GORAN TRIBUSON

Klasici na ekranu

bojana888

KLASICI NA EKRANU
U proljee 1980, nakon upornog, dugotrajnog nateknua limfnih lijezda, Rudiju Graberu su
dijagnostiari uglednog zagrebakoga onkolokog instituta otkrili veoma neugodan oblik karcinoma
(limfogranu-lomatoza). Poslije sloene i neugodne kemoterapije koju je, iako ve 74-godinjak,
veoma dobro podnio, ponudili su mu utjean, ali i fragilan niz od moguih desetak godina ivota.
1986, dakle est godina poslije, iskustveno fundirana prognoza istanjila je njegov ivotni vijek na
svega etiri godine preostatka, mada je mogao umrijeti ve i sutradan. Zahvaljujui toj injenici
postalo mu je jasno da mu za ivota spomenik nee podignuti, ali je isto tako dobro znao da e ga u
tih nekoliko preostalih godina obasuti svim moguim oblicima drutvenih poasti, nagradama i
medijskom panjom. Jednostavno, drava je morala drati do svojih klasika, da bi i oni drali do
nje, to je vrsta kulturne simbioze koja teko da prestaje ak i onda kada se klasik malo raskurai i
postane neka vrsta zloestog djeteta reima.
Te iste godine, u nadlenom ministarstvu valjda, s ushitom su ustanovili da se u mjesecu
srpnju sretno poklapaju osamdesetogodinjica ivota i ezdesetogodinjica rada velikog pisca, pa su
odluili poastiti ga jo jednom od brojnih ivotnih nagrada, kao i razliitim obljetnikim slavljima.
Uz smrt, koja ga je vrebala u neizvjesnoj tmini nastupajuih godina, stavili su ga tako pred jo dva
sasvim neugodna dogaaja. Odluio je i to izdrati, pretpostavljajui naivno da se knjievne
proslave i obljetnike manifestacije ipak lake podnose od kemoterapije, primjerice.
Sredinom srpnja doli su velikim crnim mercedesom da ga pokupe iz njegove vile, to ju je
sagradio u umovitom srcu Bilogore, i odvezu ga u Zagreb gdje je iste veeri trebao biti uprilien
ezdesetominutni televizijski razgovor s velikim piscem na prvom kanalu. Nakon razgovora
prikazao bi se Dan mrtvih, film snimljen po njegovoj ratnoj epopeji napisanoj 1948. Film nije
nikad vidio, ali je douo da se radi o velikoj modernistikoj gnjavai u kojoj se izdano rabe svi
prokuani filmski postupci za uspavljivanje kinopublike. U mercedesu, koji je vozio ofer iz
ministarstva ili televizije, sjedio je i drug Tonkovi, jedan od najozbiljnijih aspiranata na najdublje
televizijske fotelje, inae voditelj svih najelitnijih politikih i kulturnih emisija, strunjak za
intervjue. Drug Tonkovi neprijatno se iznenadio kad je vidio u kakvom se stanju nalazi veliki pisac
koji je ivot provodio na osami sred gustih bilogorskih uma. Osamdesetogodinji Rudi Graber bio
je neobrijan, nosio je neukusno i demodirano odijelo na kojem je nedostajalo nekoliko dugmadi,

cipele su mu bile blatnjave i sav je zaudarao po autanu kojim se brino mazao, titei se od
bilogorskih krpelja. Mada se pomirio s neumitnou svoje limfogranulomatoze i dalje se panino i
iracionalno bojao krpeljnog encefalitisa.
Drug Tonkovi, razmiljajui o svim moguim predradnjama koje e biti nuno izvesti nad
senilnim majstorom umjetnike rijei, prije no to ga se izvede pred kamere, poeo se pomalo bojati
za ishod televizijskog razgovora koji e morati voditi sa starcem ija su svjeina i prisebnost krajnje
dvojbeni.
- Gospodine Graber - oklijevajui e Tonkovi, dok se auto sporo vukao loom umskom
cestom - razgovor poinje odmah nakon Dnevnika, to jest u dvadeset sati i traje tono do
dvadeset jedan sat. Uspjeli smo srediti da u isto vrijeme na drugom programu ide snimka
meurepublike smotre tamburaa amatera, tako da emo zacijelo imati itav jugoslavenski
televizijski auditorij... Moda ne bi bilo loe da se dogovorimo o koncepciji razgovora.
Niim ne odajui da ga je uo, klasik je utke promatrao podlakticu, kao da neto trai u
spletu svijetlih malja. Tonkovi se nakalje pa nastavi: - Proitao sam svih vaih trinaest knjiga...
- etrnaest - zamiljeno e Graber, ne skidajui pogled s podlaktice.
Tonkovi ga u udu pogleda, a onda se dosjeti i nasmije. Starac je oigledno mislio na svoje
minorno djelce kriminalistikog anra, koje je objavio 1966. i to pod pseudonimom. Knjiga,
sveia zapravo, doivjela je golem uspjeh, ali je knjievni establishment na nju prezrivo
odmahnuo rukom. Rudi Graber napisao je i previe ozbiljnih, vanih i presudnih knjiga, pa je zbog
toga njegov krimi Internacional 305 dran tek simpatinom, ali zanemarivom stilskom vjebom.
- Zbog odreenih razloga moda bismo u razgovoru mogli zaobii nekoliko vaih spornih
tekstova. Recimo Klevetnike i Izgubljene, pa konano i onaj krimi... - predloi drug Tonkovi,
gledajui u stranu prema zaraslim jarcima koji su rubili cestu.
Graber ostavi na tren podlakticu, strelomice pogleda Tonkovia, a onda se pozabavi
podlakticom druge ruke. Bit e da je znao na to Tonkovi cilja. Klevetnici su povijesni roman
objavljen 1943. i nikad vie. U ideolokom pogledu nisu predstavljali bogzna kako kompromitantno
tivo, ali sam termin njihova izlaska bilo je neto nepogodno za televizijsku uporabu. S druge
strane, Izgubljeni, velik moderni roman izuzetno sloene strukture, iji se ideoloki sloj iscrpljuje
u depatetizaciji i demitologizaciji nae ratne proze, bio je od strane kritike dobro doekan, ali nije
bilo previe rezona da mu se na televiziji pridaje prevelik znaaj. Jedan nadleni drug, s tim u vezi,
korisno je posavjetovao Tonkovia: I nemojte mi tu udariti nekakav, ta ti ja znam, epepe za te
Izgubljene!
- Moemo napokon izbaciti sve romane - odsutnim e glasom Graber.

- Vidite, mogli bismo poeti s romanom I Ahasver je predahnuo.Tim gotovo

egzistencijalistikim romanom vi ste pokuali izai iz revolucionarne patetike i utrti...
- Nita nisam pokuao utrti! - prekine ga klasik. - Ono to sam pokuao nisam uspio...
ezdeset godina pokuavao sam se dopasti ljudima, ali nita nisam uspio ni postii, ni utrti... Nikom
se nisam dopao...
- Ali, kako?! - zaudi se Tonkovi. - Vi ste uspjean i cijenjen ovjek. Zato veeras i
razgovaram s vama. Vi ste se dopali i kritici... i publici...
- Ne lupetajte, mladiu! No, ako sam se nekom ak i dopao, nitko me nije zavolio. I to je
najstranije za pisca, to je strasnije od...
Tonkovi zamiri i zgrozi se. Sada vie uope nije vjerovao u uspjeh veeranjeg razgovora.
Navikao je intervjuirati samodopadne tipove koji su televizijske kamere koristili kao izlog za
propagiranje vlastita arma i pameti, a ovaj ozlojeeni senilac istrest e u ezdeset minuta toliko
ui i cinizma da e emisija definitivno propasti, potonuti, a zajedno sa sobom u tamne e dubine
anonimnosti povui i svijetlu televizijsku budunost njega, uvenog druga Tonkovia.
- Evo, ga! Evo ga! - vrisne stari pisac tako glasno da je uplaeni voza smjesta zakoio.
Rudi Graber, klasik koga, prema vlastitoj tvrdnji - nitko nije volio, pokazivao je prstom
prema crnoj tokici na podlaktici desne ruke. Tonkovi se radoznalo nagne i pogleda.
- Krpelj! Ve se ukopao! Ixodes ricinus. Priekajte da izvadim pincetu. Sva je srea da sam
uzeo svoj Imstopfgegen Zecken.
Tonkovi se zavali u sjedalo i duboko uzdahne, poeljevi iskreno da onih nekoliko milijuna
televizijskih pretplatnika veeras marljivo prione uz snimku meurepublike smotre tamburaa
amatera, ostavljajui nebuloze prvog programa grobnoj osami.
U dvanaest i petnaest Rudija Grabera ostavili su u njegovoj sobi u hotelu Internacional,
posavjetovavi ga da se okupa i odrijema kako bi do veeranjeg razgovora bio sasvim odmoran i
koncentriran. Tonkovi je najavio da e mu kasno popodne poslati garderobijera s novim odijelom i
brijaa, to, jasno, nisu bili zahtjevi urednosti, nego specijalne koloristike propozicije medija.
Ostavi sam u dobro klimatiziranoj hotelskoj sobi, klasik osjeti stanovito olakanje. Strovali
se na krevet i pogledom preleti po sobi. Kako ve dvadesetak godina nije boravio u hotelima, nije
primjeivao dotjerivanja i poboljanja to su predstavljala znak panje prema izuzetnom gostu. Very
important person usluga, kako bi se to kazalo jezikom hotelijerske brane. Friider, kolor-televizor,
umjetnike slike po zidovima bile su neto ega u drugim sobama ovog hotela nije bilo. Neka
naivna budala dala je ak da se u sobu unese pisaa maina i hrpa bankposta, ako bi maestru pala

na pamet kakva zgodna literarna ideja. Iluzornost te geste nalazila se u injenici da umorni i
ostarjeli klasik ve pet godina nije napisao ni retka, niti je u pogledu toga imao bilo kakvih
odreenih nakana.
Nakon nekoliko minuta koje je proveo leei na krevetu, Graber polako ustane i pone se
svlaiti, nakanivi se dobro istuirati. I kad je ostao u gaama primijeti bijelu policu na koju je
hotelska uprava poslagala njegovih trinaest knjiga. Shvativi da bar deset godina nije listao svoje
sveske, pone pregledavati knjigu za knjigom, udei se toj svojoj papirnatoj pastoradi. Sve je bilo
tu. I ona sentimentalna pjesmarica iz 1926, i patetini bildungs roman iz 1929, i fantastine
Groteske, izale na dan ubojstva Aleksandra Karadordevia, i endehazijski Klevetnici, zatim
revolucionarnopolitiki romani iz perioda obnove, i ozbiljna djela to su predstavljala radikalan
zaokret i zalet prema modernizmu, i trotomna Obiteljska kronika, njegovo pravo ivotno djelo...
sve osim male krimi-sveice koju je napisao u trenutku slabosti elei se dopasti i osvojiti najiru
publiku. Jasno, obazrivi hotelijer nije ga htio podsjeati na taj mali, nepromiljeni posrtaj, pa je
izostavio Internacional 305, koji se prije dvadeset godina prodao u trideset ili etrdeset tisua
primjeraka. A on bi sada ba htio vidjeti tu svoju mrlju iz prolosti, prelistati stranice i omirisati slog
koji je ve pozaboravio.
Vrati poslednju knjigu na policu i ode pod tu, pa se stade tuirati jako toplom vodom u
kojoj je oduvijek uivao. Nakon pola sata istrlja se debelim frotirnim runikom i obue svoje
dotrajalo odijelo. Ponovno ga zaokupi grozna veer to je bila pred njim. Ni sam nije znao zato je
pristao na tu ezdesetominutnu gnjavau. Moda zbog trunke sujete koja je ostala negdje duboko u
njegovoj nutrini, moda zbog elje da se posredstvom televizijske slike javi nekom dalekom
prijatelju, zaboravljenam znancu ili ostarjeloj ljubavi. Odlui dostojanstveno izdrati i tu medijsku
kunju, ali se zarekne da gledateljstvo nee zasipati aforistinim mudrostima literarnog tipa, ve da
e mirno i trezveno odgovarati na ozbiljna pitanja tako jednostavnim nainom kao da se radi o
susjedskom avrljanju ili razgovoru prostodunih domaica.To e biti njegov odgovor na ozbiljnost
i pretencioznost na koje ga navode otkad je propisao. U dva sata zazvonio je bijeli telefon na
nonom ormariu i umorni klasik podigao je slualicu, pretpostavljajui da se to javlja Tonkovi sa
svojim veeranjim koncepcijama (svaku bedastou koja im padne na pamet televizijski autori
proglaavaju koncepcijom). Istina, pomalo mu se dopala mogunost da se i dalje poigrava s tim
nadobudnim TV klaunom, dovodei ga do oaja svojim replikama neuraunljiva ovjeka. Stoga se
spremno javi, ali to nije bio Tonkovi.
- Karlo ovdje - ree tihi staraki glas s druge strane. - Rudi, jesi li ti? Karlo ovdje.
- Koji Karlo?
- Karlo Majsec, vrag te odnio! Zar si toliko posenilio da se vlastitih izdavaa ne sjea?

Karlo Majsec bio je lukavi lisac koji je tridesetak godina vodio izdavaku kuu to je
izdavala sva vanija djela klasika Grabera. Majsec je bio partijski kadar, direktor po zadatku, i nije
imao nikakvog literarnog obrazovanja, ali je posjedovao nepogreiv njuh za naslove koji e se
prodavati, kao i za one koji se nee prodavati, ali e ui u literarnu vjenost. uj, Graber, to ti se
moda ne bu prodavalo ko halva, al' bu s tim uel u povijest literature, znao je govoriti Graberu, a
da ovaj nikad nije uspio doznati je li Majsec proitao ijednu njegovu knjigu.
- Gdje si, Majsec, lopovino? - upita Graber, zauen i pomalo obradovan.
- Gde bi bil! Pa u penziji. Ve dvadeset let!
- Ma ne. Gdje si sada?
- Tu u Zagrebu. Sad bum doel do tebe. uj, ital sam ti onaj zadnji roman o grobarima.
Jaka stvar! Rudi Graber, mada su ga mnogi drali podosta senilnim, bio je sasvim siguran da nikad
u ivotu nije napisao roman o grobarima, ali ga Majsecova primjedba nije uope zaudila. Karlo
Majsec znao je pobrkati svoje silne ljubavnice, pa kako ne bi pobrkao knjige koje nije proitao.
Uglavnom, dogovorili su se da e stari osamdesetogodinji bivi izdava odmah pohitati do svog
starog prijatelja, osamdesetogodinjeg klasika. Odloivi telefonsku slualicu, Graber se vrati do
kreveta i legne. Jastuk je bio mek i hladan. S Majsecom nee imati bog zna to razgovarati, ali e ga
njegova prisutnost spasiti Tonkovievih gnjavatorskih koncepcija. Pomjeri potom glavu kako bi
malo prodrijemao, ali u tom asu osjeti neto tvrdo ispod potiljka. Pridigne se i odmakne jastuk,
ugledavi tvrdi predmet koji ga je nauljao. Pred oima mu se zamuti, a srce mu bre zaigra, to nije
bio rezultat njegove kronine tahikardije. Jednostavno, ono to je ugledao bilo je preiznenadujue
za njegovu umornu, sporu i monotonu starost.
Tono ispod jastuka, na bijeloj izglaanoj plahti, leao je svijetli, kromirani revolver, colt s
rotirajuim bubnjiem za est metaka.
U pretoploj prostoriji redakcije Tonkovi je obrisao znoj sa ela, otpio gutljaj mineralne
vode, a onda poeo posljednji put redigirati proslov kojim je namjeravao otvoriti veeranju emisiju
Klasici na ekranu. Otvorila su se vrata i u redakciju je ula Stela, njegova darovita pomonica
koju su zli jezici zvali mali Tonkovi. Uope, zli jezici kreirali su itav niz lanih, ali i
vjerodostojnih traeva o njoj i drugu Tonkoviu, meu kojima je gotovo slavan postao onaj po
kojem mu tekstove piu drugi, ali zato pomonicu tuca sam. - Dobro da si dola! - ree Tonkovi,
ne diui glavu s papira iji je sadraj pokuavao upamtiti. - Posluaj kako u poeti emisiju o
Graberu! Stela utke sjedne, prekrii noge i zapali cigaretu, a Tonkovi jo jednom obrie elo i
pone: - Kao da je slijedila neko paradoksalno naelo, sudbina nam je dala da budemo narod s

najveim brojem pisaca i s najmanjim brojem pismenih. U takvoj konstelaciji biti pisac ne znai
ama ba nita, a biti umjetnik, klasik, pero za sva vremena, znai zauujuu, meteorsku pojavu...
- To ne proizlazi... nema zapravo logike - primijeti Stela, otpuhujui dim.
- Ostavi logiku! Zna da svojim uvodnim besjedama pucam na poetski uinak, a ne na
logiku egzekutivu. Vidi sad kako s nekoliko reenica ocrtavam itavu jednu retrospektivu.
Stela je utjela i sluala.
- Poevi sa Svitanjem, tom sentimentalnom i lirski zacrtanom topografijom mitskog
zaviaja, ijem arkadijskom zrcalenju suprotstavlja beutnu tehnoloku avet urbanog inferna...
- Moda bi bilo dobro da malo pojednostavni stvar - primijeti Stela.
- Dobro, dobro - odmahne on glavom. - Dalje je mnogo receptabilnije. Dakle, uvrstivi svoj
image tankoutnog lirika rusoovski pojmljenog jedinstva ovjeka i prirode u sentimentalnopolitikom romanu Davljenik, preavi preko fantazmagorinih prostora svojih Groteski, 1939.
domogao se nadrealistikog pisma kao pravog i jedinog amblema tadanjeg moderniteta...
- Dalje?
- Dalje... - nakalje se Tonkovi - dalje tiho i diskretno preskaem onaj endehazijski muak i
eto me u slavnim godinama, 1948. i 1950. Sluaj! Pridruivi se revolucionarnom oduevljenju
obnove, prihvatio se revolucionarno-prosvjetiteljskih zadataka intelektualnog preobraaja modernog
ovjeka i zaduio slavni period naeg estetikog prohodavanja sa est stotina stranica eposa o
naem radnikom pokretu, pridodao veoma brzo i Tvornicu ideala, dramski Dan mrtvih.
Shvativi povijesnu nudu estetike nedostatnosti socrealistike utilitarnosti, na se gost ponovno
uspinje na tron modernizma, ovaj put sa sloenim romanom neobino komponovane strukture,
kome su odreeni dogmatski centri spoitavali dekadentnost, nerazumljivost i povodljivost
francuskim egzistencijalistikim uzorima.
- I to je bilo 1959? - upita Stela, obavivi rukama koljena, ba kao da skriva onaj dio nogu
koji je ispod blago zadignute suknje.
- I Ahasver je predahnuo - otpovrne Tonkovi, kao da se udi Stelinoj neobavijetenosti. To mu je sigurno najbolja stvar.
- Ah, ona gnjavaa! - dosjeti se ona. - Zatim malo priam o Obiteljskoj kronici i...
- I na kraju, jasno, preskae Izgubljene - prekine ga pomonica - kako te netko ne bi
opalio po prstima.
- itala si Izgubljene? itala si Izgubljene? - raesti se Tonkovi.

- Ma nisam ih itala. Nita nisam itala od tih pametnih gnjavaa. Nita osim
Internacionala 305.
- Onog krimia?
- Da. Nita osim onog krimia koji je potpisao kao... Zbilja, kako ga je ono potpisao?
- Rebarg - rei e Tonkovi nakon kraeg razmiljanja. - To je anagram, zapravo palindrom
njegova prezimena... Zbilja, udno je to... jutros kad sam ga vozio spomenuo sam mu da sam
proitao svih njegovih trinaest knjiga, a on se pobunio i rekao da ih ima etrnaest.
- Pa to! Valjda ih ima etrnaest.
- Ima ih trinaest, dok se etrnaesti, taj krimi, iz estetikih razloga preuuje. Zaboga, pa taj
krimi je literarni muak, nesmotrena poserotina velikog pisca.
- Preuuju se i Klevetnici- primijeti Stela.
- Klevetnici se preuuju zbog ideolokih razloga. Blesavo zvui podatak da je klasno
svjestan i lijevo orijentiran pisac objavljivao tekstove u Endeha.
- Pa to ako je objavljivao! - otrese se Stela. - Glavno da nije bio u Handar diviziji!
Tonkovi se nasmije i odlui prijei preko njezine aave primjedbe.
- I sluaj sad kraj! Mada nije baratao krleijanskim retorikim aparatom i instrumentarijem, i
mada nije imao intelektualni skalpel jednog Marinkovia...
- ekaj, ekaj ! - skoi Stela. - To pomalo i vrijea! Zar ga dovodi u studio da bi mu rekao
kako nikad nije uspio dokaskati do Krlee, Marinkovia i ta ja znam do koga...
- Misli li da bih to trebao ublaiti? - neodlunim e glasom Tonkovi.
- Izbaciti! - primijeti ona palei novu cigaretu i nudei njegovu pogledu nove centimetre
svojih golih bedara. On odbaci papir i poloi ruke na Stelina koljena.
- Stela, moram ti priznati, bojim se veeranjeg razgovora.
- Zato? Pa izbacio si sve ega bi se trebalo bojati: krimi, endehazijsku nesmotrenost,
kritizerstvo i zlonamjernost posljednjeg romana... Ako se boji samog Grabera, izbaci i njega...
- Ne zbog toga, ne zbog toga - ree on, krenuvi dlanovima prema njezinim glatkim
bedrima. - Stari mi ne djeluje ba prisebno, a razgovor ide uivo. to ako mi na ozbiljno pitanje,
umjesto odgovora, zapjeva Sve ptiice iz gore?
Stela mu odgurne ruku, popravi suknju i ustane. - Nema nita! Veeras mora biti fit!
- Pa, bogamu! - rairi on nemono ruke. - Ja sam voditelj, a ne boksa.

Karlo Majsec, premda Graberov vrnjak, djelovao je ipak mnogo mlae. Tu mladolikost
volio je pripisivati nezdravom nainu ivota koji je odavno prakticirao, uivajui u piu i
prekomjernim koliinama hrane. Ponosno je tvrdio kako ne moe izmjeriti tlak, jer mu je brojanik
tlakomjera nedostatan, kako su mu u kolesterolu pronali jako nisku koncentraciju krvi i tome sline
bedastoe. Vidjevi njegov EKG, jedan je kardiolog, kleo se Majsec, doivio pravi infarkt. Sve to
njemu nije smetalo da uiva u ivotu koji si je organizirao ili dezorganizirao na svoj osoben nain.
Razgovarali su neko vrijeme sjedei za stolom u Graberovoj hotelskoj sobi, a onda je,
veoma brzo, kako se to dogaa prijateljima koji se predugo nisu vidjeli, razgovor posve utihnuo i
preao u neugodnu utnju.
- esto puta sam se pitao - odlui Graber prekinuti muk - jesi li kao urednik uope itao
rukopise koje si objavljivao?
- Nisam! Kaj bi ih ital! - zaudi se bivi urednik kao da je takva stvar sama po sebi
razumljiva. Majsec je spadao u one ljude koji se, kada ele biti duhoviti ili leerni, slue argonom,
dok u svim ostalim situacijama rabe knjievni jezik. Po tom jezikom dualizmu lako se prepoznaju
doljaci.
- Mogao ti je netko podvaliti... mislim politiki. Mogao ti je u rukopis upakirati kakvu
politiku minu da se...
- Kaj mi je mogel upakirati! - nasmije se Majsec. - Minu, veli. Ma daj... Pisac je bil tak
usran od straha da na to ni ni pomiljal... Nije trebalo cenzora jer je svatko bio cenzor za sebe.
- I ba nita nisi itao? - udio se klasik. - ak ni moje knjige?
- ak ni tvoje - kratko e hipertonizirani urednik. - A i kaj bi s tvojim knjigama! Zanimao si
me ti kao ovjek i prijatelj, recimo. to bih s tvojim knjigama? Da od njih ima kakve koristi, prvi bi
se ti okoristio. to si postigao svojim knjigama? Dobivao si nagrade, pokazivao se na televiziji,
drao predavanja... Zrezali su ti iz romana takozvane najlepe odlomke i spasirali ih u itanke da bi
s njima plaili decu. I kaj s tim? Jesi li ikada izvukao iz knjiga kakvu korist koja ne bi imala veze sa
slavom i novcima? Jesi li zbog knjiga postao pametniji i promourniji? Da li te zbog knjiga ikada
zavolila kakva enska? Jesi li se moda manje bojao smrti?
Graber ga prestane sluati i okrene se prema stalai na kojoj je ualo njegovo trinaestero
nahoadi. Uistinu, od tih knjiga nikada nije imao neke prave, ljudske koristi. Ostao je sam,
uglavnom neshvaen, sasvim sigurno neobljubljen i nevoljen, bez ene, djece, drutva, korisnih
sjeanja i ugodnih iskustava. Njegove knjige vie su koristile sastavljaima udbenika,
dodjeliteljima nagrada, povrnim izdavaima, pa i tipovima poput Tonkovia, koji na tuim

literarnim leinama grade svoj image, dopadljivost i arm, no to su koristile njemu, zaboravljenom,
karcinomiziranom i kemoterapeutiziranom slavljeniku potamnjela sjaja.
- Ni Veroniku nisi uspio zadrati svojim knjievnim nagradama. Nakon kratkog vremena
ostavila te zbog onog politiara...
- Ah, da - tihim e glasom klasik. - U tom smislu psi su pokatkad korisnija stvar od
literarnog talenta. - Ironian si?
- Nisam ironian - otpovrne Graber. - Prije e biti da sam rezigniran. Piui knjige mislio
sam obogaivati i poduavati ljude, da bih u osamdesetoj shvatio da sam poduavajui druge,
zaboravio poduiti sebe.
- Obogaivati i poduavati ljude - posprdno se nasmeje debeli Majsec. - Ti bokca!
Pokuavao si uraditi neto to nije uspjelo vlastodrcima, apsolutistima, crkvi, ideologijama,
partijama, revolucijama... Joj, Graber, pa kako si ti smean! Kak si mogel spiskati ivot na nekaj
tak! Na nekaj tak nevanoga. Izmiljal si tu nek ivotne filozofije... Nema nikakve filozofije, nema.
Vano ti je pozabaviti se malo, poderati, popiti, unjati naokolo otvorenih oiju i na koncu mirno
krepati...
- A nama to nikako ne polazi za rukom - gorko se nasmije Graber.
- Kaj nam to ne polazi za rukom? - zaudi se Majsec.
- Pa to... da konano krepamo!
Naruili su potom ruak u sobu, to je, jasno, osobito razveselilo Majseca, koji je pojeo
svoje i vie od polovice Graberova jela, zalio sve to s tri boce piva, nakon ega priznao da ga
uasno boli glava, to je posljedica visokog tlaka koji mu nakon svakog obilnijeg obroka
pomahnita.To nakon svakog obilnijeg obroka znailo je zapravo nakon svakog, jer Karlo
Majsec nije pamtio kada je posljednji puta umjereno jeo. akajui zube polomljenom igicom
neeg se iznenada prisjeti, pa ree: - Zapravo, kad malo bolje promislim, itao sam jednu tvoju
knjigu.
Graber ga radoznalo promotri. Pretpostavljao je da je Majsec kao urednik morao proitati
neku od njegovih vruih stvari, ali se prevario.
- itao sam onaj krimi koji si objavio pod pseudonimom. I koliko se sjeam dobro sam se
zabavljao. Zapravo, zaitao sam se i propustio jednu vanu pijanku s drugovima odozgo.
- Propustio si pijanku?!
- No dobro, skoro sam je propustil...

- Ali svi tvrde da je taj roman isto smee i jeftina razonoda. ..

- Uope nije! - prekine ga Majsec. - Prodan je u etrdeset tisua primjeraka. I da si dopustio
tiskalo bi se jo bar pet, est izdanja. Vidi, tu si bio na najboljem putu da te zavole, da se nekom
dopadne... al' si sve prokockal bedastom eljom da bude velik, ozbiljan i vaan pisac. Konano, to
si i postal... i kaj ti je to donelo?
- udno - zamisli se Graber. - Taj roman se izgleda svima dopao, a istodobno ga se svi
stide... Evo, tu u ovu stalau stavili su sve moje knjige osim Internacionala...
- Internacional 305! - pucne Majsec zadovoljno prstima. - Tono! Tak se zval. Bio je
simpatino i uzbudljivo djelce. Govorio je neto o ljudima kao ljudima, a ne o ljudima kao
kategorijama...
- Ali, vidi, ja gotovo da se i ne sjeam o emu je govorio... - zamisli se klasik. - Svih ostalih
knjiga se sjeam...
- Ako se ti ne sjea - prekine ga bivi urednik - ja se veoma dobro sjeam!
- Da?!
- Da. Poinjao je jako intrigantnom situacijom. Neki pisac odsjeda u hotelu. Umoran legne
na krevet i osjeti da ga neto ulja pod glavom. Odmakne jastuk i spazi revolver koji je netko
ostavio u njegovoj sobi...
- Revolver?! - zaudi se Graber, osjetivi kako mu neto tvrdo i trpko klizi grlom. Zatim
brzo izvadi iz depa tablete za umirenje i popije jednu.
- Eto, a sad bum krenul - ree Majsec iznenada i pone se dizati. - Valjda bumo se opet vidli
na tvojoj devedesetogodinjici. Dotad napii jo koji krimi. I nemoj se vie koristiti pseudonimima.
- Zbilja... - ree Graber, isprativi Majseca na hodnik - sjea li se zato se taj roman zvao
Internacional 305?
- Pa, zbog hotela i sobe. Pisac je odsjeo u hotelu Internacional, u sobi 305. Zgodno, evo
ba kak i ti ! Samo bi jo trebalo da pod jastukom nade revolver, ha, ha, ha!
Sve to to se dogodilo, Rudiju Graberu djelovalo je kao niz aavih koincidencija. Osim
zaboravljenog i zatajenog krimia Internacional 305, nijedno svoje djelo nije zasnovao na
koincidencijama, pa nije previe ni vjerovao u njihov znaaj i skroviti smisao. Vie od koincidencija
zabrinjavalo ga je pitanje to uraditi s revolverom. Bio je svjestan svih opasnosti, pa i kanjivosti
ilegalnog posjedovanja revolvera, ali se nikako nije mogao odluiti na to da pozove hotelsku
upravu, Tonkovia ili ak policiju. U razmiljanju ga je prekinuo dolazak televizijskog
garderobijera koji mu je donio elegantno svijetlosmede odijelo, maslinastu kravatu i sivu koulju, te

veoma moderne cipele, koje su se pokazale malo pretijesnima. Tek to je uspio otpraviti
garderobijera na vrata je banuo brija koji se nekoliko minuta nakon toga morao vratiti neobavljena
posla. Prenapet zbog udna dogaaja i prisutnosti misterioznoga revolvera u hotelskoj sobi, nije
elio da mu netko pod bradom barata ubojitom britvom. Umjesto da dopusti da ga obriju, uspio je
posredstvom hotelske uprave dobaviti jedan elektrini brijai aparat marke Philips, kojim se rijeio
tvrde desetodnevne bradice. Ne bi se moglo rei da je nakon te konfekcijsko-kozmetike
intervencije djelovao mlae i svjeije, ali je bar bio donekle uredniji. I ba kao to je onaj
Hemingwayev junak rekao da vjeruje u Boga, pokatkad nou, tako je i Grabera nadolazak veeri
nagnao na mistinija razmiljanja u kojima je revolver pod jastukom dobivao znaaj poruke koju
mu upuuje usud ili neki drugi metafiziki emitent. Zataknuo je revolver za pojas, skrio ga
poirokim sakoom i osjetio se sasvim spremnim za Tonkovievu medijsku gnjavau koja se zvala
Klasici na ekranu.
Nakon pompezne pice, popraene glazbom, Mozartovom vjerojatno, na malim se ekranima
pokazao ugodno namjeten kutak za razgovor. Dvije konate fotelje, nizak stol prekriven
porazbacanim knjigama (koje je scenograf namjetao bar petnaest minuta), zasjenjena podna
svjetiljka i regal krcat knjigama odisali su spokojem pogodnim za razgovor s klasicima. Drei
upaljenu cigaretu meu prstima desne ruke, drug Tonkovi je ugodnim baritonom lako i vjeto
izdeklamirao prolog o klasiku koji danas slavi ezdesetogodinjicu rada i osamdesetogodinjicu
ivota. Za sve vrijeme, oito ne pratei Tonkoviev mudri i poetini panegirik, Rudi Graber
promatrao je sav onaj udni nered koji je ostao izvan kadra: razasute praktikable, pince s
kompliciranim zaslonima, lake metalne skele, more kablova koji su zmijugali nepoienim
podom... U jednom trenu primijeti kako se Tonkovi s namjetenim smjekom na licu okree prema
njemu, spreman postaviti mu prvo pitanje. Poeo je nizom eksplikativnih naznaka, raskono
iskienim raznim retorikim figurama, a onda se iz te preciozne, barokne smjese panegirikog tipa
iskristalizirao i prvi upit na koji je klasik trebao odgovoriti.
- U vaoj prvoj zbirci Svitanja, koju ste objavili 1926, naznaili ste opreku izmeu
kategorija idiliki, pastoralno i po mjeri ovjejoj zasnovanog zaviaja s jedne, te otuenog svijeta
suvremene tehnologije s druge strane. ini se da ste naznaivi tu opreku na neki nain anticipirali
odrednice kasnije nadolog moderniteta. Kako ste tako rano uspjeli naslutiti negativitet, odnosno
alijenacijsku prirodu tehnolokog razvoja i napretka?
Graber ga je promatrao upornim, ali djelomice i odsutnim pogledom. Pitanje koje je uo bila
je loa parafraza jednog davno napisanog eseja. Eseja o njemu. Fraze koje su drane relevantnim
sudovima o njegovom trapavom prvijencu sada mu vie nisu djelovale samo slaboumno, nego i
gadljivo.

- Molim? - ree odsutno, nato se drug Tonkovi promekolji, ve spreman drugaije

formulirati pitanje, vjerojatno parafrazama nekog drugog jednako slaboumnog eseja. No im je
zaustio da kae neto, Graber ipak pokae da je uo i shvatio pitanje, odgovorivi polako i
isprekidano: - Tu vau alijenacijsku prirodu tehnolokog napretka nisam uope naslutio, nego sam
zapravo pozirao... sve je bila samo poza...
- Kako?! - zbuni se Tonkovi. - Mora da ste naslutili uas pred nadolazeim...
- Nikakav uas nisam naslutio... Selo iz kojeg sam se doklatio u Zagreb ivjelo je u
predindustrijskom dobu. Nije bilo nekih osobitih razloga da me preplai alijenacijska priroda
tehnolokog napretka, jer sam te godine prvi put uivo vidio automobile i tramvaj... I dopali su mi
se.
Tonkovievim licem razliju se grake znoja, koje nisu poticale od vruine u studiju, nego od
nelagode i nervoze. Stari je ukenjao ve prvu loptu. Ipak, nekako se izvue iz kae koju je sam
zamijesio.
- Ha, ha, ha, vrlo duhovito! Poznata mi je sklonost autora da se humorom i ironijom
distanciraju od mladalakih kreacija. Nego, krenimo dalje. Evo nas u 1934. godini. Vaa zbirka
fantastinih pripovjedaka Groteske svojevrsna je inauguracija tog anra u hrvatsku literaturu.
Pripovijetke su pune nadnaravnih bia, demonskih sila noi, neoekivanih obrata i paradaksalnih
rjeenja. One kao da uspostavljaju jedan snovit, apsurdan, kaotian svijet u kome nitko ne moe
pronai pravi osnov i orijentire. Otkuda vam inspiracija, poticaj...? Graber se osloni o naslonja
fotelje i duboko uzdahne. Snani reflektor neugodno mu je grijao elu. Pouti na tren, a onda
prozbori stidljivim i plahim glasom pokajnika: - Znate, u to vrijeme sam dosta pio.
Nervoznim pokretom ruke Tonkovi popravi kravatu, zatim popravi i frizuru.
- elite li kazati da vas je onirinost privatnih dokidanja odvela u fantazmagorine svjetove?
- Ne, ne - mirno e klasik. - Mnogo sam pio. Nakon dvije stranice bih se napio, pa bih
nastavljao pisati pijan... Znate, nakon pola boce konjaka lako se izgubi orijentacija i odluta u te...
kako ste rekli... snovite i oniristike svijetove.
Pobojavi se da e i svoje nadrealistike pjesme iz 1939. Graber objasniti utjecajem
alkohola, Tonkovi hrabro preskoi petnaest godina i zaustavi se na Danu mrtvih i Tvornici
ideala, kljunim djelima majstorove revolucionarne, ili kako bi se jo reklo - socrealistike faze.
Odgovori klasika bili su neto ozbiljniji i koherentniji, ali bez trunke zanosa ili strasti.

- ini se da ba ne volite ta djela! - primijeti Tonkovi. - No, iz dananje perspektive to je

donekle i razumljivo. Kao to su u odreenom povijesnom trenutku bila nuna, tako je poslije bilo
nuno i njihovo nadrastanje...
- Uope ne volim svoja djela - prekine ga Graber. - Osim jednog koje sam ve gotovo
zaboravio. Tonkovi kao da je preuo pievu repliku. Ne ispitujui koje to djelo voli, postavi novo
pitanje: - Da, drutveni i knjievni razvoj nametnuo je izlazak iz socrealistikog prosvjetiteljstva i
utilitarnosti. Zato je bilo nuno da se pojavi jedan od stoera naeg moderniteta, va roman I
Ahasver je predahnuo. To je knjiga koja fascinira sloenou strukture, pomakom u graenju
karaktera i konano: idejnom nadgradnjom u kojoj se naziru tragovi francuskog egzistencijalizma,
psihoanalize, dubinske psihologije... Zakljuili smo da je bilo nuno da se nakon svega pojavi takvo
djelo. Moete li nam kazati neto o karakteru te nunosti?
- Literatura uvijek nudi dvije opcije - sasvim ozbiljno e Graber. - Jedna je nunost, koja je
neka vrsta diktata izvana, druga je spisateljska strast, koja je neka vrsta diktata iznutra. Moja je
pogreka u tome to sam se opredijelio za nunost i postao vaan pisac, umjesto da sam se
opredijelio za strast i postao voljen pisac.
- ekajte! Ali vi ste i vaan i voljen pisac! U tom smislu vi ste univerzalan, pisac bez
ogranienja...
- Na alost, ja sam ipak pisac s ogranienjem.
- Kakvim ogranienjem?
- Onkolokim - mirno e Graber.
Tonkovi se najei. Neizljeiva bolest intervjuiranog je neto to je posve izvan kodeksa
ovakvih razgovora. U ustroj elji da popravi dojam i promijeni ton razgovora, Tonkovi se
naglavake zaleti u Obiteljsku kroniku, trotomno remek-djelo Rudija Grabera, koje je sukcesivno
izlazilo od 1967. do 1972. Nevoljko, ali ipak ozbiljno, Graber pojasni nekoliko manje vanih stvari
iz Obiteljske kronike, a onda jednom gestom omalovaavanja zavri repliku.
- Ali, jednu moju knjigu ste nenamjerno ili namjerno preskoili - ree kao da se iznenada
prisjetio.
- Oprostite, a koju sam to knjigu zaboravio? Razgovor je postajao sve ivlji i ivotniji, ali je
zato neminovno klizio izvan anra televizijskog intervjua.
- Pa, Internacional 305. Roman koji je izaao 1966. Vidite, umjesto osamdesetogodinjice
ivota i ezdesetogodinjice rada, ja bih radije da slavimo dvadesetogodinjicu tog romana.

- Zanimljivo, zanimljivo - nasmije se Tonkovi, muen eljom da se sve ovo im prije

zavri, ili da se odmah prekine i zamijeni nekom veselom serijskom budalatinom. - Dobro,
moemo se spomenuti i Internacionala 305. Ali, zato vam je toliko stalo do toga?
- Zato to sam danas odsjeo u hotelu Internacional, i to u sobi broj 305.
Tonkovi se ponovno nasmije, ovog puta nekako kiselije i blesavije.
- Ali, drue Graber, taj roman je krimi. U usporedbi s vaim visokoestetskim ostvarenjima
on je ipak, dopustite mi da tako kaem, samo minorni exercice de style. Za tu vrstu literature,
Krlea je imao jedan zgodan naziv... zvao ju je parfimiranim smeem...
- Ozbiljno sumnjam da je Krlea u ivotu proitao ijedan krimi.
- No, dobro, pretpostavimo da je tako... Ali jo uvijek ne vidim...
- Ja vidim - ivahno e Graber. - To je jedina knjiga u kojoj sam strast pretpostavio nunosti.
Nakon toliko godina, danas sam ga se, eto, prvi put sjetio i ini mi se da u mom spisateljskom
ivotu taj roman predstavlja neku vrstu katastrofalne pogreke.
- Moda... kako to mislite?
- Internacional 305 bio je moja jedina ansa da se dopadnem ljudima... da me zavole... I tu
sam ansu nepovratno prokockao. U tome je pogreka. Trebao sam pisati knjige za ljude, a ne za
vas...
- Kako za mene?!
- Dobro, ne moda za vas. Tonije, trebao sam pisati za ljude, a ne za obljetnice i nagrade.
- Dobro! Popriajmo onda i o tom krimiu - rei e Tonkovi glasom u kome se nazirala
doputena doza televizijske ljutnje. - Ja u vam prvo rei zbog ega sam u svom ekspozeu preskoio
va kriminalistiki roman. Za mene, jedna od osnovnih pretpostavki vrijednosti romana lei u
njegovoj korespondentnosti s ovjekom i svijetom. Tu korespondentnost ne treba shvatiti bukvalno
mimetiki, nego interpretacijski. Va roman, va krimi, po mom sudu, tu korespondentnost ne
posjeduje. On je literarna konstrukcija koja poinje bizarnom, nemoguom situacijom, koja nije ni u
kakvoj relaciji sa ivotom.
- Vi se sjeate te situacije? - provokativno e Graber, kao da se raduje to je Tonkovia
naveo na tanak led. Ali, Tonkovi je bio savjestan i uzoran televizijski pregalac koji si nije mogao
dopustiti da neto ne proita, pa makar i sasvim povrno. Proitao je on Internacional 305 i te
kako, i to na duak. Ali, osim uivanja u prii, nikakav duhovni etimon nije uspio pronai u
jednoj strogo detekcijskoj enigmi.

- Naravno da se sjeam! - otpovrne Tonkovi kao da je uvrijeen. - Roman poinje

dolaskom jednog pisca u hotel. Pod jastukom on pronalazi revolver... Eto, ta situacija je bizarna i
posve nevjerojatna.
- A zato, molim vas? - upita Graber glasom uitelja koji provjerava, stoji li iza uenikova
odgovora razumijevanje ili nauena fraza.
- Pobogu! - zaboravi se Tonkovi. - Pa kome se moe dogoditi neto tako?
- Meni se, na primjer, dogodilo! - ree klasik, zagonetno se smekajui.
- Vama?! Kada?
- Danas. Uao sam u hotelsku sobu i pod jastukom pronaao ovo...
Rekavi to, Rudi Graber zavue ruku pod sako, izvue svijetli colt i stavi ga na stoli koji
se nalazio ispred njih. U studiju nastane strka. Reija ubaci odmah desetominutni kolor film u
kojem su se nalazila patetina mjesta pieve biografije: primanje nagrada, odlikovanja, promocije i
slini videopabirci. Ljudi iz osiguranja bili su za tili as u studiju, gde je odmah odlueno da se
pozove i policija, kako bi se provjerilo podrijetlo i legitimitet revolvera. Grabera su uljudno zamolili
da im pomogne okonati ovu emisiju bez dodatnih incidenata, to je on obeao te uglavnom i
ispunio.
Nakon dokumentarca, Tonkovi je izvanredno spretno izvukao stvar, objasnivi gledateljstvu
kako je revolver (bezazlena igraka zapravo) bio dogovoren, izreiran tos kojim se htjelo upozoriti
na jedno neopravdano zanemareno djelo velikog pisca. Negdje pred kraj emisije Tonkovi ree: Uistinu smo se itavim biem unijeli u ovaj razgovor i lijepo se nazabavljali. Izrekli ste mnoge
pametne i korisne, ali i heretine tvrdnje. Izmeu ostalog, dojmila me se osobito ona u kojoj ste
izjavili da ne volite vlastite knjige. Zbog ega ste onda uope pisali?
- Pa, znate - premiljao se Graber - to je istodobno uasno sloeno, ali i sasvim jednostavno.
Pisao sam da bih se dopao jednoj eni, koja je ipak otila... I na kraju... na kraju se ovjek pita je li
to onda uope vrijedilo.
- Kakva sad ena? - zbuni se Tonkovi, pogledavajui na sat. Svega nekoliko minuta djelilo
ga je od spasa.
- Veronika... ona... Veronika - promrmlja Graber, pa zamiljeno nastavi. - Sve mi je to rekao
Karlo Majsec. Da nije bilo tog revolvera pod jastukom, ne bih mu uope vjerovao. A ovako...
- Karlo Majsec?!
- Da. Bivi nakladnik Karlo Majsec, ovjek s najviim sistolikim i dijastolikim tlakom u
dravi. Tvrdi da se ve deset godina nalazi u predinfarktnom stanju i da e bar jo pet izdrati.

- Eto, i to ste uli - ree Tonkovi, snuden i pokisao, pa uobiajenom odjavom zavri
emisiju.
Bilo u privatnom, bilo u javnom ivotu, pojava revolvera nalae policijsku provjeru. Druga
klasika su, uz duno uvaavanje i kurtoaziju, zamolili da nekoliko asaka prieka u udobnoj sobici,
nekoliko koraka od studija u kojem se odigrao nesvakidanji razgovor. Njegova pria o tome kako
je doao do colta djelovala je bedasto i neuvjerljivo, ali je i sama pretpostavka da bi jedan stari,
poznati i uvaeni umjetnik posjedovao neprijavljeno, ubojito oruje, bila isto tako bedasta i
neuvjerljiva. Brza i jednostavna provjera, koju danas potpomau digitalna uda kompjutorske
tehnike, nije dala nikakvih rezultata, pa je munu situaciju rijeio sasvim mudro jedan veoma
autoritativan drug, koji je doao s policijom, ali je bio u civilu. Pozvavi Grabera ustranu, upitao ga
je: - Znai, nemate pojma otkuda taj revolver?
- Rekao sam vam. Naao sam ga u hotelu pod jastukom.
- I to mislite, kako je tamo dospio?
- Dospio je tamo... znate, sasvim je izvjesno da je dospio na neki metafiziki nain. Da me
upozori gdje i kako sam zabrljao. Vi ste mlad i sve vam je to moda jako aavo, ali u starosti su
takve stvari sasvim mogue. Starcima na odlasku onostranost se obraa i putem najobinijih
materijalnih znakova.
Drug u slubi zapali cigaretu i zamisli se. inilo se da prema starom piscu gaji stanovitu
naklonost.
- Dopali ste mi se veeras - ree nakon podulje utnje, pa pljucne mrvicu duhana, jer je puio
cigarete bez filtera. - Dopalo mi se to ste tako dobro preli onu nadutu krpenu lutku, onog
Tomekovia ili Tonekovia... Znate, nijedno njegovo pitanje nisam razumio, ali su mi vai odgovori
bili jasni. I jo neto...
- Jo neto? - zagleda se Graber u njega.
- Proitao sam va Internacional 305. U cugu. Strana stvar! Zbog toga emo ovu stvar
rijeiti na najbezbolniji nain. Sredit u vam urednu dozvolu za tu pucaljku i mirna Bosna! Samo,
pazite, u vaoj dobi bolje je ne posjedovati municiju. Koristite taj revolver radije u dekorativne
svrhe!
Nakon to je opa pomutnja bila nekako stiana, oprostio se Tonkovi sasvim hladno sa
svojeglavim piscem, primio pomonicu za ruku i krenuo prema izlazu. U jednom trenu Stela mu se
otme i pojuri prema Graberu.

- Gospodine Graber, gospodine Graber - ree sva zadihana. - Veeras ste u razgovoru
spomenuli Karla Majseca... rekli ste da vam je on ukazao na neke stvari...
- Da, djevojice. Majsec je uinio da progledam. Kao da ga je sama providnost poslala.
udno je to, ali sad mi se ini da je u mom ivotu odigrao vaan metafiziki zadatak. Na alost,
sasvim prekasno.
- Onda mi je jako ao - ree ona oklijevajui. - U drugom Dnevniku e biti njegova slika i
obavijest o smrti. Znate, onako kako se to radi s nosiocima partizanske spomenice.
- Obavijest o smrti?! Kako? - zaudi se klasik, osjeajui kako mu koljena klecaju.
- Umro je danas naveer. Srani udar. Upravo smo primili vijest.
Kasno uveer crni je mercedes jurio odvozei iscrpljenog klasika natrag u njegovo
bilogorsko carstvo sjenovitih uma, naftnih tornjeva i poasti zvane ixodes ricinus. Prtava
mjeseina, isprekidana sjenama jureih stabala, titrala je dremljivim licem autora tolikih zaludnih
knjiga. Nesposoban i dalje bdjeti, pisac se oprui na zadnjem sjeditu automobila i pod glavom
osjeti neki tvrdi predmet. Napipa ga rukama i shvati da se radi o knjizi. Pridigne je, prinese blie i
pri slabom mjeseevu svjetlu uspije proitati naslov svoje zaboravljene i zatajene etrnaeste knjige.

CARSTVO KUNJAKA

Oduvijek su me drali osobom kojoj je usud uskratio dva bitna ovozemaljska uitka:
svjetlosnu mnogostrukost svijeta i uzbudljivu toplinu enske puti. Naime, dvije mutne i za mene
potpuno neodredive bolesti obiljeile su moju prirodu: daltonizam i anafrodizija. Daltonizam je
svekoliku stvarnost sveo na crnu i bijelu krajnost, izmeu kojih se prostiralo beskonano polje sivih
nijansi, dok mi je anafrodizija uinila nespoznatljivom bilo kakvu putenu elju spram drugog ili
istog spola. Mnogi su drali da su moje boljke hereditarno vezane uz obiaje mojih predaka prekomjerno uivanje u alkoholu, naroito onom loem; drugi pak, oni mistiniji, misle da su te
bolesti zapravo kazna i iskajavanje grijeha koje su poinili moji preci, itelji naeg malog grada.
Moram priznati da sam se unato ovih ogranienja osjeao sasvim normalno, ak moda i ugodno,
jer kako patiti zbog nedostatka neeg to uope ne poznaje? Tako su mi boje i seks nedostajali isto
tako kao i, recimo, marsovi kanali, indijski zaini ili kineski rukopisi. I mada bi me mnogi, ba zbog
mojih nedostataka, nalazili traljavim i nepouzdanim svjedokom, ipak sam odluio ispriati ovo
tamno mjesto iz kronike moga grada. Ime mu, jasno, neu spominjati; njegov dananji ugled naoko
je nespojiv s ovom okrutnom i beasnom storijom, koja zasluuje biti zaboravljena. I kao to treba
uraditi sa svakom stvari koja zavreuje zaborav, ispriajmo i ovu jo jednom!
U toku etverogodinjeg rata sve vojske koje su prolazile ovim krajem pronalazile bi po neki
svoj strateki razlog da razrue bar dio moga grada. Ono to nisu uspjele razruiti vojske, razruili
su avioni razliitih oznaka, tako da je u proljee 1945. grad bio tek gomila veoma raznolikih
ruevina to su se sporo i muno obnavljale. Kao u nekom udnom snu, u kome se sve odvija
ubrzano ili trenutano, ruevine je stala prekrivati neka neobina biljka, tamnosiva lia, bijelih
zvonastih cvjetova i neugodna zadaha. Pojedini dijelovi grada, oni to su ponajvie stradali, postali
su nalik bespreglednoj umi niskog grmlja sred kojeg su strale tamnosive, svijetlosive i crne
ruevine. Kako je stanovnitvo znatno manje stradalo od zgrada, bilo je teko pronai prikladnu
nastambu, pa su se mnoge obitelji privremeno kuile po upotrebljivijim dijelovima ruevina, a neki
su odvaniji pojedinci za toplijeg vremena znali spavati i u grmlju, ije ih je iroko, nazubljeno lie
dosta dobro titilo od iznenadnih kia.
Odmah po svretku rata zaposlio sam se u lokalnoj bolnici, koja je, vjerojatno zbog jasno
naznaenih bolnikih oznaka, pretrpjela tek neznatna razaranja. Dobio sam bijelu kutu i, premda

bez ikakve strune spreme, postao bolniar. Prionuo sam tako na jedan meni sasvim nejasan i
neizvjestan posao. Premda su radio i novine neprekidno grmjeli o tome kako se stvari okreu
nabolje, kako je sjajna budunost tu nadomak, pred vratima zapravo, situacija u gradu bila je
katastrofalna: nije bilo dovoljno hrane, ogrjeva, stambenog prostora, posla... Stanje u bolnici,
usporedi li se sa stanjem u gradu, bilo je jo katastrofalni]e. Osim zidova, kreveta i neto sitnijeg
pribora, bolnica nije imala nieg to takvoj ustanovi treba, ponajmanje dobrog lijenikog kadra.
Glavninu lijenika koji su, jasno, bili idovi, odvukla je biva vlast od pacijenata i operacijskih
stolova pravo u koncentracijske logore, a ono to je ostalo, na alost, jedva da je sluilo osnovnoj
svrsi. Hospitalizacija je u tim danima bila najgora stvar koja se mogla dogoditi pacijentu. Ako ga ne
bi dokrajila nestrunost, onda bi ga sveopa nedostatnost lijekova i pribora zacijelo kotala glave.
Muen grinjom savjesti jedan je internist poludio, drugi je pobjegao. Po kirurga su doli udbai, jer
se naknadno doznalo da je kolaborirao. Dok su lupali na ulaznim vratima, on je uspio pobjei,
ostavivi pacijenta s otvorenim grudnim koem. Oni koji su ostali nisu znali zatvoriti grudni ko.
Tada je vlast intervenirala poslavi u bolnicu tri ovjeka iz centra.
Kad je shvatio gdje se nalazi jedan od njih se mjesec dana po dolasku ustrijelio, dok se drugi
propio. Trei je bio epileptiar. Odmah po osloboenju stigle su u grad i manje koliine penicilina,
pa je tako i naa bolnica vrlo rano izala iz tamnog predantibiotskog doba. Dodue, na najneslavniji
nain. Kao da je sudba umijeala svoje prste, prvi pacijent bio je preosjetljiv na penicilin, pa je
naoigled nesavjesnog i sasvim nespremnog lijenika umro od alergijskog oka.
Prva neobina stvar vezana uz mrani odsjeak nae kronike zbila se u srpnju 1945. Na vrata
bolnice zakucao je, kasno nou, moda ba oko ponoi, bivi slikar Ranko Keber koga su
provincijalci, oduvijek skloni bagateliziranju umjetnosti, prozvali Mrlja. Sad, bilo je tu zlobe, a bilo
je, zapravo i pravog povoda. Mrlja je prije rata pripadao nekom udnom izmu, koji je vidio i
pokupio negdje u Europi, pa su mu slike uistinu podsjeale na zamrene spletove mrlja. Kako novi
reim nije pokazivao neku oigledniju potrebu za slikarskim talentom tog tipa, Mrlja je prestao
slikati i nastanio se negdje u ruevinama junog, najporuenijeg dijela grada, spavajui malo pod
slomljenom strehom, a vie u kunom grmlju neobine biljke koja je u tom dijelu grada satkala
pravo klorofilno carstvo. Mrlju je sirov i neobrazovan puk drao ludom, biem neto razumnijim,
ali mnogo manje korisnim od domae ivotinje, na primjer. Kad je bolniki portir otvorio vrata
zadrhtao je od groze i iznenaenja. Bivi slikar bio je gol do pojasa, prsti i nokti bili su mu crni od
krvi, a grudni ko izgreban. Oi su mu bile irom otvorene, izbuljene zapravo, a usta poluotvorena.
Kad ga je portir upitao to eli, Mrlja je poeo urlati na sav glas, a onda je utrao unutra i luaki se
smijui stao juriti bolnikim hodnicima, probudivi sve one pacijente koji se nisu nalazili u komi.
Zatim je pao i poeo dugo povraati. Bio sam u nonoj slubi pa sam pomogao portiru unijeti

jadnog poludjelog slikara u jednu sporednu prostoriju gdje smo ga ostavili leati na drvenoj klupi.
Tada se ustanovilo da deurnog lijenika nema u bolnikom krugu, a kad se nakon dva sata vratio, u
onoj prostoriji pronali smo samo gomilu sivih i crnih bljuvotina, dok je pacijent nekamo izvjetrio.
Sljedeeg dana ugledao sam slikara u gradu kako kupuje kruh i mlijeko na tokice. Bio je posve
pribran i djelovao je naskroz zdravo. Bolnice se uope nije sjeao te je tvrdio da je sve to to sam
mu napriao gola izmiljotina jednog daltonista. Rekao je k tome i neto veoma runo: da mi
daltonisti posjedujemo uroenu mrnju prema slikarima, majstorima bogatih koloristikih
potencijala. Nije mi bilo jasno zbog ega bih mrzio ljude koji spretno barataju meni nepoznatim
materijalima, jednostavno, bio sam prema njima ravnoduan isto koliko i prema deurnom lijeniku
internistu, koga sam skinuo s obnaene medicinske sestre poto mu je napolju urlao ovjek muen
napadajem slijepog crijeva. Zgoda s Mrljom ponovila se nekoliko dana poslije, samo ne u bolnici,
nego u drugom dijelu grada, gdje je primijeen kako posve nag, s cvjetnim vjeniem na glavi, juri
ulicom i glasno se smije. Kad su ga sljedeeg dana pronali u jednoj od njegovih mnogobrojnih
biljnih nastambi, bio je posve miran, pribran i normalan, tvrdei ponovno da se nieg ne sjea. Tako
nije bilo vrstih razloga za hospitalizaciju, ali je zbog javne sablazni na licu mjesta kanjen. Uz
pomo pendreka, jasno. Veoma brzo Mrljini su izgredi postali neto svakodnevno, pa se protiv toga,
kao ni protiv ostalih svakodnevnih stvari, nije nita poduzimalo. I premda ga nitko nije ni pokuao
fiziki izdvojiti, u duhovnom smislu vrlo brzo je bio prognan u geto luaka i nakaza, postavi
predmetom poruge i gaenja. Osudili su ga na status najgore gradske lude, i kao sve lude, i on je
vrlo brzo postao glavnim sadrajem razliitih traeva i fantastinih pria. Govorilo se ak da je do
te mjere poludio da jede nekakvu sivu travu i zoblje crne sjemenke. Zanos obnove u kojem smo se
nalazili, i koji nam je pomagao sve nedae shvatiti kao kratkotrajnu prijelaznu fazu ka neem
ljepem i vedrijem, poprimao je najrazliitije forme. Jedna od najvanijih bio je miting koji je
uprilien negdje krajem ljeta. Na mitingu je trebao gostovati i govoriti neki vaan drug iz centra,
koji je za nas bio osobito vaan, jer je dio njegova djeatva bio vezan uz na grad. Na njega smo
gledali s ponosom i blagom zaviu jer je predstavljao pravu realizaciju naih snova: poniknuti
ovdje i postati netko i neto tamo gore. Na ponos bit e umanjen ve nekoliko godina poslije,
kada e taj nae gore list jednostavno nestati u nekakvoj kominformovskoj zavrzlami, da bi se pet
godina nakon toga iznenada vratio i postao obian marveni trgovac. Na dan mitinga na centralnom
trgu bila je postavljena bina, sagraena od nagorjelih jelovih dasaka, to su dovuene iz raznih
poruenih zgrada, a preko prednjeg dijela bine prebaen je ilim s narodnim vezom. Vez se sastojao
od crnog ornamenta i oblika satkanih od vlakana u raznim sivim nijansama. Iznad bine vijorile su se
sivo-bijele zastave s petokrakom i siva zastava sa srpom i ekiem. Nekoliko koraka dalje svirala je
pleh-glazba u tamnosivim paradnim uniformama. Sivi odsjaji sunca igrali su po njihovim sjajnim,
uglaanim instrumentima. Na drug stajao je na bini sa zadovoljnim i nadmonim izrazom na licu,

jedne ruke na ogradi, a druge uperene prema vedrom nebu prekrasne svijetlosive boje. Govorio je
mnogo i vjeto, koristei sve izraze koji su se i inae rojili po novinama i radioemisijama,
obeavajui nam brda i doline, ako i sami budemo spremni proliti dovoljno znoja i posegnuti za
njima. Ve u okvirima prvog petogodinjeg plana naao je dovoljno prostora za svijetlu viziju naeg
grada, viziju kojom dominiraju novi stambeni objekti, kole, pa ak i jedna manja eljezara
podignuta na mjestu junih ruevina. Ukazao je na ozbiljne zadatke koje nam nalae partija, kao i
na odgovornost koju nam namee sjajno svjetlo u kojem nas gleda i vidi drug Staljin. Na kraju je
upozorio i na pojavu odmetnika i ostataka razbijenih neprijateljskih vojski po naim umama,
rekavi da takve stvari moramo najenerginije rjeavati. Kao jedna od posljedica takve energinosti,
mjesec dana poslije u jednoj od oblinjih uma biti e sasvim nesmotreno ubijen lugar.
Po zavretku ovog lijepog i uspjenog mitinga visoki drug krenuo je s naim lokalnim
drugovima na malu zakusku. Razgledavajui putem prve rezultajte obnoviteljskih zahvata naletjeli
su na neobian prizor. irokom cestom prema njima nailazila je grupica od petero, estero djece.
Sva djeca bila su gola, zakiena cvijeem, drala su se za ruke i pjevala pjesmice. Pjesmice su
djelovale pomalo besmisleno, bezumno, a rijei im se nikako nisu mogle nazrijeti. Jednako tako
djelovala su i djeca; suludo i odsutno, kao u nekom zanosu, hodala su naprijed i samo naprijed, ne
osvrui se ni na to oko sebe. Jednom djeaku curile su sline niz bradu, dok je jedna djevojica
mokrila u hodu.
Drugovi su zastali. Prvo iznenaeni, zatim zapanjeni. I tek to su se uspjeli pribrati, djeca su
ve prola, svejednako zauzeta svojim ritualom. Visoki drug upitao je svoje domaine znaju li to se
to dogaa. Pa kad nije dobio nikakav odgovor, ljutito je pretpostavio da bi se moglo raditi o istoj
provokaciji, o transu i obliku vjerskog zanosa u kojem se ponajbolje ogleda tetan i manipulatorski
rad crkve. Zatraio je da se stvar po hitnom postupku ispita, te da se utvrde odgovornosti i poduzmu
potrebni koraci. Jedan od drugova hitno je potraio lokalnog sveenika, a preplaeni se pop zakleo
da crkva s tim nema nikakve veze, te da i sama ovakav ispad dri blasfeminim. Obojica su se
razjurili gradom ne bi li pronali djecu to im je vrlo brzo i polo za rukom. Meutim, djeca vie
nisu pjevala, ve su smalaksala, bezvoljna, na rubu snaga zapravo, sjedila na travnjaku u blizini
poruene kole i buljila nekamo preda se. Jedno je dijete sagnulo glavu i dlanovima pokrilo oi, dok
se drugo izvalilo u travu i povraalo. Sveenik prie jednom od maliana, osam ili devet godina
starom, opipa mu puls, dirne elo, a potom mu zaviri u oi. Zjenice su mu bile iroke i osjetljive na
svjetlo. Pop se prekrii i ree tihim, drhtavim glasom da su djeca otrovana. Ubrzo se odnekuda
stvorio i nastavnik biologije koji je paninim glasom poeo vikati kako djecu treba im prije
otpremiti u bolnicu.

Konano, nesretna djeca su hitno, ili hitno koliko je to bilo mogue, sprovedena u bolnicu,
gdje je nad njima izvedena rutinska intervencija ispiranja eluca, te su se sva do jednog izvukla.
Tada se postavilo i ono presudno pitanje: tko, zato i ime je otrovao djecu? Bolniko osoblje nije
moglo dati brz i pouzdan odgovor, jer je uzorke trebalo poslati u centar na analizu, a iznemogla i
preplaena djeca nisu mogla dati odgovor koji bi istragu pokrenuo u nekom odreenom smjeru. ef
policije je takoer za as bio u bolnici, ali osim nervoznog etuckanja po hodniku nije mogao
uraditi nita konstruktivnije.
Gotovo nerjeivu zagonetku rasvijetlio je nastavnik biologije, koji je, vodei djecu u
bolnicu, skinuo cvjetni vjeni s glave jednog maliana.
- Djeca su jela ovu biljku - rekao je, nato su se svi iznenadili, jer se radilo o biljci koja je
prekrila gotovo sve ruevine u gradu i postala neto obino i svakidanje. A u obinim i
svakodnevnim stvarima nikada ne naziremo moguu opasnost.
Pred iznenaenim i zastraenim ljudima nastavnik je poeo detaljno govoriti o biljci koju su
svi drali bezazlenim korovom. Govorio je tako iscrpno i fanatino, da su njegove rijei u
pojedinim trenucima imale znanstveni karakter, u drugim pak ton vatrene propovijedi. - Ovo je
Datum stmmonium, kunjak, tatula, bikov list, svinjski bob, smrdac ili bulnjak, a pojedini je narodi
zovu i avoljom travom. Postoji vjerovanje po kojem su ovu biljku, nekada davno, Cigani donijeli
iz Indije i rairili je po itavoj Europi. Raste uz putove, po bunjitima, smetlitima, uz pruge, a
osobito rado po ruevinama. Spada u najotrovnije biljke naeg podneblja, a otrovnost joj potie od
hiosdamina i drugih opasnih alkaloida. Oduvijek je sluila kao sredstvo za razliite neasne radnje,
za trovanja, premazivanje hladnog oruja, a u kultovima vjetica koristila se kao sredstvo izazivanja
avolskih vizija. U malim koliinama je ljekovita, u veim izaziva trovanje praeno glavoboljom,
vrtoglavicom, vidnim smetnjama, halucinacijama i konano... konano izaziva komu i smrt.
Osobito rado i brzo iri se za vrijeme rata, prekrivajui ruevine, kao da voli miris razaranja i smrti.
Ta zla, prokleta biljka, koja voli rat, koja opinjuje svojim vizijama i halucinacijama, i koja brzo i
nepogreivo donosi smrt, poast je koja je opsjela na grad. Ni ne slutei opasnost ivimo u carstvu
kunjaka koji, eto, vidite, ne bira svoje rtve! Djeca su je jela i neslutei da je u njoj Sotona. A na
Sotonino prokletstvo treba brzo reagirati i istrijebiti ga. Odmah treba posjei sav kunjak i tako
likvidirati opasnog neprijatelja. Lokalni sveenik vidno je ivnuo na rijei Sotonino prokletstvo
treba istrijebiti, dok je efa policije osobito obradovala reenica: likvidirati opasnog neprijatelja.
I uistinu, glas o opasnoj otrovnoj biljci, koja se zavukla gradu pod kou, rairio se ve iste noi,
obletio naselje nekoliko puta, dobio pritom obavezne ukrase i pretjerivanja, i ve sljedeeg dana
naveer, ne ekajui slubenu akciju vlasti, nekolicina samosvjesnih graana, meu kojima i
nekoliko oeva otrovane djece, krenula je odluno se suprotstaviti opasnom i podmuklom

neprijatelju - carstvu kunjaka. Sluajui nastavnika biologije, predvodnika i najupueniju osobu,

oboruali su se noevima, srpovima i kosama, koje su skinuli s drvenih drala, tako da su podsjeali
na maete kojima istraivai prosijecaju put kroz praumu. Tako opremljeni, odvani i hrabri,
okrueni sutonom koji je polako gutao dan, krenuli su prema opasnoj i bespreglednoj sivoj praumi
avolje trave, nesvjesni opasnosti koje krije to mono, tisuljetno carstvo.
I tu poinje najstraniji i najbeasniji odsjeak kronike koju sam vam nakanio ispriati,
odsjeak kojeg se nitko od sudionika ne voli prisjetiti, ve bi, zacijelo, negirao sve moje navode i
pripisao ih zlonamjernosti daltonista koji kunjak dri sivom, a ne zelenom poasti. Dakle, nai su
pravednici krenuli u svoj kriarski pohod protiv avolje biljke u sumrak i proveli u njemu itavu
no, koja e mnogima od njih obiljeiti i itav ivot. Zali su odvano u ruevine i poeli sjei sivo
grmlje tako estoko da su bijeli cvjetovi i bodljikave ahure letjele na sve strane. Najkorisnijima su
se pokazale otre, bljetave maete, zapravo kose liene drvenih drala, ali se dobro sjeklo i
srpovima, samo to se pritom moralo unuti ili sagnuti. Netko medu njima bio je vian konji pa je
poduio i ostale tome kako treba zasjeci, a da se ne oteti sjeivo udarcem o kamen, opeku ili tvrdi
korijen. Veoma brzo je pala i no, pa su fijuci njihovih sjeiva sablasno parali tminu, dok im je
gusto grmlje utalo pod nogama kao da uzdie. Zatim su stali na tren predahnuti, pa je netko
izvukao bocu rakije koja je svima prijala. Vratie se onda predano svom nonom poslu. Gore na
nebu ukaza se sjajni, svijetlosivi Mjesec i oni zadovoljno ustvrdie da sada imaju vie svjetla i da im
je lake raditi. Kako se Mjesec uspinjao bivali su sve zadovoljniji, posebno kad bi se osvrnuli iza
sebe, gdje vie nije bilo nijednog uspravnog grma. Nakon novog odmora i novih gutljaja rakije
uhvati ih takav polet da su gotovo pojurili prema novim, nenaetim poljima kunjaka. U tom zanosu
neiji srp zavri u jednom koljenu. Bolan jauk propara tminom zavijene ruevine. Morali su stati da
previju nesretnika i popiju jo po koji gutljaj, nakon ega su i dalje bili sigurni u svoju nakanu, ali
manje sigurni u vlastite noge. Oko deset uveer bio ih je hvatati umor, pa je njihova mrnja prema
prokletoj biljci bivala tim vea. Neija maeta zasijee ovei grm kunjaka, a noga obori neto
okruglo, utavo, za to se as poslije ispostavilo da je ptije gnijezdo. Stajali u nekoliko trenutaka
zaueni i neodluni, a onda se prvi pribrao nastavnik biologije i bijesno izgazio gnijezdo s jajima.
utjeli su se pobjedniki i kao da im vie nita nije stajalo na putu. Spazivi svoje obitavalite u
blizini, jedan od njih skokne do kue i vrati se s dvije boce u rukama. Sada se vie nisu krijepili
gutljajima, nego su estoko lokali, bijesni, razgaljeni, ljutiti, odluni obraunati se s otrovnim
korovom, egzorcirati zloduha. Nakon to su sasvim sluajno udarcem kose odsjekli rep zalutaloj
maki, koja se tuda vucarala, stali su medu grmljem traiti i druge ive stvorove da ih sasijeku
britkim, metalnim otricama. Pjevali su, vikali, psovali i jurili grmljem sve manje kosei korov, sve
vie obraunavajui s makama, takorima, abama, da bi na koncu izmasakrirali poluslijepog psa
biveg uvara pruge. U jednom trenu netko se sjeti da ne bi bilo loe, izbliza i potanje upoznati

stranog neprijatelja, pa ubere rascvali, ljevkasti cvijet kunjaka, stavi ga u usta i savae.
Nastavnik biologije ga upozori da je najbogatiji rezervoar tajanstvenog i opojnog otvora siva ahura
sa crnim sjemenkama. Kako bi bio zorniji i uvjerljiviji, otrgne jednu, otvori je i savae nekoliko
sjemenki. Probae i ostali. Pola sata poslije vie nisu imali ni kapi rakije, pa su stali tim vie kuati
biljku o koju su se sve ee sapletali i koja im je derala odjeu, grebla noge i lica. Pred pono je
nestalo i Mjeseca, sakrili su ga tmasti oblaci iz kojih je poelo sijevati i grmjeti. Shvatili su da vie
ne znaju gdje su, da su se izgubili. Naime, sve im je djelovalo nekako blisko i poznato, ali nigdje
nije bilo puta, dovoljno dobrog da se krene njime. Kroz grmlje i tminu pred njih je izala bijela,
dlakava sablast u kojoj su prepoznati obinu kozu. Radosni zbog toga to je strana avet tako brzo
poprimila bezopasan i dobroudan oblik, sasjekli su zauenu ivotinju u stotinu komadia. Zatim
su se vratili kunjaku i nastavili ga sjei, ali im se inilo da kunjaka, kako ga sijeku, ima sve vie i
vie, da brzo, misteriozno iznie i na onim mjestima gdje su ga unitili, da ih opkoljava i prijeti im.
U jednom trenu nisu vie znali jesu li to oni krenuli na opasnu biljku, ili je ona krenula na njih. U taj
as oinuo je grom negdje u blizini i gusta se kia prosula iz mrkih oblaka. Uplaili su se i poeli
pjevati, udei se i sami kako ne razaznaju ni rijei, ni smisao vlastite pjesme. Ali su pjevali i dalje,
kao da ih na to goni neka strana, nepoznata sila; mrane ini koje je netko prosuo po njima.
Zagazili su dublje u mokru praumu kunjaka i sapleli se o neto meko i toplo. Bio je to lokalni
luak, slikar Mrlja, prvi kua opojnog korova i njegov zli emisar, koji je ovdje, neometan od kie i
oluje, mirno spavao. Kad je pri svjetlu munje ugledao njihova izmuena, iskrivljena lica i
razderanu, okrvavljenu odjeu, vrisnuo je od iznenaenja i straha, a oni, i sami preplaeni, spustie
svoja mokra, metalna sjeiva na njegovo toplo tijelo. Zastali su, vjerojatno i sami zaueni onim to
se zbilo, a onda su, zaobiavi krvavo tijelo, krenuli dalje kroz grmlje i ruevine, oajniki traei
put koji e ih odvesti do spasonosnog jutra, svjesni jedino toga da su bitku protiv opasnog, sivog
klorofilnog carstva definitivno izgubili. Kau da su ih rano ujutro graani naeg malog mjesta mogli
vidjeti kako se umorno vuku prema glavnom trgu. Bili su izmueni, poderani i krvavi, a glave su im
bile iskiene bijelim cvjetovima kunjaka. Oi su im bile irom otvorene, izbuljene pomalo, a
zjenice iroke i osjetljive na svjetlo. Neki od njih su pjevali, drugi povraali. Jednom od ljudi pjena
je tekla niz bradu, drugi je mokrio u hodu. Znatieljnici bi im prilazili, pokuavajui nazrijeti o
emu se radi, ali su mukarci, suludo i odsutno kao u nekom zanosu, koraali naprijed i samo
naprijed, ne osvrui se ni na to oko sebe, zanijeti svojim tajnim ritualom.
Ali tim ritualom, na alost, ne zavrava tamni dio nae gradske kronike. Kao i poetak,
njezin neslavni zavretak zbiva se u naoj traljavoj bolnici u kojoj sam i sam otpoeo svoj radni
vijek. Tog ranog kolovoskog jutra, nakon bijesne olujne noi, dva su snana pruna radnika donijela
izmrcvareno tijelo nesretnog slikara i spustili ga na stubite ispred ulaza u bolnicu. Oi su mu bile
zatvorene, obrazi blijedi, a prsti modri, ukoeni, ali je jo uvijek disao. Unijeli smo ga u prostoriju

koju smo sasvim proizvoljno zvali operacijskom dvoranom i rastrali se da naemo lijenika. Kada
je dvadesetak minuta poslije debeli, neispavani lijenik u pretijesnoj kuti uao u dvoranu, pacijent je
jo uvijek disao, pa su sve naknadne doktorove tvrdnje da je Mrlja dopremljen u bolnicu mrtav, bile
ista la. Inae, meu nesposobnim osobljem nae bolnice, ta debela neznalica spadala je meu
najnesposobnije i najnesavjesnije spodobe, koju je liavanja lijenike asti spasila tek poslije
otkrivena injenica da mu je diploma krivotvorena, te da nikakve lijenike asti ni ne posjeduje.
Dakle, bez obzira na prirodu njegovih rana, Mrlja je otiao s ovoga svijeta zahvaljujui njemu;
ubijen je uz pomo transfuzije krivom krvnom grupom.
No, sve ove rane afere iz prolosti moga grada zatakane su i zaboravljene, pri emu je
nunost zaborava pravdana razliitim opim i irim koristima. Grad je polako ozdravljao, ruevine
se krile, a na njihovu mjestu nicale su nove i nove zgrade. Bolnica je pretvorena u kolu, potom u
skladite da bi na koncu bila sruena. Od svega ostali su samo izdvojeni sivi grmovi tatule ili
kunjaka, koji se rano ljeti zabijele dolje uz pruni nasip u junom predgrau.

KORPION (Klasici na ekranu II)

Talentiranog ali i svojeglavog redatelja Slavenskog, inae mog starog prijatelja, svi su
odgovarali od nakane da se lati ekranizacije Plime, obimnog romana tada ve osamdeset est
godina starog i uvaenog klasika Viktora Rakaja. Rakajeva Plima, iji su najljepi odlomci
ve bili razasuti po srednjokolskim itankama, panoramama i antologijama bila je sve prije no
pogodan predloak za zanimljiv ili barem gledljiv film. Na osam stotina gusto otisnutih stranica tog
refleksivnog, esejistikog i sasvim hermetinog romana nairoko se razglabala sudbina jednog
Primorca, koji se vraa iz Sjedinjenih Drava da bi se suoio s posvemanjim rasapom svijeta to ga
je prije toliko godina napustio. Latiti se ekranizacije takva tiva, tiva u kojem na osamsto stranica
nema nijednog dijaloga, bila je ista ludost, posrtaj ve na prvom koraku. Ostali posrtaji imali su tek
uslijediti. Nikada nisam uspio doznati ija je idiotska ideja bila da se Plima snima u kolovozu,
sred pasjih vruina koje su prile Unije, taj mali otok Loinjskog arhipelaga. Slavenski me uzeo za
glavnog rekvizitera i pomonika scenografa, i dobro se sjeam da nam je od prvog dana snimanja
sve krenulo naopako. Glavna je glumica dobila dizenteriju, jedan od vanih epizodista stao je na
jeinca te je za itava snimanja epao, skripterica je skoila naglavake u vodu, pravo u jato
meduza, utopila nam se simpatina angorska maka, koja je imala vanu rolu u est ili sedam
kadrova, pota je filmski materijal zabunom dopremila na Olib, lopovi su nam provalili u skladite i
pritom upropastili dvije role ve snimljenog materijala, pijanom toncu ispala je nagra u vodu (kad
se otrijeznio nije se nikako mogao sjetiti gdje se to zbilo), glavni glumac Gajdobranski posvadio se
s partnericom i odbio raditi, a kada se producent pozvao na ugovor, nastavio je snimati, ali se
istodobno strano opijao... No, krajem kolovoza snimanje je nekako dokonano. Preostalo je da se
snimi nekoliko manje vanih scena, zatim neto pejzanih kadrova koji e posluiti za povezivanje
dijelova koji se nee dati jednostavno slijepiti jedni uz druge, kao i veoma vana scena sna glavnog
junaka, koja se kao nekakav lajt-motiv trebala provlaiti kroz itav film.
Naveer, 26. kolovoza dok smo Slavenski i ja sjedili u unijskoj luci, lijeno pijuckajui
pretopli suaki crnjak, s rijekoga broda siao je krhki stari u bijelom odijelu i sa slamnatim
eirom na glavi. Hodao je polako, prilino teko, te se onakav sav drhtav podupirao tankim
svijetlim tapom od nekog orijentalnog drva. Mora da je imao preko osamdeset godina i svojom je
lelujavom, nesigurnom prilikom jako odudarao od zdravih, odlunih i punanih turista, koji su,

teglei svoje nadute koferine, silazili s broda. Slavenski skoi kao oparen i krene prema stariu
koji se nekako izvukao iz luke guve i poao prema rivi. Pomislio sam u prvi mah da mu je starac
otac, stric ili barem roak, ali sam se, kao to u ubrzo shvatiti - grdno prevario. Staraka kreatura u
bijelom kolonijalnom odijelu bila je, glavom i bradom - Viktor Rakaj, autor onih munih osamsto
stranica po kojima smo mukotrpno pokuavali napraviti suvisli film. Sljedeeg dana sjedili smo sa
starim klasikom u jedinom restoranu na otoku i pokuavali nazrijeti to ga je dognalo. Snimanje je
ve bilo pri kraju, tako da je filmsko uprizorenje njegova ivotna djela teko moglo biti razlogom
dolaska. Osim toga, govorkalo se, pri pregovorima o ekranizaciji pokazivao je iznenaujue mali
interes za adaptaciju Plime. Ali, kao to emo tog prijepodneva utvrditi, na otoku se pojavio sa
sasvim odreenim i jasnim namjerama. Douo je, naime, da se krajem kolovoza, izmeu ostalog,
snima i scena opsesivnog sna glavnog junaka romana, i ta je scena bila pravi razlog to je poduzeo
za svoju dob tako teko i riskantno putovanje prljavim i neudobnim brodom, koji se od Rijeke do
Unija valjao itavih pet sati. Ta scena mu je, tvrdio je, izuzetno vana, budui je jedino istinito i
proivljeno mjesto romana, dok je sve ostalo ista literarna izmiljotina. Osim toga, rekao je
odsutno gledajui prema bljetavoj puini gdje se skrivala daleka talijanska obala, taj san ima u
njegovu ivotu izuzetnu vanost poto ga pohodi i proganja jo od najranije mladosti. itav ivot,
reklo bi se!
Treba sad kazati neto i o toj prokletoj snovitoj sceni koja nam je zagorala ivot, slomila
ivce i produljila snimanje za jo nekoliko neizdrivo vruih dana. Protagonist Plime, vrativi se
iz SAD-a, tumara po rodnom otoku traei stara mjesta, poznanike i uspomene, zapravo topose
svoje izgubljene mladosti. Svaka namjera predstavlja jednu situaciju, a svaka situacija zavrava
neuspjehom i razoaranjem, koji se pretapaju ujedan, uvijek isti opsesivni san; U tom snu pojavljuje
se bijeli betonski moli okruen stablima rascvala oleandra. Nasred molia postavljeni su stol i
nekoliko fotelja od pletena iblja, a u jednu fotelju utonuo je usnuli protagonist, odjeven u bijelo
ljetno odijelo. S morske strane molu se pribliava natruli un u kojem se uurila nekakva nakaza,
grbavac patuljasta rasta. Grbavac poziva usnulog junaka da ue u amac. Na tom mjestu san se
prekida i biva zamijenjen stvarnosnom sekvencom. Eto, stari je klasik arko elio da ta scena bude
uprizorena maksimalno vjerno, odnosno doslovno prema svim tinim elementima to ih sadri
knjievni predloak. Redatelj Slavenski, koji je ve najozbiljnije pomiljao da tu scenu ni ne snimi,
odnosno da je sasvim izbaci iz scenarija, nasmijao se i odluio udovoljiti starevoj simpatinoj i
pomalo smijenoj elji. Naravno, samo zbog potovanja koje je gajio spram njega. Te noi gotovo
da nisam oka sklopio. Ne, nisam predmnijevao sve ono do ega e nas pieva staraka pedanterija
dovesti, jednostavno nisam mogao usnuti zbog korpiona kojeg sam pronaao ispod plahte u vlastitu
krevetu. Moram priznati da su mi ti antipatini crni paunjaci, koji su miljeli pod svakim kamenom
otoka, zagoravali ivot jednako kao i snimanje ovog aavog filma. Strepio sam pred moguim

ubodom njihovih tipaljki, koje su se dizale u vis im biste na njih nabasali. Danima sam se pitao
to se dogaa kada te ubodu, ali mi na to pitanje nitko nije mogao dati pouzdan odgovor. Svi u se
samo smijali, tjeei me kako nitko na otoku ne pria da je korpion nekoga ubo.
Sljedeeg dana doveli su gospodina Rakaja do mjesta gdje smo trebali snimiti njemu tako
vanu scenu sna.
Pomno je pregledao lokaciju, ljutito zavrtio glavom i rekao da sve to to su scenograf i
rekviziter napravili nita ne valja. Fotelje su mu bile malo previsoke, stol prenizak, oleandra je bilo
premalo, amac je djelovao presolidno, na stolu je nedostajala boca grkih maslina, aa crna vina,
kristalna pepeljara i kutija crnog Sobranja, plato nije imao ploastu strukturu, a najvie se naljutio
zbog toga to smo grbavog patuljka htjeli zamijeniti retardiranim djeakom koga je pomonik reije
doveo s Oliba.
Slavenski se natmurio, promrmljao neto, a onda je priao klasiku Rakaju, uzeo ga pod
ruku i odveo u mjesto, umirujui ga i uvjeravajui kako e ve sutradan sve biti u najboljem redu.
itav sam dan radio s ljudima na dotjerivanju prostora. Bio sam uvjeren da je prokleta scena sna
sasvim suvina i nefunkcionalna, pa su mi i svi napori da je dovedemo u korelaciju s literarnim
predlokom djelovali tim bedastije i besmislenije. Foteljama smo podrezali noge (prilikom ega se
jedna od njih raspala na gomilu valovita iblja), stolu smo nekako produili noge, na platou smo
iscrtali sivu mreu tako da se doimao poploanim, na stol smo postavili teglu s maslinama, okolinu
iskitili oleandrima i napravili sve onako kako je zahtijevao autor Plime.
Kasno naveer, umoran poput prebijena psa, uspio sam pronai redatelja Slavenskog i stao
ga moliti da nekako nagovori gospodina klasika da odustane od grbavog patuljka u amcu, budui
da se takvih na otoku uope ne moe nai. Mislim da me uope nije shvatio, jer je bio totalno pijan.
Poslije sam doznao da se napio iz oajanja zato to nikako nije mogao odgovoriti Rakaja od toga
da u amcu bude ba grbavi patuljak.
Sljedea dva dana nije se nita snimalo. Proveo sam ih na otoku Susku traei grbavog
patuljka. Tonije, prvi sam ga dan traio, drugi sam dan proveo ekajui brodsku vezu za Unije.
Zanima vas jesam li ga uspio pronai. Moram odmah odgovoriti da jesam, ali i to da nikako nije
htio pristati da se pojavi na filmu. Posve izgubljen i definitivno razoaran, druge sam veeri ekao
brod koji e me vratiti na Unije. Stojei u luci onako sam i zamiljen, nogom sam posve sluajno
odgurnuo povei kamen ispod kojeg se na as ukazao veliki crni korpion s rairenim tipaljkama i
podignutim zatkom. Ve sljedeeg trena zamakao je negdje meu pijesak i kamenje.
Nemajui kuda, Slavenski je odluio ipak okonati posao i snimiti spomenutu scenu bez
grbavog patuljka. I zacijelo bi tako i uradio da Viktor Rakaj nije iz svog koferia izvadio ugovor o

pravima na ekranizaciju. Na kopiji ugovora, u dnu lijeve strane, blistao je ig i potpis producenta,
dok na desnoj strani nije bilo nieg. Propustom nekog idiota iz administracije vlasnik autorskog
prava nikad nije potpisao ugovor. Zaprijetio je Slavenskom da ga, ne bude li mu udovoljeno, nee ni
potpisati, pa emo tako onih dvadesetak kilometara kolor negativa, koji je ve bio snimljen, moi
lijepo baciti u smee. Slavenski je odgodio nastavak snimanja, otiao na potu, poslao telegram
producentu, a onda se jo jednom napio. A mi, mi smo se vratili dotjerivanju lokacije, ostavljajui
grbavog patuljka nekoj hipotetinoj budunosti, ili ak providnosti. Prema sugestijama gospodina
klasika morali smo crne dalmatinske masline nadomjestiti uvoznim grkima, amac smo zamijenili
jednim starijim to se jedva drao na vodi, oleandre smo porazmjestili tako da se kroz njihovo
granje mogao nazrijeti zalaz sunca, po rubovima platoa uvrstili smo odrezano grmlje kunjaka i
bunjike, ba kao da je ovdje izniklo, kristalnu pepeljaru posudili smo iz kole, ali ju je neka budala
razbila tako da smo morali naruiti drugu iz Rijeke. Scenograf je u oajanju predloio da itavu
scenu jednostavno naslika na ogromnom panou na kojem e prorezati rupu za glumevu glavu, ali
je onda samo odmahnuo rukom, zautio i zagledao se prema praznom plavetnilu puine,
najvjerojatnije do kraja obuzet istim defetistikim raspoloenjima.
Te sam veeri s prozora svoje sobe do kasno u no gledao neobinog staria u bijelom
odijelu kako polaganim, drhtavim koracima premjerava opustjelu rivu, pitajui se kakve ga to
mrane sile dovode na ovaj izgubljeni otok. Uzeo sam potom u ruke broirano izdanje Plime, koje
sam ponio iz Zagreba, i stao se probijati kroz gusti, ljepljivi, misaoni tekst te mediteranske
romaneskne elegije. I zaudo, iako sam roman ve prije proitao, te sam noi prvi put otkrio jednu
njegovu dimenziju to je stajala negdje u pozadini osnovnog zbivanja i sluila kao neka vrsta
literarne kulise. Plima je u opisima krajolika, na svojoj, da tako kaem, pejzanoj razini bila
naprosto ispremreena raznim otrovnim biljkama, opasnim korovima i zlim ivotinjama. Po njenim
su kamenjarima, maslinicima i grmlju naprosto miljeli korpioni, crne udovice, gekoni, riovke i
poskoci, zamiui pred ljudskim pogledom u bunje bunjike, beladone, pod nazubljeno lie
otrovnog kunjaka. Kad sam dosta poslije ponoi legao i uspio sklopiti oi, usnuo sam gomile
runih i zlih korpiona kako se roje po mojem nagom tijelu. Kao i stari klasik, imao sam svoj
opsesivan san koji me sve vie proganjao.
U petak naveer s rijekoga broda sila je tusta, nasmijana fizionomija producenta
Glojnaria. Imao je na sebi najvei mogui broj Levisovih hlaa i preusku prugastu majicu, koja mu
se vrsto pripila uz ogroman trbuh, uvukavi se na onom mjestu gdje se nalazi pupak. Upoznali smo
ga ukratko sa situacijom: uglavnom sve je ve snimljeno, glumci, svi osim jednog, ve su otili, a
mali dio ekipe zadrao se na otoku da snimi scenu sna, koja se sve vie iz scene sna pretvara u moru
jave. Producent je predloio da se scena jednostavno izbaci, zatim da se snimi onako kako je

mogue, zatim da se moda ipak pokua pronai tog prokletog patuljka, da bi na koncu klonuo,
spustio glavu u otvorene dlanove i zavapio: Kako se moglo dogodili da ne potpie, kako se to samo
moglo dogoditi! Sljedeeg dana Viktor Rakaj donio je tree izdanje svog romana i pokazao nam
reenicu koja se ticala opisa onog sna. Reenica je glasila: Kristalna plitka voda s onu stranu
betoniranog mola zrcalila se zelenkastim odsjajima algi. Nakon toga dopremili smo iz Rijeke
dvadeset metara zelene plastine folije i fiksirali je u pliak, ime smo dobili zelenkasto zrcaljenje
algi. Pisac se toliko obradovao da je na as klonuo u fotelju i primio se za grudi. Ponadao sam se
da e umrijeti i preseliti se u Panteon besmrtnika umjetnike rijei, ali se on, nakon to je pod jezik
stavio tabletu nitroglicerina, tako oporavio da je stao ivahno nadgledati nae radove na ureenju
lokacije.
Posljednjeg dana mjeseca kolovoza producent je odluio upotrijebiti sve svoje retorske
sposobnosti, i sav svoj autoritet, ne bi li privolio klasika na neko kompromisno rjeenje. Klasik se
loe osjeao tako da ga uope nije htio primiti. No, kao to nas nedae vrebaju u zasjedi vremena, i
spas nas zna jednako iznenadno zaskoiti i zatei nas sasvim nespremne. Naime, naveer je s
loinjskoga broda siao ovjek ne vii od metra i s nakaznom grbom na leima. Nikad nisam uspio
odgonetnuti kakve su ga to namjere dovukle na otok, ali je vrlo brzo pristao da se za razumnu svotu
proveze u amcu kroz opsesivan san glavnog junaka Plime.
Nou je udarila nevera. Vjetar je nosio crijepove s kua i razbijao kure, a valovi su prevrtali
brodice ukotvljene u loe zatienoj luci. Grom je udario negdje u blizini kapelice na samom vrhu
otoka, a prolom oblaka isprao je sav pijesak sa strmih ulica i odnio ga dolje na rivu. Uznemireni
olujom, kiom i pravim bujicama to su ispirale njihove kamene nastambe, korpioni kao da su
pohrlili u kue. Upalivi svjetlo, promatrao sam ih kako brzaju zidom i nestaju u raznim
pukotinama, ba kao da bjee ispred mog pogleda. Rano ujutro kroz napukle kure pogledao sam
dolje u luku i tono pokraj lukog signalnog svjetla spazio nisku, ukoenu priliku velikog pisca
kako drhturi pod naletima silnog vjetra. Gledao je nekamo u daljinu prema otvorenom moru to je
visokim, zapjenjenim valovima brzalo prema njemu. I mada sam u njemu vidio naeg muitelja,
bilo mi je sasvim jasno da ga uope ne razumijem, da ne shvaam nijednu njegovu gestu, nijedan
njegov prohtjev, kao to nisam shvatio ni njegov veliki roman u kojem se kao uporan lajt-motiv
ponavljao san s grbavcem u amcu.

II
Osam sati dotjerivali smo lokaciju koju je nevrijeme sasvim opustoilo. Oko dva popodne
nebo se razvedrilo, a u etiri se i more smirilo. Poklopili su se svi uvjeti za snimanje scene bez koje
Viktor Rakaj nije mogao zamisliti ekranizaciju davno napisanog romana. U pet sati pokraj koljia
ukazao se i tanak trag brzog glisera koji je iz Loinja dovodio glumca Gajdobranskog, glavnog
aktera Plime.
Izali smo hitro do luke, redatelj Slavenski, producent, scenograf i ja, spremni da
Gajdobranskog hitno prebacimo na lokaciju i na brzu ruku uslikamo taj ukleti san. Producent je
zadovoljno trljao ruke, radostan zbog toga to Rakaj vie nee imati razloga za prigovore. Naredio
je scenografu, premda to nije bio njegov posao, da brzo dovede grbavog kepeca, a potom je, kad je
gliser ve pristajao, s uasom i zebnjom shvatio da je glavni glumac mrtav pijan. Voza glisera
nemono nas je promatrao, pokazujui rukom na nepokretnog glumca koji se opruio na dnu amca,
oito sasvim nesvjestan onoga to se zbiva.
Iskuali smo tamo na lukom doku sve one prokuane tretmane brzog trijenjenja, ali se
nijedan nije pokazao efikasnim. Potom je Slavenskom pala na pamet spasonosna misao da
Gajdobranski ionako za itava trajanja scene nepokretno i klonulo lei u fotelji, ne obazirui se
uope na grbavca u amcu, pa smo ga jednostavno strpali u kontejner s gumenim kotaima i
pourili prema lokaciji.
I kad smo se nali na terenu sve je bilo u najboljem redu. Bar u prvi as. amac s grbavcem
ljuljkao se desetak metara od obale, kroz grane oleandra prodiralo je treperavo crvenilo suneva
zalaza, pliak se zelenio, na stolu je leala staklena teglica grkih maslina i aa plavca, lagani
povjetarac stvarao je ba onakve valie kakvi su opisani u romanu; samo... samo pijanog glumca
nismo imali kamo postaviti.
U bijeloj fotelji od pletena iblja klonulo je tijelo staria u svijetlom kolonijalnom odijelu,
slamnati eir pao mu je na ploasti plato, a desna ruka visjela je preko naslona gotovo dotiui
niske grane bunjike. Glava mu je bila nagnuta, vrat ukoen, a grudi mirne ba kao da je naas
zaustavio dah. A na licu, na blijedom, nekako posivjelom licu, spazih s uasom, poput kakve
tetovae ili znamena, mirovao je veliki crni korpion. - Snimaj! - vikne redatelj, a kamerman, ne
ekajui klapu i tonca s nagrom, ukljui kameru i krene lagano prema Viktoru Rakaju. I premda
nikad nisu uli u na film, ti su snimci koriteni kao veoma efektan zavretak dokumentarca: ivot
i smrt Viktora Rakaja. I u tom trenutku, dok je tiho zujanje kamere presijecalo ravnomjerno

udaranje valova, uspio sam shvatiti velikog pisca. Taj naoko besmisleni lajt-motiv opsesivnog sna
bio mu je toliko vaan jednostavno stoga to je odluio umrijeti u njemu. Prisjetih se reenice
kojom poinje roman Plima: Jedina stvar koja moe progoniti ovjeka itav ivot jest smrt. Znai,
san koji je majstora progonio itav ivot bio je san o smrti.
I ne samo da sam shvatio pisca, nego se otada nisam vie bojao ni korpiona. im je kamera
utihnula priao sam pletenoj fotelji, lakim pokretom ruke stresao crnog pauka i sklopio starake
vjee umornog klasika. Slavenski je samo uzdahnuo, otro znoj s ela i zapalio cigaretu, a onda je
naredio da se scenerija porui, poto tom snu vie nema mjesta u tom filmu.

PRIA O OBITELJSKOJ MRNJI, FIRENTINSKOM STILETU

I RAJU ZA PSE

1. OBITELJSKA MRNJA

Pria o obiteljskoj mrnji, firentinskom stiletu i raju za pse, surova i neobina povijesna
pria s dodatnom (na alost, samo opisanom) fotografijom mogla bi poeti s nekoliko veoma
razliitih, ali funkcionalnih proslova. Njezine prethistorijske linije teku i ravaju se u razliitim
vremenima i prostorima, pa bismo pripovijedanje mogli zapoeti na nekom od njihovih polazita: u
esnaestostoljetnoj sparnoj i zadimljenoj radionici firentinskoga majstora Antonija Piccinina, u
jednoj predratnoj zagrebakoj kasarni gdje brkati kapetan Laslo Nemet-Knedl vri jutarnju smotru
oruja, ili podno anonimnog stratita passauskoga krvnika Gapara Neid-harta od Herzburga,
izumitelja crne umjetnosti. Umjesto svih tih romantinih narativnih toaka, pripovjeda odabire
prozainu 1976. godinu i jednu ugodno namjetenu sobu na Britanskom trgu 12/111. Dakle, preda
mnom je velika crna kartonska kutija sa slikama obitelji Aschenreiter; gledajui i opisujui ih,
pokuat u poetak ove prie prometnuti u svojevrsnu kroniku fotografija, kroniku koja e nam
osvijetliti pozadinu zbivanja to su se odigrala u zimu 1936/37. u Zagrebu. Na poleini prve, tvrde,
kartonske fotografije napisan je datum: 13. oujka 1894, ispod datuma tintanom olovkom, grubim
mukim, egrtskim rukopisom napisano je: Maksimir. Okreem sliku, stara patinirana, bakrenasta
fotografija prikazuje etiri lika, etiri vana sudionika nae prie. U lijevom kutu, ispod niskog
empresa, stoji glava obitelji - otac i tvorniar damskih i gospodskih cipela Franjo Aschenreiter,
tijela malo ukoena i odsutna izraza na licu. Je li zbog onespokojavajue prisutnosti maksimirskoga
fotografa, ili zbog neudobnog, ali veoma ik i modernog tamnog odjela? Pola koraka od njega
uspravila se Franjina ena Ojdana Aschenreiter ro. Prpi. Crno-bijeli kostim koji zakriva njezino
tijelo od glenja do vrata ne oduzima joj izraz pohotne mlade enke, koju je debeli tvorniar uhvatio
tko zna gdje i tko zna kako.

Neodoljivo jasan i upadljiv je kontrast izmeu mua i njegove ene; tu na fotografiji oliena
su dva svijeta - jedan tupi, dosadni, uski, cipelarsko-dioniarski, i drugi, ulni, vitalni, raspojasani,
pomalo bludniki. Mlada ena dri u naruju jednogodinjeg sina Aleksandra, buduu protuhu,
kockara, pjesnika i robijaa. A neto dalje od njih, posve u desnom kutu fotosa, ui Aleksandrov
brat - Kreimir Leo Aschenreiter, cipelarski prijestolonasljednik s udno namrgoenom grimasom
lica. Zato li se mrti Kreimir Leo? Je li zbog bratove prisutnosti, zbog tog tri godine mlaeg
razmaenca, majinog lie-blinga, koji mu je oduvijek bio trn u oku? Govori li ta slika neto?
Govori li o kasnijoj strasnoj mrnji koja e razdvojiti i konano na neobian nain povezati ta dva
bratovska, ponorom razdijeljena svijeta?

Nakon

nekoliko

mutnih,

oteenih

fotografija

porodinih pasa, eto jedne zanimljive sliice formata 9,5 x12,00 cm. Datum na poleeni: 13. travnja
191O. Vilko Prpi, brat Ojdane Aschenreiter, u vatrogasnoj uniformi, zagrlio je mravog,
golobradog mladia, zapravo sedamnaestgodinjeg Aleksandra. Stari Zagrepani prepoznaju iza
njihovih lea negdanju kavanu Carlton. Mladi djeluje tuno i zbunjeno. Razlog najvjerojatnije
treba traiti u nekoj osobnoj tragediji. Pet dana prije negoli je snimljena ta, za priu izuzetno vana
fotografija pred kavanom Carlton, mladi je Aschenreiter napisao kolski sastav na slobodnu temu
s naslovom Raj za pse. Taj pjesniki filozofskoteoloki esej oduevio je njegova profesora, inae
pjesnika modernista, o kom se u to vrijeme mnogo pisalo, ali je razljutio predavaa vjeronauka,
inae najboljeg prijatelja gimnazijskog ravnatelja Zvonimira Opaia, tako da je pjesniki
zanesenjak Aleksandar Aschenreiter, etiri dana nakon to je snimljena ta fotografija, izletio iz
zagrebake gimnazije sa zabranom upisa u sve hrvatske kole. Slika iz 1920. prenosi nas u jedan
davni, tuni dogaaj. Vidimo mirogojsku stazu osutu uvelim liem, vidimo lokvice vode, a po
tamnim, staromodnim Meverovim kiobranima nasluujemo kiu i tunu atmosferu jesenjeg
popodneva. Na desnoj strani fotografije su kitnjasta, besmisleno nakinurena kola Hrvatskog
kaptolskog drutva za sjajne pogrebe. U njima je lijes s posmrtnim ostacima tvorniara Franje
Aschenreitera preminulog u Gospodu anno domini 1920. Za kolima, s dunom skruenou i
bolom, lagano koraaju udovica, sin Kreimir Leo, udoviin brat Vilko i cjelokupna oaloena
porodica. Samo jedan lan nedostaje. I ma koliko povealom pretraivali fotos, neete ugledati
priliku pjesnika Aleksandra Aschenreitera, jer tog listopadnog popodneva on je negdje u Parizu,
Amsterdamu, Baden-Badenu, ili ak preko bare u Americi. Od tog dana poslove tvornice
preuzima tridesetogodinji Kreimir Leo, propali ak i spretan ekonomski meetar pred kojim se,
ini se, otvaraju iroki putevi bogatstva i sree. Fotografija na ijoj poleini pie datum 15. svibanj
1903. uistinu djeluje romantino, ne samo zbog svoje patine i cvjetnog okvira (djelo majstora
fotografije Luje Paskvalija), nego i zbog prizora koji prikazuje. Dvoje mladih, veoma lijepih ljudi
dri se za ruke. On je bankovni prokurist Adalbert Hohnjec, a ona kuanica Julijana Peterli, sestra
po majci Ojdane Aschenreiter ro. Prpi. Upoznali su se 1902. u Samoboru, slikali jedini put 1903.

u dvoritu Aschenreiterove kue na Tukancu, vjenali 1904. u kaptolskoj crkvi, a 1905. rastali
nakon uasnog brakolomnog skandala o kojem ovdje nemamo ni vremena ni razloga priati. No
ono to nas zanima na slici nije ni Hohnjec, ni Peterlieva, nego mutna silhueta u zadnjem planu,
upravo ispred garae u kojoj su Aschenreiterovi drali novi Adler. Ta mutna silhueta je
desetogodinji Aleksandar u marinerskom odijelu i s noem u ruci. To je Aleksandar upravo u trenu
kada se sprema uiniti jedno od najznaajnijih djela (ili zlodjela) u krvavoj porodinoj kronici
Aschenreiterovih. Naravno, fotografska ploa registrirala ga je sasvim sluajno, bez razloga, kao to
je i mrnja brae bila sluajna i bezrazlona. Nakon neke sitne svae, Aleksandar je pojurio za
Kreimirom i u garai ga etiri puta udario noem (u trbuh, nogu, lea i vrat). Obiteljski lijenik, dr.
Noa Rosenberg, uspio je spasiti ranjenog djeaka uz izuzetno mastan honorar koji je ukljuivao i
obvezatnu utnju o tom udesnom, rekli bismo luakom gestu desetogodinjeg djeteta. Veo
zaborava, kako vole napisati kroniari kada im se ne da previe kopati po minulim dogaajima,
prekrio je mnoge sline incidente i proplamsaje obiteljske mrnje koja je podijelila brau.
Brazgotina na Aleksandrovu elu, koju redovito nalazimo na svim njegovim kasnijim fotografijama
(i na jednom akvarel-portretu iz parikih dana) ukazuje da je i njega netko dobro odalamio po glavi.
Moda ba njegov brat Kreimir Leo?
Jasnoa, fini kontrasti i uope kvaliteta fotografije iz 1919. govore o njezinu stranom
podrijetlu. Nju jednostavno nisu mogli napraviti aljkavi zagrebaki fotografi, nego majstor koji rabi
suvremeniju tehnologiju slikanja i razvijanja. Vidimo dvadesetestogodinjeg hrvatsko-francuskoga
pjesnika Aleksandra Aschenreitera sa zarunicom Lisom Brunetiere. Mladi je odjeven moderno,
zapadnoeuropski i samo Eiffelova kula u pozadini odaje trun njegove provincijalnosti (svaki se
provincijalac, dotepenac morao u Parizu barem jednom slikati ispred tog groznog i nakaradnog
metalnog amblema). Slika datira iz vremena izlaska prve i jedine Aleksandrove knjige pjesama Tout va mal (Sve ide naopako), koju je francuska kritika pametno preutjela, iako se u njoj
moglo probrati desetak pristojnih stihova. U Tout va mal postoji i jedan dvostih koji u hrvatskom
prijevodu glasi ovako:
... a brat iz svetog jajnika ene-matere psoglavac je kudravi, lave za duu...
koji nam rijeito govori da koja tisua kilometara ne moe isprati mrnju iz pogane due. O izgledu
Lise Brunetiere ne treba mnogo govoriti. Dostatno je tek spomenuti da je bila model kiparima J.
Gallimardu, S. P. Dailonettu i P. Kowalskom. Mjesec dana nakon to je snimljena ta idilina sliica,
Aleksandar Aschenreiter otkrit e da je njegova zarunica Lisa sodomistkinja i da odrava odnose s
Pvexoni-Maximilijanom, dvogodinjim ruskim hrtom, koji se lijepo vidi i na spomenutoj
fotografiji. Je li ovo bolno i tragino otkrie poetak ili kraj sloma hrvatsko-francuskoga pjesnika

Aleksandra Aschenreitera? Ne znamo, ba kao to i veinu pravih razloga-pokretaa, u ovoj obitelji,

i u ovoj prii, ne znamo!
Zaudo, slika iz 1932. nema sepijastu patinu; ona je sva u jasnim crno-sivo-bijelim
kontrastima, a prikazuje trbuastog Kreimira Lea Aschenreitera i njegovu dosta mlau enu Editu
ro. Ranogajec, bivu frizerku. Nedolinost i moralna sumnjivost njezine profesije bila je glavnim
uzrokom to je uvrijeena gospoa majka, Ojdana Aschenreiter ro. Prpi, spakirala svoje stvari i
zajedno sa svoja dva pudla (Antoan i Antoaneta), te poveim kovegom obiteljskih dragocijenosti
odselila iz Zagreba u Crikvenicu. Kreimir Leo je ve zarana poeo osjeati da ga ena naveliko
vara, pa se pred prijateljima, naravno samo u pijanom stanju, branio rijeima: Ako ne znam, onda
je isto kao da me i ne vara. Ako pak doznam, otjerat u je i sve e biti dobro! Kako je vrijeme
odmicalo tvorniar je sve vie mrzio svoju enu, pa ipak to nije bilo nita prema onoj mrnji koju je
gajio prema svom bratu razbatinjeniku, vagabundu i pjesniku Aleksandru Aschenreiteru.
U pozadini te etrdeset godina stare fotografije, iji akteri ve dugo nisu na ivotu, nazire se
Kreimirova zbirka starih bodea, zbirka koju je volio, mirne bi se due moglo kazati, vie od
svega, vie nego sebe sama... U rukama mi je sada jedna mala, nedatirana sliica koja mora
potjecati negdje iz godina 1899-1906. Na njoj je, sama samcata, skupa danska doga (Tirko), koju je
Aleksandar dobio za esti roendan, 1906. Tirko je postao akterom jednog tajnog, krvavog
tukanakoga dogaaja. Jedne je veeri odlutao iz dvorita i na Tukancu u mrklom mraku rastrgao
trogodinju djevojicu. Stari je Aschenreiter morao upotrijebiti mnogo novaca, veza i dovitljivosti
kako bi incident zatakao i skrio od radoznale i prema tvorniarima nenaklonjene javnosti. A Tirka,
njega su morali ubiti, premda u ivotinji, koju su vodili samo njezini animalni instikti, nije bilo ni
truna one prave Aschenreiterovske mrnje i bijesa. Kada ga je kasapin Pera ivoradovi klao dolje
iza garae, jadan je pas, gotovo ljudskim glasom, tuno zavijao, ba kao da ne zna da ga sada
oekuju mir i spokoj raja za pse, kojeg je tako lijepo, u onom kolskom sastavu, dosanjao pjesnik,
izgubljeni sin Aleksandar Aschenreiter. Na fotografiji iz 1921. prepoznajemo slomljenu figuru
Aleksandra Aschenreitera pred kockarnicom u Homburgu. O uzrocima njegova moralnog pada
znamo veoma malo, uglavnom ono to smo ve i naveli. Znamo, meutim, da je otiao u kockarnicu
u namjeri da prokocka sve i da je, moda ba zbog toga to se unaprijed liio elje za dobitkom,
dobio mnogo! Za sve ludo zaraene novce kupio je jedan veoma vrijedan predmet, stavio ga u
praznu putnu torbu i nestao iz Homburga.
Taj e se predmet, nakon petnaest godina, iznenada pojaviti u fokusu zbivanja koja
pokuavamo pratiti. Eto, ostavimo sad fotografije, te nijeme, necjelovite pabirke sudbina, te sjajne
etverokute koji su nam znali i mogli doarati tako malo, i krenimo u pravo, ljudsko, punokrvno
zbivanje, krenimo u 1936. godinu, u kojoj e obiteljska mrnja naglo proplamsati i jo naglije

zgasnuti. Zatvaram pranjavu kutiju i ostavljam fotose njihovoj mranoj, jalovoj utnji. Neka ekaju
novog radoznalca, novog kroniara-pripovjedaa koji e u njihovim odbljescima naslutiti neku
drugu priu i neki drugi smisao...

2. FIRENTINSKI STILET
Pjesnik Aleksandar Aschenreiter esto je puta, jo u svojoj obiteljskoj kui na Tukancu,
znao govoriti kako je kolekcionarstvo odlika trulog dekadentnog bogatakog duha. Ne znamo je li
doista tako mislio, ili je samo elio napakostiti svom starijem bratu, koji je od malih nogu bio
strastveni kolekcionar maraka, starog novca, razglednica i tko zna ega jo. Negdje oko svoje
tridesete godine, Kreimir Leo rasprodao je na javnim aukcijama sve svoje zbirke i posvetio se
neshvatljivim arom skupljanju starih bodea, u emu je, svakako, bilo i stanovite simbolike.
Naravno, bodea se ne moe skupiti previe, barem ne kao filatelistikih maraka, pa kad ih tokom
godina uspijete nabaviti dva-tri tuceta, moete rei da posjedujete poprilinu zbirku. Eto takvu je
poprilinu zbirku skupio debeljukasti, bogati i ve pomalo razoarani tvorniar cipela Kreimir
Leo Aschenreiter. Bilo je tu prekrasnih primjeraka s inkrustiranim balacima i damasciranim
otricama (ak i jedan Lohon-Neiris zlaastog sjaja), no ono ime se Kreimir Leo osobito diio
pred svojim malobrojnim kolegama skupljaima bili su: jedan veliki panjolski bode s poetka 18.
stoljea, s urezanim natpisom Hafta la muerte, zavinuti bode damasciran perzijskim samom,
dugi njemaki Panzerbrecher, numeriran oznakama za mjerenje topovskog kalibra, badi-badi javanski bode damascirane otrice s ronatom drkom, te jedan landsknechtski bode iz 16.
stoljea, s koricama od politiranog elika. Poznato je da je bode oduvjek bio, na neki nain,
samilosno oruje (Misericordia), kojim se zadavao posljednji udarac protivniku, koji je umirao od
rana zadobijenih u borbi. Upravo u toj injenici, glupa i nakazna Aschenreiterova priroda
pronalazila je stanovito humanistiko opravdanje za svoju skupljaku ludost. No, rekli smo,
posvetit emo se strasnim i burnim dogaajima zagrebake 1936/37. godine. Dana 30. studenog
1936. tri istodobna dogaaja zaokupljaju nau dobronamjernu i ivu pozornost. U dvadeset sati i
trideset minuta, sa zakanjenjem od nekih etrdesetak minuta, na zagrebakom se kolodvoru
zaustavlja brzi vlak iz Munchena. Iz kola broj jedanaest izlazi suhonjavi, blijedi ovjek etrdesetih
godina, s dva kovega u rukama. U tim kovezima nalazi se sva imovina koju je stekao u jednom
napornom, razoaravajuem i, prije svega, neuspjelom ivotu! Na njegovu licu titra nekakav udan,
netrpeljiv, reklo bi se - pasji izraz! On naputa kolodvor u ruiniranom crnom fijakeru, koji ga vozi
prema neuglednoj kuici na Medveaku.Ta kuica, mrvica velikog bogatstva, jedina je stvar koju
je stari Franjo Aschenreiter ostavio svom sinu razmetnome - Aleksandru Aschenreiteru. Sada su,

eto, braa ponovno u istom gradu, pod istim nebom i pod istim agramskim zvijezdama. I dok fijaker
naputa Zrinjevac, odnekuda se javlja tuni lave gradskih pasa mjeanaca, lave koji pjesnik
Aleksandar Aschenreiter slua s onim istim ushitom kojim je Odisej sluao sirene.
U isto to vrijeme, dakle oko pola devet naveer, toplo obueni Kreimir Leo kree na
sastanak Hrvatskih domoljubnih skupljaa vojnih starina, gdje treba odrati predavanje o starim
hrvatskim bodeima (od kojih neke i sam posjeduje). Zima je, pirka sjeverac i on se sve jae zamata
u debeli vuneni al.
Njegovoj eni nije hladno, nakon nekoliko minuta, u pregrijanoj spavaoj sobi, ona se
potpuno razodijeva pred staklenim pogledom artiljerijskog kapetana Lasla Nemeta-Knedla. NemetKnedl, koji ve dobrih est mjeseci zabavlja nezajaljivu enu tvorniara cipela, odlikuje se
valjukastim, knedlastim tijelom (otuda mu vjerojatno i nadimak), te veoma sigurnom i
postojanom erekcijom. Dok se, na veliko zadovoljstvo bive frizerke Edite Aschenreiter ro.
Ranogajec, maarsko spolovilo artiljerijskog kapetana die u pravilnoj balistikoj krivulji, dolje pod
prozorom javljaju se prvi urlici nekog pobjesnjelog ulinog pseta.
Sljedee veeri, tonije 1. prosinca 1936, u foajeu hotela Palace dolazi do fascinantnog i
emotivno nabijenog susreta razdvojene i zavaene brae. Kreimir Leo sjedi i pijucka slatkasti
Dinga, Aleksandar ulazi... Braa padaju jedan drugom u naruje i ljube se. Nitko se tako strasno
ne ljubi kao bia koja se iz dna due mrze (neke mafijake bratovtine izriu smrtnu osudu
poljupcem u obraz)!
Nakon kratkog ispovjednog i u svemu lanog razgovora, ponovno se sukobljavaju te dvije
prirode, ta dva svijeta, pjesniki i cipelarski, pa se prinudno ljubazan razgovor pretvara u rafalnu
vatru ironinih i posprdnih aluzija, u kojoj, naravno, duhovitiji i intelektualno zreliji Aleksandar
pokazuje nedvojbenu superiornost. I onda, kao i svi neuspjeli susreti, i ovaj se prekida dogovorom o
novom sastanku, koji bi se imao odrati ve sljedeeg dana u Aleksandrovu domu na Medveaku.
Braa se potom razilaze kuama, osim strasne mrnje ne osjeajui nita. Polako hodaju kroz no,
svaki na svoju stranu, kao to su to itava ivota uporno inili. A neto dalje, u toj istoj sumornoj
agramskoj noi, kapetan Laslo Nemet razbacuje po utrobi Edite Aschenreiter posljednje majune,
vrckave sjemenke ivota, koje e, moda, bude li pogodan dan, Aschenreiterovima darovati jo
jednu ljudsku nakazu i nitariju. I pitamo se onda, nije li prekrasna Lisa Brunetiere bila u pravu
kada je, umjesto s jednim Aschenreiterom, ludo, bezuspjeno i sodomistiki monstruozno, radije
pokuala raati djecu s psima? Sljedee veeri Kreimir Leo Aschenreiter krenuo je svojim osobnim
kolima, koja nije esto koristio budui da je volio pjeaiti, u posjet bratu. Ne zbog toga to bi ga
zanimale bratove prie o ivotu u dalekim stranim zemljama, niti zbog toga to bi uivao u njegovoj
prisutnosti, nego samo zbog jedne reenice kojom je brat natuknuo kako ima neto to e svakako

zagolicati njegovu kolekcionarsku krv. I naravno, Aleksandar nije lagao, to to je elio pokazati
svom starijem bratu bio je onaj tajanstven i vrijedan predmet za koji je dao gomilu novaca
dobivenih u homburkoj kockarnici, predmet koji je petnaest godina vukao sa sobom, iekujui
upravo ovaj trenutak. Taj tajanstveni predmet bila je prava poslastica za kolekcionara Kreimirova
kova, kolekcionara koji uiva u starom oruju. Bio je to, naime, jedan veoma star, rijedak talijanski
bode, pravi firentinski stilet najodlinijeg rodovnika. Ne, neemo se sada zaletjeti i opisati ga
prije no to ga Aleksandar, s pakosnim i zlim izrazom lica, izvue iz svoje putne torbe. Kao revni i
disciplirani pripovjedai, potujmo kronologiju i krenimo redom! Kada se Kreimir Leo pojavio u
kuici na Medveaku, u koju nije ulazio barem petnaest ili dvadeset godina, njegove su se misli
prelile mekom plimom nostalginih sjeanja. Sve je bilo tu, ba kao u starim danima djetinjstva,
samo to je sve predmete prekrio debeli sloj praine, koju Aleksandar u ovih nekoliko dana nije
stigao (ili nije htio) oistiti. Umoran i pomalo raznjeen, to mu se dogaalo veoma, veoma rijetko,
sjedne on u staru fotelju i utone u meki naslon, nestajui u oblaku praine koji se podigao. No
uskoro ga obuzme isto staro raspoloenje, ona prava Aschenreiterovska priroda, pa grubo zamoli
brata da mu pokae predmet zbog kojeg je zapravo i doao. Sa zlim i pakosnim izrazom lica,
propali pjesnik Aleksandar dohvati jednu plavu torbu koja je visila na dovratku i iz nje izvue
prekrasan bode - firentinski stilet.
- Gde si ga nabavio? - promuca Kreimir Leo.
Njegovo uzbuenje bilo je vidno: oi mu se iskolaie, puls ubrza, a dlanovi se poee
znojiti. Kako i ne bi, bio je to predivan primjerak, primjerak kakav se moe samo sanjati.
Aleksandar se smijuljio, oito zadovoljan efektom koji je proizveo njegov, samo njegov stilet.
S oprezom i strahopotovanjem. Kreimir Leo primi u ruke ovaj biser-primjerak.
Bode se nalazio u odlinom stanju. Bio je dugaak oko etrdeset centimetara i po obliku je
podsjeao na jedan njemaki bode iz 16. stoljea, koji se uva u zbirci vedskih kraljeva. Imao je
tamnomodru otricu od aduciranog elika, dvostruki plosnati balak ukraen niellotehnikom, te
pozlaenu drku, koja je zavravala reljefom u obliku psee glave. A kada je ugledao kovaki
zatitni znak, stariji je Aschenreiter gotovo kriknuo. Dva mala kruia s ugraviranim imenima
ANTONIO i PICCININO svjedoila su da no potjee iz Firenze, iz 16. stoljea, iz kovanice
jednog od najveih europskih majstora hladnog oruja.
- Pa to je Piccinino, mora mi to prodati, brate! - zaboravi se na tren Kreimir Leo.
S druge strane, hladnokrvni i zadovoljni Aleksandar znao je da no nee nipoto prodati, niti
dati, niti zamijeniti. Ostavit e ga za sebe, posluit e mu kao veoma efektno orue kojim e muiti
omraenog brata. Kada je prije petnaest godina kupio taj stilet bio je nauo kako njegov brat, tamo

u dalekom Zagrebu, skuplja stare bodee. No tada jo nije ni mislio da e taj bode okrenuti protiv
kolekcionarskom strau poaavjela Kreimira Lea. Kupio ga je tek tako, bez ikakvog vidnog
razloga, uinivi samo jednu suludu gestu, ravnu mnogim drugima koje je tijekom ivota izdano
inio. Ali sada, sada je tim stiletom zaradio znaajan bod u borbi protiv tog cipelara, koji je
naslijedio sve, koji je, iako tup i ogranien, imao novac, ugled, dostojanstvo... Pa ipak, postojao je
jo jedan metafiziki, nestvarni, neopipljivi razlog zbog kojeg Aleksandar nije elio ostati bez
bodea.
Naime, na pozlaenoj drci firentinskoga stileta bila su ugravirana veoma sitna slova, koja
zapanjeni i zadivljeni kolekcionar Kreimir nije mogao proitati bez poveala. Upravo taj natpis
odigrat e jednu posrednu, ali veoma vanu ulogu u prii.
Oajan i nesretan bio je Kreimir Leo Aschenreiter kada se prvi put u ivotu susreo s gorkom
istinom da se novcem ipak ne moe kupiti sve. Aleksandar nije htio pristati ni na kakvu pogodbu, a
Leu se inilo da bez tog bodea vie nee moi ivjeti. Ne dobije li ga sve e biti besmisleno,
prazno, nitavno... Uinio je stoga nekoliko oajnikih i upravo kompromitantnih poteza, ne bi li se
dodvorio bratu i privolio ga na prodaju stileta:
1.) 20. prosinca te iste godine neoekivano ga je pozvao na prijem u tukanaku kuu.
Aleksandar se zaudo odazvao i doao, ali je itavo vee tumarao kao bez svijesti izmeu uglednih
uzvanika: tvorniara, bankara, ministara, oficira, ne razgovarajui ni sa kim, ne obraajui panju ni
na koga... Oko ponoi je nestao, no da su ga potraili, nali bi ga dolje kraj garae kako stoji na
hladnoj zimskoj kii i grcajui ponavlja jednu jedinu rije: Tirko!
2.) Pisao je potom Kreimir Leo anonimna, prijetea pisma kojima se Aleksandar od srca
smijao, znajui da se prijetnje nee ispuniti i da je autor tih anonimnih redaka njegov brat - gad i
kukavica.
3.) Zatim su zaredala neanonimna pisma drugog karaktera u kojima je Kreimir Leo nudio
svom mlaem bratu posao, ene, ugled, novac, veze, dakle, sve ono do ega ovom i nije bilo stalo.
4.) Sljedea gesta kolekcionara Aschenreitera bila je jo bezumnija. U Novostima se
jednog dana iznenada pojavio ovei tekst iz iskusnog novinarskog pera Grge Badalia, tekst koji je
govorio o povratku dike hrvatskog pjesnitva iz strane i negostoljubive Francuske u krilo
domovine, majice svoje. Kreimir Leo je, naravno, potplatio novinara i nazovi kritika Badalia.
Pristane li Aleksandar na prodaju stileta, on e mu, kae, kupiti solidno mjesto na hrvatskom
pjesnikom Olimpu. Zaudo, Aleksandar nije elio mjesto ni na Olimpu, ni na Parnasu, pa kada ga
je brat posjeivao (svakako, uvijek iz istih razloga) on je mirno sjedio i skupocjenim stiletom istio
nokte, rezuckao jabuku ili ga dokono bacao, zabijajui ga u debela hrastova vrata. Eto, tako je

brau, koju je more nepoznatih nam ivotnih razloga razdvojilo, jedan stari, glupi predmet poeo
polako ali neminovno zbliavati. ivot, njihov bezumni pasji ivot kao da je poeo dobivati neki
oigledniji smisao. Glupo, kaotino ivljenje sada se poelo zgunjavati i okretati oko tog maginog
teita, oko te alatke koja je na svom drku imala tajanstven, sitno ugraviran natpis. Jedne snjene,
studene noi, nekoliko dana nakon raskono proslavljene Nove 1937. godine, vraao se Kreimir
Leo Aschenreiter s proslave godinjice veoma uspjenog dioniarskog drutva kojeg je i sam bio
lan. Zastajkivao je, teturao, posrtao, tako da je inae rijetkim prolaznicima namah bilo jasno da je
ta debeljukasta spodoba u skupom krznenom kaputu - totalno pijana! Negdje sred zrinjevakoga
parka pijani dioniar padne i pone bljuvati, svjestan da je sada definitivno pao i da dalje nee moi
sam. No Providnost se uvijek zna pobrinuti za najneobinija reenja! Jadnog, zgrbljenog i
nemonog pijanca spazio je izdaleka nitko drugi nego njegov brat Aleksandar, koji se ovuda
provezao fijakerom, onako - sasvim sluajno. I poput dobre vile sa svijetleim arobnim tapiem,
pojavljuje se visoka, suhonjava prilika Aleksandrova u pijanoj tmini Kreimira Lea, uzima ga pod
ruku i tekom mukom odvlai do fijakera koji nastavlja truckanje prema Medveaku. U mraku
fijakerskog sjedita pijane oi Kreimira Lea ne razabiru gotovo nita; kroz titrave, razigrane
kolobare polako se pojavljuje nejasna silhueta koja bi mogla biti Aleksandar, ali to je ono do
njega? To je nekakva bjeliasta, crnim pjegama osuta prilika neljudskog izgleda, to je, to je...
- Tirko! - krikne obeznanjeni Kreimir i estinom pijanca baci se prema mjestu do
bratovljeva. Tamo nije bilo nikoga!
Jaka crna kava i rasol djelomino su osvijestili pijanog dioniara. Sjedio je u fotelji u sobi
kuice na Medveaku, udei se kako vie nigdje nema one silne praine. Sve je bilo uredno i
odisalo besprimjernom istoom. Kreimir Leo se odjednom osjeti silno usamljenim, naputenim i
nesretnim, pa brine u grevit, pijani pla.
- Zato mi nee prodati taj prokleti no - govorio je izmeu nekontroliranih jecaja, otirui
suze rukavom blatnjavog kaputa.
Kroz prozor, u svjetlu uline arulje, videle su se guste pahulje vlanoga snijega.
- Prokleti no! - ponovi Aleksandar, zauen kako je pijani brat sasvim nesvjesno otkrio
prirodu firentinskog stileta.
Osjeti kako sada, zaudo, ipak neto manje mrzi tu jadnu kreaturu ispalu iz iste majinske
utrobe, pa odlui otkriti mu onaj drugi, tajni, simbolini i fantastini razlog zbog kojeg mu ne eli i
ne moe ustupiti bode.
- Vidi - govorio je Kreimiru, koji se trudio pratiti s razumijevanjem njegove rijei - kada bi
i nae mrnje nestalo, kada bismo smogli toliko aneoske hrabrosti da se zagrlimo i jedan drugom

sve oprostimo ja ti svejedno ne bih prepustio taj bode. U njemu je, osjeam to, pohranjeno jedno
davnanje, ludo prokletstvo. On je doista napravljen u radionici velikog Antonija Piccinina.
Meutim, ve u sljedeem stoljeu, tko zna kakvim putevima, dospio je u francuske krajeve, to se
moe zakljuiti po francuskoj gravuri na pozlaenoj drci koju, sva je prilika, Piccinino nije mogao
napisati. Nosio ga je tamo neki ortodoksni poklonik passauske crne umjetnosti. Tebi kao
kolekcionaru oruja mora biti jasno to je to passauska crna umjetnost! Zasnovao ju je passauski
krvnik Gapar Neidhart od Herzburga, koji je u oruja poeo gravirati magine formule, to su
vlasnika trebale ouvati od rana i smrti. Francuski sljedbenici razvili su tu vjetinu do prave
arobnjake religije, ili barem do kulta, pa je jedan od njih napisao natpis koji se nalazi na mom
firentinskom stiletu, natpis koji je izuzetno udan jer u njemu nema nieg zatitnikog. Dapae,
njegova je udesnost pojaana i injenicom to mu se sadraj nalazi u stanovitoj vezi s mojim
ivotom. Pazi, to je napisano prije vie od dvije stotine godina, a ipak, na neki nain, predstavlja
tunu bilancu moje, u najmanju ruku, propale sudbine.
- A to to pie? - prekine ga pijani Kreimir Leo, koji je ipak dosta toga shvatio.
Aleksandar mu donese stilet i veliko povealo. Kreimir Leo itao je s mukom sitna slova i
razaznavajui ih polako se trijeznio. Minijaturnim i za gravure neshvatljivo kienim slovima pisalo
je: PARADIS DES CHIENS (raj za pse ili psei raj).
I premda nikako nije mogao shvatiti to je tako kobno i strano u tom natpisu, sav se sledio,
zanijemio, skamenio. A onda, kako bi odagnao neugodu i strah, pone se grohotom smijati:- Ha, ha,
ha, i to da ima veze s tobom! Pa to ima isto toliko veze i sa mnom! Huljo, prodaj mi taj psei, rajski
stilet!
Siguran da taj prozaini, tupi tvorniar ne uti ni trunke od tajnih, metaforinih smislova
francuske gravure, Aleksandar mu rukom pokae vrata. Kreimir Leo pljune i izae, zarekavi se da
e taj bode dobiti po bilo koju cijenu.
Napolju su, raaloeni vlanim snijegom, studenom noi, i tko zna kojim jo razlozima, tuno
zavijali ulini psi.
- to li sam samo napisao u onoj zadai zbog koje su me izbacili iz kole? - mislio je
jednako propali pjesnik, ljubavnik i ovjek, Aleksandar Aschenreiter, ali se nikako nije mogao
sjetiti. Ta otada je prolo previe ovih prokletih, pseih godina!

3. RAJ ZA PSE
Finale nae prie odigrava se potkraj sijenja 1937. na pozornici snijegom zametena
Zagreba. U pranjavoj kartonskoj kutiji sa slikama obitelji Aschenreiter nemogue je pronai ijednu
fotografiju iz ovog razdoblja; osjetljiva fotografska emulzija propustila je zabiljeiti kljunu toku
kronike koju je u prvim danima znala tako dosljedno pratiti. Zavjesa finalnog ina die se tog dana
tono u osam sati naveer.
Gola, raspaljena, vrela, znojna Edita Aschenreiter grize i kida debeli meki jastuk svoje
brane postelje, dok nabrekli artiljerijski kapetan, objahavi je psei s lea, pokuava to dublje
prodrijeti u nju. Njegov trbuh pljeska luakim afrikim ritmom po Editinoj nabubrjeloj frizerskoj
stranjici, drveni krevet kripi poput uasno ratimanog instrumenta, a brano perje mrtvih gusaka
leti iz jastuka na sve strane, kovitla se i pada svud naokolo po sobi.
- Bre, majku ti maarsku, oficirsku! - krii frizerka u orgazmatinoj vruici, zaboravljajui
na stid, pristojnost, na obzire...
Laslo Nemet, mirei i steui pesti oko njezinih nadutih dojki, pokuava bre, dahe, ini
mu se - uhvatit e ga nesvjestica, a onda - ona vrisne, svine se, zgri i klone, iznurena kao da ju je
netko na mrtvo pretukao. Kapetanova batina stoji i dalje ponosna i uspravna poput plemenita
pastuha, cakli se i ija pod svjetlom elektrine arulje, a njegovo nezadovoljeno tijelo titra kao
plamen na propuhu. U nastupu bezmjerne samilosti, frizerka Edita njenim pokretima ruke
rastereuje njegove prepune monje, tepajui mrklom vojnikom falusu: - Ribice moja, grgeu moj,
arane, tuko zubata... U svojoj kui na Medveaku Aleksandar sjedi zavaljen u fotelju i drhtavim
prstima prebire izguvane stranice neke knjige (priznajem, bilo bi i te kako zanimljivo znati njezin
naslov!). Zatim prilazi starom ormaru, vadi iz njega jedan kovei, otvara ga i razgleda mu sadraj.
To su sve same stare obiteljske fotografije, neke od njih, najvjerojatnije, opisane su i u uvodnom
dijelu prie. Razmilja pjesnik o svom ivotu i pita se vrijedi li uope ijedna stvar koju je dosad
poinio? I zato uope ta mrnja koja ih je do sada razdirala? Zna on, razloga nema, mrnja je
jednostavno tu, ona poput munje oine ljudsko srce i lijeka nema... I onda, kada se ve mrzi, treba to
initi svojski, svom raspoloivom snagom, jer, konano, po mrnji smo ljudi... ivotinje ne znaju
mrziti, ak ni psi, ak ni psi, ak ni psi, ni psi, ni psi, ni psi...
Aleksandar Aschenreiter otvara prozor i izvlai glavu van; guste pahulje snijega mijeaju se
s njegovim toplim, slanim suzama. A onda, poto se povukao u sobu i zatvorio prozorska okna,
fijukavi ga bi raspali po oima: stileta vie nije bilo na stolu! Pa zar mu se uinilo da je maloprije

bio tu, zar je to sanjao! Brzo prekopa oskudno namjetenu kuu od smonice do spavae sobe. Ne,
stileta vie nije bilo! Ali on se ve dva dana ne mie iz kue, kako je onda bode mogao nestati? No,
to i nije vano, glavno da zna tko ga je uzeo! Ta samo je jedna osoba mogla uiniti tako neto!
Aleksandar Aschenreiter brzo se obue, nabaci debeli izlizani kaput na lea, crni eir na
glavu, a iz ladice ormara izvue dvije stvari: titnik za ui i jedan stari, ali ispravni, nabijeni
revolver. Kada je izlazio van, u mislima su mu titrali komadii svjetlucavih sjeanja u kojima se, s
psetom u naruju, edno smijuckala Lisa Brunetiere. Kreimira Lea ve su zaboljele oi od
raskone, prenatrpane scenografije Sternbergova Plavog anela, pa je itavih pola sata prije
svretka filma izaao van. Obrevi se sred hladnog, prtavog snijega, jedan ga tren obuzme potpuna
amnezija: nije znao tko je, gdje je, to trai ovdje... ini se da je to bio jedini tren u njegovu ivotu
kada je bio isto, dobro, bezgrijeno bie, uzoran i svet poput kakva neduna psa. No uskoro se sjeti
svega: od osam je krenuo u kino, a u deset je imao sastanak s poslovnim partnerima, naravno,
sastanak koji je zapravo trebao biti bludna, ivotinjska pijanka. Sklupavi se u svom novom
frotirnom hausmantlu, Edita je lijevom rukom pretraivala Nemetovo tijelo. Artiljerijski kapetan,
koji je leao na boku iza nje, pratio je istraivaki put male, njene ruke, put koji je bio jasno
usmjeren prema jednom mjestu. I prije no to ga je dotakla, mali se smeurani penis poeo, poput
djeteta u majinu trbuhu, polako pomicati, drhtati, uspravljati, da bi se konano pretvorio u tvrdi
orijaki buzdovan sjajne, ulatene glave. Oho!, bilo je sve to je biva frizerka mogla izustiti. Za
dalje prie vie nije bilo vremena, tvrda kapetanova ruka ve joj je, ispod mekog frotira, poela
grubo iriti noge. Edita vrisne poput radosne ivotinje, obrne se na leda, a kapetan Nemet usadi
svoju artiljerijsku alatku u njezinu utrobu. Ona ga nogama obmota u zamku iz koje se ne izlazi...
Ubit e brata, mislio je prtei nogama visoki snijeg, ubit e ga zbog tog stileta pa neka sve ide k
vragu, neka svi idemo k vragu! Pakao i jest nae pravo prebivalite! Meutim, tuna, sjetna
atmosfera snjene noi uinila je svoje. Divljaki plamen mrnje u njemu polako se smanjivao i
doskora se pretvorio u malenu, mirnu iku lojanice. Sve manje i manje je mislio na brata, a sve
vie na udesnu francusku gravuru, na (sad ve trule) Tirkove kosti, na voljenu Lisu Brunetiere koja
se sada skita po tko zna kojim psetarnicama zapadnog svijeta, na pokojnog gimnazijskog ravnatelja
Opaia kojeg je isto tako jednom elio ubiti, i na jo mnoge druge brojne i jednako tune stvari...
Aleksandar Aschenreiter, iznuren svojim privatnim razmiljanjima, nije ni primijetio kako gubi put i
orijentaciju. Umjesto prema Tukancu, krenuo je na neku sasvim drugu, ili treu stranu; preuzele su
ga gluhe, prazne, bezimene ulice kojima je hodao bez ikakva smjera i cilja.
- Kakve su to noine? - pitao je Laslo Nemet steui svitnjak svojih poutjelih vojnikih
gaa.
- To je zbirka mojeg mua! - hihotala je Edita. - Hoe li da ti pokaem bodee?

Ustala je i gola odskakutala do velike jelove stalae na kojoj su bili uredno poslagani
Kreimirovi bodei. Pritom su joj se sise i guzovi nemirno drmusali.
- Evo jednog njemakoga - ree i nagne se da bi uzela najdonji bode. Maar se zagleda u
njezinu napetu stranjicu, koju je, sagnuvi se, naperila pravo prema njemu. Osjeti nagli elektrini
stres od kojeg mu zadrhti neto u gaama.
- Tvom muu nedostaje onaj pravi bode kojim se najslae bode! - ree, oito ne odvie
zainteresiran zbirkom rogatog tvorniara damskih i gospodskih cipela.
Editu nasmije ta drska upadica, prie mu i rukom uhvati njegov nabrekli ud, koji je
samovoljno provirio kroz rasporak gaa. Zatim skupim njemakim Panzerbrecherom (jednim od
bisera Kreimirove zbirke) presjee svitnjak njegovih gaa, a potom ga njeno pikne vrkom bodea
po dlakavim mudima. Kapetan je grubo odgurne prema krevetu, tako da joj je no izletio iz ruke
pravo pod komodu, a onda je krene estoko kazniti. Sada e me strijeljati, mislila je eljno
oekujui prvi metak meu noge.
Izaavi iz kina, Kreimir se silno dvoumio - kamo sad krenuti: na pijanku ili moda k
bratu? Treba li mu, kad ne ide milom, oduzeti taj bode silom? Najbolje da sada ode na Medveak
i razrauna se jednom za svagda s tom zvijeri od brata. Pobit e se, poklati, pa onaj koji ostane nek
nosi taj stilet, pa makar i u pakao! Da, tako je najbolje! Pun bijesa, gorine i odlunosti, Kreimir
Leo krene prema bratovoj kui, ne znajui da tamo vie nema ni Aleksandra ni bodea.
Ne znajui ni kako ni zato, Aleksandar se naao na Savskom mostu. Krenuo je bratu po
stilet, koji mu je na udesan i neobian nain ukraden, a dospio je na most. Zagleda se u mutnu
vodu koja je uz obale bila prekrivena ledom i pomisli kako bi bilo prekrasno baciti se dolje i nestati,
nestati... U tom trenu bio je, ini se, prvi put dobar, ist i bezgrijean poput pseta. Prvi put u ivotu!
Sanjarski raspoloen i pjesniki bezvoljan, izvue on revolver iz unutarnjeg depa i baci ga u
tamnu, hunu vodu. Mislio je neto nepovezano: je li Lisa uistinu voljela onaj Meliesov film, je li
Tirko patio, je li kipar Kowalski bio ljubomoran, je li ona zadaa bila sudbonosna, je li francuska
gravura bila profetska, je li brat namjerno rekao da je majka ulina kurva, i je li to dostatan razlog
da se u roena brata zarije no, je li onaj magini broj u Homburgu bila etvorka ili dvadeset tri, je
li ga Kowalski doista htio ubiti kada ga je odalamio glinenim reljefom po elu... Dolje u Savi
plutala je pasja leina. Bilo je mrano i gotovo se nita nije vidjelo, ali on je bio siguran da je ta
tamna mrlja na vodi pasja leina. Psi ive pravedno, a svre jadno. O, da je samo mogao proivjeti
jedan kratki pasji vijek, jedan isti mirni i krotki pasji vijek!
Ostao je tako Aleksandar na Savskom mostu, gde e ga, sveg promrzlog, zatei zora.
Cvokotao je sred snijega, studeni, poledice i magle poput nesretnog kratkodlakog pseta.

Memljiva, umorna zimska no jednako je djelovala i na Kreimira Lea. I on je, poput svog
brata, zaboravio na firentinski stilet, koji ih je te noi doveo u najveu blizinu, pa se podao dugim,
snenim ulicama, hodajui bez ikakva cilja i razloga. Mislio je o tvornici, akcijama, eni i o svim tim
prokletim stvarima koje je ove noi elio poslati do vraga. Oko pola noi primijeti da ga noge
samovoljno odnose njegovoj kui na Tukanac. I upravo sred tukanakoga parka (da je bio boljeg
pamenja, sjetio bi se da je negdje na tom mjestu davno, davno, jo prije rata, jedna lijepa doga
rastrgala djevojicu koja ju je draila tapiem za nabadanje uvelog lia ili bakljom), Kreimir Leo
zastane, iznenaen neobinom tminom koja je prekrila itav kraj. Nita nije vidio osim nekakvih
zgrbljenih sjena to su promicale pred njim. Onda je zautalo grmlje, negdje su svirale orgulje,
dalje, tamo jo dalje, uo se poznati lave. Samo otkuda poznat? Tko je?, pitao je, udei se kako
je miran i pribran i kako ne osjea nikakav strah. Nitko mu ne odgovori, samo se uz lave zauje
enski glas koji je jedva ujno pjevao neku francusku pjesmicu. Ili mu se to samo inilo; vie nije
mogao razaznavati izvanjske impulse od onih koji su se stvarali i vrtloili u njegovoj napaenoj
svijesti. Htjedne jo jednom upitati Tko je?, ali ga preduhitri nekakav zlaasti bljesak koji poleti
prema njemu, osjeti topao, ugodan udarac u grudi, nakon kojeg mu je sve bilo jasno. Miran i
svjestan da je sada konano sve gotovo, on se okrene i poe prema kui. Topla krv tekla je
njegovim probijenim prsima - najbolja obrana od sijeanjske smrzavice! Uao je tiho, tiho, ak je i
metalno, vicarsko zvono na stubinim vratima ostalo nijemo. Kao da je duh hodao kuom: vrata
nisu pucketala, drvene stube nisu kripale, tako da ga Edita i Laslo nisu mogli uti. Osim toga,
preljubnici se nisu nadali njegovu brzom dolasku, jer je eni rekao da ide na sastanak s poslovnim
partnerima, a takvi su sastanci znali potrajati do zore.
Gore na prvom katu, u spavaoj sobi, neumorni je artiljerijski kapetan pokuavao ispaliti jo
jedan psei plotun u potrbuke izvaljenu Aschenreiterovu enu. Omeo ga je tresak naglo otvorenih
vrata. Na pragu sobe stajao je kao smrt blijed tvorniar cipela i dioniar mnogih uspjenih firmi,
Kreimir Leo Aschenreiter s prekrasnim firentinskim stiletom duboko zarivenim u grudi. Edita je
uasno kriknula, prekrivi se uprljanom plahtom, dok je artiljerijski kapetan, nemajui vremena
pravilno procijeniti strateke elemente situacije, onako gol, s gaama u ruci, skoio kroz zatvoren
prozor dolje na dvorite gdje je slomio nogu na nekoliko mjesta (zbog tih kompliciranih prijeloma
proglaenje nesposobnim za vojnu slubu, pa je tako, zajedno s jednim kapetanom pjeadincem,
inae notornim pijancem, upuen u prijevremenu mirovinu).
Pogledom punim nadmonog prezira, Kreimir Leo Aschenreiter oine svoju zaplakanu
enu, a onda polako krene prema sredini sobe. Krv iz njegovih grudi padala je po tepihu i bojala
sitne male pernate pahuljice poispadale iz branog jastuka. Kada je stigao do sredine sobe, osjeti da
dalje vie nee moi: ostalo mu je snage tek za nekoliko rijei: - Zna li to je ugravirano na drci

ovog stileta? Na njegove prijekorne rijei biva frizerka Edita zaplae, tumaei mu kroz suze i
jecaje kako je sve to grozna zabuna i da...
On je prekine odmahnuvi nehajno rukom. A onda prokrklja jo nekoliko samrtnikih rijei:
- Raspremi mi odar. Umoran sam a valja putovati. Odlazim pravo, pravo u... pravo u raj za pse!
Tako je zapisano passauskim slovima!
Dugo je stajao tu pred tom golom bludnicom (tko zna da li iv, ili ve mrtav), iroko
otvorenih oiju koje su imale nekakav tuan, upravo psei izraz. I ako je bio mrtav, sigurno je tim
irokim, zaleenim pogledom hvatao predivne odbljeske nevienih krajobraza pseeg raja. A onda,
onda mu se zapenjena krv poela lagano slijevati kutovima usana. Ali padao jo nije...

4. DODATNA FOTOGRAFIJA
Na povrinu mutnih, nerazgovijetnih i samo prividno zaokruenih zbivanja izranja jedna
stara, poutela fotografija s grubo prevrnutim gornjim desnim kutom. Na njezinoj poleini,
vjerojatno naknadno, pisaom je mainom otkucan datum: 11. travnja 1939. Mjesto nam je
nepoznato: to je jedan od sumornih ambijenata neke od predratnih jugoslavenskih kaznionica. Fotos
pokazuje Aleksandra Aschenreitera u pohabanoj zatvorenikoj uniformi, oslonjena na pijuk. I
premda je slika blijeda, snimljena amaterski nevjesto (u kontralihtu), lako emo razabrati umor i
ostarjelost zatvorenikova lica. Ta nam je fotografija posljednji pouzdani dokaz o sudbini propalog
Zagrepana, o sudbini iji je dalji tijek prodrla neumitna korozija vremena. Nakon naprasne smrti
Kreimira Lea, Aleksandar je u jednom kratkom, ekspresnom sudskom postupku (u kojem je sve
bilo jasno i oigledno), proglaen krivcem, tj. ubojicom brata, te je osuen na petnaest godina
robije (premda je svakom itatelju jasna izvjesnost njegova, na alost, nedokaziva alibija). Znaajno
je da tijekom itava procesa optueni nije prozborio ni jedne jedine rijei, osim onih najnunijih slubenih. Robiju je poeo izdravati u kolovozu 1937. Od samog poetka odluno je inzistirao na
tome da ne eli primati nikakvih posjeta. Samo je, negdje u proljee 1938. zamolio da mu dovedu
njegovu bivu ogoricu Editu Ranogajec, sada Nemet. Htio joj je neto objasniti, no onda je i sam
odustao, ne znajui da ona ionako ne bi dola. Do Nove godine 1939. razmijenio je s majkom, koja
je ivjela u Crikvenici, nekoliko turih, hladnih i besadrajno slubenih pisama. Nakon tog datuma
prepiska je zamrla, uskoro je izbio rat, i Aleksandru vie ni traga ni glasa! Iza obina mrtvaca barem
ostane grob! Istina, neki je njegov prijatelj (valja napomenuti - krajnje nepouzdana osoba!) priao
da ga je 1951. vidio na tren meu gomilom ljudi koja se ukrcavala na brod Atena - Aleksandrija.
Kae, stajao je tamo s velikim tropskim eirom na glavi, nosio je dugu sijedu bradu, a na konoj

uzici vodio je veliku dansku dogu - mujaka. Meutim, ovaj podatak krajnje je nepouzdan, te je sva
prilika da ni Aleksandra u to vrijeme vie nije bilo u svijetu ivih. No vratimo se vremenu nae
dodatne i, kako smo ve kazali, na alost, samo opisane fotografije, jer ona za razliku od prianja i
naklapanja, ipak predstavlja kakav-takav materijalni dokaz o Aleksandrovoj sudbini. Pijuk o koji se
oslonio jasno svjedoi o tekom i iscrpljujuem kamenolomakom robijakom ivotu. No, rad u
kamenolomu, ili nekom drugom mjestu na kojem se rabi teki pijuk nije bio njegova jedina
robijaka aktivnost. Kau da je nakon tekog, iscrpljujueg rada, kada su ostali robijai umorno
padali na slamarice prepune buha, Aleksandar vadio ispod kreveta tekom mukom pribrane
papirie na kojima je tupom tesarskom olovkom neto drljao. Pisao je pjesme, mune i bremenite
robijake ispovijedi u stihu. Znamo i to da se jedna od pjesama zvala Tirkovo podzemno carstvo,
neka pak druga - Lisin torzo. Trebala je to biti njegova druga pjesnika zbirka kojoj je htio dati
naslov Sve ide naopako, naslov identian onom koji je nosila i prva Tout va mal. A tu prvu
zbirku, moda smo zaboravili spomenuti, bio je posvetio svojoj bolesnoj ljubavi iz mladosti - Lisi
Brunetiere, kraljici i majstorici europskih pseih bordela!

BEKE GLJIVE

1.
Andreas Aschenreiter nalazio se u nekakvom udnom, somnambulnom, potpuno
neuraunljivom stanju. Moglo bi se slobodno kazati da uope nije znao tko je, gdje je i to radi, nije
znao ni svoju prolost, ni svoje ime pa ni svoj lik, jednostavno: bio je samom sebi daleki, beutni,
ledeni stranac. Sobu u kojoj se nalazio nije poznavao, a bijahu mu strani i nedokuivi i svi ti udni
predmeti porazmjeteni naokolo njega: barokni stol od mahagonija s vitiastim nogama od mjedi,
divan s grimiznom prekrivkom od baldahina, samtom presvuene fotelje s rezbarenim nogama,
bogati i strpljivo vezeni perzijski ilimi, veliki portreti s tekim i napregnutim uljanim nijansama i
skupocijene zlaane brokatne zavjese kojima su bila obrubljena uzana prozorska okna.
Svjestan samo toga da se sada u njegovu tijelu nalazi netko drugi, Andreas Aschenreiter,
omamljen dubokom i znaajnom tiinom i tmurnim, tjeskobnim predmetima sobe, gledao je van
kroz jedno od tih uzanih, poluzaledenih okana. I to to je vidio nije bio pravi zbiljski prizor u kojem
ovjek sudjeluje kako vidom tako i ostalim ulima, i napokon tijelom, nego samo slika,
razgovijetna, ali ipak strana i neprijateljska. Dakle, vani vidjela se stara i mjestimice propukla cesta
od nepravilnog kockastog kamena, ponie nje opkop, zapravo mali blatnjavi jarak na koji se
nastavljala snijegom omotana livada, zatim drveni mosti kojim je cesta svladavala potoi i snijeg;
da, vidio se snijeg, to jest vijavica, prava vijavica koja je u pojedinim trenucima puhala takvom
estinom da se osim podivljalih kovitlaca snijega gotovo nita vie nije vidjelo.

2.
Dva dogaaja to su se zbila te beke zime 1913/1914. zaokupljaju podjednakim pravom i
intenzitetom nau panju. Dva dogaaja koja se bitno, to jest mnogim svojim karakteristikama razlikuju. ak bi se moglo i kazati da pripadaju sasvim razliitim svjetovima. Jedan, to jest prvi,
potpuno je osobnog, privatnog karaktera, dok je drugi mnogo ire, rekli bismo, javne prirode! Prvi
je, dakle, osobna drama, veoma subjektivna, tajnovita i nepoznata nam kao i sve osobne drame.
Naime, upravo te jeseni 1913. godine, veoma darovit i perspektivan glazbenik, violinist Andreas
Aschenreiter, nakon zavrenog konzervatorija i nekoliko inicijalnih i gotovo savreno uspjelih
koncerata u Burghteatru, Wiener Musikhale, Musik Hochschule etc. iznenada odluuje zauvijek
ostaviti svoj instrument. Odgovaranja su bezbrojna i sva podjednako una i strasna. Da odustane
od lude i nepromiljene odluke nagovaraju ga i direktor bekoga konzervatorija, njegovi profesori,
gotovo svi beki glazbenici (naravno, osim nekolicine malicioznih zavidnika) i konano ponajvie
njegova zarunica Erika, ki poznatog bekoga bankara Dauerlinga, koja mu ak prijeti i
neopozivim raskidom. Tvrdoglavi Aschenreiter ne odustaje od svog nauma, ve te, slobodno bismo
mogli kazati, kobne jeseni prekida vezu sa svojim profesorima, prijateljima glazbenicima, veoma
rezignirano naputa i svoju ljubljenu Eriku Dauerling, te se, ne napunivi ni dvadeset treu godinu,
zapoljava u jednoj maloj trgovakoj firmi kao obini slubenik. Dakle, bez suvinih rijei i
isprazne patetike rezimirajmo prvi dogaaj: iza jednog blistavog i obeavajueg ivotnog puta
ostaju slomljena violina i inovniko gusje pero... Drugi dogaaj, premda javan, krije u sebi poneto
sline nesigurnosti i misterioznosti, koje su najvjerojatnije posljedica bezbrojnih traeva koji oko
dva-tri iskaza gomilaju veliku koliinu izmiljenih dodataka. No, o emu se radi? Te jeseni 1913. u
Beu su zaredale prie o nekakvom neobinom zatvorenom fijakeru koji se nou, bez ikakva
koijaa ili ljudske pratnje, voza samotnim ulicama austrijske prijestolnice. Vidjeli su ga mnogi,
povjerljivi i nepovjerljivi, ozbiljni i neozbiljni, ugledni i arlatani, stari i mladi i napriali o njemu
mnogo, uglavnom, kontroverznih priica. Dakle, vidjeli su ga mnogi, a priali su o njemu svi! I
uskoro se o tom sablasnom fijakeru stalo govoriti kao o bekom fijakeru, to je bilo mnogo
familijarnije i to je u itav jezivi dogaaj unosilo stanovitu humornu crtu. Tako je jedna
modistkinja vidjela beki fijaker jedne jesenje noi negdje oko Theresien Bada, a tri mjeseca
poslije rodila je gluhonijemo dijete. Neki je pak hotelijer, izlazei pred jutro iz svoje omiljene
birtije, ugledao fijaker koji je bez koijaa projurio ispred njega i nestao stazom parka na kraju
Porzellan Gasse. Pijani hotelijer se smijao, a kada se vratio kui shvatio je da je njegov hotel te noi

nestao u poaru kojem nikada nije utvren pravi uzrok. Eto, takve su se prie mnoile i irei se
napuhale taj dogaaj do prvorazredne konverzacijske teme svakog salonskog posijela.
Ozlojeena su pak gunala, s profetskim tonom u glasu, naklapala neto o tome kako je
avolski fijaker zloguki znak skore propasti dotrajalog imperija. I uistinu, imperij je ubrzo
nepovratno potonuo, pretvorivi svoj dojmljivi sjaj u prano povijesno slovo, ali nitko nikad nije
ustanovio je li beki fijaker iz 1913. godine imao s tim ikakve veze.
I konano, uz ta dva dogaaja spomenimo jo jednu stvar, spomenimo vijavicu koja je
prednovogodinji Be iz 1913. umalo zbrisala s lica zemlje.

3.
Negdje oko sedam sati uveer nekoliko dana prije Boia 1913, Andreas Aschenreiter nae
se pred velikim zdanjem obiteljskog doma grofice N., kod koji je bio pozvan na kunu zabavu.
Dom grofice N. nalazio se u Elisabeth Strasse, u onom djelu Bea u kojem se, valjda zbog
arhitekture i daha starine, ovjek osjea najaustrij-skije. Mladi Aschenreiter podigne ovratnik to
je vie mogao, ne bi li se tako bolje zatitio od vijavice koja je bjesno ibala na sve strane, pa brzim
korakom krene kroz prostrani stoljetni park ija su bujna stabla zakrivala gostoljubivi grofiin dom.
U salonu je bile toplo i ugodno: sve je, naime, odisalo jednom prijaznom, obiteljskom
atmosferom.
Veera jo nije poela, pa su se uzvanici podijelili u male kruoke po dvoje, troje ljudi i s
aicama u rukama ivo diskutirali o politici, umjetnosti, modi i tko zna o kakvim jo zanimljivim
temama. Izmeu ostalog, naravno, i o bekom fijakeru, kao i o neobino snanoj i dugotrajnoj
vijavici koja je, eto, s malim prekidima, puhala ve dobrih desetak dana.
Nakon nekoliko trenutaka iz kuta dvorane zauje se prtava Mozartova glazba, koju je za
ovu priliku izvodila beka pijanistica Lise Hoffinann, inae nezaobilazni glazbeni ukras mnogih
bekih zabava. Andreas Aschenreiter, u jednom od svojih posljednjih sveanih odijela, stane mirno
kraj velikog kamina, nadajui se da ga ovdje barem kojih pola sata nitko nee primijetiti. Meutim,
radoznale oi beke gospode i njihovih napirlitanih damica ubrzo spaze mahnita umjetnika o ijoj
se bezrazlonoj i suludoj odluci upravo u salonima najvie debatiralo. Da, upravo one, kojima su
gruntovni izvaci bili daleko blii od notnog crtovlja, i koji nisu bili kadri razaznati Mozarta od
Chopina, upravo njih kao da je najbolnije povrijedila Aschenreiterova odluka da napusti violinu.

I kada je Lise Hoffmann zavrila svoj Turski mar, jedna mlada dama uzme violinu koja je
leala na klaviru, pa s najslaim, namjetenim izrazom na licu prie Andreasu i zamoli ga da im
odsvira neto. Bivi violinist Aschenreiter nije se ni pomakao s mjesta, ve je, tupo gledajui
nekamo iza mlade ene, pomislio kako je bolje ne odgovoriti, ne kazati nita, jer emu rijei kada u
takvim trenucima kroz naa usta obino progovara netko drugi. I zato uope svirati kada mi samo
drimo instrument, a glazbom se javlja opet netko drugi... Dosadna, bezobzirna i uporna
nagovaranja istog su asa zaredala, premda se Andreasu Aschenreiteru inilo da su svi dobro
upoznati s neopozivou njegove odluke. I nakon nekoliko trenutaka, koji su se Andreasu uinili
pravom vjenou, on se odlui za manju uvredu i blai prezir, pa se jednostavno okrene i izae iz
salona. Potpuno odsutan i zbunjen dopusti sobaru da mu navue kaput, a onda bez pozdrava izjuri
van u snijeg i mrak.
Moda se sve to dogaa nekom drugom, moda je sve to samo tui san, tijeio se u sebi dok
je uzdignuta ovratnika brzao kroz park prema ulinom izlazu, hotei se to prije vratiti kui, gdje e
uz pomo alkohola zaboraviti na violinu, glupo drutvo, na snijeg, i na zabavu koja je upravo
propala.
Negdje blizu ceste zauje tihi cilik zvonca i meke toptaje kopita. Okrene se i primijeti kako
se iz dubine parka, kroz mrak i gusti snijeg, polako pribliava neka udesna, velika, nejasna
silhueta. Potpuno instinktivno, mladi glazbenik skoi ustranu na rub staze, gledajui radoznalo to
e se sada dogoditi. Za koji tren pred njim se, izaavi iz gustog i mranog oblaka snijega, zaustavi
lijep crni fijaker s povelikim zastvorenim sjeditem. Dva lijepa bijela konja, kojima su samo vratovi
i grive bili proarani crnim mrljama, mirno su stajala i ekala da putnik ue. Kao da ih injenica to
na koijakom sjeditu nema nikog nije ni najmanje uzbuivala, Andreas Aschenreiter, zdvojna
koraka, prie blie i otvori vrata koije. Konji se, kao pogoeni lakim udarom elektriciteta,
nelagodno stresu. Unutranjost fijakera bila je sva presvuena najskupljom crnom koom, a krov
iscrtan nerazumljivim arama i znacima zlaaste boje. Ni sam ne znajui zato, Andreas ue unutra
pa se zavali u udobno tapecirano sjedite. Fijaker krene. Vozio je polako kroz Elisabeth Strasse,
zatim je ubrzao preko Eschenbach Strasse, a onda je pojurio nekamo u nepoznato... Mrak i gusta
vijavica prijeili su Andreasa u tome da odredi u kojom se dijelu grada nalazi i kamo se vozi. I
nakon poduljeg vremena, kada se ve inilo da e se fijaker zbog prebrze vonje i kvrgava puta
jednostavno raspasti, kola ponu usporavati da bi se za koji tren zaustavila. Andreas otvori vrata i s
iznenaenjem primijeti da su se zaustavili u nekakvoj umi (moda u Wienerwaldu), zatim oprezno
izae i nae se sred snijega koji mu je dopirao gotovo do struka. Mir ume remetilo je samo
fijukanje vijavice i nemirno rzanje konja. Zato li se sada nalazi ovdje, ukoliko se to pak ne dogaa
nekom drugom, pitao se Andreas Aschenreiter, uzaludno kao i uvjek. A onda se, negdje u daljini,

meu gustim hrastovljem, zauje tiha svirka violina, da bi se uskoro, u istom smjeru, pojavilo i
slabo, mirkavo svjetlo. Prtei dubok snijeg, Andreas krene smjerom te neobine pojave,
zaboravljajui na fijaker iza sebe. Kako se pribliavao svjetlu, vijavica je bivala sve slabija, snijeg
sve nii, a zrak sve topliji.

I nakon nekih pedesetak koraaja pred njim se ukaza udesan prizor...

Sred male umske istine, na kojoj je snijeg okopnio a trava ozelenjela, stajala su etiri stara
zgrbljena violinista i svirala neku, Andreasu nepoznatu kompoziciju.
Lica su im bila prekrivena borama, duga bijela kosa padala im je niz ramena, a njihov
pognut stas jo vie je isticao nain na koji su drali svoje instrumente. Andreas Aschenreiter, koji je
otvorenih usta promatrao te neobine umske glazbenike, primijeti odjednom kako postaje sve
toplije i toplije, a onda iznenada jedna munja propara nebo iznad ume na koju se trenom ospe topla
ljetna kia. Starci su i dalje svirali ba kao da ih ne smeta kia koja je gustim kapljama bubnjala po
njihovim skupim violinama. Andreas, i sam okupan toplim pljuskom, primijeti tamo iza glazbenika
dva prekrasna bijela konja privezana o jedno mlado stablo - ista onakva kakva su bila upregnuta u
fijaker koji ga je dovezao ovamo. I u trenu kada je kia iznenada prestala, starci u hipu spreme
violine u futrole, razveu konje, skoe po dvojica na lea svakog konja i nestanu u mraku, i prije no
to se Aschenreiter mogao uope snai. istina na kojoj su ti glazbenici iz sna svirali, okupana
ljetnim pljuskom, bila je prepuna nekakvih gljiva duge, vijugave stapke i okruglaste glave koja je
zavravala blago uzdignutim vrkom. Andreasu Aschenreiteru trebalo je nekoliko minuta da ih
primijeti, a onda je, ne mogavi se oduprijeti nekakvoj unutarnjoj zapovijedi, nekom dubokom
imperativu, zasukao rukave i razmiui paprati, lie i dra poeo brati neobine gljive. Trpao ih je
u depove, njedra i rukave, pitajui se zato to zapravo ini. Poznavao je donekle gljive, naroito
one koje su rasle po umama oko Bea, ali ove nisu pripadale nijednoj od njemu poznatih vrsta. No,
te gljive nije znao, kao to nije nikada uo da ima gljiva koje niu i usred zime.
Meutim, on isto tako nikada nije uo da se na violini moe odsvirati neto tako savreno,
kao to su to odsvirala ona etiri starca, pa ga stoga ni gljive nisu previe uzbuivale. Mokar od kie
i pognut od tereta koji je nosio, Andreas se vrati svom fijakeru. Kako mu se pribliavao, vijavica je
postajala sve bjenja, a uma sve tamnija. im je uao i zatvorio vrata, konji ivahno krenue
natrag, vjerojatno onim istim putem kojim su i doli. Vjerojatno, jer zbog mraka i vijavice ponovno
nije mogao razaznati predjele kojima se vozio. Sada treba onim gospodskim dokonjacima pokazati
fantastine beke zimske gljive, sada ih treba osupnuti, udariti akom medu oi... I uskoro se fijaker
ponovno zaustavi na mjestu gdje ga je Andreas prvi put ugledao - u parku pred domom bogatih
bekih grofova i trgovaca. Mladi violinist izae iz crnog fijakera, ne pitajui se ni u jednom trenu u
kakvom se to zapravo vozilu vozio.

4.
- udo, pogledajte udo! - vie Andreas Aschenreiter na pragu salona uvijek gostoljubiva
doma grofice N. i pokazuje pregrt pravih pravcatih gljiva. aroliko drutvo prekida trenom ples i
okree se prema mladom glazbeniku ije je odijelo, jednako kao i kosa, mokro i poluzamrznuto. I
dok mu se pribliavaju, Aschenreiteru postaje jedna stvar sve udnijom - naime uzvanici, to jest
neki od njih, obueni su sada sasvim drukije negoli su bili onda kada je izjurio iz zgrade.
- Konano ste doli! Mnogi su pomiljali da se neete odazvati. Tako ste nenadano otili
prolog tjedna - iri ruke ljubazna grofica N., udei se kako se samo smoio.
- Danas ete nam zacijelo svirati? - smjeka se ona ista dosadna dama, sada u sasvim drugoj
haljini sa srebrnim vezicama.
- Ali o emu to priate? Pa ja sam iziao prije sat-dva! - udi se Andreas Aschenreiter i
nastavlja priati o svemu to mu se dogodilo ove veeri, nadasve o umskim glazbenicima i
neobinim zimskim gljivama, posvema sluajno zaboravivi spomenuti injenicu da fijaker kojim
se vozio nije imao koijaa. Salonska gospoda s nevjericom gledaju u Andreasa, a mnogi ve i
pomiljaju da je mladi siao s uma. Ta nije li ve svojim dosadanjim odlukama dao dovoljno
povoda za to? Ali gljive... gljive su, ini se, prave!
- Preobucite se, molim vas, pa nam se pridruite u novogodinjem veselju - nagovara ga
grofiin suprug.
I tad se po dobrom starom obiaju poinju javljati prva tumaenja (naravno veoma mudra
i logina) otkuda te udne gljive to ih taj sumanuti, promrzli ovjek dri u rukama. Zabuna u
vremenu svima je jasna, ta nije li vrijeme krajnje subjektivna kategorija u kojoj se osobe poput
glazbenika mogu lako zabuniti. Ali gljive - to svakako treba razjasniti! Neki ia sa sveenikom
kouljom ispod kaputa, veoma tvrdoglavo i ustro tumai kako se radi o famoznim prokletim ili
avoljim gljivama, koje treba im prije ukloniti s ovog asnog mijesta. Ta je glupost toliko
razljutila mladog Aschenreitera da je morao uzviknuti: - Ja u smjesta pojesti te vae proklete
gljive! Neka ih kuharica odmah spremi!
Mali skandal oko senzacionalnih gljiva, i jo senzacionalnije izjave, ubrzo se stiava, pa se
drutvo vraa ugodnoj zabavi kakva i prilii sveanoj veeri. Neki pleu, drugi se pak hihou
duhovitostima salonskih kozera, trei opet izlaze u puionicu povui koji dim i odigrati partiju

karata. Aschenreiter i njegove gljive, kao i luda pria o umskim glazbenicima, padaju u zaborav,
jer, kao to se zna, u bekom salonu, osim golog hedonizma, sve drugo osueno je na brzu propast.
Pokisao i potiten, slijedei neku ludu vertikalu vlastite misli, Aschenreiter sjedi sam u
predsoblju i jede veliku porciju isprenih gljiva, ne osjeajui ni njihova okusa, ni mirisa... I ini mu
se da je sada sam, ne samo u predvorju, nego da je sam u Beu, Austro-Ugarskoj, sam na cijelom
svijetlu.
Dvorkinja odnosi prazan pladanj. Obina mala beka dvorkinja. Gljive su obine, obine
zdrave gljive, ini se Aschenreiteru, i njihovo djelovanje nije nikakvo, jednostavno nikakvo, osim
to je predvorje sada neto vee. Jedva primjetno vee. I nitko, zapravo nitko ne ulazi. Moda
zbog...? Da, to je sigurno zbog gljiva.
I onda se veliki stakleni luster, u sada jedva neto veem predvorju, lagano zanjie. Prvo
polako, a zatim sve lake, da bi se na koncu mali komadi ukrasne buke odlomio sa stropa i pao
pravo pred Andreasove noge.
- Neto je gore na tavanu! - krikne mladi i izjuri u hodnik.
I u trenu kada je pritiskao kvaku vrata iza kojih se nalazilo stubite to vodi u potkrovlje,
inilo mu se da to zapravo ini netko drugi, netko drugi koga je sasvim jasno iz prikrajka mogao
promatrati i razmiljati o razlonosti njegovih poteza.

5.
U potkrovlju je vladao mrkli mrak na koji se oi sporo privikavaju, tako da se Andreas
Aschenreiter kretao nasumce poput slijepca. Tiinu je remetilo lupanje prozorskog okanca kroz koji
je fijukao vjetar, unosei studen i poneku pahulju snijega. Pokuavao je prstima napipati put,
neprestano se spotiui o kojekakvu starudiju, i u trenu kada je ve pomislio vratiti se dolje, pred
njim se ukaza nejasna silhueta nekakva veoma visoka predmeta. Pokrio je oi i ekao, nadajui se
da e tama ipak za koji as postati manje neprovidnom, a onda mu jedna spasonosna ideja bljesne
glavom - imao je igice u depu! Napipa malu kartonsku kutiju i izvue je. Bila je vlana. Otvori je
i na njezinu dnu osjeti samo jedno drvce, isto tako podosta vlano. Ne razmiljajui mnogo prinese
drvce kutiji i kresne. Bljesak vlane igice trajao je djeli sekunde.
Pred Andreasom Aschenreiterom stajao je kostur starog crnog fijakera, crvotonog i
propalog, fijakera kojim se izgleda ve desetljeima nitko nije vozio, i koji ga je neodoljivo
podsjetio upravo na onaj udesni fijaker kojim je maloas, ili prije tjedan dana, putovao u
nepoznatu umu po udesne gljive. No, ono to je bilo najudesnije u toj slici (ili u tom bljesku) bio je krov fijakera koji je bio prekriven debelom naslagom bijelog snijega. Pomalo uasnut,
pomalo iznenaen, Andreas Aschenreiter ustukne nekoliko koraka i prevrne nekakvo staro debelo
korito za urenje svinja. S ove razdaljine vie nije vidio ak ni silhuetu natrulog fijakera. Krenuo je
natrag, ali lica jo uvijek okrenuta prema mjestu gde je trebao stajati fijaker, nesvjestan injenice da
radi suvinu stvar, suvinu stoga to je fijaker izgleda zauvijek nestao u toj monoj tmini koju vie
nita nee moi rasvijetliti.
Pa ipak je bio duboko svjestan, neto je sasvim pozitivno znao. To da je za presudnu stvar,
za stvar koja moe postati stoerom neijeg ivota, dostatan i jedan jedini bljesak igice. Naravno,
ukoliko i taj fijaker nije bio samo slika nekog drugog fijakera ili neke druge slike.

6.
- Zato ba na novogodinju zabavu pozvati luaka? - pitao se jedan ulanski porunik, koji
je stajao sasvim na kraju skupine to se okupila oko izbezumljenog Andreasa Aschenreitera. - Sve
prie o bekom fijakeru oigledno su idiotarije, ali ova je najvea. Tvrditi da se on nalazi gore u
potkrovlju! To je neuveno!
Mlada dama koja stoji kraj porunika dri na dlanu jednu gljivu, gleda u glazbenika, a
potom se obraa mladom asniku: - On je to jeo. Vidjela sam ga u predvorju. Jeo je te gljive. Nije ni
primijetio da nam je svirao!
Dobrohotni i raspoloeni gosti, koji ekaju da udarac sata u predvorju oznai pono,
pokuavaju uvjeriti Aschenreitera da gore u potkrovlju nema nieg neobinog, te da on zapravo i
nije bio gore, ve im je dobrih deset minuta ovdje u salonu svirao. Aschenreiter obara pogled i
doista pred svojim nogama ugleda baenu violinu.
- Kako ste nam samo predivno svirali! Jednu kompoziciju koju uope ne poznajemo. Bit e
da je vae djelo. Nismo ni znali da se uope moe odsvirati neto tako zanosno i proosjeano! umiruje kuedomain mladog glazbenika, koji je ove veeri, oigledno, sasvim rastresen i potpuno
napetih ivaca. Aschenreiterovom glavom projure etiri sijeda umska violinista.
Jedan stari novar s tuljcem na uhu pokuava razaznati o emu se tako uno raspreda.
Meutim, rijei se negdje u zraku, prije no to dou do njegovih uiju, raspadaju, razilaze, osiplju...
Jednako kao i zvuk violine koji su maloas svi tako pozorno sluali.
Aschenreiterovu priu ponovno nitko ne eli prihvatiti, premda ih sve pomalo uzbuuju
njegove rijei. Mir meu prisutne unosi stari sobar koji se upravo vraa iz potkrovlja, nosei
neoborive dokaze koji nepovratno demantiraju Andreasovu suludu priu.
- Eto, osim ovog gore nema nieg! - smjeka se sobar i pokazuje table slanine i jo neke
ukusne i hranljive predmete koje je donio u naramku iz suionice u potkrovlju.
- Gore je fijaker, a vi donosite to suhomesnato smee! - drhtava glasa buni se Ascenreiter,
dok stari sobar dobronamjerno mirka okruglim, djetinjim oima.
Andreas razbija nogom violinu koja lei na podu i izlazi kroz predvorje koje je ponovno neto malo
vee i prostranije no to bi inae trebalo biti.

- ekajte, upregnut emo vam grofiinu koiju! Zato da se vraate pjeice po ovoj vijavici!
- vie za njim onaj isti sobar s djejim oima, trei nespretno stubitem kojim se izlazi iz
predvorja.
Sat otkuca pono, a nespretni sobar rasipa svoje kobasice i slaninu po stubitu.

7.
Bijesna vijavica i studen brzo su ohladili Aschenreiterovo poluosueno odijelo. Brzao je
prema izlazu iz parka, no kada se, ozlojeen otrim ubodima podivljalih pahulja, okrenuo prema
grofovskom zdanju, spazio je kako je ogromna kuerina nenadano utonula u mrak. Pono je ve
prola pa bi bilo normalno oekivati svjetlo na prozorima salona, predvorja i ostalih prostorija
kojima se vrzmaju uzvanici. No, sve je utonulo u mrak, pa tako i park koji je sa sve etiri strane
opkoljavao kuu. Vjetar je sumorno zavijao kroz ogoljele kronje debelih hrastova. Andreas
Aschenreiter stane kao ukopan. Tamo negdje iza zavjese debelih drveta uo se tihi, poznati zvon.
Bio je to fijaker, zlokobni beki fijaker, kojim se ve vozio i koji sad ponovno dolazi po njega. Kroz
glavu mu projure deseci glupih pria o bekom fijakeru, deseci pria koje je s omalovaavajuim
prezirom znao sluati. Hotei odagnati iz glave sve te glupe i kaotine slike, koje su ga istini za
volju, ve poele plaiti, Andreas Aschenreiter zamiri i nekoliko puta oajniki zatrese glavom.
Bilo je uzalud. Kada je otvorio oi, fijaker je ve stajao pred njim.
- Obeali ste mi grofiinu koiju, a ne ovo udovite! - zaurla mladi kroz u mrak utonuli
park.
Zatim se okrene prema grofiinu domu i jo jednom ponovi istu reenicu, ali glasom koji je
bio mnogo tii, ak pomalo moleiv.
Kua je i dalje leala u mraku, ni jedan jedini prozor nije bio osvijetljen.
Mladi dohvati kamen to ga je ieprkao iz snijega, pa se njime nabaci prema najniem
prozoru.
Kada je staklo uz glasan tresak prsnulo, Andreasu se uim da tu u parku umjesto njega stoji
netko drugi, netko mnogo stariji i ozbiljniji.
Bijeli konji s umrljanim vratom i grivom ekali su kao da im je dalji tijek dogaaja sasvim
poznat.

Na razbijenom prozoru pojavi se sijeda glava nekog starca, koji se veoma nervozno prodere:
- to elite!
- Obeali ste mi grofiinu koiju. Gdje su sada svi oni? Zato je mrak u kui? - uplaenim e
glasom Andreas, predmnijevajui starev odgovor.
- to to lupeta! Nikog nema, nikog nema ovdje!
- Ali oni ekaju Novu godinu. Ili Boi, ne znam! Valjda Novu godinu?
- Nema Nove godine! To je davno prolo! Sve je ve davno prolo!
Starac se povue. Sada doista vie nikog nije bilo. Nikog, samo vijavica, mrak i fijaker. I
nekoliko gljiva u Aschenreiterovim depovima i njedrima. Ne preostaje nam nita doli da se
predamo, pomisli Aschenreiter i ue u udobnu unutranjost fijakera.
Kola krenue nekim pustim, bezimenim ulicama. Vozila su sve bre i bre. Nitko na svijetu
ne bi ih sada mogao obuzdati, mislio je rezignirani violinist. Uostalom, moda je tako i bolje, jer to
ako je taj fijaker zapravo neki drugi beki fijaker u kojem sjedi neki drugi bivi violinist?
Brzina je bila tako velika, a snijeg tako gust, da Andreas Aschenreiter nije mogao razaznati
kojim se to predjelima vozi. Ali zar je i bilo vano? Odlui da je sada i u ovom trenu najpametnije
posvetiti se sebi samome. Pone stoga vaditi iz depa i njedara one gljive i razgledavati ih s
najveom panjom. Fijaker je jurio sve bre i bre. Stapke gljiva bile su osute malim smeim
mrljama koje su podsjeale na nekakvo nerazumljivo egzotino pismo. Kola su kloparala i kripala,
skakuui preko loe ceste, vjerojatno napravljene od grubog tucanika. Gljive, zato je jeo te gljive,
koje mu sada, zbog treskanja fijakera ispadaju iz ruke na sve strane i polako lebde unutranjou
kabine? Fijaker pojuri sada jo ee kroz neprovidnu tminu i vijavicu.
Bilo je samo pitanje trena kada e se prevrnuti, slomiti, raspasti, smrskati...
Andreas Aschenreiter nalazio se u nekakvom udnom, somnambulnom, potpuno
neuraunljivom stanju. Moglo bi se slobodno kazati da uope nije znao tko je, gdje je i to radi, nije
znao ni svoju prolost, ni svoje ime, pa ni svoj lik, jednostavno: bio je samom sebi dalek, beutan,
ledeni stranac. Sobu u kojoj se nalazio nije poznavao (premda mu se inila neto veom negoli je
potrebno), a bijahu mu strani i nedokuivi i svi ti udni predmeti porazmjeteni naokolo njega,
barokni stol od mahagonija s vitiastim nogama od mjedi, na ijoj je ploi leala mala gljiva
nepoznate mu vrste, divan s grimiznom prekrivkom od baldahina, samtom presvuene fotelje s
rezbarenim nogama, bogati i strpljivo vezeni perzijski ilim, veliki portreti s tekim i napregnutim
uljanim nijansama i skupocjene zlaane, brokatne zavjese kojima su bila obrubljena uzana
prozorska okna.

Svjestan samo toga da se sada u njegovu tjelu nalazi netko drugi, Andreas Aschenreiter,
omamljen dubokom i znaajnom tiinom, jednako kao i tmurnim, tjeskobnim predmetima sobe,
gledao je van kroz jedno od tih uzanih, poluzaleenih okana. I to to je vidio nije bio pravi zbiljski
prizor u kojem ovjek sudjeluje kako vidom tako i ostalim ulima, i napokon tijelom, nego samo
slika, razgovijetna, ali ipak strana i neprijateljska.
Dakle, vani se vidjela stara i mjestimice propukla cesta od nepravilnog kockastog kamena,
ponie nje opkop, zapravo mali blatnjavi jarak na koji se nastavljala snijegom omotana livada,
zatim drveni mosti kojim je cesta svladavala mali zaleeni potoi i snijeg; da, vidio se i snijeg, to
jest vijavica, prava vijavica koja je u pojedinim trenucima puhala takvom estinom da se osim
podivljalih kovitlaca snijega gotovo nita vie nije vidjelo.
No, u onim trenucima kada bi vijavica naas jenjala, Andreas Aschenreiter mogao je
ugledati jo jednu stvar koja je u spokojni zimski pejza unosila trun nemira i straha. Bio je to
prevrnuti i raspuknuti crni fijaker koji je leao u jarku upravo nadomak mostia. Kola su,
najvjerojatnije zbog prebrze vonje, sletjela s tvrde i neravne ceste, prevrnula se i gotovo raspala. A
iza jednog razbijenog komada, koji je neko pripadao tom luksuznom i elegantnom fijakeru, mogla
se na tren nazrijeti ljudska ruka ija je aka bila vrsto stisnuta, jer je ovjek, sada zacijelo mrtav,
vrsto drao nekakav predmet gljivasta oblika.
Podalje olupine i lea stajala su dva prekrasna bijela konja, vrata i grive proaranih crnim
mrljama, koja su u duboku snijegu uzaludno pokuavala pronai kakvu vlat trave. U tim predivnim
bijelim ivotinjama, u njihovoj sjajnoj i glatkoj dlaci, u skladnim i miiavim tijelima, bilo je nekog
velianstvenog ponosa i dostojanstva svojstvenog samo ivotinjama.
Andreas Aschenreiter prie prozoru i spusti zaslon, zatim uradi isto i s ostalim oknima. Soba
potone u mrak.

COMPAGNIE INTERNACIONALE DES WAGGONS LITS

Kasna zagrebaka jesen; kada sam uistinu elio pobjei nekamo, ne znajui kamo, ne
znajui od ega... Stajao sam u mokrom kaputu ispred zgrade br. 26 na Jelai placu, stiskajui u
depu snop banknota. Bio sam umoran, tko zna od ega, bio sam na smrt bolestan, tko zna od
ega... Padalo je kao iz kabla, neumjereno i beznadno. Opi osjeaj izgubljenosti i besciljnosti, koji
me je poput snomorice stisnuo sa svih strana, razbijao je tek svijetli natpis iza mojih lea:
Compagnie Internacionale des Waggons - Lits, natpis koji je nudio mogunost bijega, utjehu
dobrovoljne odsutnosti i gorkog azila. Imao sam tu u mokrom desnom depu dovoljno novaca za
bilo koje mjesto u tom jebenom svijetu.
Da, bila je to moja posljednja ansa, posljednja koju sam tako glupo prokockao.
Dola je kroz kiu, stvorila se tu preda mnom u svom tijesno pripijenom konom kaputu i
crnom eiru, koji joj je na jedan udan nain zakrivao polovinu lijevog obraza. Nosila je bijeli
kiobran i zagonetno se smijeila. U lijevoj je ruci drala poluuvenuli karanfil crvene boje. Bila je
moda kojih deset godina starija; po mojoj procjeni mogla je imati etrdeset godina i bila je toliko
lijepa, upravo toliko koliko moe biti etrdesetogodinjakinja kojoj je vrijeme skladnim crtama
ispisalo fizionomiju na licu. Tihim i pomalo hrapavim glasom ona me oslovila: - Niste li moda
trebali imati crveni karanfil u zapuku?
- Ne nisam. Sve to sam zapravo trebao, bilo je to da kupim waggon - lits za najdalje
mogue mjesto...
Ispriala mi se, zakazali su joj ovdje sastanak s nekakvim mukarcem mojih godina. Kako
ga jo nikada nije vidjela, crveni je cvijet trebao biti znak raspoznavanja.
Rekao sam da se ne treba uzrujavati, nema nieg loeg u tome to mi se obratila. Ionako ne
znam to u i kamo ii. Stajali smo zatim nijemi nekoliko asaka na kii, a onda smo, poto njezin
nepoznati partner nije doao, krenuli zajedno. Ne sjeam se vie na koju stranu...
Ma koliko glupo zvualo, bio je to uistinu udan susret. Zatieni njezinim malim
kiobranom tumarali smo nekim pustim zagrebakim ulicama i parkovima. No nismo govorili,
nismo zabavljali jedno drugo. Radije smo utljeli, gledajui svak u svoje vrhove cipela, koje su

tonule u vodu mjestimice propuklog asfalta. Onda sam uinio jednu nepromiljenu glupost predloio sam joj da umjesto spavaih kola iznajmim fijaker koji e nas odvesti do estina. Pristala
je jedva primjetnim pokretom glave.
Padao je mrak, a mi smo se truckali cestom za estine. Da, sjeam se, padao je mrak, a ona
se zvala Liliana i nije govorila nita...
U estinskom dvoru pokazao sam joj Bogorodicu koju su navodno kriari donijeli iz Male
Azije. Stisnula se uz mene i aptala mi kako bi bilo bolje da se vratimo. Onespokojavao ju je mir
dvora, mrzila je ta stara, umorna mjesta u kojima se osjeao ustajali miris prolosti. Pretpostavljala
im je ivu i razigranu sadanjost koja ne pita ni za ono to je bilo, ni za ono to e doi. I tako smo
se mi na njezin nagovor vratili u centar i zavrili na jednom tako profanom mjestu kao to je plesno
vee u hotelu Palace.
Ni danas mi nije jasna njezina potpuna i bezgranina ljubav prema plesu. Bilo je dovoljno da
zauje tek nekoliko taktova plesne glazbe, pa da joj tijelo pone titrati u ritmu svirke; nakon ega se
pomamno bacala u vrtlog plesaa, odazivajui se na bilo iji poziv. Ne, u plesu nije imala ni
kriterija ni granica.
- Oprostite, to mi je jedina strast! - obratila mi se i otila za jednim debelim Agramerom u
groteskno neukusnom odjelu pravo prema plesnom podiju. Ostao sam sam za stolom i itavo je
vrijeme promatrao kako podignute glave i poluzatvorenih oiju plovi saloni u ritmu english
waltzera , tanga, foxtrota i charle-stona.
Vratila se za stol sva zapuhana, s dvije-tri grake znoja na elu. Oduevljeno je poela priati
o plesu, o svemu onome to doivljava dok u naruju nekog mukarca lebdi dvoranom uz arobne
tonove plesne glazbe...
- Liliana... - prekinuo sam je.
- Moe me zvati Lili! - proaptala je nekako vragolasto...
Poslije sam je pratio kui, tamo prema Gornjem gradu. Nije vie bila vedra i nasmijana kao
na plesu. Priala mi je nekakve nepovezane odlomke iz svog ivotopisa, neto o tome kako ivi
samo sa slukinjom, kako joj je mu prije nekoliko godina umro i ostavio joj povelik imetak, kako
bi htjela imati nekog, jer ne eli biti sama, jer nikako i ni za to na svijetu ne eli biti sama...
Gore na Markovu trgu strogo i odluno mi je zabranila da je dalje pratim, predloivi mi da
se prekosutra poslijepodne sastanemo na Strossmayerovu etalitu. Neodluno sam joj pruio ruku;
dlan joj je bio vlaan i hladan, a odjea joj je malko mirisala na plijesan i naftalin.

Vratio sam se u svoj stan u Nikolievoj ulici, skinuo se i irom otvorio prozore. Vani je bilo
mrano i hladno, i svejednako je kapalo. Mislim da sam se te besane noi prvi put u ivotu osjetio
starim, uasno starim. Legao sam, prevrtao se po krevetu, a onda sa zebnjom primijetio da je veliki
drveni sat na zidu stao. Za onog provincijskog djetinjstva, koje sam proveo toliko kilometara daleko
od Zagreba, baka je znala pripovijedati da zaustavljanje sata u noi znai da je nekakav mrtvac u
kui. Ustao sam, uzeo crvenu olovku sa stola i na drvenom uzglaviju napisao etiri sitna crvena
slova: LILI. Ne znam zato. Moda za spas od mraka?
Dva dana nakon toga etali smo perivojem kestena, gledajui dolje prema donjem gradu i
sivom nebu koje je nadsvodilo Zagreb. Jak vjetar puhao nam je pravo u lice. Patila je s pokojnim
muem, priala mi je. Patila je s muem koji nije nikada podigao ruku na nju, ali ju je znao muiti
na sto drugih naina: utnjom, prezirom, omalovaavanjem, zanemarivanjem... Bili su tako,
primjerice, jednog proljea u Rogakoj Slatini, gdje su odsjeli u hotelu Styria. Njezin mu ustajao
je ranije, a onda nareivao sobaru da im ode pospremiti sobu prije nego to je ona ustala. Pred
drutvom bi svaku njezinu repliku popratio cininim osmijehom i primjedbom u kojoj je njezine
rijei nazivao produktima uplje enske pameti. Roendane joj nikada nije estitao, a za blagdane bi
namjerno odlazio na kakav toboe vaan slubeni put. Kada je umro, nastavljala je, primala je
izraze suuti poput najobinije licemjerke, nemajui snage da sve poalje do vraga i vikne kako
uope ne ali zbog te smrti, kako je sada konano slobodna.
- Lili, sada ivi sigurno mnogo bolje? - pitao sam je.
Umjesto odgovora zapitala me: - A ti? Zato si stajao pred onim uredom spavaih kola?
Nisam joj o tome mogao priati, to nikako ne bi razumjela. Zapravo, ni ja to nisam u
potpunosti razumio. elja za bijegom uvijek je u velikoj mjeri iracionalna i teko objanjiva.
Ponovno smo utjeli. Ve od prvog trena, od onog kinog popodneva, bilo mi je jasno da s
njom neu moi ostvariti neki dublji kontakt, barem ne rijeima. Oboje smo bili prezatvoreni i
previe koncentrirani na same sebe. Poslije sam shvatio da ona nije samo introvertirana, nego i
zapanjujue nepredvidiva, te da na svaki moj pokuaj probijanja ovojnice, koju su oko nje ispleli
samoa i patnja, odgovara posve iznenaujuim i okantnim injenicama.
Jasno, nakon svega to je kazala prirodno je da me zanimalo zato je uope ivjela s tim
ovjekom, odnosno je li imala i druge mukarce, te je li s njim bila sretna. Upitao sam je to. utjela
je. Polako smo se sputali prema Zrinjskom trgu, a ja sam se pomalo stidio svoga pitanja, iza ije se
radoznalosti mogao kriti sasvim drugi motiv. Da, postupao sam poput zatravljenog srednjokolca
koji iz gole ljubomore pita svoju odabranicu o tome s kim je sve bila. Mislio sam stoga da mi uope

nee odgovoriti, a onda me iznenadila: - Pa ja s tim prokletim ovjekom nisam uope spavala.
Zamisli, ivjeli smo zajedno pod istim krovom pet dugih, glupih godina.
- Tako! - promrmljao sam, hinei nezainteresiranost, a u dui sam bio pomalo i zadovoljan.
Vjerojatno sam zbog toga poeo hodati blie njoj, vjerojatno sam zbog toga u jednom trenu snano
poelio dodirnuti je. Iznenada, ba kao da je razumjela moju pritajenu, neizreenu elju, ona me
primi za ruke i povue u jednu uistinu neuglednu i pomalo sumnjivu gostionicu.
Prostorija u kojoj smo se zadesili bila je mrana, osvijetljena tek jednom mirkavom
aruljom, zadimljena i puna vonja nekakvog jeftinog vina. Stari gostioniar drijemao je za ankom,
dva-tri gosta sjedila su za drvenim, nepokrivenim stolovima, a na malom postolju u dnu te rupe
stajao je stari gramofon s ogromnim tuljcem. Gramofon je bio ukljuen i na njemu se okretala ploa
sa utavom snimkom jednog dosta sporog tanga. Neki pijanac u oferskoj bundi, tono nasred
gostionice, grotesknim njihanjem imitirao je pokrete tog elegantnog plesa.
Stisnula se uz mene i pogleda uperenog prema pijanom plesau poela mi aptati stvari koje
su bile odgovor na moje neizreeno pitanje: - Imala sam samo jednog mukarca u ivotu. I to protiv
svoje volje. Gadio mi se, oh kako mi se gadio!
- Pa kako si mogla s njim? - pitao sam je dok mi je neto veliko i hrapavo stajalo u grlu.
- Silovao me - rekla je kroz tihi, jedva ujni smijeh. - Silovao me ouh kada mi je bilo
petnaest godina. Bilo je uasno. Nismo mu mogli nita dokazati, osvojio je sud svojim arlatanskim
i hohtaplerskim armom. Zato ga je majka morala karama...
Umalo sam se sruio. to ja tu radim? Nju je silovao ouh i ona o tome tako ravnoduno
pria. to ja uope radim s njom? Pristojna enska bi tako neto preutjela. Htio sam se okrenuti i
otii, a onda mi je ona, kao da se nije nita dogodilo, apnula da bih mogao u subotu do nje na
veeru. Rekao sam moda, premda sam bio siguran da neu doi. Glavom su mi jurile slike te
gotovo protuprirodne obljube, vidio sam starkelju ouha kako uranja u njezino krilo dok ona vriti...
Ili moda ne, moda je sve to podnijela mirno, s dozom prezira eventualno...
Ponovno htjedoh otii. Onda iznenada osjetih da se njezino tijelo ljulja u ritmu glazbe;
primijetim kako je vrsto uprla pogled u pijanca koji nije prestajao sa svojim grotesknim njihanjem.
Eto, tren prije govorila je o tekoj i tjeskobnoj uspomeni, a sada bi sigurno zaplesala s tom
pijandurom! Mislim da sam je u tom trenu prezirao, moda ak i mrzio. Njezina tajanstvenost na
koju sam tako lako nasjeo bila je sada potpuno unitena. Da, unitilo ju je priznanje o silovanju, kao
i jeftina, prizemna strast prema tako prozainoj zabavi kao to je ples.
itavo to vrijeme stajali smo do samog ulaza u gostionicu. Upitam je pomalo ironino: - No,
hoemo li sjesti, ili ide plesati?

Umjesto odgovora, ona me hitro poput djevojice poljubi u obraz. Boe, koliko li je samo
starija od mene? - pitao sam se.
Nismo sjeli. Nije ni zaplesala. Izali smo van i zaputili se prema Gornjem gradu. Zapalio
sam cigaretu i punim pluima udahnuo opojni dim. I ona je zamolila jednu. Ponudio sam je i ona je
tako koraala uz mene i puila na ulici, to bi rijetko koja dama uinila. Na onom istom mjestu gdje
sam je dopratio prije dva dana, ona mi stisne ruku i nestane u mraku. Na dlanu mi je pored hladnog
dodira ostala i ceduljica. Razmotam je - pedantnim enskim rukopisom bila je ispisana njezina
adresa.
Spustio sam se do Jelai placa, oslonio sam se na postament banova spomenika i umorno
zijevnuo. Zatim sam lagano, s noge na nogu, krenuo do Compagnie Internacionale des Waggons Lits. Mislio sam o tome kako bi trebalo pobjei barem do Pariza, nastaniti se tamo, zaboraviti
vlastiti jezik, razboljeti se i vjerojatno umrijeti. Bile su to sulude misli, znao sam to, ali ih ipak
nisam mogao odagnati...
Uveer sam legao u krevet i razmiljao o njezinu pozivu. Pokuavao sam se uvjeriti kako bi
bilo krajnje glupo otii do Liliane. Obeaena je, obeaena kao to su obeaene i sve glupe
stvari koje me okruuju. Potom sam lagano dodirnuo arulju moje stolne svjetiljke, suspreui bol
koji mi je nanosilo vrelo staklo. Stisnuo sam svijetlei balon i on je prsnuo u mojoj ruci. Eto, tako
sam istodobno otrpio opekotine, duboke posjekotine i jedan slabiji strujni udar. Mirno sam usnuo,
putajui krv da se polako razlije na bijelu plahtu.
Te sam noi sanjao povorku ena koje su bile obuene u sjajne vjenanice pune prekrasnih
ukrasa, dok su na glavi nosile nekakve keramike kacige. Lica su im bila siva, smeurana,
mumificirana. Prolazile su ispred izloga Compagnie Internacionale des Waggons - Lits u kojem
su gorjele debele ute votanice. U subotu uveer ipak sam otiao do njezina gornjogradskog stana
na zakazanu veeru. Odjenuo sam se dosta nemarno, a sa sobom nisam ponio nikakav dar, ak ni
cvijee, taj najsitniji znak panje. Doekala me u predvorju, odjevena u elegantnu, ali i veoma
jednostavnu haljinu od nekakvog crnog materijala. Vidio sam da se veoma obradovala to sam
doao. Povela me do gostinjske sobe, pri emu me je neprekidno lagano pridravala ispod ruke.
Njezin stan, zapravo ogromna kua, sva je odisala jednim besprijekornim, profinjenim stilom; sve je
bilo puno tragova biveg bogatstva i bogatake neumjerenosti.
Sjeli smo za dugi drveni stol, svatko na svoj kraj, tako da nas je dijelila stolna ploa dugaka
barem etiri metra. Mala, pogrbljena slukinja upalila je etiri velike svijee, a potom ugasila
elektrinu rasvjetu. Zatim je otila po jelo. Za sve to vrijeme Liliana i ja smo se netremice
promatrali, ne govorei nita. Slukinja je poela posluivati veeru koja se sastojala od predjela i
nekoliko jela, radei to tako da joj se u svakoj kretnji mogao nazrijeti element meni nekog stranog

protokola posluivanja jela. Kada smo konano bili gotovi s desertom i vinom, slukinja je uljudno
zamolila gazdaricu da joj dopusti povui se. Liliana je odmahnula rukom i zgrbljena se ena
udaljila.
Ostali smo sami. Liliana me gledala pogledom punim iekivanja, a ja sam se naao pomalo
u nedoumici ne znajui to sada.
- Pa bilo je izvrsno... - izustio sam tu pomalo nespretnu glupost.
- Hoemo li sada poi u spavaonicu? Tu iza ovih hrastovih vrata - proaptala je tihim
glasom.
Zatekla me, uasno me zatekla. Zapanjila! Nisam joj imao ta odgovoriti. Pokorio sam se.
Godine kao da su joj mimoile tijelo i potedjele ga starenja. Bila je topla, glatka i spretna; i znala je
uivati u svakom dodiru. Bila je nezajaljiva, prava mala gladnica koja me je nagonila da uvijek
iznova zapoinjemo s tom divnom, uzbuujuom igrom. Njezin raskoni francuski krevet, u kojem
vjerojatno nije nikada radila te stvari (ukoliko joj se moglo vjerovati), plivao je i njihao se pod
naim tijelima poput male plovilice na razuzdanim valovima. Kako se sve dogodilo tako brzo i
tako nenadano?, pitao sam se glave zarivene u njezine oble grudi. Tko je zapravo ona i, to je jo
vanije, tko sam ja? Tko sam zapravo ja? Bezimena sjenka rastoena kiom, zaboravljeni nonik
ispred Compagnie Internacionale des Waggons - Lits?
U jednom trenu, nadnesen nad njezino golo tijelo, koje se uvijalo tako kao da mi se eli
podati na neki neobian, orijentalni nain, primijetim da je njezina pogrbljena slukinja ula u
spavaonicu i poela poslovati neto oko kreveta. Htjedoh se izderati na tu glupavu drznicu, ali me
ona pretekne svojim ravnodunim unjkavim glasom: - Milostiva, hou li raspremiti i za gospodina?
Kao da se nije dogodilo nita neobino, Lili joj odgovori potvrdno, a onda me stisne,
zarivajui mi nokte duboko u stegna.
Zavrili smo igru upravo u asu kada je slukinja spremila pokrajnji krevet i izala napolje.
Legao sam potrbuke traei desnom rukom po podu; nadao sam se da u napipati cigarete i igice.
Prokleta slukinja! Liliana je utila moju zbunjenost i iznenaenje. Znao sam da mora progovoriti i
objasniti mi onaj neobini dolazak slukinje.
Zapalili smo po cigaretu. Leala je na leima, otpuhujui guste kolutove dima prema stropu.
Onda iznenada zapone: - Nije to ona raspremala krevet za tebe, nego za mog mua. Ona ne zna da
je gospodin mu mrtav. Nikada joj to nisam kazala. Svako vee pita jedno te isto, treba li raspremiti
i za gospodina...

- Ali kako je mogla ui u takvom trenu? Zar joj ti to ne brani? Ne ui li je barem kucati
prije no to ue?
- Ah dragi, ti se obazire na takve sitnice. Zar ti nije bilo lijepo sa mnom?
Nisam je razumio, mislim da je zapravo nikad u ivotu nisam razumio.
Ukoliko se uope za takav jedan kratak period moe kazati u ivotu? Otiao sam od nje
veoma kasno, negdje izmeu dva i tri. Nita mi nije bilo jasno, nita osim injenice da u o njoj
zapravo, kako je budem upoznavao, znati sve manje i manje. Pri izlazu, vidio sam kroz odkrinuta
vrata kuhinje pogurenu priliku male slukinje, kako nagnuta nad stolom pri svjetlu lojanice ita
neto iz nekakve debele knjige. Vani je padala kia i zacijelo bih grdno pokisao da me nije
primijetio jedan fijakerist, dokaskao do mene i primio me u natkrivena kola.
- Gospodine, vi od arobne Lili? - ree i pone se grohotom smijati.
Nisam imao ni snage ni volje priupitati ga to je time elio kazati. Radije sam utio i gledao
u mrkle, neosvijetljene kue koje su promicale kraj fijakera. Kia je padala sve jae. Kad prou
mnoge godine, mislio sam, od svega e ostati samo te kue. A moda ni one ne odole? Moda je
kia jedina koja e nas sve nadivjeti?
U utorak me Liliana telefonski ponovno pozvala na veeru. Ponovno sam odluio ne ii i
ponovo sam otiao. Sve je bilo isto, sve se odigralo istim redom, ba kao da ponavljamo igru
predvienu nekim vrstim, detaljnim scenarijem. Jedina razlika bila je u tome to nas ovaj put
slukinja nije mogla smetati, jer sam uspio zakljuati vrata, a da to Lili nije ni primijetila. uo sam
je kako je dola u glupoj namjeri da raspremi krevet za gospodina koji vie nije meu ivima, uo
sam je kako bezuspjeno pokuava otvoriti zakljuana vrata i kako tamo u drugoj prostoriji tiho
plae, oigledno rastuena injenicom to ne moe ui.
Ovoga puta Liliana me iznenadila jo vie. Kada sam leei nauzak pripalio cigaretu, ona
me upita: - Bi li htio vidjeti moga mua? Nisam znao to joj to treba znaiti: - Fotografiju moda?
- Ne fotografiju! Pravog mua. Mog biveg mua muitelja.
- Ali rekla si da je mrtav, Lili, kazala si da je umro... - branio sam se hotei sauvati
prisebnost duha.
- Svejedno, hoe li ga vidjeti?
as poslije vodila me uskim stubitem od cigle u podrum svoje gornjogradske kue. Stubite
je bilo vlano, puno plijesni i pauine, uglavnom veoma neugodno.
Ona je koraala nekoliko stuba ispred mene, ogrnuta svojom laganom utom kunom
haljinom. Zaustavila se ispred jednih tekih metalnih vrata, kakva se obino nalaze na tvornikim

skladitima i pozvala me da priem. Vrata su imala malen prozori koji je bio toliko mutan od
praine da se jedva vidjelo unutra. Meutim, i ono to sam uspio nazrijeti bilo je fantastino.
Nasred male i nadasve uske prostorije, osvijetljene slabim plamikom petrolejke, bio je
postavljen veoma raskoan, gotovo barokno bogat lijes. Poklopac lijesa bio je podignut i oslonjen o
zid posve u dnu prostorije. U lijesu je, odijeven u bijelo, leao nekakav mukarac ije crte lica
nisam mogao sasvim jasno razaznati. A u onom dosta malom prostoru izmeu vrata i lijesa etkao
se nekakav rasni pas (u psee se rase nikada nisam razumio), koji kao da je u vlanoj polutami
uvao pokojnika. Pas je oko vrata imao udnu, debelu ogrlicu, koja je u pojedinim trenucima, kada
bi je osvijetlila slaba petrolejka, znala snano bijesnuti.
- Tko je to? - upitao sam uasnut.
- Pa, pitala sam te eli li vidjeti moga mua? - otpovrnula je Liliana glasom u kojem je bilo
nekakvog likovanja.
Osjetio sam kako mi srce ubrzano kuca, a dlanovi se poinju znojiti. Zar je to mogue, zar
tako neto nastrano i morbidno moe biti istina? ali li se to ona sa mnom? Ponovno osjetih kako je
mrzim onom istom estokom mrnjom kojom sam je mrzio onda kada mi je mirno i ravnoduno
priala o tome kako ju je silovao ouh. Htjedoh se okrenuti i zgrabiti je za vrat, udaviti je, ali me
ona prekine: - A pogledaj ogrlicu oko pseeg vrata! Napravljena je od alkemiarskog zlata. Stari san
postao je u ovom podrumu stvarnost.
Nije li arobnica, pomislih u jednom trenu; o kakvom to alkemiarskom zlatu pria? Bunca
li? Kakvo zlato?
- Stari alkemiarski san. Zlato dobiveno od neplemenitih, obinih smjesa.
Osjetio sam muninu, dubok i snaan nagon za povraanjem. Pojurio sam uz stube, dograbio
svoj kaput koji je visio na vjealici u predvorju i izjurio van. Ponovno sam na tren spazio sobaricu
kako iza odkrinutih vrata kuhinje zaviruje u onu istu debelu knjigu. udio sam se samom sebi,
brzini kojom sam sve izveo.
Vani je bila vedra jesenja no. Krenuo sam polako prema donjem gradu udiui duboko
svjei zrak. Primijetim kako mi s lea dolazi okanjeli fijaker. Nikada vie neu otii Liliani,
nikada je vie neu vidjeti, zaklinjao sam se u sebi. Fijaker proe pokraj mene, a onaj isti koija,
koji me je neki dan pokupio ispred kie, dobaci mi uz zluradi osmijeh: - Vratit e se ti, brate!
Zatim ubrza i nestade iza ugla. ita li on to moje misli, pitao sam se, ili mi smjera priopiti
neto posve drugo?

Spustim se na Jelai plac do svog dragog izloga Compagnie Internacionale des Waggons Lits, koji je u meni budio tugu i enju, neizmjernu elju da otputujem nekamo iz ovog mraka,
starenja, rasula... Gledao sam cjenik u izlogu i itao lijepa i pomalo tajanstvena imena stranih
gradova: Pariz, Achen, Antwerpen, Lubeck, Oslo... Pustim placom protetura prilika gorostasnog
pijanca, koji dobaulja do mene, zagrli me i poljubi svojim balavim ustima iz kojih su se isparavali
neugodni alkoholni mirisi.
- Putuj brate, putuj spavaim kolima! Nije vano kamo, vano je samo otii! Ja sam svoju
priliku ve davno prokockao, a ti, ti si jo mlad...
Te noi u svom malom stanu u Nikolievoj ulici sanjao sam Lilianin podrum. Samo to sada
u lijesu nije leao njezin mu, leao sam, naime - ja, dok mi je veliki crni pas spavao na grudima,
gubice okrenute prema mom otkrivenom vratu.
Prokleta Liliana, prokleta Lili! Radije u samou, radije u propast, negoli u njezinu kuu, u
njezin vlani bezizlazni podrum!
Sljedeih sam se dana pokuavao nekako smiriti, zaboraviti je. Ilo je to, moram priznati,
veoma teko. Nisam imao nita za to bih se uhvatio, to bi mi pomoglo da se izvuem iz more u
kojoj sam se nalazio. Mnogo sam vremena proveo ispred agencije Waggons - Litsa, ne usuujui
se prijei preko praga i uzeti kartu za neki spasonosni grad. teta, a imao sam pune depove novca.
Neasno steena novca. I tako, umjesto na kraju krize, uvijek sam se iznova zaticao na njezinu
poetku.
Tono tjedan dana nakon to smo se vidjeli, Liliana me nazvala telefonski. Njezin pomalo
promukli glas, koji je nekako udno odzvanjao telefonskom slualicom, rekao mi je kako bismo se
veeras mogli nai na plesu u Palaceu. Sjeam se samo toga da sam rekao moda i da sam bio
veoma kratak i drzak. udilo me to to me uope nazvala. Jednako me udilo i to to me nazvala
zbog toga da bi me pozvala na ples koji sam zapravo mrzio. Znala je za moj odnos prema plesu,
jednako je znala i to da dama ne poziva na ples, da je to veoma neodgojeno i nepristojno. Pa ipak, s
uenjem sam ustanovio da mi je ipak pomalo drago to je to uinila. Ali ne, bio sam siguran da na
taj ples neu otii. Neu i neu! Naveer sam obukao svoje najbolje odijelo i izaao van. Nisam
znao kamo u, pa sam stao bez nekog odreenog smjera i cilja lutati ulicama. S nevjericom, ali i
strahom, iznenada sam shvatio da me noge nekako same od sebe odvode prema hotelu Palace.
Ne, ne smijem tamo, rekao sam samome sebi i krenuo u prvu otvorenu veu. Oslonio sam se o zid,
raskopao kravatu i maramicom obrisao znoj sa ela. Bilo je mrano i smrdjelo je po smeu. I tada
primijetim da nisam sam. Jedan je mladi stajao pokraj mene u istom stavu - oslonjen o zid brisao je
maramicom elo.

- Oprostite - obratim mu se zbunjen, spreman otii. Krenem, ali me on zaustavi.

- ekajte gospodine. Vano je.
Nisam znao ni tko je, ni zato me treba, ni to je to vano.
- Nemojte ii tamo u Palace! Ostavite na miru moju majku.
Osjetim kako mi kraljenicom klizi tisuu ledenih kockica.
- Kakvu majku? - upitam ga.
- Ali, ne izmotavajte se, ostavite Lilianu! Ona je moja majka, znate?
Unesem mu se u lice i viknem da je prljavi laljivac, da Lili nema djece, da je njezin mu
mrtav i da s njim nikada nije spavala... On jo jednom obrie maramicom elo pa nastavi: Gospodine moj, kako vi detaljizirate, kako se bavite nevanim pojedinostima od kojih mnoge
moda i nisu istinite! Zato me na miru ne posluate? Ja vas molim tek jedno - da mi ostavite majku
na miru.
- I zato da vam vjerujem? Kako ete mi dokazati da ste njezin sin?
- Gospodine, hoete li da vam kaem neku od pojedinosti, koji tajni znamen sa njezina tijela
koji obol je poznajemo - ja kao sin, a vi kao ljubavnik!
Samo bi mi jo to trebalo, to da mi tu u mraku pria o Lilinu golom tjelu! Razljutim se i
odgurnem ga tako snano da se skotrljao preko prepunih limenih kanti za smee. Izjurio sam
napolje i pourio prema Palaceu; morao sam razgovarati s njom. Istrest u joj sve to mislim u
lice i onda zauvijek otii.
U Palaceu je bilo sve puno do poslednjeg mjesta. Neopisiva guva i mete, pravo subotnje
plesno raspoloenje. Opazio sam je odmah u gomili plesaa kako se u naruju nekakvog asnika
njie u ritmu muzike. inila je to uistinu predivno, bila je prava majstorica plesa.
Nisam elio da me prerano primijeti. A onda, onda kad ju je visoki asnik lagano i sasvim
diskretno poljubio u ruku, osjetio sam kako mi nekakva udna toplina nadire u obraze. Izaao sam
van u hodnik i zamolio prvog konobara koji je naiao da je pozove napolje. ekao sam je nervozno
hodajui hodnikom. Iznenada sam zastao pred velikim ogledalom koje je bilo postavljeno tono
pokraj vrata zahoda i pogledao svoj odraz. Boe, tko li sam zapravo ja?, pomislio sam buljei
netremice u svoj vlastiti lik. Izala je, primijetila me, a onda mi se bezumno i strasno bacila u
naruje, govorei neprestano: - Doao si, ipak si doao!
Nisam znao to da uradim. Nemono sam je zagrlio, a zatim, koji as poslije, grubo je
odgurnuo. Gledala me je s nevjericom, nije joj izgleda bilo jasno to to radim.

Neka, nije bilo jasno ni meni!

A onda, onda sam joj doista sve istresao u lice. Sve, ba sve! I to kako je laka, jeftina drolja,
i to kako je bestidna sulonica ouha, i morbidna udovica koja pravi neslane ale s uspomenom na
pokojnog mua. I za sina sam joj rekao, to kako me je isprepadao u mranoj vei i opomenuo da mu
majku ostavim na miru... Na kraju sam izjavio kako je ovo za mene logian kraj nae kratkotrajne
veze. Gledala me i utjela. Oekivao sam da e se braniti, da e opovrgnuti barem koju od injenica
to sam ih naveo. Rekla je samo to da nita ne razumijem, te da e joj, uradim li tako, srce puknut
od boli. A ja, ja u biti kriv za sve, napose za njezinu smrt. Da, biu njezin ubojica, tako je kazala.
A onda me iznenada zgrabila za ruku, pogledala naokolo, pa kad je ustanovila da nas nitko
ne vidi, povukla me u enski toalet. Bio sam osupnut, nesposoban za bilo kakvu obranu. Oslonila se
na zid i povukla me prema sebi. Bila je meka, podatna, uzbibana poput zdrave i hitre zvjerke. Oi su
joj se sjajile, a nozdrve titrale - disala je duboko i glasno.
Kako sam bio stisnut uz nju, pogled mi je bio prikovan na mali prostor jedne jedine arene
keramike ploice, kakvim je bila oploena unutranjost toaleta.
- to ako netko ue? - promucao sam lagano joj zadiui suknju. Nije odgovorila, radije me
ugrizla za uho i to, kako sam poslije ustanovio, do krvi...
Da, uradili smo to tamo spretno i hitro poput dvoje oajnika koji imaju jo malo vremena,
poput dvoje oajnika koji se nemaju emu nadati... Uradili smo to brzo, ali ivotinjski efikasno i sve
je ispalo mnogo bolje no to smo uope mogli pretpostaviti.
Kada sam se odmaknuo, bojei se da ne uradim neto to bi me moglo dublje i trajnije vezati
uz nju, brzo je povukla svoje crne ipkaste gaice nagore, popravila suknju i izjurila van. Uradila je
sve tako brzo da se uope nisam mogao snai. Donekle sam se pribrao tek u trenu kada su njezina
lea zamaknula hodnikom. Zakopao sam lic i priao lavabou. Spustio sam ake u hladnu vodu, a
onda mokrim dlanovima stisnuo sljepoonice.
Prije no to sam izaao iz hotela zavirio sam u plesnu dvoranu. Meu gomilom plesaa, ba
kao da se nita nije dogodilo, plesala je stisnuta uz nekakvog bradatog dugajliju povinute
kraljenice. Zatim sam izaao van na ulicu. Ponovno je padala kia i sve je izgledalo veoma
beznadno.
- Kako u noas usnuti? - pitao sam se zaboravljajui da je to zapravo posve nevana stvar.
Drugog dana telefonirao sam jednom starom poznaniku da ga pitam ima li kakvu dobru vezu
u Compagnie Internacionale des Waggons - Lits, premda sam bio svjestan da za njihovu
uobiajenu uslugu ne treba nikakva veza. Poznanik je rekao da e vidjeti, nakon ega e mi se javiti

telefonski. Uljuljkan lanom milju da sam tim razgovorom neto obavio, izaao sam van i poao do
Gradskog podruma, gdje sam mislio ruati. Sjeo sam za jedan mirni stol u dnu sale i rekao
konobaru: - Kao i obino.
Konobar se nije ni pomaknuo.
- Rekao sam kao i obino!
- Ali gospodine, ja vas jo nisam vidio u naem restoranu. ini se da niste uobiajeni gost?
Imao je pravo, kako sam samo mogao biti toliko smeten? Umjesto da naruim neto, radije
sam izaao. U staroj Vlakoj nabasao sam na zidni plakat na kojem se nalazilo ensko lice s oima
poput Lilianinih. Oi kao da su mi govorile: Bit e moj ubojica!
Poslijepodne me nazvala. Odmah sam prepoznao njezin glas. Spustio sam slualicu. Isti se
sluaj ponovio uveer. Ponovno sam spustio slualicu.
Drugo jutro ponovno je zvonio telefon. Dugo sam mislio trebam li uope podignuti
slualicu. Ipak sam se odluio, ali nije bila ona. Poznanik mi je javljao da je pronaao izvrsnu vezu
u Waggons - Litsu, te da mu sada kaem to trebam. Rekao sam tiho, diskretno, kao da se bojim
da bi me netko mogao uti: - Nabavi mi jednu kartu za...
Tu sam zastao. Pogled mi se zaustavio na glazbenoj kutiji koja je stajala na polici s
knjigama. Boe, koliko je samo godina nisam otvorio, taknuo... Ni melodije se vie ne sjeam...
Poznanik je s druge strane vikao: -Halo, halo! to je to? Halo! Halo! Nita ne ujem! Halo!
Nita se...
Spustio sam slualicu.
Ponovno nisam cijeli dan nita jeo. Tek oko etiri popodne zagrizao sam jabuku koju sam
pronaao u smonici, pojeo komadi, a zatim otvorio svoju staru glazbenu kutiju. Melodija je bila
sladunjava, glupa i dosadna. Zatvorio sam kutiju i bacio je kroz prozor na ulicu, ne mislei pritom
da bi mogla pasti nekome na glavu.
Uveer je ponovno nazvala. Telefon je zazvonio, a ja sam se jednostavno bacio na nj,
nadajui se da je to ona. Prepoznao sam joj glas, a onda, onda nisam znao to da joj kaem. Moda
je ipak bolje ustrajati, pomislio sam i spustio slualicu.
Otada me vie nije nazivala.
Uveer nisam izaao van. Cijele sam besane noi razmiljao o tome to se to sa mnom
dogaa. Otkuda sva ta zbrka, sva ta konfuzija? Nisam li se moda zaljubio? Ili sam moda opinjen
nizom morbidnih, neobjanjivih i neoekivanih stvari kojima me jednostavno zasula? Ili, konano,

moda sve potjee otprije, od onih dana kada je jo nisam poznavao? Odgovora nisam mogao
pronai. Moda je ipak najbolje da izjutra pozovem onog poznanika, ili da sam proeem do
Compagnie Internacionale des Waggons - Lits.
Zaspao sam ujutro negdje oko est sati da bih se probudio tek oko etiri poslije podne.
Bunovan i umoran krenuo sam do telefona, podigao slualicu i okrenuo nekoliko brojeva.
Priznajem, mislio sam nazvati poznanika, a nazvao sam nju. S druge strane nitko nije
podigao slualicu... Uzdahnuo sam, ostavio telefon, obukao se i izaao.
Sljedeeg dana pokuao sam ponovno. Ni taj put nitko se nije odazvao.
Te veeri obukao sam ponovno svoje najotmjenije odijelo i krenuo do njezine kue na
Gornjem gradu, ni sam ne znajui zato to inim. Bio sam svjestan samo toga da je, eto, stari
fijakerist imao pravo kada mi je dobacio da u se vratiti.
Velika ulazna vrata bila su otkljuana. Uao sam u predvorje u kojem nije bilo nikoga.
Pozvao sam je jednom, drugi put - nitko nije odgovarao. Kuhinja je bila prazna, sobe takoer. Mir je
remetilo samo kucanje velikog drvenog sata s klatnom. I onda sam, tko zna zato, krenuo prema
podrumu u kojem je, navodno, pohranila svog pokojnog gospodina mua. Polako sam se sputao
niz usko, smrdljivo stubite. Bila je takva tiina da mi se u trenucima inilo da ujem otkucaje
vlastita srca. A onda sam se naao pred velikim metalnim vratima i pogledao kroz prozori.
Otklopljeni lijes bio je jo tamo, ali sada je bio posve prazan. udno, kamo li je mogao nestati le?
Pogledam ponovno i primijetim da ni psa vie nema unutra. Onda zamirim, uvjeravajui se da je
sve to optika varka, da nieg nema, ali kad sam ponovno otvorio oi, stakleni je prozori jo
uvijek bio tu - opipljiv i neumoljivo stvaran.
Okrenuo sam se i izaao van. U predvorju me doekala njezina pogrbljena slukinja.
- to radite ovdje? Nikoga nema! Gospodin i gospoa su otputovali. Daleko, veoma daleko!
Vlakom, spavaim kolima, naime! Molim vas da smjesta odete! Nikog vie nema, a kua se
prodaje!
Htio sam je upitati neto, zamoliti je da mi razjasni stvari koje su me muile, ali me ona
jednostavno izgura van i spusti veliku rezu na ulaznim vratima.
to sam mogao uraditi? Vratio sam se kui, tjeei se kako u sve ubrzo zaboraviti. Nije mi
ni na kraj pameti bilo sve ono to e se jo dogoditi.
Drugog sam dana veoma dobro veerao. ak sam popio i dvije ae crnog vina. Osjeao
sam da u se brzo smiriti i potpuno zaboraviti Lilianu. Naveer sam iziao i proetao do
eljeznikog kolodvora gdje sam dugo buljio u cjenik karata do poznatih europskih gradova.

Moram nekamo otii, mislio sam, moda ak i dalje od Europe, moda ak u Sjedinjene
Drave. uo sam kako iz Genove dva puta tjedno odlaze brodovi za New York. Mislim da sam u
depu imao dovoljno novaca i za takvu avanturu.
Kada sam se vratio u Nikolievu, uini mi se da je iz moje vee istrao mladi nalik
Lilianinu sinu. Moralo mi se priiniti, uvjeravao sam se penjui se uz stubite. Pa ipak, stara me
zebnja ponovno spopala. to ako je to bio on? to ako ga je ona poslala?
Na mojim ulaznim vratima bila je zataknuta ceduljica na kojoj je pomalo nevjetim
rukopisom pisalo DOBRO STE URADILI!
Znai, ipak je bio on!
Nisam ulazio u stan; znao sam da ponovno neu usnuti. Spustio sam se niz stubite i krenuo
Zrinjskim parkom, da bih se uskoro naao pred Palaceom. Iznutra se ula glasna plesna glazba.
Malo sam se dvojio, a onda ipak uao i stao na ulaz plesne dvorane. Bila je puna puncata. Na
plesnom podiju parovi su se upravo gurali, parovi od kojih nijednog nisam poznavao.
U jednom trenutku primijetih Lilianu kako plee s jednim prosijedim starkeljom. Trajalo je
to sekundu, ili dvije, a onda su brzo nestali u vrtlogu plesaa. Kao da me grom oinuo; sanjam li ja
to? Pribliim se na nekoliko koraka od podija i stanem je traiti meu plesaima. Nije je bilo; mora
da sam se prevario! A onda je ponovno u jednom gotovo nemjerljivo kratkom trenu ugledam i
ponovno izgubim. Bio sam izvan sebe od uzbuenja. Uvuem se meu plesae i ponem je traiti,
gurajui se bezobzirno kroz gomilu.
No, nisam je pronaao.
Vratim se potom do ulaza, oslonim na zid i obriem maramicom elo. Do mene je, u istom
stavu, oslonjen o zid, stajao mladi koji se predstavljao kao njezin sin.
- Bili ste kod mene? - proapem.
- Da, dobro ste uradili to ste je ostavili na miru - odgovori on.
- Ali ja, ja sam je ovaj as vidio, tu meu plesaima. Dva puta! - aptao sam dalje, nadajui
se da e mi on sve objasniti.
- Da, ona je tu. Nikada nije mogla u potpunosti napustiti ovo mjesto gde je upoznala oca.
Priznat ete da dobro plee. Prava majstorica!
- Ali ona je otputovala, ona vie nije u Zagrebu! On se tiho nasmije. - Jasno da je otputovala
iz Zagreba... Ali ovo mjesto nije mogla definitivno napustiti. Zato ste je i vidjeli kako plee...
- No dobro, recite mi konano je li ona ovdje ili nije! - raestio sam se.

- Jasno da nije. Otila je, ali ovo mjesto nije mogla tako lako napustiti, zaboraviti... Zato ste
je vidjeli. Bila je na tren ovdje, premda je otputovala daleko, daleko...
Ne mogavi vie izdrati njegove dvosmislene gluposti, izjurio sam van na Zrinjevac. Bio
sam na smrt uplaen. Tek to mi se uinilo da u prebroditi krizu... tek to sam poeo prizdravi]ati,
kad... kad, eto, sve ponovno...
Koraao sam jednom malom ulicom prema Aleksandrovu trgu. Gledao sam dolje u noge, u
plonik i tako uspio zamijetiti jedan mali osvjetljeni prozor potpuno u razini plonika. Stao sam i
posve nagonski zavirio u nj. Unutra, u malom neuglednom sobiku, koji je bio namjeten tek s trietin komada tronog pokustva, sjedio je traljavo odjeven stari i sluao glazbu koja je dopirala iz
tuljca starog gramofona na navijanje. Glazba je bila veoma tiha i veoma sjetna. Stari me primijeti
i prie prozoru. Zastidim se to tako bezobrazno tu s ulice zavirujem u njegovu sobu, u njegov
privatni ivot.
Stari, koga to, izgleda, nije smetalo, obrati mi se pretjerano ljubaznim rijeima: - Dragi
gospodine, ujete li tu tunu ansonu? Govori o ljubavi, smrti i pogrebu. Zbog nje se ljudi ubijaju.
Eto, svi moji su se ubili, a ja sam se uspio othrvati.
Sluam je iz dana u dan i borim se tako protiv nje. Poput Odiseja koji se borio protiv pjeva
sirena. Sluam je i prkosim, to je moj veliki obraun sa sudbinom.
Sluao sam njegovu udnu, nastranu ispovijed i polako se udaljavao od prozora. Jo jedan
luak vie, mislio sam.
Uplaen mojim uzmicanjem, starac mi dovikne: - ekajte gospodine! Nemojte otii prije no
to vas darujem. Jer, kao to je poznato, vi ete biti ubojica! Pruao je ruku prema prozoru,
gledajui me svojim tunim i moleivim oima. Priem, unem i primim njegov dar. Bila je to
britva s crnom drkom: pravi brijaki rekvizit - opasan i otar...
- Ali, to u s tim?
Stari se grohotom nasmije, zatvori prozor, a as poslije iskljui i svjetlo u svom
sirotinjskom staniu. Ponovno sam ostao sam. Sada s britvom u ruci - darom udnog staria. to
li e mi jo donijeti ova no, pitao sam se.
Sat poslije pio sam u jednoj ilikoj gostionici. Nakon toliko godina umjerene apsistencije, ja
sam pio ludo i neobuzdano poput pravog kroninog alkoholiara. Poslije pola noi, ne znam vie
zbog kojeg razloga, izbacili su me van, na onaj najklasiniji nain nogom u stranjicu! Sluajui
svoju ludu, pijanu glavu, krenuo sam polako prema Gornjem gradu. Mislim da je taj put trajao
veoma dugo, jer sam posrtao, gubio smjer, a esto puta i padao.

Negdje nadomak njezine kue primijetim kako me slijede dvije tajanstvene prilike.
Spopadne me silan strah, tako da sam se uspio malko pribrati i djelomino istrijezniti. Morao sam
im umaknut! Zaem za ugao i ponem trati do prve vee, u ijem sam se mraku namjeravao
sakriti. Uzalud, primijetili su me! uo sam im korake; strepio sam, ekajui ih u mraku ispred tko
zna ijih vrata. A onda su uli i upalili svjetlo. U tom trenu poeo sam povraati sve ono vino koje
sam te veeri ispio. Kada sam ispovraao svu tu tekuinu, koja mi je poput kamena pala na ionako
bolestan eludac, vidio sam da su dva progonitelja zapravo dva policajca u uniformama.
Prili su mi, stavili mi lisice na ruke, a onda mi se jedan od njih obratio: - Hapsimo te zbog
ubojstva Liliane Mesi! Nisam im nita odgovorio, bio sam previe pijan i uplaen; znao sam da e
prije ili poslije morati uvidjeti svoju zabunu, svoju glupu greku. Tada su me na brzinu pretresli i
slavodobitno izvukli britvu iz moga depa. as poslije ve su me vodili prema njezinoj kui. Vikao
sam: - ekajte, kamo me vodite! Policijska stanica je u drugom smijeru!
Jedan od policajaca me mune akom pod rebra, to se pokazalo efikasnim. Ne samo da sam
se jo jednom pobljuvao, nego sam i zautio.
I onda, onda su me uvukli u njezin stan, odveli niz one iste stube u podrum i prislonili mi
glavu na mali prljavi prozori. Ono to sam ugledao bilo je jednostavno grozno.
Ona, moja Liliana, leala je sva u bijelom u onom istom otklopljenom lijesu koji je, koliko
sam ja znao, bio namijenjen njezinu muu. Lice joj je bilo blijedo i nepomino, a na vratu joj se,
unato slabom petrolejskom svjetla, jasno vidio trag smrtonosne rane, rez koji je oigledno potjecao
od nekog veoma otrog predmeta, najvjerojatnije od sjeiva britve.
- Ali to nisam ja uinio! Osim toga, ona je otputovala! Pitajte slukinju, pitajte njezina sina!
Ne samo da je otputovala, nego je bila i na plesu u Palaceu! Ja to nisam mogao uiniti! Ja je
zapravo volim!
Nasmijali su se, mora da su im moje rijei djelovale strano glupo i nesuvisno. Naredili su
mi da utim, a onda su me izveli van i poveli prema policijskoj stanici. Pono je ve odavno prola.
Kada smo prelazili preko Jelai placa ja ugledam svoj poslednji spas, svoje staro utoite,
koje sam toliko puta prokockao. Otrgnem se i s lisicama na rukama ponem bjeati tako brzo da je
to i njih iznenadilo. asak ili dva nisu znali to uraditi, a onda su potrali za mnom. Ipak, nisu me
stigli. Mislim da su stali i zapanjeno gledali kako se u punom trku, s glavom izbaenom naprijed,
bacam u stakleni, osvijetljeni izlog Compagnie Internacionale des Vaggons - Litsa. Sjeam se jo
samo toga da su mi pred oima letjele tisue staklenih krhotina, od kojih su mnoge parale i sjekle
moje lice i moju odjeu. Potom sam izgubio svijest.

Kad sam se osvijestio, oko mene vie nije bilo ni policajaca, ni poslovnice Waggons Litsa, ni Zagreba, ni jednog jedincatog poznatog mjesta. Sjedio sam krvavih obraza i sasjeenog
odijela u nekakvom bespreglednom prostoru. U blizini nije bilo nieg, ni kue, ni travke, ni drveta jednom rijeju nieg osim prostora kojim je zavijao otar ledeni vjetar. Ustao sam i okrenuo se.
Preda mnom je stajao sivi zid, toliko visok da mu vrh nisam mogao dosegnuti pogledom. Bio je
sainjen od nekakvog glatkog kamena, tako da se vjerojatno nitko iv ne bi mogao uspeti uza nj. Jo
jednom sam upravio pogled u vis, ne bih li procijenio koliko je zid visok, potom sam svrnuo oi ka
tlu.
I tu, tu na tlu, ugledao sam jedan mali, sitni pravokutni predmet. Sagnuo sam se i podigao
ga. Bio je to kartoni, karta zapravo, na kojoj je sitnim slovima bila otisnuta putna relacija,
polazite i odredite, kao i cijena, a pri samom vrhu tiketa masnim je slovima pisalo WAGGONS LITS.

LJETNIKOVAC

BRUNOVA PRIA: NEVJEROJATAN DOGAAJ

Jo ni dan-danas ne mogu potpuno suvislo i bez drhtavice u glasu govoriti o dogaajima koji
su se te svibanjske nedjelje, dvije godine prije rata odigrali u ljetnikovcu N. Vjerujte mi, ni dandanas ne mogu a da se sa zebnjom ne prisjetim svega to se odigralo, premda je otada prolo mnogo
godina i premda je rat, koji je nedugo nakon toga izbio, svojim stranim i zvjerskim licem trebao
izbrisati, ili nekako neutralizirati sve ono strano to nam se prije njega u ivotu dogodilo.
Za sve nas, koji smo gotovo u istom sastavu provodili svoj svibanjski odmor u ljetnikovcu
N., bio je to kutak pun prisnosti, gdje ste bili sigurni da e, naravno, uz stalne goste, i sve ostalo
svake godine ostati uglavnom nepromijenjeno: raspored pokustva, posluga, kuni red, radno
vrijeme bara i salona, i sve ostalo.
Uistinu, prekrasan je bio na ljetnikovac i prekrasan je bio na posljednji odmor u njemu,
sve do kobnog dana kada se odigralo sve ono...
Za vrijeme rata, saveznike su bombe, iz tko zna kakvog razloga, razruile do temelja staru
zgradu. Zemljite je poslije raieno i poravnano, a na mjestu ljetnikovca nalazi se sada veliki
autokamp. Priali su mi to, pokazivali mi slike, ali ja ipak vie nikada nisam otiao tamo. Ne zbog
straha, nego zbog tuge, zbog tuge koja se uvijek javi kada se prisjetim svih onih velikih ljubavi i
prijateljstava, koja sam znao stvoriti u tih tridesetak dana to bi ih proveo u ljetnikovcu.
Te godine, zbog teke prometne nesree, prestao je dolaziti jedan moj stari prijatelj, pa su u
moju sobu, naravno, uz moj pristanak, doveli jednog mladog studenta tehnike, koji se predstavio
kao Grabovski. I premda mi je ve u samom poetku djelovao vrlo udno, na kraj pameti mi nije
bilo da e poiniti takvu glupost, bolje rei - takvu stranu ludost! Znate, kada vam se ovjek, koji s
vama djeli sobu - objesi, to ipak mora kompromitirati donekle i va ugled.

Grabovski je svakog jutra izlazio sa mnom na kupanje. Prolazei kroz salon u mantilima za
plau, domahnuli bismo damama koje su pile svoju bijelu kavu, zatim ispili po viski, a potom
krenuli k oblinjoj plai.
Ja sam u tih nekoliko godina stekao glas prvog kupaa, to jest onog koji prvi, gotovo u samu
zoru, odlazi na kupanje. Moram priznati da mi je Grabovski odmah postao simpatian, upravo zbog
toga to je bez nagovaranja pristao sudjelovati u toj mojoj maloj nastranosti.
- Ujutro je to najzdravije! - samo je to rekao i otada postadosmo nerazdvojni.
Sada ste jamano pomislili kako je Grabovski bio staloena i mirna osoba, ali ne, upravo
obratno, bio je to ovjek neobino napetih ivaca, poput strune koja na blagi dodir zatreperi. O
njemu niste mogli nita doznati, osim da je student tehnike (i to, ini se, ne ba osobito uspjean).
Ako biste pak navaljivali na njega pitanjima, znao bi potpuno zautjeti i gotovo itav sat nervoznim
pokretima ruke bacati sitno kamenje u morsku vodu.
Njegovi napeti ivci oitavali su se osobito u nainu na koji je itao novine. Uzeo bi itati
lanak na prvoj stranici, zatim, nemajui strpljenja dovriti ga, prelazio bi na onaj s druge stranice,
pa zatim na onaj s tree i tako dalje, da bi se opet vratio na prvu stranicu. Preklapao bi tako i
prelistavao novine i deset, petnaest puta, a zatim bi ih guvao i bacao, ba kao da se boji da bi ih
netko nakon njega mogao itati. A novine su se u tim burnim predratnim godinama, morate i to
imati na umu, itale posve drukije - mirno i staloeno, i s velikom nadom u kakvu povoljnu,
optimistiki intoniranu vijest.
Da je Grabovski uistinu neuravnoteena osoba potvrdilo se nekoliko dana nakon njegova
dolaska, kada je iamarao nekog seoskog deliju, koji se usudio rei neto na raun njegovih
gospodskih naoala.
Debeli, jaki seljak stajao je nemono i gledao kako ga odvani student amara. Bilo je neeg
zapravo ropskog, slunikog u seljaku, koji se, iako jai, bojao podignuti ruku na gospodina, i koji
se ve uplaio i same svoje brzopletosti kojom je dobacio ono o naoalama. Te iste veeri saznao
sam da je Grabovski somnambul. Cijelu je no govorio neto nerazgovijetno, zatim ustajao iz
kreveta i dugo sjedio na njegovu rubu. Pa ipak, unato svemu tome, jo mi je bio drag, ponajvie
stoga to bi, zajedno sa mnom, ve u sedam ujutru skakao naglavake s visoke stijene u prohladnu
morsku vodu. Da, uistinu smo nas dvojica bili prvi kupai te stoga prava meta dobronamjernih ala,
ali i neskrivenih simpatija gostiju ljetnikovca. Slovili smo kao zgodni, krni momci, jer sam i ja bio
jedva tri ili etiri godine stariji od Grabovskog.
No, da e se Grabovski objesiti, na to doista tada jo nisam mogao pomisliti!

Nakon deset dana provedenih u ljetnikovcu, ja sam upravo prestao ljubiti jednu uasno
razroku ker bogatog veletrgovca pokustvom, koju sam upoznao prolog ljeta i koja je, unato
katastrofalnom pogledu, imala neobino lijepo oblikovane noge, a Grabovski se ba zaljubio u
Katarinu, ker poznatog bankara. O ljetnikovcu N. valja napomenuti da je bio otvoren samo
gostima izuzetno debelih lisnica, te da svoju prisutnost (jer tada jo nisam pripadao tom krugu ljudi)
mogu zahvaliti svojoj bogatoj sestriini koja je... no, to bi ipak bila malo preduga i nezanimljiva
digresija.
Katarina je bila djevojka jednako neobina kao i Grabovski. Moram priznati da sam se prije
dvije godine mnogo trudio oko nje, ali mi nita nije uspijevalo, osim to sam je privolio da jednom
rano izjutra krene sa mnom na kupanje. Za vrijeme jednotjednog udvaranja nisam uo ni jedne
jedine rijei iz njezinih usta. Na kraju je ipak progovorila i tada sam joj, ini mi se, prvi i zadnji put
uo boju glasa. Rekla je kako uasno zaudaram po alkoholu. I tako je zavrila naa veza, to jest svi
moji pokuaji da joj se nekako pribliim. Priznajem, bilo mi je vrlo ao i upravo zato ne govorim
nita o njezinoj izuzetnoj ljepoti. Ostavio sam sve, uasno se napio i pronaao jo iste veeri jednu
modisticu iz unutranjosti, koja ne samo da mi nije prigovarala zbog alkholnoga zadaha, nego mi je
odmah dopustila da je odvedem u ikaru iza ljetnikovca, koju smo mi mlai gosti iz posve
razumljivih razloga zvali branom posteljom.
No, eto, Grabovskom je uspjelo osvojiti Katarinu. Kada sam se naveer znao vraati sa
etnje ili partije karata u gostionici, koja je bile nekovrsni kulturni centar oblinjeg mjestaca,
zatekao bih ih kako sjede zagrljeni u mraku, na klupi, ili na kakvom kamenu i neto apuu.
Suzbijajui bijes i steui ake urio bih tada dalje, pravei se da ih nisam opazio. Kako je to
uspjelo Grabovskom? Kako li je on, koji je djelovao poput pravog nespretnjakovia, uspio zavesti
Katarinu, taj utljivi, neosvojivi bedem?
A meni, meni je tada rekla da zaudaram po alkoholu!
Eto, tko bi tada u tim trenucima pomislio da e se Grabovski objesiti? Nitko, kaem vam,
nitko!
Moram priznati da mi je ljubav izmeu Grabovskog i Katarine izgledala poput neke
djeake, platonske idile, pa mu nisam mnogo ni zavidio, premda je moja tatina bila donekle
povrijeena.
A potom, za koji dan, na moje veliko iznenaenje, Grabovski mi sam pone pripovijedati o
najfantastinijim, bestidnim detaljima onih radnji, koje su se izmeu njih dvoje odvijale. Bilo je u
njegovim rijeima nekog cinizma i sadistikog uivanja, ali lai ne! Znao sam to odmah, Grabovski
je bio ovjek koji nije mogao izustiti la, jednostavno to nije bilo u njegovoj prirodi, a svaki je

ovjek do kraja odreen svojom prirodom. Ta on bi radije utio no lagao. Znao bi tako ui naveer u
nau sobu sav raskopan i umrljan. Odmah se vidjelo da dolazi ravno iz brane postelje: izraz je
bio ve i on usvojio. Opisivao bi tada ljubavne pojedinosti, dok sam se ja smijuckao i jedva nekako
prikrivao potpunu zbunjenost, zavist, to li?, uglavnom neki osjeaj koji me iznutra potpuno
razjedao. Kae on tako Danas su njezine noge bile na mojim ramenima. Ili drugi put: Da si samo
mogao uti kako je jecala kada sam je uzeo straga. Ili konano: Noas ga je imala u ustima.
Kako sada spojiti tu prozranu, nijemu Katarinu, kojoj je onda prije dvije godine zasmetalo to to
sam ja malko zaudarao po alkoholu, sa svim onim to je Grabovski o njoj napriao? Kako to sada
dovesti u vezu?
Viao bih sada Grabovskog kako itavo poslijepodne sjedi za stolom u perivoju ljetnikovca.
Skupa s Katarinom, njezinim ocem i majkom. Jedno jutro, kada sam po obiaju ustao vrlo rano,
opazim da je krevet Grabovskog prazan, bio je, znai, ustao prije mene i nekamo otiao. Spremim
se za kupanje, siem dolje u salon i zatraim dupli viski. Tada mi, dok sam ekao, prie vrlo otmjen
gospodin, bolesna izgleda. Njegov sivi ten, crvene oi, raspucale usne koje je jedva pomicao i
suhonjavi udovi odavali su uistinu krhko zdravlje. Neprestano se ljuljao kao da e se sruiti i
ispriavao se kako mu se uri, jer mora im prije lei. Zaudim se. Mora lei u sedam ujutro! to li
je onda dosad radio? Ta po njegovu izgledu ne bi se reklo da je negdje banio. Zdravlje mu to ne bi
dopustilo.
- Grabovski nee danas s vama na kupanje, otiao je s Katarinom i njezinima na veliki sajam
u S. Eto, toliko sam vam htio kazati - ree tihim, pomalo promuklim glasom nepoznati gospodin,
neprestano se povlaei nekamo u sjenu, bjeei pred zrakama sunca koje je poelo prodirati u
salon. Slegnem ramenima i odvratim kako u se onda jutros sam kupati. Neznanac mi tada prie
blie i ja osjetim da e mi tek sada kazati ono zbog ega mi je priao.
- I recite mu - nekako poverljivo e on. - da se ne dri previe Katarine. Znate, ona nema ba
odve svijetlu budunost. Verujte mi, ja to najbolje znam.
Ja mu kimnem glavom u znak povlaivanja, premda me to sve i nije osobito zanimalo, pa se
okrenem i poem prema plai. Jo sam brinuo za svoj renome prvog kupaa. To se nije smjelo tek
tako prokockati. Sljedeeg dana upozorim Grabovskog na neznaneve rijei, pa mu ga ukratko
pokuam opisati. On se pone gromoglasno smijati.
- Bio je Hildesheimer, vidio sam ga jedanput ili dvaput. Taj ovjek izlazi samo nou, danju
uvijek spava. Pria neprestano o nekakvim velikim stvarima. Umjetnosti, humanizmu, moralu.
Ponajvie pak o nepromjenjivosti ljudske prirode, to mu je, ini se, sredinja tema. Upoznao se s
nama na silu, reklo bi se samovoljno, jedne noi u parku. Premda je sav nekako zagonetan i

mistian, meni je neodoljivo smijean. Nitko u ljetnikovcu ne zna nita o njemu. Veina ga ak nije
ni vidjela. Vjerojatno stoga to izlazi samo nou.
Prekinem ga nenadanim pitanjem voli li Katarinu. On je dugo utio, a onda se pak odlui i
odgovori: - Da je volim zar bih sve ono priao?
- Ali to je to onda mislio kazati o njezinoj budunosti? Rekao je da ona nema ba najbolju
budunost.
- Ta Hildesheimerova napomena o Katarininoj budunosti najobinija je besmislica - raesti
se Grabovski. - Zar bankarova ki moe imati lou budunost? Jo k tome tako lijepa? Mora da je
lud taj stari Hildesheimer. Zna li kako ga Katarina i ja zovemo?
- Kako?
- Nacereni mrtvac. Ha, ha, ha, zar nije to najbolja rije za onaj njegov antipatini mrtvaki
osmijeh s jedva malo rairenim usnama?
Bio je tog dana uistinu veseo; ak ga ni upozorenje nacerenog mrtvaca nije moglo
oneraspoloiti. I tko bi tada pomislio da e se objesiti? Da e se objesiti on - Grabovski!
Pojava tajanstvenog Hildesheimera nije unijela pomutnju u nae redove, naime, mi ga otada
vie nismo viali. U brojnim, neobaveznim razgovorima s ostalim gostima ljetnikovca, u
razgovorima na plai, u salonu, baru i tko zna ve gdje, nitko nije nijednom rijei spomenuo
Hildesheimera, nitko niim nije stavio do znanja da uope i zna za njega.
Poslijepodne te svibanjske nedjelje, kada su se odigrali ti uasni dogaaji, koje i danas
nosim u pamenju, ak vie od mnogih uasnih ratnih katastrofa, proveo sam razgledavajui vrlo
derutne razvaline staroga dvorca, tri kilometra udaljene od naeg ljetnikovca. Dvorac je bio gotovo
potpuno uniten za vrijeme prvog rata, i mene je pomalo udilo kako se za sve to vrijeme, to sam
ga proveo u ljetnikovcu, nikada nisam stigao poraspitati o prolosti te ruevine. Stajao sam tamo na
uzvisju i gledao dolje na ljetnikovac, koji se slabo razbirao sred guste borove ume. Malo dalje,
vidjela se pjeana plaa i visoka stijena s koje smo se Grabovski i ja neumorno bacali u zapjenjeno
more. Sve je bilo mirno i nepomino, samo su boje okolia uasno treperile u vruem zraku
svibanjskog poslijepodneva. Dolazile su ljetne vruine, u estom i sedmom mjesecu ljetnikovac N.
postaje prikladan medij za silaenje s uma - sve se zapali, zakipi od vruine.
I tko bi tada pomislio da e se Grabovski objesiti?
Upravo negdje oko sedam uveer nali smo se Grabovski i ja u sobi. Spremali smo se za
veernji izlazak i on, na moje veliko veselje, predloi da iziemo zajedno. Bio je vrlo dobre volje i
prema onom to je govorio inilo se da je izmeu njega i Katarine sve zavreno. Ne krijui

oduevljenje, predloim mu da odemo do gostionice, tamo izgubimo neto novaca na kartama, a

zatim da se u drutvu seoskih djevojura, estito izopijamo. On pristane, trebala je to biti veer
naeg izmirenja, premda se uope nismo svaali. ena koja je stajala izmeu nas sada je polako
naputala bojno polje. Tada doista nisam uope sumnjao u to da emo se Grabovski i ja i dalje
sastajati svake godine u naem ljetnikovcu. Prekoputa nae sobe nalazila se soba Katarine i njezinih
roditelja. Oko pola osam zauli su se iz te sobe tihi jecaji, zatim jedva neto ujniji bolni uzdasi.
Grabovski i ja zaueno se pogledasmo: to li se to dogaa? Njezini su roditelji u to vrijeme uvijek
u etnji. Grabovski naglo problijedi i izae iz sobe. Naravno, prepustio sam njemu samom da sve
sredi, ta nakon one veeri Katarina i ja ne samo da nismo razgovarali, nego se nismo ak ni gledali.
Kao da jedno za drugo nismo ni postojali.
Najednom se vrata nae sobe otvore i Grabovski bez rijei dotetura do svoje postelje i srui
se na nju. Izgledao je kao mrtvac, blijeda, potpuno blijeda lica, plavih usana i prozirnih, zacakljenih
oiju.
- K vragu, Grabovski, to si to vidio? - upitam ga i poletim prema njemu. On se samo okrene
potrbuke i pone povraati po podu. Isuse, izgledao je kao da se vratio iz paklenog grotla! Jednu
rije nije mogao izustiti. Poslije, u ratu, vidio sam izbezumljena lica roditelja nad mrtvom djecom,
vidio sam lica ljudi pod vjealima, ali tako, tako neto kao lice Grabovskog nikada nisam vidio.
Polijem ga kantom vode, a on samo bulji u strop. Zatim ga jo jednom polijem. Soba je izgledala
uasno: njegove bljuvotine, isprolijevana voda... Na koncu ga dobro iamaram i nabijem mu grli
boce s konjakom u usta.To ga je osvijestilo i on me bez rijei povede prijeko u Katarininu sobu.
Vrata su bila irom otvorena i pravo je udo kako netko ve nije uao unutra. Ta ja sam se barem
etvrt sata bavio obeznanjenim Grabovskim. Uistinu, imao sam to vidjeti! I danas mi je teko
opisati itav taj grozan prizor, pa u ga stoga iznijeti svega u nekoliko rijei. Katarina je leala na
svom krevetu polugola, to jest, imala je na sebi samo grudnjak i tanku bluzicu. Naravno, bila je
mrtva. Na vratu joj se vidjelo nekoliko uboda koji su najvjerojatnije potjecali od kara to su leale
na podu. Inae, itav vrat, grudi, koulja, sva krevetnina, sve je to bilo upravo okupano krvlju. Tko
li je mogao poiniti takav straan zloin?
- Treba odmah obavijestiti direktora ljetnikovca, policiju - rekoh sav uzbuen. Meutim,
Grabovski se ve iza mene skljokao na pod i ostao tamo sjediti, leima oslonjen o zid. Tupa pogleda
buljio je nekamo kroz prozor.
Dalje se sve zbivalo onako kako se to inae i zbiva, mogli bismo rei, po protokolu.
Obavijestio sam direktora, ubrzo je dola i policija, zajedno sa svojim efom i lijenikommrtvozornikom. Katarinine roditelje smjestili su u jednu rezervnu sobicu, no oni, naravno, te noi
nisu oka sklopili. Zatim smo skoro svi redom davali izjave efu policije i to se tu govorilo, ja

naravno ne znam, kao to uostalom nikada nisam ni saznao tko je poinio ubojstvo. Jer, objanjenje
Grabovskog bilo je uistinu isuvie fantastino. A to biste drugo mogli i oekivati od jednog
somnambula prenapetih ivaca, koji je moda ak, bio i zaljubljen?
ef policije sjedio je u sobi direktora ljetnikovca i pojedinano nas ispitivao. Ja sam bio
drugi ili trei po redu, naravno, ako se jo dobro prisjeam. Dakako, govorio sam istinu, istu i
svetu istinu koju sada i vama govorim. I ini mi se, svojom sam izjavom potpuno skinuo sumnju s
Grabovskog, jer, priznat ete, dosta je toga upuivalo na to da bi on mogao biti ubojica.
Oko pola noi sve je bilo okonano pa smo Grabovski i ja mogli lei. Bio sam strano
iscrpljen te mi je ubrzo uspjelo usnuti. Meutim, inilo mi se da sam tek zaspao, kad me Grabovski
probudio. Osjetih njegove ledene, hladne ruke koje su me drmusale.
- to je bilo? - upitam ga jedva otvarajui kapke koji su mi se od umora skoro zalijepili.
- Odluio sam ti ispriati to se zapravo dogodilo. Ni efu policije se nisam usudio kazati
pravu istinu. Nitko mi ne bi vjerovao, a nee najvjerojatnije ni ti. No ipak...
I evo to mi je ispriao. U posljednjih nekoliko dana opazio je kako se Katarina sve vie
udaljava od njega. Kao u nekom hipnotikom transu govorila je neprestano o nekom starijem
ovjeku magine privlanosti. Uskoro je Grabovski shvatio da to nije nitko drugi nego
Hildesheimer, nacereni mrtvac, kojega je svega jedanput ili dvaput vidio. No, to ga nije pogodilo,
jer Katarinu, premda to nitko od nas koji smo ih znali ne bi rekao, uope nije volio. Dakle, odluio
je od svega dignuti ruke. I to je vidio kada je uao u Katarininu sobu? Hildesheimer je leao pokraj
nje zubiju zarivenih u njezin vrat, dok se ona previjala i grlila ga. A njezini uzdasi nisu bili uzdasi
boli nego sladostraa. I onda je njezina uasna, opinjavajui erotska igra odjednom prestala: oito,
bila je mrtva. Hildesheimer je podigao glavu i dok mu se jo krv slijevala niz bradu, ree: - Ne
moete nita protiv svoje prirode!
Ono to je Grabovskog najvie zapanjilo bilo je to da je u Hildesheimerovu glasu bilo neke
pritajene boli i tuge, neeg neobjanjivo dirljivoga.
Pravio sam se kao da mu vjerujem i nekako ga uspio smiriti. Ipak, dugo je jo drhtao i
cvokotao zubima da bi tek oko tri ili etiri izjutra zaspao. Sljedeeg jutra nisam vie bio prvi kupa.
Vrlo dugo sam spavao, to jest sve dok me oko devet nije probudio tresak na vratima. Probudim se,
protrljam oi i pogledam naokolo. Krevet Grabovskog bio je prazan, a na vratima je stajao
policajac. Bio je ogroman, zakrilio je itava vrata nae sobe. ekao sam da progovori, a on je, kao
da se igra sa mnom, utio i ekao da ja prvi progovorim.
- to je, do avola, to trebate? - izderem se na njega.

- ef policije vas oekuje dolje u direktorovoj sobici. Grabovski se jutros oko est objesio
dolje u praonici - ree policajac pomno iekujui moju reakciju.
Tko bi pomiljao da e se Grabovski objesiti? Hitro sam se obukao i krenuo za policajcem.
efa policije zanimalo je je li Grabovski noas o emu razgovarao sa mnom.
to sam mogao napraviti, sve sam ispriao.

KOHOVA PRIA: NONI PRIJATELJ

Jeste li ikada ita uli o kozmikoj glazbi, o skladnim galaktikim i planetarnim simfonijama
koje su posljedica beskonanog, pravilnog gibanja nebeskih tijela? Ili, ako ve nemate tako istanan
sluh i tako dalekosenu imaginaciju jeste li barem ikada u ivotu posluali glazbu prirode? Onu
pravu glazbu jo nepomuenu rogobatnim krikovima atonalne civilizacije. Jeste li ikada zapazili da
um valova moe katkada nositi u sebi uzburkanu, herojsku dimenziju, koju jedva da moete nai u
najboljim Beethovenovim simfonijama? Drugi pak put, taj isti um valova, pomijean s cilikom
cvraka, poprima sveanost sitne, prtave madrigalske linije.
Eto, ljetnikovac N. bio je upravo takvo mjesto - transverzala svih moguih prirodnih
orkestracija i inkantacija, pravi i potpuni medij za razmiljanje, tada, sred one ratne halabuke i
zveckanja orujem, uistinu prava rijetkost. I upravo zbog toga, svake bih godine u mjesecu svibnju
spakirao stvari i otputovao u ljetnikovac N., gdje sam tri do etiri tjedna mogao mirno razmiljati o
svojim stvarima i pomalo sreivati tekstove koje je ve jednom trebalo izdati.
Inae, vjerujte mi, nije bilo nieg odvratnijeg od drutva koje se svake godine sastajalo u
ljetnikovcu - uvijek jedni te isti deformirani, degenerirani aristokrati, burujski punoglavci s
debelim lisnicama i sisate kokote. Muka da vas spopadne od tih ispraznih i trivijalnih fizionomija!
ovjek jednostavno nema hrabrosti izai van u pol bijela dana, jer zna da e ih neprestano gledati.
Stoga ja, ve treeg ili etvrtog dana preobrnem dan u no, pa ponem izlaziti nou, a spavati danju.
I sve je onda u najboljem redu. Ne samo da mi mozak pone bolje funkcionirati, nego mi se i
probava popravi. U tim mojim nonim etnjama pratila me je inae jedina srodna dua koju je
ovjek tamo mogao zatei, neki Hildesheimer, koji je valjda iz svojih privatnih razloga, ba kao i ja,
spavao danju, a izlazio samo nou. No, o njemu poslije!
Vjerojatno se ve pitate kakvi su to ljudi obitavali u ljetnikovcu N., kakve su to strane
nakaze bile da smo ih Hildesheimer i ja morali zaobilaziti na tako drastian nain - izlazei samo
nou. No, eto nekoliko grotesknih portreta tih dinika.

Najvie su mi ila na ivce neka dva, oito maloumna mladia, koji su ve ranim jutrom
odlazili na kupanje, vjerojatno u elji da steknu status ljetnikovakih lakrdijaa, to im je u prilinoj
mjeri uspijevalo. Zamislite, koje li slave: biti lakrdija lakrdijaa. Njihovo je drutvo bilo svima
dosadno. Neprestano su priali o sportu i drugim trivijalnostima, napuhivali i napinjali svoje miie
i uglavnom itavo vrijeme provodili u dotjerivanju svog izvanjskog izgleda, ne bi li se dopali
priglupim sisatim kerima raznoraznih bankara, trgovaca i tvorniara. Potom je tu bio neki krti
idov, koji je svaki razgovor zavravao besmislenim rijeima kao primjerice: idovstvo e
trijumfirati na terenu samoga Reicha, ili Gospodo, Weltliteratur je u ozbiljnoj krizi. Sjeam se
jo dobro, bila je tu i ki nekog poznatog bankara, guica od koje su napravili mit utljive,
ezoterine sirene. Proveo sam s njom u drutvu tek nekoliko minuta i ona je uistinu bila veoma
utljiva, ali iskljuivo stoga to njezina primitivna glavica nije nikako mogla suvislo izrei vie od
dvije, tri rijei.
No, dosta o svemu tome, jednostavno, ja nisam nikakav mizantrop, nego samo ovjek koji
eli imati svoj mir, svoje pravo na tiho i neprimjetno ivljenje ispunjeno razmiljanjem, i koji stoga
mrzi svakog onog tko mu u tome neopravdano smeta.
Dakle, ono o emu u vam priati jest moje prijatno, ali pomalo zagonetno nono prijateljevanje s
Hildesheimerom.
Hildesheimer je bio povisok ovjek, otmjena dranja, plemenitih crta lica i vrlo elegantno
odjeven. Kosa mu je bila tek malo prosijeda, ali mu je ta prosjedost vrlo dobro pristajala. Ten mu je
doista bio prilino lo i boleljiv, dok su mu oi uvijek bile zakrvavljene. Oito, patio je od
kroninog konjuktivitisa. A usta, usta je uvijek tako lijeno i nevoljko otvarao, ba kao to ine ljudi
koji se stide pokazati svoje pokvarene zube. No, najudniji je u Hildesheimera bio njegov nain
govora. Nikada niste bili na istu s onim to je govorio. Kao da se svaki njegov iskaz sastojao od
itavog spleta podzemnih tokova koji su se ravali u tisue smjerova. I upravo kad vam se inilo da
ste onu temeljnu liniju uspjeli uhvatiti, njegove bi rijei krenule u nekom sasvim drugom smjeru.
Stoga ih ja, naravno, neu moi tono reproducirati, premda ih se jo vrlo dobro sjeam.
Za mene je najimpresivniji bio razgovor koji smo vodili one nedjelje kada se odigralo ono
senzacionalno umorstvo, nakon kojeg se u ljetnikovcu ni o emu drugom nije pripovijedalo. Doista,
taj razgovor ini zavrnu kariku u naem poznanstvu.
Nekoliko dana nakon ubojstva ja sam se vratio kui u unutranjost; sljedeeg sam ljeta ve
bio mobiliziran i Hildesheimera vie nikada nisam vidio. Tko zna to li se s njim dogodilo? Ne
vjerujem da je preivio rat; ta bio je tako krhka zdravlja i imao slabanu, upravo nevjerojatno malu
elju za ivotom. Moda sam ga upravo zato i volio, zato to je uvelike posjedovao neto to sam i
sam elio posjedovati - tu nezainteresiranost za ivot. Jer, istinu za volju, na dnu svih mojih

rezignacija buktala je neutaiva ed za ivotom, za njegovim najrazliitijim oblicima i

manifestacijama.
Sjedili smo tog popodneva ve od etiri sata u mranoj podrumskoj prostoriji ljetnikovakog
bara. Oboje smo tog dana rano ustali, pa smo u mraku barskih prostorija ekali da padne no. O,
koliko smo Hidesheimer i ja voljeli no, to magino carstvo mraka gdje ustreptali duh, pod
tinjavom svjetlou punog Mjeseca, nasluuje nedokuive tajne Apsoluta! Hildesheimer je bio
osoba koja se uvijek vrlo nepovoljno izraavala o suncu i danjem svjetlu uope.
Sa starog gramofona ula se tiha glazba koju nisam odmah prepoznao. Toga sam popodneva,
naime, bio veoma smeten, nepribran, nekako mislima odsutan...
- Ne prepoznajete jo? - upita me Hildesheimer i nasmije se gotovo ne otvarajui usta.
Jo i dan-danas se pitam zato se stidio pokazati zube. Glazbu nisam prepoznao. Bila je to,
kako mi je poslije rekao, Mahlerova etvrta simfonija. U posljednjem stavku vokal je pjevao
sanjariju o nebeskom ivotu. Pogledam sugovornika i ugledam suze u njegovim crvenim,
zapaljenim oima. Je li Mahler bio krivac?
- Sanjarija o nebeskom ivotu - ironino e i s gorinom u glasu - Vjerujete li u to da su
pojedinci upravo jednom elinom logikom Svevinjeg iskljueni iz mogueg nebeskog ivota? A
ovaj pomalo djeaki nevin glas najeklatantniji je izraz njihova pomalo naivna sna o raju. Sna o
nebu, sna o vjenosti.
- Ne razumijem vau zabrinutost za vjenost - odvratim mu.
- No, hajde u nekom spekulativnom, da tako kaemo, filozofskom smislu. Tako sam mislio.
to sam mogao odgovoriti Hildesheimeru? Rekao sam mu kako sam ja dodue ateist, ali
smatram da nebeska vrata nisu zatvorena ni za jednog iskrenog pokajnika. Pri tome mi je bilo
pomalo i neugodno jer sam govorio tako kao da pretpostavljam da je on nekakav pokajnik s
tamnom i nerazgovijetnom prolou.
- Ne, to nije tako! - usprotivi se on. - Istina je da se i najvei zloinac, pokaje li se iskreno,
moe nadati nebu, ali postoje pojedinci koji su unaprijed iskljueni iz itave te igre, bez obzira na to
jesu li veliki zloinci ili veliki dobroinitelji.
Priznajem da sam se naao u prilinoj nedoumici, jer za tako neto dotada nisam uo. Moje
se iznenaenje povea kada mi Hildesheimer ree da i sebe smatra jednim od takvih, koji o raju
mogu sanjariti samo na Mahlerov nain, ali ga ugledati nikada nee. Naravno, raj ne treba gledati
pogledom, koji je pomuen folklornim, literarnim ili biblijskim predodbama, raj je potpuno
apstraktna kategorija, govorio je Hildesheimer, dovodei me sve vie i vie u nedoumicu.

Ipak, priznat ete, bilo je ugodnije provoditi vrijeme s njim, negoli, recimo, s onim
momcima to su rano ujutro odlazili na kupanje.
Naruio sam dupli konjak. Hildesheimer nije mogao nita piti. Neprestano je pogledavao na
sat. Jo jednom ga ponudih piem, no on se ispria kako u sedam mora uzeti lijek. Onda e piti, ree
i nekako se zagonetno nasmije, opet ne otvarajui usta. Zatim pone svoj dugi monolog: - Vidite,
dragi moj Koh, vama mogu kazati istinu. Ja vam pripadam, da tako kaem, jednoj vrlo neasnoj
profesiji. Ili, neem to nadilazi okvire onog to nazivamo profesijom, neemu to je mnogo ire.
Naravno, ja tu svoju profesiju nisam sam odabrao, ona mi je ve ranije bila namijenjena i protiv
toga se nije dalo nita uraditi. to moete uiniti protiv svoje prirode? Oito nita! I vidite, meni je
sada dosta svega toga, ja se upravo nalazim pred velikom odlukom. Ha, ha, mislim pobijediti
vlastitu prirodu. A kako se priroda moe pobijediti? Bijegom u nepostojanje? Ha, ha, ha! Ne mrtite
se Koh, ne govorite mi da sam defetist, kukavica, bjegunac pred stvarnou! Ta shvatite, ovjee,
velika je to stvar, usprotiviti se svojoj vlastitoj prirodi.
Nisam u potpunosti razumio smisao njegovih rijei, ak me je bilo i pomalo strah pitati ga za
objanjenje.
- Pokuat u vam razjasniti, dragi moj Koh. Zabavimo se pretpostavkom da postoje vjetice,
to je, naravno, praznovjerje - jednom rijeju glupa izmiljotina...
Mahler ga je sada ponovno uzbudio i njegovo se lice jedva primjetno zgri.
- Eto, ako postoje vjetice, onda je u njihovoj prirodi to da, recimo, unitavaju usjeve ili
prouzrokuju kakav pobaaj i tome slino. Jesu li krive one, ili onaj koji ih je stvorio i odredio im
prirodu? I to te jadnice mogu uraditi protiv svoje prirode? Nita dragi moj Koh, nita! No, ne
mislite, Koh, da su moje rijei pune bunta i poruga Stvoritelju, jer ja, naime, nita ne znam, pa tako
ne mogu ni prosvjedovati protiv neeg o emu nita ne znam. To je sve samo more enje, ba kao i
Mahler.
I tada mi se uini da se Hildesheimer zapravo ali. Bilo mi je ak pomalo neugodno to to
nisam prije zapazio. Nasmijem se i potapem ga po ramenu. Iz njegova se elegantna kaputa podigne
oblak praine. On uzvrati osmijeh, opet jedva razmiui usne. Sada smo ponovno mogli razgovarati
o neto jasnijim temama, i uistinu, iz njegova glasa ubrzo nestane one dosadanje patetike. Govorio
je neto o politici, napadao germanski vampirizam i kukastu nacistiku klaonicu, zatim smo preli
na umjetnost i filozofiju. Zaudo, Hildesheimer nije toliko mrzio drutvo koje se okupilo u
ljetnikovcu, ak se pomalo udio meni koji sam, po njegovim rijeima, iz sute mizantropije
pretvorio no u dan. A on, on je ivio nou opet zbog volje prirode. Nita ne moete protiv svoje
prirode! - bila je, shvatio sam to uskoro, omiljena Hildesheimeova krilatica.

Debeli, uznojeni konobar donese mi jo jedno pie, a zatim ode otvoriti mali ventilacijski
prozori u dnu dvorane. Svjei nas zrak povrati. I tada se dogodi pravo malo udo, nekoliko je
arenih leptiria uletjelo unutra u mrani bar. Napustili su svjetlo i uletjeli u mrak da bi sjeli
Hildesheimeru na ramena. Ostali su tu kao zalijepljeni, dugo maui krilcima.
- udno, vole vas leptiri!
Hildesheimer slegne ramenima. Leptiri su jo bili na njemu. Zatim e: - itali ste vjerojatno
bajke? Vidjeli ste kako tamo postoji udesno dvojstvo izmeu princeza i aba. aba je uvijek neki
alter ego princeze. Neprestano se te, pomalo dosadne, princeze pretvaraju u abe i obratno. Tako
isto mi i leptiri. Zar niste uli da su leptiri i ... - ovdje zastane kao da se malo zaletio. No, ja nisam
inzistirao ni na emu. Rekao sam da sam toga dana bio potpuno smeten, nepribran... Unato svoje
znatielje nisam htio dosaivati Hildesheimeru, kao to on nije dosaivao meni.
Nakon nekog vremena, on ustane i prie gramofonu, upita konobara Smijem li?, a zatim
polako namjesti plou da se ponovno okree.
inio mi se sada taj Mahler mnogo uzbudljivijim nego prije. Sada sam, u pravom smislu
rijei, ulazio u tu glazbu. Utapajui se u njoj, zaboravljao sam svoje tekstove, ljetnikovac i sve
ostalo. Iznenada me prene njegov glas: - Izgleda mi da Mahler izuzetno povoljno djeluje na vae
raspoloenje. Vidite, i na mene je glazba uvijek neobino snano djelovala, ak mi se ini da sam u
njoj doivio tu vrstu katarze, o kojoj sam vam govorio. Moda mi je ba ona i ucijepila ovo
nezadovoljstvo, ovu enju. Eto, i danas se nalazim pred nekim udnim zidom u koji se bojim
pogledati, pred djelom koje u najvjerojatnije i nehotice uiniti, ba zbog podlosti vlastite prirode.
To vam dolazi isto kao i napad epilepsije. A poslije, poslije jedva da se ieg sjeate. Pa ako ikada o
meni doujete neto runo, opravdajte me, molim vas, ovom predivnom Mahlerovom glazbom.
Kaite sebi, ako ve neete imati kome drugome, kaite Hildesheimer je volio tu simfoniju! Bit e
to dovoljno opravdanje, nekome vanije od itave beskonane Boje milosti.
Zatim smo se prepustili glazbi koja nas je odnosila iz ovog smrdljivog bara nekamo daleko u
no, nas velike poklonike Tmine, Hildesheimera i mene. I u toj kozmikoj Pranoi raala se nova,
prvotna, astralna glazba, podarena samo naem sluhu, Hildesheimerovu i mojemu.
I danas se esto puta autom odvezem na mjesto gdje je stajao na ljetnikovac, koji je jo za
rata do temelja razruen. Izvuem vreu za spavanje i prostrem je tono na onom mjestu gdje se
nekada nalazio bar. Legnem potom i razmiljam do kasno u no. Sada se ovdje nalazi autokamp,
sve bruji od automobilskih sirena, divlje buke s plesnog podija, gitara uz koje mlade provodi veer,
tako da se ona profinjena, gotovo arobna glazba prirode vie ne moe uti, glazba zbog koje sam

svake godine posjeivao ljetnikovac, glazba sred koje sam mogao razmiljati o svojim tekstovima
to su izgorjeli za vrijeme rata.
Oko pola osam Hildesheimer ustane i izjavi kako mora gore u sobu popiti lijek. Oprosti se sa
mnom i ree kako se sada, po svoj prilici, dulje vrijeme neemo vidjeti, jer se on, kako je kazao,
nalazi pred jednom velikom odlukom. Ne znam to nas je toliko vezalo, ta vidjeli smo se tek
nekoliko puta i meu nama nije bilo nieg to bi se moglo okrstiti nekim prijateljstvom, to jest
nekom dubljom prijateljskom vezom.
Hildesheimer je otiao i ja ga vie nikada nisam vidio. Dakle, Hildesheimer je te veeri
otiao zauvijek. Zatim je dola itava ona parada oko ubojstva utljive kokote, parada u kojoj su
figurirala ona dva naduta mladia. Prialo se neto i o navodnom Hildesheimerovu udjelu u svemu
tome. ak sam i ja dao dvije izjave. Jednu nakon ubojstva, a drugu nakon pozerskog samoubojstva
onog mladia.
Ne znam kako se zvao, ali ini mi se da je imao neko poljsko prezime. Naravno, u obje sam
izjave namjerno izbjegavao sve ono za to sam pretpostavljao da ef policije nee razumjeti, dakle
sve dijelove naeg razgovora koji su bili iole suptilniji. Kazao sam samo da smo dugo priali o
Mahleru i njegovoj etvrtoj simfoniji. Kao to sam i mislio, ef policije nije pokazao ni trun
zanimanja za Mahlera. On je u potpunosti pripadao drutvu iz ljetnikovca N.

PRIA EFA POLICIJE: SAMOUBOJICA IZ STAROG DVORCA

Ma koliko vam se to inilo neskromnim s moje strane, sluaj Katarine Krikove i Ivana
Grabovskog, jedan je od rijetkih u mojoj dugogodinjoj praksi, koji je do dana dananjeg ostao
nerasvijetljen. Meutim, danas mislim da je spomenuti sluaj ipak prilino logian u sebi, pa ak i
objanjiv, ali ne onako kako to iziskuje jedan kriminalistiki pristup. Dakle, da pojasnim, kada
danas iz perspektive od tridesetak godina odmaka gledam na predratne dogaaje u ljetnikovcu N.,
posve mi je jasno da je rije o osobitom supernaturalnom fenomenu o kojem u slubeni dosje ne
valja nita napisati, osim ako se ovjek ne eli izvrgnuti poruzi i podsmijehu. Stoga sam dosje
ostavio nezavrenim, ne unosei u njega nita od ovog to u vam ispriati.
Lijenik i ja dolazili smo u ljetnikovac dva puta. Prvi put u nedjelju oko osam i trideset
uveer, nakon ubojstva Katarine Krikove, a drugi put u ponedjeljak oko osam izjutra, kada su
pronali objeenog Grabovskog.

Prve smo veeri ispitali ak dvadeset dvije osobe, drugi dan jo etrnaestoricu. Svi iskazi
bili su gotovo bezvrijedni, naravno osim njih nekoliko, koji su upuivali na nevjerojatnu prirodu
itavog sluaja.
Za vreme sasluavanja, u nedjelju uveer, Grabovski gotovo da nije mogao prozboriti ni
rije. Mucao je neto, bio sav smeten, uzbuen, padao je u nesvijest i konano, umalo mi ispovraao
stol. I premda su mnoge stvari upuivale na to da bi on mogao biti ubojica, ja sam bio gotovo
stopostotno uvjeren da on to nije. Debeli ef ljetnikovca nije bio ni od kakve koristi, jedino je vrlo
ljubazno ustupio svoju kancelariju kao sobu za ispitivanje. No, to mu je bila dunost! Svaki je svoj
bezvrijedni iskaz prekidao molbom da mu pomognemo kako njegov ljetnikovac zbog ubojstva ne bi
doao na zao glas. Na kraju je ak i zaplakao.
Stanoviti Bruno Krlek, inae udak kojeg su svi ismijavali zbog manije ranojutarnjeg
kupanja, dao je veoma vrijedan iskaz koji je skinuo svaku sumnju s Grabovskog. Njih dvojica uli
su oko pola osam uveer uzdahe i jecaje koji su dopirali iz sobe Katarine Krikove. Grabovski je
otiao u njezinu sobu i vrlo se brzo (za nekoliko minuta) vratio. Tako su dvije stvari postale sasvim
oite. Prvo: u sobi Katarine Krikove dogaalo se neto neobino i prije negoli je u nju uao Ivan
Grabovski. Drugo: u tom kratkom vremenskom roku Grabovski nije mogao ubiti djevojku, ukloniti
tragove krvi sa sebe i vratiti se natrag. Ne, Grabovski nije bio ubojica!
Koh, udni mizantrop, koji potpuno, ba u svemu pripada bratiji to se svake godine okuplja
u ljetnikovcu, neprekidno je brbljao o veeri koju je proveo s nekakvim Hildesheimerom s kojim je
pripovijedao o Mahleru. Naravno, mene uope nije zanimalo tko je taj gospodin o kojem su priali,
to je Koha izgleda i veoma razoaralo. ini mi se da je otada postao za trunku vei mizantrop.
Negdje oko pola osam Hildesheimer je napustio bar i otiao u svoju sobu popiti lijek. udi me kako
tada jo nisam obratio veu panju na tog Kohova prijatelja.
Roditelji Katarine Krikove neprekidno su plakali. Od njih se moglo saznati samo to da su
veer proveli etajui i berui cvijee. Ili su ak gore do ruevina starog dvorca...
Nakon toga ostao sam potpuno sam u direktorovoj sobi. Ostale sam ljude sasluao na brzinu,
unaprijed osjeajui da od njih neu nita saznati. ekao sam policajca i lijenika koji su ostali gore
u sobi Krikovih, traei mogue polazite od kojega bi krenula istraga. Meni su bila dovoljna dva,
tri letimina pogleda da bih shvatio kako u toj sobi nema nieg zanimljivng za mene, naravno, osim
onih kara, koje su najvjerojatnije bile corpus delicti.
Opustio sam se u direktorovoj fotelji i naruio da mi iz bara donesu bocu Merlota. Glava me
uasno boljela, inilo se da e prsnuti.

Uskoro se vratio lijenik: sve je bilo jasno, rtva je iskrvarila zbog uboda u vrat. Ubodi su
bili naneseni, ini se, udarcima kara, koje su naene na podu. Meutim, bilo je potrebno da se
djevojka prebaci u bolnicu, gdje e se obdukcijski utvrditi toan uzrok smrti i podrijetlo uboda.
- Kako bi bilo, doktore, da sada sve ostavimo na miru i vratimo se u grad? - rekoh nakon
etvrte ae. Doktor, naravno, pristane i mi se brzo smjestimo u dip. Iza nas su ila velika bolnika
kola s tijelom nesretne djevojke. Bila je topla ljetna no i dip je uasno skakutao preko loe
kamene ceste. Do grada je bilo neto vie od sedam kilometara. Gore na breuljku, okupane
svjetlom punog Mjeseca, nazirale su se ruevine starog dvorca. Tada mi neto sijevne glavom, neka
tanana i jo nejasna misao zbog koje sam poslije sve uspio shvatiti. Upitam iznenada lijenika, zna
li kome je pripadao dvorac? On nije znao, a ja sam se jo dobro sjeao babinih pria o neobinim
stanarima dvorca, koji je razruen za vrijeme prvog rata. Bila je to obitelj s neuobiajenim, ini mi
se, njemakim prezimenom. Sutra se valja propitati! Najbolje e biti kod fratara, ta oni znaju sve o
prolosti ovoga kraja.
Drugo smo jutro dobili vijest o samoubojstvu Ivana Grabovskog, to su mnogi protumaili
kao priznanje. No, meni je bilo jasno da odgonetka mora biti drugdje. Ispitao sam bez ikakve volje
nekoliko ljudi i naravno - nita nisam saznao. I tad sam se iznenada sjetio jueranje Kohove izjave
da je Hildesheimer otiao u pola osam u svoju sobu kako bi popio lijek. Pozvao sam brzo direktora i
upitao ga tko je taj Hildesheimer. Direktor je oajno slegnuo ramenima i rekao da takvog gosta
uope nemaju. Pozvao sam tada Bruna Krleka, ovjeka s kojim je pokojni Grabovski dijelio sobu.
- Nije li vam Grabovski noas neto priao? - upitam ga otro.
On se odmah nekako smeka i pone priati, premda se nekoliko puta ispriavao kako je sve
to uasno glupo i neozbiljno, sve to to mu je Grabovski ispriao. Grabovski je, naime, te noi
probudio Bruna i ispriao mu sve ono to je zatajio meni. Kada je uao u sobu Katarine Krikove
zatekao je tamo spomenutog Hildesheimera zubiju zarivenih u devojin vrat. Katarina se uope nije
opirala, ve je, prema rijeima Grabovskog, u svemu tome uivala.
Brunov iskaz unio je u itav sluaj mnogo vie svjetla, ako ne bi bilo pravilnije kazati mraka!
S vampirizmom se u svojoj praksi nikada nisam susreo. Imao sam posla i sa sodomijom, i s
dva sluaja nekrofilije, ali s vampirizmom se doista nisam sreo. Vjerojatno je Hildesheimer, ako je
pria pokojnog Grabovskog bila istinita, bio manijak-vampir, bolesnik iji su porivi upravo uasni i
neshvatljivi.
Ali, odakle li je samo banuo taj Hildesheimer? Nitko iv, osim Bruna i Koha, nije znao nita
o njemu. Naravno, potraga za njim zavrila je bez ikakvih rezultata.

Dugo sam se dvojio treba li pretpostavku o Hildesheimeru kao ubojici odbaciti, ili je jo
jednom razmotriti. Kako smatrati ubojicom nekoga ije se postojanje uope ne moe utvrditi? to
ako Bruno lae? to ako je i Grabovski lagao? Ta bio je mjesear, a takvi ljudi ponekad ne razlikuju
san od zbilje.
Oko dva poslijepodne ponovno sam se naao s lijenikom. Zamislite to mi je ispriao! Rane
na vratu umorene djevojke nisu poticale od kara nego od zubiju. I to od vrlo dugakih, snanih
onjaka neke ivotinje. Najvjerojatnije psa ili vuka. Vukova u naem kraju nikada nije bilo, a u
ljetnikovcu su se nalazila samo dva psa, naravno vlasnitvo ljetnikovakih gostiju. Pin i pudlica.
Ni pin ni pudlica nemaju tako snane onjake da bi mogli prouzroiti tako dubok ujed. Osim toga,
oba psa, ako vam to nije smjeno, imala su neoborivi alibi - bili su u etnji sa svojim gospodarima.
Sve to navodilo me da prihvatim kao istinitu izjavu Brune Krleka. Meutim, ako je sve to
istina, onda je jednako tako istina da je Hildesheimer pravi vampir! I zato se Grabovski onda
objesio? Oito, on nije bio ubojica, i prema Bruninoj izjavi, nije ak ni volio Katarinu. Zato se
ubio? itav prizor, fantastian i dijabolian zbog svoje okrutnosti i stravinosti oito je slomio
njegove prenapregnute ivce.
Toga sam popodneva svratio i do starog samostana, gdje mi je jedan redovnik prilino
detaljno ispriao povijest staroga dvorca. U dvorcu je ivjela obitelj udaka sa, za ove krajeve,
neobinim njemakim prezimenom - Hildesheimer!
Sve je sada bilo jasno, no nita se nije moglo dokazati. Zamislite u kakvom bi se poloaju
naao jedan ef policije da za ubojstvo optui vampira! Bilo je bolje i razumnije itav sluaj vjeto
zatakati. Tako smo i uinili. Dosje o sluaju Katarine Krikove i Ivana Grabovskog za godinu i pol
dana bio je zatvoren. Meutim, to nije kraj itavog sluaja. Mnogo godina poslije, zbila su se jo
dva dogaaja koja su me esto puta dovodila u dvojbu treba li se i dalje baviti kriminalistikom ili se
prebaciti u sfere okultnih znanosti.
Jednog ljeta, ini mi se 1956. ili 57. potraio me u uredu stariji gospodin koji je elio
razgovarati sa mnom. Jedva sam u njemu prepoznao onog Koha, koji je jednu itavu veer proveo s
tajanstvenim Hildesheimerom. Priao mi je sada opirno o njemu i njihovu razgovoru, ne
spominjui vie Mahlera oko kojeg se onda toliko zaintaio. Saznao sam tada sve o Hildesheimeru,
o njegovoj neobinoj navadi da izlazi samo nou, o velikoj dvojbi pred kojom se nalazio, i o jedva
vidljivim suicidnim aluzijama koje su izbijale iz njegova govora. Koh ni tada nije imao pojma o
tome tko bi taj Hildesheimer mogao biti. Doao je jednostavno do mene hotei neto saznati o svom
sluajnom prijatelju; htio ga je jo jednom sresti. Bilo je neeg u Hildesheimerovoj prirodi to ga je
sve te godine neodoljivo privlailo. Nisam mu mogao pomoi, pa smo se uskoro rastali, nenadano

kao to smo se i sreli. Moram priznati, dugo me muila ta pomisao da se Hildesheimer bavio milju
o samoubojstvu.
Drugi dogaaj o kojem bih vam htio priati moda je straviniji od svih prijanjih. Dvije
godine nakon mog susreta s Kohom, zapoeli su radovi na restauriranju starih ruevina dvorca.
Meu gustim bunjem koje se ispreplelo svud okolo poruenog kamenja pronaen je uski hodnik
koji je vodio u obiteljsku grobnicu nekadanjih vlasnika graevine. U grobnici je pronaen
otklopljen skupoceniji lijes u kojem se nalazio kostur sav u raspadanju. Iz njegovih rebara strao je
zailjeni kolac dugaak oko pola metra. U mjesnim novinama izila je i fotografija neobinog
otkria. Uz to se mnogo pisalo, onim dobro poznatim novinarskim, senzacionalistikim stilom, o
starom obiaju ubijanja vampira. Naravno, sve se to povoljno odrazilo na turizam koji je jedini
izvor zarade u naem kraju. No, ono to su svi zanemarili, bila je veoma zanimljiva injenica da su
ruke kostura pronaene u poloaju koji je jasno pokazivao da si je dotina osoba najvjerojatnije
sama zabila kolac u grudi.
Eto, upravo zbog toga kazao sam u samom poetku da je taj nerazjanjen sluaj meni u
potpunosti jasan. Toliko jasan da u slubenim dokumentima nisam smio nita napisati. Ili, moda se
ipak i ja varam, moda je sve bilo mnogo obinije i prozainije? Tko zna, no sada je sve to samo dio
nejasne i mutne prolosti u koju ne valja previe dirati, da se u njezinu grotlu ponovno no probude
njezini vampiri, fantomi i demoni.

IDOVSKI VLAK

Tono u pola pet sat je poeo nemilosrdno i bezobzirno zvoniti. Oteale glave i bolnih udova
odgurnem polako pokriva i zagledam se kroz prozor u mranu ulicu. Zbog mraka i jutarnje magle
nije se gotovo nita vidjelo. Nakon dugog i upornog gledanja mogli biste zamijetiti tek po koji iak
mirkave uline rasvjete. Bilo je pravo zlo zimsko jutro i termometar je sigurno pokazivao nekoliko
stupnjeva ispod nitice.
A glava, glava kao da mi je bila prepuna kamenja... Umoran, pospan, jednostavno prebijen,
krenuo sam kroz mrzli jutarnji zrak prema eljeznikom kolodvoru. Od prekomjerne koliine
alkohola to sam ga sino ispio, kao i od tko zna koliko popuenih cigareta, inilo mi se da e mi u
jednom trenu prsnuti utroba. eludac me toga jutra uistinu muio i ja sam s vremena na vrijeme
zastajkivao, premiljajui kako bi bilo najpametnije vratiti se kui i prespavati ovaj dan. Slubeno
putovanje u S. i nije bilo toliko slubeno da ne bi moglo nekoliko dana priekati. No, nakon desetak
minuta ipak sam se dovukao do stare, sumorne kolodvorske zgrade, kupio putnu kartu i krenuo
prema treem peronu gdje su obino postavljali kompoziciju za S. Na kolodvoru je vidljivost bila
jo manja - samo mrak i magla pomijeana s dimom zahuktalih lokomotiva. Kako sam zapravo uao
u taj sablasni vlak ni danas ne znam! Uglavnom, ja sam u taj vlak sjeo ni ne pomiljajui da neto
nije u redu.
Vagon u kojem sam se obreo bio je jedan od onih starih, predratnih vagona, u kojima nema
odvojenih kupea, nego se itava njegova unutranjost sastoji od etrnaest do osamnaest drvenih
klupa koje su okrenute jedna nasuprot drugoj. Bio sam donekle zadovoljan injenicom to se
nalazim sam u itavom vagonu, pa mi tako nitko nee moi smetati kojekakvim bezveznim
razgovorima, koji se obino vode meu dokonim putnicima. Osim toga, moi u u miru prospavati
kakva dva, tri sata.
Naslonim se to sam udobnije mogao i pokuam zaspati. eludac se i dalje javljao. Trebao
sam popiti neto estoko u kolodvorskom restoranu, pomislim i u isti mah zaujem kako jo netko
ulazi u vagon. Nisam otvarao oi, pravio sam se da spavam. Nakon nekoliko minuta vlak se lagano
pomjeri, a zatim krene lupkajui i poskakujui po staroj pruzi tako monotono da mi je veoma brzo
uspjelo zaspati.

Kad sam se probudio bio je ve dan. Vlak je polako vozio kroz nekakav sumorni zimski
pejza. Magle je nestalo, ali je sada polako padao gust snijeg koji se odmah topio na mokroj zemlji.
Tono nasuprot mene sjedio je ovjek-putnik, koji je u vagon oigledno uao neto poslije. Bio je to
sitan ovjek od kakvih pedesetak godina. Na sebi je imao dugi dotrajali kaput sive boje, kaput s
kojega su visjeli konci i koji je na nekoliko mjesta bio opasno raiven. Oko vrata je imao crveni al
koji je bio toliko izlizan i uprljan da vam je trebalo podosta vremena kako biste uoili njegovu
pravu boju. Na koljenima je drao izguvan masni eir smee boje, eir koji je itavoj toj slici
dodavao stanovitu dozu tuge. Mislim da nita ovjeka ne moe toliko dirnuti kao stari masni eir.
Mali siroti oveuljak bio je osim toga neobrijan i neoian. Gledao me malenim, radoznalim,
zrikavim oima, ekajui da prvi progovorim.
eludac nije prestao boljeti. Morat u sljedeeg tjedna kod lijenika, krajnje je vrijeme,
pomislim i iz unutarnjeg depa izvadim cigarete, kresnem ibicu i duboko povuem dim.
ovjeuljak nasuprot mene smijeno je cupkao u ritmu kojim se klatio ovaj stari, pretpotopni vlak.
Sada i on izvue iz depa kesu s duhanom i sluei se novinskim papirom smota jednu debelu
cigaretu. Zatim zaite vatre. Postane mi najednom neugodno, kako se samo nisam sjetio ponuditi ga.
Ta njemu bi sigurno prijala moja fina, gradska cigareta. Zapalim mu.
On povue nekoliko dimova i zapilji se kroz prozor u krajolik koji je promicao. Tad
primijetim da nismo sami u vagonu. Na neudobnim drvenim klupama sjedilo je jo nekoliko ljudi.
Pomislim kako bi ve bilo vrijeme da se ta starudija od vagona povue iz prometa. Nakon nekoliko
trenutaka priini mi se da mi je moj suputnik odnekud poznat. Samo otkud? Stanem kopati po glavi
sva lica i imena ljudi koje sam samo povrno i na brzinu znao, ali do odgovora nisam mogao doi.
Neto poslije stari i ja stupimo u razgovor, u razgovor koji je u takvim prilikama obino
neminovan, jer je nekim nepisanim pravilom jednostavno propisano da u vlaku razgovarate s
najbliim suputnicima. I u razgovoru mu ja natuknem kako mi se ini da ga odnekud poznajem.
Zaudila me odlunost kojom je otklonio tu mogunost.
- Ne, sasvim je sigurno da ste se prevarili! Vi mene ne poznajete i sasvim je sigurno da se
sve do sada nismo sreli. Vama se samo priinilo da me poznajete jer ste me jednostavno zamijenili s
nekim. Tako se ljudi esto prevare...
Sloio sam se s njim. Bio je doista u pravu, ljudi se esto puta prevare, esto puta nekog
nepoznatog zamijene s osobom koju poznaju. Zatim on nastavi: - Moric Abramovi! Vidite ni ime
vam moje nita ne govori. Priznajte da nikada niste uli za Morica Abramovia.
Doista, za Morica Abramovia jo nisam bio uo.

- Pazite, ovo je zanimljivo, sasvim sluajno doli smo do jedne stvari koja je, u neku ruku,
moja opsesija, ili ak bolest. Ako vas zanima mogao bih vam o tome kazati koju rije.
Ne sjeam se je li me zanimalo, ali sam mu odgovorio potvrdno. I tad je on poeo priati o
toj svojoj opsesiji tihim, jedva ujnim glasom, kao da se radi o tajni, ili kao da se boji da bi netko od
ostalih putnika mogao uti. Zapalimo svaki po cigaretu. Nisam se prevario, njemu je doista prijao
moj Kent.
- Negdje prije desetak godina, kad sam se vratio iz logora, u koji sam bio interniran kao
poljski idov, meni se poelo dogaati ba to o emu sam vam priao. Zamjenjivao sam ljude. Idem
tako ulicom i ugledam svog poznanika tog i tog... A kad mu priem shvatim da sam se.prevario i da
je preda mnom neka nepoznata osoba.
- No, pa to i nije neto neobino. I meni se to esto puta dogaa. Pa, eto, i vas sam sada
oigledno zamijenio s nekim drugim!
On ugasi cigaretu i zagleda se prema blatnim poljima. Zatim, kao da govori samom sebi,
nastavi: - Ipak je bilo u tome neto udno. Ja sam vam, naime, uvijek vidio mrtve ljude, znane
pokojnike, samo sam njih zamjenjivao. Uem tako u neki lokal i u dnu sale ugledam svog starog
prijatelja Andreja Blovsteina. Viknem od radosti i onda krenem ka njegovu stolu, a potom se
iznenada sjetim da je Blovstein jo 1943. zaglavio u logoru. Poslali su ga tamo jednog proljetnog
dana na kupanje kojem se toliko veselio. Priem blie i vidim da sam se doista prevario. Koso
crveno svjetlo, naroit poloaj stranev, te jo mnoge okolnosti uinile su da u njegovu liku
ugledam lik pokojnog prijatelja.
- Zanimljivo! Ali i to bi se dalo objasniti. Moda bi psihoanaliza... - zastanem malo, stidei
se to sam upotrijebio rije kojoj ovjek sigurno ni ne zna znaenje.
- Ostavite psihoanalizu po strani! Rei u vam kako je to dalje teklo pa ete i sami uvidjeti
da ta posrana psihoanaliza nema s tim nikakve veze. Iz godine u godinu omake koje sam pravio
bivale su sve ee.
Nekako prije pet godina svakog bi mi se dana dogaalo da sretnem po jednog ili ak po dva
mrtva prijatelja. I vrijeme prepoznavanja bivalo je sve dulje i dulje. Sada sam morao tim zauenim
i doista nedunim ljudima prii na korak razdaljine da bih se uvjerio kako se ne radi o mojim
mrtvim prijateljima, nego o sasvim sluajnim prolaznicima.
- Sigurno ste u logoru izgubili ivce, to je posve razumljivo. Zbilja, u kojem ste logoru bili?
- upitam ga steui rukama trbuh ne bih li nekako odagnao neugodnu bol.
- Ostavite i logor! Nema to previe veze s logorom!

Ja sam ipak i dalje inzistirao na rastrojenim ivcima biveg logoraa, to je njega malko i
naljutilo. On je, izgleda, imao svoju interpretaciju svega pa je mirno nastavio: - Kroz neko vrijeme
poelo se dogaati neto jo udnije. Sada sam znao dulje vrijeme, iz dana u dan, nalijetati na jedne
te iste ljude. Naravno, kao u pravilu, bili su to uvijek mrtvi logorai - idovi i Poljaci, ljudi s kojima
sam podijelio nekoliko najteih godina ivota. Najbolniji se dogaaj zbio prije tri godine kada sam
sasvim sluajno naletio na Soniu Schenberg.
- Tko je Sonia Schenberg? - prekinem ga iznenaen.
- Sonia Schenberg je bila medicinska sestra u mom mjestu. Bila je pet godina mlaa od
mene. Deportirali su nas istim kamionom, ba onoga dana kada je slavila trideseti roendan. Nju...
nju sam ja potajno volio, a da ona o tome nije imala pojma. Zavrila je jadnica u jednoj od onih
zloglasnih kua lutaka. Znate, u besplatnoj javnoj kui za njemake oficire. Tko zna je li uope ima
ikakav grob? Najvjerojatnije ne!
- Eto Soniu sam sreo negdje prije dvije i po godine na groblju u naem mjestu - nastavljao je
Moric Abramovi. - Hodala je nekako pognuto i plakala. Taj lik, taj glas, te kretnje, sve je to bilo
njezino. Tek kad sam joj priao i primio je za ruku kojom je pokuavala otrti suze, vidio sam da sam
se prevario.
- I jeste li je otada ee viali?
Stari se gorko nasmije i upali jo jednu cigaretu.
- Viao sam je otada i dva do tri puta dnevno. Vidite, jedna je stvar udna u tome. Ja sam se,
naime, polako poeo osjeati ugodno meu svim tim stvarima. ak me je i onaj tren, kada bih
otkrio da se ne radi o mrtvoj, davno ve mrtvoj osobi, nego o nekom bezveznom strancu, poeo
alostiti.
- Otkuda vam tako morbidne misli?
- Mladiu moj, nieg tu nema morbidnog. U svim tim prokletim logorima nestali su ljudi
koje sam volio, koji su bili dijelovi mene. A ja ja sam ostao sam u svijetu kojem uope i ne
pripadam. Vidite, meni se nakon svih tih tobonjih susreta sa Soniom Schenberg poelo initi da je
moje mesto uz njih te da je sav ovaj postlogoraki ivot samo san, samo ruan i tragian san.
- Ne, vi pripadate ovom svijetu, a vae tlapnje i privienja samo su san koji morate
odagnati...
On se nasmije. Moje su rijei predstavljale optimizam koji za njega nije imao nikakva
znaenja.

- Nisu to tlapanje! Uskoro, kroz godinu dana tonije, shvatio sam da se ne radi ni o
tlapnjama, ni o privienjima. Te godine ja gotovo da i nisam sreo nekoga tko me ne bi podsjetio na
kojega mrtvog prijatelja ili poznanika. Naokolo mene vrvjeli su sve sami mrtvaci - u gostionicama,
na ulici, u kazalitu. Ja sam se jednostavno vraao svom svijetu, svijetu iz kojeg sam prije deset
godina pomalo nepravedno izaao. No, jedna mi je stvar smetala...
Meni ve postane neugodno od njegove aave i morbidne prie, pa ga prekinem ba u trenu
kada se vlak zaustavio na jednoj manjoj stanici.
- Oprostite, ali kada dolazimo u S.?
Na moje pitanje on se nekako zagonetno nasmije. Tada mi jo nije htio kazati da taj vlak
uope ne vozi za S. Zatim nastavi priu u kojoj je sve vie uivao.
- Smetala su mi ta prepoznavanja, ti trenuci kada bih otkrio da ovjek kojeg sam ugledao
nije ni Danijel Barash, ni David Alterman, ni Ruta Brzeska, nego neki sasvim nepoznati prolaznik.
Smetala su mi ta gorka buenja koja su me spreavala da stupim u kontakt s mrtvacima koji su me
napustili prije toliko godina.
Sada je stari stao gnjeiti svoj ionako uniteni eir. Ruke su mu drhtale i po itavu mu se
ponaanju dalo zakljuiti da upravo dolazi na red veliki trenutak njegove prie.
- Prije godinu dana ja sam na velikom stonom sajmu u B-u. sreo Arama Kowalskog, koji je
proveo dvije godine sa mnom u istoj logorskoj baraci. Sjedio je za jednim stolom i jeo kuhane
kobasice. Krenem do njegovog stola i sjednem mu suelice. Dugo sam ga gledao netremice,
iekujui onaj tren kada u shvatiti svoju zabludu. Meutim, dogodilo se neto neoekivano. To je
doista bio Aram Kowalsky koji je 1944. tragino zavrio u krematoriju. Znai, vrata drugog svijeta
bila su otvorena, mogao sam doi u neposredni kontakt s mojim mrtvim prijateljima. A sve ono to
se dogaalo prije toga bila je samo predigra, samo polagana priprema za taj veliki trenutak. I otada
vie nije bilo onih munih trenutaka osvjetenja.
- Kako, hoete rei da ste sretali prave mrtvace?
- Da, iz dana u dan sve vie i vie. Sada mi se ponekad znalo priiniti da na ulici ugledam
neku nepoznatu osobu, no kad bih joj se pribliio uvidio bih da se radi o jednom od mojih brojnih
poznanika koji vie nisu u ivotu. Dakle, stvari su se na neki nain obrnule. Da, uskoro me potpuno
okruilo to slatko carstvo mrtvih, carstvo kojem i sam pripadam i u koje uskoro odlazim.
eludac me sada uasno bolio. Osjeao sam da u uskoro povratiti. Vani je snijeg jo uvijek
zasipavao nekakve sumorne pejzae, a sunce odbijalo pojaviti se iz gustih olovnih oblaka. Vlak
uskoro ponovno stane na jednoj maloj stanici.

- Da, prijatelju, a i ovi tu putnici su moji stari logorski prijatelji. Vidite, onaj tamo s
brkovima je Isak Alterman, ona tamo je njegova ena Ruta. U kutu sjedi Jiri Nedomansky koji je
1943. izdahnuo pod njemakim kundacima. Svi su oni tu sa mnom, u istom vagonu, na istom
putovanju.
- Ali, zato oni putuju u S.? to e oni tamo, njihove je mjesto na groblju?
- Kakav S. mladi ovjee! Ova kompozicija vozi nas na jedno mnogo ozbiljnije putovanje.
Nego, sada dok smo jo u stanici, bilo bi najbolje da izaete. Moda poslije nee biti vremena!
Osjetim kako mi se neto die u elucu i izjurim van. Dugo sam povraao u nekakvom
umarku iza stanice. Dugo i bolno, sve su mi suze na oi navirale. I ba kada sam bio gotov zaujem
otegnuti krik lokomotive i itaj pare.
Potrim ka pruzi. U stravinim oblacima dima i pare, vlak je naputao stanicu. Izgledao je
kao golema metalna neman koja se zaputila u mjesto u koje se nikad ne stie. Posred pruge stajao je
moj mali putniki koveg. Netko ga je izbacio napolje. Najverovatnije stari Moric Abramovi.
Sada sam uspio malo bolje razgledati stanicu na kojoj sam napustio vlak. Bila je to zapravo
samo jedna mala kuica, gotovo u raspadu. Sva vrata i prozori bili su zakriveni daskama, a preko
table s imenom stanice bile je povueno nekoliko bijelih crta.
Oigledno, stanica ve dosta dugo nije bila u uporabi. Uskoro se od nekuda doklati nekakav
pijanac u finom konatom kaputu. Stajao sam s kovegom u rukama i promatrao ga. Drhtao sam od
hladnoe.
- Kamo vozi ovaj vlak? - upitam ga.
- Kakav vlak? - udio se on dok se klatio na klecavim nogama.
- Pa, ovaj to je upravo otiao iz stanice. Neete rei da niste vidjeli vlak to je upravo
otiao?
- Ah, klonite se ale. Ta nema tu nikakvog vlaka. Ova je pruga zbog nerentabilnosti
zatvorena ve vie od sedam godina. Ha, ha, kaete vlak! Nema nikakvog vlaka, nema vlaka ve
godinama - nasmije se on i potegne dobro iz boce koju je drao u depu kaputa.
- Hoete li malko? - ponudi me on.
Zapiljim se u njega. to li to pria? Nema vlaka!? Ta ime li sam ja dovde doao?
Razumljivo, pijan je kao zemlja pa pria gluposti.

Pogledam smjerom stare, u travu zarasle pruge. Uini mi se da su se dolje na obzorju jo

vidjeli mali oblaii dima koji su morali proistjecati iz sablasnog idovskog vlaka Morica
Abramovia.
Taj se vlak sada nalazio na jednom, uistinu neobinom putovanju.