju, osjeti hladne kine kapi na goloj stranjici.
Navue kapuljau, kenjanje pod kiobranom uinilo mu se previe grotesknim.
Obazre se naokolo. Nalazio se na krto obrasloj
padini. S desne strane vidio je desetak metara
ljunane plae i tiho more koje se polagano gubilo
u magli.
I onda se dogodi neto to uistinu nije mogao
predvidjeti. Zauje zvuk start era i preko niske
ivice primijeti kako njegov metalik plavi auto
polako odlazi. U prvi mah pomisli da je runa
otpustila, ali motor... da, bilo je nedvojbeno da
motor radi... Obrie se polupromoenim toalet-papirom, zakopa hlae i krene prema cesti. No, to
stvarno nije mogao ni sanjati; to da e mu netko u
tako delikatnom trenu sred puste ceste dignuti
kola! Stane na bankinu, izvadi cigaretu, upali je i
povue duboko. to uraditi? ekati? Krenuti dalje? Stopirati? Neodluan kao i uvijek, Petar Gorjan se ne pomakne s mjesta, nego nakon par minuta zapali novu cigaretu. Uvlaei prve dimove
primijeti kako iz magle izranja zeleni Peugeot s
prikolicom. Podigne palac, ali ga voza Peugeota
ne udostoji ni jednog pogleda. Gorjan poprati odlazak zelenog auta bijesnom i veoma glasnom
psovkom. Ni narednih nekoliko vozaa nije imalo
razumijevanja za prokislog autostopera iz ije se
ruke dimila cigareta. Sjeti se kako je prije desetak
godina kao skroman student autostopom prokrstario gotovo itavu Evropu, nemajui vremena da
izmeu dva lifta popui cigaretu. Jebi ga, ovdje
nekakvi drugi tipovi imaju kola, pokua se utjeiti,
pa odbaci opuak u mlaku pored bankine.

Onda se ipak odlui za pjeaenje. Kia je jenjala, ali mu to nije mnogo koristilo, jer je ve bio
skroz-naskroz mokar. Kilometar dalje ve su ga i
noge zaboljele. Nade da e brzo rijeiti nezgodnu
situaciju u kojoj se naao, rasprile su se kad je
doao do stupa s telefonom namijenjenim vozaima u nevolji. Neko spasonosni natpis 987
sada je bio bez ikakva smisla jer je nekakav idiot
jednostavno otkinuo telefonsku slualicu. Ovu e
zemlju, pomislio je ozlojeeni Gorjan, horde ovakvih idiota jednostavno demontirati i raznijeti kuama. Domovina e naprosto zavriti u ladicama i
pretincima njenih itelja i onda gotovo, i onda
gotovo...
Stotinjak metara ispred sebe spazi svoj plavi
Renault uredno parkiran odmah pored desnog
ruba ceste. Poklopac motora bio je podignut. Mladi, moda ba njegove dobi i visine, crnomanjast i
pleat, nagnuo se preko blatobrana, poslujui neto
oko motora koji mora da je otkazao. Bio je toliko
zabavljen poslom da nije ni primijetio Gorjana koji
se brzim koracima pribliavao.
- Stani! to to radi? - viknuo je Gorjan.
Mladi se uspravi i pogleda prema zakonitom
vlasniku pokvarenog automobila.
- Je 1' to tvoje sranje od auta?
- Sad u ti dati sranje, gade! - zapjeni se Gor
jan i potri prema lopovu.
- Pa ekaj, otkazao je. Sad u ga popraviti i
onda je opet tvoj. Nitko ti nita nije ukrao.
U mladievim rijeima nije bilo ni straha ni
osjeaja krivnje. Gorjan je to previdio; nije smio
udariti ovjeka koji, uhvaen u krai, ne pokazuje
znake straha i krivnje. Inae, sam udarac bio je
10

dobro odmjeren. Pogodio ga je u bradu, nato se

crnomanjasti momak, rasipajui naokolo komplet
francuskih kljueva, sruio na lea. Trljajui bradu,
mladi se polako dizao, smjekajui se poput ovjeka koji prieljkuje tunjavu. Gorjan zauzme onakav isti stav kakav su zauzimali boksai koje je
gledao na televiziji. Ipak, nije se osjeao onako
kako se osjeaju ljudi u ringu, prije bi se reklo da
se osjeao kao u kazalitu. U tome je leao zametak njegova poraza.
- Sluaj, ostavio si kljueve u kolima. Auto je
bio naputen, kao da se nudi - pravdao se crnoma
njasti mladi, ovaj put spreman uzvratiti.
Gorjanu nije bilo do razjanjavanja. Udario je i
sad mora ii do kraja. Zamahne desnom, zamahne
lijevom, oba puta promai.
- Zajebi sad to. Evo ti auto, ionako vie ne ide.
Rekavi to, mladi se sagne kao da e podii
kljui od auta, koji je leao pred njegovim nogama, a onda se naglo zaleti i opali Gorjana elom
posred lica. Iz Gorjanova nosa pokulja krv. Zamahne desnicom i pogodi crnomanjastog u rame, a
onda se svine od udarca koji je primio ravno u
trbuh. Spusti se na koljena i pokua opsovati. Nije
ilo, nije imao dovoljno zraka. Samo je krkljao i
itao. Ustane i maramicom obrie krv ispod nosnica. Oi su mu bile pune suza.
- Makni se od mog auta! Makni se! Makni se! vikao je pomalo kapitulantski.
- O.K. - ree mladi - samo da uzmem svoje
stvari.
Otvori vrata Renaulta i izvadi utu najlon vreicu s logotipom tvrtke Kastner & Ohler, slegne
ramenima i prijee na drugu stranu ceste.
II

Gorjan spusti poklopac motora, podigne kljui

koji je leao na cesti, pokupi porazbacani alat i
sjedne za upravlja. Auto se uistinu nije htio ni
maknuti. Na svaki okretaj kljuia, motor bi zaurlao, ali nikako nije htio primiti. Pa ta je sad, pitao
se Gorjan. Na servisu je bio prije tisuu i pol
kilometara, svjeice i platine bile su relativno nove,,
goriva ima, a auto ni da mrdne. Okrene jo jednom
kljui.
- Ispraznit e akumulator! - doviknuo mu je
crnomanjasti momak s druge strane ceste.
- Jebi se! - izdere se Gorjan kroz otvoren pro
zor i, gonjen djejim inatom, pokua upaliti jo tri-etiri puta.
Onda se zavali u sjedite i ukljui kazetofon.
High and dry, well Fm up here with no waming,
pjevao je Jagger, dok je oajni voza gutao tabletu
zelenog apaurina, onog jaeg, od 5 mg. Sada smo u
jo veim govnima nego prije, pomislio je, svjestan
da se od auta ne moe maknuti dok god je ovaj crni
praovjek tu preko puta. Ode li po pomo, praovjek bi mogao popraviti auto i pobjei definitivno,
nepovratno... Eno ga tamo napolju, sjedi na kamenu i vitlajui svojom Kastner & Ohler vreicom
zasigurno snuje kako da se ponovo domogne Renaulta. Svi bi vozai trebali uz saobraajnu knjiicu
dobiti i revolver, pa da vidimo onda! Ti meni auto,
a ja tebi gan pod rebra...
Nakon pola sata, dok ga je polako obuzimalo
blago beznae, primijeti kako crnomanjasti mladi
prilazi automobilu. Otvori stoga prozor i epa
bravu, spreman da ga, pokua li neto, opali svom
snagom vratima auta.
12

- uj, to ti je AC-pumpa. Ona je otila. Moe

se popraviti. Evo, ja ti to sredim, a ti me odbaci
dokle ide. to junije, to bolje - predlagao je
crnomanjasti.
- Radije u umrijeti ovdje u autu. Odbij!
- Tu u ti pumpu popraviti za petnaest minuta.
Ve sam poeo. Da me nisi prekinuo, bilo bi ve
gotovo.
- Pa da - ironino e Gorjan - prerano sam
doao i prekinuo te u popravljanju! Da nije to
moda tvoj auto? Pa da, bit e tako. Ja sam te
sprijeio da popravi svoj auto i svoju jebenu ACpumpu!
Crnomanjasti odmahne rukom i vrati se na svoju
polovicu ceste. Lagani vjetar lelujao mu je nogavice preirokih hlaa.
Ubrzo je i kia prestala. I vrpca se odvrtjela. Bili
su ve dobrih pola sata tu na cesti. Gorjan u
kolima, a crnomanjasti tamo prijeko na kamenu.
Nova je godina, pomislio je Gorjan, poela skroz-naskroz nepovoljno. Nee vidjeti Rolling Stonese,
gnjavit e se s nekakvim debelim hotelskim direktorima, u prosjeku jedva neto pametnijim od svojih portira, a povrh svega krepat e od gladi tu, u
nepokretnoj limenoj metalik plavoj klopociji. I
sad, budi ti pametan!
Onda ponovo otvori prozori automobila.
- Hej, a siguran si da je to AC-pumpa?
- Sto posto. Motor ne dobiva gorivo. Skini filter
s fergazera pa e vidjeti da je suh ko barut.
- I ti to zna popraviti?
- Hoe po pie?
Crnomanjasti se sagne, uzme svoju utu vreicu i
krene prema autu.

- Nisam jo nita rekao! - vikne Gofjan.

- Nego e rei nakon to krepamo na cesti.
Samo gubimo vrijeme.
Frajer je u pravu, sloi se Gorjan. Osim toga, ni
u jednom bontonu ne pie da ovjeku koji te
odalamio u pleksus ne smije dozvoliti da ti popravi
AC-pumpu.
- Kad bih imao gedore, ilo bi sto puta bre govorio je mladi, glave uronjene u Gorjanu nera
zumljiv splet ica, cijevi, poluga... Malo tee je
skinuo pumpu, ali ju je zato vrlo brzo rastavio,
namjestio membranu i potom sve opet sklopio.
Gorjan okrene kljui, a motor zabruji ugodnim,
ravnomjernim zvukom.
- Radi ko sat.
- Tako je radio i prije no to si ga ukrao namrti se Gorjan, otvarajui suprotna vrata. Za
pravo, jadna je vjerojatnost da je pumpa trokirala
zbog pokuaja krae. Mladi uskoi u kola i pri
tom nespretno zgazi jednu od kazeta koje su se
nalazile na podu. Gorjan ga pogleda prijekorno.
- Pa dobro, ima ih stvarno previe.
- Ali su razliite. Na to nisi mislio?
- Ma kad uje jednu, uo si ih sve - kratko e
mladi, oigledno nesvjestan toga da kazeta moe
predstavljati nekakvu znatniju vrijednost.
Dvadesetak minuta kasnije vozili su se uz samu
obalu, primjeujui kako se morem poinju valjati
mali valovi. Bio je to moda znak skorog nevremena. Zatim ih je bijela linija odvela ponovo nekamo gore u brdo, odakle je more bilo tek nejasna
maglovita pozadina. emu ima zahvaliti svog udnog suputnika, pitao se Gorjan, redajui neke od
moguih odgovora: ljutoj pljeskavici, magli, put-

nom nalogu kojim su mu zabranili frankfurtske

Rolling Stonese ili moda toj glupoj i neshvatljivoj
naravi male AC-pumpe koja dovodi gorivo do
rasplinjaa. No to je, tu je. Treba se odmrznuti i
progovoriti, pa makar i na oprezu, na krajnjem
oprezu... da, jer kad ti ukradu auto, razbiju nos i
nabiju eludac u grlo...
- Ti valjda ne ivi od toga? Mislim od krae
automobila, ree pokuavajui nadglasati Stonese.
- Ja sam zapravo inenjer - nasmije se crnomanjasti.
- Ma nemoj! A kakav to?
- Tehniki.
- Kako to: tehniki? Strojarstvo?
- Pa tehniki. Maine i te stvari. Inenjer, ine
njer ika.
- ika inenjer! - zaudi se Gorjan. - Zika
inenjer. Zvui kao nadimak. Misli Zika, a ine
njer kao profesija?
- Ba tako. Ne kao nadimak. Nadimci su mi
posve drugaiji. Mislim da sam ih imao barem
stotinu. ika Furgon, ika Suda, ika nicla, Bebi
Fejs ika Nelson, ika Podzemni, ika Grobar...
- Ti boga! - zavizne Gorjan. - A ja ni jedan.
- to ni jedan?
- Nadimak. Nikad u ivotu nisam imao nadi
mak. Oduvijek sam samo Gorjan. Pa ak ni Pero!
A kamo zapravo ide?
- Na jug - odvrati crnomanjasti, koji je tvrdio
da se zove Zika, te da mu inenjer nije nadimak
nego profesija.
- Jako odreeno - primijeti Gorjan pomalo
ironino.

- No, dobro, skoro do Dubrovnika. Jedno mje

sto malo sjevernije. Odande sam rodom. Dugo
nisam bio kod kue, a moram srediti neke stvari.
- E, sluaj, stari moj - familijarnim e glasom
Gorjan - ja te mogu odvesti samo do 'Zadra.. Tamo
u odsjesti, jer ujutro moram obaviti nekakav po
sao. A za to tvoje rodno mjesto morat e dignuti
nekom drugom kola... pa mu onda popraviti
pumpu za dovod goriva.
- Dobro - pomirljivo e ika. - Snai u se za
dalje. A ti, ti si isto inenjer?
- A, ne! Ali uj, mogao bi mi to biti nadimak.
ta kae?^
ika nije kazao nita. Grijanje i ravnomjerno
poskakivanje auta polako su ga uljuljkali u san. Oi
su mu se sklopile, a glava polako klonula u stranu.
Nisu ga smetali ak ni neobuzdani riffovi Keitha
Richarda koji je praio s onog ne ba jeftinog
Hitachija.
Kada je Petar Gorjan, ovjek bez nadimka, zaustavio kola na benzinskoj crpki ispred Karlobaga,
ika je, glave oslonjene o staklo desnog prozora duboko spavao. Gorjan izae, dobaci kljui rezervoara momku u plavom kombinezonu, pa zatrai
pun tank. Skloni se pod nadstrenicu stanice, izbjegavi tako pljusak koji se upravo razlio odozgo.
Pogleda unutra i spazi drugog slubenika kako
razgovara s milicionerom. Pomisli kako je ovo
zgodna prilika da se rijei sumnjivog inenjera koji
hre tamo u kolima. Prijavit e pokuaj krade i
milicioner e uhapsiti bunovnog i neispavanog
iku. Ciao, ika! Upali cigaretu i krene unutra,
pravo prema milicioneru.
- Je li, drug, za tebe propisi kao da ne vae 16

doeka ga milicioner prije no to je uspio pozdraviti.

- Kako to mislite?
- Pa ne zna li da se na pumpama ne smije
puiti? Hoe li da svi skupa odletimo u zrak?
- Da, da, odmah ugasite cigaretu - dometne
slubenik u prljavom plavom kombinezonu.
- Oprostite - tiho e Gorjan. Prie stolu i uvali
cigaretu u pepeljaru punu opuaka.
- Neto ste trebali? - upita ga milicioner. Gor
jan se zaudi to ga tek sad oslovljava sa vi.
Moda imaju direktivu da tikaju sve one koji pue
po benzinskim pumpama?
- Trebao sam litru glaceola, ali tog sigurno
nema - promrmlja Gorjan.
- Ima, ima! Ali u Francuskoj - zacereka se
musavi u kombinezonu. Plavom se izgleda dopao
tos pa se i on nasmijao. Gorjan izae napolje, plati
gorivo, pa se u dva-tri skoka dokopa auta. Premda
je bio brz, na ramenima osjeti vlagu. Zalupi vratima pa krene dalje, udei se iki koji je svejednako spavao. Kao top. Prespavao je ak i tren u
kojem zamalo to nije bio uhapen!
Sada je vozio posve staloeno i pribrano, to
zbog tableta, to zbog toga to su se pribliavali
Zadru. Nervoza zbog neoekivanog incidenta, zamalo uspjele krae, polako je nestajala i Gorjanu
se sve vie inilo da je crnomanjasti mladi posve
korektan suputnik. Ponajvie stoga to spava i ne
gnjavi svim onim moguim i nemoguim pitanjima
koja su mu postavljali golobradi dripci autostoperi.
Pa da, ika je zasigurno tu negdje njegova generacija, etrdeset osma, informbiroovska beba, ili
moda godinu dana mlai, godinu dana stariji...
17

Nadomak Tribnju pred Gorjanovim se autom

iznenada stvori crven trokut, a odmah za njim iz
magle izroni parkirani zeleni Peugeot s prikolicom.
Gorjan prikoi, auto zacvili i klizne glatkom i mokrom cestom. Crveni trokut prsne na nekoliko
dijelova, ali se Renault zaustavi korak - dva ispred
prikolice.
- Plati mi trokut, budalo - viknuo je vlasnik
zelenog auta dok ga je Gorjan posve mirno zaobi
lazio. Nije ga udostojao ak ni pogleda, intimno
zadovoljan to je kaznio ofersku svinju koja ga
tamo kod Novog nije htjela uzeti u kola. Otvori
prozor pa se s pristojne udaljenosti izdere na vla
snika Peugeota:
- Jebo te trokut!
~ Tako se to radi - dobaci ika, koga je probudilo naglo koenje.
utke su nastavili vonju. ika je gledao pravo
preda se dok je Gorjan zvidao, pratei ve tisuu
puta presluanu kazetu. Pa ipak, Gorjan je imao
osjeaj da ika neprekidno eli neto kazati, ali da
oklijeva. Odlui mu pomoi:
- Mui te neto, inenjeru?
Zika ga pogleda i utia kazetofon.
~ Ti si nekakav udan tip. Uiva u galami. To
to neprekidno slua, to je to? Sudar dva desetotonca? Potres u Kini? Udarniki dan u kamenolomu?
Gorjan se nasmije. Dakle, tu smo! Crnomanjastom se ne svia Walking The Dog.
- Rolling Stonesi, stari moj. Goli uitak ezde
setih. To bi morao znati. Uostalom, koje si godite?
~ etrdeset osmo. Kakve to veze ima?
18

- Kako da nema! - zadovoljno e Gorjan. - Bili

smo u istom vlaku, mome. Morao si sluati Stonese, Reeda, Dvlana, Animalse i te stvari... Pa
pokojnog Jima Morrisona. Gdje si studirao? U
Babinoj Gredi?
- Zajebava se - popustljivim e glasom ika,
vadei iz najlonske vreice bocu nekakvog esto
kog pia. Otpije malo, pa se nagne vozau.
- Rakija. Domaa. Hoe?
Gorjan vrisne.
- Oh yeah! Dakle, zajedniki je jezik na po
molu!
Kada su ulazili u Zadar, mrak se ve polako
lijepio po cesti i tamnocrvenim mediteranskim krovovima. Grad je bio prazan, naputen, ba kao i sva
mjesta kroz koja su po podne projurili.
- Zadar nakon tromjesene teutonske kuge procijedi Gorjan, ali iku kao da nije zanimala
njegova primjedba.
Kia je bila prestala, ali je neravni asfalt bio pun
lokvi, koje su se pod kotaima auta rasprskavale
sve do plonika i zidova kua. Magla se privremeno
povlaila, tako da su u produetku ulice kojom su
jurili mogli vidjeti ravnu morsku plou koju je
polako gutao mrak. Zatim su skrenuli udesno i
izgubili se u uskim kamenitim ulicama. Jasno, posve opustjelim. Na ponekom osvijetljenom prozoru
ugledali bi silhuetu ovjeka, ili jo ee - sjenu
novogodinjeg ili boinog drvceta. Potom Gorjan
iskljui kazetofon i nakon nekoliko sati Rolling
Stonesa njihov auto propadne u pravu iskonsku i
niim pomuenu tiinu; u pratiinu...
- Ti boga, iznio sam ive ui - odlane iki, prvi
put u ivotu svjesnom da je tiina pravi boji dar.
19

- Ja u sada do hotela Bel Sole. Tamo u preno

iti. Gdje da te izbacim?
ika se zamisli.
- I ja u izai kod tog hotela.
- Akceptiram - vano e Gorjan. - Tu se, znai,
nai putovi razilaze. Pa hvala ti za auto i ACpumpu.
asak kasnije zaustave se na parkiralitu hotelskog kompleksa Bel Sole. Bio je to niz razlomljenih i meusobno povezanih depandansi koje su se,
vijugajui kroz borovu umicu, sputale prema
moru. Centralna zgrada imala je oblik grubog i
pomalo neukusno isklesanog kvadra visokog est-sedam katova. Ni jedan od mnogobrojnih prozora
nije bio osvijetljen. Tek s recepcije razlijevalo se
malo mirkavo svjetlo. Gorjan izae iz kola, otvori
prtljanik i izvadi koni koveg. Osvrne se prema
svom udnom suvozau, ali Zike vie nije bilo.
Uini mu se da je tamo u mraku meu borovima na
tren razabrao utu boju njegove vreice, ali je i to
mogla biti samo optika varka.
- udan svat. Nestati bez pozdrava - promrmlja Gorjan i krene preko vlanog ljunka prema
recepciji.
Recepcionar je bio ezdesetogodinji iica u
pohabanoj hotelskoj uniformi. U njoj mora da je
prodirinio itav radni vijek. ia provjeri rezervaciju pa mu prui klju sobe 121 na prvom katu.
Nekoliko minuta kasnije sjedio je Petar Gorjan
na krevetu hotelske sobe i, drei telefonski aparat
na koljenima, pokuavao nazvati direktora hotela s
kojim je imao zakazan sastanak sutra ujutro u
osam i trideset. Nakon nekoliko neuspjelih poku20

aja zauje signal koji mu je govorio da telefon

druga direktora zvoni. Potom zauje enski glas.
- Izvolite?
- Petar Gorjan. Molim vas druga direktora
Tiljca...
- Tiljac veera.
- Molim vas, pozovite ga samo na asak. Recite
mu da ga treba Gorjan iz Zagreba. Agencija Publicitas.
Nastane tiina. Nakon pola minute zauje grubi
muki glas. Tiljac je govorio punim ustima.
- Da. Tiljac ovdje.
- Drue direktore, Petar Gorjan na liniji. Sje
ate li se? Iz Publicitasa. Dogovorili smo sastanak
za sutra ujutro. Kod vas u hotelu.
- Ah, da! Vi ste onaj novinar. Borjan, ne?
- Ne, ne, nisam novinar, nego propagandist.
Moj ef, voditelj odjela turistike propagande, raz
govarao je s vama i ugovorio sastanak za etvrtog
sijenja u osam i trideset. Htio sam vam javiti da
sam stigao i odsjeo u vaem hotelu.
- Dobro, dobro. Sutra emo se vidjeti. Intervju
vam mogu dati. Da, tu nema problema.
- ekajte, drue Tiljac - uzrujanim e glasom
Gorjan. - Ja sam doao radi ugovora o propagan
dnim poslovima. Ja predstavljam propagandnu
agenciju Publicitas...
- Drue, sutra emo, sutra... Kad smo ve tako
dogovorili, e, onda nema ta da se... - govorio je
direktor Tiljac, jo uvijek vaui svoju slasnu ve
eru.
Deset minuta kasnije, nakon to je raspremio
stvari i obukao svoj debeli duffel coat, Petar Gorjan obreo se na prohladnim zadarskim ulicama
... _.......

91

punim nekakve neugodne mediteranske studeni.

Pouen dotadanjim zimskim obilascima jadranskih hotela, nije oekivao da e veer provesti u
dobroj zabavi, ali se nadao da e barem pojesti
kakvu pristojniju veeru. Ve izdaleka primijeti
svjetla nekog novijeg restorana kroz ija je velika
stakla vidio prazne stolove, iskiene borove i lampione to su tuno visili sa stropa. Ude i osvrne se
naokolo. Debeli konobar s naoalama navrh nosa
pogleda ga neprijateljski i neljubazno promrsi:
- Kuhinja danas ne radi. Moete dobiti samo
rotilj. eka se pola sata.
Gorjan se okrene i izae napolje. Tumarajui
praznim ulicama razmiljao je neto o tome kako
e domai konobari kompletnu naciju preorijentirati na konzerve i hladne nareske. Blijedi, otueni,
utljivi turisti zasjest e oko predivnih renesansnih
graevina, gdje e jesti svoje instant obroke upakirane u male limene ovale. A renesansna batina
polako e nestajati u gomilama odbaenih konzervi.
Negdje u centru primijeti grupicu ljudi kako
ulaze u kino. Na tren mu se uini da je meu njima
i ika s onom istom Kastner & Ohler vreicom.
Ali, i to mu se moglo samo priiniti. Stane pred
kinom i pogleda plakat. Nekakva danska polupornografija. Hopa-cupa u krevetu. A onda - grom iz
vedra neba! Na ulazu kina pojavi se ljudeskara,
gotovo dva metra visoka, a u njenim vrstim ruerdama crnomanjasti mladi sa utom vreicom u
ruci. Ljudeskara grubo odgurne iku prema stubama, a onda se okrene i zakljua vrata kinodvorane.
?.?.

...... ..- .................. ..... ......... - ..............

- Pokuao sam ui bez karte - ree ika i prie

Gorjanu.
- Danas ima lo dan - otpovrne Gorjan. Hajde da potraimo kakvu gostionicu i popijemo
neto.
ika se sloi, bio je to pametan prijedlog.
Sjeli su u konobu s ne ba originalnim imenom Kod barba ime - i naruili litru crnog vina i bokal
vode. Gorjan nije ba volio trpka crna vina, ali mu
se inilo neloginim da u Zadru pije gemit. as
kasnije narue dvije porcije usoljenih srdela, tanjuri maslina i dvadeset deka sira, za koji je vlasnik
konobe tvrdio da je paki. Gorjan je polako vakao
usoljenu ribu i nevaljali sir, svjestan da su se nade u
dobru veeru definitivno izjalovile.
- Ne fale ti oni tvoji Rolling Stonesi? - upita
ika ispijajui bevandu.
Gorjan se nasmije, a onda se trenom obre u
frankfurtskoj Festhalle, sred onog frenetinog iekivanja, eksplozije as prije no to e pet velikih
kamenova to se kotrljaju izai na scenu. Zatim se
jednako brzo vrati u mranu komoru barba ime,
koji ne razlikuje paki sir od industrijskog mlijenog govna.
Nakon krte, apostolske veere trebalo je zapaliti cigaretu. Gorjan shvati da je cigarete zaboravio
u kolima, ili u hotelu.
- uj, nemam cigareta. Moda bi ti mogao sko
knuti? Vidio sam da je kiosk tu u blizini.
- Daj lovu - spremno e ika. Ustane i pone
navlaiti jaknu.
Gorjan izvadi sto tisua iz depa, spreman da ih
prui ovjeku koji mu je malone ukrao kola. I koji

ga je propisno izdevetao. to ako se ne vrati? to

ako mu umjesto auta zdipi sad tih sto komada?
- Boji se za lovu? - upita ga ika, shvaajui
razlog njegovu oklijevanju. - Pa inenjeri ne kradu
lovu.
Nezadovoljan samim sobom, Gorjan mu ipak
prui veliku plavu banknotu. ika zgrabi novac,
strpa ga u dep, pa izjuri iz konobe. Ja sam trenutno najvea budala na srednjem Jadranu, prekoravao se Gorjan, sasvim siguran da se ika nee
vratiti. Nije prolo vie od dvije-tri minute, a ika
bane u konobu s kutijom Marlboroa i sitniem.
- Oho - iznenadi se Gorjan - to sigurno i tebe
udi.
Potom uzme cigarete i posegne za ostatkom
novca. Hitro poput make, Zika mu zaustavi ruku.
- uj, ovu zelenu bi mi mogao posuditi. Danas
sam nekakav... ne znam koji mi je bog, ali nemam
ni pare.
- Oho, gospon inenjer su bez financija.
- ekovna knjiica mi je ostala u Zagrebu, u
apartmanu Intercontinentala.
- Zato ne u New Yorku? Sluaj, zacijelo ti je
ostala u Sheratonu u New Yorku. Daj, prisjeti se.
- Pa da, dobro da si me sjetio - lukavim e
glasom ika. - U New Yorku je. Vratit u ti dug u
dolarima.
Tjeei se da je pedeset ipak manje od sto tisua,
Gorjan odgurne zelenu novanicu na njegovu polovicu stola.
Sat kasnije Gorjan je ve leao umotan u tanki
pokriva s monogramom hotela, ija je visoka kategorija bila rezultat dobronamjernog pretjerivanja lokalnih ugostitelja. Zidovi sobe zahtijevali su

nove tapete, na zavjesama su se vidjele masne

mrlje, a stol i noni ormari bijahu obloeni ve
dobrano razlijepljenim ultrapasom. Pa ipak, dan je
bio bogat dogaajima, pomisli Gorjan, dogaajima
koje bi kakav pedantan duh, prije no to e usnuti,
jo jednom rekapitulirao. Ali Gorjan nije bio pedantan. I umjesto da jo jednom ralani sve to
mu se danas zbilo, uzme au vode s nonog ormaria i popije jedan phenobarbiton. Tek onako, za
laku no.

Telefon na nonom ormariu zazvonio je u sedam; bilo je to narueno buenje. Petar Gorjan
ustane i ote tur a do kupaonice. Uza sve ostale,
jedna od loih strana sedativa bila je lagana jutarnja vrtoglavica. Pogleda se u ogledalo. Nos mu je
izgledao prilino dobro, tek je malo pomodrio.
Direktora Tiljca vjerojatno nee zbuniti taj blagi
trag ikinog udarca glavom. Onda se umije, opere
zube, poelja... itav mali ritual, koji, jasno,
zavrava brijanjem uvoznim Brownovim elektrinim aparatom za brijanje. Kada se samo prisjeti
prijanjih neoficijelnih godina u kojima za higijenu
nije davao ni piljive pare, u kojima je brijanje bilo
znak krajnjeg traenja vremena. A sada, sada su ga
oprali, ispeglali i upregli, pa zadovoljno jau na
njemu... I onda, nakon pranja i brijanja jo gora
stvar: odijelo i kravata. I jedno i drugo u odgovarajuem tonu, ba po mjeri poslovnog razgovora.
Stari, kod koga je izuio propagandistiki zanat,
uio ga je da propagandist ostavlja ponajbolji dojam na komitenta ako nosi svijetloplavo odijelo.
Jasno - ljeti! Zimi je, pak, najprikladnija crvenkastosmea nijansa. U ono zlatno doba kada je vrijeme doslovno rasipao autostopirajui po stranim
zemljama, inilo mu se da bi se lagodnije osjeao u
tekom srednjovjekovnom oklopu, negoli u odi26 ,

jelu. Pa ipak, odijela u jebenim poslovnim tonovima ekala su ga u zasjedi svih tih bezbrinih i
buntovnih godina. I eto, doekao je dan kada e
obui odijelo, svojevrsni simbol polagane predaje
na koju su ga sve ove proklete okolnosti u toku
vremena jednostavno prisilile.
Sie polako stepenicama i iee napolje pred
hotel. Vrijeme nije odavalo nikakve zamjetnije
promjene. Bilo je hladno, kiilo je, a hotelske
depandanse, zajedno s borovom umicom, bile su
omotane laganom zavjesom magle. Pogleda prema
parkiralitu i spazi svoj automobil u kome je netko
spavao. Pokrije glavu konom aktovkom, jo jednim mrskim poslovnim rekvizitom, pa prie blie.
Sklupan na zadnjem sjeditu automobila, spavao je onaj isti ika, ovjek sa stotinom nadimaka.
Gorjan se nije previe iznenadio; nakon sveg onog
to mu je Zika dan ranije napravio, ovo je bilo
neto posve oekivano. Pokua ga probuditi.
- Di' se, svinjo! - proderao se.
Potom je pritisnuo sirenu, a na koncu je morao
pribjei i kazetofonu. Zatretalo je iz tridesetvatnih
zvunika, ali ni to nije omelo iku. Gorjan pomisli
i na druge metode buenja poput hladne vode i
vojnike bicikle, ali onda ipak odustane, zalupi
vratima i vrati se u hotel.
U osam i trideset bio je u Tiljevu uredu. Drug
Tiljac, poput pravog direktora, pustio ga je da eka
itavih etrdeset minuta. Od padanja u nesvijest
spasilo ga je deset cigareta i dva libriuma od 5 mg.
Razgovor izmeu propagandista Gorjana i
druga Tiljca, direktora hotelskog kompleksa Bel
Sole, pomalo je nalikovao na razgovor Kineza i
Islandanina u budimpetanskom metrou. Gorjan je

s nepogreivom tonou slijedei upute Starog,

ponudio itavu lepezu propagandnih usluga, od
medijalne propagande, preko public relationa, sve
do izrade prospekata, naljepnica, znaaka i raznih
hotelskih suvenira. Direktor Tiljac skeptino je
slijegao ramenima, vraajui se uvijek iznova na
nekakav intervju koji bi on drage volje i bez ikakve
naknade dao drugu novinaru.
- Ali, drue Tiljac, ovo to vam nudim i novin
ske oglase kao integralni dio jedne ire medijalne
propagande, nipoto ne znai da sam novinar. Ja
sam propagandist, razumijete li me? Publicitas je
radna organizacija koja se bavi poslovima marke
tinga i propagande.
- Razumijem vas, mladiu moj. Ali, prosudite i
sami. Ne bi li jedan intervju... onako jedan sveo
buhvatan intervju u kojem bih vam jednostavnim
rijeima elaborirao sve, od turistike ponude pa do
bezbjednosne situacije u naoj regiji.. .ne bi li to
bila najbolja propaganda? Pa, ne budimo bukvalni.
Taj va pablik rilen i to... pa, nije samo to u slubi
naih pozitivnih i zacrtanih trendova.
Tiljac je bio tvrd orah. Gorjan vie nije znao to
da radi. Stari mu je jo u Zagrebu rekao da je
razgovarao s direktorom Bel Solea, te da e taj
zagristi na jasno artikuliran ugovor o propagandnim poslovima i uslugama.
- No, dobro, drue Tiljac. Uza sve ostalo mogli
bismo progurati i taj intervju. Jasno, u vidu plae
nog oglasnog prostora. Vaa bi radna organizacija
platila dvije strane oglasnog prostora u adekvat
nom mediju, a onda bismo tu smjestili intervju...
- Kako to mislite, mladiu? - prekine ga direk-

tor. - Mislite da bismo mi dali i novce i intervju? E,

to nee ii!
- ekajte, pa tako neto je posve normalno. Ne
radi se o intervjuu koji bi bio od novinskog, redak
cijskog interesa, nego o razgovoru koji funkcionira
u propagandnom smislu. Dakle, logino je da za
tako neto platite uobiajenu cijenu za propagan
dni oglas. Osim toga, mogli bismo na pola strane
opaliti vau sliku u koloru.
Tiljac se nasmije i zapali cigaretu.
- Ha, ha, spretan ste vi propagandist! To sa
slikom nije vam loe, nije... Ali vi biste mene tako
ednog preko vode. U asu! E, ne moe se Tiljca
ba tako lako...
- No, dobro - rei e Gorjan glasom ovjeka
koji se predaje stranoj, nepoznatoj i nadmonoj sili
- moje su ponude bile skroz jasne. Vi odluite da li
ete prihvatiti ikoju ili nikoju.
Direktor ga dobro odmjeri, ustane i ushoda se
po kriputavom parketu svog ureda. Zatim prie
prozoru, zagleda se u maglu i konano progovori:
- U redu! Ja sam notirao sve vae ponude.
Vama je jasno da ja nisam ne znam kakvi faktor. Ja
ne mogu donijeti nikakvu odluku bez radnikog
savjeta, tog neotuivog organa samoupravljanja.
Ja u to lijepo prezentirati radnikom savjetu, pa
ako oni usvoje, mi emo vas obavijestiti.
Radniki savjet je spasonosna formula za okonanje razgovora dvojice gluhih, pomisli Gorjan,
ustane i oprosti se s drugom Tiljcem na pretjerano
ljubazan nain.
Dolje, u hotelskom baru, popije kavu i vinjak, a
onda se vrati u sobu kako bi se spremio za odlazak.
S blagim gaenjem razvee kravatu i skine odijelo
............ ___..... . ................... _.

9Q

pa se vrati dobrim starim trapericama. Kulturu

odijevanja, dosjeti se, izmislili su narodi hladnog
pojasa. U toplu zonu prenijeli su je frustrirani
pojedinci smijeno malog spolovila. Ne da se zatite od hladnoe, nego od podrugljivih pogleda
rasnih mujaka i pohotnih enki. Odijelo druga
Tiljca odaje ovjeka malog kurca.
Prije no to e otii, Gorjan je uspio uspostaviti
telefonsku vezu sa zagrebakim Publicitasom. Slualicu je podigao Stari.
- Stari, tebe trebam - ljutitim e glasom Gor
jan.
- O, bog, bog! Kako ti ide? Tuca li se to na
Jadranu u mort sezoni?
- Sluaj, Stari, ti si dogovorio razgovor s tim
Tiljcem. Taj nema pojma... On je itavo vrijeme
mislio da sam novinar i pokuavao mi je utrapiti
intervju o bezbjednosnoj situaciji u njihovoj regiji.
- Moda je ovjek nekakav politiki faktor u
regiji - kao da je Stari branio Tiljca. - Uostalom, o
kakvom to Tiljcu govori?
- Pa o direktoru hotela Bel Sole. Ti si me
ovamo poslao. To je tvoja akvizicija i tvoj jebeni
itinerer. Sluaj, ako su svi s kojima si dogovorio
razgovore kao taj Tiljac, vratit u se u Zagreb
posve sijed i s hemoroidima...
- Daj, ne zajebavaj. Kae da se zove Tiljac. A
ja sam mislio da je direktor tog hotela Glojnari.
uj, taj Glojnari je fantastian tip. Prije pet go
dina napravili smo ugovor teak osamdeset mili
juna. Zna li ta su te pare znaile 1977?
- Mogu misliti. Ali, Stari, direktor se zove Ti
ljac, a ne Glojnari.
- I nisi nita ugovorio?

- Ni dinara - uzdahne Gorjan. - Rekao je da e

nae ponude prezentirati radnikom savjetu...
- Glojnari nije fermao radniki savjet ni pet
posto. Uzimao je zlatni Parker i odmah potpisivao.
Radniki savjet je to tek kasnije usvajao. uj,
siguran si da Glojnari vie nije direktor?
- Stari, pa ti me mui - raspameti se Gorjan. Tu je direktor Tiljac, a n e . . . ma i nije vano!
Danas idem dalje, po dogovoru.
- No, dobro, nemoj gubiti nadu.
- Stari...
- Molim.
- Stari. uj, to to si mi ef, to je samo jedna
forma... Konano, mi smo i prijatelji. Daj da na
par dana prekinem taj posao i uzmem godinji...
Stonesi su jedanaestog u Frankfurtu.
- Joj, joj, joj - zajecao je Stari nekoliko stotina
kilometara dalje. - Pa sto puta sam ti rekao da je
ovo posljednja prilika da pohvatamo te hotele i
veemo ih uz nau agenciju. Zna u kakvom je
stanju propaganda. Izgubimo li i te komitente, od
ega emo ivjeti? Fuka se tebi, ti misli na Rolling Stonese kao da ti je petnaest godina. Pa zna li
ta bi mi direktor rekao da te pustim... kao da ne
zna kako on starta na moje liberalno ponaanje
prema potinjenima...
- Dobro, Stari, dobro - vikao je Gorjan - zabo
ravi, zaboravi... Kao da te nisam ni pitao. Dalje,
dalje na jug! U potragu za intervjuima i Glojnarievim zlatnim Parkerom!
Petar Gorjan zalupi slualicom hotelskog telefona, upali cigaretu i popije jo jedan librium 5.
Kada je stopirao na Zapadu, kazali su mu - u
Amsterdam nikako preko Pariza! Francuz te uzima

u kola samo ako si odjeven u njihovu trobojku. On

je poao ba preko Francuske. Umalo to nije
umro na otvorenoj cesti od gladi, umora i ekanja.
Ali je ipak doao. A sada mora putovati po nekakvom kancelarijskom itinereru i na svakom odreditu oblaiti odijelo i vezati odgovarajuu kravatu.
Svi veliki rokeri umrli su prije tridesete. I to je s
njihove strane bilo mudro. (I hope I'H die before I
get old, pjevali su Who-ovci i u to je trebalo
vjerovati.) Da nisu umrli prije tridesete, zacijelo bi
im netko zavezao o vrat slubeniku kravatu i
lansirao ih nogom u stranjicu na kakvo poslovno
putovanje.
Premda je dobio dovoljno dnevnica, hotelski
raun platio je ekom; moda je samo htio impresionirati starog recepcionara. as kasnije ubacio je
koveg u kola i pokuao krenuti. Auto nije htio
upaliti. to li je sad? Opet pumpa? Prazan akumulator, mrtvac u karburatoru? I dok je nizao svoje
omiljene psovke, prekine ga kucanje na prozoriu.
Bio je to ika. U desnoj ruci drao je obaveznu
utu vreicu, lijevom je praznio pretrpane depove
jakne. Vadio je auto-dijelove.
- Stari, pogledao sam ti jutros malo u mainu.
Pravo groblje! Mnogo toga treba izmijeniti. Re
meni su ti dotrajali, svjeice su nove, ali loe marke
i skroz zauljene. Igliasti ventil na fergazeru ne
zatvara dobro tako da se prelijeva gorivo. Kontakti
su ofucani, fertajler kapa u jadnom stanju, a plus
klema skoro je progrizena. Evo, i nove platine
dobro e ti doi.
- Ali bio sam nedavno na servisu...
- Nisu ni pipnuli, preli su te.
. _ .... 32

Gorjan je bio zbunjen.

- Sve si to kupio? - upita.
- Gdje bih kupio, budalo! Pa nigdje nieg nema
- nasmije se ika. - Obiao sam malo po gradu.
Taj Zadar je pun Renaulta, kao da je u Francuskoj.
- To si sve ukrao? - udio se udom Gorjan.
- Pa i nije to neka kraa. Svi pravi vozai imaju
te stvari u rezervi. Ono to im je nestalo, nadomjestit e rezervom iz gepeka. Osim jednog.
- Kako, osim jednog?
- Pa jednom sam morao zaviriti i u gepek. Zna,
bilo je teko pronai novi plovak za Zenithov fer
gazer. ta e.
- I zato sad taj prokleti auto ne pali?
- Pa kad sam poeo s pregledom - objanjavao
je ika - skinuo sam plus klemu... No, to u ja
zaas, a onda moemo dalje.
- Moemo dalje?
- Bacit e me valjda jo malo, ionako ide na
g

Svjestan da se ike nee moi rijeiti tako lako,

Gorjan otpljune i ue u kola. Zadovoljan, ika se
baci na posao. Gorjan upali cigaretu i promijeni
kazetu.
Winter time in New York town, the wind blowing snow around / walk around with nowhere to
go, somebody could freeze right to the bone, pjevao je Bob Dylan.
- To je ve bolje - vikao je ika.
- Misli Dylan? - udio se Gorjan. Kako mu se
Dylan moe svidjeti ako ne voli Rolling Stonese?
Tko ne voli sise, ne voli ni piu!
- Ne, ne! Svjeice. Nabavio sam ampionke,
domae u baciti.
^^^

...

'3 l 'l

- Aha - promrmlja Gorjan. Znai, ika nema

afiniteta ni za Dvlana. Pa tko je taj ika? Svi ljudi
roeni etrdeset osme bili su u istom vlaku, ba kao
i njihovi oevi prije njih. Oevi su se prvo morali
opredijeliti na ijoj e strani ratovati, zatim da li su
za ili protiv tovaria Staljina i tako dalje, i tako
dalje.. . A njihova djeca, pogotovo ako su pripadala onom intelektualnijem krugu koji je imao
volje i mogunosti da ode na studije, nala su se u
istom vagonu. ezdesete. Otvorene granice i importna roba. Beatlesi, Rolling Stonesi, Dylan,
Reed, Doorsi. Pa Kennedv, Che Guevara, Lumumba, Marlon Brando, Cibulskv... Pa ruski vojnici koji se u augustovskim vruinama hlade
plzenjskim pivom. Dubek i Palach koji gori.
Jeans, duge kose, badgevi i djeca cvijea. Droga,
peroralna, intravenozna i recimo: nazalna! Pa svi
smo protiv rata u Vijetnamu, pa ivio mrtvi Martin
Luther King, pa seksualna revolucija, Kosa, Calcutta, pa nategni kog moe... autostop. Pa onda
nova ljevica, studentski pokret, Cohn-Bendit,
Dutschke i Benno Ohnesorg! Onda jo on-the-road filmovi, Crumbovi drski stripovi, GEF, IFSK,
pa underground kultura i jo sto tisua zajednikih
pizdarija! A ika ne voli Dvlana, a za Stonese misli
da je to snimka udarnikog dana u kamenolomu! I
to radi - popravlja AC-pumpe, krade kleme i
platine, pa i automobile. Ne, ika nije inenjer, on
nije etrdeset osma. On je Tiljeva generacija. I
Tiljac kad se nakrka kampa, dagnji, kamenica,
zubataca i hlapova, i kad se natoi lozovae, bevande i proeka, zasigurno razmilja o karburatorima, fertajler kapama, platinama, bobinama...
Tiljac sigurno zna popraviti AC-pumpu! A to ja
34

znam, iznenada se upita Gorjan, i bi mu strano to

zna da odgovor ne zna. Pa da, znao je napamet
tekst Reedova Heroina, ali to znai to znati?
Fukaj ga, svi smo mi strunjaci za nestrunost i
poznavaoci neznanja. Tko e da vodi nae vode,
tko e sudijama andar da bude, napisao je neko
Tuly Kupferberg, ali on je isto tako bio freak, fugs i
kompletna neznalica.
- Sve je u redu - govorio je ika, briui ruke u
zamazanu flanelastu krpu. - Moemo dalje.
- I ti misli da u te voziti dalje?
- Zato ne? Pa mi se jako dobro slaemo mirno je ustvrdio crnomanjasti. - Pa ja u jo i
zavoljeti te tvoje Rolling Stonese.
- Ma nemoj da ti kaem ta e ti zavoljeti.
Osim toga, ja idem samo do Vodica. Dobro, odvest
u te do Vodica i tamo se definitivno razilazimo. U
Vodicama moe uzeti sve te svoje platine, plovke,
svjeice, kleme i ugraditi ih budali koja e te voziti
dalje.
- A, to ne - ree ika. - Ti si to sve platio.
Zna, ona zelena novanica tono podmiruje sve
moje trokove.
- Ali si mi jo uvijek neto duan. Spavanje u
autu obino naplaujem trideset somova. Troe se
zicevi i to...
- U redu, duan sam - sloi se ika pa sjedne
do vozaa.
Gorjan upali motor i krene. Za nekoliko minuta
napustili su Zadar i nestali u maglovitoj cesti koja
je vodila dolje, prema jugu.

Zavoj u koji su uletjeli bio je otar i klizav.

Gorjan je vrsto drao upravlja, pokuavajui
svladati krivinu, dok se ika objema rukama uhvatio za armaturu vjetrobrana. Desnim tokovima
lagano su udarili o bankinu, ali su kola ipak ostala
na cesti. Gorjan obrie oznojeno elo, a ika,
osjetivi olakanje, otpuhne i opsuje.
Gorjan nastavi svoj monolog.
- Eto, u tome se sastoji moj posao. Treba poh
vatati odreene hotele i ugovorom ih vezati uz nau
propagandnu agenciju. Mi njima propagandne
usluge, oni nama pare. To ti se zove razmjena rada,
kapira?
- ini se da te taj posao ba ne veseli - ree
ika. Nasluivao je da s Gorjanom ipak neto nije
u redu.
- Pa i nije loe. Ali dolo je u krivo vrijeme, u
posve krivo vrijeme. Traio sam nekoliko dana
godinjeg. Jedanaestog je u Frankfurtu koncert
Rolling Stonesa. To su ti ovi za koje ti misli da je
prijenos iz kamenoloma. E, vidi, u vrijeme moje, a
i njihove mladosti, nisam mogao ni sanjati da si
priutim neto tako... Sada kad imam para, ne
putaju me s posla.
- Sviraju u Frankfurtu! Tamo jo uvijek imam

dosta poznanika. Ali njih koncerti uglavnom ne

zanimaju.
- Ti pozna Frankfurt! - zaudi se Gorjan. - Da
nisi moda kao inenjer tamo...
- Jesam, radio sam. Ali ne kao inenjer. U tome
je tos.
- Znai, ipak nisi inenjer?
ika se nasmije; izgleda da je ta pomisao i
njemu samom ve postajala smijena. Utia kazetofon.
- Zanima li te tko sam ja? - upita znaajno.
- Pa, tako. Nisam ba ludo znatieljan. Inenjer
oigledno nisi - posve e leernim glasom propa
gandist. Ali nije mu ba bilo svejedno. Pomalo se
plaio ikinog priznanja, priznanja koje bi ga mo
glo predstaviti u nekom novom i opasnom svjetlu.
- Nisam inenjer. Ja sam ti najobinija lutalica i
probisvijet.
- Pa to i nije rijetka stvar. Takvih ima na tisue.
I obino se predstavljaju kao inenjeri...
- Ne, ne - nastavi ika - nisam poput onih za
koje se onako iz navike kae da su lutalice i probi
svijeti. Kod mene je to kao neka bolest, trajna i
neizljeiva... Kad sam prvi put doao u Njemaku,
na jednoj klinici su mi to rekli... imaju i latinsko
ime za tu stvar.
Gorjan se zamisli; ovo to je kazao ika dosta se
dobro poklapalo s njegovim predodbama i nagaanjima. Nije mogao ba ozbiljno povjerovati da je
ovjek koji mu je pokuao dignuti auto - inenjer!
- A gdje si to lutao? - upita ga kako bi prekinuo
tiinu.
- A gdje nisam! Iz zemlje u zemlju. Negdje su
me protjerivali, drugdje mi govorili da sam kori37 ,^

stan, nagovarali me da ostanem. A ja sam opet

odlazio, bjeao... Nikako se nisam mogao smiriti,
neprekidno sam morao odlaziti. Negdje sam opet
napravio takve svinjarije da su mi morali opaliti ig
u paso...
- Kakav ig?
- Pa onaj koji znai da u tu zemlju vie ne
smije.
- A automobili? Gdje si nauio to o njima?
Zna, onu si pumpu prilino vjeto popravio.
- Imam smisla za te stvari. Da je bilo para,
moda bih izuio i za inenjera. A ovako, umjesto
na kole, otiao sam u popravilite...
Svakidanja jadikovka, pomisli Gorjan, sada e
poeti dobra stara pria o nezasitnosti i bijedi. Da
su imali para, svi bi bili inenjeri. Cijela Juga! Kruh
bi pekli inenjeri tehnologije, ceste bi istili inenjeri saobraaja, a novine bi prodavali magistri
humanistikih znanosti...
- Neto malo automehaniarskog zanata nauio
sam u popravilitu. To mi je koristilo u inozemstvu.
Radio sam u nekakvim servisima. Tiibingen, Salzburg, Dijon. U Frankfurtu sam krao dijelove i
opskrbljivao vercere koji su to lifrali u Jugu. Bora
Crna Noga, Nesalomljivi, ile Ben Kvik i jo neki.
Sluaj, ni automobilski dio ne moe drmnuti ako ti
ne lei ta struka.
- Pa, jasno - naali se Gorjan - narue ti ferode, a ti drmne bobine.
ika se nasmije, a Gorjana uhvati lagana jeza,
sjeti se naime da ne zna ni to su to ferode, ni to su
to bobine. Ali nema veze, nije se mislio ni baviti
tom vrstom posla. Tko jebe Cileta Ben Kvika,
Gorjana Frankfurt zanima tek kao poprite velike
38

..

...

rock mise. Pa ipak, jedna je spoznaja bila udna.

Mogao je otii na taj koncert, sluati Stonese, ne
pomiljajui da moda u to isto vrijeme nekakav
ile Ben Kvik i Bora Crna Noga spremaju kontingent pokradenih dijelova za Jugu.
- Stari moj, deset sam godina lutao po stranim
zemljama a da ni jedan jezik nisam nauio. A i ta
e mi! Uvijek sam bio s naima...
- A jesi li znao i one?
- Koje one?
- Pa one - ree Gorjan, pravei sa dva prsta
neto to je podsjealo na slovo U. Bit e krasno
ako je crnomanjasti iz te svojte.
- Ustae! Ma drek! Ja sam ti tamo bio neka
vrsta biznismena, mene politiki nisu nimalo zani
mali. Dodue, bio sam posve neuspjean bizni
smen . . . ili... kako se uzme... Pitaj nekog. Rei
e ti: A, ika Furgon, taj ti je bio udan! Jednu
veer doe i kae - spremajte se, vodim vas na
veeru. Slupa tad petsto maraka u luksuznom re
storanu. A drugi put opet uleti, vidi, kri mu u
elucu. Prosi jedanaest maraka za kobasicu sa zeljem.
- Kakav to sad Furgon? Zvali su te ika
Furgon?
- Pa da, zvali su me Furgon - nastavi ika. Rekao sam ti da sam imao stotinu nadimaka. I
ba u Ludwigsburgu vozio sam furgon, crni Audi
za mrtvace. Kod nekakvog Herr Fuchsa. Po
slije me je otpustio, ali zna kako je to bilo. Poalje
ti on mene s jednim mrtvacem u Stuttgart na
kremiranje. A meni ti bio roendan. Sretnem neke
znance, utrpam ih u furgon, pa krenemo po vin
skim podrumima i pivnicama. I ta nam se dogodi!
39

Uasno se nalijemo i izgubimo mrtvaca. Ujutro,

kad sam se probudio, odem u Stuttgart, kupim
urnu i napunim je obinim pepelom. Ali brus!
Nakon sprovoda pronae ti se pravi mrtvac. Oaloena obitelj tui Herr Fuchsa, a Fuchs mene
nogom u guzicu pa na ulicu. Nita drugo nije mi
mogao uiniti, uzeo me na crno, bez papira.
Gorjan primijeti da se iki razvezao jezik. Zabavljale su ga te priproste anegdote crnomanjastog
gastarbajtera. Da, sada je bilo jasno, ika je etrdeset osma, ali pripada onom paralelnom dijelu
generacije, dijelu koji nije imao svoje rock mitove,
bunt i ezdeset osmu, nego popravilita, ulicu i
crnenje za njemakog gazdu. I to sad vee nas
etrdeset osmae, nas vrnjake? Nita? Ili moda
ipak neto, neto duboko, tajnovito, zapretano?
- Priaj dalje - rekao je ukljuujui brisae u
veu brzinu. Kia je padala sve jae, cesta je bila
sve pustija. Otkako su izali iz Zadra, vidjeli su
samo tri automobila. Dva su prestigli, a trei je
prestigao njih.
- A gdje si stanovao? Mislim, tamo u inozem
stvu.
- Svugdje - uzdahne ika. - Bilo je i dobrih
vremena, kada sam imao iznajmljenu sobu. Naro
ito u Italiji. A onda bih se ponekad vercao u
radnikim barakama. Jednom mi je nekakav Harno
u Malmou dozvolio da mjesec dana s njim dijelim
krevet, ako za njega ukradem staklenu kuglu u
kojoj je mala gradska vijenica koja svira kad se
navije. Pa onda, spavao sam i u tuim automobi
lima. U Amsterdamu sam sedam dana ivio u
staninom nuniku. Imao sam klju, poeo sam si
unositi i neke dijelove namjetaja i takve stvari. Na
40 . _ . _ . . . _ .. ..

ulaz sam stavio tablu U POPRAVKU. I ba kad

sam se poeo kuiti, dola je stanina uprava i
uhvatila me. I hop - mjesec dana zatvora. Mislim
da u Nizozemsku vie ne mogu.
- Pa ti si se onda dosta namuio - primijeti
Gorjan, sve vie se udei s kakvim se to ovjekom
vozi.
- Nije bilo lako - nastavi ika - ali vidi, gdje
god bio, osjeao sam se kao kod kue, zadnja rupa
u kojoj bih obitavao bila je za mene dom. ak i
onaj nunik u Amsterdamu. Uveer, kad bih se
opratao s drutvom, rekao bih - do vienja,
momci, idem doma.
- Ti si znai i noas bio doma - pripomene
Gorjan, aludirajui na no koju je ika proveo u
njegovu plavom Renaultu.
- Pa jasno! I ovo je moj dom! - usklikne ika i
pojaa kazetofon.
Here it comes, here it comes, here it comes, here
it comes/here it comes, your nineteenth nervous
breakdovvn, praili su Stonesi pjesmu o maki koja
doivljava ivane slomove kao da su - orgazmi.
Pa jasno, zakljui Gorjan, gonei auto cestom
koja je kruila oko malog maglovitog zaljeva - tu
je ta veza izmeu mene i njega, izmeu nas i njih.
Lutalica i probisvijet, dobro je rekao. Ta nije li
rock, ta zvuna kulisa nae mladosti, i sam naglasio
ta dva ivotna koncepta. Jasno, u elji da se naruga
konformizmu i malograantini, da se razgranii s
establishmentom. Nisu li i sami Rolling Stonesi
objektivirali tip novovjekog probisvjeta, pa i samim imenom istaknuli lutalatvo kao opredjeljenje? Samo to smo svi mi jebeni akademski graani
te ponuene koncepte preselili na intelektualni
. _ ............
41

plan, a jadni ika, koji nema pojma o rocku i

alternativnoj kulturi, proivio je sve to mnogo dublje i direktnije. I u emu je onda naa prednost,
pitao se Gorjan. Zar samo u tome to smo umjesto
pravog govna provakali metaforu?
- Pazi! - upozori ga ika.
Gorjan se osvrne i primijeti crveni BMW koji ih
je upravo pokuavao prestii. Odmakne se od sredine ceste i propusti crveni BMW iz koga mu je
veselo mahalo desetak Cigania.
- I jesu li ti se ta lutanja po Evropi isplatila?
Barem financijski?
ika se zamisli, ini se da mu nije bilo lako
odgovoriti.
- Pa, ne znam. Kako se uzme. Raunao sam na
neke koristi. Vidi, jedno vrijeme, ba u Njema
koj, namjeravao sam zaraditi auto. Pa se izjalovilo.
Nisam zaradio auto, nego triper. Sve ti je to rela
tivno. Drugi sam put iao jednoj kurvi za koju se
znalo da ima triling. Svi su me odgovarali. I vidi,
umjesto tripera, drugi sam dan dobio dvjesto ma
raka na trici. Nije neka lova, ali ... Operuao Peru
zvanog Trica. Poslije me ekao s noem pred bara
kom. U mraku umjesto mene ubo nekakvog Tur
ina. Tri godine i izgon iz Njemake. Mislim si,
opet neka srea. Bolje da je ubo Turina, nego
mene!
- Sad si se vratio. I ta sad?
- Pa idem malo kui. Starci su jo ivi pa da ih
malo vidim. To ti je ispred Dubrovnika. Imam
samo te starce na svijetu i red je da ih obiem,
sredim stvari... Jest da sam trebao imati i enu, ali
to je propalo. Odustao sam u zadnji as, pred
matiar em.
42

- Pa kako pred matiarem? Znao si valjda i

prije...
- Znao sam - objanjavao je ika - znao sam i
prije da je kurva, ali mi je to tek pred matiarem
postalo u potpunosti jasno. Pita me matiar: uzi
mate li vi tu i tu za enu? ta, tu kurvu! Ni govora,
viknem ja i pretuem njenog kuma. Poslije se
udala, izrodila etvoro djece susjedima i umrla od
tuberkuloze. ta e.
Gorjan se nasmije. ika je imao uistinu udan
nain baratanja ivotnim injenicama.
- A ti nisi oenjen? - upita ika sasvim nena
dano.
Gorjan baci u etvrtu, a onda napipa malu tabletu koja je leala u depu. Bio je to uti apaurin.
Proguta tabletu zalivi je ajem. Ponudi onda termosicu iki.
Prije no to e odgovoriti, glavom mu proleti
nekoliko slika. Lucija s malim na stjenovitoj obali
u Katelu. Mali Ivan vadi uginulog raia iz vode,
pitajui zato se taj rak zove tako tuno - rak
samac! Lucija provodi dio zime s djetetom i svojim
roditeljima u vikendici nedaleko od Katela. Zasigurno su i sada tamo. Uivaju u toploj vikendici s
lijepim pogledom, uivaju u vikendici tate Petrovia, uglednog i citiranog javnog radnika.
- Bio sam - ree, pa se okrene prema iki i
suuesniki mu se nasmije. Kao da je htio rei da je
i njegov propali brak rezultat probisvjetskih i lutalakih poslova.
ika je bio toliko inteligentan da nije vie nita
pitao o Gorjanovom braku. utke je uzeo ponuenu termosicu i gutnuo iz nje. Ispljune naglo
tekuinu i po vikne:
.

- Pa koji ti je to kurac?
- aj od matinjaka. Najjai prirodni sedativ.
Nema tetnog djelovanja, a umiruje.
- Vraga umiruje. Da to popijem, drhtao bih od
nervoze itav tjedan. Ovo da umiruje!
Rekavi to, makne termosicu, pa iz svoje ute
vreice izvue bocu uvoznog viskija.
- To sam jutros kupio za onu tvoju zelenu. Od
mornara. Mislio sam sauvati novce za crne dane,
ali nisam mogao odoljeti. Mornar mi se nekako
smilio...
- Pa kako ti se mogao smiliti obian vercer! On
sigurno ima novaca koliko ti nisi ni vidio - raesti
se Gorjan. - Ti si se njemu trebao smiliti, a ne on
tebi. Boe dragi, kakvoj sam ja budali dao pare!
- alio sam se, tata - lukavo se zasmijulji ika,
pa iz gornjeg depa izvue vrh zelene pedesethiljadarke. - Jo je tu. Nisam je htio potroiti, znao sam
da mi ti nee tako brzo dati drugu.
Ponaa se kao da sam mu duan davati deparac,
pomisli Gorjan. udna je ta njegova taktika, udna
ali efikasna. Prvo ti pokua drpiti kola, udari te, a
onda ti popravlja auto, nabavlja dijelove, otvara
duu i tako dalje. No, ma koliko rasipao oko sebe
svoj proleterski arm, valjalo bi ga se na brzu ruku
rijeiti. ika je zanimljiva osoba, ali samo u literarnom smislu. U ivotu bi te mogao uvaljati u kakvu
grdnu nevolju. To upravo zrai iz njega! I tu Gorjan ponovo najozbiljnije poeli da se otarasi svog
nesvakidanjeg suputnika. Valjda e Vodice biti
pogodno mjesto za tu stvar? Neka u tim Vodicama
potrai kakav pogodan javni nunik gdje e se
okuci ti, a ja briem dalje...
- E, to sam ti od poetka htio kazati. Ako ipak
44...

odlui otii u Frankfurt, ja u ti dati najbolje

preporuke. Spavat e kod Himze, po gradu e te
pratiti Bora Crna Noga, zna - kao zatita... Ako
ti pak treba enska, znam cure iz bara odmah pored
Deutsches Hausa.
- Ne, ne - usprotivi se Gorjan - sasvim je
sigurno da neu otii u Frankfurt.
- Ali zato ne bi otiao? Kada bi meni Rolling
Stonesi znaili koliko tebi, ne bi me sprijeili ak ni
oni brazilski odredi smrti. Vidio bih ih i kvit!
Ima on pomalo i pravo, premiljao je Gorjan.
itavog ivota elio je vidjeti Stonese uivo. I sada
se kao najvea prepreka isprijeio Stari sa svojim
idejama o hitnom lovu i odstrelu pojedinih hotelskih firmi! Umjesto Micka Jaggera, nudi mu druga
direktora Glojnaria i druga direktora Tiljca koji
razgovara punim ustima. Da, ika se ne bi dao
zajebavati na takav nain. Ali to se tu moe?
Nepopravljiva je greka uinjena jo davno,
davno... Vjerojatno onog dana kada su mu prvi
put kazali da nee dobiti ruak ako ne opere ruke. I
to je on uradio? Jasno, oprao je ruke. Da je odbio,
sada bi zasigurno putovao u Frankfurt i gledao
Stonese.
I tako, sve greke koje je mogao poiniti u
ivotu, ve je poinio. I zbog toga e jednog dana,
znao je, biti strogo, moda najstroe kanjen. Pravi
rokeri su to znali. Oni nisu inili greke, oni su
umrli mladi. Those who die young, pisalo je na
omotici omiljene knjige. I u tome su bili u pravu.
Ali da bi se umrlo mlad, trebalo je uraditi neke
stvari koje je on ve izdavna propustio da uradi!
Jebi ga, zakljui u sebi Gorjan. Poslali su ga na
propagandistika proputovanje, dali mu zadatke i

ispratili ga optimizmom, a on je i nehotice upao u

munu zimsku snomoricu. Tuku ga, spavaju mu u
kolima, nude mu intervjue, raspituju mu se o
braku, prodaju mu gnjecavi trule pod paki sir,
otimaju pedesethiljadarke, postavljaju crvene trokute pod kotae... Kako li e se to zavriti?
Magla, magla, magla! Jadran je zimi sav u magli.
Od magle jedva da se i vidi ploa na kojoj izblijedjelim slovima pie VODICE.

Hotel Excelsior u Vodicama bio je jedno od

onih lijepih predratnih zdanja kod kojih se vie
pazilo na vanjsku rasko i eleganciju negoli na
unutarnju funkcionalnost. Prije rata zasigurno je
bio privatna vila kakvog politikog glavonje, burzovnog meetara ili industrijalca, a tek po osloboenju mora da je preureen u turistiki objekt.
Izvanjski sjaj bio je u otroj suprotnosti s unutarnjom bijedom. Izlizani zidovi, kripave drvene stepenice, mrani i vlani hodnici, daani podovi
okupani dezinfekcijskom tekuinom otra mirisa.
Petar Gorjan, propagandist na podruju turizma,
imao je neobinu sposobnost da ve nakon dva-tri
pogleda procijeni hotel i ustanovi tip njegove klijentele. Excelsior je bio namijenjen, kako mu se
inilo, domaim gostima plieg depa, i moda, u
jo veoj mjeri - paket-aranmanima koji se prodaju nekonvertibilnim zemljama. Ljeti ovdje vjerojatno sve bruji od zadovoljnog avrljanja trbuastih eha i njihovih ena trbuastih ehinja koje
nose nekakve smijene haljine cvjetnih dezena.
Trape se ovdje kupusom, mahunama iz konzerve i
japanskim osliima, za koje vjeruju da su uhvaeni
koju milju od obale.
Gorjan prie recepcijskom pultu to je podsjeao na ank provincijske birtije, i prieka da se
47

pojavi hotelski slubenik. ika je, nijem i ozbiljan

poput renesansne skulpture, stajao dva-tri koraka
iza njega.
- Stari moj - obrati mu se propagandist - nismo
li se mi dogovorili da se u Vodicama rastajemo?
Nee li ti dalje? Ako ode na magistralu, moda
e prije mraka uhvatiti nekog.
- Mislim da u i ja prenoiti u hotelu - odvrati
ika i dalje mrtvaki ozbiljan.
- Izvolite - obrati im se recepcionar, koji je
upravo stigao iz pokrajnje sobice. - Trebate sobu?
- Jednokrevetnu s kupaonicom - odvrati Gorjan.
- Ni jednokrevetne, ni dvokrevetne nemaju ku
paonicu. Osim toga, jednokrevetnih nemamo.
- Zauzete su? - zaudi se Gorjan. Imao je
dojam da je hotel posve prazan.
- Ne, nisu zauzete. Jednostavno ne postoje.
Mogu vam dati dvokrevetnu bez kupaonice. Ku
paonicu imate na katu, za toplu vodu dobivate
et koji ubacujete u mehanizam tua, a kota vas
pet dinara po komadu. Ali, moram vas upozoriti da
tople vode nema, jer nemamo lo-ulja. Preporuio
bih vam da eton ipak uzmete, jer vam bez njega ni
hladna voda nee procuriti. A ako se okupate u
hladnoj vodi, moete se razboljeti, to vam opet ne
bih preporuio. Ambulanta ne radi do daljnjeg...
- Zato ne radi? upita ga Gorjan, ni sam ne
znajui zato. Ambulanta ga stvarno nije zanimala.
- Lijenik je na bolovanju. Da ste doli prije tri
dana i prehladili se, jo biste ga zatekli. Ali to vam
ne bi bilo dobro, jer bi vas izljeio od prehlade i
vjerojatno zarazio hepatitisom. Zbog hepatitisa je
na bolovanju.

Eto, prava vejkovska konverzacija, pomisli

Gorjan. Bit e da je to od stalnog druenja s
nekonvertibilnim turistima.
- Dajte mi onda dvokrevetnu s kupaonicom na
katu i sa dva etona za hladnu vodu, bez hepatitisa!
- A vi? - obrati se recepcionar iki.
- I meni dajte dvokrevetnu. Moe tu istu... ali
bez etona. To je ista cijena, ako se ne varam.
- Ah, ne, gospodine mladi - objanjavao je
recepcionar - gospodin prije vas traio je sam
jednokrevetnu, odnosno dvokrevetnu, jer jedno
krevetnih nema. I ja bih mu tu dvokrevetnu dao po
cijeni dvokrevetne. Poto vi elite isto dvokre
vetnu, dat u vam obojici zajedniku dvokrevetnu
po cijeni trokrevetne, to vam je opet jeftinije od
dvije dvokrevetne...
- Dajte nam onda radije trokrevetnu po cijeni
trokrevetne - upadne Gorjan, mirei se s tim da se
ike jo nee osloboditi.
- Trokrevetnih nemamo. Imamo samo njihove
cijene. Imali smo jednu trokrevetnu, ali je
an
sezone tajnica odnijela trei krevet koji joj je
ustrebao, jer je od smonice napravila djevojaku
sobicu. Kae za dadilju, a u stvari joj tamo spava
ljubavnik... A taj ljubavnik, ija ena misli da je
sada u svojstvu pomorca u Hong Kongu, zapravo
je...
Gorjan uzme klju dvokrevetne sobe po cijeni
trokrevetne, pa krene gore na kat. ika je capkao
za njim, smijeno klatei svojom najlon vreicom.
- iko, to nije fer - govorio je Gorjan umornim
glasom, punim nekog iracionalnog beznaa. - Re
kli smo da se rastajemo. Lijepo smo se druili, ali
smo rekli da se rastajemo... A ti nita! lepa se uz

mene, ulijee mi u dvokrevetnu sobu po cijeni

trokrevetne. Jo bi sigurno htio i ovaj eton za
toplu vodu, koja je u stvari hladna?
- Ali tako smo se lijepo slagali - pogleda ga
ika oima iz kojih samo to nisu kanule suze. U
jednom Tashlinovom filmu, padne Gorjanu na pa
met, Jery Lewis je takvim istim pogledom osujetio
rastanak od Deana Martina. Samo, tko je ovdje
glupi klaun Jerry?
- Jebi se, evo ti eton, okupaj se i razboli
nasmrt! - ljutito e Gorjan. Okrene se i izae iz
sobe, lupivi vratima tako snano da su sa zida
vrcnuli komadii dotrajale buke. Desetak stepe
nica nie obrati se brbljavom recepcionaru, prua
jui mu papiri s telefonskim brojem.
- Pokuajte mi nazvati ovaj broj, ali tako da mi
zbog toga ne nabijete cijenu etverokrevetne sobe.
- Imate tamo kabinu pa priekajte - odvrati
vejk hvatajui stari telefonski aparat to je leao
na pultu.
Imaju telefonsku kabinu, a nemaju toplu vodu,
udio se Gorjan, otvarajui masivna orahova vrata
kabine. asak kasnije drao je slualicu na uhu.
Primijeti da se poeo znojiti, bilo bi vrijeme da
proguta koju tabletu. Hoe li znati to kazati, nee
li ga izdati glas? Kako li je sve bilo glupo i nepromiljeno, i od samog poetka osueno na propast ... Luciju je upoznao onog dana kada je Brian
Jones izvuen sa dna bazena svoje vile u Sussexu.
ovjek koji pamti dan kada je upoznao enu po
danu smrti nekakva bijelokosog rock-idola osuen
je na propast, na polaganu predaju... Mora neminovno izgubiti tu enu. Lucija je voljela stvari koje
je i on volio, ali samo u poetku... Kasnije je,

voena nepogreivim instinktom, zamrzila ono za

to se moglo pretpostaviti da e se njemu dopasti.
Za Luciju su njegove izlizane levisice bile amblem
totalne neurednosti, duga kosa znak frustracije i
straha od odrastanja, Stonesi su bili demodirani i
netalentirani klipani koji se na povrini dre iskljuivo putem bizarnih ekscesa... Lucija, koju je
upoznao sred jeftinog ipanja i urovske atmosfere, klela se da je luda za Albinonijem, Chopinom
i Wagnerom. Kako tucati nekog tko ti na gramofon
koji lei na nonom ormariu, prije no to e
skinuti gae stavi uvertiru Lohengrina? U slualici
neto zakri.
- Gospodine, spustite slualicu. Kako u vam
nazvati taj broj ako ne spustite slualicu? Spustite i
ekajte da zazvoni.
Gorjan objesi slualicu. Naljuti se na sebe sama;
obrukao se pred dalmatinskim vejkorru, ispao je
zadnji kravar koji prvi put dri telefon u ruci.
Morao se rijeiti Lucije, znao je to! Morao se
rijeiti Lucije, jer se nije mogao rijeiti svih onih
drugih stvari koje mu ona nije dozvoljavala voljeti.
Ili je moda razlog njihova sloma bio dublji i
tajnovitiji?
Telefon zazvoni. Gorjan podigne slualicu i osluhne. Tko li e se javiti s druge strane? Moda
njezin otac, veliki i besprijekorni maher koji od
1943, otkako je otiao u umu, nikad nije pogrijeio. Njezin otac koji je ak i u selendri kakva je
Katel, uspio osigurati za svoju vikendicu telefonsku liniju.
- Daaa, Lucija Gorjan ovdje.
Bila je ona. I nakon razvoda zadrala je njegovo
prezime. Vjerojatno zbog malog. Bilo joj je jedno........
si

stavnije da nosi isto prezime kao i njezin sin.

Njezin sin! Ali to bi on zapravo s tim sinom? Pa
on, Gorjan, u stvari je kao i ika - propalica i
probisvijet! Neka Lucija odgaja sina, neka ga
oblai u ispeglana odjelca i razvija u njemu iskrenu
ljubav prema tupei koja se zove - Wagnerove
uvertire.
- Halo, halo! Tko je tamo?
- Ja sam. Petar - ree poluglasno, pa posuti.
- A ti si. to hoe?
- U Vodicama sam. Slutio sam da ste u Katelu.
Sluaj, mogao bih navratiti da vidim malog.
- ekaj, pitat u eli li te vidjeti.
Bila je majstor za takve stvari, znala ga je jednom reenicom baciti u aut.
- ekaj, pa jasno da me eli vidjeti. Mora me
vidjeti. Nareujem ti da me mora i eli vidjeti vikao je.
- Sluaj, ne moe sa mnom tako razgovarati. Ja
tebi ne polaem raune, a mali je sudski pripao
meni - sada je i ona podigla glas.
- Mali nije tebi pripao sudski nego dogovorno.
Uostalom, zato gnjavi? Prekinut u slubeni put i
provesti nekoliko sati s malim.
- U redu. Doi drugi tjedan u petak! - odbrusi
Lucija.
- Doi u za dan-dva da vidim malog, a ti me
pokuaj sprijeiti!
- No, dobro, ne esti se. Doi kad hoe, ali te
molim da se pristojno vlada. Mama i tata su ovdje.
Ti zna da su oni bili oduvijek ljubazni prema tebi,
pa imam pravo traiti da i ti bude ljubazan prema
njima...
Ljubaznost njezinog tate bila je zapravo ljepo5?

rjeiva superiornost, jer njezin otac u njemu nije

vidio nita vrijedna, ak ni ovjeka s kojim bi se
mogao posvaati. Govorila je jo neto, ali je Gorjan, udei se kako je s njom mogao ivjeti i tih
nekoliko godina, polako spustio slualicu i izaao iz
kabine. udno, inilo mu se da mu je taj nametljivi
ika, kojeg se ve dva dana ne moe rijeiti, osoba
mnogo blia od bive ene. Ali, tko ljivi bivu
enu...
- Gospodine, ali stranka jo nije zavrila razgo
vor - upozoravao ga je recepcionar, slualice pri
slonjene na uho. vejk prislukuje razgovore, sine
Gorjanu. Ali to stvarno nije bilo vano.
- Neka, stavite to na raun - ree i poe gore u
sobu.
Te veeri odluili su izai i malo se zabaviti.
anse za tako neto bile su uistinu minimalne. Bilo
je dovoljno zirnuti u praznu ulicu, zakurene prozore i kine kapi koje su se razbijale o kamene
plonike, pa da ovjek shvati da o zabavi ne moe
biti ni govora.
- Ah, gospoda bi se htjela zabaviti - smijao se
recepcionar, drei na dlanu tanjur pata-ute. Mislim da ste odabrali pogreno vrijeme. Kino
danas ne radi. Glazba na terasi hotela starta dvade
setog svibnja. Sumnjam da vam se isplati ekati do
tada. Javne kue nemamo. Imali smo nekoliko
animir-dama koje su vrlo dobro zabavljale dokone
turiste, ali je posljednja od njih strijeljana 1945.
Zbog politike i seksualne kolaboracije s okupato
rom. Televizor takoer nemamo, ali da i imamo,
sumnjam da on spada u zabavne artikle. Ipak,
mogao bih vas ja zabaviti. Recimo da poslije veere
zasjednemo na partiju brikule?
53

- Hvala vam na tome. Pa zar ba nita nema?

Kako mjetani provode veeri, kamo ide omla
dina? - pitao je Gorjan.
- Joj, pa da! Mislim da omladina ima veeras
nekakvu zabavu. Pogledajte tu pored kina, vidio
sam plakat. Veeras neto pripremaju. Ili su pri
premali za juer?
Gorjan i ika izau napolje i nadu se nasred
kamene ceste okupane kiom i slabom elektrinom
rasvjetom. ika je mislio da se kino nalazi slijeva, a
Gorjan zdesna. Nakon kraeg lutanja i spoticanja o
neravnu cestu, pronau zastakljeni pano s filmskim
plakatima. Medu arenim oglasima za uobiajeno
filmsko smee, pronau i mali plakati, zapravo
komadi pak-papira na kojem je na vjetim rukopisom pisalo da se veeras odrava knjievna veer s
plesom i nastupom odline rock-grupe koja se zove
VIS Logaritmi. Knjievna veer bila je upriliena
povodom stanovite obljetnice, a trebala se odrati
u nekakvom kulturnom ili omladinskom domu...
- to je to knjievna veer? - pitao je ika,
posrui kroz mrak.
- Vidjet e. Nita strano - umirivao ga je
Gorjan i sam posve nesklon knjievnim veerima.
- To ti je zapravo jedan udan naziv, jer ta stvar
obino nema veze ni s veerom, a jo manje s
knjievnou.
- A veera nam ne bi kodila.
- iko, ti previe trai. Zar nisi uo da hotelska
glazba poinje rad tek dvadesetog svibnja? Veera
se onda sigurno ne moe dobiti prije estog lipnja.
- Ti se zajebava, a meni krulji u elucu.
Ubrzo su pronali zgradu u kojoj se odravala
knjievna veer s nastupom sastava Logaritmi. Uli
54

su i stali negdje po strani. Pa ipak, nisu ostali

neprimijeeni. Svaki bi se as netko okrenuo i
zagledao u njih. iki je to ilo na ivce. Koliko-toliko je podnosio da ga fiksiraju milicioneri kojima
je to zapravo dunost. Ali da tu nekakvi amateri,
civili, bulje u njega!
Dvorana u kojoj su se nali bila je veliine
kolskog razreda. Utonula je u polumrak; jedino je
malo podignuta i na brzu ruku sklepana bina bila
neto bolje osvijetljena. Na bini su leali jeftini
instrumenti rock-grupe i slaba, runo izgraena
pojaala. Publiku su inili redom mladi ljudi. Neki
su drali plastine ae u rukama, drugi su puili,
trei se grlili u mranim kutovima. Mlade lokalne
pjesnike, koji su se redali na osvijetljenoj bini,
gotovo da i nisu sluali. ini se da su svi eljno
iekivali poetak plesa.
Sve je to bunilo, komar, pomislio je Petar Gorjan, udei se to se to s njim dogaa. Kamo je to
sve krenulo? to on tu zapravo radi? Tko je taj
ika koji mu se nastoji uvui pod kou, koji mu
prljave prste gura u duu? Tko li su ti pjesnici
naokolo? Zar je on taj tip koji luta po Jadranu, koji
nee vidjeti Rolling Stonese uivo, zar je on taj
kome se brak raspao, kojem je AC-pumpa krepala? Zar je on taj kome svi trpaju laktove u zube?
Na binu je istrala nekakva debela poetesa s
obaveznim fasciklom pod rukom. Kao to se ukiseljeni krastavci uvaju u staklenim teglama, tako je i
poeziju najbolje drati u fasciklima, sine Gorjanu,
a onda ga prenue zviduci namijenjeni debeloj
pjesnikinji. Ona zacijelo u ovoj sredini nema samo
pjesniki status.
- Moj tip. Vidi sise - priapne mu ika.

Onda poetesa, patetikim glasom i oiju uprtih u

neke neznane pjesnike daljine, odrecitira neto o
dragom koji nije shvatio mislenost njenih ljubiastih svitanja i rahlu ustreptalost njenih tedrih zagrljaja, nego je maglovit kao otajstvo zore odlutao
nekamo gdje se nada gubi u zagrljaju crne ptice
noi.
- Kladim se da ima made na sisi. Sve takve
imaju - ponovo e Zika.
- iko, ti si svinja, gadna, neliterarna svinja! Ne
gledaj sise nego sluaj poeziju, mo njene rijei!
Uostalom, ako nema made, sigurno ima brada
vicu!
Kad je poetesa prela na itanje druge pjesme,
dvoranom se razleglo nekoliko dubokih, uzdaha. U
novoj pjesmi govorilo se neto o sanjama koje
preobiljem mirisa podsjeaju na neznani ushit potraen medu tananim liem proljetne nade i ocvalim latitem zlaana pjeva. Za neke od slualaca to
je bilo previe. Zaulo se nekoliko zviduka i glasno podrigivanje. Zlobni glas iz tame nazvao je
debelu poetesu Moby Dickom, to je donekle bila
literarna primjedba.
Nakon debele poetese na binu je izjurio mrav
pjesnik treberske fizionomije, obuen u karirano
odijelo s leptir-manom ispod ovratnika. On je
prezentirao neto kiasiniji tip vezanog stiha. Osobito dojmljivo mjesto njegove poezije bilo je ono u
kojem se kae: ti si mogla zaboravit mene, oh
nevjerne li ene!, a nakon toga: zato raspad srca
moga, uslijedit e nakon odlaska ti tvoga.
- Pederu! - viknuo je netko glasno. Nakon te
upadice, koja je posve dezavuirala erotski karakter

treberove poezije, na bini se pojavila rasna plavua sa sisama, guzovima i svim ostalim oblim
stvarima koje garantiraju uspjeh kod publike.
- Odoh ja potraiti debelu - ree ika pa nestane u publici.
Posluavi prvih par dreavih taktova novovalne
provincijske grupe, Petar Gorjan izgubi svaki daljnji interes za zabavu. Bolje je lei u hladnu hotelsku sobu i promatrati igru mirkavog svjetla po
bijelim zidovima.
Izaao je napolje i krenuo natrag prema hotelu.
Bio je mrkli mrak; iz njemu nepoznatih razloga
nestalo je i one bijedne javne rasvjete. Tako je
lijevalo da mu je kaput bio ve skroz mokar. Orijentirao se po masivnim, namrgoenim sjenama
starih kamenitih kua. Bila je to uistinu neprijatna
no. Kakva li je bila ona parika no u kojoj je
umirao rock bjegunac i preuranjeni starac Jim Morrison? Vjerojatno prijatna, jer je njegov odlazak
bio dobrovoljan pristanak na sve uvjete polagane
predaje. Kakva li je bila no u kojoj je umirao
bijeli aneo, astmatini, drogom i alkoholom razjedeni gitarist Rolling Stonesa? Isto tako prijatna. Ta
zar nije netko posvjedoio da ta smrt za Briana nije
nita novo, da je on ionako polako umirao iz dana
u dan, iz noi u no. Opet polagana predaja! Manje
prijatna no i posve nalik na ovu bila je ona kada su
on i Luci ja konano zakljuili kako je razvod jedini
izlaz. eljela je taj razvod, znao je to dobro, pa
ipak je histerino plakala gotovo do zore. Razveli
su se onog dana kada je od prekomjerne koliine
razliitih tableta umro nenadmaivi bubnjar Keith
Moon. He was really good, reeno je u Aptedovom

m0 W*

filmu ponad crno-bijele snimke razigranog

Huovca. Onaj tko pamti svoj razvod po datumu
smrti Keitha Moona, nije ni zasluio nita bolje!
Silazei prema hotelu Excelsior, zauje huku
mora koje je tamo negdje dolje u mraku udaralo o
obalu. Unato kii i hladnoi odlui sii tamo odakle je dopirao huk valova. Traio je put, posrtao,
pipao rukama, a onda se nakon nekoliko minuta
naao nadomak moru. Stajao je na stijeni i gledao
dolje, u mrklo komeanje valova i bijesnu pjenu
koja je prskala sve do gore, sve do njegova lica.
More je jedino vjeno, padne mu na pamet trivijalna, patetina, ali istinita misao; da, more je
jedino vjeno, sve ostalo e propasti, erodirati,
nestati. Uplai se i ustukne, jer ni stijena na kojoj
stoji nee dovijeka izdrati nalete ovih valova. I
ona e, nakon sto, nakon tisuu, moda nakon
milijun godina zadobiti onaj definitivan udarac nakon koga e, mirei se sa zakonitostima polagane
predaje, prsnuti i otkotrljati se u more to nadire.
Nekoliko minuta kasnije skinuo je mokro odijelo, obrisao kosu i uvukao se pod pokriva, ispod
koga su do tada zacijelo leale stotine ekih i
maarskih turista. ika se jo nije vratio. Poto je
pokisao do koe, na kupanje pod hladnim tuem
nije ni pomiljao. Umjesto toga popije jednu
spedu, bijelu pilulu s jakom barbituratnom komponentom. Speda je hitac u glavu, govorio je Gorjanov prijatelj apotekar, koji ga je opskrbljivao razliitim pomagalima za dobar san. Kad proguta jednu pilulu, spava praiskonskim snom. I uistinu,
par minuta nakon to je progutao spedu, Gorjan
osjeti kako se polako udaljava iz sobe i iz dosa-

dnog, mrtvog, kiovitog i maglovitog krajolika.

Bona Scotta su u ovakva blaena stanja odvodile
velike koliine alkohola, Donovan je sugerirao peroralnu upotrebu elektrine banane, dok su Beatlesi pjevali samo Trn only sleeping, krijui nain ...
Pa ipak, mir u koji je utonuo uskoro bje naruen.
Netko se gurao u njegov san, vikao, drmusao
- Gorjane, probudi se, doveo sam pike!
Otvorio je polako oi, ali se ubrzo pokajao.
Stotinjak vata bolne svjetlosti sune mu u pospane
zjenice. Trgne se odmah i ponovo zamiri. No i u
tom kratkom trenu zamijetio je iku kako stoji
iznad njegova kreveta, a zatim i dvije enske prilike, ukoene i neodlune negdje u dnu sobe. A
onda osjeti da se svjetlo ugasilo, kapci vie nisu
tako bljetali. Speda ga je ponovo vukla u san, s
druge strane ika mu je aptao u uho:
- Pobjeda, pobjeda! Ulovio sam debelu! Pijana
je ko krava, hoe se fukati. A doveo sam i njenu
prijateljicu, za tebe. Ta nije tako pijana i nije
pjesnikinja. Pogledaj, malo je moda premrava,
ali to je - tu je!
Gorjan otvori oi, upre pogled u mrak. Iza sjene
koju su pravila ikina iroka ramena stvarno su
stajale dvije enske prilike, ukoene, nijeme...
Ne, to je san, uvjeri se, i ve je bio negdje drugdje.
Onda shvati da mu se itavo tijelo ponovo trese.
- Probudi se! Ne smije mi to napraviti. Ja bih
tako moju sisatu. . . A ako me iznevjeri, to u s
mravom? - molio ga je ika.
Iz usta irio mu se blag miris slatkastog likera.
Gorjan ponovo uspije otvoriti oi. enske su se
polako svlaile. Jedna je uistinu bila debela poe59

tesa, druga je bila nekakva mrava, viljasta djevojka minimalnih grudi. Tek toliko da neto ima.
- Vai? - upita ga ika, a kad mu Gorjan
potvrdno kimnu glavom, on veselo vrisne i ugura
debelu pod svoj pokriva. Zatim se i sam pone
hitro svlaiti.
Petar Gorjan pomisli neto o tome kako ga jo
nitko nikad u ivotu nije probudio zbog takva
razloga. A onda zauje ravnomjerno kriputanje
ikinog kreveta. Crnomanjasti oito nije gubio
vrijeme na tamo nekakve predigre i sline gluposti.
Onda osjeti kako ga ravnomjerno kripanje kreveta uljuljkuje u san. Pridigne se stoga i protrlja
oi. Mrava djevojka, prijateljica debele poetese,
polako i stidljivo uvlaila se pod njegov pokriva.
Bila je gola. Osjetio je njezino hladno, gotovo
promrzlo tijelo. Bila je vlana od kie. Borei se sa
snom, rukama je potraio njeno tijelo, napipao
sitne dojke, napeta leda i mrave, stisnute guzove.
Meu nogama imala je neobino tvrde i guste
kovre i posve suho spolovilo. A onda je na tren
ponovo zaspao. Probudio ga je njen vlani poljubac u uho.
- Zovem se Lidija - rekla je posve neprilino, i
posve suvino. Imao je priliku da prvi put u ivotu
jebe nekog kome ne zna ime, i ta je prilika sada
nepovratno propala.
- Zove se Lidija? - proaptao je, plaei se da
moda nije dobro uo. to ako je rekla - Zovem se
Lucija! Ne, ne, ne, zove se Lidija!
A onda osjeti malu hladnu ruku kako se poigrava njegovim udom, koji se, opijen tim vjetim
pokretima, poeo dizati. Shvativi da on nee za-

spati, ona se vre pripije uz njega, a njemu se u

jednom kratkom, nemjerljivom trenu uini da njen
stisak ne predstavlja strast, nego onu najelementarniju elju pokislog i promrzlog tijela, elju da se
ugrije. I u tom kratkom trenu, Petra Gorjana obuzme neka udna, gotovo bolna i neizljeiva tuga.

61

U svom poslovnom odijelu sraunatom na dobre

dojmove i s kravatom koja ulijeva povjerenje,
Petar Gorjan nervozno je sjedio u konoj fotelji u
uredu direktora hotelskog naselja Mirni zaton.
Razgovor nikako da krene onim mirnim propagandistikim vodama iji je cilj koncipiranje, utvrivanje i parafiranje ugovora. Gorjan je potanko razloio sve elemente obostrano privlane propagandne
suradnje, predloio strukturu medijalne propagande te snimanje pilot video-filma o arobnoj
uvali, ali to direktora Zanea izgleda nije previe
zanimalo. Sjedi, koati direktor s veoma skupim
naoalama, koje je neprekidno skidao s nosa pa ih
ponovo stavljao, bio je ovjek na izmaku radnog
vijeka, a takve ljude u pravilu sve manje zanima
posao kojim e se ionako uskoro prestati baviti.
- Mladiu, ostavimo se naas posla. Dozvolite
mi jedan tren malog starakog egoizma. Htio bih
vam podastrijeti vizuru iz koje ja gledam na sve
ovo, posebice na ovaj hotel, i tako... Znate, moram vam odati jednu malu tajnu. Ja sam vam,
naime - pisac, neka vrst kroniara, zapravo...
Tonije, pokuavam to biti. Ako ste razgledali na
hotelski kompleks, mogli ste zapaziti da njime dominira ovaj stari centralni objekt u kome se sada
nalazimo. Sve ostalo izgraeno je u novije doba;

mnogo, mnogo godina nakon rata. Ali centralni

objekt izgraen je jo tamo negdje 1935. ili 1936.
Eto, to mene zanima. Moete zamisliti uz kakve je
sve sudbine vezana ta zgrada. To je materijal za
kroniku, za roman. Hotel ostaje, a ljudi prolaze. To
vam je neto kao ona Andrieva uprija. Da, zapravo bi moja kronika-roman mogla imati veoma
slinu strukturu...
Gorjan uzrujano zakoluta oima, bijesan i na
sebe i na tog matorca, a ponajvie na Starog koji ga
je ovamo poslao. Ali pravila njegove profesije nisu
mu doputala da prekorai uobiajenu granicu kurtoazije. Komitent je svetinja, uio ga je Stari jo
dok je bio mladi pripravnik.
- Pa, lijepo, drue Zane. Pohvalne su te vae
namjere. Hotel je stvarno zahvalna tema, naroito
u literarnom smislu. Ali, moram priznati, ne vidim
ba jasno kakve to veze ima s naim poslom.
- Pa, da, da. . . - kolebao se sijedi direktor
Zane - moda ba i nema neke direktne... Ali to
to mari. Mi emo ionako nae poslove istjerati do
kraja. Mislio sam da nam malo avrljanja nee
koditi. Morate me razumjeti. Vi ste jo mlad, pun
energije, entuzijazma (u kurac s entuzijazmom,
pomislio je Gorjan) i vama je samo posao na
pameti. A ja sam starac na zalazu. Mene posao sve
manje zanima. Ja se sve vie okreem prema pro
losti ne bih li u njoj pronaao neki smisao i razlog
za sve ovo ime sam se. . .
I tu direktor nemono slegne ramenima i rairi
ruke. Ustane onda i odee do prozora. Gledao je
napolje, u hotelski kompleks kojim je godinama
upravljao, gledao je ba kao da ga sada prvi put
vidi.
63

Gorjan ga je nijemo promatrao, osjeajui neto

kao saaljenje. Mladi propagandist pitao se kako
e on sam izgledati kad se dovue do Zaneovih
godina. Jasno, ako se uope dovue! Moda ih je
bolje i ne doivjeti? Moda su imali pravo oni koji
su odbili ostarjeti. I hope III die before I get old!
Bio je to moto Gorjanove generacije, borbeni slogan iskazan snagom od nekoliko desetaka tisua
vata... Pa ipak, usrana generacija pristala je na
kompromis, pristala je na socijalizaciju, korisnost,
rad i starenje. Ili moda ne, moda to nije bio
kompromis nego zajeb odozgo? Moda su samo
moni malo manipulirali i prisilili ih na sve uvjete
polagane predaje? Kako bi bilo, drue direktore,
da se isplaete na mom ramenu, pa da onda lijepo
potpiemo ugovor, mislio je kazati, ali nije kazao.
Jer komitent je svetinja, a propagandist drek!
- Uklet je ovaj hotel, uklet - govorio je direk
tor Zane i dalje zagledan u maglu, koja je omotala
zdanja to su u sezoni morala poluiti najbolje
devizne rezultate. - I ba zbog toga nagoni me da
ga literarno obradim i moda shvatim. Vidite, tra
ei povijesnu grau, naiao sam na mnogo poda
taka, veoma zanimljivih podataka... Ubojstva,
preljubi, osvete, tajna posijela, urotniki sastanci,
emigrantski kruoci...
- I zbog toga mislite da je ovaj hotel uklet? Pa
svaki stariji hotel ima neeg osebujnog u svojoj
povijesti.
Bio je to znak da se Gorjan predao, da e utjeti
i sluati. Zane nastavi:
- Pa, ne znam... U svakom sluaju, indikativno
je da ljudi koji su vodili ovaj hotel nisu ostajali.

Smjenjivali su su se dosta iznenadno, burno. I tako

naprasno. Moda je u tome ukletost?
- Kako to mislite?
- Pa vidite, prvi vlasnik, nekakav idov Berger,
bio je ubijen 1938. ukalo se neto o ubojstvu
zbog naslijea. Ako je nasljednik imao u tome
svoje prste, bio je obian, nepromiljen glupan,
amater... Doao je do hotela koji je pravio silne
gubitke. Neprekidno je balansirao na rubu steaja,
da bi u ratnim godinama konano izvisio. Znate,
nisu to bila dobra vremena ni za turizam, ni za
idove. Nakon njega doao je novi rasni vlasnik
ije je vrijeme prolo 1945.
- Strijeljan? - upita Gorjan.
- Tko e ga znati - promrmlja direktor. - Hotel
nacionaliziran, a za direktora postavljen nov ov
jek rjeenjem potpisanim u Beogradu. E, za njega
vam se nekoliko godina kasnije utvrdilo da jako
voli Ruse. ak je i sinu dao ime Staljin. Jasno vam
je kada prestaje njegov mandat.
- Da, da.
- Onda je doao nov ovjek, po ruskom pitanju
posve ist. Taj je 1954. pronevjerio velike pare i
otiao.
- U zatvor?
- Pobjegao van. Ne znam tono tko je doao
nakon njega, ali ve naredni direktor platio je
danak velikoj turistikoj ekspanziji. ezdeset i ne
koje preko njega je prejurio gliser. Dvadeset me
tara od obale. Pisalo je i u novinama. Leao je
mrtav na plai presvuen polivinilskom vreom,
ispod koje su virile naranaste gumene peraje.
Onda, jednog smo rukovodioca, jasno, izgubili
1971. Sjeate se tih personalnih promjena. Pa,

onda... ah, neu vas time vie zamarati. Eto, ja

sam posljednji u nizu. Mislite li da e i mene
zahvatiti koji od politikih zaokreta, ili elisa glisera? Ili u izdrati do mirovine? Ostale su mi jo
dvije godine. A kad odem u mirovinu, onda u
navaliti na papir. Hotel i ja. Direktni obraun; kao
Rastignac i Pariz.
Direktor Zane zauti, valjda mu se jo uvijek taj
nesretni hotel motao po glavi. Gorjanu se uini da
je sad vrijeme da se vrate na pravu temu.
- Svakako, svakako, napisat ete vi to. Nego, da
se vratimo na prijedlog koji sam vam izloio. Uz
obicajene rabate na medij alnu propagandu, mogao
bih vam ponuditi i desetak posto niu cijenu za
onaj video spot. Vidite, agencija Publicitas vam...
- ekajte, mladiu, zato biste mi nudili tih de
set posto? Pristajemo i na punu cijenu. Pa tako je i
u ugovoru precizirano.
- U kakvom ugovoru? - zaudi se Gorjan.
Direktor krene polako prema ormaru to je
stajao iza njegova radnog stola, pa pone prekapati
po neuredno razbacanim snopovima papira. Pronae nekoliko ispisanih papira te ih stavi na stol.
- Tu je. Potpisan i ovjeren. Tu unutra su sve
stvari koje ste i vi predlagali. Ugovor je jasan,
nadam se da ete ga provesti po svim lanovima.
- Kako? Pa vi ve imate ugovor. Kakva je to
igra?
- Nikakva igra - mirno e direktor Zane. - Ja
sam prije nekoliko dana telefonski dogovorio sve
parametre ugovora s vaim efom. Javio mi se,
predloio sve ove iste stvari pa sam... Znate, imali
smo isti ovakav ugovor s Publicitasom i prije neko
liko godina i sve je timalo. Ja sam dobar sa Starim.
6 6 . _ .............. , .................................. ,...,... ... _ .........
................................

I vi ga tako zovete, zar ne? Mi se dugo poznajemo

pa smo sve rijeili telefonski. Rekao mi je da vam
dam ovaj ugovor kada doete.
Stari direktor lagano gurne etiri primjerka ugovora prema Gorjanu. Zbunjen i neodluan, Gorjan
prihvati pruene papire, nakalje se i ustane. Nije
znao to da kae. utke presavine ugovore i gurne
ih u aktovku. Svoje poslovno odijelo sraunato na
dobre dojmove utio je poput nekog suvinog i
besmislenog oklopa.
- Pozdravite svakako Starog - ree direktor. Neka to ovjeri i vrati mi dva primjerka.
- Dobro - procijedi Gorjan i krene prema
izlazu.
- Ah, da! Ako to ikad napiem, mislim tu
knjigu o hotelu... Moda biste mi mogli pomoi da
naem izdavaa? Vi kao propagandist zacijelo
imate veza kod zagrebakih izdavaa.
- Nemam - kratko e Gorjan. as kasnije ve
je sjedio u kolima, spreman da se vrati u Vodice.
Cesta kojom se vraao bila je prilino dobra pa
je mogao voziti neto bre. Magla se polako dizala
tako da je na puini namah ugledao dva velika
prekooceanska broda. Jedan od njih isputao je
gust taman dim, drugi je pak mirovao kao da je
usidren. Stotinjak metara od obale, nekoliko galebova ustremljivalo se i obruavalo na nevidljivi
plijen koji je plutao po povrini.
I am a man of constant sorow, Fve seen trouble
ali my days / FU say godbye to Colorado where I
was born and partly raised, pjevao je Bob Dylan i
ta pjesma bila je odabrana posve namjerno, poto
je, inilo se Gorjanu, dobro odgovarala mranim
slikama to su mu se rojile u glavi. Dylan je uglav-

nom bio pjeva idealan za namjerna i ilustrativna

sluanja, jer mu je svaka pjesma odgovarala jednoj
od bezbrojnih ljudskih situacija. Eto, sada se Gorjan osjeao uistinu jadno. Prvi su ga put poslali
tupanu koji ne razlikuje novinarstvo od propagande, a sada opet rezigniranom starkelji, nadripiscu, s kojim je ve unaprijed sve dogovoreno.
Poput obinog teklia morao je uzeti papire i donijeti ih u Zagreb. Pa za to im ne treba fakultetski
obrazovan ovjek! Za to im ne treba propagandist
kontaktmen; to je posao za gluhonijeme, razvojno
ometene...
I look inside myself and see my heart is black /1
see my red door and I want it painted black, sluao
je kako Mick Jagger pjeva mirni napjev turske
uspavanke, i u jednom trenu mu se uinilo da je
upravo tako. Nebo je bilo crno, more je bilo crno,
njegove ruke bile su crne i u crnoj utrobi crnim
otkucajima kucalo mu je crno srce. Potpisat u,
imao sam dobar san, tako je nekako rekao Mia
Karamazov. A kakav je san imao on, Petar Gorjan? Ruan, kao i uvijek. Zbog barbiturata, zbog
one droljice Lidije koja se tucala da bi se ogrijala?
Ponovo je usnio umornu priliku Sida Viciousa
kako stavlja flaster na mjesto gdje se ubo heroinskom iglom. Krv bi proliptala na nekom drugom
dijelu tijela, kao u crticu, kao u stranom crno-bijelom horror-crtiu. Sid Vicious ubio je ljubavnicu u slavnom njujorkom Chelsea hotelu. Ubio
ju je s nekoliko uboda noem u trbuh. Viciousa je
kasnije ubio heroin. S mnogo, mnogo vie uboda.
Sid Vicious odbio je otarjeti...
Nakon pola sata vonje bio je ponovo u Vodicama. Zastao je pored pote, namjeravao je na-

zvati Starog i kazati mu sve to misli o poslovima

koje mu je povjerio. Telefonistica nije mogla dobiti
vezu.
Jo nezadovoljniji i uzrujaniji, vratio se u hotel
Excelsior. Trebalo je spakirati stvari, platiti raun i
krenuti dalje. Po mogunosti bez ike! Trebalo je i
popiti tabletu, prsti su mu podrhtavali.
Uavi u recepciju, spazi iku kako se prepire s
brbljavim recepcionarom. Podalje od pulta stajala
je debela pjesnikinja u utoj jakni od gumiranog
platna i sa smijenom kapom na glavi.
- Sluajte, ali on vam to nee platiti! On vam to
ne mora platiti. Rekli ste da ete nam zaraunati
jednu trokrevetnu i kvit posla! Jebemu, pa nije lud
da vam plati - tumaio je ika, oigledno pomalo
pripit. Tumaei mlatarao je na sve strane onom
utom najlon vreicom, tako da se Gorjanu uinilo
da e njome konano mlatnuti upornog recepcio
nara.
- Da vam objasnim, gospodine - nije se dao
recepcionar. - Ja sam vam stvarno mislio naplatiti
trokrevetnu sobu, ali sada se situacija bitno promi
jenila. Dvije su gospoice noile kod vas bez odo
brenja hotelske uprave i ja vam moram maksimirati cijenu do minimalno etverokrevetne, odnosno
dvije dvokrevetne sobe.
- Ali to vam on nee platiti! Pa nije valjda lud!
Gorjan shvati da se to on odnosi na njega. Pa
jasno, nee valjda ika platiti. ime? Onom zelenom novanicom?
- U emu je problem? - upita Gorjan, prilazei
recepcijskom pultu.
- Ah, dobro da ste doli, gospodine Gorjan ljubaznim e glasom recepcionar. Vaeg se prija.,,.

69

telja ne moe urazumiti. Ba sam mu objanjavao.

Ja sam vam juer obeao dati dvokrevetnu sobu po
cijeni trokrevetne, ali kako ste noas imali posjetu,
moram vam povisiti cijenu usluge i naplatiti dvije
dvokrevetne. Znate, da ste obavijestili hotelsku
upravu na vrijeme, moda se neto i moglo uiniti ... Ovako...
- Kakvu upravu? - upita Gorjan mrzovoljno.
- Nemoj mu platiti nita! - vikao je ika.
- Pa upravu, direkciju, to jest mene. No kako ja
nisam znao...
- Sluajte, a da li biste ipak mogli malo sniziti
cijenu? - prekine ga Gorjan.
- Moda i bih. Recimo, mogao bih vam naplatiti
trokrevetnu sa dva pomona leaja za gospoice.
- One nisu koristile pomone, nego glavne leajeve - protestirao je ika. - I nisu gospoice nego
obine fukse!
- Naplatite onda tako.
- Ti si lud! Vara te svinja! - povikne ika na
Gorjana.
- Gospodine, suzdrite se, mogao bih pozvati
miliciju - priprijeti recepcionar. Pri spomenu mili
cije, debela se poetesa vidno uznemiri.
Gorjan izvadi ek i bez rijei plati. ika je kiptio
od bijesa. Lice mu je bilo crveno, pesti stisnute.
Gorjan odjuri u sobu, presvue se, popije tabletu i
sie dolje; naputali su hotel.
Poto su se odmakli dvadesetak metara od Excelsiora, ika naglo stane. Priekajte, dovikne
poetesi i Gorjanu pa krene natrag. A onda, prije no
to ga je Gorjan uspio odvratiti, sagne se, dograbi
povelik kamen pa ga iz sve snage zavitla prema
staklenim vratima recepcije. Uz neugodan prasak,
70

.,._.,.._. ...

vrata se raspu i pretvore u male krhotine porazbacane svud oko ulaza.

- Idiote! - povikne Gorjan. - Sada e zvati
miliciju i dati joj moje podatke.
- Pa nisi ti razbio. Boli te kurac! - ree mirno
ika. Ova ga je stvar oigledno smirila, zadovo
ljila ... Ree: - Morao sam. Tako mi je iao na
ivce.
Recepcionar Excelsiora izjurio je napolje, pa
kad je shvatio to se dogodilo, uistinu je poeo
dozivati miliciju. Ali milicije nije bilo u blizini.
ika se sagne kao da e uzeti jo jedan kamen, a
recepcionar mugne unutra.
Ljutit na glupav potez svog udnog suputnika,
Petar Gorjan ubaci koveg u prtljanik, a onda
otvori vrata. Potom zastane i strogo se upilji u iku
koji je ve otvarao druga vrata. S rukama u depovima, poetesa je stajala nekoliko koraka dalje.
ekala je rasplet situacije.
- ekaj, iko, ti ne ide dalje! - odrjeitim e
glasom propagandist.
- Kako to? Pa zna da idem na jug. Stari rodite
lji, rodno mjesto i te stvari. Pa povest e me jo
malo, usput ti je.
- Nije mi vie usput. S ovim razbijanjem stakla
si pretjerao. I zato se rastajemo.
- Ali ja sam razbio staklo, a ne ti. Ne moe
imati neprilika. Ako taj idiot obavijesti miliciju, a
milicija nas zaustavi, ja u sve priznati. Ja u im
rei: ne dirajte mog starog trenda, ljubitelja Rolling Stonesa. On je ist kao suza, ja sam razbio
staklo.
- Zajebi s tim, iko. Ne pale ti vie ta sentimen
talna sranja. Dalje idem sam - odbrusi mu Gorjan.

- Pa daj me uzmi jo jednu turu, a onda ao! A i

za tebe je bolje.
- ta misli time kazati?
- Tako... Ako ovaj javi miliciji, a milicija te
negdje zaustavi samog, to e im rei? Tko e im
priznati da je razbio staklo?
Nemajui ni volje ni snage za dalja objanjavanja, propagandist Gorjan sjedne za upravlja i
upali motor. ika se svali na sjedalo do njegovog, a
poetesa otvori stranja vrata. Na licu joj je igrao
smijeak zadovoljstva.
- E, ne moe tako, za nju se nismo dogovorili usprotivi se Gorjan. Debela zastane, onaj joj smi
jeak nestane s lica.
- Ma daj je pusti! enska bjei od kue. Pun joj
je kufer staraca, kole i tih stvari. Silazi na prvoj
stanici. Evo, da ti bude pravo, ja u sjesti s njom
odostraga.
- Jesi li punoljetna? - upita Gorjan, premda je
nada da e dobiti istinit odgovor bila sasvim nezna
tna. Debela kimne potvrdno.
- Eto, vidi - nasmije se ika i stisne uz pjesni
kinju. ika je ve duboko zagrezao u literarne
sfere...
Neto kasnije jurili su auto-putom prema jugu.
Lako je iki, mislio je Gorjan, on ide na jug, ono
kamo ide zove jugom, a ja, ja idem u ta i ta mjesta,
u te i te hotele, kod tih i tih ljudi... Daleko je
ljepe ii na jug. Cestom prema jugu. ista poezija.
Pa i debela poetesa, koja je moda ak i maloljetna, zasigurno ne ide u neko odreeno mjesto,
nego na jug, ili na neku drugu stranu svijeta... Da,
svi su bili u povoljnijem poloaju od njega, ak i
Cid Vicious, tamo onkraj svih strana svijeta. Please

allow me to introduce myself, zapoeo je Mick

Jagger, navlaei dijabolini kostim, odijelo vudu-avola. Fm a man of wealth and taste, I've been
around for many a long long year, nastavljao je
priu o ljudima kojima je oteo duu. A moja dua,
gdje je moja dua, pitao se Petar Gorjan pazei na
bijelu liniju, na sve zamke koje je skrivala cesta.
Uistinu je Jadran zimi tek mrtvilo i kosmar, kosmar
ispunjen kiom i maglom. I udnim, posve udnim
lutalicama.
I onda, kada se malko umirio i odluio upitati
debelu zna li neto vie o mravoj Lidiji, primijeti
da se tamo iza njega neto dogaa. ulo se komeanje, struganje presvlake i dahtanje koje je moralo pripadati debeloj poetesi. Gorjan pogleda
prvo u retrovizor, a onda uspori i osvrne se. Imao
je ta vidjeti. ika je nagnuo debelu, zadigao joj
suknju i podvukao krilo nekako pod njenu stranjicu. U stvari, tucao ju je na minimalnom prostoru
i u najnespretnijem poloaju.
- Trai makadam! - namigne mu ika, nadajui
se da e shvatiti taj tos.
Gorjan zakoi tako naglo da je debela bubnula o
prednje sjedite. ika vrisne, izgleda da ga je zaboljelo.
- Slomit e mi karu, majmune!
- Napolje! - izdere se Gorjan.
- Dobro, dobro - umirivao ga je ika. - Valjda
nisi mislio da se u autu ne moe tucati?
- Smjesta napolje! - zaurla propagandist Gor
jan i zgrabi termos bocu. Smijeno, kao daje njom
mogao iznenaditi ovjeka poput ike.
Poetesa se uplai, podigne gaice i izjuri napolje.

ika je i dalje sjedio na svom mjestu. Upravo je

zakapao lic.
- I ti! ree Gorjan, sad ve neto mirnije.
- ekaj. Pa dovoljno je valjda da je ona izala.
Ako ne voli da ti se hobla po autu, problem je
rijeen. Idem ja naprijed, do tebe.
- iko, uo si me. Napolje!
- O. K. Idem. Samo ako ti ode pumpa ili neka
druga stvar na toj ragi od auta, nemoj plakati uz
praznu cestu.
- Neu. Hajde, isti se! Hvala ti na svemu i
zbogom.
- Prerano je rei zbogom! - zapjeva ika melo
diju neke novokomponovane, pa uzme svoju
najlon vreicu i izae napolje.
Gorjan krene dalje, promatrajui u retrovizoru
iku i poetesu, dvije sjenke, same i izgubljene
pored iroke ceste. Za nekoliko asaka izgubi ih iz
vida. Bio je zadovoljan, konano se rijeio more
koja se zvala ika, konano je mogao biti miran.
Ubrzo e sve postati mutna, besadrajna prolost,
ubrzo ike vie nee biti ni u pamenju. A pamenje bez ike, bez tog drumskog gastarbajterskog
razbojnika koji se kuio po amsterdamskim klozetima, zapravo je zdravo pamenje. Tko ljivi iku,
mislio je mijenjajui kazetu. She said, hey babe,
take a walk on the wild side, aputao je Lou Reed u
sasvim neprilinom trenu, ba kad je Gorjan siao s
divlje strane ulice. Ali neka, Lou Reed zna biti
prikladan i u neprilino vrijeme, ako to nije proturjeno ve samo po sebi. Lou Reed, kralj serumskog
hepatitisa, sezonske bolesti narkia koji se pikaju.
Na koju vrst polagane predaje poziva Lou Reed?

Sigurno ne na onu na koju je pozivao pariki

mrtvac Jim Morrison.
I tako, dobro raspoloen i rastereen, propagandist Petar Gorjan projuri pored odvojka kojim je
trebao skrenuti do mjesta narednog poslovnog razgovora. Zato? Tko zna zato! Nije se pitao, ostala
je jo uvijek prilika u povratku. Obuzet prostranom puinom, koja se iznenada rastvorila ispred
njegova vozila, jurio je naprijed, samo naprijed...
vjerojatno na jug. Jer i on, kako mu se sve vie
inilo, ima pravo na svoj jug, na svoj vlastiti komadi juga.
A onda se sjeti jedne stvari koja mu pomuti
dobro raspoloenje. Pred njim je uistinu bio jug, ali
je isto tako bio i Katel, lani domicil Lucije,
kraljice zime i mraka, Lucije koju je uspio obdariti
alosnim iskustvom slomljenog braka.
Uspori stoga, popije benifen i zapali Marlboro.
Nadao se da e, mu biti lake, jer bez te dvije
proklete stvari, bez tableta i cigareta, vie nije imao
stava ni prema jednoj jebenoj stvari pod kapom
nebeskom.

Vikendica Josipa Petrovia, Lucijinog oca, bila

je runa kockasta zgradurina poput onih kakve
grade raspomamljeni povratnici. Ispred kue nalazilo se dvorite sainjeno od tri betonirane terase.
Svaka terasa imala je po dva ovalna otvora iz kojih
su rasle palme. Oprane kiom i smjetene u ovaj
nestvarni ambijent, palme su izgledale kao da su
napravljene od zelene plastine mase. Na stupovima pored dvorinih vrata koili su se lavovi od
umjetnog kamena. Odmah pored ulaza, na drvenim nogarima, mirovao je petmetarski amac s
malom kabinom, amac koji nikad nije bio u moru.
Lucijin otac, naime, u posljednjih nekoliko godina
nije smogao vremena da poloi najjednostavniji od
svih ispita - ispit za voditelja amca.
Drug Petrovi, ve umorni rukovodilac i funkcioner irokog profila, etao je sa svojim bivim
zetom Petrom Gorjanom, glavnim krivcem raspada
jedinog braka njegove jedinice Lucije. Sputali su
se prema maloj plai, gazei preko betonskih ploa,
koje je drug Petrovi, ne alei truda ni para, dao
postaviti kako ne bi morao hodati po neravnu
kamenjaru. Gorjan je tog jutra bio prerano stigao
u Katel. Lucija i mali bili su jo u Splitu, trebali su
se vratiti svakog asa. Otila je na frizuru, namignuo je tata Petrovi, ali je kazala da e do
76 ., . : .

. _ ..__ ...............................................................................

jedanaest biti ovdje. Tata Petrovi, kako su ga

zvali u obitelji kojoj je i sam Gorjan neko posve
formalno pripadao, bio je dobar i ljubazan domain, pa je ponudio bivem zetu da e mu praviti
drutvo dok se Lucija i mali ne vrate. Govorio mu
je o svem i svaem, ponajvie o planovima i predstojeim radovima koji bi njegovoj vikendici trebali dati konanu fizionomiju. Bio je to formalan i
neutralan razgovor, ba onakav kakav bivi tast i
bivi zet mogu voditi a da ne dou u sukob. Pa
ipak, Gorjanu se svejednako inilo da tata Petrovi, bajui udesa o toj groznoj zgradurini, zapravo
likuje zbog svih onih stvari koje je Gorjan, pobjegavi od braka s kerkom uspjenog ovjeka nepovratno izgubio! Fukalo se tati Petroviu za
jebenog zeta koji nikad u ivotu nije zaradio dinar
vie od vlastite plae, za zeta koji se ni jednom nije
pojavio na televiziji. Jedine dvije stvari koje bi ga
mogle uzbuditi bile su: ili da se Lucija sad uda za
nekog jo traljavijeg mukarca, ili da se Gorjan
oeni kerkom nekog jo uspjenijeg ovjeka.
- Tamo gore mislio sam sagraditi garau. Vidi,
tamo pored ograde - pokazivao je Petrovi prema
vikendici. - Loe je za kola da itavo ljeto stoje na
suncu.
Tata Petrovi uistinu je imao odmor koji je
trajao gotovo itavo ljeto. No, mora se priznati da
ga je i zasluio. Nakon godine koja se sastojala od
tri milijuna sastanaka, itavo ljeto zapravo je minimalan odmor.
Gorjan kimne glavom; sunce stvarno prilino
loe djeluje na kola, pogotovo na skupa, uvozna,
kakva vozi tata Petrovi.
- Samo, teak je pristup do ceste. Morao bih

proiriti put, navesti ljunak... Betonirati bi bilo

preskupo. Zna koliko danas kota graevni materijal?
- To vam i nije tako vano. Mislim da je viken
dica, ovakva kakva je sad, posve zadovoljavajua.
Zapravo izvrsna!
Petrovi se nasmije.
- Nikada ne smije biti zadovoljan. Budale su
zadovoljne. Ma kako bile dobre stvari koje posje
duje, uvijek treba teiti neem jo boljem.
- Ali zato? - upita Gorjan pa se zagleda u mali
mol, stotinjak koraka udaljen od plae na kojoj su
stajali. O taj mol, da je stari Petrovi stigao poloiti
ispit za voditelja amca, sada bi bila privezana
barka to trune gore ispred ograde.
- Tako. Zbog budunosti. Sve e ovo koristiti i
buduim generacijama. Imam ker, imam
unuka... pa onda, tko z n a . . . moda se Lucija
ponovo uda... Eventualno, nova unuad...
I to je mogue, sloi se u sebi Petar Gorjan,
zamiljajui Lucijinog budueg mua kako pred
branim krevetom svlai duge gae, cupkajui u
ritmu uvertire Lohengrina. Opet, bude li i on ljubitelj Wagnera, nije iskljueno da Lucija brzo zavoli
jazz. Pit e mu krv tada Johnom Coltraneom i
Charlvjem B. Parkerom...
- Samo sve je manje vremena - nastavi tata
Petrovi. - Sastanci od jutra do sutra. Situacija je
takva da od nas trai puni angaman, neprekidnu
budnost i maksimalnu mobilnost. Spremim se da u
preko vikenda ovamo... kad vraga, dolazi ofer po
mene, hitno u Beograd! Zavri u sindikatu, zovu
te hitno u komoru. U komori ve zvoni telefon.
Trebamo druga Josipa Petrovia, sastanak koordi18............

nacionog odbora. Ne mogu, kaem, u to vrijeme

sjedim paralelno u dvije radne grupe osnovane
pri... Zajebano! Ali, ako se elimo izvui iz ovog
privrednog komara, labirinta, moramo raditi dan i
no.
Petar Gorjan gotovo se saali nad jadnim tatom
Petroviem. Mobilan je i budan ve etrdeset godina. I to je budniji, stvari nad kojima bdi tonu u
sve dublji san. Na njihovu svadbu nije doao, jer je
imao sastanak nekakve koordinacione komisije pri
neemu... Kada se rodio Ivan, dva sata su telefonom pokuavali doprijeti do njega. Iznazivali su
dvadesetak zavoda, sekretarijata, sizova, instituta,
odbora i konferencija, a kada su ga pronali i kazali
mu - postao si. . . (htjeli su kazati - postao si
djed!), on se poeo derati kako ne moe vie nita
postati, kako je delegiran u tri tijela, kako je lan
osam komisija, predsjednik dvije radne grupe,
koordinator tri... Jadni tata Petrovi, jedva da je
imao vremena da postane djed!
Gore na cesti, na odvojku magistrale, Petar Gorjan spazi poznati mu crni BMW kako lagano klizi
prema naselju. Zasigurno, to je Lucija s Ivanom i s
novom frizurom. I on je nekada vozio ta kola. Tata
Petrovi znao mu je dobaciti kljueve i ironino
primijetiti: Na, vozi! Ni ja u tvojim godinama
nisam imao kola, to je trebalo znaiti da u mladosti tate Petrovia nije bilo ni vremena ni osnova
za takve luksuzne stvari. Ne, u njegovim godinama,
elio je kazati, ni on nije imao kola, ali je zato
gradio svjetliju budunost. A ja, to ja radim, to ja
gradim, pitao se Gorjan. Ja gradim vlastitu razgradnju, ja kopam pod samim sobom, ja... Da,
Petar Gorjan ponekad je u vlastitim oima bio ono
. .. ___........................ __ . _____ ......... .,,... _,._._ .......
7Q

isto to je bio i u Petrovievim - jedno veliko i

nezadovoljno Nita.
BMW se zaustavi gore na cesti. as kasnije
Luci ja i Ivan polako su silazili prema vikendici.
Lucija je ak malko smravjela, primijeti Gorjan, a
Ivan se izduio. Koliko ga dugo nije vidio, tamo
negdje od etvrtog roendana! U jednom trenu
mali prepozna oca, dovikne mu, a onda se sjuri
prema plai. Lucija je neko vrijeme gledala za
Ivanom, a onda se okrenula i ula u kuu.
- Ostavljam te sa sinom - ree stari Petrovi pa
krene gore za Lucijom. - Proetajte, a onda nam ga
vrati. Za sat vremena mora jesti.
Ivan mu se zaleti u naruje tako snano da ga je
gotovo sruio.
- Dobro udara - nasmije se Gorjan.
- Bodiek, bodiek! Iskljuenje i buli pred vra
tima Kanadana! - vikao je Ivan.
- Otkuda ti sad to?
- Gledam s djedom. Svaki dan gledamo hokej
na ledu. Skupina A. Je li tata, a zato nai ne igraju
u skupini A, kad smo inae tako dobri? Tata,
pobijedili smo Hitlera, a ne igramo u skupini A.
Gorjan se zbuni. Hokej je slabo poznavao, zasigurno jo slabije nego njegov petogodinji sin. Nije
znao kako da mu odgovori. Jedva se sjeao to su
to bodiek i buli.
- I Englezi su pobijedili Hitlera, pa ni oni ne
igraju u skupini A - ree znajui ve unaprijed da
takav odgovor nee zadovoljiti malog Ivana.
- Ma ta pria? Kako: i Englezi su pobijedili
Hitlera? Onda je to bilo dva protiv jednog.
- Nije, nije. To e ve shvatiti, jo si mali.
Krenue potom stazicom du obale. Zastajali su
80 ._.

tu i tamo da promotre igru valova, zanimljivo

oblikovanu stijenu, ili let galebova koji su tragali za
plijenom. Moda je za malog bolje to su se on i
Lucija rastali, pomisli Gorjan iznenada pa se odmah strese od te pomisli. Nikad s tim klincem ne bi
znao uspostaviti vezu, nikad zapravo ni s jednim
klincem nije znao uspostaviti vezu. to se tie veza
je skroz-naskroz zajeban i tu nema pomoi. Ovako,
razvevi se, stekao je bar neku ispriku...
- Mama je rekla da e ostati jako kratko. A ja
to neu. Ostani barem do naveer da zajedno gle
damo televiziju.
Gorjan se zgrozi. Pred oima mu iskrsne dobro
poznata slika. Zajedniko buljenje u glupu drvenu
kitru. Petrovi s naoalama na nosu zuri u ispijenog komentatora koji tumai najnovija zbivanja.
Petrovi kima glavom i odobrava spikeru, ponajvie stoga to zna da njegov zet misli drugaije.
Petrovika trika i, premda ne razumije o emu se
to govori, kimanjem glave odobrava i muu i ispijenom komentatoru. A Lucija, koju sve to ni najmanje ne zanima, odobrava svoj trojici.
- Mislim da neu gledati televiziju.
Mali se rastui.
- Tata, ti ne voli televiziju. A ja uvijek gledam
s djedom i djed kae da je televizor prozor u svijet.
Hoemo li brati koljke? Kao lani.
Gorjan se nasmije. Mali je nemiran, zvrkast, as
misli na jedno, as na drugo. Pravi njegov sin.
- koljke se ne beru. Beru se gljive i cvijee.
koljke se hvataju.
- Kako? - zaudi se Ivan. - Pa koljke ne mogu
bjeati... Kako bi se onda hvatale? Hvataju se
zeevi i Indijanci.
Pnlaeana Dredaia

81

Zbilja, pa kako se onda dolazi do koljaka, pitao

se Petar Gorjan. Ako se ne beru i ne hvataju.
Moda se ubiru. Ne, ubiru se porezi. Ili se porezi
razrezuju? Ne, razrezuju se stranice asopisa.
Moda se koljke jednostavno dobivaju? Iz mora,
Ne, dobiva se triper. ika je dobio triper. Zapravo,
rekao je - zaradio sam triper. Tono: htio sam
zaraditi kola, a zaradio sam triper!
Krenuli su sad putiem uz brdo. Namjeravali su
dokopati se magistrale, baciti pogled na puinu, a
onda sii do kue. Uspinjali su se sporo. Crvena
zemlja klizala se ispod njihovih cipela tako da je
malog morao uhvatiti za ruku. Onda je stao i
zapalio cigaretu. Veoma brzo malom e biti vrijeme za jelo. Vratit e ga, a onda e morati sresti i
Luciju. Sve bi bilo lake kada bi nju mogao nekako
izbjei. Ali, to nee ii! Lucija je obavezna stanica
na putu prema jugu. Ah, Lucija; ve je gotovo
zaboravio kako izgleda, kako hoda, to oblai...
Posve je zaboravio kakva je u krevetu i to to znai
spavati s Lucijom.
- Tata - prene ga Ivan - ako je televizor prozor
u svijet, zato onda ne stavljaju rolete na televizore?
Gorjan se nasmije. Ideja i nije tako loa. Htjede
neto kazati o tome kako u kulturnim zemljama
proizvode televizore s roletama, ali onda ipak odustane. Stegne malog za ruku pa ga povede prema
vikendici njegova djeda, jedva vjerujui da je ta
mala ruka u njegovoj aci - ruka njegova sina.
Osjeaj oinstva postao mu je pomalo stran, pomalo neshvatljiv. Valjda je predugo odsustvovao.
Neto kasnije mali je ruao, jer je ve u dvanaest
morao biti u krevetu. Zdravo popodnevno spava82

.... /

._, _ , . . _ .............. _ _ . ^ _ ..............

nje. Budui da je tata Petrovi morao raditi na

referatu, a baka nahraniti malog, dogodilo se tako
da je ostao s Lucijom nasamo. Dogodilo se ono to
je najmanje elio. Kad su izlazili na terasu, stara je
Petrovika zaurlala iz kuhinje: Pozovi Petra da
ostane s nama na ruku. Teletina je, to on voli!
Nepogoda za nepogodom, mislio je Petar Gorjan,
znajui da ne moe odbiti taj poziv. On bi radije tu
napolju pobrstio sve etiri prave ili plastine palme,
nego jeo teletinu s klanom Petrovi.
Lucija i Gorjan stajali su na terasi i oslonjeni o
metalnu ogradu promatrali tmasto, sivo more koje
je puknulo ispred njih. On je bio u izlizanom duffel
coatu, a ona u bundi. Nije poznavao tu bundu,
mora da ju je kupila nakon razvoda. Ali, to je bilo
jo gore, nije poznavao ni tu Luciju, i nije mu
padala na pamet ni jedna jedina jebena rije kojom
bi prekinuo tu munu tiinu. Zato je uope doao?
Malog je vidio, ali to mu nije znailo mnogo. I bez
tog se moglo! Nikada nije znao to uope da kae
toj eni. Zapravo, inilo mu se da u itavom svom
traljavom ivotu nikada nije imao neto vano,
neto to bi vrijedilo kazati. Sto se toga tie, mogao
se roditi i gluhonijem. Jedan jedini put uinilo mu
se da vrijedi govoriti, da ima to kazati. I kazao je,
kazao previe! Da, kazao je previe i imao je zbog
toga stanovitih problema. Bilo je to 1968. godine.
No kako kasnije nije uspio naii ni na koga kome bi
mogao priati o tim problemima, obiavao ih je
zvati stanovitim. And if my thought dreams
could bee seen / they had probably put my head in
a guillotine, pjevao je svoj grubi nazalni refren Bob
Dylan, a Petar Gorjan prvi put u ivotu znao je da
je to tono i da misli i snove ne treba dijeliti s

drugima. Svatko posjeduje dovoljno misli i snova

da ga zbog njih odvedu ravno na giljotinu. But it's
ali right ma, it's life and life only.
- I tako smo se mi raspali - ree tiho Luci ja i
dalje zurei u mirno, postojano more, koje je do
stojanstveno trp jelo sav taj drek od provincijalnog
turizma, ukljuujui i nakaradnu vikendicu druga
Josipa Petrovia.
Kako da joj odgovori? Znao je da je boli on
zbog toga to su se raspali. Uostalom, i njemu je
svejedno... Ali, onih dana kada mu nije bilo svejedno ... da, tih dana Stonesi su pred zapaljenom
gomilom praili ezdeset osmaku himnu:
Everywhere I hear the sound of marching, charging feet, oh boy / 'cause summer's here and the
time is right for fighting in the street, oh boy / but
what can a poor boy do except to sing for a rock 'n'
rol band / 'cause in sleepy London town there's no
place for street fighting men. A zapaljena masa,
poput svih odurnih masa, lamatala je rukama, vriskala i u svemu tome vidjela samo dobar song.
Zapravo, cijela je mala povijest prola u dobrim
songovima, zaobilazei pravi ivot. Kako se inae
moglo dogoditi to to se dogodilo, to da su svi
odrasli i zaboravili, zaboravili... Osim onih koji
nisu odrasli, osim onih koji su uspjeli umrijeti
mladi. Jonesa su izvukli iz bazena, Morrisona pronali u apartmanu, Hendrix je usnuo, Cibulskv pao
s vlaka...
- I tako smo se mi raspali.
Nije bio siguran je li to ponovila reenicu, ili mu
jo eho one prijanje titra sluhom.
- O tome smo ve kazali sve.
84...... _

- Da, da, mnogo smo razgovarali, ali nikad

nismo ustanovili tko je kriv.
Uloga krivca bila je rezervirana za njega. Lako
je bilo kazati: Ti si kriv. Jo lake bilo je kazati:
Ja sam kriv. I on je neprekidno ponavljao Ja
sam kriv, jer je oduvijek bio spreman na najlaka
rjeenja.
- to' ti misli? - pitala ga je.
On ponovo poeli da ne bude ovdje nego negdje
daleko, tko zna gdje. Najbolje u Frankfurtu. Znao
je da e uslijediti itav niz slinih pitanja, posve
besmislenih i izlinih. Stvarno ga je znala baciti u
aut. Vozili bi se tako automobilom; on bi utio, a
ona je postavljala svoja ironina pitanja. U poetku bi odgovarao, a poslije bi samo stiskao zube,
molei boga da ih pomete kakav desetotonac. to
on misli o tome, pitala je, a on je mislio samo na
onaj opori refren: And if my thought dreams could
bee seen / they probably put my head in a guillotine.
- Pa ja sam kriv - ree pomirljivo. No nju to
samo raesti:
- Ne misli ti tako! Kae to jer misli da nisi
kriv. A ja u ti rei tko je kriv. Ti si kriv!
- Pa to i ja kaem - izusti on i zapali cigaretu.
Ponudi i njoj. Ona odbije. Imala je svoju kutiju.
Nekakve damske, njemake, sa cvjetnim vjeniem
oko filtera. minka za fufice i pedere.
- Da, da, ti si kriv! A najvie zato to nas nikada
nisi stvarno trebao. Ni mene, ni malog. Pa ni moje
roditelje.
- ta ja znam to sam trebao. ini mi se da
nikad nisam imao ono to sam trebao.

- Imao si nas i nas si trebao trebati! Mene,

malog... pa i moje roditelje. Uvijek su bili tako
ljubazni s tobom.
Njemu se smrai pred oima. Nije elio svau,
pogotovo ne sada, kada je ve sve rijeeno, sada
kada je u prolazu...
- Tvoje roditelje stvarno nikad nisam trebao,
kao ni njihovu protekcionaku teletinu koju u
danas, ljubaznou tvoje majke, morati derati.
Ona se trgne, pogleda ga... Sada je trebala
uslijediti svaa. On izvue iz depa boicu libriuma, onog najjaeg, i izvadi dvije zelene draeje. Proguta ih bez vode. Uskoro e slatkasti
zeleni rastvor krenuti krvlju...
- Niti tableta se nisi rijeio.
Tablete su bile jedna od onih tisuu stvari zbog
kojih mu je pila krv. Ali, zato sada, sada kada su
se raspali, sada kada je sve bespredmetno? Gorjan se prisjeti prie o korpiji iz Wellesova filma.
korpija je ubola abu koja ju je trebala prebaciti
preko vode.
- Ti zna zato pijem tablete.
- Znam, znam! Zbog glupave i patetine identi
fikacije s onim tvojim prangijaima. To je sastavni
dio tvog pokojnog rock-univerzuma. Pa kako ni
kad nisi imao hrabrosti uzeti neto pravo, poeo si
se kljukati sedativima koji se lako nabavljaju.
- Ti zna da to nije istina - branio se umornim
glasom, branio se kao to se ve tisuu puta branio.
- Zna da sam nakon onog ezdeset osme imao
neprilika. Administrativnih. Dobrano su me pre
plaili. ivci su mi bili... bio sam na rubu... pa
sam poeo... K vragu, koliko sam ti to puta ve
objanjavao!

Ona otpuhne dim cigarete s pederskim cvjetnim

vjeniem.
- Tisuu puta. Znam napamet sve tvoje prie o
ezdeset osmoj. Imao si problema s njima. elio si
mijenjati svijet. Vraga si ti imao problema s njima!
Imali su ih oni s tobom. Ali, tebi je to dobro dopo.
Zgodno je biti muenik, pogotovo politiki! Kla
dim se da ti i na mene gleda kao na muitelj icu.
Reci, i zbog mene pije te glupave tablete na koje si
se ve toliko navikao da vie ni ne djeluju?
Gorjan pomisli kako bi bilo najpametnije opaliti
joj amar, odjuriti zatim u kuhinju i progutati onaj
komad teletine (da mu gospa mama ne zamjeri), pa
onda nestati dolje prema jugu. Ipak, nije to uinio.
Nastavio je i dalje taj besmisleni razgovor.
- Lucija, ja nikad nisam tvrdio da sam muenik,
pogotovo politiki. Kako vrijeme prolazi, sve ma
nje znam ta je ta jebena ezdeset osma znaila i
koju je ozbiljnost imala. Moda je sve bila samo
neminovnost jedne politizirane mladosti? Osim
toga, sve je ve oproteno i zaboravljeno. Eto, ak
ni tvoj drug tata nije me nikad zajebavao zbog
ezdeset osme... I njegov stav bio je stav oprosta i
zaborava... No daj da ne gnjavimo! Pogledaj da li
je mama ve ispekla tu teletinu.
Zapalie jo jednu cigaretu. Ponovo su utjeli
nagnuti preko metalne ograde. Kada je bila u
pitanju vikendica, tata Petrovi oigledno nije tedio. Bude li trebalo, on e jednog dana u svoj runi
betonski kvadar unijeti i pokretne stepenice. Jer on
tei za boljim i kvalitetnijim ivotom. Lucija je
pogledala na sat, a potom gore, na cestu. Kao da je
nekog oekivala. Pa zapravo, kada se bolje promisli, bila je jo uvijek dopadljiva, poeljna... Moda
.................. _ ...... __ ......................
S7

e se ponovo udati. Pa da, svakako e to uiniti.

Sigurno prije no to joj otac uspije poloiti ispit za
voditelja amca.
Pola sata kasnije sjedili su u blagovaonici za
velikim hrastovim stolom i utke vakali suhu, prepeenu teletinu. Mama Petrovika bojala se sirovog mesa kao vrag tamjana, pa je svako peenje
drala u penici petnaestak minuta predugo.
S udnim osjeajem da je sve krenulo po zlu,
Petar Gorjan vakao je neukusni komad prepeene
teletine. inilo mu se da se jadranska poslovna
turneja otrgla iz njegove kontrole, pa mu se, eto,
dogaaju stvari, jedna neugodnija od druge. Kod
Novog mu zamalo nisu ukrali auto, u Katelu rua s
pretpotopnom menaerijom od koje je jedva uspio
zbrisati, a sutra? Sutra e u nekom drugom mjestu,
ako stvari budu ile ovim tokom, biti uhapen zbog
grabenog umorstva! to li je svemu tome razlog?
Kako je mogue da iz dana u dan upada u najgore
mogue situacije, u situacije koje bi po nalogu
zdrava razuma morao izbjei.
- Mali je tako fino papao, pojeo je cijeli nicl i
dva krumpira - uzdahne baka Petrovika pa srkne
gutljaj vina.
- Zna, jako dobro pazimo na njega. I brinemo.
Tu nam ti nikada nee moi neto zamjeriti nadodao je tata Petrovi punim ustima. Tata Petro
vi kojem je funkcija djeda kolidirala s razliitim
delegatskim, samoupravnim i operativnim funkci
jama.
- Mali, naime, rijetko pita za tebe. To je za
!
pravo dobro. Osim ako tebe ne smet^r
'* je
Lucija, briui masnu bradu.
Primjedba je bila jedna od onih njenih, nakon

koje se Gorjan osjeao poput koarkaa kojem je

upravo odsvirana peta lina. Pa da, to je to! Otkada
ih zna, neprekidno mu sviraju petu linu. A on,
premda se sudski razveo, jo nije smogao snage da
ih sve skupa definitivno poalje u kurac. Ne, ja
nikada nita definitivno neu uraditi, mislio je gutajui neukusno meso. Ja sam, jednostavno, predodreen za tihu i polaganu predaju. Nije imao snage
da odvali amarinu bivoj eni, nije imao snage da
baci tu teletinu na pod i izgazi je nogama, ni za ta
nije imao snage. Nije ak imao snage da ode u
Frankfurt... I to sada, sada kada su Stonesi po svoj
prilici na svojoj posljednjoj evropskoj turneji. Jer i
oni se ve jednom moraju raspasti. Pa i Beethoven
se raspao, a bio je mnogo bolji od njih. Barem u
strogo muzikom pogledu.
- Nemate rolete na televizoru? - upita osvr
nuvi se na televizijski prijemnik postavljen u kut
blagovaonice. Tata Petrovi ga zaueno pogleda.
- To je sigurno nekakav tvoj humor - prekori
ga Lucija.
A on je uivao. Eto, sada je moda prvi put
uistinu otac. Zavitlava ih alom koju je uo od sina.
On i Ivan sada su urotnici, jer samo oni znaju na
to se odnose te rolete za televizor.
Iznenada, odozgo sa ceste zauje se zvuk automobilske sirene. Uporan i dug. Stari Petrovii se
pogledae, a Lucija, ispriavi se, izjuri napolje.
Nije li to novi ljubitelj one oajne glazbe, vagnerijanac, upita se Gorjan, pa nagne bocu piva. Tata
Petrovi ga prijekorno pogleda; koliko mu je samo
puta rekao da se u njegovoj kui ne pije iz boce
nego iz ae. Ta njegova kua bila je posebna
pria. Sve stvari o kojima je tata Petrovi govorio

bile su njegove: njegova kua, njegov televizor,

njegova domovina, njegova politika, ak i Lucija
nikad nije bila Gorjanova ena nego samo njegova
ker. Za popizditi!
Petar Gorjan podrigne, obue kaput i krene
prema terasi.
- Malo u se proetati - rekne zabezeknutim
Petroviima koji nikad u ivotu nisu podrignuli
pred treom osobom. Vidio je njihovo uenje,
htio im je kazati kako su u svojoj pristojnosti
licemjerni, kako tamo u svojoj spavaonici, umotani
u posteljinu, zacijelo naveliko podriguju i prde sve
u esnaest... Htio im je to rei, ali nije. Ba kao to
nije kazao sijaset stvari koje je trebalo kazati.
Izaavi na terasu, osvrne se gore na cestu. Lucije nije bilo nigdje. Gdje li je taj auto to je tako
dugo trubio? Gdje li je Lucija? Zacijelo ve u
naruju novog jebaa kojem je rekla da ne dolazi
danas, danas kada e u njihovoj vikendici gostovati
ono govno od biveg mua. Pa neka joj, njega to ni
najmanje ne zanima. Tko jebe Luciju, tu razumnu
ensku koja mu nije dozvoljavala da ivi u svom
malom patetinom svijetu u kojem se svaka stvar
mjeri ponekim velikim, ali i nestvarnim uzorom:
situacijom Dostojevskog, stihom Boba Dvlana,
tvrdnjom Fromma, sekvencom Johna Forda, ili
postupkom likova koje je tumaio Humphrev Bogart, ovjek koji je umro od raka jednjaka i pola
milijuna aica viskija. Na alost, ne tako mlad!
Napolju je opet poelo lagano kiiti. Sitne kapljice rasprskavale su se o ravni beton terase. Ispod
nadstrenice Petar Gorjan spazi staru rasklopivu
lealjku naranaste boje. Uspomena nekog davnog
ljeta, kada je na toj lealjci leao s Lucijom koja je

bila u drugom stanju. Leali su na mjeseini i ljubili

se. Okrene mu se utroba i on pojuri niz stepenice
prema putiu kojim se moglo stii do ceste. Dokopavi se puta, podigne kapuljau. Onda popije jo
jednu tabletu; ovog puta nevargal. Barbituratna
punjenja bila su jaa i ugodnija.
Zapravo, moda Lucija i nije kriva? Ona je
jednostavno- takva kakva je, nesposobna da mu se
priblii. Da, moda je ona samo zdrava i normalna
osoba, a on bezrazloni buntovnik i neprilagodivi
freak? U tom sluaju, on je jedini krivac. Pa to je
ionako priznao. Da, on je krivac koji se u precijenjenim ezdesetim godinama zarazio nestvarnim
idealima, nedostatnim za normalan ivot. Moda je
on samo taj koji je smetnuo s uma da su ezdesete
bile tek jedan dobar song i nita vie.
I zbog toga, dalje od Lucije, dalje od vagnerijanaca, dalje od Petrovievih koji licemjerno prde u
vlastitoj lonici... i dalje od sina kojem zapravo i
nema to dati! ak mu nije znao objasniti ni to
kako dolazimo do koljaka. Bolje neka mali s
prezaposlenim i rasprodanim djedom bulji kroz
elektronski prozor u svijet. Jer ljudima koji u televizoru vide prozor u svijet nikada ne prijeti nikakva opasnost.
Da se moda oprosti prije.no to ode? Ali s kim?
Mali jo spava, a Petrovii ga ionako dugi niz
godina zapravo nisu ni primjeivali, pa ni sada nee
primijetiti da je zbrisao. A Lucija? Sama je rekla
da su se raspali! I dobro je to rekla. Jer Gorjan je
sad, moda vie nego ikad, utio ba to, to da se
raspao, da se nepovratno i nepopravljivo raspao.
Za nekoliko asaka bio je na cesti pored svog
Renaulta. Auto je bio tu, nitko ga nije ukrao. ika

je, znai, ve dobrano na jugu. Ude u kola i krene.

Nadao se da e tu negdje naii na auto koji je
maloprije trubio Luciji, ali se prevario. Tko zna
gdje je ve ona.
Nakon nekoliko kilometara bio je posve miran.
Da li zbog barbituratne ahure, ili zbog toga to se
dovoljno udaljio od zdepaste zidanice u kojoj je
sahranio jedan od beskorisnih dijelova vlastite
prolosti? U svakom sluaju, bilo je vrijeme za
jednu TDK kazetu. Klik, i kola su ponovo bila
puna dobre stare glazbe, patetini svijet Petra Gorjana i dalje je besprijekorno funkcionirao. Fm free
to sing my song knowing it's out of trend, bio je u
pravu neponovljivi Mick Jagger. Jer, svatko ima
pravo na vlastitu pjesmu, bez obzira na to koliko
ona bila van trenda. Fm free to sing my song
knowing it's out of trend, pjevao je Petar Gorjan i
bio je zadovoljan svim tim usranim stvarima, svim
osim jedne. Naime, u kuerini tateka Petrovia, uz
neuporabljivi dio vlastite prolosti, ostavio je i
posve uporabljivu kutiju Maribora. Pa sad nee
imati to puiti sve do prvog usputnog kioska.

Dakle, Petar Gorjan najveom moguom brzinom napustio je sezonski dom obitelji Petrovi i,
vuen etvrtom brzinom, pojurio je ka jugu.
Mnogo puta naputao je taj pomalo ukleti dom, i to
uvijek najveom moguom brzinom. Mnogo puta
se i vraao, najmanjom brzinom, dodue. Bjeei
od vikendice bive ene, bjeao je i od vlastite
prolosti, stoga je, sav u hitnji, projurio i pored
Splita, u kojem je imao zakazana dva poslovna
razgovora. Sjetivi se neto kasnije tog propusta,
umirivao se mogunou da proputene razgovore
obavi naknadno, u povratku. Zaustavio se tek u
jednom malom mjestu, zapravo hotelskom kompleksu smjetenom izmeu porazbacanih starosjedilakih kuica, juno od Makarske. Tu je proveo
jo jednu dosadnu veer i teku, munu no.
Ponovo je usnio svoje genije ekscesa, mahnite
anele smrti, kako ih je patetino nazivao. Tamna
sjenka sa eirom ureenim karikama lanca i gustim
crnim bunom umjesto kose, na otvorenom dlanu
drala je devet tableta vesperaxa. Normalna doza
bila je smijeno malena, polovica tabletice. Pitao
ga je: Hej, Joe, kamo si krenuo?, a sjenka je
odgovarala sasvim polako: Idem ubiti svoju djevojku, zamijenila me drugim ovjekom. Potom je
sjenka trgnula rukom i prinijela dlan onom mjestu

gdje su joj se morala nalaziti usta. I bio je to

overdose, ta uobiajena dijagnoza, taj prokleti mrtvozorniki idiom. Pa onda mladi starac koji je
javno onanirao na koncertu pred idiotima ija su
lica otisnuta u govnima svijeta. Mladi starac trajno
nastanjen na parikom Pere Lachaiseu, starac ije
tijelo, izmueno lisergijskom kiselinom i fantastinim koliinama alkohola, nije izdralo toplu po-'
nonu kupku u apartmanu skupog parikog hotela.
Da, taj starac od dvadeset sedam godina, kada su
mu spoitnuli da vodi ivot koji je zapravo samoubojstvo, lakonski je odgovorio - ne, to nije samoubojstvo, nego polagana predaja! This is the endmy
beautiful friend, ponavljao je refren svoje nihilistike himne, u umornom, rascjepkanom snu propagandiste Gorjana, raspetog izmeu poslovnog
lanca i viktimizacijskog kaleidoskopa izvuenog iz
mrane ropotarnice ezdesetih.
Nakon munog sna uslijedio je blagi sedativ i
svijetli poslovni dan. Generalni direktor Omorike
tu pred njim potpisao je ugovor teak dvije stotine
milijuna. Jasno, starih! Dva filma za inozemno
trite i sijaset oglasa, radio-poruka, telopa. Kit
koji kui stvari!
- Dragi kolega, ugovor je parafiran. No, poto
se predsjednik radnikog savjeta vraa kasnije,
molim vas, navratite oko tri sata po ugovore.
Znate, po naim uzusima, ovakve ugovore supotpisuje i predsjednik radnikog savjeta. U redu?
- U redu - potvrdi Gorjan, gledajui kroz pro
zor nekamo napolje. Samo da se jo i ova prokleta
magla digne!
- Inae, kako idu poslovi? Stabilizacija udarila
94

J_^..^.,^.^:^.,i... ........

........

....

po propagandi, a? - pitao je generalni Omorike.

ini se da mu je sad do malo avrljanja.
Gorjan slegne ramenima. Bio mu je pun kufer
takvih razgovora, zbog njih je jedva doekao da se
malko makne iz Zagreba. Jer u Publicitasu se tim
rijeima pozdravljalo. Ue na vrata i umjesto
obinog pozdrava kae: - Udarila stabilizacija po
propagandi, a svi ti otpozdrave: - Udarila, udarila!
- No, to je kratkog vijeka. im se malo stabili
ziramo ... nastavljao je direktor, ali Gorjan vie
nije sluao njegove rijei. Znao je da se u takav
razgovor moe ukljuiti u bilo kom trenu i ne
pratei ono to se govori. Bila je to vjetina takoer
nauena u Publicitasu.
- Poznajete li Glojnaria? - prekine Gorjan
direktorov monolog. Drug direktor se malo zbuni,
zamisli, a onda upita:
- Kojeg Glojnaria?
Kako da mu sad to objasni? Kako da mu objasni
da su Glojnarii svi oni koji su prijatelji Starog,
koji su spremni potpisati teke ugovore i koji
imaju zlatni Parker. Umjesto toga, odmahne rukom i upita gdje se ovdje moe dobro ruati.
- U restoranu hotela Omorika, dolje kod auto
puta - odvrati direktor i sam zaboravljajui na
spornog Glojnaria. - ao mi je to ne mogu s
vama, imam jedan neodloan... Nego, kaite ko
nobaru da sam vas ja poslao. To je preporuka koja
vam garantira dobar objed.
- A imaju li teletine? - upita Gorjan dok mu je
pred oima titralo lice tate Petrovia kako prodire
suhu komadinu teleeg peenja. Nije bio svjestan
toga da je ovo pitanje u kontekstu poslovnog avr
ljanja bilo pomalo paranoino.

- Ne, mislim da nemaju - zbuni se direktor - ali

u sezoni e biti. Sklopili smo samoupravni sporazum o udruivanju...
Nadalje je morao sluati neto o kooperaciji, o
nepotivanju termina, o deviznom kolau, ticungu, o ja tebi krumpir, ti meni dolar i slino.
Jebi ga, svi se udruuju sa svima, pa tko ne uhvati
dolar, uhvati krumpir!
Sat kasnije sjedio je za stolom restorana Omorika i vakao neto bezukusno, neto to zasigurno
nije bila teletina. Direktorovu preporuku je zatajio.
Omorika se valjda pripremala za sezonu, mislio
je, tako to je u potpunosti zanemarila onih ostalih
deset mjeseci. Sve snage baciti na srpanj i kolovoz,
a sve ostalo - debela hladovina! Podsjetilo ga je to
na film o crnakom plemenu koje 364 dana u
godini gladuje, da bi onog posljednjeg dana potuklo sve svinje i prederalo se polusirovog mesa.
Stolnjaci su bili umrljani, juha hladna i posna,
prilog iz konzerve, meso ilavo, a pivo toplo. Warm
beer and cold vvomen, pjevao je Tom Waits sjetnu
baladu o te dvije najgore stvari na kugli zemaljskoj. No uz te splaine od ruka bila mu je servirana i neprekidna galama sa susjednog stola za
kojim su sjedila dva tipa u plavim kutama, vjerojatno kondukter i voza lokalnog autobusa, te jo
jedan mali, rudlavi mukarac koji je bio toliko
pijan da se jedva drao na stolici.
- Jebo te bog, ti ne vjeruje, a ja ti stoti put
kaem da sam na svoje ui uo. ovjek je nae gore
list. Ima zubarsku kliniku u Njemakoj i obre
godinje milijardu maraka - govorio je ovjek u
96

kuti, za kojeg je Gorjan pretpostavljao da bi mogao biti voza.

- Sluaj me. Bez obzira to si ti uo, to je
previe. Joj, pa milijardu maraka! Zna li ti koliko
je to milijardu maraka? To sigurno jedna tvornica
ne zaradi u godinu dana - suprotstavljao se drugi
ovjek u plavoj kuti, vjerojatno kondukter.
- Ma daj ne seri! Ti valjda zna ta je milijarda
maraka. Osim toga, nisam rekao da zarauje mili
jardu, nego da prometuje... Zarada je neto drugo
- vikao je voza i lupao akom o stol, tako jako da
je Gorjanu skoro pala aa iz ruke.
- Moe biti da je istina - nagaao je trei, onaj
rudlavi, pijani. - ta ti je to za Njemaku! Eno, vidi
koliko zarauje onaj prevoznik iz Makarske.
- Ma daj uti, ti si pijan! Rekao sam ti da ne
govori kad si pijan, jesi uo? - vikao je kondukter
na rudlavog.
- Jebe se meni to sam pijan! I ti bi bio da nisi
na dunosti.
- Milijardu, rekao sam milijardu i basta! - urlao
je ofer.
Petar Gorjan pozove konobara pa ga zamoli da
pokua umiriti zavaenu trojku.
- Zato? - pitao je konobar, tupo zurei u
Gorjana.
- Pa boga mu, zato da mogu mirno pojesti ovo
sranje od ruka.
- Oho, nije vam fino?
- Hoete li ih umiriti? - upita Gorjan uzrujanim
glasom.
- Ali oni su svakog dana ovdje. I svaki se dan
svaaju. Za nas to nije nita novo - pravdao se
konobar.

Svaa oko milijarde njemakih maraka trajala je

i dalje. Konobar tu nita nije mogao uiniti; bilo je
to neto svakodnevno u restoranu Omorika. Folklor, gotovo bi se reklo. Raja se svaa oko milijarde maraka. I to je dobro; to solidni, plateno
sposobni devizni svijet kucka po naoj platnoj vreici sklonoj inflacijskom habanju. Ni sam Petar
Gorjan nije imao pojma to znai milijarda maraka, ali je ipak elio da buka prestane. Tim vie
to je vreicu s tabletama ostavio u automobilu, na
parkiralitu pored benzinske crpke.
- Ej, Vinko, ovom tu smeta galama - dovikne
konobar bunom vozau u plavoj kuti, koji je
ponovo lupao akom po stolu. Vinko naas zastane
i pogleda u Gorjana, a onda se vrati svojoj milijardi
maraka.
- Jebe mi se za njega! Ako mu smeta, neka ide
van. Sluaj, Njemaka je to, ej! Ne rade tamo za
male pare. Tip je sjedio iza mene, sjedalo broj tri, i
govorio je to svom suputniku. Promet od milijardu
maraka.
- Nemogue - neto je tie primijetio konduk
ter, ali je zato neto jae lupio akom o stol.
Takav je na narod, ne da si srati po glavi. Mali
smo, ali opasni. Ako smo odluili vikati, ne moe
nas se samo tako uutkati, mislio je Petar Gorjan,
gubei i ono malo ivaca kojima je jo raspolagao.
- Dajte malo tie - obrati se drutvu za susje
dnim stolom, udei se i sam vlastitim rijeima.
- A zato bismo tie? - osvrne se kondukter. Platili smo kao i ti, pa imamo pravo raditi to
elimo. Vii i ti.
- Derete se tu kao praljudi. Ne moe ovjek na
miru pojesti svoj ruak.

- Oho, gospodin i vrijea! - primijeti ofer,

bijesan i zbog Gorjanove primjedbe, ali i zbog toga
to mu neprekidno osporavaju tu milijardu ma
raka. - Ako si eljan mira, mogao si jesti dolje u
boriku. Ovdje ionako nitko ne jede, svi znaju da je
kuhar Gojko zapravo stolar i da mu je hrana za
kurac.
- Mogli ste vi galamiti dolje u boriku! Uhvatili
ste se tu oko te milijarde maraka... to je glu
post ... tko moe zaraditi milijardu maraka?
- Vinko, eto, vidi, i on misli da je previe primijeti kondukter.
- Tko je on! - vikne voza, a onda se ponovo
okrene Gorjanu.
- Ti budi ku! Nitko tebe ne pita za milijardu
maraka.
- Ma jebi se ti s milijardu maraka! - odvrati
Gorjan, posve uzrujan.
- To emo poslije raspraviti - lupi ofer ponovo
akom o stol, pa jo jednom razloi itavu priu o
Jugo vicu vlasniku klinike koja godinje obre mili
jardu maraka.
Desetak minuta kasnije Gorjan plati svoj tuni
objed i izae napolje. Podigne kapuljau da se
zatiti od kie, pa puteljkom obrubljenim visokom
crnogoricom krene dolje, prema benzinskoj crpki.
Nakon neugodnog smrada zagoretina i jeftinog
vina, nosnice mu zapuhne miris mora, ta jedina
ugodna stvar sred ovog maglenog sijeanjskog potopa.
Preavi pedesetak metara, primijeti da ga ofer
i kondukter prate. Rudlavi je valjda ostao pod
stolom. Zato li ga prate? Idu li samo svojim putem, ili se ele s njim obraunati? ofer je rekao:

To emo kasnije raspraviti. No, samo bi mu jo

jedna tunjava trebala! Nije li ona sa ikom bila
dovoljna za tekui mjesec? Ne sjea se kada se inae
posljednji put tukao. Valjda jo u srednjoj koli. A
sada, sada bi se svatko akao. Ukradu ti auto i bum, posred ela! Ne daju ti da na miru podere
ruak, nego - bum, posred ela!
Gorjan ubrza korak. Ako se i ele tui, ne znaju
da njega dolje kod crpke ekaju kola. Treba samo
na vrijeme stii, uskoiti u auto i bok, momci!
Cigani, ja se opratam sa vama!
Uskoro se naao na benzinskoj crpki koja je
djelovala prazno i naputeno. Samo je jedan veliki
desetotonac stajao i uzimao gorivo. Prie Renaultu
i pone pipati po depovima, traei klju. Kada ga
je pronaao u unutarnjem depu kaputa, ofer i
kondukter ve su stajali tik pored njega. Sada su im
namjere bile posve jasne. Pa ja sam krenuo Jadranom radi poslovnih razgovora, branio se u sebi, a
ne na boksaku turneju po provinciji! ta sad ele
ta dva mulca?
- Sluaj, ti - obrati mu se ofer, crven u licu - ti
si tamo unutra rekao neto. Sjea se?
Gorjan spusti kljui u bravu, pravio se da ga se
bijesni ofer uope ne tie.
- Rekao si mi: jebi se! Sjea se? A to ne moe
meni samo tako kazati. Sluaj, mnogi su i za manje
stvari kupili zube.
- Pa ta - ree Gorjan otvarajui vrata svog
automobila. - Rekao sam, pa ta.
- Sad se lijepo ispriaj ili emo drugaije.
Kondukter koji je stajao iza oferovih lea spusti na tlo svoju konduktersku torbu. Dakle, i on se
spremao za tunjavu.
100 .................. ----- .....~ - - .. . >- ...... -- ...

- Ma daj, makni se, budalo - vikne Gorjan, a

ofer ga uhvati za desnu nadlakticu i gurne tako da
je pao na tlo.
- Jebi se, jebi se, jebi se! - vikao je Gorjan
ustajui sa tla.
Voza desetotonca, koji je malo podalje uzimao
gorivo, pogleda znatieljno prema plavom Renaultu. Shvatio je da se dogaa neto neuobiajeno. Tren nakon toga na prozoriu desetotonca
pojavi se i jedna crnomanjasta glava koja je takoer gledala na istu stranu.
Gorjan ustane i ponovo pokua otvoriti vrata
automobila. Kondukter se zaleti i opali ga nogom u
potkoljenicu. Gorjan zaurla od bola, nagne se naprijed i zaleti svom snagom prema kondukteru.
Udari ga akom u prsa tako da se zagrcnuo, ostao
bez daha. No, ofer ga je ve zgrabio s lea i
blokirao mu ruke. Gorjan se bezuspjeno pokuavao osloboditi vrstog zagrljaja.
- Pika ti materina, sad e vidjeti - psovao je
kondukter, pitei iz bolnih plua i pribliavajui se
nemonom Gorjanu.
Ali ve slijedeeg trena konduktera je znalaki
obraivao crnomanjasti mladi koji je izjurio iz
parkiranog kamiona. Dohvatio ga je nekoliko puta
akom posred lica, pa onda nogom u jaja. Kondukter je zacvilio poput psia, zgrabio svoju torbu i
odjurio pravo prema visokoj ogradi oblinje kue.
Sada je ofer pustio Gorjana i nasrnuo na crnomanjastog. Vjerojatno bi ga dohvatio i oborio na tlo
da mu Gorjan nije podmetnuo nogu. Izgubivi
ravnoteu, voza tresne na tlo, a crnomanjasti ga
epa za kosu pa mu zarije glavu u duboku mlaku
koja se zadesila ba na mjestu gdje se strovalio.
im

- Pusti, pusti! - jecao je ofer dok mu se prljava

voda cijedila s lica. Mladi ga pusti, pa kad je ofer
uspio ustati, Gorjan pritri i opali ga svom snagom
nogom u guzicu. ofer odjuri za svojim kondukte
rom, ekala ih je valjda redovna linija.
- Degairao si ga - nasmije se ika, pa popravi
jaknu. - Ba smo se razmahali. Nisam li ti rekao da
smo dobar tandem. A kakve ti to raune ima s
njima?
- Milijarda maraka. Providnost te poslala - uz
dahne Gorjan, gledajui u svoj mokri duffel coat. Uostalom, nema veze, imam u kolima suhu tankericu.
- Milijarda maraka?!
- Kako si se ba ovdje naao? To je prava
sluajnost. Ubili bi boga u meni.
- Malo sam okolo badavdio s onom debelom, a
onda digao prst pa dalje na jug. Zna da dolje kod
Dubrovnika imam rodno mjesto, bolesne starce i ta
sranja... Uzeo me kamiondija. Juer smo se nalili
kao guzice. Eno ga tamo, natankirao se i eka. No,
idem. Hajde, bok!
Dobri stari ika, pomislio je Gorjan. Prije je to
bio uljez koji mu je pokuao zdipiti kola, koji je
gnjavio i igrao striktnog flastera, a sada je dobri
stari ika, koji ga je spasio grdnih batina. I to se tu
moe, to je sad ve via sila, vis maior, kako bi
kazao Stari...
- Moe i sa mnom - uzdahne Gorjan. - Mi
slim, ako ti taj kamiondija ne ide direktno do
rodnog doma. Jer i ja u za koji dan do Dubrov
nika.
- Ma jebo te rodni dom! Pizda materina nam je
rodni dom - vrisne ika, ba kao da je
Jt..
ekao
102

Gorjanov poziv. - Vie se ne ljuti to sam debelu

tucao u tvom autu?
- Pa probisvijetu i lutalici se tako neto ne moe
zamjeriti.
- Jasna stvar - sloi se ika, pa odjuri do desetotonca. Naravno, po onu svoju utu vreicu.
Neto kasnije ve su jurili uvijek istim dalmatinskim krajolikom. Nekakav kamen, pa onda crnogorica kojoj ne zna imena, pa more, sivo ogromno
more, i to uvijek s desne strane, pa hotelska zdanja,
pa panorame ovjekovjeene na tisuama razglednica. I magla, ponovo ona ista magla. Kao da je
ika kriv za tu maglu. U Katelu je, na primjer,
uope nije bilo.
I onda, moda tridesetak kilometara junije,
Gorjan se sjeti svog novog propusta. Kako je mogao tako neto zaboraviti! U tri je trebao biti u
Omorici i preuzeti potpisane ugovore. Svemu je
kriva ta neoekivana tunjava, zbog nje je zaboravio ... Mogao bi se okrenuti i vratiti. Ne bi ba bilo
uputno. Lokalna milicija zacijelo je ve obavijetena o tunjavi. Voza i kondukter moda ve
imaju lijenika uvjerenja o tjelesnim ozljedama.
Ne, nee se vratiti. Nazvat e kasnije direktora
Omorike i zamoliti ga da ugovore poalje potom
na Publicitas. Tako e biti najbolje.
- Da, bila je to zbilja velika sluajnost - govorio
je Gorjan zurei u bijelu crtu. Na tu glupu crtu kao
da je bio osuen. - Mislio sam da su nam se putovi
zauvijek razili, kad eto...
Nekada je mislio da su se i njegovi i Lucijini
putovi zauvijek razili, kad eto...
- Putovi prema jugu uvijek se prepleu - za
kljui ika. - I ja sam se definitivno rastao s
103

debelom, ali kako i ona ide na jug, nije iskljueno

da e nam se putovi jo koji put preplesti.
Putovi za jug uvijek se prepleu! udna konstatacija, ree za sebe Petar Gorjan. Otkuda iki tako
poetian i iracionalan zakljuak? Njemu koji se
kuio po amsterdamskim klozetima, gubio mrtvace, opskrbljivao auto-dijelovima Cileta Ben
Kvika i comp.
- Zbilja, ta je s debelom? - upita ga.
- Stara pria. Pronala podoficira na odsustvu.
On kao razumije njenu poeziju i vodi je kui da je
upozna s mamom. Kao u meksikim filmovima!
- Kako to: kao u meksikim filmovima?
- Pa tako - mirno nastavi ika - tamo svi
mukarci imaju brine i vode ene u familiju. A
podoficir je brkat i vodi debelu mami. Kao da e
mama proitati debelu radodajku.
- A podoficir je, kae, imao brkove?
- Obojica. Dvojica su se zaljubila u nju. Samo
onaj drugi nema ivu mamu. I ne voli poeziju.
- udni ljudi! Ti meksiki podoficiri - zvizne
Gorjan pa ubaci kazetu.
Angie, Angie, when will those clouds ali disappear /Angie, Angie, where will it lead us from here
/ with no loving in our souls and no money in our
coats / you can't say vve're satisfied.
- Sluaj, neto mi nije jasno - pokuavao je
ika nadgjasati Hitachi zvunike. - Kad netko voli,
recimo - Serfezija, onda su mu te pjesme lijepe jer
razumije rijei, ono o emu te pjesme govore. Taj
tip pjeva: zemlja neka se vrti, ivjet u sve do svoje
smrti, i ti zna o emu se tu radi. Ali ovo, ti tvoji
Rolling Stonesi...
1 n/i

............. _ . ....... _... ............. ., ................ ,...... .....' ................. ,.........,. ..........

- Pa i tu se zna o emu se radi. Naravno, ako

zna engleski.
- A ti naravno i to zna. Pa o emu se radi, eto,
ba u ovoj pjesmi?
- Zanima te?
- Pa kad te pitam...
- Dobro. Evo ovako. Neki frajer i neka maka
su se jako voljeli. I on sad misli da bi trebali
prekinuti. Zna, nisu imali love i sve te gadne stvari
kad nema love... Zapravo, na kraju joj on kae
da je jo uvijek voli, da obrie suze i ta sranja... ali
i da je vrijeme da se rastanu.
ika je utio, kao da analizira turi sadraj
sjetne balade. Na kraju ipak primijeti da to i nije
tako skroz bez veze, bar ne onako kako mu se prije
inilo. Ima moda i u tim Rolling Stonesima neto.
Samo kad bi pjevali na hrvatskom.
- Zna, moda emo mi i otii u Frankfurt na taj
koncert - zavri.
Gorjanu padne mrak na oi. Dakle, striktnom
igrau flastera nije dovoljno zajedniko putovanje
do rodnog mu grada. On bi da se zajedno otisnu do
Frankfurta!
- Ali ja ne idem u Frankfurt - procijedi Gorjan,
ali ga ika odmah uvjeri da se tako neto nikada ne
moe sa sigurnou predvidjeti. Jer, tko zna kamo
mi sad zapravo idemo!
Da, u tome je ika u pravu, sloi se Gorjan. Tko
zna kamo mi sad zapravo idemo!
Potom su stali u mjestacu koje se rasprostrlo s
jedne i druge strane magistrale. Nije se mnogo
razlikovalo od desetine slinih naselja kroz koja su
proli. Stare dalmatinske kuice s kamenim ogradama, zatim nove, visoke zidanice s katom ili dva,

oito namijenjene privatnoj turistikoj ponudi, po

lokalima tu i tamo ostaci novogodinjih dekoracija
i deseci tabli s natpisom ZIMMER FREI, ispisane
na mnogo naina, sa svim moguim ortografskim
grekama. I jasno, sivo more i prazne uliice!
Stali su ispred samog kioska, jer je Gorjan elio
kupiti novine i cigarete.
Stara naroguena prodavaica neprijateljski ih je
gledala kroz neisto okno.
- Imate li Time? - upita je Gorjan, ni sam ne
vjerujui u potvrdan odgovor. ika je stajao korak
iza njega. On nije imao pojma ta je to Time.
- Dobro, dajte mi onda Vjesnik - pomirljivo e
Gorjan, jer u vezi s Timeom nije dobio nikakav
odgovor.
- Samo Slobodnu Dalmaciju.
- I jednu kutiju Marlboroa.
- Nema.
- Astor?
Prodavaica zanijee glavom.
- Chesterfield?
- Nema.
- "VVinston?
- Nema.
- Milde Sorte?
<
- Imamo samo domae.
Zika se uzvrpoljio. Ila mu je na ivce neljubazna prodavaica. Najradije bi je poslao u...
- Dobro, dajte mi onda Filter 160.
- Nemamo.
- Gospoo - umijea se ika. - A imate li
moda iste ruke da mi malo izdrkate kurac?
Gorjan se iznenadi. ika je uistinu raskopao
lic i izvadio reeni organ iz hlaa. Stara prodava-

cica je zavritala, zazvala prvo pomo, a potom

miliciju. ika se naceri, spremi pimpaa natrag u
hlae, a onda se obrati staroj koja se i dalje derala:
- Gospodo draga, badava vritite. Nemate vie
nikakvih dokaza. Potrudite se radije da nabavite
robicu za svoj drveni duan, jer ete se inae
nagledati ovih mesnatih stvari.
- Budalo, idemo odavde! - pourivao ga je
Gorjan, svjestan komine opscenosti situacije.
Vozei dalje, pitao se odakle iki takav drzak,
neobuzdani stil. Uglavnom, s ovjekom kakav je
ika valja biti stalno na oprezu. Jer, nastavi li tako,
uvaljat e te u kakvu grdnu nevolju. Pa ne moe
samo tako razbijati stakla, izazivati tunjave, vaditi
iz ista mira kurac... No, iki je to valjda uroeno, to je njegovo karakterno i profesionalno
opredjeljenje. Pa jasno, on je lutalica i probisvijet.
Sam je rekao! I to je tono. Samo je tono i to da se
on, Gorjan, ne bi trebao ba olako uputati u
avanture s propalicama i probisvijetima. I on ima
svoje profesionalno opredjeljenje i stil. On je propagandist u odijelu sraunatom na dobre dojmove.
Vaenje kurca s tim nema nikakve veze.
- iko, i ti uvijek tako reagira? Razljute te, a ti
razbija staklo, raskapa lic? - smijuljio se Gor
jan.
- Pa kako bih drukije? Tebe to ne moe raspigati? Doe i lijepo trai,ovo, te ono... A ona:
nema, nema, nema...
- Pa dobro, raspiga me. Ali ne mora se ba tako
reagirati.
- Ma daj! Kako u drugaije reagirati? Zna,
jednom sam u Njemakoj radio na gradnji. Bautela, tako to oni zovu. Bio je s nama neki Zdenko,

Podravac... Imao je karu duu od cigle, skoro

trideset centimetara. Zafrkavali su ga nekakvi Bosanci da lae, da mu nije tako dugaak. A on ti, ni
pet ni est, malog napolje, ciglu pod jaja i izmjeri.
Stvarno dui od cigle! I otada ga vie nitko nije ni
zezao, ni pitao.
Gorjan se nasmije. Pala mu je na pamet jedna
zgodna slika. Obitelj Petrovi na ruku, jedu svoje
prepeeno meso, a pred stolom Podravar Zdenko s
ciglom pod jajima. Dokazuje svoju ispravnost, tonost pretpostavljene mjere... I u pravu je, posve u
pravu. Pedeset posto problema ovoga svijeta proizlazi od premalog kurca. Dodatne probleme izmiljaju koitalno inferiorni da bi panju odvukli s
bitnog na nebitno. Podravac Zdenko s opekom pod
jajima zdrava je i moralna jedinka, koja poput
mramornog spomenika na onoj njemakoj bauteli
pokazuje jedini ispravni put u zdravo drutvo. Ali,
to je. onda sa mnom, pitao se, muen pomalo
mazohistikom sumnjom. Otkuda moji problemi,
otkuda moja bolest i moja amoralnost? E, tu ve
dolazimo do finesa, tu prestaju sigurni odgovori a
poinju nagaanja o najzdravijoj duini. Nije
vano da li je malen ili velik, kazano je u jednom
domaem, zabranjenom filmu, vano je da je veseo ...
- Nisam ja ni prema onima u inozemstvu bio
bolji - priao je dalje ika. - Kaem ti to zbog toga
da ne pomisli da sam nekakav odrod, ta ti ja
znam... Zna ta sam napravio onom Fuchsu,
onom pogrebniku koji me otjerao s posla? Otiao
sam u Stuttgarter Zeitung i platio anonsu kojom se
obznanjuje da pogrebni zavod zbog smrti vlasnika
prestaje s daljim radom. On ti to u novinama nije
1D8

................... ,.- ................ ._ ............................................... ............ _ .....

vidio, ali kada mu je narednog tjedna silno pao

promet, shvatio je da se neto dogodilo. Demantirao je moju anonsu i svaki tjedan tri puta u novinama oglaavao svoje usluge.
- Straan si. Ali, ne bi li bilo bolje da se malo
smiri? Bar dok si sa mnom. A poslije se uvaljuj u
kakva god eli govna. Sluaj, meni moj status i
posao od kojeg ivim brane da budem upetljan u
nekakve skandale i slino. Bilo zbog krae auto-dijelova, zavoenja debelih maloljetnica, javne
sablazni ili neeg posve desetog. Kapira?
No, ika se ve smirio. Imao je nekakvu udnu
sposobnost da zaspi u svakom trenu i u svakom
poloaju. Poput nasmrt izmorenih vojnika koji su
znali marirati i istovremeno spavati.
Neto kasnije zaustavili su se pred malim privatnim pansionom na kojem je velikim slovima pisalo
VILA KORALJKA - CIMMER FRAI. Bila je to
simpatina kua, vjerojatno predratna, sva okruena borovom umicom ispod koje su se nazirale
hridi malog zaljeva. Pansion je bio izgraen na
osami, izvan naseljenog mjesta, i zbog toga se
Gorjanu odmah dopao. Do veeri je preostalo jo
dosta vremena, ali se Gorjanu vie nije dalo voziti,
tako da je pansion Koralj ka doao kao narueni
spas.
U pansionu su veerali ukusnu i svjeu ribu,
popili litru domaeg crnog vina, popriali s domainom i njegovom enom Koralj kom. ika je bio
dobro raspoloen, djelovao je posve pitomo i zasigurno nije smiljao nikakvu psinu. Nakon veere
proetali su se do zaljeva, posjedili na hridi i bacali
kamenie u vodu. Sve je odisalo mirom i tiinom,
ino

tako da Gorjan nije osjetio ni najmanju potrebu za

nekom od onih raznobojnih pilula.
Rano su otili na poinak u skromnu, ali vrlo
urednu sobu. Bila je to dvokrevetna soba po cijeni
dvokrevetne sobe, s kupaonicom na katu. Posve
sigurno, bili su jedini gosti u itavom pansionu.
Grijanje je radilo, tako da je u sobici bilo toplo, pa
je Zika ubrzo zahrkao.
Gorjan nije mogao usnuti. Pitao se ime je uzrokovana ta besanica, time to nije popio nikakav
sedativ, ili neim drugim? Sino se nije oprostio s
malim, nije gledao s njim kroz prozor u svijet. Da
je to uinio, moda bi veeras bre zaspao? A onda
se dosjeti razlogu, ustane i prodrma Ziku.
- Di'se, iko, svinjo!
- ta je? - prenuo se ika.
- Zar ti nikad ne pere noge? Smrde ti tako da
ne mogu zaspati.
- Pa prekjuer sam ih oprao - promrmlja ika
pa se okrene na drugu stranu.
- O, boga mu njegova - psovao je Gorjan vozim ga naokolo, plaam mu prenoite, hranim
ga, a on ni noge da opere!
Ponovo ga prodrma.
- Ustani i odi oprati noge! Vidi ga, spava u
arapama. iko, stoko, idi oprati noge, a arape
ostavi u hodniku!
ika ustane. Trljao je oi, vidjelo se da je u
polusnu, da ne zna gdje je.
- Dobro, daj mi eton za tu.
- Ma kakav eton! Nismo vie u Excelsioru.
Mar u kupaonicu!
- Aha - promrmlja ika i izae napolje.
110

..................... , .... ...................................... ........................ .......... :...-,

Gorjan se izvali na leaj i zijevne. Zauje tihi

zvuk tua koji je remetio veernju tiinu. Koliko je
samo noi proveo s Lucijom u istim ovakvim dvokrevetnim sobama! esto ga je budila i tjerala da
ode oprati noge. On bi posluao, vratio se i uvlaio
pod njen pokriva. Ima hladne noge, negodovala
je Lucija. Uvijek ima kao led hladne noge! Imam
li stvarno hladne noge, pitao se tonui u san.
- Hej, uje! Probudi se! - tapao ga je ika po
ramenu.
- to je? - promrmljao je glave uronjene u
meki jastuk.
- Oprao sam noge.
- Pa dobro, oprao si. Hoe li orden?
- Ne, ne... palo mi je sad na pamet. Zaboravio
sam ti o tome priati.
- ta si zaboravio? - zijevne Gorjan.
- To najvanije. Priao sam ti o tome kako sam
se skitao naokolo, kako sam htio zaraditi auto, a
zaradio triper... Zna, ali jednu ti stvar nisam
rekao. Ono najvanije to sam oduvijek elio ura
diti.
- ta to? - upita Gorjan i dalje na rubu sna.
- Opljakati banku. Oduvijek sam elio oplja
kati banku. Kao oni u filmovima.
- Pa jesi li koju opljakao? - upita ga Gorjan,
sada ve budniji.
- Ni govora. Samo sam razmiljao. Zna, takvu
jednu pametnu, dobro organiziranu akciju bilo bi
dobro izvesti. Ne zbog love, nego tako... radi
akcije. Kao u filmu. Jesi li gledao Pljaku u sektoru
D?
Gorjan nikada nije gledao nikakvu Pljaku u
sektoru D. To je sigurno nekakav treerazredni

film, kao to je i ikina namisao treerazredna

djetinjarija.
- Ili Lov na dijamante. U Italiji sam to gledao.
uje, ima u tome neto lijepo kad sve fino zami
sli, pa onda izvede. Lova i nije vana, moe je
vratiti, glavno da si im pokazao tko si, da si se
potvrdio.
Koja idiotarija; opljakati banku, pa onda vratiti
pare, udio se Gorjan, nastojei pobjei u san.
Gdje li je to vidio, uo? Zacijelo ne u tim jeftinim
filmovima.
- Eto, to ti je moj ideal. Kada bih tako neto
napravio, mislim da bi mi ivot dobio nekakav nov
smisao. Jer, kada ti zajebu ivot tako da te natje
raju da ga troi na sitnarije, pljaka banke ini ti se
velikom stvari.
- iko, pusti me da spavam - molio je Gorjan
svoga neeljenog suputnika koji se razbrbljao. To
nui u san, pitao se i sam da li je dobro izvedena
pljaka banke dostatna da se opravda do kraja
razjeban ivot. Ako je tako, mislio je dalje, onda
bih i ja trebao opljakati par banaka. U onim
velikim klasinim filmovima, koje ika sigurno
nije gledao, raunalo se sa simpatijama koje pu
blika moe gajiti prema pljakaima banaka. U
tekim vremenima, filmski pljakai banaka, koji
su manjavai: apstraktno i besmisleno blago iz
nefunkcionalnih i raji stranih baninih zidina, sva
kako su mogli raunati s nepodijeljenim simpati
jama iroke publike. A na to bi mogao raunati
ika? Samo na nekoliko redaka u crnoj kronici, na
sliku u bulevarskoj tampi i na barem desetak
godina robije! To se ne isplati, iko, djetinjarija je
to! Uostalom, on to nikada nee ni uiniti, on je
112

probisvijet sitnog formata. Auto-dijelovi za Cileta

Ben Kvika i slino. Ne, on nije poput onih koje su
igrali James Cagnev i Edvvard G. Robinson, on je
samo veliko i nedoraslo dijete! No, dosjeti se Gorjan, od infantilnosti do kriminala nije dug put.
Korak ili dva. Pa tko je zapravo taj ika, upita se i
uspravi u krevetu. Pogleda prema drugoj postelji.
ika je ve spavao. Onda ustane i, ljut na sama
sebe, pode prema kupaonici po au vode. Morao
je popiti tabletu.

Slijedea stanica bio je Orebi, hotel od kojeg

Stari mnogo oekuje! Projurivi kroz Kardeljevo,
Petar Gorjan se sjeti da je zaboravio raspitati se
vozi li i sad zimi trajekt za Trpanj. udei se i sam
takvoj nepribranosti, otpljune na pod auta, pa raspali duim, kopnenim putem. No, moda je tako i
bolje, smirivao se, more u ovo doba godine katkad
je veoma nedrueljubivo.
Ujutro je u malom pansionu u kojem su prenoili zamolio da mu skuhaju aj od matinjaka, tako
da mu je termosica sada bila puna. Pijuckao je
aromatinu tekuinu, gledao u lou cestu ispred
vlanog vjetrobrana i sluao jednu od onih stotinu
kazeta koje su leale porazbacane po cijelom autu.
- Zna, neki put se i meni uini da je ova glazba
tek prijenos iz kamenoloma - govorio je Gorjan,
svjestan toga da suvoza ne moe u potpunosti
razumjeti njegov patetini solilokvij.
- Meutim, ne radi se samo o glazbi, nego i o
dijelu jedne mladosti, moje mladosti... Prema
ovom to sluamo ja ne gajim stav sluaoca glazbe,
moje opredjeljenje je posve intimno, evokativno,
nostalgino. To je muzika moje mladosti, neponov
ljiva muzika ezdesetih. Ili buka, neponovljiva
buka ezdesetih, kako hoe. Neki put mi se uini
da sam tog Jaggera trebao s vremenom otpisati.
1 1 4 .................................. .,....... ............................. .. .. .....................................

Stario sam ja, stario je i on, i bit nae veze posve se

promijenila. On je postao vlastita parodija, ali ni
mene nije ekala bolja sudbina. I moja je mladost
postala parodijska slika neeg to nam je zauvijek
izmaklo. Da sam uspio otpisati Micka Jaggera,
spasio bih se, kao to bi se i on spasio da je prestao
pjevati i pustio Stonese da se rasture po razliitim
privatnim biznisima. Ovako, zajedniko nam je to
to nismo znali u pravi as prestati. Ne, iko, nije
to prijenos iz kamenoloma, nije ni glazba... To ti
je rock-misa, obred iji su pravi prvosveenici zapravo ve mrtvi.
- Kako to misli - mrtvi? - pitao je ika razu
mijevajui tek poneto.
- Pa lijepo. Vrijeme moje mladosti nikada nije
sadravalo elemente konanog uspjeha, povoljnog
ishoda... U onim trenucima, kad bismo se budili iz
nestvarnih snova, znali smo da neemo izdrati, da
nam predstoji bioloki poraz koji se zove starenje.
A kad ostarimo, napustit emo zajedniki vagon,
ratrkati se po peronu i vie neemo znaiti nita,
bit emo tek nostalgina ali izlizana prolost. Vidi,
neki su se zgrozili nad tim to im je predstojalo pa
su jednostavno pobjegli, umrli... tu su i njihove
kazete. I nemoj misliti da je sluajno to to su
ezdesete pokopale toliko mladih ivota. Jasno, oni
su sada prolost, ali dostojanstvena prolost,
bez trunka parodije.
- to misli time kazati? Da je bilo bolje umri
jeti?
- Nije bilo bolje, ali je bilo dostojanstvenije razlagao je Gorjan svoju malo prenapregnutu i
pretjeranu opsesiju. udno, ika ga je ipak pa
ljivo sluao. Neko davno, istim je rijeima poku115

ao zainteresirati Luciju. Ona ga je malko sluala, a

onda je otila oprati sue. Ali ika je konano
etrdeset osma, ovjek moda ne iz istog, ali iz
paralelnog vagona. Gorjan nastavi:
- Da, bilo je dostojanstvenije i dosljednije. Nji
hov kratki ivot odjednom se ispunio smislom. Ti si
rekao da bi elio opljakati banku. Ne zbog para,
nego zbog same izvedbe. Je li to bolje? Nije, ali je
dostojanstvenije i smislenije. Nisi li rekao da bi ti
se ivot ispunio smislom?
- Rekao sam.
- Tako je bilo i s njima. Nadam se da u umri
jeti prije no to ostarim, bio je njihov slogan. I
vodili su takav ivot da jednostavno nisu mogli
ostarjeti. Brz, dinamian, naporan ivot u kojem se
za tridesetak godina proivi vie negoli u sedamde
setak godina mirne graanske egzistencije. Bila je
to generacija kojoj povijest nije dala ni ratove, ni
revolucije. Izmislili su stoga svoje privatne revolu
cije i svoje male, ali estoke intimne ratove.
- I kako se to dogodilo?
- Svakojako. Overdose, rekli bi mrtvozornici.
Padali su skrhana tijela, otrovana organizma, pu
calo se po njima, razbijali su se u automobilima,
ruili u avionima, unitavali se ubitanim radom.
Bila je to njihova polagana predaja. iko, ti ne
zna ta imena, te ljude?
ika zanijee glavom. Lucija ih je znala; svejedno su joj ile na ivce njegove prie. Ropotarnica
ezdesetih, govorila je prezirno. A ika? On je
mirno sluao.
- Jim Morrison bio je ovjek koji je mogao piti
ogromne koliine alkohola u svako doba dana...

- Taj mi se odmah dopao. Ima njegovu ka

zetu?
Gorjan preuje ikino pitanje.
- Jednom su mu kazali da uasan ivot koji
provodi opijajui se dan i no, ne predstavlja nita
drugo nego samoubojstvo. Zna ta im je odgovo
rio? Ne, rekao je, to je samo polagana predaja.
Petar Gorjan bio je ovjek sklon patetici. Prie o
mrtvim prvosveenicima rocka dovodile su ga u
neko egzaltirano stanje. Na tren mu se priinjalo
da, priajui o njima, postaje njihov sudrug, akter
zajednike drame u kojoj se ivotna naela dovode
do krajnjih konzekvenci, do smrti zapravo...
- Zatim Brian Jones, nezamjenjivi gitarist Rolling Stonesa kojeg su ipak pokuali zamijeniti... I
uspjeli su, jasno tek preko njegova mrtvog tijela nastavljao je Gorjan, osjeajui kako mu se koa
jei. Bilo je to njegovih pet minuta. ika ga je
sluao, ali to nije bilo uope vano jer ovakve stvari
Petar Gorjan govorio je zapravo sebi, a ne dru
gima!
- Ili Janis Joplin, mala usamljena pirgava cura
iz Port Arthura koja bi prestajala lokati tek dese
tak minuta prije poetka koncerta...
- uj, a koliko je godina imao onaj prvi koji je
mogao lokati u svako doba dana ili noi? - prekine
ga Zika.
- Morrison?
- Da, on.
- Kada je umro, imao je tek dvadeset sedam
godina.
ika se zamisli, vidjelo se da je Morisson u
njemu pokrenuo lanac asocijacija. Ali kakvih aso-

cijacija? Jim Morrison njemu zacijelo nije nita

znaio! Gorjan posegne u dep pa izvue pet-est
biljnih tableta baldrijana. To je bio lagani drek za
amatere. Moe ga nekanjeno gutati do mile volje. Popije tablete zalivi ih ajem od matinjaka.
Zika se neem dosjetio.
- Isto kao i Vlado Duh. Da, i Vlado je imao
dvadeset sedam godina kada je prhnuo.
- Vlado Duh?
- Zvali su ga Vlado Duh, pravo ime mu nitko
nije znao. Ja sam se neko vrijeme druio s njim. U
vicarskoj. Bio je onako, malo otkaen tip. Mani
jak ilegale! Nije priznavao nikakvu vlast i sve je
radio po svom, znai posve ilegalno. Imao je valjan
jugoslavenski paso, ali je granicu prema Italiji
ipak preao nou, ilegalno. Sve granice je prelazio
ilegalno, premda to nije morao. Bio je to nekakav
njegov ivotni princip, pomalo aav, ali ipak prin
cip. Vozio je razliita kola, mahom ukradena. I
uvijek bez vozake dozvole. Nije htio polagati vo
zaki ispit, premda je znao voziti kao zmaj. Jedno
stavno nije priznavao vlast, pa tako ni njen jebeni
vozaki ispit. Sve to je radio, radio je onako kako
se ne smije, onako kako je zabranjeno. Radio je u
nekakvoj tvornici gdje je rad poinjao u sedam
izjutra. Vlado je dolazio u sedam i pol. Opomenuli
su ga, a on je nakon toga poeo dolaziti u est.
Zajebavao ih je. Otjerali ga s posla. Kartu u vlaku
nikad nije plaao. Ne zato to ne bi imao novaca,
nego zato to se moralo plaati. A on nije podnosio
da se neto mora. Ubili su ga u dvadeset sedmoj
godini na ehoslovako-njemakoj granici. Poku
ao se nou prebaciti, ogluio se na zapovijed da
stane, pa su pripucali. U depu su mu nali valjan
118

.... _, ,....................

paso kojim je mogao prijei preko graninog prijelaza etiri kilometra sjevernije...
- Ti boga! - zaudi se Gorjan sudbini Vlade
Duha. - Pa i taj je imao ivotn^ koncept kojem je
ostao do kraja vjeran. Dosljedan do smrti!
- Pa onda Zakrajek, Zakrajek Silvo. On je
stradao u tridesetoj. Da ti ispriam njegovu priu?
Proveli smo zajedno jednu zimu u Mannheimu...
- Ne mora sad priati. Stati emo tu na pumpi
- prekine ga Gorjan, koji je spadao u onaj soj ljudi
koji voli da ga sluaju, ali ne zna sluati druge. No i
ova ikina pria bila je dovoljna, jer je bila paradigmatina, te se potpuno uklapala u lanac smrti
koji je zaeo Gorjan. Premda Vlado Duh nije bio
rock'n'roll star, izmeu njegove sudbine i sudbine
Briana Jonesa, Jima Morrisona, Hendrixa, Joplinove nije bilo nikakvih principijelnih razlika. Jer i
koncept Vlade Duha bio je koncept ovjeka koji
odbija ostarjeti, koji se opire fiziolokoj parodiji.
Buntovnitvo ezdesetih, zakljui Gorjan, bilo je
univerzalni koncept koji je na manje ili vie razli
ite naine okupio itavu jednu generaciju.
Pumpa na kojoj su stali bila je prazna. Nije bilo
ni benzina, ni dizla, ni lo-ulja. Bilo je samo zraka
u kompresoru. ika na brzinu provjeri pritisak u
gumama, a onda se vrati u kola.
- Ima li junije goriva? - dovikne Gorjan ra
dniku s pumpe. Ovaj nemono slegne ramenima. S
osjeajem da je put prema jugu zapravo put u
neizvjesnost, Gorjan upali auto pa krene dalje.
Sat kasnije bili su ve nadomak Zamaslini ispred
koje se odvajala cesta za Peljeac. Ravno je bio jug
sa ikinim rodnim mjestom, nadesno prevlaka kojom se moralo proi da bi se dolo do Stona i

Orebia. Iznenada Gorjan zakoi, stane i pogleda u

suputnika.
- to je? - iznenadi se ika.
- Ovdje skreem. Imam poslovni razgovor u
Orebiu. Dubrovnik je tamo naprijed.
ika se zagleda tamo naprijed gdje se vidjela
samo duga ravna cesta koja je nekamo ponirala. A
Dubrovnik, gdje li je Dubrovnik?
- Pa, roditelji mi i nisu ba tako bolesni da ne bi
mogli ekati jo dan-dva. Moda bih mogao s to
bom do Orebia, kau da je to ba lijepo mjesto.
- Znai, ide sa mnom?
- Pa, iao bih...
- Dobro, onda ne kenjaj o roditeljima i lijepom
mjestu Orebiu - odbrusi Gorjan i potjera kola
nadesno prema Peljecu.
to li to zapravo nagoni iku da se ne odvaja od
njega, udio se Gorjan. Moda tek lutalaki poriv,
suviak vremena, ili neto tree?
Kada su prolazili pored ploe na kojoj je pisalo
OREBI 60 km, ika iznebuha napomene:
- Svejedno emo mi u Frankfurt. Mora vidjeti
Rolling Stonese!
to li se to njega tie, pitao se Gorjan. Tek neki
dan prvi put u ivotu uo je za najveu rock'n' roll
grupu na svijetu a ve agitira, nagovara...
- Rekao sam ti da ne idem u Frankfurt. Ne
mogu zbog posla.
- Ne seri! - odbrusi ika. - Kakvog vrajeg
posla! Rolling Stonesi su tvoj posao.
Moda ima pravo, pomisli Gorjan, svjestan da
nema muda za neto tako veliko. Ostaviti posao,
otkaiti se do kraja i sjuriti se u Frankfurt. Ne,
njemu tako neto uope nije svojstveno, nije on
120

neodgovoran dripac, nego propagandist kontaktmen u udruenom radu. Nee on to moi uraditi.
Premda je ovo najvjerojatnije posljednji veliki
koncert koji mu se nudi.
Nakon beskonane vonje po dotrajalim peljekim cestama, zaustavili su se na parkiralitu hotela
u Orebiu, gdje je Gorjan, potivajui strogi poslovni itinerer Starog, morao obaviti poslovni razgovor s direktorom.
Sjedili su zavaljeni u automobilskim sjeditima,
neodluni, ba kao da se boje izai...
- Zna, jednom sam bio sasvim blizu - konano
e ika.
- Blizu ega?
- Blizu toga da opljakam banku. Odustao sam
nekoliko dana ranije. Satrap i Jean su to izveli, a ja
sam odustao. Dobili su po sedam godina. Vidi, da
nisam odustao, sada bih sjedio tu pored tebe u
prugastom odijelu i s kuglom na nozi.
Bobi i Rudi vicevi, pomisli Gorjan pa pouri
iku. Trebalo se maknuti iz kola.
- Imam tu u hotelu kratki posli. Sat vremena
otprilike. Ti prose taj naokolo, pa se vidimo kod
recepcije. Poslije podne moemo dalje.
iki je, ini se, odgovarao takav plan.
- Odlino - ree - za koji dan smo i u mom
mjestu. Skoknut u do pote i nazvati roditelje.
Nisu me dugo vidjeli. Bolje e biti da ih obavije
stim. Zna, bolesne starce ne smije previe iznena
diti, mogli bi kapnuti.
Gorjan, kojem je ta pria o bolesnim roditeljima
bila sve sumnjivija, sloi se da je tako najbolje.
Rastali su se tek poto mu je Gorjan dao jo jednu
zelenu, za telefon, naravno.
121

Direktor hotela Bristol bio je onaj isti Glojnari

koji ne ferma radniki savjet ni pol posto, nego sa
zlatnim Parkerom parafira ugovore teke nekoliko
stotina milijuna. Tu mora da je Stari neto pobrkao, jer Glojnari nikad u ivotu nije bio direktor
ni jednog zadarskog hotela, ali je sa Starim 1977.
uistinu sklopio ugovor teak osamdeset milijuna.
Koja je to para bila 1977, rekao je Glojnari
rijeima Starog. Pripadali su istom soju ljudi; poduzetnici debelih papaka i svijetlih odijela.
Glojnari je bio vrlo zadovoljan Gorjanovim
ponudama, kao i njegovim propagandistikim odijelom u prikladnom tonu, pa je opalio ig, paraf i te
stvari...
- Imate zgodno odijelo - primijetio je Glojna
ri - to je Trst, ne?
To mrsko odijelo stvarno je bilo transki artikl,
ali to Gorjan ipak nije htio priznati.
- Bratstvo iz Vakufa - izmislio je na brzinu
sumnjiv pedigre svom odijelu, pokupio ugovore i
oprostio se s direktorom.
Na izlazu iz hotela duboko je udahnuo svje zrak
u kojem kao da se utio miris pinija i empresa.
Dolje na parkiralitu ekao ga je plavi metalik.
ika se jo nije vratio, zacijelo eka na poti.
Pomisli da sjedne u kola i ode, ali ipak odustane.
Nije mogao otii bez ike. Zato? Nije li ta protuha poela djelovati na njega svojim udnim probisvjetskim armom?
Odlui se proetati. Krene obalom zagledan u
pjeanu plau kojom su se kotrljali valii. U Orebiu je vjetar rijetkost, sjeti se propagandnog teksta sa starog prospekta. Preavi pedesetak metara
zastane ispred kioska i kupi jutronje novine. Na122

slovi s prve stranice kao da su pripadali nekom

stranom dobu u kojem su ubojstva, ratovi, atentati, otmice, intervencije, nesree i sline stvari tek
besadrajne stereotipije. Druga stranica bila je neto mirnija, a. trea je pripadala kulturi. Tu treu
obino je preskakao. Na etvrtoj stranici primijeti
malu vijest koja je govorila o parikom koncertu
Rolling Stonesa. Puna dvorana, tisue ostale bez
karata! Neki novinarski mudroser prepjevao je
nekoliko fakata iz strane tampe, a kao preljev
dodao je i nekoliko ironinih reenica kojima je
htio pokopati glomaznu dinosaurus grupu iz rock'n'roll pleistocena. Pripadaju li dinosauri uope
pleistocenu, pokuavao se Gorjan prisjetiti davnog
i zaboravljenog srednjokolskog gradiva. No to iz
novinarske perspektive i nije vano! Vano je da je
dvorana bila puna i da su tisue ostale bez ulaznice.
A to je s nama koji zajebom sudbine nismo doli
ni u priliku da potraimo ulaznice, pitao se nadalje,
zatomljujui u sebi elju da sve poalje k vragu i
otputuje u Frankfurt.
Na prvu evropsku turneju Stonesi su krenuli
1965. U Danskoj je Bili Wyman pao u nesvijest
oboren strujnim udarom od 220 volti. Tu turneju
Gorjan je propustio jer je tada bio sedamnaestogodinji balavac zaokupljen nogometom i drkanjem.
Godine 1966. nije se nita bitno izmijenilo. O
travanjskoj turneji 1967. nije mogao ni misliti.
Starci ne bi dali pare, a osim toga, trebalo je
trebati za maturu. Evropsku turneju 1970. propustio je takoer zbog financijskih razloga, i zbog
diplomskog ispita iz B-predmeta. Naredna velika
turneja zbila se u jesen 1973. Beki koncert u
Stadthalle posjetio je Jurij Kurinoff, sovjetski mi-

nistar kulture. Lovu koju je skupio za taj koncert,

Gorjan je na koncu pozajmio najboljem prijatelju
koji je morao platiti jedan neugodan abortus. Tri
godine kasnije, Rolling Stonesi su se konano dokotrljali i u Zagreb, ba u trenu kada su njihovi
pravi poklonici definitivno ostarjeli. Prvog dana,
kada su ulaznice putene u prodaju, Gorjan je bio
trei u redu. Kupio je skupu ulaznicu, ali se na dan
koncerta trudna Lucija vrlo loe osjeala. Nije se
mogao zamjeriti trudnoj eni pa je ostao kod kue.
Neiskoritenu ulaznicu je uokvirio i stavio na noni
ormari. Poslije je Lucija bacila ulaznicu, a okvir
iskoristila za sliku svog oca. I sada, 1982, kada se
Stonesi ponovo kotrljaju Evropom, konanom susretu usprotivila se najvanija stvar na svijetu:
stalni radni odnos.
Prelistavajui novine zastane ispred visoke kamene ograde s koje ga je promatralo rumeno lice s
povelikim dioptrijama na nosu. Mjetanin je stajao
s druge strane zida, tako da mu je Gorjan vidio
samo glavu. Rumeni je izgleda bio njegove visine,
mogao je imati pedesetak godina. Kroz debela
stakla naoala oi su mu izgledale nesrazmjerno
velike, to mu je davalo nekakav znatieljan izraz.
- Da li biste bili za partiju stolnog tenisa? upita ga Rumeni, zapleui jezikom. inilo se da je
blago alkoholiziran. - Tu u dvoritu je stol, reketi,
loptica...
- Nisam ba neki igra - odvrati Gorjan, po
malo iznenaen.
- Mogao bih vam dati deset poena fore! Za
pedeset tisua - nadoda ovjek i dalje virei preko
kamenog zida.
104

...

_.^.a............................................. i..;, .......

- Nisam zainteresiran - otpovrne Gorjan, vra

ajui se svojim novinama.
- Pa, recimo, mogao bih vam dati deset fore i
jo k tome igrati sjedeki.
Prijedlog je bio vie nego bezobrazan. ta misli
taj ia, pitao se Gorjan, da je urbek, da pred
sobom ima paraliziranog bogalja sa dvije lijeve
ruke! Zavue ruku u dep i izvadi zelenu pedesethiljadarku.
- Uite tu okolo - pokazivao mu je ulaz rumeni
stolnotenisa.
as kasnije, kada je pronaao put do dvorita,
stari je ve sjedio na stolici uz sam stol. U desnoj
ruci drao je reket, dok je lijevom odlagao bocu iz
koje je upravo otpio nekoliko gutljaja crnog vina.
Treba ga samo vozati po dijagonalama, pomisli
Gorjan, prihvaajui glupu okladu. Bio je siguran
da stari cvikera, dupeta prilijepljenog za drvenu
stolicu, nema ta traiti u ovom meu. I budala mu
daje jo deset poena fore!
Prvih pet servisa Gorjan nije uspio vratiti. Bile
su to udno sjeene serve, nakon kojih se loptica
vraala ili izvan stola, ili u mreicu. No, bilo kako
bilo, stari je smanjio na 10:5 Potom je Gorjan
servirao. Odluio se za duge dijagonalne servise,
mislei da ih stari nee moi dosei. Meutim stari
je igrao udesno dobro. Duge dijagonale je kratio i
slao u suprotne strane, tako da je Gorjan morao
plesati po uglovima stola. A onda mu je cvikera
zafelao pet novih servisa, koje Gorjan ponovo nije
umio vratiti. Pobijedio ga je s 21:14, to je za
Gorjana bio izuzetno mizeran rezultat, jer su deset
od etrnaest osvojenih poena predstavljali foru.

- Gospodine, moda bismo mogli odigrati jo

jedan set - predloi stari, spremajui u dep Gorjanovu zelenu novanicu. - Ponudio bih vam nove
uvjete. Dao bih vam deset fore, igrao bih sjedeki,
a umjesto reketa uzeo bih tvrdo izdanje Dickensova Olivera Tvvista.
- Jebite se vi s vaim Oliverom Tvvistom! promrmlja Gorjan pa krene napolje.
- Ali, gospodine, ne ljutite se - vapio je za njim
stolnotenisa, kojeg je oigledno morila dosada. Ostanite jo malo. Moete ruati sa mnom, a po
slije ruka mogli bismo u etnju do groblja. Ima
danas po podne sprovod tamo gore. Cvijee, svee
nik i druge ljepote...
Da nije pederina, pomisli Gorjan, izlazei na
cestu. No, to bio da bio - olakao ga je za pedeset
somova. I teko ga postidio. Smazao ga je igrajui
na stolici, pun alkohola i s debelim naoalama na
nosu. I u jednom trenu, Gorjanu se uini da taj
sramni set posjeduje neto od metaforike prispodobive ba njegovu ivotu. Da, i njega tako mau
sve nekakvi kratkovidni i alkoholizirani gelipteri s
kriglama na nosu, zavaravajui ga primamljivom
forom.
Pred hotelom ekao ga je ika, ali ne sam! Ispod
ruke mu se objesila debela poetesa u utoj jakni,
ona ista koja ga je navodno napustila zbog eventualnih brakova s pojedinim podoficirima. Otkuda
se ona stvorila u Orebiu?
- Pogledaj, zar to nije sluajnost! - veselo mu je
dovikivao ika. - Naa stara prijateljica upravo je
stigla brodom. Uspio sam je nagovoriti da krene s
nama na jug. Zna, ili bismo s tobom do mog
rodnog mjesta, a onda bismo te napustili.
126

Poetesa se tupavo smjekala.

Umjesto ljutnje, Gorjana obuzme nelagoda.
Gledao je u bezbrinog Ziku i debelu bjegunicu,
sve vie svjestan da avantura s crnomanjastim mladiem nee ba dobro zavriti. Neto neugodno e
se dogoditi, neto to ve sasvim sigurno vreba u
magli sutranjeg dana. Ili preksutranjeg, ili nekog
narednog... Pomisli kako bi se moda ipak mogao
otarasiti ike, ali shvati da je zapravo prekasno.
Sve to je mogao uiniti, mogao je uiniti prije, ali
je i to po prokletoj navadi propustio.
Pozove ga u stranu.
- iko, otjeraj tu debelu, pa idemo dalje - ree
mu tako tiho da ga djevojka nije mogla uti.
- Ali zato? Pa tih stotinjak kilometara mogli
bismo je povesti.
- Molim te, otjeraj je.
Gorjan primijeti da je spao na to da ga moli.
- uj, moe nam koristiti. Mogli bismo je na
primjer - jebati! Obojica.
Shvativi da ovaj razgovor nikud ne vodi, Gorjan se okrene i poe prema ulazu hotela. S osjeajem prave duevne pustoi odgega se dolje do
hotelskog bara i narui dupli viski. Sjedio je u
polumranom kierskom ambijentu, nadajui se da
e moda vrijeme samo razrijeiti itav problem.
Moda e ovo dvoje ipak odustati od puta na jug?
Moda u njima prasne oganj ljubavi? Moda u
nastupu lude strasti odlepraju do matiara i uzmu
se na vijeke vjekova?
S prvim duplim viskijem popije drae ju nevargala, taj djelotvorni barbituratni oval. S drugim
duplim viskaem dooe i oni, ika i poetesa.
197

-.:,,-,II III

Sjedoe za njegov stol i poee piti na njegov

raun.
Nakon pola sata imao je u guzici ve tri dupla
viskija. To se zvalo poetna brzina. ika i debela
zaostajali su za jednu rundu. Pilo se i utjelo.
Nakon etvrtog pia Gorjan razvee pomno
odabranu kravatu pa je baci pod stol. Zika se
nasmije, a poetesa zavue ruku negdje dolje prema
Zikinom krilu.
- Danas me je jedan starkelja pobijedio u pingau sa deset fore. Igrao je sjedei na drvenoj
stolici - uzdahne Gorjan, shvaajui da ta pijana
reenica nikako ne pripada ovom polumranom
kontekstu.
Debela se smijuljila, ika je podrignuo.
Petu au Gorjan je nehotice prekrenuo i izlio
viski na nogavicu. Kockice leda otkotrljale su se
pod stol.
- Herr Ober! - viknuo je. - Jo jednu rundu za
mirno drutvo u kutu!
ika zapljee, pa se nagne prema Gorjanu.
- Ako hoe prvi, vodi je gore u sobu. Ja mogu i
poslije.
Gorjan pogleda debelu pravo u oi. Ona uzvrati
pogled smijeei se. Pa ta fuksa zna se samo smijuljiti! Nikada neu razumjeti ene, mislio je, prisjeajui se kako je s Lucijom hodao osam mjeseci
prije no to ga je pripustila. A ova tu nudi piku na
tacni. Tko prvi doe.
- Drago mi je to sam bio s Lucijom - mumljao
je Gorjan ve posve pijan - samo stoga to sam
pomou djeteta njenom tati jasno stavio do znanja
da sam mu jebao ker.
Jasno, ni ika ni debela radodajka nisu razum..128.

jeli njegove rijei. Ali kako su svi bili pijani, bila je

to nevana i zanemarljiva injenica.
Nakon slijedee dvije ae, Petar Gorjan shvati
da e mu naredni viski odsjei noge. Bilo je krajnje
vrijeme da ustane i ode. Ali kamo? Kamo, zapravo?
- Gospoice, biste li mi dozvolili da iskoristim
ari vaeg tijela? - upita iznenada debelu, ceremo
nijalno se naklonivi i poljubivi joj ruku.
- Zovem se Ivanka. Divno govorite, pje
sniki ... - ree poetesa pijanim glasom. Gorjan
shvati da ju je sad prvi put uo govoriti. Shvati i to
da mu je upravo kazala svoje ime, a onda mu posve
nekontrolirano grunue suze na oi.
- Niste to trebali uiniti, gospoice... ne, niste
- jecao je. - itavog ivota elim potucati nekog
kome ne znam ime. A vi kao i sve druge - irite
noge i deklamirate osobnu kartu.
- Tucaj je! - vikao je ika. - Moda lae,
moda se uope ne zove tako.
- Molio bih gospodu da se smire - diskretno im
se obrati konobar, nosei novu rundu pia. - U
protivnom, morat u vam uskratiti dalju podvorbu.
- Ionako vie neu piti - petljao je Gorjan,
ustajui od stola.
- Platiti, molim - rekao je konobar, uplaivi se
da e pijani gost napustiti bar...
- Stavite na raun, budalo. Sada u uzeti sobu.
Vidite u kakvom sam stanju. Moram se ispavati, a
kad se ispavam, pobijedit u onog idiota igrajui
leeki u koritu za urenje prasaca. Da, leat u i
dati mu trideset fore. I vie - vikao je Gorjan
teturajui prema stepenicama koje su vodile gore,
prema recepciji.

- A ja u za prvu ruku odspavati tu za stolom mrmljao je ika ispijajui novu turu koju je ljutiti
konobar sruio na stol.
Gorjan se nekako uspentra do recepcije i mrmljajui narui neto to je namrgoeni recepcioner
shvatio kao dvokrevetnu sobu. Svladavajui gaenje prema pijanom gostu, recepcioner mu prui
klju s tekim metalnim privjeskom.
- Soba 101 na prvom katu - ree s kamenim
izrazom na licu. Dokumente nije traio, prepoznao
je naime u pijanom Gorjanu poslovnog ovjeka
koji je prije nekoliko sati bio na razgovoru kod
direktora.
S kljuem sobe 101 Gorjan neodluno zastane, a
onda kroz titravu maglu primijeti debelu silhuetu
kako se razlijeva u svim pravcima. Na poetku
stubita stajala je debela pjesnikinja koja je shvatila njegov pijani rukoljub.
Put do prvog kata pijanom propagandistu na
proputovanju inio se ravnim osvajanju Annapurne. Pa ipak, doklipsao je gore i pobo zastavu u
ledom obavijen vrhunac. Tek neto treznija djevojka pomogla mu je da pronae pravi put do
kljuanice. Otvorili su vrata i skljokali se na meki
tapison. Ponesen sluajnou slobodnog pada,
Gorjan se naao na njoj, zaljuljavi se na baroknim
oblinama. U prvom trenu jedva je svladao poriv za
bljuvanjem, u drugom je osjetio da mu tamo dolje
u hlaama neto buja, stri, bori se da izroni... U
zafrkanciji su tu vrst erekcije zvali mramornim
usijanjem. Obrnuo se na lea i pokidavi patentni
zatvara na hlaama, oslobodio je karu, pustio je
da se propne uvis. Pohlepna poetesa, na marei to
su vrata sobe otvorena, strovali se na njega, pokrije
1 3 0 ....._.,^.. . . ^ , . .

ga itavog, pa ustima zgrabi njegovu napetu ilu,

siui iz nje trcaje ljepljive sperme, zasigurno
pune barbituratnih i alkoholnih otrova.
Ne znajui koliko je zapravo sve kratko trajalo,
Gorjan ustane i odbaulja u kupaonicu, ne gledajui
djevojku koja je plahtom brisala lice. Pusti hladnu
vodu, umije se, a onda stavi zglavke pod jak mlaz.
Potom iste tura napolje u hodnik i krene ponovo u
bar. Spotakne se o tepih, pa se skotrlja do prvog
odmorita. Tek tu primijeti da je zaboravio malog
vratiti u hlae. Pospremi ga unutra, ali lic ne uspije
zakopati, patent je bio pokidan.
Nakon nekoliko minuta dolje u baru drmusao je
iku koji je spavao izvaljen na stolu.
- Dii se, na tebi je red. A kad svri, zovi i
konobara, neka i on ubode.
- Konobar ne bode drugorazredno meso - gla
som punim nadmonog prezira dobaci konobar
koji je sve shvatio.
- iko, iko! - vikao je Gorjan, pokuavajui
probuditi mrtvo pijana mladia. Nije ilo, stvar je
bila nepovratno zabrljana. Nelagoda koja ga je
prije podne obuzela pri pomisli na ono to e se jo
dogoditi s njim i ikom, sada se ponovo vraala.
Bio je to pouzdan znak da je sada ipak neto manje
pijan.
A onda je, ni sam ne znajui zato, izaao napolje i okrenuo gore, prema seoskom groblju, kako bi
prisustvovao sprovodu na koji ga je pozvao rumeni
velemajstor stolnog tenisa. Dovukao se do groblja i
prikljuio tunom zboru koji je s negodovanjem
primio prisutnost nepoznata ovjeka mokra ovratnika i raskopana lica. Jasno, sprovod je za Gorjana bio tek niz zamrenih i teko razumljivih slika.
........... .__........ _ .............. _........... _
_..... . 131

uo je odlomke patetinog oprotajnog slova, vidio debele konopce po kojima je klizio jelov sanduk, razaznao neto to bi mogla biti sveenika
halja. U jednom trenu upitao je staricu pored sebe
poznaje li gospodina koji ga je danas nabio s 21:14,
uz deset poena fore. Ne dobivi odgovor, pomislio
je da je to moda sprovod traenog gospodina
rumenog lica i debelih dioptrija. Ali ne, tako neto
bilo bi potpuno nevjerojatno! Pa rumeni gospodin
danas je dobio partiju, a ampioni ne umiru na dan
pobjede! Htio je onda kazati starici u crnom da mu
je maloprije poznata pjesnikinja popuila karu do
daske, ali se na vrijeme predomislio.
Pola sata kasnije vraao se s groblja prema
hotelu. Glava mu je bila neto bistrija, a hod
pravilniji. Uspio je pronai hotel i sobu 101 koja je
bila prazna. Na stolu je leala ceduljica ispisana
krivudavim slovima, vjerojatno ikinim. Pisalo je:
Ima menstruaciju pa ti se ovom prilikom ispriava.
Spustio se onda u bar. iki i poetesi ni traga. Samo
ga je onaj isti konobar prezirno pogledao. Gorjan
mu prie i prui zelenu novanicu.
- Ah, to znatno mijenja stvar - nasmije se
konobar ozarena lica. - Gospodin neto eli?
- Dupli viski - procijedi Gorjan pa se srui na
sjedalo za onaj isti stol gdje je koji sat ranije lokao.
Dva dupla viskija vrate ga u prijanje stanje.
Trei ga odvede nekamo u mrak. Sada su Orebiem lutale sablasti. One iste sablasti koje su, umjesto prirodnog odumiranja i rasapa tkiva, odabrale
naprasan kraj. Keith Moon lupao je palicama po
glavi tate Petrovia, Janis je zapomauim vriskovima posljednji put pjevala Bali and Chain, a Brian
Jones, muen udesnom popodnevnom divinaci.132

jom, tukao je lancem za psa svoju narkotiziranu

zarunicu. Ne sudite mi prestrogo, napisala je dvadeset estogodinja sjena koja je namjeravala krenuti u Novu crkvu Alexisa Kornera.
Naredni viski imao je zlaanu boju ita. Gorjan
se zagleda u njegove dubine, pa u ai utopi tri
nevargala. Napolju je ve zacijelo bila no, i svi su
ve bili mrtvi, svi, ba svi... Odabrati smrt znailo
je odabrati dostojanstvo. Modanim vijugama sijevnue kristalii barbiturata potopljeni u zlatnom
itu viskija. On nije mogao za sebe odabrati ni
jednu jedinu jebenu stvar, pogotovo ne dostojanstvo! Bar ispunie bolni fijuci vjetra. Takvi fijuci
prije desetak godina izbrisali su rock'n'roll generaciju s lica zemlje. Pravi masakr koji je izvela uredna osrednjost. Filistar je onaj koji nije presluao
gramofonske zareze s fijucima gitara Dicka Wagnera, Stevea Huntera i Lou Reeda. Howard Stein
Academv of Music: HEROIN!
Ihave made a very big dedsion /Fm goin' to try
to nullify my life. Uz takve fijuke uspio je nulificirati vlastiti ivot Jim Morrison, koji je ve zarana
izgledao kao vlastita posmrtna maska. Pa Paul
Kosoff, Bruce Berry... Flourescentne, lisergijske
Valkire odvele su ih uz pratnju eksplozivnih riffova
u nekakvu hipotetinu Valhalu punu ritmizirane
igre svjetla, tupe tuge i snanog zvuka.
Izvlaio se iz bara napolje, u tminu; uistinu se
ve smrknulo. Magla i ponovo magla. Padao je,
dizao se, vukao se etveronoke. Tamo negdje na
parkiralitu ekao ga je auto sa stotinu kazeta. Bilo
je vrijeme da poslua prvosveenike rocka, da ih
poslua najeene koe. Negdje u daljini uo se
zvuk sirene bolnikih kola. Tako umire, recimo,

nekakva sjena od pacijenta sestre Morphine. The

scream of the ambulance is soundin' in my ear / teli
me, sister morphine, how long Fve been lyin' here.
Palo mu je onda na pamet da demontira kazetofon, zvunike i akumulator i prenese ih u hotelsku
sobu. Pokidao je nekoliko ica, izvalio jedan zvunik, ali akumulator nije mogao ni pomaknuti. Jednostavno, nije umio pronai prikladan klju.
Please, cousin cocaine, lay your cool cool hand
on my head.
Odustao je i pokuao otplaziti natrag u hotel,
ostavljajui za sobom otvoren automobil. Podmieni konobar zatekao ga je na ulazu. Pomogao mu
je da se popne do sobe, pridravajui ga i izvlaei
mu crvene novanice iz depa posve upropatenoga
poslovnog odijela.
- Dobro si se usvinjio - rekao je konobar ubacujui Gorjana u sobu 101.
Gorjan ostane sam, pijan, obeznanjen, opustoen ...
A onda, zahvaen unutarnjim praskom zaludnog
dostojanstva i strasti koja mu je nalagala da konano kae zbogom, raskopa hlae i s remenom u
ruci krene prema kupaonici. I hope Fll die before I
get old. Trebalo je slijediti slogan vremena koje
nije smio tako olako izgubiti. To je dakle bila ta
nelagoda koju je osjetio drugujui sa crnomanjastim proleterom. ekale su ga Valkire obojene hipi
arama, Brian Jones i Vlado Duh, zakleti protivnik
svih drutvenih imperativa. Ni sam ne vjerujui da
e konano doi kraj, da e se rijeiti administrativne pikareske i parodijskog statusa, napravi
omu, zategne je oko vrata i prebaci drugi kraj
remena preko cijevi vodokotlia. To mogu i kune
TKA

......... ... , ............................................... ____ ........................

pomonice, napisao je neko Cesare Pavese. Objesi se oprezno ispitujui snagu cijevi i remena. A
onda: vodokotli se izvali, cijev izleti iz leita, a
kao zemlja pijani Gorjan bubne na hladni pod
negdje izmeu kade i koljke. Prije no to e
usnuti, jo jednom se prisjeti da je sve to je bilo
tek dobar song. Njegovo pijano, groteskno samoubojstvo bez prave volje, zavri kao i sve proklete stvari koje je u toku protraene mladosti
pokuavao uiniti - bez ikakvoga vidnog uspjeha.
No u tom trenu to mu vie i nije bilo vano;
izvaljen na leima poput nasukane lae, hrkao je
na vlanom podu hotelske kupaonice. On, osuenik na posve polaganu predaju.

Glava ga je uasno boljela. Uope nije podnosio

estoka pia, pogotovo ne u koliinama koje je
sino ulio u sebe. Bilo je oko sedam izjutra kada je
ustao, odvukao se do kupaonice i pobljuvao u
lavabo. Pusti hladnu vodu, ovlai ake i protrlja
sljepoonice. Onda mu se pogled zaustavi na izvaljenom vodokotliu iz kojeg je polako kapalo. Na
podu pored koljke leao mu je remen. Pogleda se
u ogledalo iznad lavaboa i zgrozi nad jadnim izgledom svog transkog odijela. Zato je uope spavao u odijelu? Onda se polako pone prisjeati. Ali
glava, glava ga nikako nije prestajala boljeti. Vrati
se u sobu s aom vode. Na dnu torbe pronae
foliju s plivadonima, pa izvadi pet tableta. Usitni ih
zubima i prelije hladnom vodom. Zamiri. Nakon
minutu-dvije bol pone poputati, javi se ugodan
umor i on polako otvori oi. Na susjednom krevetu
spavala je debela poetesa, polusvuena i glave uronjene u meki jastuk. ike nije bilo u sobi. Ali i
ika bi morao biti tu negdje! Gorjan prie polako
prozoru i pogleda prema parkiralitu.
ika je neto poslovao oko plave etvorke.
Hauba je bila podignuta, a prednja vrata otvorena.
Popravlja kazetofon, shvati Gorjan, polako se prisjeajui svega to se sino zbilo. A onda, dva
koraka od auta spazi i ikinu uvenu Kastner &

Ohler vreicu. On je dakle spreman za polazak, sine

Gorjanu. Nee li ponovo pokuati ukrasti auto?
Uhvati ga panika. Na brzinu skine odijelo, obue
traperice i tankericu, pokupi sve stvari pa se sjuri
dolje. Poetesa je hrkala, nije ni primijetila njegov
nagli bijeg.
Na recepciji je platio sobu i sav onaj alkohol koji
su u toku jueranjeg popodneva slistili. Potom je
izaao napolje u gustu kiu. Ne, ika nije namjeravao klisnuti: mirno je povezivao sve one ice koje
je Gorjan u nastupu pijanstva uspio pokidati.
- Da nema mene, ne bi vie sluao Rolling
Stonese - dobaci ika, isprobavajui dobrog starog
Hitachija. I za te stvari bio je specijalist.
Gorjan podigne s tla ikinu vreicu pa je ubaci u
kola, svjestan da je tom gestom dao pristanak
daljem druenju.
Zika ga znaajno pogleda.
- Pokisnut e ti garderoba - primijeti Gorjan pa
sjedne za upravlja.
Mogli su krenuti dalje. Jedino jo nije bio rijeen
status debele koja je hrkala gore u sobi 101.
- to emo s njom? - upita propagandist palei
cigaretu. Nakon vee koliine plivadona, cigareta
mu je osobito prijala. Uvlaio je dim polako i
duboko, uivajui u tom malom tabletomanskom
ritualu.
ika odmahne rukom.
- Ionako ima menstruaciju! Beskorisna je.
Nakon tog lakonskog odgovora pitanje debele
poetese Ivanke bilo je rijeeno; mogli su mirno
krenuti dalje. Dolje na jugu ekalo ih je to ikino
rodno mjesto s bolesnim starcima koji iekuju
povratak razmetnog sina, dolje na jugu ekao ih je

i Dubrovnik, Gorjanova posljednja poslovna stanica ... Jasno, ako se izuzmu onih nekoliko hotela
koje je morao obii na povratku.
Uz tihi zvuk preciznog vicarskog sata, mali
pravi stroj gutao je kilometre peljeke ceste. Iza
leda ostao im je vapnenaki masiv Sv. Ilije, a zdesna ukazala se siva voda zaljeva Trstenica. Uporna
kia uinila je cestu kliskom i opasnom, tako da je
Gorjan pomno pazio da mu kazaljka brzinomjera
ne prijee brojku sedamdeset.
- Dakle, poto si se ti ubio, odnosno umro
mlad, na meni je red da opljakam banku. Tako
emo obojica ostvariti ivotne ideale - rei e
odjednom ika, ne bez ironije u glasu.
- Sta to lupeta? - upita ga Gorjan, premda je
nasluivao na to ika cilja.
- Zna ti na to mislim. Noas sam te naao
kako spava na podu. U kupaonici. Oko vrata imao
si zategnut remen, a vodokotli je bio izvaljen...
- Ne seri, iko!
- Da, bio je to lijep pokuaj samoubojstva.
Samo glup i neizvediv. Pa ne moe se objesiti
drei jedan kraj remena u rukama! Pokupio sam
te s poda i odnio u krevet.
- Ma izmilja.
- A ti se sad kao ne sjea? - nastavi ika. - Ti
se nieg ne sjea. Sluaj, moda bi, kad krene
lokati, morao ponijeti crnu kutiju. Zna, kao
avioni... Odvrti to poslije i rekonstruira itav let
i katastrofu na kraju.
- No, dobro, iko. Bio sam pijan kao zvijer.
Ali, nemojmo to nazivati samoubojstvom.
- Ne, ne, bio je to lijep pokuaj samoubojstva navaljivao je ika, oigledno ga je Gorjanova zbu-

njenost zabavljala. - Ti si sad otplovio kao i oni

tvoji... a ja moram opljakati banku. Inae bih bio
onjo.
- Molim te, prestani! Uskoro se rastajemo.
Hajde da se dogovorimo da o samoubojstvu i
pljaki banke vie ne govorimo predlagao je Gor
jan.
- Vrijedi - nasmije se ika - samo sam se
zajebavo!
I Gorjan je bio zadovoljan ovom pogodbom, jer
samoubojstvo i pljaka banke bile su gluposti koje
su mu ve ile na ivce. Jedino na to je jo mislio
bila su ta dva-tri posla, pa onda natrag u Zagreb.
Negdje oko Trstenika kia je ve tako estoko
padala da se cesta gotovo nije vidjela. Morali su
smanjiti brzinu na tridesetak kilometara. A onda,
kad su izronili iz otrog zavoja, pred njima se ukazu
dva mokra autostopera. Gorjan zakoi. On koji je
autostopom prokrstario dobar dio Evrope, smatrao
je svojom obavezom stati i primiti u kola pokisle
ljude. Da, u njegovoj utrobi jo je kucalo autostopersko srce.
Pokisli mladii uguraju se na stranja sjedala.
Imali su na sebi lake jakne, traperice i visoke
vojnike izme. Mladi je mogao imati dvadesetak
godina, stariji pet-est godina vie. Zahvalili su
vozau, promrmljali neto o prokletom nevremenu, a onda zautjeli.
- Kamo idete? - upita ih Gorjan.
Deki su utjeli. Sjedili su u mokroj odjei,
cvokotali zubima i ponaali se kao da ih se vozaevo pitanje ne tie. No, krasni autostoperi, pomislio je Gorjan, koji je kao autostoper znao ljubazno razgovarati s vozaem o svemu onome to bi

mu voza nametnuo kao predmet razgovora. Jednom je, dobivi izvanredan lift od Stuttgarta do
Aachena, nekoliko stotina kilometara proveo u
dodvornom askanju o konjskim, svinjskim i drugim stonim bolestima. Voza koji ga je uzeo u
kola bio je veterinar iz Antvverpena. A ova dva
tumbeka ute i ne odgovaraju. Gorjan ponovi
pitanje.
- Tamo dolje. Tamo - promrmlja stariji autostoper pokazujui prstom nekamo u pravcu duge
vijugave ceste.
- A odakle ste? - upita ih Gorjan.
- Tu s otoka - ponovo e stariji. Mladi je valjda
bio gluhonijem, to li?
- Peljeac nije otok, nego poluotok.
- Dobro, tu s poluotoka - ispravi se stariji,
gledajui nekamo u stranu.
ika se okrene prema stranjim sjedalima i promotri pokisle utljivce.
- Neto tu nije u redu - promrmlja kao za sebe.
Gorjan se okrene iki, i njemu su ta dva klipana
bila pomalo sumnjiva. Ali, koga on sve nije vozio u
svojim kolima! I tko sve nije vozio njega! Jednostavno, uzima li autostopere u kola, ili kao autostoper ulazi u tua kola, mora imati vrlo blage
kriterije. Inae, radije se zakljuaj, nagazi na gas i
ne osvri se na one to stoje uz cestu!
- Oajno vrijeme. Je li tako ve dugo ovdje? upita Gorjan, nadajui se da e tim pitanjem ipak
otkriti da li su momci uistinu odavde.
- Tko zna - promrmlja mlai autostoper. Da
kle, nije bio gluhonijem.
ika se sagne i podigne utu vreicu, pa je
postavi pored sebe na sjedalo, kao da se boji da mu

je ova dva uljeza ne ukradu. Primijetivi njegovu

smijenu skrb za vlastitu imovinu, Gorjan se nasmije i potjera neto bre.
- Tu e stati! - iznenada e stariji autostoper.
Vozili su se upravo onim dijelom peljeke ceste
koji krivuda kamenitom unutranjou poluotoka.
More se nije vidjelo nigdje, a uska i neravna cesta
djelovala je naputeno, zaboravljeno...
- Zbog ega? Pia vam se? - upita Gorjan,
otputajui papuicu gasa i zaustavljajui kola.
- Zbog ovoga - ree stariji autostoper.
Gorjan osjeti kako ga neto draka po vratu pa
se lagano osvrne. Autostoper je u rucu drao dug,
sjajan no. Prislonio ga je na vozaev vrat. Sad i
Zika shvati o emu se radi, pa se naglo okrene
autostoperu u ijoj je dlakavoj aci bila povelika
noina.
- Pazi! - opomene ga autostoper. - Zna li kako
ovo sijee? Mrdne li, vidjet e!
ika se smiri.
Auto je stajao. Nastala je iznenadna tiina koju
je remetilo rominjanje kie. Ba lijepo i mirno
poslovno putovanje, pomisli Petar Gorjan, ponavljajui u sebi sav taj cirkus koji je u proteklih
nekoliko dana proivio.
- I ta emo sad, deki? - upita Gorjan drhta
vim glasom.
Stariji autostoper se nakalje, a onda ree:
- Polako ete izvui novanike, lovu i druge
dragocjenosti i predati ih mom prijatelju. Ali pa
zite: polako! Ne zaboravite na prstenje, satove...
- A zube? Imam jedan zlatan zub - upita ika
kojem je taj zlatni zub zacijelo bio jedina dragocje
nost koju je imao uza se.
..^

141

- Ne zajebavaj se, crni, jer u ti izbiti taj zlatni

zub! I uzeti ga...
S autostoperima uistinu nije bilo ale.
Gorjan pone kopati po depovima. Izvue nekakav sitni, potom napipa novanik u kojem je
bilo neto novaca, ekovna knjiica... Sat nije
imao, ni prsten... Prsten je vratio Luciji, iako ona
njemu nije vratila... Da je vratila, sada bi ga drage
volje dao ovim marljivim dekima. ika je takoer
rovao po depovima, ali s mnogo manje uspjeha.
- Bre! - povikne mlai autostoper.
- uj, ja nemam nita u depovima - neodluno
e ika - ali imam neto prilino vrijedno u ovoj
vreici.
- ta to ima?
- Ovo! - odvrati ika, izvlaei iz vreice sjajni,
kromirani revolver s bubnjiem za est metaka.
Gorjanu se uini da se radi o jednom od Smith &
Wessonovih modela. Mala savrena amerika pu
caljka. Ali, odakle to iki? Ti boga, pa to je opasna
stvar!
- ta ti je to? - upita autostoper koji je drao
no na propagandistovu vratu. Sada je njega izda
vao glas.
- Revolver. Ima est metaka. Ako ne ispusti
no, svih est ide ti pravo u glavu. Za to mi treba
samo par sekundi.
ika je bio ljutit, njegov glas odavao je Gorjanu
nepoznatu odlunost. Mora da je ika ipak opasan
tip, pomislio je.
- Pa, nee, nee valjda... - uspetljao se auto
stoper.
- Hou, hou. Svih est tebi u glavu, a tvom
prijatelju... njemu u pregristi grkljan!
JL42..

Autostoper rairi prste, a sjajna noina skotrlja

se na pod automobila. ika se okrene i prisloni
cijev revolvera autostoperu na elo. Oba tipa su se
znojila, drhturila...
- Mi bismo sada izali - promuca mlai.
- Nismo mislili ozbiljno - pitomo e stariji.
ika je vikao.
- Majku vam razbojniku! alili ste se! No,
dobro, onda u ubiti samo jednog. Odluite sami
kojeg.
Mlaem autostoperu grunue suze na oi. Plakao je i zapomagao:
- Nemoj, nemoj! Neemo nikad vie! Pusti nas,
brate!
- Kojeg? - izderao se ika.
- Njega - jecao je mlai - on je puno stariji,
naivio se... ubij njega, to je njegova ideja.
ika se iznenada naceri.
- Kupite taj no i noga! Vidim li vas jo jednom
na ovoj cesti... Hajde, imate deset sekundi da
zbriete, i to to dalje od ceste!
Jedva doekavi, autostoperi otvorie vrata i jurnue svaki na svoju stranu, jedan uzbrdo, drugi
nizbrdo. Ako im to ve nije bilo prvo razbojstvo,
zasigurno je bilo posljednje. Nakon nekoliko asaka nije im bilo ni traga, kamenjar ih je nepovratno progutao. uureni u nekoj vrtai, obojica
e ekati mrak, nagaao je Gorjan, a onda e
krenuti svaki svojim putem, brino pazei da ne
nalete na cestu, ili jedan na drugoga.
- Idemo dalje - mirno e ika, spremajui re
volver u vreicu.
Gorjan je utio. Podigne ruke s upravljaa, tresle su mu se. Onda pone vaditi tablete iz gornjeg

depa tankerice. Drhtavim prstima otvori okruglu

kutijicu praxitena i proguta dvije male bijele tablete.
- Vozi dalje. Nee se vratiti.
Gorjan je bio siguran da se autostoperi nee
vratiti, ali svejedno nije mogao voziti dalje.
- Ne mogu voziti. Uzrujan sam.
- Zbog ta dva klipana?
- I zbog njih, ali i zbog revolvera.
iki je to bilo smijeno.
- Pa nije revolver neto tako strano i ozbiljno.
- Odakle ti taj revolver? I to e ti?
ika se ponovo nasmije.
- Inozemstvo. Kupio sam ga za oca. Stari je
oduvijek elio imati revolver, a nije ga nikad imao.
ak ni u ratu!
- Ne izmotavaj se. Pitam te to e ti revolver?
Tisuu stvari muilo je propagandista Gorjana,
ponajvie to to se do te mjere upleo sa sumnjivim
tipom koji, eto - posjeduje ak i revolver. Luta po
inozemstvu, krade kola, razbija recepcijska stakla,
zavodi maloljetnice, sablanjuje prodavaice po
kioscima i onda: vadi revolver! U kolike ga je
neugodne situacije uvukao! I to u situacije iza kojih
su ostali pouzdani i nedvosmisleni tragovi. epa li
milicija tog udnog i opasnog tipa, to e im on,
Gorjan, kazati? Da ga je posve sluajno uzeo u
kola i provozao Jadranom? Da nema veze ni s
njim, ni s njegovim ekscesima, ni s njegovim revolverom? Pa milicija naprosto ne moe popuiti
takvu notornu glupost! Hapsit e ih obojicu. Umjesto
s ugovorima u rukama, sa slubenog puta vratit e se
s lisicama na rukama. E, jebem ti takav ivot!
144

- Ne dramatiziraj! - ree ika ba kao da je

razumio njegov unutarnji monolog. - Taj revolver
je nevano sranje. Pa ti bi valjda radije da su nas ti
idioti opljakali do gole koe. Pokazao sam im
revolver da bih spasio tvoje pare. Meni ionako nisu
mogli nita oduzeti, osim zuba.
Gorjan je znao da je ika upravu. Taj revolver
ih je zapravo spasio. Ali zato ika ima revolver? I
zato ika, koji ima revolver, pria o pljaki
banke?
- Ima revolver i pria o pljaki banke.
- ekaj - prekine ga ika - o tome smo se ve
dogovorili! Rekli smo: o samoubojstvu i pljaki
banke vie ni rijei!
Pa dobro, mislio je sad Gorjan drugaije, moda
se tu varam, dramatiziram i pretjerujem. Moda on
stvarno nosi tu pucaljku bolesnom tati. Mnogi bolesni oevi eznu za revolverom. Jednostavno, nita
se vie ne moe promijeniti. Treba izdrati jo
nekoliko desetaka kilometara, a onda ga se izbaviti.
Okrene kljui, ubaci u prvu i krene. Vozio je
polako, pazei pomno na zavoje mokre ceste. Da,
vozio je polako i nesigurno; uzbuen i uzrujan, nije
se vie pouzdavao u vlastite reakcije. A onda,
nakon to su preli desetak kilometara, pone
primjeivati kako ga obuzima udna staloenost.
Zika vie nije bio tako opasan, njegovi ispadi vie
mu nisu bili toliko napadni, revolver vie nije bio ni
toliko ubojit, ni toliko neoekivan. I ponovo Petar
Gorjan nije znao da li je ta iznenadna smirenost
rezultat ravnotee svijesti, koja svaku ekscesnu
situaciju nastoji prevladati zdravim i umirljivim
protuargumentima, ili se pak radi samo o sedativ-

nom efektu raznobojnih pilula. Bude li to ikad

ushtio saznati, znao je to pouzdano, morat e se
liiti sveg tog farmakolokog smea. Ali kada e to
biti? Hoe li mu to ikada poi za rukom?
Shvativi da je Gorjan ve dobrano zaboravio na
incident s revolverom, ika nasumce odabere jednu kazetu, pa je gurne u otvor kazetofona, ekajui da muzika grune.
Well I folovved her to the station vsith a suitcase
in my hand / oh it's hard to teli, it's hard to teli
when ali your love's in vain.
I Gorjan je ve slijedio transverzale posve drukijih modanih putanja, tajne drugih asocijativnih
lukova. Danas je deveti, sutra deseti, a prekosutra
jedanaesti. Jedanaestog Stonesi izlaze iz mraka
frankfurtske Festhalle i odjednom e se nai sred
podija okupanog tisuama luksa. A do jedanaestog
je ostalo beskonano malo, i sve je propalo, i za sve
je ve prekasno...
- Stani, tu smo! - povie ika.
Gorjan uspori. Gdje li su to, to hoe ika?
- Dobro staro rodno mjesto - ree ika pratei
pomno proelja kua to su promicala ispred auta.
Gorjan nije primijetio plou na ulazu u mjesto,
tako da nije znao gdje se zapravo nalaze. inilo mu
se tek da im je do Dubrovnika ostalo jo dvadesetak kilometara. Da li su u Slanom? Trstenom? Ne
bi se udio da se ovo naselje zove Rodno Mjesto.
Mjestace je izgledalo posve simpatino. Veina
kua oko glavne ceste, a ostale oko puteljaka koji
vode do mora. Kamena crkvica s dosta niskim
zvonikom, nekakav crnogorini park s esmom iz
koje nita ne curi i poploani trg s novim montanim samoposluivanjem.

- I to je dakle to! - izusti Gorjan, pomalo

zadovoljan to su konano stigli do najjunije
toke koja ih vee. Dolje, nie je moj djeli Juga,
pomisli.
- Stani pored samoposluivanja - naredi ika.
- Tu stanuje?
- Ne, tu e me priekati.
- Kako?! Pa ja idem dalje. Ti ostaje.
- Sluaj, uinit e mi jo tu uslugu. Svratit u
do roditelja, izljubiti se s njima, a onda u s tobom
do Dubrovnika. Samo do Dubrovnika.
- Ali, iko, pa ti si stigao kui. Roditelji su ti
bolesni, stari i nisu te dugo vidjeli. Kako e to
odmah otii?
- Samo do Dubrovnika. Pozdravit u se s njima,
a onda u svrnuti do Dubrovnika. Nisam im donio
nikakve poklone, osim onog revolvera za starog.
Razumije, nikakve poklone. U Dubrovniku u
neto kupiti za starce i onda se vratiti. Osim toga,
svratit u u apoteku da im uzmem lijekove. Oni su
bolesni, a bolesnim ljudima uvijek trebaju nekakvi
lijekovi. Ovdje nema apoteke.
- Pa, bogamu, ime e im kupiti lijekove i
poklone kada nema ni prebijene pare? - ljutio se
Gorjan.
- U Dubrovniku imam tetu, tetu Ceciliju. Nije
mi ba prava teta, ali je silno dobra enska!
- Kakva sad teta Cecilija? - udio se Gorjan,
pitajui se lae li to ika.
- Ona e mi sigurno pozajmiti koji dinar. Zna,
jednom sam joj raskrio vinograd i tada mi je
obeala da e mi se nekako revanirati.
Gorjan zabaci glavu, zakoluta oima i promrsi
nekoliko psovki, poneku i na raun dobre tete
.147,

Cecilije. Sve manje se osjeao kao propagandist na

slubenom putu, a sve vie kao ofer tog neobinog
i nepredvidljivog klipana.
- Uini mi to - zamoli ika, namjetajui posve
naivan izraz lica.
Gorjan izae iz auta, pljune na tlo i zagleda se
prema moru. More je bilo sivo, natmureno, namrekano, ponovo sasvim drugaije od onog s Publicitasovih prospekata. Da, more je simbol postojanosti i strpljenja, dakle sveg onog to nedostaje propagandistu Petru Gorjanu.
- Priekat u te dva sata - procijedi ne skidajui
pogleda s namrekane morske povrine. ika se
ve odvlaio nekamo u kiu, valjda prema roditelj
skom domu. Ako protuhe poput njega uope imaju
roditeljski dom! Ne, sigurno nemaju. Njima rodi
teljski dom i nije vaan. Njima je vano samo to da
upecaju budalu koja e ih vozikati naokolo.
Potonuvi vrlo brzo u tupu ravnodunost, Petar
Gorjan zae pod nadsvoe samoposluivanja, ekajui da se kia smiri. Sjeti se da ve dosta dugo
nije jeo, pa ue u trgovinu. Hodao je izmeu
polupraznih tezgi, zaboravljajui pomalo zbog ega
je uope uao.
- Izvolite - obrati mu se prodavaica ljubaznim
glasom. Imala je na sebi bijelu kutu, kao bolnika
sestra...
- Molim? - zbuni se kupac. - Ah, da. Trebao
bih pecivo i litru okoladnog mlijeka.
- Pecivo je ve prodano, a okoladnog mlijeka
nemamo ve est mjeseci.
- elite li moda slane ribice u konzervi? vikala je za njim prodavaica.
148

Moda bi bilo dobro pokazati joj kurac za to

okoladno mlijeko, pomislio je Petar Gorjan, ali
on nije bio ovjek Zikina kova. On je tek mali,
izgubljeni, razvedeni Rolling Stones fan, kome du
jadranske obale udaraju vrge. On je recidivist
ezdesetih, slua kamenoloma i apologet polagane
predaje. A takvi ne vade kurac na javnom mjestu,
takvi ute i kupuju slane ribice u konzervi.
Petar Gorjan plati, spremi konzervu duboko u
dep i izae napolje. Tog Jaggera trebalo je uistinu
postepeno otpisati. A on, on je otpisao brak, sina,
uglednog tasta i konano - sebe, da, sebe je otpisao ...
Pa to onda, mislio je naputajui poploani trg
kojem nije znao naziv, u gradiu kojem nije znao
ime. Pa ta onda, jebe ivot koji ne moe u bilo
kom trenu otpisati! Tako je i Juda rekao Petru. to
e ti dua ako je ne moe baciti u oganj vjeni
kada zaeli! Tako je nekako rekao.
Kia je polako prestajala, a Gorjan se korak po
korak udaljavao prema periferiji. Ako mala rodna
mjesta na Jadranu uope imaju periferiju.
Drugovi, ja plediram da ovaj skup ne odustane
od zahtjeva iskazanih u tokama tri, etiri i pet,
vikao je nekad davno u prepunoj auli fakulteta. I
netko je to zapisao! I poslije se ustanovilo da toke
tri, etiri i pet nisu bile prave toke. Ali i to se
zaboravilo! ak je i tata Petrovi zaboravio da je
njegov zet neko agitirao za te tri, ili neke druge tri
toke. Zaboravljeno i oproteno. Najgore je to ti
uvijek sve zaborave i oproste. A to znai da si
malen i nevaan, i da sve ide dalje svojim tokom i
bez tebe. Jedino Lucija nita ne zaboravlja i nita
ne oprata. Ona i danas barata s nekoliko tisua
149

njegovih krivnji zbog kojih se njihov brak raspao.

Moda je zapravo samo Luciji neto znaio? Jer svi
ostali su mu oprostili sve, zaboravili sve... Prokleti
bili!
Naao se pred jednom od posljednjih kua u
mjestu. Dalje je pucao jednolian kamenjar kojim
se uspinjala ravna asfaltna traka. Kua pred kojom
je zastao bila je velika jednokatnica, sagraena po
svoj prilici jo prije rata. Imala je osam prozora u
prizemlju, deset na katu. Iznad ulaznih vrata nalazila se crna ploa s bijelim slovima, natpis po kojem
se dalo zakljuiti da se tu nalazi sindikalno odmaralite jedne firme iz unutranjosti. Iznad crne ploe
vidjeli su se izblijedjeli ostaci starog natpisa. Zapravo, vidjela su se tek pojedina slova, ali se ipak
moglo proitati da je na proelju kue neko pisalo
POPRAVNI DOM ZA MALOLJETNIKE.
Tu su dakle neko dolazila zloesta djeca koju je
drutvo prvo pokvarilo, a onda pokualo popraviti.
Kako su ih to popravljali? U onom vremenu siromatva i oskudice. Da li sindikalni turist, leei u
svom subvencioniranom leaju, ikad pomisli da je
neko davno na tom istom madracu moda jealo
siroe na ijim se leima slomio odgajateljski prut?
I ika je rekao da je odrastao u popravilitu. Da
li u ovom, ili u nekom drugom? Zacijelo u nekakvom sumornom sivilu kojeg kontinentalnog preodgajalita u kome je kruh bio jednako malen i
jednako suh.
Vraajui se prema trgu, zastane pred mjesnom
gostionicom. Spazi unutra tuni ostatak raerupanog novogodinjeg bora i nekoliko apatinih lica
domaih pijanaca ili ridikula. Sie putiem do
obale. More je opet isto onako mirisalo. Ne plavet150

nilo, nego miris! Da, miris je ono to more ini

morem.
Sagne se i podigne nekoliko plosnatih kamenia, pa ih pone bacati tako da su odskakivali od
povrine. Kada bi bio pravi otac, nauio bi i sina toj
vjetini. Ali on to nee uraditi. Sina e mu odgojiti
Petrovii. Gledat e televiziju i nikad nee poloiti
ispit za voditelja amca. Voljet e Wagnera, a ne
Rolling Stonese! Pa da ga i on odgoji, Stonese ne bi
volio. Ovi mladi ve sada vole sasvim druge stvari.
Ziherice, nekakve udne frizure, uske traperice i
kone jakne sa zakovicama. Ili ih on uope ne
razumije. Gorjane, moe odgovarati za bolju ocjenu iz kemije tek kad se oia, rekla mu je prije
mnogo godina nastavnica kemije. Pa, ti si lud,
zgraao se otac, nove traperice pere kefom za
ribanje poda! Izludjet u, vriskala je Lucija, samo
ako jo jednom stavi tu plou na gramofon! Da,
suglasan sam da dijete ostane kod majke, rekao je
tihim, promuklim glasom.
Sjeo je na kamen i gledao dugo u valie koji su
se razlijevali izmeu krupnih oblutaka. Sjeti se
prie o ovjeku to je na obali mora brojao valove.
Bili su mu dragi ta pria i taj ovjek... Mogao se
poistovjetiti s njim, ali valove ipak nije brojao. Ne
moe li zaspati, broji ovce, govorila mu je majka
dok je bio sasvim mali. I to je bilo jedino po emu
se sjeao majke.
Ustane i pogleda na sat. Otkako se rastao sa
ikom, prolo je ve vie od dva sata. Za minutu-dvije bio je na malom poploenom trgu na kojem
je ostavio auto. Lagana koraka zakrene iza samoposluivanja i nae se ispred svog metalik plavog
Renaulta.
1S1

Kao da je to bio drugi automobil!

Blatobrani su bili svinuti i oteeni od silnih
udaraca. Prednja vrata bila su izgrebena metalnim
predmetom. Desni far bio je razbijen, a vjetrobran
naprsnuo. Brisaa nije bilo nigdje, netko ih je
jednostavno istrgnuo. Na krovu je bilo nekoliko
udubina, kao da se netko popeo i po njemu skakao.
Prednji branik bio je svinut nadolje, a registarska
tablica tuno je visila o lijevom drau.
Gorjanu se srce steglo. Tko li mu je tako udesio
auto. Sigurno ika! Ali zato?
Ne, to nije mogao biti ika. Jer ika je sjedio
naprijed na svom sjedalu i tupo zurio napolje. Nije
ak ni primijetio Gorjana koji je priao posve
blizu. A onda ganuti vlasnik auta primijeti da ni
ika ne izgleda nita bolje. Oko lijevog oka vidio
mu se plavi kolobar koji je zacijelo poticao od
dobro odmjerena udarca. Nos mu je bio crven i
nateen, gornja usna naprsla i krvava. Sasuene
krvi imao je i na bradi. Ovratnik na jakni bio mu je
zaderan, a sama jakna mokra, umazana i izguvana. Netko ga je dobro udesio. I njega i auto. Ali
zato? I tko? Bolesni roditelji tako neto nisu mogli
uraditi. A sigurno ne bi ni imali razloga, mada se
vratio bez poklona.
Petar Gorjan, sav u udu, izvadi iz depa konzervu slanih ribica, baci je u oblinji grm, pa ue u
kola i sjedne pored ike.
Obojica su utjeli.
Gorjan prekine tiinu:
- I tako ode i moj auto k vragu.
ika ne odgovori nita.
- Jesi li vidio roditelje? - upita ga Gorjan,
bojei se da ni ovog puta nee dobiti odgovor.
152

ika pokrije lice dlanovima, pa prozbori tihim

glasom:
- Uope nemam roditelja. Oca nikad nisam ni
imao, a majka je umrla kada sam imao pet godina.
Glupa pria, zar ne?
to li sad to znai, pitao se Gorjan. Sjede tu u
njegovu razbijenom automobilu i nakon itava puteestvija ta budala izjavljuje da nema roditelje!
Tko tu kome prodaje muda pod bubrege? ekaj,
iko, ne moe to tako! Mora imati roditelje!
- Pa rekao si da ti je ovo rodno mjesto.
- Pizda materina mi je rodno mjesto - opsuje
ika i pljune kroz prozor, a onda mu se lice malko
zgri kao da ga je ozlijeena usnica zaboljela.
Potom nastavi: - Nemam nikakvo rodno mjesto.
Ovdje su me smjestili u popravni dom. Prokleti
popravni dom! Proao sam dvanaest evropskih ze
malja i oko stotinu domaih gradova i svuda sam se
osjeao kao kod kue. Samo sam se u tom jebenom
popravnom domu osjeao kao u popravnom domu!
ikina pria poprimala je nekakav oblik, jasnou. Ali, tko li ga je tako udesio? I zato?
- I koliko si dugo bio u domu? - upita ga
Gorjan.
- Dovoljno! Zapravo predugo! Pet milijuna go
dina! Sve dok nisam zbrisao.
- I otkako si zbrisao, nisi navraao?
- Ne. Nakon toliko godina skitanja, prvi put
sam ovdje. Vratio sam se na sat-dva... Imao sam
razloga.
- Kakvih razloga? Da vidi dom? Setaj ui nao
kolo, nabasao sam na tu sumornu zgradu. Nije
vrijedna povratka.
153

- Nisam se vratio radi doma - rei e ika

natmurena lica. - Morao sam vratiti nekakve du
gove. Kada sam brisao iz doma, zarekao sam se da
u se vratiti i razbiti nekoliko prljavih njuki.
Gorjan je utio. Vidjelo se da ga Zikina pria
zanima.
- Popio sam ovdje grdnih batina. Mjetani su na
nas, domske tienike, gledali kao na bandu pokva
renih uljeza kojima nije mjesto u njihovoj sredini.
Bili su protiv toga da se taj dom otvori u njihovu
mjestu, ali ih vlast nije posluala. Od dana otvara
nja pa sve do dana ukidanja popravnog doma,
trajao je stalni krvavi rat izmeu nas domskih
stanara i njih, mjetana.
- Kakav rat? - zanimalo je Gorjana.
- Straan. Nemilosrdan. Bilo je dovoljno da se
pojavimo na nekom mjestu gdje su se oni okupljali,
ve smo se morali braniti. Nismo smjeli hodati s
djevojkama iz mjesta. Ako bi tko pokuao, mje
tani bi ga saekali i isprebijali. Kino, ples, mjesna
proslava bila su jednako opasna mjesta. Kud god
smo ili, morali smo se drati u oporu, spremni na
tunjavu i uzmak.
- Dosta neugodno.
- Da, dosta neugodno. Za svaku kradu u mjestu
optuivali su nas. Otili bi na miliciju i prijavili da
im je netko iz popravnog doma ukrao ovo ili ono.
Milicija je svakodnevno dolazila u dom, ve su nas
znali poimence. Kaem ti, stranih sam batina do
bio u ovoj prokletoj vukojebini. Najvie od nekak
vog Maksa, sadanjeg vlasnika gostionice.
- Zamjerio si mu se?
- Nije se bilo teko zamjeriti. Zapravo, s vre
menom smo im poeli prkositi. Ili bismo ba na
154

ona mjesta gdje nas nisu eljeli vidjeti, radili stvari

koje nisu trpjeli... Hodao sam nekoliko tjedana s
mlaom sestrom tog Maksa. Ne sjeam se vie da li
sam je volio, ili sam samo elio prkositi domorocima. Hodao sam s tom djevojkom i dobro pazio da
ne dopadnem aka njezinu bratu i njegovim prijateljima. Svinja me na prevaru izvukla iz doma.
Izaao sam i tu su me ve ekali. Ubili su boga u
meni. Ali, ni to im nije bilo dovoljno. Neto kasnije
Maks me prijavio miliciji zbog krade koju nisam
poinio. Imao je ak i tri svjedoka. Jebi ga, milicija
je vjerovala njima, a ne meni. Direktor popravnog
doma jedva me spasio maloljetnikog zatvora.
Premda mi se sada ini da mi u zatvoru ne bi bilo
nita gore.
- I sad si se vratio da razbije njuku Maksu?
- Upravo tako. Nije ga bilo teko pronai. Znao
sam da je naslijedio oevu gostionicu i da je si
gurno u njoj.
- I naao si ga? - upita Gorjan, predmnijevajui
odgovor.
- Naao sam ga u gostionici. Maks, sada emo
raspraviti tko ti je zapravo ukrao onaj tranzistor,
rekao sam mu. Taj tranzistor, za koji me je optu
io, zapravo je bio prodao imi Ribi. ime Riba se
pojavio na sudu i posvjedoio da ga je kupio od
mene za dvije hiljadarke. No, dobro, uao sam tako
u gostionicu i rekao mu to. U gostionici je bio i
ime Riba, sad ve sasvim elav. Bili su tu jo i
Toza Govno, i Pintari, i Kari... sve sami Maksovi prijatelji. Zveknuo sam Maksa akom tako da
je pao pod ank. Onda su na mene navalili Riba i
Govno. Zna, Govnu smo nadimak prisili mi iz
popravilita. I ostao mu je zauvijek!
........ .-.,.-....,.... ,,, ...

155

- I to je bilo dalje? - pitao je Gorjan, slutei da

e se u ikinoj prii uskoro pojaviti i njegov Re
nault 4.
- Tunjava je uskoro postala neravnopravna,
pa sam morao mugnuti iz Maksove gostionice.
Sustigli su me tu kod samoposluivanja i poeli me
obraivati. imi Ribi uspio sam odgristi komad
uha. U jednom trenu uspio sam uskoiti u kola i
zatvoriti se. ekali su neko vrijeme da izaem, a
onda su izgubili strpljenje, pa su malo obradili
auto. Mislili su da je moj.
- Malo su ga obradili - ponovi Gorjan, mislei
na tetu od nekoliko milijuna. - Dobro, a gdje je
bila milicija? Uinili su to tu, usred mjesta.
- Ne budi lud - gorko se nasmije ika. - Da su i
bili tu, ne bi nita uinili. Pa oni me sigurno pamte
kao obinu domsku barabu. A Maks, Riba, Govno,
sve su to ugledni mjetani. Milicajci bi shvatili taj
obraun kao borbu pravde protiv malog krimi
nalca.
- Dobro. Sada emo izai i otii na miliciju da
prijavimo stvar. Milicija ih mora zgrabiti, unitili su
automobil ovjeka koji s tim nema nikakve veze.
iko, ti e posvjedoiti da su oni unitili moj auto!
ika je utio. Kao da mu je bila mrska i pomisao
na suradnju s milicijom. On je zacijelo imao svoj
plan.
- Pa zar e osvetu prepustiti miliciji? - pitao je.
- Sami emo to srediti.
- Kako?
- Vozi odavde pa u ti kazati. Uostalom, ti
idioti bi se mogli i vratiti.
Gorjan shvati da se ponovo ne moe oduprijeti
Ziki. Upalio je auto koji je jo bio u voznom
__

156

stanju. Oteenja su bila samo vanjska, povrinska.

Krenuo je polako vozei glavnom cestom prema
izlazu iz mjesta.
ikina pravedna borba zavrila je neuspjehom.
Taj neuspjeh umorni propagandist poeo je osjeati kao dio vlastita poraza. Mali traljavi proleter
lutalica zavukao mu se pod kou. Gdje li nam je
kraj, iko, pitao se osjeajui sve veu mrnju
prema lokalnim pravednicima - Maksu, Ribi i
Govnu. Da, sada je bio siguran, ipak su on i ika
etrdeset osmai s istih tranica, i red je da osvetu
izvedu zajedno. ika zbog onog silnog maltretiranja za vrijeme domskog djeatva, a Gorjan zbog
limene patnje svog jedincatog auta.
Zakrene nadesno, pa se pone sputati uskim
puteljkom koji je vodio prema plitkoj plai. Zaustavi se tek kada su i stranji kotai auta uli u
more. ,
- Ti izgleda eli unititi auto do kraja - prekori
ga ika.
- Vie ne znam to elim - odvrati Gorjan,
gledajui prema vodi koja se razbijala o branik. A zato nisi upotrijebio revolver? - upita. Sada je i
njemu posjedovanje revolvera izgledalo posve nor
malnim. Zbilja, zato ika nije upotrijebio revol
ver? Trebao im je svakom opaliti po metak u glavu.
ika ne odgovori; imao je zasigurno svoje razloge zbog kojih nije izvukao revolver.
-Ostali su tako u pliaku sve do sumraka, a onda
su se vozei polako vratili u mjesto. Kupili su kilu
kruha i pola kile nekakve uegle salame. Parkirani
u dubokoj tmini parka, sjedili su u kolima i halapljivo gutali neukusnu hranu. Potom su ustanovili da
nemaju nikakva pia, pa kako im se nije izlazilo iz
...

1 <7

kola, slistili su litru bljutave destilirane vode koja

se nalazila u prtljaniku. Oko deset naveer ika je
naredio pokret.
Gorjan je polako vozio kroz mrano i opustjelo
mjesto. Ponovo je kiilo, ponovo se navlaila magla. Zika je pokazivao put; pribliavali su se posljednjim kuama u mjestu. Shvaajui polako to
e se sad dogoditi, Gorjan pogasi svjetlo, zapravo
onaj jo cijeli lijevi far. ika se sloi da je pametno
postupio.
- Stani - proape ika.
Automobil se zaustavi pored lijepe kamene jednokatnice koja se dizala preko puta biveg popravnog doma. Izali su polako napolje i zagledali
se u mrakom ovijenu kuu.
- To je Maksova kua - proape ika. Bilo je
to suvino, Gorjan je ve slutio da to mora biti ba
Maksova kua.
Potom su tiho otvorili prtljanik i iz njega izvukli
kombinirke, no i poveu eljeznu polugu. Ulazna
vrata dvorita bila su otkljuana. Kada su ih otvarali, tiho su zakripala. Zastali su. Prozori na kui
bili su i dalje mrani, kripa nije nikog probudila.
- Vidi li tamo onu nadstrenicu? - aptao je
ika stisnuvi se tik uz Gorjana. - Tamo je cement,
ta svinja stalno neto gradi i dograuje. Uzmi no i
razrezi mu sve vree dok se ja pozabavim ovim
grmi j em.
Ne ekajui odgovora, ika mugne u mrak i
kombinirkama pone sakatiti nekakvo ukrasno
grmlje kojeg je bilo puno dvorite. to li je to,
mislio je Gorjan, limuni, oleanderi, koji bog... No,
onda se i Gorjan odvue do nadstrenice i pone
parati vree. Cement se rasipao po mokrom tlu;
158

nakon ove operacije bit e posve neupotrebljiv.

Unitavajui Maksov dragocjeni graevni materijal, Gorjan osjeti nekakvo novo i jo nepoznato
zadovoljstvo. Nikad prije ne bi ga nitko mogao
nagovoriti da uini neto tako opako, kriminalno,
utuivo... Sada je pak bio sretan. Nije li moda
osveta efikasan put da se otklone sva ostala nezadovoljstva, sve sitne nepravde kojima te obdaruju
tvoji blinji? Da, moda je na svaku sitnu frustraciju trebao odgovoriti sitnom osvetom?
- Maks je ostao bez svog posranog ukrasnog
bilja - aptao je ika, stojei pored Gorjana koji je
upravo razrezivao posljednje vree.
- To vie nije cement, to je neto bijelo - udio
se Gorjan.
- Vapno! Rei dalje! I njemu kodi voda govorio je ika - a kad zavri, odvuci se gore do
garae i polugom razvali lokot. Unutra je Maksov
auto. Opali ga par puta i bjei. Buka e ih sigurno
probuditi.
Gorjan ga poslua, dokopa se garae i pone se
baktati sa vrstim lokotom. ika je za to vrijeme
pribirao vee kamenje, namijenjeno prozorskim
oknima.
- Ne ide. Lokot je jak! - prosike Gorjan iz
mraka.
- Doi onda da sredimo prozore! - pozvao ga je
ika.
Gorjan ostavi polugu pa se vrati. ika mu uvali u
ruke tri povea kamena.
- Ti gaaj ove u prizemlju, a ja u one na katu.
Nisu uspjeli baciti ni prvi kamen, a jedan prozor
na katu bukne svjetlom.

- to je to? Tko je to dolje? - zavriti enski

glas.
A onda se ospe paljba. Kamenje je pogaalo
okna koja su prskala. Sitna staklena kia padala je
po njima, a oni su uporno bacali, bacali...
- Bjei! - vikne iznenada ika i povue Gorjana za ruku.
Na onom osvijetljenom prozoru pojavio se podeblji mukarac i neto opsovao, a zatim nestao.
U tren oka su bili u kolima. Sada je dobio svoje,
veselio se ika, dok se Gorjan muio s paljenjem.
Neki bog nije u redu sa svjeicama, akumulatorom ...
- Krei, krei! - vikao je ika. - Maks je idiot,
spreman na sve!
- Nee da upali - mrmljao je Gorjan okreui i
dalje kljui.
Gore na prozoru ponovo se pojavi debeli mukarac. Gorjan shvati da je to zloglasni Maks. Maks
s pukom u ruci.
- Ima puku! - vrisne Gorjan. A onda mu se
vrisak pomijea s urlikom motora koji je konano
proradio. Kia sitne same zaspe cestu ispred njih.
Odmah za njom zauje se i prasak koji je morao
probuditi itavo mjesto. Ali to se njih vie nije
ticalo, pogaenih svjetala jurili su praznom i rav
nom cestom. Dalje prema jugu, prema spasono
snom jugu. Gorjan se vie nije pitao u kakva li e
ga jo govna uvaliti crnomanjasti suputnik; nije se
pitao jer je shvatio da su ta govna ve postala
ravnomjerni miljokazi njegova ivotnog puta.
Nakon nekoliko kilometara upalili su svjetlo i
pojurili bre prema Dubrovniku, do kojeg je bilo
manje od sata vonje. Obuzelo ih je nekakvo u-

dno veselje, moda ba ono koje obuzme ovjeka

nakon glupog ali izrazito mukog gesta. Da, izgleda
da ih je plavio mediteranski maizam, obojica su
bili zadovoljni onim to su uinili. Urlali su od
smijeha i alili to uza se nemaju kakva pia.
- Zamisli kako sada Maks s baterijom u ruci
obilazi dvorite i plae nad polomljenim grmljem.
A onda nailazi na prosuti cement. teta to mu nisi
uspio obraditi i auto.
- Noas e se morati dobro umotati u pokrivae
- smijao se Gorjan. - Vraja je stvar zimi spavati
uz razbijene prozore.
- Sada su rauni poravnani. A nita nee moi
prijaviti.
- Zato misli da nee moi prijaviti? - upita
Gorjan, ponovo svjestan kanjivosti onoga to su
poinili.
- Pa lijepo. On zna da sam to uradio ja. Ali, kao
prvo - nema dokaza. Drugo - unitio ti je automo
bil. Zna da je pred zakonom i sam kriv. Ne preostaje mu nita drugo do plaa.
ikini su argumenti posve ispravni, zakljui
Gorjan, sada jo zadovoljniji time to su pravdu
izvrili vlastitim rukama, to nisu otili na miliciju i
sve prepustili beskonanoj sudskoj proceduri.
- Zna ta - odjednom e ika. - Sada kada su
rauni poravnani, mogli bismo stvarno u Frankfurt.
Kada si ono rekao da je koncert Rolling Stonesa?
- Ma jebe koncert! - branio se Gorjan, vraa
jui se u mislima na poslove koje jo mora obaviti.
Znao je, naime, da unato svemu to je sa ikom
doivio, ne moe tako lako iskoiti iz tranica.
Njegova egzistencija jo uvijek u punoj mjeri ovisi

o tom dosadnom poslu. Eto, ve sutra u Dubrovniku ima zakazan sastanak...

- Upali malo svjetlo.
- to e ti svjetlo? - zaudi se Gorjan.
- Da provjerim u pasou imam li zabranu za
Njemaku.
Gorjan se nasmije; ta vucibatina ne zna ak ni to
u koju zemlju smije, a u koju ne smije.
ika je buljio u paso, okretao listove i mrmljao
neto. Onda mu se lice ozari:
- Evo, vidi, dobro je. Nema zabrane. U Nje
maku smijem.
- Ali, iko, ja ne mogu u Njemaku. Imam jo
posla barem za tri dana. Osim toga, nemam ni
dovoljno novaca, deviza... A i ulaznice za koncert
mora da su odavno rasprodane.
- Sve su to sitnice - zakljui ika. On je valjda
za svaki problem imao po jedan lijek. Gorjan mu je
zavidio, takvim jednostavnim ivotom oduvijek je
elio ivjeti. Ali nije mogao. Pa, do vraga, zato
nije mogao?
- Otii emo mi, otii - ponavljao je ika.
Gorjan nije imao ni volje ni snage da potanje
objanjava zbog ega sve ne moe u Frankfurt.
Znao je i to da ika ne bi shvatio njegove razloge,
jer je vodio drugaiji ivot, ivot u kojem Gorjanovi razlozi nemaju ba nikakva znaenja.
Stoga je zautio i usredotoio se na cestu ispred
sebe, cestu okupanu svjetlom lijevog fara. On je
ve bio nacistu, Rolling Stonesi su propala stvar.
Propala stvar poput tisue drugih ve propalih
stvari!

Budio se iz dubokog tabletomanskog sna, podizao je kapke. Bijele zavjese, pomalo nalik na bolnike, veliko prozorsko staklo, a iza njega u maglu
utonulo more. Na susjednom krevetu duboko je
disao ika, spavajui izvaljen na leima, s nogama
koje su mu virile ispod prekratkog pokrivaa. To je
luksuzni dubrovaki hotel u kojem su kasno prole
noi unajmili sobu, sjeti se Gorjan i protrlja oi.
Pokua ustati, ali odustane. Vrtjelo mu se u glavi,
noge su mu bile kao od gume. Bila je to posljedica
ona dva noanja mogadona. Posljednja dva, ako
se ne vara.
Postavi sam sebi nekoliko pitanja o onim stvarima kojima bi mogli posijedovati jueranji dogaaji, ali odustane od odgovora. Zapravo, uvijek je
odustajao od odgovora, jer odgovor je, prijatelju
moj, odnio vjetar. The answer is blovving in the
wind! ika, ovaj isti koji ovdje hre, noas je
navaljivao da odu na Stonese u Frankfurt. ta on,
kopile polukriminalno, zna o Stonesima i njihovim
koncertima? I to e mu sad frankfurtska Festhalle? Ben Kvika se valjda zaelio, dijelove bi malo
lifrao za Jugu...
Onda nazove recepciju i provjeri koliko je sati.
Bilo je osam i trideset. U deset ga je ekao jedan
poslovni razgovor, u dvanaest drugi. Tako je bar

Stari dogovorio. Okrene broj hotela u kojem je

bila zakazana prva propagandistika seansa. Nije
elio doi nenajavljen.
- Tajnica direktora Cvijanovia - zacvrkutala
je enska s druge strane. Imala je neobino tanak
glasi. I taj glasi je sraunat na dobre poslovne
dojmove, pomisli Gorjan, jednako kao i njegovo
odijelo, sada ve posve neuporabljivo.
- Ovdje Petar Gorjan, propagandist zagreba
kog Publicitasa. U deset imam zakazan razgovor
kod druga direktora Cvijanovia.
Na liniji zavlada tajac. Onda ponovo zauje
cvrkut drugarice tajnice.
- Drue Gorjan, direktor vas na alost nee
moi primiti. Danas i sutra ima neodgodive sa
stanke u Crnogorskom primorju, a preksutra pu
tuje.
- Sluajte, drugarice tajnice, molim vas da
provjerite kod druga Cvijanovia. Taj razgovor
dogovoren je jo prije Nove godine. Ne dolazi u
obzir odgaanje.
Tajnica ponovo zauti. Gorjanu se uini da njen
otpor poputa.
- Svakako ga upitajte, on me mora primiti.
Razgovor je dogovoren, a ja u Dubrovniku osta
jem samo dan-dva.
Tajnica se s nekim doaptavala. Da li je to bio
direktor Cvijanovi? Gorjan svrne pogled na iku
koji je i dalje mirno spavao. Koja li je ovo ve soba
koju mu plaa? Na prosjaki e ga tap otjerati taj
internacionalni probisvijet.
- Na alost - cvrkutala je tajnica - direktora
nema ovdje. On je ve otputovao u Kotor. On zna
1 64

___ ..... __ ... __,....: ................................ ___ _

_...................

da je trebao imati sastanak s vama, ali je morao

hitno otputovati. Zamolio me da ga ispriam.
Gorjan je sasvim sluajno poznavao tog Cvijanovia, inae pravog mahera, prefriganca svim mastima premazanog. Bio je siguran da se Cvijanovi
izmotava, da je tamo u hotelu i da zbog neeg eli
eskivirati taj poslovni sastanak.
- Ne biste li ipak pogledali u direktorovu sobu?
Moda ipak jo nije otiao.
Tajnica se naljutila; njeno cvrkutanje pretvorilo
se u brzi rafal:
- Sluajte vi, drue, zar elite kazati da laem?
Da drug direktor lae? Kada sam rekla da ga nema,
onda ga nema. Ako ne vjerujete, sjednite u kola i
odvezite se u Kotor. Nai ete ga tamo u opini.
Ako imate kakvu poruku, recite mi. Ja u je zapi
sati i prenijeti drugu Cvijanoviu.
- Nemam poruke - prekine je Gorjan, a onda
se dosjeti. - Ili ne, zapravo imam. Recite mu da u
danas u deset biti kod njega u hotelu, kako je
dogovoreno.
- Sluajte, vi... - pokuavala je prosvjedovati
navijena tajnica, ali je Gorjan ve spustio slualicu.
Nije to trebao uraditi. Stari mu je lijepo rekao:
komitent je svetinja, propagandist je drek! Ali eto,
uinjeno je uinjeno. Cvijanovi mu ne bi smio
zamjeriti. Jer mnogo on zna o Cvijanoviu. Stari
mu je jednom priao o Cvijanovievu prljavom
rublju. Jedan jedini potez SDK-a mogao bi Cvijanovia sruiti u duboku, mranu provaliju, degradirati ga s direktorskih visina i spustiti do jadnog kala
crne kronike. Ali tko ia Cvijanovia! Treba
hitno nazvati i drugi hotel!
- Drugarice tajnice - govorio je nekoliko mi-

nuta kasnije u telefon - molim vas da obavijestite

druga direktora da e Gorjan iz Publicitasa doi u
dvanaest na razgovor. Znate, tako je ve ranije
dogovoreno.
Osoba s druge strane ice sada se nasmijala.
- Ja nisam tajnica, ja sam recepcionerka. Mi
uope nemamo tajnice.
- Nego? - zaudi se Gorjan.
- Imamo tajnika, ali on je s drugom direktorom
na nekakvom sastanku u Kotoru.
Jebemu, pa to je sveopa dubrovaka zavjera
protiv mene, estio se Gorjan, ne znajui to da
uradi s tom glupom telefonskom slualicom...
- Ali taj sastanak je dogovoren ranije.
- Oprostite, ali ne znam nita o tome. Ako ga
trebate hitno, nai ete ga u Kotoru. To je samo
stotinjak kilometara. Do vienja.
- Do vienja - promrmlja Gorjan i spusti slua
licu.
to sad da radi? Nita drugo nego da nazove
Starog i poalje ga nekamo. To su njegovi dogovori, njegova preciznost, njegov itinerer! Odi mi u
kurac, Stari - eto, to e mu kazati!
Pone nazivati Zagreb. No, Zagreb je izgleda
bio s druge, tamne strane Mjeseca gdje telefonski
kabel ne dosee tako lako. Moda bi bilo jednostavnije nazvati telefonsku centralu u Nairobiju i
zamoliti je da ga prespoji sa Zagrebom. Nakon
nekoliko tisua bezuspjenih pokuaja telefon u
Zagrebu zazvoni.
- Publicitas.
Prepozna Mladenov glas.
- Sluaj, Gorjan ovdje. Daj mi malo Starog da
mu neto kaem. abo mi ga je do balaka!
166

Mladen se smijao.
- Starog ti nema ovdje. Juer je otiao.
- Kamo? - snebi se Gorjan.
- Godinji. Na skijanje. Kronplatz! Zna ti
njega.
Gorjanu se smrai. Dakle, Stari mu je ispredavao sve o hitnosti posla, o stabilizacijskoj budnosti,
a onda spakirao skijalke in vezalke pa pravo na
Kronplatz. A ja neka uljam muda po kvrgavom
Jadranu! E, nee Stari, imamo i mi Kronplatz!
- Kako idu poslovi? - zanimao se Mladen. Vje
rojatno iz puke kurtoazije.
- Krasno! Poslao me u Dubrovnik kada su svi u
Kotoru. Odem li u Kotor, svi e biti u Budvi. I tako
se moemo ganjati sve do Male Azije!
Kolega iz Publicitasa se smijuljio.
- A, vidi, kada je odlazio na Kronplatz, rekao
je da s tobom nee biti problema, jer ti je posao
kronometarski isplanirao.
Kronometarski - da, to je bio termin Starog.
Kronometarski je to isplanirao!
Nekoliko minuta kasnije odlui ustati i ipak otii
do Cvijanovieva hotela. Moda se Stojan Cvijanovi uistinu tamo negdje pritajio? Poslovno odijelo
nije mogao obui. Tko je ikad uo za poslovno
odijelo s pokidanim licem! Obue stoga traperice
na kojima je jo bilo ostataka Maksova cementa,
oisti ih etkom koju je naao u kupaonici, pa
krene napolje. ika je jo spavao; krkljao je leei
potrbuke, glave zabijene u meki jastuk. Nije ga
htio buditi. Zasluio je dug i miran san; bio je
pravednik koji je sino ispravio velike nepravde.
Petar Gorjan naputao je hotelsko okruje.
Obuen u traperice i zelenu izlizanu tankericu,
..,, 167

znao je da se teko ogrijeio o propagandistiki

kodeks odijevanja, ali se zato osjeao lake i ugodnije.
Cvijanovievo betonsko brdo od hotela bilo je tu
blizu. Uavi u zgradu, odmah je nabasao na cvrkutavu tajnicu. Bila je to oronula kost ezdesetih
godina, iji je cvrkut djelovao vie kao ventrilokvistiki trik nego kao glas koji pripada tom pohabanom tijelu.
- Nema Cvijanovia, nema ga - stala je vriskati
kada joj se predstavio. - Zar mi ne vjerujete?
Uostalom, ako ba hoete, tamo je njegova soba pa
idite i traite. Kakvi ste vi to ljudi, vi propagandisti!
Manekeni za dosadu. ovjek vas otpravi na vrata,
a vi se vraate kroz dimnjak.
- Gospoo - nakloni se Gorjan, veoma uzrujan
- kada ste posljednji put imali menstruaciju?
Bilo je to previe za koatu tajnicu. Nju zasigurno jo ni jedan poslovni partner nije pitao nita
o menstruaciji. Ovo to je rekao Gorjan doivjela
je kao besprimjernu drskost.
- Van, van! Ja u se aliti vaem direktoru! Ja
u se aliti na sindikat i komoru! Gubite se! Pogle
dajte samo kako ste obueni. Tu ne biste mogli
dobiti ni sobu, a kamoli pristupiti u direktorovu
kancelariju. Ja u se aliti i na komitet!
Petar Gorjan, zadovoljan zbog toga to je, eto,
ponovo prekrio jedno od svetih propagandistikih
pravila, okrene prema Pilama. Kako su poslovni
razgovori planirani za danas zacijelo propali, htio
je jo jednom vidjeti onaj mali lijepi park odakle se
najljepe vidi Sv. Lovrijenac. Ne, komitent nije
svetinja, komitent je drek, mislio je, imajui jo
168,

uvijek pred sobom sliku zajapurene tajnice, posebno osjetljive na pitanja menstruacije.
A onda nabae na JAT-ovu poslovnicu i zadri
se as-dva pred arenim izlogom. Bajkovite fotografije i posteri u super koloru. Sa slikama pejzaa
kakvih u nas nikad nije bilo, sa slikama aviona
kakvi u nas nikad nisu sletjeli, sa jahtama kakve ne
poznajemo, s ljepoticama kakvih zapravo nigdje
nema. Woody Allen u jednom od svojih filmova
rekao je da te ljepotice prave od gume, pa ih onda
slikaju. I to je posve tono. Da li ste ikad vidjeli u
Playboyu sliku ljepotice koja ima ir na guzici?
Niste. A ena bez ira na guzici pomalo je nestvarna ena!
Ba iznad slike takve jedne nestvarne ljepotice,
Gorjan spazi letrasetom ispisano upozorenje:
11. sijenja - let DUBROVNIK-FRANKFURT
Polazak u 11.30 h.
Ima jo mjesta!
Gorjan zamiri; uini mu se da je to nekakva
varka, puionica, okrutni zajeb... To bi trebao biti
njegov avion, let za njega! 11. sijenja u Frankfurtu su Rolling Stonesi! Ali to nije avion za koncert, to je jedna od onih arter linija kojom lifraju
njemaku niu srednju klasu. To je arter zapravo
za one koji su odustali od kupnje novog usisavaa
za prainu i odluili te iste pare potroiti na zimovanje u Dubrovniku. itao je da u Puli gostuju
Englezi koji plaaju pansion jednak cijeni boljeg
londonskog aja. Par konvertibilnih papiria za
izvanserijske ljepote.
Moda bi ipak bilo najpametnije poslati sve do
vraga i otii na taj koncert, sada kada je Frankfurt
169

iznenada postao tako bliski grad. Jer tih nekoliko

slobodnih karata u poslovnici, zapravo su pupana
vrpca koja ga spaja s gradom koji e ve sutra
postati prijestolnica svijeta. to da radi?
The answer my friend is blowing in the wind /
The answer is blowing in the wmd.
Treba samo malko hrabrosti, malko odlunosti... Treba ui u poslovnicu i kupiti kartu. Pa ako
mu i uzmanjka novaca, platit e ekom. ekovna
mu je knjiica tu unutra u depu.
Nije kupio kartu, okrenuo se i poao prema
hotelu. Nije ak ni svrnuo u onaj mali park na
Pilama.
Kada je banuo u sobu, zatekao je iku kako
bijelom plahtom polako i njeno brie onaj sjajni
revolver koji ga je juer toliko uzbudio.
- Idiote! Ti i tvoj revolver! Jo e nas uvaliti u
nekakvo veliko sranje! - povikne, pa izae napolje
zalupivi vratima.
iku mora da je iznenadio njegov postupak.
Nije pravo ni uao, a ve je izjurio napolje.
Krenuo je prema apoteci. Znao je gdje se apoteka nalazi, uope, dobro je poznavao Dubrovnik.
Nekada je volio ljetovati u malim, polunaputenim
mjestima. Ludovao je za Unijama, Suskom,
Ublima, ali je Lucija bila zaljubljena u Dubrovnik.
Jasno, zbog Ljetnih igara. Odlazili su stoga u Dubrovnik i guvali se s tisuama znojavih turista.
Sluao je nekakve grozomorno dosadne oratorije u
paklenski vruim crkvama zabavljajui se jedino
kada bi se poneki debeli kulturnjak sruio u nesvijest zbog sparine i nedostatka zraka.
Uao je u praznu apoteku, tablete su mu bile na
izmaku. Samo, kojim e se trikom posluiti? Jer
170 .... _...

recepata nije imao, a o sedativu bez recepta ne

moe ni sanjati.
Glumei nervoznjaka prie apotekarskom pultu.
- Draga gospoo, stigao sam jutros u va grad.
Bolestan sam na ivce, a tablete sam izgubio u
vlaku. U velikoj sam nevolji. Biste li mi mogli
pomoi s jednom kutijom nevargala?
Apotekarica ga pogleda oima punim saaljenja.
- Mladi ovjee, skoite tu dvije ulice nie.
Lijenik ordinira i on e vam napisati recept. Nevargal vam na alost ne mogu dati bez recepta.
- Joj, gospoo magistra, ali ja nemam ovdje ni
zdravstvene knjiice. Pa kako u... Da li biste mi
barem mogli dati kutiju apaurina?
- Niti to - odbije ga apotekarica - ak niti
apaurin vam ne mogu dati bez recepta.
Svuda isto sranje, razbjesni se Gorjan. Nita bez
recepta! Trebao sam uzeti ikin revolver i natovariti se opljakanim sedativima za preostatak ivota.
- A onaj uti apaurin? Znate, onaj blai od dva
miligrama?
- Niti taj vam ne mogu dati. Njega ak ne
mamo.
Gorjan odlui promijeniti taktiku, prepustiti inicijativu apotekarici.
- Preporuite mi vi onda neto za ivce. Tresem
se, vidite? Ne mogu spavati.
- Mogu vam dati kapi od valerijane. I vitaminske preparate. Oni vrlo dobro djeluju na ivce savjetovala je apotekarica.
Nabij si vitaminske preparate u piku, najradije
bi joj bio viknuo, ali bi onda prokockao i posljednju ansu da se domogne kakvog korisnijeg sedativa.

- Joj, pa to mi nee pomoi - zacvili Gorjan,

hinei nervozu. Odluio se za treu strategiju koja
je glasila: prihvati savjet, narui sveg i svaeg, a
izmeu ostalog i jedan od proskribiranih medika
menata!
- No, dobro, dajte mi onda valerijanu, vita
mine, plivadon, dva flastera, pastile za dezinfekciju
usta, uvin aj, tri dude varalice, apaurin, dva pre
zervativa i trpuev sirup protiv kalja.
Apotekarica ga prostrijeli pogledom punim
mrnje, pa mu prui naruenu robu. Oigledno,
nije imala snage da se i dalje prepire, bilo je
jednostavnije dati taj apaurin i rijeiti se napasti.
Uostalom, apaurin i nije neka estoka" stvar.
Kasnije je, izaavi iz apoteke, zadrao plivadon
i apaurin, a ostale artikle bacio u usputnu koaru za
smee. Ponovo se vratio do hotela. Stao je ispred
auta na hotelskom parkiralitu, osjeajui teku
tugu i bol. to li su to napravili od njegova Renaulta! Kako da to sada popravi? Auto je dodue u
voznom stanju, ali izgleda poput putujueg limenog groblja. Gore ak i od Keitha Richarda, najvee hodajue ruevine na svijetu. Trebalo bi izmijeniti far, poravnati lim, lakirati ga, uvrstiti registarsku tablicu, promijeniti vjetrobran i branik...
Da je prijavio tetu, pare bi mu refundirali. Ovako
e ga slatka osveta poprilino kotati. Sagne se i
pokua poravnati tablicu. Pukne i drugi dra i
tablica mu ostane u rukama.
U taj as ugleda iku kako izlazi iz hotela.
Primijeti odmah da su se na njemu zbile nekakve
promjene. I to znaajne!
ika je bio uredno obrijan i poeljan. Na nos je
nabio crne naoale koje je uzeo iz Gorjanove
172

putne torbe. Obukao je i Gorjanov sako, zapravo

gornji dio onog nepovratno unitenog poslovnog
odijela. I konano, u desnoj ruci drao je Gorjanovu elegantnu konu taku, rekvizit koji je propagandist uzimao samo kada je iao na poslovne
sastanke.
to li je to trebalo znaiti?
- Oho, poznate su mi te stvari - napomene
Gorjan kada mu se crnomanjasti pribliio na neko
liko koraka.
- Stari moj, nee se ljutiti? Posudio sam tih par
stvarica. Trebaju mi radi jednog neodlonog po
sla.
- Kakvog posla? - udio se propagandist. Nije
vjerovao da ika moe imati posla za koji mu
trebaju crne naoale, sako i poslovna torba. Zikini
poslovi bili su sportsko-huliganske rabote, tu
njave, kidanje ukrasnog bilja i slino. Uz to ne ide
elegancija.
- Trebao bih posjetiti tetu Cedliju, a pred nju
ne mogu izai obuen kao drotar. Zna, te stare
gosparske obitelji...
Gorjan se prisjeti, teta Cecilija bi trebala biti
ona dobra enska koja e iki posuditi pare da
kupi lijekove i poklone za starce. Ali, jebi ga, sada
taj tos vie ne pali, ika zapravo ni nema starce.
- Hajde, iko, ne zajebavaj se. Teta Cecilija ti
vie ne treba. Nema starce, dakle ne treba ti lova
za lijekove i poklone.
- Jasno da ne treba. Ali staru tetu Ceciliju
moram posjetiti. Zna, ona mi je nekoliko puta
uinila velike stvari kada sam bio tu u oblinjem
popravilitu.
- Kakve to velike stvari?

- Poslije u ti objasniti - mirno e ika. Moe li me sad odbaciti do gradskih zidina?

Dakle, za staru tetu Ceciliju ne treba mu samo
prikladna odjea, nego i privatni ofer, ba kao to
se pristoji gosparskim obiteljima, pomislio je Gorjan, udei se ikinom ponaanju i izgledu u kojima je bilo neke udne uglaenosti i elegancije.
Kao da to vie nije bio onaj stari ika, kao da su ga
odijelo, aktovka i crne naoale potpuno preobratili.
Gorjan sjedne za upravlja i okrene kljui. Do
zidina nije bilo daleko, ali je ipak udovoljio ikinom zahtjevu. Za minutu - dvije bili su na Pilama
gdje su ostavili auto pored malog bistroa. Uoe
zatim u lokal.
- Hoe li neto popiti, pojesti? - pitao je Gor
jan, gledajui i dalje u iku s nevjericom, ba kao
da gleda u nekog koga je as prije upoznao. Crne
naoale uistinu su mu davale nekakav tajanstven
izgled.
- Moe sendvi.
- Dva sendvia i dva piva - vikne Gorjan za
debelom konobaricom koja je skupljala prljave
ae.
- Ne. Ja u sok - ispravi ga ika.
ika bi sok, iznenadi se Gorjan. ika i sok! To
je zvualo isto kao kad bi gluhonijemi rekao: Vodite me na koncert Zagrebakih solista!
Narui mu sok.
vakali su tvrde sendvie sa sirom i somericom i
utjeli. Ta teta mora da je nekakav opasan, nadrkan zmaj, nagaao je Gorjan. Jer kako inae objasniti to to se ika tako zrihtao, smirio, to pije
sok, a ne neto ee, neto zdravije...
174

- Pa, dobro, iko - ree Gorjan ustajui - ti

ima svoja posla, ja imam svoja. Idem. Nadam se
da emo se jo sresti. Bilo bi dobro da mi barem
ove stvari vrati. Naoale, sako...
- Ostavit u ti ih u hotelu.
- Dobro, zdravo! - protisne Gorjan, ni sam ne
vjerujui da je ovo konani rastanak. Ta nije li ga
Zika proteklih dana nauio da pravog rastanka
nema? Toliko su se puta rastajali da bi se onda ipak
ponovo sreli.
- Bog, Pero - odvrati ika i zadubi se u svoju
au soka.
Gorjan izae zadovoljan to je prvi put u ivotu
dobio nadimak. Jednostavan i odvie obian, ali
ipak nadimak! Jer ovjek bez nadimka, inilo mu
se, sakat je ovjek, poluovjek... Samo bezvrijedni usamljenici i asocijalni tipovi nemaju nadimka.
Pero! Zapravo sasvim zgodno i za poetak dovoljno!
Koju minutu kasnije vozio je prema Gruu,
novijem dijelu Dubrovnika. Pretpostavljao je da e
tamo nai kakvog auto-mehaniara koji e moi
napraviti neto s njegovim izranjavanim Renaultom. A onda, iznenada, spazi na suprotnom ploniku Ivanku, krupnu pjesnikinju u utom gumiranom baloncu. Objesila se o ruku nekakvom tipu
etvrtaste fizionomije. Znai, i ona je ovdje! Koje
li sluajnosti. Ti boga, putovi prema jugu stvarno se
prepleu, zakljui Gorjan, gubei iz vida dojueranju druicu.
Spazi na lijevoj strani ceste velik natpis automehaniarske radionice s lakirnicom i ostalim
uslugama. Zavee kola u dvorite i stane ispred
niske limene barake.
17;

- Vraate se iz iransko-irakog rata? Bili ste

ratni dopisnik? - upita ga pleati mukarac koji je
valjda bio gazda.
- Moe li se tu ita uiniti? - pitao ga je Gorjan
izvlaei se iz automobila.
- Da vidimo - ree gazda obilazei oko kola. Branik treba promijeniti. Na alost, nemam Renaultovih branika. Far je isto otiao... Ni fara
nemam. Sluajte, takav far neete nigdje nai. Lim
bih vam mogao poravnati, ali metalik boje nemam.
Ni nju neete nigdje nai. O vjetrobranu vam ne
moram ni govoriti. Sluajte, od svega bih vam
mogao uvrstiti tablicu, poravnati lim i, pa zapravo
- nita vie... Ostavite kola i doite po njih za
desetak dana. Ili, bolje: doite s kolima za tjedan
dana, ostavite ih ovdje, imat u tri dana posla.
Gorjan se okrene i vrati u auto.
- ekajte! to vam je? - pitao ga je pleati
gazda.
- Doite za tri tjedna pa u vam kazati - od
brusi mu Gorjan, upali motor i krene prema izlazu.
Gazda ostane pred barakom, nemono gledajui
prema plavoj krntiji koja se udaljavala.
Vratio se do Pila i parkirao kola na istom mjestu.
Bacivi letimian pogled na bistro, shvati da je ika
jo tamo, za onim istim stolom. Premiljao je hoe
li ui, ili ostati napolju. Bolje je ne ui; ta nisu li se
maloprije gotovo slubeno rastali, oprostili? A
onda se prisjeti debele poetese. E, to je bio dostatan razlog da ue i saopi mu novost.
- Vidio sam debelu. Maloprije. Objesila se o
nekakvog tipa koji bi po izgledu mogao biti samo
luki radnik ili model slikara kubista - ree sjeda
jui za ikin stol.
176

- Je li? - otpovrne ika posve nezainteresirano.

Gorjan narui jo po jedan sendvi, pivo i sok.
ika je utio. Mora da mu je pukao nekakav
kotai u glavi, nagaao je Gorjan, svejednako se
udei.
- Sluaj, je li ti dobro? Mislim, ne fali ti nita?
ika posuti, a onda odmahne rukom. Koncentrira se, ree. Pa za koji kurac se koncentrira, pitao
se propagandist, ne ide na kviz, ili na maturalni
ispit... Ide teti Ceciliji, a ona ga valjda nee propitati gradivo iz povijesti ozbiljne glazbe ili trigonometrije. Uostalom, bolje ga je ostaviti na miru.
I Gorjan se ponovo pokupi iz bistroa, opratajui se u sebi s otkaenim ikom, ali i s vlastitim
naoalama, sakoom i- torbom. Saldo ovog prijateljstva bijae prilino nepovoljan po njega. Jeftinije bi proao da je ve gore na sjeveru unajmio
neku stalnu kurvu pratilju.
I kako sada utuci vrijeme? To preobilje koje je
iznenada puknulo pred njim. Poslovni razgovori su
propali! Sutra ujutro napustit e Dubrovnik i krenuti natrag. Auto e valjda izdrati do Zagreba.
Svratit e usput po one zaboravljene ugovore, obaviti jo nekoliko razgovora, posjetiti jo nekoliko
hotela, a onda Zagreb! Ali to da radi do sutra
ujutro? Moe li se ovjek u ovo doba godine zabaviti u ovom gradu? Zabaviti i rasteretiti? Moda bi
bilo dobro otii do hotela u kojem su gosti iz BRD,
oni isti koji se sutra vraaju u Frankfurt? Pretei
domaeg galeba i zgrabiti kakvu jo dobro dreu
vabicu...
Da, treba se zabaviti, provesti, utuci vrijeme!
Nakon rastanka sa ikom, nakon svih grozomornih
177.

pizdarija, valjda e uslijediti mir, leerna sezona

zabave i predaha.
U tom trenu spazi kino-plakat koji je predstavljao pravi spas. Pravi, veliki spas! Davala se CASABLANCA, za mnoge kino tena starudija, a za
Gorjana najsjajniji film svih vremena. Pa to je bilo
nevjerojatno; da je mogao birati, ne bi drugaije
izabrao! Sada je znao kako e provesti veer.
Za nekoliko minuta bio je pred kinom. Priekao
je da se otvori blagajna, a onda je kupio za svaku
od tri predstave po jednu kartu. Casablanca od
etiri, est i osam. Bio je vie nego siguran da se
Curtizovi filmovi mogu gledati est sati bez predaha. Pogotovo Casablanca!
U Gorjanu se budio onaj stari filmofilski plamen.
Desetak minuta prije poetka, stojei s grupicom od desetak dokonih gledalaca, spazi iku
kako brza ulicom. I ika primijeti njega, shvati da
je namjerio u kino, pa mu veselo domahne. U
jednom trenu Gorjan pomisli kako bi ga mogao
prozvati da mu se pridrui, ali onda shvati da bi se
ika dosaivao. Pa on voli treerazredne burgije o
pljakama banaka, a Casablanca je sofisticirana
melodrama u kojoj postoji tek bijedna pljaka
dvije vize za Lisabon. Ne, to iku ne bi zanimalo!
Uostalom, ika je ve zamakao u drugu ulicu.
Ushieni propagandist Petar Gorjan sjedio je
tek koju minutu kasnije u prvom redu i buljio bez
daha u uvodnu sekvencu, sluajui patetini glas
naratora kako pria neto o porobljenoj Evropi
ije su oi uperene u slobodnu Ameriku. Tek kasnije u film je uao i Bogey; i to onako kako ulaze
samo prave zvijezde: prvo ruka koja potpisuje ek,
178

a zatim srednji plan umornog ovjeka sa pseim

oima. Rickov ameriki kafe je sredite svijeta.
Neto kasnije u nj ulazi lider ehoslovakog pokreta otpora (!?) praen kobnom Ilsom Lund, koja
putem sjetne pjesme budi bolne uspomene na pariku La Belle Aurore (The Germans wore gray, you
wore blue). Nekoliko kadrova nakon toga, on e se
krvniki napiti i s bocom u ruci kazati uvenu
reenicu: Of ali gin joints in ali towns ali over the
vvorld, she walks into mine. Tako je bilo i sa
ikom! Od svih jebenih automobila na svijetu,
morao je upasti ba u moj!
Dobro mu je pala Casablanca, odgovarala mu je
u svakom pogledu. Sjedio je u gotovo praznom
kinu. U prvih desetak redova nije bilo iva ovjeka.
I to je bilo dobro. Svoje omiljene filmove volio je
pratiti iz mrane osame.
Nakon svake patetine scene dolazilo je lagano
oputanje, a onda ponovno melodramsko usijanje.
Nikad to nitko nije znao tako dobro rasporediti
kao genijalni Michael Curtiz!
U zraku je ve visila scena rastanka na aerodromu, najsavrenija stvar napravljena u povijesti
filma. Morao se sabrati, usredotoiti i ne propustiti
ni jedan kvadrati.
I u trenu kada je odluni Rick doviknuo majoru
Strasseru: Put that phone down, iz mraka prvog
reda izronila je jedna velika, pognuta sjena. Tapkajui po mraku doklatila se do Gorjana i sjela
pored njega.
- Jedva sam te naao. Uvijek sjedi u prvom
redu? - proape ika.
Sjedio je jo uvijek s onim glupim crnim naoa179.

lama na nosu, a u krilu je drao Gorjanovu aktovku.

Gorjan se ponaao kao da ga nije ni primijetio.
- Uhapsite uobiajene sumnjivce - rekao je
kapetan Renault svojim policajcima. Po aero
dromu se vukla umjetna studijska magla, posve
nalik na onu vani.
- Koristio sam recept Mike Bukovana zvanog
Fantom, koji je operirao po Stuttgartu. On bi
uletio u veliku trgovinu, izpraznio kasu i pobjegao
napolje, a onda se sporednim ulazom vratio. Prvo
pravilo krae, govorio je Mika Fantom, jest da se
ne udaljava previe od mjesta krae, na kojem te
u pravilu nitko nee traiti... - aptao je ika, ne
obazirui se na velianstvenu scenu rastanka na
maglovitom aerodromu.
- Ne seri, Ziko! - uzrujanim e glasom Gorjan.
Nije mogao dopustiti da se uljez ika ugura u
lisabonski avion.
- Prenez la voiture et allez avec lui rekao je
andarm.
- Jednom je tako opljakao Hertie, zbrisao i
vratio se na drugi ulaz. Dok su ga traili napolju, on
je unutra mirno kupovao. Kau da je potroio
gotovo sav opljakani novac.
- O emu to trabunja, budalo? - pitao je Gor
jan polako shvaajui smisao njegovih rijei.
Sada je kapetan Renault rekao Ricku da nije
samo sentimentalist, nego i rodoljub.
- Pa konano sam to uinio. Ovdje u kinu, u
samom susjedstvu, zacijelo me nee traiti. Osim
toga, izai u s tobom i tako biti manje upadljiv.
- to si to uradio? - upita ga Gorjan aptom
punim uasa.
180

Maglom obavijenog aerodroma u francuskom

Maroku na tren nestane.
ika otvori aktovku i gurne je Gorjanu pod nos.
Sred slabog, treperavog filmskog svjetla, Gorjan
spazi u torbi neto to su zacijelo morali biti svenjevi novanica. Bilo ih je mnogo. Ne kao u filmovima, ali ipak mnogo... Dakle, luak je ipak
ostvario svoj sumanuti i infantilni naum, sune mu
glavom. A teta Cecilija bila je samo jo jedna u
nizu lai, zajeb za naivne kolarce!
- Opljakao sam banku - mirnim e glasom
ika.
Gorjan se skljoka, utone u stolicu, muen stranim osjeajem da su se teka vrata sudbine konano zatvorila za njim i za ikom. Sve ostalo to
se steralo iza te teke kapije bila je ista pusto.
Kamo sada, mislio je tupo zurei u ekran.
- A teta Cecilija? - upita svjestan neponovljive
gluposti tih rijei.
- Samo mirno - upozoravao ga je ika, zakop
avajui torbu s opljakanim parama. - Ne mogu
nas uhvatiti.
Odnekuda iz mraka dopirala je francuska nacionalna himna.
- Louis, I think this is the beginning ofa beautiful friendship - govorio je Rick, nestajui s kapeta
nom Renaultom u neprozirnoj, maglovitoj noi.
I premda ju je gledao vie od deset puta, Petar
Gorjan prvi put uoi i tu sitnu, jedva zamjetnu
ironinu potku Casablance.

181.

Taj ika bio je prokleti, nerazumni luak, pojeban tono u glavu! Neoprostivom ludorijom zapeatio je svoju ionako kopilansku sudbinu, ali i
sudbinu drugog, nedunog ovjeka koji uope nije
imao nikakvih namjera da sudjeluje u njegovim
sifilitinim planovima, tvrdio je Gorjan, bijesan ali
i zaplaen.
He was far too fucked up in his mind, izjavio je
mnogo ranije Mick Jagger za tada ve pokojnog
Briana Jonesa.
Nalazili su se u hotelskoj sobi. ika je sjedio na
krevetu po ijoj je povrini' poredao svenjeve
banknota, dok je Gorjan nervozno hodao tamo-amo, puei cigaretu za cigaretom.
- Siao si s uma, kojeg nisi zapravo ni imao!
Uraditi tako neto! I jo u ovako malom mjestu
gdje se nema gdje sakriti. Pronai e te jo noas.
Ne gine ti bar deset godina robije. A s tobom u
nagrabusiti i ja. Ako ni zbog eg drugog, a ono
zbog toga to te nisam prijavio. Zar je to meni
trebalo?
- Sluaj, Pero, stvar nije tako opasna. Nee me
nai. Nije im ni nakraj pameti da bih mogao ostati
u Dubrovniku. Sada ve proeljavaju okolicu,
trae po prilaznim cestama, Kotoru, Hercegno..182

vom... Recept Mike Fantoma nikad nije zatajio...

- Ma jebo te taj tvoj Fantom! Stvarno krasne
uzore ima. Vlado Duh, ile Ben Kvik i Mika
Fantom! Nego, kako si to uope uradio?
- Najjednostavnija stvar na svijetu. Jasno, ako
ima ivaca - pone ika, spremajui novac u
aktovku. - Uao sam u poslovnicu. Bila je prazna,
ni jedne stranke unutra. Za pultom je sjedila slu
benica, za stolom iza nje nekakav debeljko, valjda
blagajnik. Na pultu su stajale dvije svijee i cijela
prostorija bila je u polumraku. Zna, u tom kvartu
bila je valjda redukcija struje. No, kada sam uao,
izvadio sam revolver i naredio slubenici da napuni
moju torbu...
- Tvoju torbu! - po vikne Gorjan pa mu otme
aktovku, bacajui svenjeve novca po krevetu. To je moja aktovka, razumije li? I moj sako, i
moje naoale!
- krtica, obina krtica.. . - promrmlja ika
pa uzme svoju utu najlon vreicu.
- Kako moe biti tako mrtav hladan! Kao da si
napravio neto od ivotne vanosti.
- Pa i jesam - odvrati ika. - Tumaio sam ti da
sam o neem takvom sanjao od malih nogu. Ti si
elio umrijeti mlad, kao onaj tvoj heroj... zna,
onaj koji je mogao lokati u svako doba dana, a ja,
ja sam elio opljakati banku. Eto, i uspio sam.
Dokazao sam samom sebi da je tako neto izvedivo. I za tebe to nije stvar od ivotne vanosti? Za
tebe su od ivotne vanosti ti jebeni ugovori koje
moljaka naokolo?
- to ti zna o tome! - uvrijedi se Gorjan. Sluaj me sad, rei u ti neto to ti je od ivotne
.................. ___ ..... _ ... ......................................... ._,._ ..

183

vanosti. Budui da te ne elim prijavljivati, i budui da mi je mrsko cinkarenje, otii e sam iz

ovih stopa na miliciju i prijaviti se. Odnijet e im
te pare i kazati da si se samo zajebavao. Da ti je
bilo stalo do samopotvrivanja. Time e zaraditi
koju godinu manje. Ne uini li tako, onda u ja
zamuriti, progutati knedlu, otii i prijaviti te. I to
za sve! Pokuaj krae automobila, javna sablazan,
zavoenje maloljetnice...
- ekaj - zaustavi ga ika - maloljetnica je i
tebi popuila karu.
Gorjan se zbuni... On zapravo ne bi mogao ,
prijaviti iku, on nije ovjek koji prijavljuje. On je
tek ovjek zabrinut za vlastitu kou, ali i to e
proi, kao i sve ostalo to prolazi. Ravnomjerno,
brzo i bespovratno...
- Ali, Ziko - rekao je kapitulantskim glasom sam si rekao da ti nije stalo do love, da te fascinira
naum, njegova izvedba... Zar ne bi mogao barem
te pare nekako vratiti? Poslati ih potom, ili odlo
iti na nekom uoljivom mjestu? ini mi se da bi
onda i njihova potjera mogla biti nekako umjere
nija, mlitavija...
ika je iz vreice vadio neto nalik na osobnu
garderobu: majicu sa srebrnim natpisom FALCONS OF ETERNITY, stare tenisice, ealj, polomljenu etkicu za zube, rezervne arape... Trebalo mu je mjesta u vreici, morao je nekamo
smjestiti sve te pare.
Vidjelo se da premilja.
- To bi bilo izvedivo. Ne bih htio da u starom
iki vidi koristoljupca. Stvarno mi nije do love,
nego do sporta, umjetnosti. Zapravo, ima pravo.
Sad kada je stvar okonana, pare bih mogao vratiti.
184

- Pa jasno, otii na miliciju i vrati.

- Jesi lud! - uzjoguni se ika. - Zar misli da mi
se sjedi u tamburi? Vratit u pare ali im se neu
pokazati.
- Ali, oni e te onda uhvatiti naknadno. Slube
nica banke dat e im tvoj opis, a oni e napraviti
foto-robot. Moda e ve sutra sve novine biti
zasute tvojim portretima.
- Ne seri! Ta fufica se toliko uplaila da od
straha nije nita vidjela. Osim toga, bilo je toliko
mrano da ni ja ne pamtim njeno lice. Zna li tko
e biti na tom foto-robotu? Hoe da ti kaem?
Vuk Karadi s crnim cvikerima.
Gorjan rezignirano odmahne rukom. Zahodskom poklopcu prije bi dokazao neke stvari nego
iki!
Potrai onda kutiju s apaurinima. Neka ide sve k
vragu, mislio je. Prijaviti ga ne moe, pobjei ne
moe, odustati ne moe, natjerati ga ne moe...
Ostat e tu s njim i priekati miliciju. ika e dobiti
deset godina, a on pet. Lucija e biti zadovoljna to
je njena lista sa dvesto tisua njegovih smrtnih
grijeha konano verificirana. Ozakonjena! Tata
Petrovi popizdit e zbog toga to mu je ki bila
udata za obinog kriminalca. Zajebavat e ga drugovi iz struktura! I to je dobro, mislio je Gorjan,
moda ga zbog toga iznogiraju iz koje od komisija
ili radnih grupa. A ika? iki e se ve osvetiti kad
nakon pet godina bude izlazio iz Gradike. Preko
ice e mu pokazati bosanski grb i kazati: Jebi
se, ti sad kree od poetka! Jo pet lijepih godinica
ukljuujui i jednu prestupnu! A i Stari e biti
kanjen. Ni jedan od ovih ugovora nee imati
185

vanosti poto ih je iskamio okorjeli pljaka banaka.

Petar Gorjan ve se vidio kako negdje tamo
1987. izlazi iz zatvora i zapoinje novu karijeru,
karijeru istovarivaa vagona i vercera satova.
Samo, da li e te 1987. jo uvijek postojati Rolling
Stonesi?
Na dlanu mu je lealo est zelenih tableta od
5 mg, doza dovoljna da umiri i uspava odraslog
bika. Proguta ih i zalije hladnom vodom. Ovo je
poetak jednog divnog prijateljstva, rekao je prije
nekoliko sati Rick, ovjek koga nisu muili obziri
prema policiji i zakonitost.
ika je konano pospremio pokradene svenjeve; u ruci je drao samo snopi banknota od
dvadeset maraka. Ustane i strpa te pare u dep
Gorjanova sakoa.
- To e nam biti za koncert u Frankfurtu! Ne
mogu im ba sve vratiti. Slae se da je jedna mala
provizija...
- Ti si kompletna budala - uzdahne Gorjan,
osjeajui blagotvorno djelovanje zelenih tableta.
- Uvukao si nas u strana govna i jo misli na taj
prokleti koncert o kojem nema blagog pojma.
Skini mi se! Tko je od nas poklonik Stonesa, ti ili
ja?
- Pa vidio sam da sutra imamo avion za Frank
furt. Zna, ve pomalo eznem za dobrom starom
Evropom.
Dakle, i on je vidio oglas u JAT-ovoj poslovnici,
shvati Gorjan, znajui da su anse za koncert sada
duboko ispod nule. Love minus zero, no limit. Htio
je izvaditi DM iz depa sakoa, ali ga je apaurin ve
186

do te mjere omamio da je istog trena zaboravio to

je htio uiniti. Nakon est apaurina mozak ti pliva u
nekakvoj zelenoj elatinoznoj masi, a ruke se svijaju kao od gume. Prolazni je to spas, ali ipak spas!
Usnut, snivat i nita vie! Godine 1968, negdje u
jesen, period izmeu dvije administrativne neugodnosti bio je period snivanja i nieg vie. Prve
tablete pronaao je u ladici nonog ormaria stare
tete Hermine. I tako je poelo. Kada jednog dana
umre, tijelo e mu se raspasti za pet-est dana.
Kau da je takva postmortalna sudbina okorjelih
tabletomana. Crvi koji e ga gristi bauljat e poslije
u suludim narkotiziranim putanjama. Tonui u san,
pruao je ruke prema vjealici gdje mu je visio
sako. Htio je poderati te prljave marke, taj ukleti
sako... Ali bio je ve daleko, daleko od sakoa,
daleko od ruke koja je lagano propadala u bjelinu
hladnog hotelskog kreveta.
Ta ivina nakon svega mirno spava, pomislio je
kada se oko tri-etiri izjutra probudio. est apaurina garantiralo je dvadesetak sati dubokog sna, ali
samo zdravom i normalnom ovjeku. Gorjanu je to
bilo dovoljno tek da predahne. ika je stvarno
mirno spavao, glave oslonjene o utu vreicu nabijenu lovom. Stavio si je ivotno djelo pod glavu,
mislio je Gorjan, pa mirno spava. Tako je zasigurno usnuo i gospon Verdi kada je zgotovio Aidu.
Stavio je hrpetinu notnog papira pod glavu i zahrkao. I svaki pravednik na ovom svijetu ima neki
drek da si stavi pod glavu i mirno zaori. Svaki osim
njega, Gorjana! to bi on mogao sebi tutnuti pod
glavu? Rjeenje o razvodu, ugovor koji je sklopio s
Glojnariem, Lucijin jumfer, toke tri, etiri i pet iz
studentske peticije?
187

Sad treba zbrisati, padne mu na pamet. I ve

slijedeeg trena pone pakirati stvari.
Ali kamo? Grad je najvjerojatnije pun milicije.
Bit e im sumnjiv ovjek koji se u tri ili etiri
izjutra mota po praznim ulicama. U narednom
trenu ve se postidio. Usrao se od straha, kao da je
on opljakao banku. S logike strane posve je
nevin; s pravne, ta nevinost pomalo je relativna.
Naleti li na plave, rei e im: Dobro jutro, ba sam
vas traio. Htio bih vam izruiti ptiicu koja e vas
zanimati.
Prije no to e izai, baci jo jedan pogled prema
krevetu na kojem je mirnim, pravednikim snom
spavao njegov udni prijatelj Zika. Eto, konano je
kucnuo as rastanka, iku vie nee vidjeti. I odjednom ga zazebe neto oko srca. Zapravo, i rastanak
koji je toliko dugo prieljkivao, teak je i tuan kao i
svaki drugi rastanak. Izai e, zatvoriti vrata i
nestati, ostavljajui usnulog iku njegovoj sudbini. I
kakva li e to sudbina biti? Dobra, loa, porazna,
neeljena, iskupljujua? U svakom sluaju, zanimljivija od njegove, zakljui oprezno pritvarajui
vrata. Nije ga elio probuditi, jer tada od odlaska
ne bi bilo nita. Da, bijeg je jedini mogui nain
rastanka s takvim ovjekom!
Natovaren stvarima, siao je do recepcije. Stari
portir spustio je glavu na pult i hrkao tako da su mu
se ramena tresla. Pokua ga probuditi. Nije ilo.
Taj se takoer nakljukao pilula, pomisli. itav ovaj
jebeni svijet je narkotiziran, anksiolitiziran, sedativiziran, spazmolitiziran... Kamo krenuti kada je
napolju no i magla i kia, kada je napolju ovo
strano doba? Moda je zapravo tek uz Ziku izlaz,
moda je uz njega vezan onaj posljednji komadi
188

romantinog doba ukraden iz osrednjih kriminalistikih filmova?

Kako nije uspio probuditi usnulog portira, ostavi
na pultu ek na iznos cijene dvokrevetne sobe,
pronae u pretincu iza pulta svoju osobnu kartu i
izae u hladnu sijeanjsku no. Stao je na parkiralitu pored izguvanog automobila, namjeravajui
odloiti stvari. Vrata su bila zakljuana. Sjeti se da
je klju ostao gore, u sobi, na nonom ormariu.
Nije imao snage da se vrati. Pa da, ima u torbi jo
jedan, dosjeti se. Trebalo mu je pet-est minuta da
ga pronae. Otvori prtljanik i utne stvari unutra,
izvadivi prethodno dokumente i novac.
Zapravo, ni jedan od hotela u kojima su boravili
ne posjeduje ni najmanjeg podatka o iki. Svugdje
je Gorjan davao svoje dokumente i plaao svojim
ekovima. Moda je to dobro. Uhvate li iku,
vjerojatno nee imati nikakvih indicija preko kojih
bi ga povezali s Gorjanom. Ali, slaba je to nada.
Predoe li im sliku, svi e se recepcionari sjetiti da
je ta crnomanjasta baraba prenoila u sobi unajmljenoj na ime to i to. Na Gorjanovo ime!
Vukui se mranim dubrovakim ulicama, Petar
Gorjan bio je u punoj mjeri svjestan istinitosti
fraze koja je govorila o relativnosti i prolaznosti
slobode. Kada je polazio na slubeni put, osjeao
se u stanovitoj mjeri slobodnim. Jasno, osjeaj
slobode bio je tek donekle pomuen spoznajom da
nee moi otii u Frankfurt. A sada? Sada se polje
slobode toliko suzilo da je pred sobom ve nasluivao tvrde zatvorske reetke. A kada se polje slobode dotle suzi, zna se to ti preostaje. Bijeg i
jedino bijeg!
Nadao se u nonu, besciljnu etnju; inilo mu se
189

da je mnogo pametnije i lukavije napustiti Dubrovnik tek sutra ujutro. Sada su kontrole na izlazima
sigurno stroge i temeljite. Ujutro e biti lake.
Budu li mu milicioneri pravili probleme, pozvat e
se na druga Cvijanovia, komu kao lokalnoj zvijezdi moraju vjerovati.
Obrevi se u uskoj i strmoj uliici, zamijeti pri
vrhu jedne kue nekoliko osvijetljenih prozora s
kojih se razlijevala tiha, umorna melodija koja ga
je neko izluivala:
It's four in the morning, the end of December, Fm
writingyou now just to see if you're better, New
York is cold but I like where Fm living, there's
music on Clinton Street ali through the
evening.
I tek to bi se ploa odvrtjela, netko bi iglu
gramofona ponovo stavljao na poetak. Gore mora
da zavrava nekakav ur, ur u rasapu. Svi koji su
morali otii zasigurno su ve otili, svi koji su se
morali napiti zacijelo su se ve napili, svi koji su
morali dobiti metak, mora da su ga ve dobili.
Dakle, svi uvjeti za after hours glazbu bili su ispunjeni.
Poput psa koji se vue za mirisom mesa, Petar
Gorjan krene po tragu Cohenove balade o uvenom plavom kinom kaputu. Vea je bila otkljuana, stepenice koje su vodile gore, prema razvalinama ura, bile su poluosvijetljene. Izronivi na
drugi kat, pred njim bukne dugi osvijetljeni hodnik
bijelih zidova s kojih se ljutila boja.
U dnu hodnika, na otvorenim vratima, pogurio
se nekakav tip njegovih godina, koji je presamien '
190

preko starog sanduka za cipele bljuvao zelenu tekuinu.

- Mentol liker, brate - ree pijanac izmeu dva
grcaja. - Mentol, brate. Loem ga jer imam bole
sne oi. Doktor mi je preporuio. Pa kad bljujem,
sve je zeleno. A zelena boja odmara oi. Shvaa?
- Doao sam po zvuku pjesme - neodluno e
Gorjan. Osjeao se kao uljez koji je banuo u
alkoholizirani raj.
- Ma jebe pjesmu, jebe sve! Cijeli je ivot za
kurac! Jedino vrijedno je nalokati se mentola i
bljuvati. Eno, idi unutra i pogledaj. Svi su mrtvi
pijani. Nema ni jedne zdrave, trijezne osobe. Pa
koji im je bog! Dou na ur, pocugaju sav alkohol i
zamru. to ti misli, ta se to dogaa svim tim
ljudima? udno nekakvo vrijeme, neto im fali.
Eto, vidi, juer je jedan opljakao banku. Pa gdje
mi to ivimo? Kakvo je to doba?
Njegov pijani solilokvij prekine mlaz zelenih
bljuvotina.
- Prijatelju, vodi me odavde, ovdje je bolest zajeca pijani kleei u vlastitim rigotinama.
Gorjan se strese od jeze, okrene i krene niz
stubite. Pjesma je ponovo zapoinjala; bio je to
valjda automatski gramofon. Kamo da povede zelenog pijanca, kamo? Kad ni sam ne zna vlastiti
put.
I onda, naavi se pri dnu drvenog stubita, osjeti
iznenadan umor i poriv za bljuvanjem. Sjedne na
pretposljednju stubu, nagne glavu i povrati malko
gorke bijele pjene. Znao je da je to od tableta.
Potom se skvri, sklopi oi i istog trena zaspi.
Sat kasnije probudio se cvokoui zubima. Mora
da je netko napustio ur i ostavio otvorenu veu

kroz koju je pokuljala neugodna sijeanjska studen.

Petar Gorjan ustane, otrese sa sebe prainu,
popravi kaput, natue kapuljau i izae napolje.
Jo nije svanulo. Koliko je okasnilo sunce onog
dana kada su izbuili Riarda III, pitao se, gledajui u paru koja mu je ikljala iz usta i nosnica.
Na ulici zaustavi okanjeli ili poranjeli taksi.
- Na Lapad! - ree ni sam ne znajui kog e
vraga raditi na Lapadu.
- Vi ste neka nona ptica? - pitao ga je nepov
jerljivi taksist.
Gorjan nije odgovarao. Na Lapadu je izaao iz
auta zamolivi taksista da ga prieka. Stao je na rub
ceste i zagledao se u daljinu. Vidio je samo mrak i
nita drugo. More i nebo slili su se u mrak, u
apsolutnu neprozirnost. More i nebo slili su se u
vjenost, kazano je u jednoj Rimbaudovoj pjesmi.
A ovdje na Lapadu more i nebo slili su se u
neprozirni mrak i nita drugo. Luciju je upoznao
onog dana kada su Briana Jonesa izvukli iz njegova
privatnog bazena, ovjek koji takav dan pamti po
datumu smrti rock-idola zasluio je da mu se more
i nebo sliju u mrak.
- Odvezite me do neke javne govornice - rekao
je vozau koji ga je ekao. - Ali do one koja ima
aparat za interurban.
Nekoliko minuta kasnije stajao je u telefonskoj
kabini i okretao broj svog ureda u Zagrebu. Nitko
nije odgovarao. Smetnuo je s uma da je jo prerano. Potom spusti elo na hladan metal telefonskog aparata i otpoine malo. Ponovo mu se povraalo, ponovo mu se spavalo. Nekoliko trenutaka se
dvoumio, a onda je ipak okrenuo i broj vikendice u
1Q? .........,.

Katelu. ekajui da dobije vezu, ponovo se glavom oslonio o telefon. Signal dobivene veze bio je
dug i ravnomjeran. Oslonjen o telefonski aparat, u
tom smijenom i neprirodnom stavu, usne na tren.
Prene ga Lucijin glas.
- Tko je, tko je? - vikala je. Zacijelo je bila
bijesna to ju je neka budala probudila tako rano.
- to je, Lucija, zato si zvala? - pitao je Gor
jan nasmrt umoran, bunovan, dremljiv...
- A, ti si! Kako moe zvati tako rano! I oca si
probudio, a noas je do tri radio. to hoe?
Gorjan se pribere, razbudi.
- Nita. Da li mali spava?
- Zvao si samo zbog toga da bi pitao da li mali
spava! Spava! Uostalom, kako se usuuje zvati
nakon onog bezobrazluka. Otiao si a da se ni s kim
nisi pozdravio. Mama se bojala da te neim uvrije
dila. Bili su tako ljubazni s tobom, a ti tako... Ni
zbogom, ni do vienja...
- A gdje si ti bila?
Primijeti da ju je zbunilo njegovo pitanje. Smela
se.
- Nigdje... Pa, ovaj... vratila sam se minutu
nakon to si otiao. Dola mi je prijateljica iz
Omia. Uostalom, to te se tie!
Lucija, Lucija, zatajila si jebaa, kao to je Petar
zatajio Krista, smijuljio se u sebi Gorjan, radostan
zbog toga to ju je uspio zbuniti.
- No, dobro, hoe li rei zato si zvao? Gdje si
uope i to radi?
Bio je zadovoljan to ne zna gdje je. inilo mu
se da mu ta pozicija daje stanovitu prednost u
ovom razgovoru.
101

- Sluaj, Luci ja, htio sam ti rei da se nalazim u

dosta nezavidnoj situaciji. Iskrsnuli su nekakvi pro
blemi ...
- Nita ne razumijem. Kakvi problemi? - pitala
jeUini mu se da joj je u glasu bila trunka zabrinutosti.
- Nije vano. Htio sam te samo zamoliti... ako
mi se dogodi neto... da kae Ivanu...
Tu je stao. to zapravo da kae Ivanu? Kako bi
Ivan mogao razumjeti? I kako bi mu to ona uope
mogla kazati?
- to da mu kaem?
Gorjan je ve odustao. Najpametnije je ne uraditi nita, ne kazati nita!
- Kai mu za one koljke. Kai mu da znanost
jo nije nala pouzdan odgovor kako dobivamo
koljke. Da li ih hvatamo, beremo, ubiremo, va
dimo.. ..
- Kakve su ti to gluposti? - ljutila se ona.
Potom je govorila jo neto o tome kako malog
ne smije uznemiravati estim dolascima, kako se
prema njenim roditeljima ne smije ponaati onako
nekulturno i neljubazno, kako teletina nije bila
prepeena, kako je tamo gore na cesti razgovarala s
prijateljicom, a ne s onim na koga on misli... Da,
govorila je jo mnoge stvari, ali on je vie nije
sluao. Ponovo je usnuo, podupirui se elom o
telefon.
asak kasnije probudilo ga je ravnomjerno pijukanje telefona. S kim li je to razgovarao, pitao se,
ne mogavi u prvom trenu odgonetnuti.
Onda se dobro zakopao i krenuo prema Pilama,
traei restoran u kome bi mogao dorukovati, ili

bar popiti crnu kavu. Od tri ili etiri izjutra, otkako

je napolju, nije jo vidio ni jednog milicionera. Da
li su se stvarno razjurili po okolici, kako je predmnijevao ika, ili ih nema stoga to su ve uhitili
poinitelja pljake? Zbilja, to ako je ika ve u
tamburi, ako pjeva pod jakim snopom reflektora?
Odjednom se uplai i bje mu nekako ao ike.
Toliko su se puta opratali a da se nisu rastali, da bi
se sada, eto, rastali, ne oprostivi se! Kada se noas
iskradao iz hotelske sobe, mogao mu je bar ostaviti
nekakvu poruku. Papiri s dvije - tri rijei...
Ue u mali restoran na Pilama i narui sendvi,
kavu i au kisele vode. Nakon desetak minuta
konobar prie njegovom stolu i preko volje tresne
tacnom. Petar Gorjan zagleda se u crnu kavu koja
se puila, a potom napolje, u mrak. I onda izgubi
elju za dorukom. Napolju su etkala dva milicionera. Pored onog nieg lagano je koraao slubeni
pas s brnjicom na njuci. Gorjan odlui platiti i
izai napolje. Budu li ga to pitali, kazat e im sve,
pa kud puklo da puklo. Posegne u dep sakoa
traei novac, a onda mu graci hladnog znoja
orosie elo. U depu je jo imao onaj snopi
banknota od 20 maraka. Zaboravio ih je izvaditi i
ostaviti u hotelu. Znai, mora brzo natrag do hotela
da vrati te proklete pare. Neka ika radi s njima
to god eli! Pogleda napolje i primijeti da su
milicioneri otili. Eto, sad je vrijeme da ustane,
izae i odjuri do hotela kako bi se rijeio kompromitantnih maraka.
Plati, izae i zabrza prema hotelu.
- Drue, molim vas! Samo malo! - zauje iza
sebe glas, pa se osvrne. Milicioneri nisu otili, samo
su se premjestili. Stajali su sada u dubokoj sjeni

razgranatog mediteranskog stabla. Da bjei? Glupost, prii e im i kazati sve, pa neka rade to ih je
volja. U krajnjoj liniji, on je zapravo posve neduan.
- Vau osobnu kartu - ree onaj nii koji je
drao psa.
Gorjan mu prui osobnu kartu. Znate, ika je
opljakao banku, ja s tim nemam nita, htio je
kazati, ali ga milicioner nije pitao nita o pljaki
banke.
- Kojim ste poslom u Dubrovniku? - upita ga
pozornik koji je shvatio da je Zagrepanin.
- Poslovni sastanak u hotelu. . . Ja sam zapravo
propagandist. Doao sam radi razgovora s direkto
rom Stojanom Cvijanoviem - ree pomalo zbu
njeno, a onda izvadi i Publicitasovu iskaznicu.
Milicioner je pomno prouavao propagandistiku iskaznicu.
- Kada ste stigli u Dubrovnik? - upita ga lju
baznim glasom.
- Sino - otpovrne Gorjan, ponovo spreman
ispriati sve to se sino dogodilo. - Sino sam
trebao obaviti taj razgovor, ali je dolo do zabune.
Drug Cvijanovi bio je na sastanku u Kotoru...
- Cvijanovi je juer stvarno bio u Kotoru obrati se drugi milicioner svom kolegi. Zacijelo je
poznavao Cvijanovia. Tko ovdje ne poznaje Cvijanovia!
- Izvolite, drue - ree milicioner vraajui mu
osobnu kartu i propagandistiku iskaznicu. - I
oprostite na smetnji. Znate, to je naa dunost.
Zar me nita vie nee pitati, udio se Gorjan,
spremajui svoje isprave i udaljavajui se od mjesta na kojem su stajali pozornici. Pa, zapravo, tako

neto je i posve normalno, zakljui neto kasnije.

Kako bi im i mogao biti sumnjiv? Legitimirali su ga
i ustanovili da je propagandist ugledne kue, koji je
u Dubrovnik doao radi poslovnog razgovora s
uglednim hotelijerom. A takvi ba ne pljakaju
onako usput - banke! Isuse, pa ja i nisam opljakao
tu banku, pomisli, udei se to se tako uspaniio i
poeo osjeati krivim za neto to nije poinio.
Nakon nekoliko minuta naao se nadomak hotelu
u kojem je proveo dio noi. I ba kad je htio prijei
cestu, zastane. Pred hotelskim ulazom zaustavio se
plavi Golf iz koga su izale tri plave < uniforme.
Dva milicionera uoe odmah u zgradu, a trei
ostane napolju. Kao da je uvao strau.
Sada je konano vrag odnio alu, zakljui Gorjan, pa se okrene i poe natrag prema Pilama.
Sigurno su nabasali na trag. Ako ika ve nije
uhapen, dogodit e se to za nekoliko minuta.
Osjeti snanu, neobuzdanu elju da pobjegne nekamo daleko od ovog mjesta na kome je sve zabrljao. A kad neto zabrlja, mada si to uinio bez
prave namjere i htijenja, jedini spas je, inilo mu
se, u bijegu! I eto, sada se utio poput progonjene
zvjerke kojoj su nepogreivi lovci na tragu. Billy,
they don't like you to be so free, pjevao je Bob
Dylan upozoravajui refren. I on je znao da mora
bjeati to bre i to dalje. There's guns across the
river aiming at you.
I onda ga je spasonosna zora, koja je brisala
hladnu i neugodnu no, zatekla ba na onom mjestu gdje se dizala lijepa, nova poslovnica JAT-a.
Odustajui od svake nedoumice, promiljanja i
odlaganja, ue u osvijetljeni lokal i zatrai avionsku kartu do Frankfurta. ika je moda gotov, ali
197

ja nisam, ja jo hodam, razmiljam i branim se. Jo

sam iv, kae probodeni Kaligula na kraju drame.
- Priekajte da provjerim - rekla je slubenica i
udubila se u nekakvu utu listinu. - Ima jo mjesta.
ekiranje je sat ranije, znai u deset i trideset.
elite li platiti gotovinom?
Gorjan izvadi ekovnu knjiicu pa ispuni ek.
- Autobus polazi s terminala u devet sati.
- Hvala, uzet u taksi.
- Dobro, izvolite kartu i sretan vam put. Letjet
ete s naim DC-9 direktno do Frankfurta.
Eto, sada je sve gotovo, pomislio je Gorjan, sada
su Rolling Stonesi stvarno tu pred nosom. Ali, kada
bolje promisli, sada je to tek mala utjeha, a ne
veliki ushit. Jer stvari su do kraja zabrljane i neizvjesne.
Taksi ga je vozio prema ilipima. Ponovo je
gledao u maglu koja je skrivala otre zavoje, ali
sada to vie nije bio njegov auto, ni njegov vjetrobran, ni njegove kazete. Da, ni ike vie nije bilo
na susjednom sjedalu. Kako su se pribliavali aerodromu, magla je bivala sve rjea. I to je bilo dobro,
jer mu nikako ne bi odgovaralo da zbog magle
odgode let za Frankfurt.
Pokuao je onda misliti o tome koje e sve
posljedice izazvati nenadana odluka da odleti u
Frankfurt, ali se vrlo brzo naao na aerodromu gdje
se utopio u gomili njemakih turista koji su se
vraali domovima.
Primijeti odmah da se aerodromskim prostorom
vrzma poprilino plavih uniformi. Dakle, jo ih
nisu obavijestili da je ika uhapen. Jer, da su ih
obavijestili, zacijelo bi se ve povukli natrag u grad.
198

A moda i nije uhapen! Moda je rano ujutro

napustio hotel? Mogao se ak posluiti i onim
unakaenim automobilom; klju mu je bio na nonom ormariu.
Pred alterom za predaju prtljage stvorio se
podui red. Gorjan se odmakne, nije imao nita to
bi mogao predati na tom alteru. Kupio je jutronje
novine pa se sklonio u stranu, gradei se da ita.
Ludo se nadao da e tih stotinjak minuta do polijetanja protei brzo, mirno i povoljno... Carinska
kontrola predstavljala je takoer neizvjesnost od
koje je strepio. Imao je, naime, u depu jo uvijek
onaj snop ukradenih maraka. Mogao ih je dodue
baciti, u zahod na primjer, ali mu se sve vie inilo
da e mu u Njemakoj vrlo dobro doi.
Zapravo, udio se to, eto, u ovom trenu prije
polijetanja aviona koji ga treba odvesti u grad
velikog koncerta, misli na sve prije negoli na Rolling Stonese.
A onda podigne glavu preko rairenih novina i
pogleda naokolo. Uini mu se da je plavih neto
manje. to li to ima znaiti?
- Molimo putnike za let YU-202 na liniji Dubrovnik-Frankfurt da krenu prema izlazu broj 1 zaulo se neto kasnije na razglasu. Zatim su sve
ponovili na engleskom i njemakom jeziku.
Krajnje je vrijeme, pomisli Gorjan, stisne zube i
krene prema pasokoj kontroli. Stane u red iza
nekolicine njemakih turista, a onda pored sebe
primjeti osobu koja mu je odnekud bila poznata.
ovjek se upravo oprostio od visokog mukarca u
sivom kaputu i krenuo prema redu za pregled
pasoa.
199

- O, pa to ste vi, drue Gorjan! Koje li sluaj

nosti! No, duan sam vam ispriku, jer vi se sigurno
ljutite na mene.
Gorjanu sine; pa to je Cvijanovi! Stojan Cvijanovi, direktor s kojim se jo juer trebao sastati. I
on putuje u Frankfurt!
- ivjeli, drue direktore! Zato bih se ljutio na
vas? - upita ga hinei mirnou.
- Pa, zbog sastanka koji je mojom krivnjom
propao. Vidite, juer sam morao hitno u Kotor, a
ve danas slubeno u SR Njemaku. Ba mi je ao
to se nismo mogli sastati i dogovoriti o poslovima
- objanjavao je Cvijanovi ljubaznim glasom. Bio
je to njegov stil, uvijek ljubazan, uvijek nasmi
jan ...
- Ali vaa sekretarica mi je kazala da ste dva
dana u Kotoru, te da sutra putujete u inozemstvo.
- Ah, ona rasijana baba! - odmahne rukom
direktor Cvijanovi. - Ta uvijek sve pobrka. Jedva
ekam da ode u penziju. Pa sutra nema aviona za
Njemaku. Kako bih putovao? Ne, ona je skroz-naskroz u oblacima. Ne bih se udio da je tako i
mislila. Znate, juer mi se potuila da ste bili
veoma neljubazni s njom, a ja sam pomislio - No,
konano ti je netko obrisao nos, babetino vraja!
Ha, ha, ha... Dobro ste uinili, drue Gorjan, ha,
ha, ha! Nego, recite mi, kako to da i vi putujete?
Gorjan se zbuni, ali onda shvati da slagati nije
teko. Pa i Cvijanovi mora da se slui laima.
- Slubeno, slubeno... Tako sam isplanirao.
Desetog razgovor s vama, a jedanaestog u Frank
furt. Znate da odravamo kontakte s Frankfurt
skim sajmom.
200

- Ah, da, da... Mislio sam si da idete poslovno.

Lov na devize! Izvozna ekspanzija, ha, ha, ha!
Niste vi bezazleni, mladiu moj. Nego, mogli bismo
se dogovoriti za sastanak po povratku. Slaete li
se?
Pred drugom direktorom stajao je slubenik koji
pregledava pasoe. Cvijanovi ga pozdravi pa mu
prui paso.
- Dajte i vi! Prije emo biti gotovi - dobaci
Cvijanovi Gorjanu, koji odmah prui i svoj paso.
- Danas je malo otrija kontrola - doapne mu
Cvijanovi. - To je zbog onog sino. Znate li to se
dogodilo?
Gorjan potvrdno kimne glavom, a onda odahne,
pasoi su bili pregledani.
- Koliko dinara imate uza se? Imate li deviza za
prijaviti? - pitao ih je carinik u izglaanoj uniformi.
Cvijanovi kimne cariniku onako kako se kima
poznatim osobama.
- Mi idemo na slubeni put i sve rjeavamo
kreditnim karticama - ree direktor. Gorjan ki
mne, pokazujui tako da se slae sa Cvijanovievom izjavom. I sve je bilo gotovo, brzo i bezbolno,
po svoj prilici stoga to je bio u drutvu s direkto
rom Cvijanoviem kojem se ovdje oito vjeruje.
Tono u 11.30 sati JAT-ov DC-9 zarulao je
pistom, uzdigao se, propeo i sunuo gore, prema
svojoj osam tisua metara visokoj putanji. Kada je
avion probio oblake, blistave sunane zrake obasjale su prozore i sjedala na kojima su se razbakarili direktor Cvijanovi i propagandist Gorjan. Otkada nije vidio sunca, pomisli Gorjan, ve zatrovan
vjeitim maglama i kiom. Da, kao da se tek ovdje,

na osam tisua metara iznad zemlje, nalazi ambijent pogodan za ivot.

Uskoro se pored njih zaustave kolica s robom iz
duty free snopa.
- elite li to? - pitala ih je ljepukasta stjuar
desa.
Gorjan posegne u dep, izvadi dvije zelene banknote i kupi bocu Four Rosesa i steku Benson &
Hsdgesa.
- Moemo li dobiti ae? - upita.
Stjuardesa im prui dvije bijele plastine ae.
Pijuckali su opori burbon i puili aromatizirane
cigarete iz zlatne kutije.
- Vidite, neto prije polijetanja susreo sam se s
inspektorom iliem, inae kolskim drugom.
Ispriao mi je sve o toj sinonjoj suludoj pljaki...
Gorjan zadrhti. Neugoda koju je ostavio dolje,
osam tisua metara nie, ponovo mu je zasjela na
lea.
- Zapravo, moda vam to ne bih smio priati,
jer je sve to mi je ili rekao neslubena verzija.
Znate, tek e istraga utvrditi prave injenice i
okolnosti. No, rei u vam, jer se stvarno radi o
kurioznoj stvari. Znate, pljake banaka nisu tako
esta stvar, pogotovo ne u naem gradu... ta vam
je? Loe se osjeate?
- Ne, ne! Priajte samo. Naime, avionski let ne
podnosim ba najbolje.
- E, onda u vam ispriati - nastavi Cvijanovi
- bar ete manje misliti na let. Vidite, sino kasno
po podne, kada je ve pao mrak, nekakav je tipus
uao u banku i pod prijetnjom revolvera zatraio
pare. inovnica je premrla od straha i stala mu
puniti torbu sve dok ovaj u jednom trenu nije
202

viknuo - dosta! Zamislite, rekao je dosta, premda

je u taku stalo jo novaca. To je prva udna stvar
na temelju koje bi se moglo zakljuiti da se radi o
neuravnoteenoj ili infantilnoj osobi.
Pred Gorjanovim oima vrtio se film, treerazredna kriminalistika burleska sa ikom u glavnoj
ulozi.
- Kada je otiao, prestravljena slubenica neko
liko sati nije mogla izustiti ni rijei. Nije mu uparrltila ni jednu crtu lica, ak mu nije mogla procijeniti
ni visinu. Tip je zbrisao, nestao... Pretpostavljalo
se da je uspio napustiti grad, pa je alarmirana i
okolna milicija.
Dakle, ika je bio u pravu, zakljui Gorjan,
pratei direktorovu priu.
- Noanja potjera nije dala nikakvih rezultata.
Tipu ni traga. A onda ujutro: grom iz vedra neba!
Ukradene pare pronaene su u dominikanskoj
crkvi u ispovjedaonici. Pored novca nalazio se i
plastini revolver, imitacija Smith & "VVessona, kao
pravi! Znate, te strane igrake napravljene su tako
savreno.
Gorjan zine od iznenaenja dok je Cvijanovi
mirno otpijao iz svoje aice.
Dakle, ika je ipak vratio pare! I to gotovo sve,
sve izuzev ovog svenja maraka u njegovu depu.
Maraka koje je ve poeo troiti! Ipak mu je bila
vana samo akcija, akcija radi akcije, a ne pare, te
glupe, besmislene i zle pare. ika je, dakle, poinio
prvu larpurlartistiku pljaku banke u povijesti
kriminala! Zdipio je pare, a onda ih vratio. A i
revolver je bio laan, tek igraka. Tom lanom
revolveru, znai, nije nasjela samo slubenica
203

banke, nego i oni odvratni autostoperi koji su ih

htjeli opljakati sred puste peljeke ceste.
- Iznenaeni ste, vidim - govorio je Cvijanovi.
Pa tko i ne bi bio! Za tako neto nisam nikad uo.
Opljakati banku, pa onda vratiti novce!
- A on? Njega nisu uhvatili? - upita Gorjan,
utei kako mu u grlu stoji neto veliko i hrapavo.
- Mislim da nisu. Barem mi inspektor ili nije
nita rekao. Ali, uhvatit e ga, sigurno e ga uhva
titi. Sluajte, pa to mora da je nekakav luak!
- Zato mislite da je luak? - pitao je Gorjan.
inilo mu se da bi pred tom pretjerano ljubaznom
direktorskom kreaturom morao braniti ast biveg
prijatelja. Ali nije znao kako, nije znao kako...
- Pa kako ne bi bio luak! Opljakati banku, a
onda pare odnijeti u dominikansku crkvu i ostaviti
ih u ispovjedaonici u nekakvoj utoj vreici...
- Kastner & Ohler - nadoda Gorjan, svjestan
svoje besprimjerno glupe i nepopravljive prim
jedbe. Da, to to je sada uradio prava je pretpo
topna glupost prema kojoj serija ikinih gluposti
nije nita.
Cvijanovi se trgne, a onda uputi svom suputniku veoma iznenaen i upitan pogled.
- Odakle vam to? Kako znadete da je to bila
Kastner & Ohlerova vreica?
Gorjan iskreno poali to mu po roenju nisu
iupali jezik. Kako da sad pobjegne od Cvijanovieva pogleda punog sumnje? Ueprtlji se, zamuca.
- Pa, ovaj... znate... rekli ste uta vreica.
Onako refleksno sam se sjetio da ta austrijska
firma ima .ute vreice. Ali, ne mora biti, moda
je. .. moda je neka druga.
204

- Kastner & Ohler, kaete. Sluajte, moda vi

znate tog tipa? Ili ste ga juer vidjeli s tom utom
vreicom? No, kada se vratimo, upoznat u vas sa
iliem. Inspektoru e moda koristiti vaa prim
jedba. Jasno, ako ste vidjeli tipa. Kada se vraate?
U koji kurac da se sad vratim, pomisli Gorjan,
alei to si nije pregrizao jezik.
- Ne znam tono! Ovisi o mnogim stvarima odvrati, svjestan da povratak ponajvie ovisi o
ovom to je netom izbrbljao.
I eto, predmnijevao je ve prilino dugo da e ga
ika uvui u nekakvu katastrofalnu situaciju i sada
je konano sam u nju pao. Iskljuivo vlastitom
krivnjom i nerazumnou! Na posredan nain ika
mu je omoguio ovo putovanje, putovanje koje bi
sada moglo postati jednosmjerno, bespovratno...
Naravno, samo zbog njegove glupave pogreke.
Da, ika ga je zapravo nagnao, isprovocirao njegovu odluku od konano kupi tu kartu i krene u
Frankfurt na koncert Rolling Stonesa. Jer oni su,
kako je ustvrdio, Gorjanov pravi posao i prava
briga. Da, nagnao ga je na to i nestao... Kao da je
ispunio funkciju koju je imao u ivotu Petra Gorjana, pa se polako povukao... Moda je ika i bio
samo to, tek obian katalizator, pokreta tue
inertne sudbine. Ako je tako, posve je razumljivo
to ga ovdje vie nema, to je nestao... I sada je na
Gorjanu red da se osvijesti i konano pristane na
vlastiti usud od koga je dugi niz godina bjeao.
Ipak, u ovoj glupavoj situaciji jedna je okolnost
povoljna. Izbrbljao se, glupavo se izbrbljao, ali je
to ipak uinio prekasno. Da je svoju briljantnu
primjedbu o utoj vreici izrekao na dubrovakom
aerodromu, Cvijanovi bi ga bez po muke predao
205

reenom inspektoru ilicu. Ovako, nema ga za

sada kome otkucati. Njemaku policiju Cvijanovieve sumnje zasigurno ne bi previe zanimale, tako
da e drug direktor prvi korak moi poduzeti tek
kada se vrati u Jugu.
- No, dobro, zaboravimo sad tu glupu vreicu odjednom e Cvijanovi. - Popijmo radije jo po
jednu!
Gorjan se kiselo nasmije, naslutivi da je u Cvijanovievoj reenici bilo neke judinske prijetvornosti. Dobro e jo razmisliti o toj prokletoj vreici, zakljui Gorjan, putajui u svoju aicu dvije
male zelene tablete.
- To je protiv munine? - upita ga radoznali
direktor.
- Upravo tako - odvrati Gorjan, ispijajui zlaasto pie u kojem su se rastvarale dvije tablete
apaurina, ukupne jaine svega deset miligrama.

206

Oko trinaest sati JAT-ova letjelica napustila je

plavo, osunano nebo i propala u guste, olovne
oblake, da bi se nekoliko minuta kasnije nala u
tmurnom, mranom i snjenom frankfurtskom popodnevu. Svud naokolo vrcale su guste pahulje
snijega, a dolje u dubini ekala je duga i ravna
osvijetljena pista. Tupi udar stajnog trapa o tlo
potresao je avion, a nakon toga zauo se zagluan
um koenja. as kasnije DC-9 lagano je rulao
prema svom pristanitu. Gorjanu se na tren uini
da" se na kraju piste nalaze velika crvena usta s
isplaenim jezikom, znak Rolling Stonesa, te da ga
avion odvodi upravo tamo.
Kada bi barem ika bio tu u avionu, ili negdje
napolju na aerodromu, mislio je Petar Gorjan,
uuren uz prozori kroz koji je mogao promatrati snijeg to se u dodiru s pistom topio. Kako to
da aerodrom uope radi po tako loem vremenu?
A onda se i sam zaudi vlastitim mislima. Toliko je
eznuo za tim da se otarasi one vraje napasti
zvane ika, a sad, sad bi da je on tu s njim!
Nedostajao mu je ika. Bilo je to udno, ali sasvim
nedvojbeno. Rezultat je to nekakvog avolskog
mehanizma u glavi po kojem se neprekidno elimo
osloboditi stanovitih nevolja, a kada ih se konano
207

oslobodimo, shvatimo da smo se na njih toliko

navikli i da nam upravo nedostaju.
- to radite veeras? - pitao ga je Cvijanovi
dok su obavljali posljednje carinske formalnosti. Moda bismo mogli zajedno izai? Frankfurt je
zanimljiv grad, osobito nou. Poznajete li Sachsenhausen?
Moda bi sad toj nalickanoj i nasmijeenoj mjeini trebao kazati da e veeras najvjerojatnije biti
na koncertu Rolling Stonesa i tako u potpunosti
dezavuirati poslovni karakter svog putovanja?
- Bit u na veeri s poslovnim partnerima odlui se za mnogo jednostavniji odgovor kojim e
se rijeiti antipatinog druga direktora.
- A sutra? Moda bismo sutra mogli? - navalji
vao je Cvijanovi.
Gorjanu se uini da ga Cvijanovi eli zadrati
pod nadzorom, sve zbog njegove nepromiljene
izjave o utoj austrijskoj vreici.
- Sutranju e veer - ree u namjeri da ga se
konano rijei - provesti s kakvom jeftinom kur
vom, dakle u mnogo boljem i atraktivnijem dru
tvu.
Cvijanovi ga pogleda oima punim ljutnje. Htio
mu je odgovoriti, ali je mladi propagandist ve
brzao prema aerodromskom izlazu.
Bila su ve dva sata-poslije podne kada se Petar
Gorjan naao u luksuznom taksiju - Mercesesu
koji ga je vozio prema gradu. Taksist je uporno
utio i gledao napolje kroz vjetrobran sa koga su
brzi brisai jedva uspijevali pokupiti sav onaj snijeg
koji je padao na staklo. Na svakom kilometru iznad
ceste bio je razapet velik crven transparent na
kome je pisalo:
208

THE ROLLING STONES - DIE GROSSE

EUROPA-TOURNEE 1982 FRANKFURT 11/I
-HAMBURG 13/1
Petar Gorjan osjeti ono staro oduevljenje pred
kojim su blijedjele sve prole i sadanje nevolje.
Stonesi su dakle tu, nikad blie! Jo samo nekoliko
sati i tehniari na mix-pultu okrenut e svoje prekidae: Switch on, switch on, switch on! Tijelom mu
proe lagan srh, a utrobom se razlije neto meko i
toplo. Nakon svih promaenih turneja i koncerata,
evo konano koncerta koji mora uhvatiti, zgrabiti ... Nita ga vie ne moe sprijeiti, nema vie ni
diplomskog ispita, ni prijateljeva abortusa, ni Lucijine trudnike munine, ni itinerera predradnika
Starog! Stonesi su tu, i on je tu, i to je ono na to se
sveo itav svijet.
A onda, onda se prisjeti krinog puta koji je
proao da bi se konano naao tu, u Frankfurtu,
krinog puta koji je zapoeo kao bezazleno poslovno putovanje, a zavrio se kao bezglavi bijeg s
mjesta nesree. Frankfurt je samo prolazna oaza
nakon koje dolazi prava neizvjesnost. Uhvate li
iku, stvari e se poeti razvijati vrlo nepovoljno.
Istraga e utvrditi da se sa ikom vucarao po
Jadranu osam dugih dana, a da za to nije imao ni
pravih razloga ni uvjerljivih motiva. Onda e se
suuesnitvo pokazati kao jedini pravi i mogui
motiv. Ako im pak ika zbrie, drug Cvijanovi e
ionako obavijestiti svog ulkolegu inspektora ilica o tome da je Gorjan izbrbljao neto vrlo sumnjivo o pljakaevoj vreici. Inspektor ili naravno zna da je novac pronaen ba u Kastner &
Ohlerovoj, a ne u nekoj drugoj utoj vreici. Kako
o iki nita ne znaju, Gorjan e im biti glavni
209

sumnjivac, kandidat optube broj jedaq. No, u

obje varijante bit e naj indikativni je to to je tako
naprasno prekinuo slubeno putovanje i posve bezrazlono odletio u Njemaku. On e im onda
kazati da je otputovao na koncert Rolling Stonesa,
na to e se oni upisati od smijeha. Dakle, sve su
varijante veoma nepovoljne po njega. Jedina varijanta koja sadrava elemente spasa jest ona po
kojoj se uope ne treba vraati u Jugu. Ali to da
pone tu, u Njemakoj? Kako preivjeti, ime se
baviti? Da potrai Cileta Ben Kvika i prijavi se za
ilegalno sakupljanje skupljih auto-dijelova? Sranje! I ta varijanta bila je isto sranje! Pa on ne
razlikuje bobinu od ferode!
Sada je, skriven velikom kapuljaom duffel
coata, koraao zapadnom stranom Kaiserstrasse,
onim njenim dijelom koji vrvi opskurnim objektima tonue porno industrije. Znao je da bi traiti
karte za koncert sada, u ovo doba, predstavljalo
pravu ludost. Nadao se da e uoi samog koncerta
uspjeti kupiti ulaznicu od preprodavaa, dodue po
znatno vioj cijeni, ali to to znai u usporedbi s
cijenom koju je ve platio da bi doao ovamo!
Zastajkivao je pred izlozima udei se kvaliteti i
obilju robe. Uistinu je to drutvo debela trbuha i
tuste guzice, mislio je, nadajui se da bi se i njemu
ovdje mogla ukazati kakva povoljnija ansa. Da
ipak baci kocku i ostane? Ima jo mora, ima zemalja, ima jo vina koje valja, napisao je jedan podosta cijenjeni pjesnik. Ako jo postoje cijenjeni
pjesnici! Da, mogao bi ostati i iskusiti njemaki
nastavak onoga to je zvao polaganom predajom.
Dvoumio se zavidei iki, ovjeku sklonom jednostavnim rjeenjima. Prelaziti granice, naputati
210

domovine i domove, ivjeti as ovdje, as ondje,

jednako lako naputati i prihvaati nove gradove,
prijateljske i neprijateljske sredine, sve je to iki
bilo lako i jednostavno, i sve je to bez ikakva
premiljanja inio. Kada e konano moi ivjeti
onako kako ga je ika uio? Pa da, ta besprizorna
lutalica zapravo ga je nauila mnogo emu, zakljui
i poeli da ika bude ponovo s njim, tu pod ovim
snijegom, tu ispred McDonaldova restorana.
udan je to bio svat, taj ika; znao je opljakati
banku, ali se nije umio uvui u kino bez ulaznice,
prisjeti se Gorjan zadarske dogodovtine, sada ve
tako daleke...
Ude u topli lokal i narui hamburger, salatu i
pivo. Crnac mu prui zatraenu hranu umotanu
svom silom plastike i papira. Sjedio je u kutu lokala
polako grickajui topli hamburger i zalijevajui ga
odlinim njemakim pivom. Pogleda napolje u snijeg koji je zasipavao pustu Kaiserstrasse i osjeti
iznenadnu, ali posve duboku tugu. Te Rolling Stonese dobio je zapravo prekasno, moda ba u trenu
kada mu vie i ne trebaju. Naao se u tekoj i vrlo
sloenoj situaciji iz koje moe proizii mnogo neeljenih posljedica: hapenje zbog suuesnitva ili
barem prikrivanja grube pljake, gubitak posla,
nemogunost povratka u zemlju i tko zna to jo...
I eto, ba u tom trenu on je dostigao Rolling
Stonese, koji su sada sve prije nego uistinu vana
stvar.
Ali ivot treba prihvatiti onakvim kakav jest,
zakljui, udei se i sam toj provali pravog seljakog fatalizma. Pa, ako je tako, na koncert treba
otii, jer je koncert u ovom snjenom trenutku
jedina izvjesna stvar. A neizvjesnot treba ostaviti
211

sutranjem danu. Koja li ga to sudbina eka u

zasjedi sutranjeg, zasigurno jednako snjenog
dana? Sudbina sumnjivca, zatvorenika, sudbina nezaposlenog lutalice, zatoenika uvjetne ili prolazne
slobode? Sudbina izgnanika, prokletog kozmopolita, apatrida dovijeka na tragu blijedih sjeni Vlade
Duha ili Mike Fantoma? to da uini s domovinom, to li e domovina uiniti s njim? Hoe li mu
domovina znati oprostiti to nije mogao otkucati
skitnicu koji mu se u jednom trenu uinio simpatinim?
Uspio je pojesti i popiti sve to se nalazilo na
McDonaldovu pladnju. Pred njim se stvorio visok
crnac s naranastom keceljom, uzeo pladanj i zviznuo ostatak ambalae u kantu za otpatke. Gorjan
mu se nasmije, obue kaput i izae napolje.
to li se sad dogaa sa ikom? Moda bi mogao
skoknuti do telefonske govornice i nazvati koji
dobar izvor dubrovakih informacija? Novine, miliciju, bolnicu, PTT-informacije? Ako je ika uhvaen, u Dubrovniku se o tome naveliko pripovijeda. Umjesto govornice, na drugoj strani ulice
primjeri apoteku. Netko mu je kazao da Nijemci u
svakoj ulici imaju barem tri apoteke. Kako bi bilo
da skokne do apoteke i kupi nekakav njemaki
sedativ? Zacijelo mu ga ne bi dali bez recepta. U
tome mora da su rigorozniji od naih.
Zastane onda pred velikom, otvorenom prostorijom iznad koje je pisalo PEEP SHOW. Ue
unutra. Sa svake strane dugog hodnika nalazilo se ~,
po tridesetak kabina na ijim su vratima bili redni
brojevi. Hodnik je bio prljav, smrdljiv i vrlo slabog,
osvijetljen, a iz kabina su se razlijegali kojekakvi
koitalni uzdasi, pomijeani s odlomcima njemakih
V-

.. .212

reenica. Oko kabina vrzmale su se izgubljene

turske, arapske i balkanske fizionomije. No, dakle,
ako je oruje revolucije krepost, kako je vikao
Maximilien de Robespierre u poznatoj drami, onda
je ovaj PEEP SHOW najmraniji kontrarevolucionarni podrum, pomisli Gorjan i ue u kabinu broj
33. Upravo toliko godina je imao. U kabini se
nalazilo tapecirano sjedalo, iza sjedala kolor monitor, a sprijeda, na samim vratima, ogledalo u kojem
se promatrala slika. Odmah pored vrata bio je
postavljen mehanizam za biranje kanala i otvor za
ubacivanje novia. Ispred sjedala nalazila se koarica obloena najlonom, oigledno - rekvizit za
drkanje!
Moda su ezdesete bile godine u kojima je svaki
mladac nastojao za sebe izgraditi kakav oblik revolucionarne svijesti, razmiljao je, prisjeajui se
tog, sad ve propalog i zaboravljenog doba. Moda
su traperice, duga kosa i ona agresivna buka kojoj
su dali ime rock 'n' roll, bile samo metafore, zaobilazni put da se artikulira jedan ivotni stav, buntovan i anarhian? Kada se u svojim ranim danima, u
prethistoriji vlastite zaludne zrelosti, zalagao za
zahtjeve iz one tri toke, mislio je da govori iz
samog fokusa vlastite revolucionarne svijesti. Ah,
kako je bio mlad i mladenaki patetian! Tek je
kasnije shvatio da metafora ne pokriva sva znaenja, da pojedine revolucionarne svijesti kolidiraju,
te da jedne iskljuuju druge. Da, ta prohujala
mladost ostavljala je prostora tisuama krivih i
pravih, intimnih i javnih revolucija koje su se meusobno iskljuivale.
U ezdesetim godinama proitali su na tisue
knjiga. itali su Marxa, ali i Marcusea, Fromma,

Goldmanna, Lefebvrea, itali su i Bakunjina, ali i

Biichnera, govorili i pisali, polemizirali, svaali se i
tukli. U ezdesetim su takoer nizom filmova,
knjiga, pjesama, predstava naruili koncepte kreposti i ednosti, koje nisu drali revolucionarnim
nego pregaenim graanskim rekvizitarijem. Sjea
se kako u tim danima nikako nije mogao shvatiti
Peru Kvrgia koji je u odori Robespierrea gazio
kazalinim daskama, derui se da revolucija mora
vladati s pomou kreposti. Pa i Robespierre se u
tom trenu zalagao za svoje jebene tri toke. Da, u
njegovom izgubljenom vremenu gazili su irokom
cestom i Robespierre, i Danton, i Che Guevara, i
zapadni lijevi parlamentarci, i Amerikanci u Vijetnamu, i Sovjeti u ehoslovakoj, i pomirljivi mirotvorci nobelovci, i branitelji rata, i Jan Palach sa
svojom bakljom.
I evo ga sada u ovom opskurnom porno podrumu u kojem je zapravo propalo sve, izniveliralo
se i pomijealo u nekakvu mlaku i bljutavu tekuinu. Evo ga na logikom svretku, u pribjeitu, u
tajnom drkakom getu!
Moda je nakon svega najbolje i jedino mogue
izdrkati se u tu najlonom obloenu koaru?
Ubaci pet maraka u automat i pritisne senzor
kanala jedan. Tu je nekakav pleati mulat obraivao s lea debeloguzu gospou u crnim arapama i
izmama. Gospoa je vikala: schon! Na drugom
kanalu dvije djevojke s pletenicama i masnicama
tukle su se oko jednog ustoboenog falusa, iji je
vlasnik grgljao: Schon, schon! Okrutno silovanje
mravih radnika nad finom damom koja se vrlo
neuvjerljivo branila, bilo je tematski blok kanala
etiri. Radnici su-vikali: Schon! Peti i esti kanal

bili su namijenjeni pederima, sedmi zoofilima. I na

njima se uzvikivalo: Schon! Osmi i deveti nije ni
ukljuivao. Vrati se kanalu dva i spazi mukarca
koji je leao na leima, dok su se one dvije cure s
pletenicama redale na njegovom krilu, veselo ipajui i nabadajui se na uspravni ud. I onda, pratei
ono malo programa, koji je imao pravo vidjeti za
tih bijednih pet maraka, raskopa lic, izvadi napetu karu i pubertetski bojaljivo izdrka nekoliko
blijedih mlazeva u koaricu to je leala na podu.
Pospremi se, rekne: Schon i izae napolje.
Ako mu pristupi dovoljno priprosto, ivot moe
biti sasvim schon.
Frankfurtski Zeil bio je osvijetljen arenim
svjetlima izloga, nekako sav mekan, pastelan, vjerojatno od snijega koji je napadao. Dobro obueni
graani izlazili su iz trgovina i s pozamanim vreicama brzali kuama. Jer u pola sedam, kada se
zatvore trgovine, Njemaka je mrtva, zaboravljena
i pusta zemlja. A kad kucne taj as prolaznog
njemakog mira, on e zabrzati prema jedinoj oazi
zdrave buke, prema osvijetljenoj, arenoj i uzbibanoj Festhalle. to bi sad rekli da ga vide svi njegovi
protivnici, svi njegovi neprijatelji? to bi rekla
razgoropaena Lucija, ljubiteljica kunog reda i
vagnerijanske dosade? to bi mu pripomenuo tata
Petrovi, to Stari? to bi mu rekao inspektor ili
koga pamti samo po sivom kaputu? to bi rekao
sumnjiavi direktor Cvijanovi koji e noas bludjeti po Sachsenhausenu a potom sanjati ute vreice? to bi svi oni rekli da ga vide kako naputen i
sam u svom nerazumnom bijegu stoji nasred Zeila i
praznim oima bulji u ogroman transparent na
kome pie:

THE ROLLING STONES - DIE GROSSE

EUROPA-TOURNEE 1982 FRANKFURT 11/I
- HAMBURG 13/1
Moda ne bi kazali nita? Moda je njegov bijeg
posve oekivana i za njih povoljna solucija, stvar
posve prilina barabi kakva je on, Petar Gorjan,
privremeni i sluajni propagandist, a u stvari nedorasli djeak koji iznova posee za dotrajalim igrakama vlastite mladosti.
Oko est uveer zaao je u pivnicu, naruio
veliku kriglu piva s kojom je ispio dva apaurina i
posljednji phenobarbiton. Sada je bio miran i spreman za koncert. Treba krenuti. Koncert poinje u
osam i sad treba upotrijebiti sve snage, svu lukavost i platenu sposobnost da se domogne jedne
dragocjene ulaznice. Krenuo je pjeice, do Festhalle nije bilo daleko. I idui tako prema frankfurtskom sajmitu, primijeti kako polako, ali sve vie i
vie, postaje dijelom velike kolone koja ide istim
smjerom. Ljudi oko njega bili su mu posve nalik.
Tridesetogodinjaci i tridesetogodinjakinje. Duge
kose, brade, traperice, koni eiri, engleski sportski kaputi, bedevi... Otkuda li samo dolaze? Iz
Frankfurta, iz drugih njemakih gradova, iz cijele
Evrope? Ne, shvati u jednom trenu Gorjan, dolaze
tono odande otkuda je i on dolazio. Dolaze zapravo iz prolosti, iz zaboravljenih i trajno mrtvih
ezdesetih godina u kojima su bili uistinu mladi,
jednako mladi kao i Rolling Stonesi. Kao i Rolling
Stonesi, koji su, za razliku od drugih - izdrali!
Valja izdrati, to je jedino vano, zakljui Gorjan, pa se potpuno preda mnotvu koje se iskupilo
na poetku Ebertove aleje, odakle se ve mogla

nazreti snijegom obavijena Festhalle. Treba izdrati na putu polagane predaje, na putu na kojem te
ne smije nitko zaustaviti! Da, treba izdrati kada
ve nismo imali dostojanstva da otputujemo ranije
i tako izbjegnemo parodiju kojom nas je zaskoilo
starenje. Starenje, ta bioloka ironija koja nam
svlai jeans, ree kosu i gura nas u red, u prosjenost, dobre navike i poslunost. Treba izdrati
moda i zbog onih za koje je preobilje ezdesetih
bio tek goli, fatalni overdose!
I u tom trenu Petar Gorjan, noen nostalginom
i nestvarnom povorkom koja je pokuljala iz godina
njegove studentske mladosti, zaboravi na sve eventualne posljedice dubrovakog sluaja, potpuno se
predajui cilju kojem se zapravo ve dobrih dvadesetak godina sporo ali sigurno pribliavao. Vie
nije moglo biti ni govora o uzmaku, najvei rock 'n'
roll cirkus na svijetu bio je tu pred njim. Svako
vrijeme ima svoj fokus u kojem se sijeku njegove
bitne linije. A ta je toka tu naprijed, uvijek iznova
na svakom od hodoaa kotrljajueg kamenja.
Kroz nju konano valja proi, iskusiti je do kraja,
upiti je posvema. Ako su godine nestale, ostao je
barem njihov nostalgini, pranjavi parodini spomenar.
vercere nije morao traiti, nali su ga oni sami.
Ulaznicu je platio tri stotine maraka, gotovo sedmerostruko skuplje, ali je bio zadovoljan. Ispunio
je posljednji uvjet bez koga se ne moe prisustvovati obredu.
Kada bi ika bio tu, konano bi shvatio... Morao bi outjeti barem djeli ovog raspoloenja koje
plavi uskovitlanu, uzavrelu masu. Ali k vragu i
217

ika! Sada je i ika tek mala leprava muica koja

titra negdje na rubu dogaaja. Odlui iki pripisati
neki bolji, povoljniji ishod. Milicija koja je jutros
upala u hotel zacijelo ga nije nala. ika je sigurno
ustao ranije, shvatio da je Gorjan podvukao rep i
zbrisao, a onda je spazio kljui na nonom ormariu ... Prisvojio je konano plavi Renault i isplovio iz opasnog grada. Moda je negdje nabasao i na
Ivanku. Zamiljao ga je kako lagano klizi Jadranskom magistralom, lijevom rukom pridravajui
upravlja a desnom grlei poetesu u uvenom utom kaputiu. Zato bi konano itko morao stradati kada je sve bila obina pogreka, zabuna?
Kada su i novci veim dijelom vraeni!
Naputajui ve slobodnog i bezbrinog iku,
Petar Gorjan ue u pomahnitali prostor ogromne
Festhalle. Tko zna koliko je tu unutra njegove
davne subrae! Uao je u trapericama, u toj jedino
doputenoj uniformi. Poslovno odijelo, inilo mu
se, pripadalo je ve nekorisnoj i zaboravljenoj
prolosti.
Na podiju je praila nekakva predgrupa koju
nitko nije ni primjeivao. Jebenih predgrupa protutnjalo je ovim svijetom barem pet milijuna komada, a Stonesi su jedni jedini. Mogli su sada uzeti
gitare i izai tu na pozornicu Bach, Beethoven,
Fidel Castro, Johnnv Weissmiiller i doktor Frankenstein, ali nitko za to ne bi dao ni pola pfeniga, ni
piljive pare. Dosadna predgrupa, nakon sata neutralne lupnjave, pokupila je svoje krpice i nestala u
mraku. ekalo se ono pravo, onaj klimaks, ona
erupcija osporene mladosti i potamnjelih ideala.
Tko e to izdrati, pitao se Petar Gorjan, sav
uznojen, uzdrhtao i posve daleko od svih ovoze218

maljskih zajeba koje je doivio u proteklih nekoliko dana. Jer sad, sad poinje prava onostranost,
mahniti trenutak u kojem bie seli u prstavu kanonadu riffova i obrednu grmljavinu bubnjeva. Sad
poinje san, magija, sad poinje pravi i neunitivi
rock 'n' roll. Ir's only rock 'n' roll, but I like it!
Dvoranom prostruji treptaj onog iekivanja
koje se nikad ne vara u vlastitoj slutnji da je
poetak tu na pragu. To je nekakav telepatski fluid
koji ne mogu sprijeiti nikakve kulise. To zapaljena masa osjea da su Stonesi ve iza onog neprozirnog dijela bine, spremni za dva sata zajednikog
divljanja. ime li e poeti? Under my Thumb?
Honky Tonk Women? Sympathy For Devil? Jumping Jack Flash? Nemir nestrpljenja ispune vriskovi, udarci, praskovi petardi, sveopa buka i
galama, toliko razliita od svake druge. Od one
koja nosi nogometna igralita, ili burne politike
mitinge. Za koji tren Jagger e onim izlomljenim,
aritmikim kretnjama doskakutati preko komplicirane skele, Ronny Wood, sablasni Richard i nepokretni Wyman pripasat e gitare, a stari dobri
Charlev razmahnut e tisuama palica.
Svjetla se iznenada pogase i dvorana utone u
praiskonski mrak. Potom se negdje iznad publike,
inilo se sa svih strana, razlije zvuna kulisa: um
kamenja koje se kotrlja. Rolling Stone gathers no
moss! Petar Gorjan osjeti kako mu sred tog mraka
postaje hladno, kako se jei. Da li je to sada prvi
put sam i prvi put slobodan, lien svih dosadanjih
gnjavaa i zafrkancija? Povici publike polako su
nadvladavali um kamenja. A onda, onda se iz
desetak tisua vata jakog razglasa dvoranom razlije
219

grubi, patetini, namjerno ishitreni urlik najvaljivaa, urlik koji se uspinjao prema ludom klimaksu:
UND JETZT, MEINE DAMEN UND HERREN, DIE
HORTESTE ROCK AND ROLL BAND DER WELT, DIE
ROLLING STONES, DIE ROLLING STONES, DIE ROLLING STONES!

220

DVADESET DRUGO KOLO BIBLIOTEKE

hit

127. Colleen McCulIough: DRUGO IME ZA LJUBAV

800 d
Suvremena australska knjievnica Colleen McCulIough
napisala je jedan od najveih svjetskih bestselera PTICE
UMIRU PJEVAJUI (objavljen 1979. u HIT biblioteci), koji
se po uspjehu moe mjeriti s romanom Margaret Mitchell
ZAMEO IH VJETAR (odnosno PROHUJALO SA VIHOROM). Godine 1981. objavila je novi roman koji se, evo,
pojavljuje ve i kod nas pod naslovom DRUGO IME ZA
LJUBAV. U njemu je rije o ljubavi izmeu vojne medicinske sestre i njenog pacijenta na odjelu za duevne bolesnike g bolnici na jednom zabaenom otoku u Tihom
oceanu, pri kraju drugog svjetskog rata.
128. Pavao Pavlii: ETER

650 d

Nakon UMJETNOG ORLA (1980), VEERNJEG AKTA

(NIN-ova nagrada za roman godine 1981), SLOBODNOG
PADA (1982), evo i etvrtog romana Pavla Pavliia (roenog 1946. u Vukovaru) u HIT biblioteci. U njemu je rije o
dvojici zagrebakih novinara koji odlaze u jedan panonski
gradi da naprave reportau o divljim radio-stanicama. Tu
otkrivaju jednu neobinu radio-stanicu koja emitira vijesti
to se obino ne objavljuju u javnosti. Prikupljajui podatke o njoj, bivaju uvueni u lokalnu aferu vie nego to
su se nadali i eljeli.
129. Sandra Paretti: JEKA TVOGA GLASA

500 d

Suvremena njemaka knjievnica Sandra Paretti (roena

u Regensburgu, na Dunavu) studirala je glazbu i germanistiku. Radila je kao novinarka i muzika kritiarka. Najpoznatija je, meutim, kao autorica pozamanih romana bestselera. JEKA TVOGA GLASA ipak nije roman nego
dirljiva osobna ispovijed o roenoj majci. Nije posrijedi
nikakav obraun ni glorifikacija, nego protest protiv smrti
i zaborava, i dirljivo svjedoanstvo ljubavi. Zacijelo je
upravo zbog tih osobina ova intimistika knjiga dosegla
uspjeh autoriinih romana. Idealan-dar za ene.

130. WoodyAllen:SADSMOKVIT

550 d

Woody Allen roen je 1935. u Brooklynu. Izbaen je s prve

godine studija na dva sveuilita u New Yorku. Godine
1952. poeo je pisati TV scenarije za poznate amerike
komiare, a 1964. postao je i sam glumac i sroio prvi
filmski scenarij. Otada je napisao pregrt scenarija, od
kojih je veinu sam reirao, a u mnogima je od njih igrao i
glavnu ulogu. SAD SMO KVIT predstavlja izbor iz njegove
dvije najpopularnije knjige humoreski i satira. Omer Lakomica nije ih samo izabrao i preveo, nego i adaptirao za
nae prilike.
131. Petre M. Andreevski: PIRIKA

680 d

Prvi roman uglednog makedonskog pjesnika (roenog

1934. u Sloetici) obrauje burno razdoblje prvog svjetskog rata u Makedoniji, kad se pojednako masovno umiralo i na frontama i u pozadini. Andreevski je u markesovskoj maniri magijskog realizma progovorio o ljudskoj trajnosti i neiskorjenjivosti iz rodnog tla, ispisavi sugestivne
stranice o jednom traginom odsjeku makedonske povijesti. Roman je nagraen nagradom Stale Popov i za
kratko vrijeme doivio dvije scenske realizacije.
132. Graham Green: MONSINJOR OUIJOTE

650 d

Najnoviji roman (1982) suvremenog engleskog pisca, autora LJUDSKOG FAKTORA, dogaa se u dananjoj panjolskoj. Glavni su junaci katoliki upnik, duhovni nasljednik Cervantesovog don Ouijotea, i njegov prijatelj i politiki protivnik, komunist, s kojim krstari po cestama panjolske, ba kao to je neko don Ouijote krstario sa
Sanchom Pansom. Ovo duhovito i provokativno tivo,
koje na dobroudan nain nastoji izmiriti osnovne ideoloke suprotnosti u dananjem svijetu, privuklo je panju
svjetske kulturne javnosti im se pojavilo, prije nepunu
godinu dana u autorovoj domovini.

223

NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB

ZA IZDAVAA: DRAGUTIN BRENUN
RECENZENT: VELIMIR VISKOVI
KOREKTOR: TEFICA KONJEVOD
TEHNIKI UREDNIK: SREKO JOLI
TISAK: GP DELK LJUBLJANA, 1984
NAKLADA: 6 000 PRIMJERAKA

Knjinica Zelina

lili
540012097