M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A.

Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

MIRKO VALENTI

VELEBITSKA MIRILA U ISTRAIVANJU ANTE GLAVIIA I

DRUGIH TE NEKOLIKO TEZA O NARODU KOJEM
PRIPADAJU VELEBITSKA MIRILA ZAJEDNO
S NJIHOVIM DVOVJERJEM

Mirko Valenti
Zvonimira Furtingera 1
HR 10000 Zagreb
mvalentic@isp.hr

UDK: 736.048:39](497.5 Velebit)

39:7.04](497.5 Velebit)
Izvorni znanstveni lanak
Ur.: 2013-12-20

U sreditu istraivake pozornosti je juna padina Velebita, njezin uzdig s "dva

svijeta" velebitskih stoara: prostor ivota u zimi i prostor ljetnog uzdiga s velebitskim
ljetnim stanovima. Istraivaki interes usmjeren na jedinstvenu pogrebnu tradiciju,
poznatiju kao velebitska mirila u zonama ljetne stoarske i agrarne privrede. Prve
obavijesti o mirilima kao "grobovima dua"nastaju tek 1929. pa se u prvom dijelu studije
eli obavijestiti paljivoga itaoca o brojnim radovima koji su nastali u velikom
vremenskom luku od skoro stotinu godina. Najstariji prilozi ( J. Poljak i I. Kraja) imaju
doista trajnu vrijednost. Njihovi zapisi (1929. - 1934.) utemeljeni su na autentinim
iskazima starijih stanovnika, posljednjih svjedoka pogreba, preminulih oko ljetnih
velebitskih stanova. Ve je poodavno nastupio trenutak kada se u povijesnoj znanosti
poela osjeati potreba historiografsko kritikog osvrta na radove o dvostrukom pogrebu
velebitskih stoara:. jedna na mirilu i druga na mjesnom groblju. Svjestan da se objavljeni
radovi o stoljetnome nomadskom ivotu na Velebitu i njegovim mirilima mogu u ovom
prilogu razmatrati samo kroz najvanije dijelove, stoga sam propitivao to bi se jo
trebalo uiniti, a manje to je i kako injeno. Jedno od tih pitanja je kojem narodu pripada
geneza jedinstvene velebitske pogrebne kulture na ljetnom stanitu velebitskog uzdiga.
Na istoj crti razmatra se pitanje slinih pojava u svijetu i zakljuuje tanka slinost u
Europi samo u nekim dijelovima alpskim zemljama, dok je ona daleko jaa na Tibetu i u
Nepalu u Aziji. U zakljunom dijelu priloga daje se nekoliko novih zapaanja, meu
kojima je najvanije: kojem narodu pripadaju velebitska mirila, prastari pogrebni obiaj
dua. Tu se radi o starim Ilirima, supstratu romaniziranih Ilira, koje su doseljeni Hrvati
tijekom dva prva stoljea od svojega doseljenja kroatizirali i kristijanizirali, dajui im
novo ime Starohrvatski Vlasi, dakako katolike vjere. Njima, oito, pripada geneza
velebitskih mirila. Oni ve zarana imaju i svoja "poivala" kao mjesta na kojima se

583

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

odmaraju nosei ili prevozei karavanske terete od mora prema sjeveru i obrnuto, kao
najbolji poznavaoci velebitskih karavanskih putova prema Jadranu i Sredozemlju. Na
drugoj strani, tj. u Istonom rimskom carstvu, od predrimskog povijesnog razdoblja pa
sve do pojave Turaka, ivi i djeluje jedan drugi supstrat romaniziranih Ilira s Balkana,
odnosno s podruja Bizantinskog i Turskog Carstva. U povijesnoj znanosti taj drugi
supstrat romaniziranih Ilira poznatiji je kao Starobalkanski Vlasi. U trenutku kada se na
velebitskoj Planini i oko nje odigrao doista dramatian ratni susret Starobalkanskih i
Starohrvatskih Vlaha, u vrijeme turske agresije, ispisuje Petar Zorani na prvi roman s
naslovom "Planine", 1536. godine.
Kljune rijei: Velebitska mirila, poivala, Iliri, romanizirani Iliri, kroatizirani Iliri,
Vlasi, Starohrvatski Vlasi, Starobalkanski Vlasi.

Uvodna razmatranja
Prilog je proitan na znanstvenom skupu u Senju 2013. godine. Posveen
je Anti Glaviiu, zaslunom istraivau povijesti Senja, velebitskih starina,
osnivau i dugogodinjem ravnatelju Senjskog muzeja, utemeljitelju i glavnom
uredniku Senjskoga zbornika (1965.-2003.). Osnovni tekst je znatno proiren od
proitanoga priloga. Prati Antinu fascinaciju s pojedinanim velebitskim
mirilima i mirilitima kao malim grobljima ljetnih stanova koja u svjetskoj
geografiji pogrebnih tradicija zauzimaju jedinstveno mjesto. Na iskonskim
vrjednotama velebitskih mirila, tj. rasutih grupacija jedinstvenih pogrebnih
rastajalita due i tijela, nalazimo danas vjekovni arhiv uklesan u kamenu, o
ljetnim prebivalitima tipinih velebitskih nomada i njihova uzdiga s dvije
visinske i vremenske toke: poetna proljetna, kada poinje uzdig na
planinska pasita, i zavrna - jesenska - kada poinje sputanje prema matinim
selima na tzv. prvim podovima velike planine. U njoj velebitski nomadi,
zajedno sa svojim blagom, oekuje novo proljee i poetak novog uzdiga, sve
do njihovih ljetnih stanova. I tako tisuljeima.
Od 1964., kada sam preao u Povijesni muzej Hrvatske, zapoinju moji
susreti s arheologom A. Glaviiem i nastavljaju se u Hrvatskom institutu za
povijest od 1971. do naega zadnjeg pozdrava na senjskom groblju 2003.
godine. Samo dan prije njegove neoekivane smrti bio je zajedno s nama na
znanstvenom skupu u Senju koji je organizirao njegov Muzej, a koji je
utemeljio 1960. godine. U nizu naih susreta, mahom u Zagrebu, nastojali smo
proniknuti u povijesni korijen velebitskoga stoarskog svijeta i njihov uzdig,
tipian za sve mediteranske stoare koji su u pravilu gradili dva osebujna
svijeta. Jedan na tzv. prvom podu s nadmorskom visinom izmeu 400 i 500
584

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

metara. Tu, u najnioj toki uzdiga, imali su nai velebitski stoari svoja stalna
zimska i ivotna naselja, zajedno s komunalnim institucijama i pomorsko
trgovakim "kuama" u kojima se trgovinom i razmjenom robe namirivala
svaka potreba, poglavito sol, prijeko potrebna u ivotu stoara, osobito u
vrijeme ljetnih ispaa. Drugi svijet velebitskih stoara graen je, takoer
stoljeima, ali na viim tokama velebitskoga uzdiga s poznatim pastirskim
"ljetnim stanovima" u kojima se ivjelo i planinsko-stoarsku proizvodnju
njegovalo tijekom velikog dijela proljea, cijelo ljeto i dijelom jeseni. Izmeu
jednoga i drugoga velebitskog svijeta postojala je iva organska i emotivna
povezanost. Jedino vrijeme kada prestaje svaka povezanost, izmeu prvoga i
drugoga pastirskog svijeta je zima, kada potpuno zamire ivot na viim
tokama Velebita i kada se pastirske obitelji ponovno okupljaju da bi zajedniki
provele zimu na tzv. prvom podu. Tu se oekuje novo proljee i poetak novog
uzdiga, tj. ponovni odlazak u tzv. drugi svijet velike planine, sve do najviih
toki june velebitske padine. Preko njih poinju prelazi u svijet Like i Krbave.
Na sjevernom dijelu Velebita susreemo potpuno drugi svijet, svijet koji ne
poznaje kulturu mediteranskog uzdiga s mirilima i dvostrukim rastajalitima:
najprije onoga s duom na mirilu, a zatim s tijelom na zajednikom mjesnom
groblju u podnoju planine. No, i u razliitostima mogu postojati neke
zajednike spone, pitanje je samo kada je poelo njihovo izumiranje. Naime, i
na sjevernoj padini Velebita stoljeima su ivjele stare predturske vlake
zajednice kroatiziranih Ilira, istoga korijena, ba kao i na junoj velebitskoj
padini, zajednice staroga mirilskoga biljega.
Budui da je u sreditu nae istraivake pozornosti juna padina
Velebita i njezin uzdig s dva svijeta velebitskih stoara, bit e dovoljno ako se
istraivaki interes usmjeri prema jedinstvenom svjetskom fenomenu ovdanje
pogrebne tradicije, poznatije kao velebitska mirila na junoj padini Velebita. U
metodolokom i tematskom postupku potrebno je ograniiti ovaj prilog na
pogrebne protokole velebitskih nomada drugog svijeta na Velebitu, tj. u
zonama ljetne stoarske i agrarne privrede, okupljene oko velebitskih ljetnih
stanova. Na najnioj toci velebitskog uzdiga, u tzv. prvom svijetu velebitskih
stoara, gdje ivot ne zamire ni u jednom dijelu godine, nema tragova pogrebne
kulture s mirilima, tim jedinstvenim grobovima dua.
Uvodno, eli se takoer obavijestiti paljivoga itaoca da je od prve
zabiljeene obavijesti o mirilima na Velebitu prolo ve 85 godina. Zatim, da su
u tom skoro stoljetnom razdoblju nastali brojni radovi, naalost bez ijednog
sintetikog pristupa. Dapae, moglo bi se rei da se jo uvijek vrtimo oko
zapaanja prvih izvjestitelja, Josipa Poljaka i Ivana Krajaa. Nema sumnji da
njihovi prilozi imaju doista trajnu vrijednost jer se njihovi zapisi temelje na
585

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

velebitskoj svakodnevnici i autentinim iskazima starijih stanovnika,

posljednjih ivih svjedoka sahrane preminulih oko ljetnih velebitskih pastirskih
stanova. Zato se njihovo svjedoenje s razlogom uzima kao vjerodostojan izvor
ivih svjedoka kojima su mirila, i posmrtni obiaji vezani uz njih, bili dio
njihove svakodnevnice.
I.
Gledano metodoloki nastupio je trenutak kada se sve vie osjea potreba
jednog historiografsko kritikoga osvrta na postojeu literaturu o vjekovnom
dvostrukom pokopu velebitskih stoara, koji u sebi nosi zatvoreno velebitsko
dvovjerje. Jedno se iskazuje na mirilu, a drugo na mjesnom groblju, uza sva
pravila katolikoga pogrebnog obreda. Proitavi sve objavljene radove o
nomadskom ivotu na Velebitu i mirilima kao vrlo ozbiljnom i danas iskljuivo
znanstvenom fenomenu svjetske pogrebne tradicije, bojim se da u okviru ovako
ogranienoga prostora nije mogue izrei o svakom pojedinom radu i njegovu
autoru opirniji prikaz. Zato u se u ovom historiografsko kritikom osvrtu
ograniiti samo na najvanije dijelove pojedinih istraivakih priloga,
propitujui vie to bi se jo trebalo uini, a manje to je i kako injeno.
Prvo istraivako otvaranje ove svakako jedinstvene batine u svjetskoj
geografiji pogrebnih tradicija zapoelo je doista kasno, tek 1929., a i tada samo
na razini planinarskoga vodia i autora koji je po svojoj osnovnoj vokaciji bio
geolog. U toj nevolji ne nalazim nikakav nedostatak, dapae, vidim prednost u
kojoj geolog vjerno prenosi rijei svojih sugovornika tako kao da ispisuje
autentinu sliku, preputajui drugima ocjenu njezine stvarne vrijednosti. Na
prvi informator koji pokree prva prouavanja prastarih pogrebnih obiaja na
junoj padini Velebita bio je geolog Josip Poljak1. Poslije J. Poljaka uslijedila je
nova dopuna, takoer u gotovo istoj senzacionalistikoj maniri. Bio je to opet
geolog i poznati predsjednik Hrvatskog planinarskog drutva Ivan Kraja2.
Zatim je nastupilo vrijeme duge utnje. Skoro pola stoljea kasnije javlja
se, uz dotadanje geologe, i jedan etnolog. Moglo bi se rei struka, Milovan
Gavazzi3. Njegovim obavijestima o zagonetnim velebitskim mirilima prikljuio
se, poslije Drugoga svjetskog rata i arheolog Ante Glavii4, svojom studijom o
velebitskim mirilima i poivalima, koju objavljuje u Senjskim zborniku 1980.
godine. Poslije Glaviia velebitska mirila poinju prouavati i drugi

1
I. POLJAK, 1929, 202-208; 1937, 43-45.
2
I. KRAJA, 1934, 161-167.
3
M. GAVAZZI, 1978, 197-205.
4
A. GLAVII, 1980, 197, 210; 1983/1984, 7-23.

586

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

istraivai. Meu njima posebno mjesto zauzimaju Mirjana Troelj5 i

Aleksandra Faber6.
Sva dosadanja istraivanja velebitskih mirila mogue je okupiti u dvije
istraivake skupine: jedna, Poljak Kraja Gavazzi (1929-1978) i druga,
koju predvodi A. Glavii. Rad druge skupine mogue je vremenski omeiti
godinama od 1980. do 2013. godine.
U mnogim zapretanim tajnama Velebita fascinantna mi je, prije svega,
njegova tisuljetna zatvorenost koju nije mogla naeti ni stroga vojnika
komanda i uprava. Ona se ovdje utemeljuje u prvim godinama XVIII. stoljea
kada cijeli Velebit, poslije osloboenja velikih dijelova Hrvatskog Kraljevstva i
mira u Srijemskim Karlovcima 1699., zajedno s pripadajuom morskom
obalom, ulazi u sklop Vojne krajine. Svaka krajika pukovnija Hrvatske krajine
dobila je po jedan dio Velebita, ak i vie od Velebita jer je Krajina gospodarila
i dijelom morske obale koja se protezala od Novog Vinodolskog do Sv.
Magdalene. Jedino je Slunjska pukovnija ostala bez udjela u gospodarenju
Velebitom jer je u amanet dobila, ve prije XVIII. stoljea, umberaku
kapetaniju.
Ogulinska, Otoka i Lika pukovnija dijelile, od poetka XVIII. stoljea,
upravu i kontrolu nad Velebitom skoro 200 godina, tj. do razvojaenja 1873. i
sjedinjenja s Civilnom Hrvatskom 1881. godine, kada je cijela Hrv.-slav. vojna
krajina konano vraena pod jurisdikciju Zemaljske vlade u Zagrebu. Na junoj
velebitskoj padini zapovjedna i upravna sredita zajedno s vojnim
straarnicama i potom, a koja su pripadala Otokoj pukovniji, bila su
rasporeena od Senja preko Sv. Jurja i Jablanca do Cesarice u blizini
Karlobaga. Od Cesarice na morskoj obali poinje granica s Likom
pukovnijom. Njezin dio junog Velebita, pratei jadransku obalu, ide samo od
Cesarice preko Karlobaga do Sv. Magdalene, gdje poinje stara granica s
Dalmacijom koja se u tom trenutku nalazila u sklopu Mletake Republike.
Meutim, unutranjost junog Velebita koja pripada Likoj pukovniji bila je
znatno vea od crte na moru: Cesarica Sv. Magdalena. Podruje Like
pukovnije protezalo se na kopnu od Tulovih greda, preko Svetog brda i Vlakog
grada do Vaganskog vrha i cjelokupnog areala Paklenice prelazei dijelom na
drugu stranu puta Gospi Karlobag. Iza novo uspostavljene crte diobe
protezalo se, prema zapadu i sjeveru, podruje Otoke krajike pukovnije. U
opsenoj krajikoj arhivskoj grai Ratnog arhiva u Beu, gdje sam godinama
istraivao, nisam nikada naiao na bilo koji trag o velebitskim mirilima, ali sam

5
M. TROELJ, 1981/1982, 115-148; 1983/1984, 59-72; 1992, 69-72; 73-80.
6
A. FABER, 1995, 157-170; 2000, 15-44; 203, 629-648.

587

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

zato nailazio na brojnu grau o lokalnim ratovima velebitskih stoara sa

stoarima iz Dalmacije koji u vrijeme ljetnih mjeseci izlaze na Velebit sa
svojim blagom i ugroavaju pau tamonjih velebitskih stoara zbog poveane
potronje ionako oskudne vode, osobito u ljetnoj ispai. Mali ratovi na Velebitu
vode se gotovo iskljuivo zbog pojila. Tako su nastale brojne vrlo iscrpne karte
velebitskih pojila i pokuaja sredinje vojne vlasti u Beu da se izae u susret
zahtjevima stoara Dalmacije, kako bi i oni dobili pravo na dio velebitskih
pojila, odnosno vode za napajanje njihova blaga.
U povijesna istraivanja velebitskih mirila i posmrtnih obiaja
starohrvatskih velebitskih Vlaha, meu kojima su, uz zateene romanizirane
Ilire, visok udio imali i doseljeni Hrvati ve od VII. i VIII. stoljea, uli smo s
velikim zakanjenjem. Svi nai srednjovjekovni nacionalno-integracijski
procesi u romaniziranim gradovima na istonoj obali Jadrana imaju i drugu ne
manju integracijsku sastavnicu ovaj put na prostoru srednjovjekovnog
hrvatskog sela. Jednu i drugu integracijsku sastavnicu mogue je pratiti kroz
vrlo sloene procese kristijanizacije i kroatizacije antikog grada i ruralnog
prostora7. Jedan i drugi integracijski proces vodi, razvojno, a kroz skoro 200
godina, trenutku kada Hrvati postaju politiki i vojniki narod sa svojim prvim
knezovima. U tom kontekstu nalazimo da bi prouavanje june velebitske
padine zajedno sa starohrvatskim Vlasima ovdje, moglo korisno posluiti
pitanjima geneze velebitskih mirila i mitske tradicije velebitskog areala koja je
oito starija od naega doseljenja. Dakle, ako se problem postavi kao pitanje
dugog trajanja, onda nam se prvo sauvano izvjee o velebitskim mirilima iz
1929. javlja kao otkrie jednog ve dobrano potonuloga svijeta.
II.
1. U dosadanjem razvojnom luku historiografije o velebitskim mirilima
najstariji prilog ispisuje Josip Poljak, u Velebitskom vodiu 1929. i Likom
kalendaru za godinu 1937. Izmeu jednoga i drugoga zapisa nema bitnih
razlika budui da drugi prilog sadri djelominu dopunu, tj. proirenje, prvoga.
Od velebitskoga starca kazivaa J. Poljak je zabiljeio da domai ljudi na
Velebitu svaku veu grupu pojedinanih mirila nazivaju mirilita. Svi velebitski
starci s kojima se u nekoliko navrata susretao svjedoe da je stari posmrtni
obiaj s mirilima "manje-vie prestao". Za naa razmatranja dragocjena je jedna
tek usputna biljeka u kojoj kaziva svjedoi zato je na nekim velikim
lokalitetima mirilita prestalo novo podizanje mirila. U tom kontekstu kaziva

7
O dugotrajnom procesu kroatizacije antikih gradova na istonoj obali Jadrana pisao je
iscrpno i znalaki Mate Sui u svojoj monografiji o antikom gradu u nas.

588

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

navodi primjer Dundovi Poda gdje su podignuta moda najljepa mirila.

Meutim, Poljakov kaziva poduava svoga sugovornika pa objanjava zato se
vie ne podiu nova mirila na ovom starom velebitskom lokalitetu. Njegovo
tumaenje je slijedee: kada su Dundovi Podi postali stalno velebitsko naselje,
(podc. MV) i kada se ovdje prestalo ivjeti samo tijekom jednog dijela godine i
u pastirskim ljetnim stanovima, pokapanje se u Dundovi Podi vri bez
prastarih obreda s mirilima pa se s pokojnikom rastaje samo na mjesnom
groblju. Sami kazivai govore o dva velika mjesna groblja, Starigrad i Jablanac.
Namee se pitanje zato je, ne samo ovom prigodom, preskoen Karlobag za
kojeg se zna da je takoer imao svoje groblje. U prvom i drugom izvjeu J.
Poljak biljei imena velikih lokaliteta s mirilima, tj. mirilitima, na Velebitu,
poevi od Obrovca pa dalje u velebitsku unutranjost. Iza sebe ostavlja prvu
kartografiju mirilita koju bi trebalo danas popuniti novim lokalitetima.
Prve stranice analitikog pristupa o velebitskim mirilima ispisao je Ivan
Kraja 1934. i objavio u Zborniku za narodni ivot i obiaje Junih Slavena.
Znanstvenim krugovima u Hrvatskoj i izvan nae domovine Kraja, poput J.
Poljaka, otkriva potpuno nepoznat a zapravo prastari pogrebni obiaj
velebitskih stanovnika. O pogrebu i mirilima na Velebitu razmilja na sljedei
nain: to je posljednji zemaljski polazak mrtvaca putem kojim je za ivota
najee hodao, od matinoga sjedita na tzv. prvom velebitskom ivotnom
podu do ljetnih stanova podignutih na viim tokama velebitskog uzdiga. Tu na
njegovu mirilu ostaje njegova zadnja realna uspomena. Zato ga na mirilu, u
blizini njegove kue a pokraj puta ili velebitskih staza, izmjere od glave do
nogu, i postave dvije ploe: uzglavnicu i uznonicu.
Kada je rije o starosti velebitskih mirila, Kraja ispravno primjeuje da
su mirila na Velebitu veoma stara tradicija koja see u pradavnu povijest.
Pogreb pokojnika s njegovim obaveznim mirilom, dodaje Kraja, tipian je
samo za stanovnike Velebita i u zonama gdje velebitski nomadi podiu svoje
ljetne stanove. U zakljunom dijelu svoje studije donosi jo neka zapaanja
temeljem kojih je mogue zakljuiti da se i on sluio metodom razgovora s
velebitskim stanovnicima. Na toj crti nastaju i njegova zapaanja o postupanju s
pokojnikom na mirilu, tj. na mirilitima, kojem se daje status neke vrste
stoljeima skrivenog predgroblja. Budui da su njegova zapaanja utemeljena
na razgovoru s autentinim stanovnicima, ona su za nas, danas, vjeran dio
kolektivne memorije Velebita.
U zakljunom dijelu svoje studije donosi jo neka vrijedna zapaanja, iz
kojih je mogue zakljuiti da se i on, poput geologa J. Poljaka, slui poznatom
metodologijom etnografske znanosti: razgovor sa suvremenicima. Na toj crti I.
Kraja gradi neke dragocjene zakljuke na koje bih - buduim istraivaima 589

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

elio skrenuti posebnu pozornost. S tim u vezi podsjeam na gotovo bitan dio
mitskog sadraja koji se ispreplie s velebitskih mirila. Misli se najprije o
gotovo protokolarnom postupanju s pokojnikom na mirilu i duini trajanja
obreda na mirilitu. Kraja zapisuje: tijelo mrtvaca ostaje poloeno na mirilu,
po rijeima njegovih sugovornika, toliko dugo to bi se recimo mogao izmoliti
jedan oena. Zatim se mrtvac nosi na mjesno groblje. Na putu koji moe trajati
i 5 sati nosai su morali poinuti pa se takva unaprijed znana mjesta u
komunikacijskom izriaju zajedniki nazivaju poivala, liena bilo kakva
obredna protokola. Vaan dio pogrebnih tradicija pridaje mirilu, gdje iza
svakog mrtvaca ostaje na velebitskim ljetnim stanovima njegovo osobno mirilo
s ukrasnom ploom uzglavnicom - koju izrauje velebitski klesar. Stilizacija
velebitskih uzglavnica i njezine pojedinane poruke i danas su velike velebitske
tajne. Prema zapisu I. Krajaa, svako velebitsko ljetno, tj. sezonsko, naselje pa
ak i neka sela, imaju svoja mirilita i nitko ne smije na tue mirilite. Po
mirilitu ne smije blago pasti, tamo se ne smije kopati, niti orati, niti se smije
bilo to saditi. U narodnim predajama, koja se na Velebitu uvaju stoljeima,
mirilite je sveto mjesto. U pukom vjerovanju - zapisuje I. Kraja - mirilita se
podiu za to da dua pokojnika na svom mirilu poine, prije negoli tijelo na
mjesnom groblju zakopaju. Mirilite nije samo pojedinano sveto mjesto na
Velebitu, ono je i otvoreni raj velebitskih stanovnika s druge toke velebitskog
uzdiga. Kada se due pokojnika vraaju na zemlju a to se, u vjerovanju
tamonjeg stanovnitva, esto dogaa, onda je pokojnikovo mirilo jedino
mjesto gdje due mogu poivati. To vrijedi osobito na Duni dan kada je svaka
dua pokojnika na svom mirilu. Zato posjet mirilu, zakljuuje I. Kraja, vrijedi
kao posjet groblju. Danas je to staro vjerovanje u velebitskom kraju, dodaje I.
Kraja, u propadanju. U njegovim zabiljekama nalazimo vei broj dragocjenih
objanjenja o velebitskim mirilima da mi se esto puta ini da nekim
istraivaima velebitskih mirila ovaj spis nije dovoljno poznat ili ga
nedopustivo zaobilaze. Mislim pri tom prije svega na ova pitanja: emu su
sluila mirila u ivotu velebitskih stoara, sadraj velebitskog dvovjerja; mirilo
i Duni dan, zatim mirilite kao sveto mjesto pokraj kojeg velebitski stanovnici
prolaze u tiini. Zakljuio bih, ne bez povoda, sljedeom primjedbom: daleko
su velebitska mirila od steka na Balkanu, kao i s onima u zemljama zapadno
od Balkana, mislei pri tom na Hercegovinu, Bosnu i neke dijelove Hrvatske.
Svaka usporedba velebitskih mirila sa stecima potpun je promaaj.
U ocjenjivanju mjesta I. Kraja, meu istraivaima posmrtnih obiaja na
Velebitu rekao bih i ovo: on je prvi u nas osigurao velebitskim mirilima,
dakako zajedno s mirilitima - koja bih uvjetno zvao skrivena predgroblja
trajnu meunarodnu dimenziju. On otkriva da u Europi postoji slinost s
590

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

velebitskim mirilima samo u alpskim zemljama stare rimske provincije Norik.

Ali dodaje da slian pogrebni obiaj postoji samo u dalekoj Aziji, u Tibetu i
Nepalu. Jedina je razlika - zakljuuje I. Kraja - da se njihovi menhiri, koji
odgovaraju naim kamenim velebitskim mirilima, postavljaju u polukrugu.
2. Od I. Krajaa do A. Glaviia (1934.-1980.) trajala je duga utnja u
istraivakom obzorju velebitskih pogrebnih fenomena u ukupnom trajanju od
46 godina ili skoro pola stoljea. Tu je veliku prazninu ublaio, samo
djelomino i formalno, poznati zagrebaki etnolog M. Gavazzi. U njegovu
prilogu Poivala ima svega, ali najmanje velebitskih mirila. Prilog je objavljen
1978. godine. Meutim, vrijeme njegova stvarnog nastanka nisam uspio
utvrditi. Raen je na osnovi razliitih rukopisnih materijala koji potjeu od
njegovih studenata i suradnika a uvaju se, prema rijeima M. Gavazzija, u
Etnolokom zavodu Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Danas
ponovno itam ovaj prilog elei, jo jednom, provjeriti svoja prvotna
zapaanja o znanstvenim prosudbama naeg autora. Razmiljam o autorovu
prilogu u smislu odgovora na retoriko pitanje: koja je njegova sadrajna
vrijednost? Odgovorio bih ovako: dobili smo izvrstan vodi kroz nebrojena
vea i manja poivala u nas i daleko izvan granica Hrvatske. Prema rijeima
autora, ona se proteu od Crne Gore i istone obale Jadrana sve do razmea
Italije i Slovenije. Ima ih u manjem broju u dijelovima Srednje Europe i neto
vie u junim dijelovima Francuske (na dijelovima granice sa vicarskom).
Autor je ispitujui tragove poivala naiao na podatak o njihovu postojanju i na
Balkanu. Tu ih pronalazi u zapisima crkvenih tekstova, primjerice, u
manastirskoj hrisovulji Deana, to potvruje njegove pretpostavke o
postojanju poivala i u Srbiji tijekom 13. stoljea. Tragom takoer arhivskog
gradiva utvruje postojanje poivala u Hrvatskoj u XII. stoljea, a potjee iz
okolice Trogira 1186. godine.8
U kategorizaciji njegovih poivala postoji nekoliko vrsta. Najbrojnija su
koja doista i odgovaraju terminskom sadraju, poivala. Dakle, za odmor
srednjovjekovnih karavanskih nosaa razliitog tereta, za odmor stanovnika na
rubovima velikih prijevoja ili duih uzbrdica. Za odmor lokalnog stanovnitva u
okvirima svojih naselja ili poznatih crkvenih srednjovjekovnih procesija.
Meutim, kada autor ulazi u zonu pojedinana ili grupna poivala, pribliavamo
se dijelovima naega veeg neslaganja s tezama o izjednaavanju tipinih
velebitskih mirila i mirilita s pojedinanim ili grupnim poivalima. Neslaganja
su jo vea oko postavljanja navodno hrpe kamenja uz putove na kojima se
nalaze poivala. Ipak, najvie iznenauje i nevjericu stjee svaki onaj koji bar

8
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2, Zagreb, 1904, 224.

591

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

neto zna o velebitskim mirilima, tj. grobovima dua, na planinskim velebitskim

stanovima, a na putu prema mjesnom groblju, tj. stalnim boravinim zonama
otkuda svake godine kree velebitski uzdig. U tom kontekstu likovni prilog
autora na str. 204. a koji potpisuje M. Gavazzi rijeima: Poivala - individualna
mirila. Izmeu Ledenika i Tribnja (srednji Velebit), nedvojbeno dokazuje da na
autor doista ne razlikuje: velebitska poivala od velebitskih mirila! Uvaavajui
stajalita svakog autora, a osobito terminologiju njegove struke, ipak se teko
mogu pomiriti s autorovim terminom kamena odlagalita (!) kao istoznanicom
za groblje (204) i na drugim stranicama autorova priloga. S jednakom sumnjom
gledam na zakljuni dio priloga, u kojem M. Gavazzi iznosi stajalite o
postojanju nekih slinosti izmeu naih velebitskih poivala i mirila s velikim
nadgrobnim spomenicima na sjeverozapadu Balkana, tj. stecima, s njihovim
ornamentalnim i figuralnim ukrasima (204). Za istraivaa koji se doista bavio
stecima: nema slinosti, postoji samo nepremostiva praznina.9
O prilogu naeg autora Poivala jo jednom ponavljam: njih nije mogue
vezati i poistovjeivati uz pojmove grob i groblja. Na tom tragu dodao bih i
svoja djeaka pastirska sjeanja na jedno moje stvarno Poivalo. Ono se
nalazilo na Bobiji, ogranku Kozare, a izmeu Une i Vrbasa. Vrlo zanimljiv
klimatoloki masiv izmeu Panonije i planinske Hrvatske. Poloen je slino kao
nae Sljeme od Ponikvi do Starog Laza. Slui, izmeu ostalog, kao visinski
bedem koji prijei prodor zimskih hladnih vjetrova koji dolaze iz gornje
Panonije i ele prodrijeti u donju Panoniju. U mrei rimskih putova nudila je
moja Bobija najkrai prolaz rimskih legija i dakako robe izmeu rimskih
gradova u Dalmaciji i vojno-trgovakih sredita na Dunavu. Moja pastirska
planina sluila je upravo toj svrsi, sve do turske agresije, koja je unitila izmeu
ostaloga i sve nae vertikalne prometnice Dunav Dalmacija. Na moje
Poivalo na Bobiji vode dva puta iz smjera jug sjever. Jedan kroz naselje
abari i drugi kroz naselje Majdandii, a onda se u planinskom dijelu Bobije
slijevaju u jednu prometnicu kojom se ne s malim usponom izlazi na vrh moje
planine. Tu i danas postoji Poivalo, tako narod naziva. Bio je to dovoljan
prostor na kojem su se mogli odmoriti putnici s robom, koja se od juga
prenosila prema prijelazima na Savi i Dravi, sve do trgovakih sredita na
Dunavu. uvajui svoje blago na planinskim panjacima Bobije nisam nita
znao o njihovom dubokom povijesnom i prometnom smislu. Prilog M.
Gavazzia Poivala bio je dovoljan poticaj da oivi moja sjeanja na jedno ivo
Poivalo iz moje mladosti, koje vam s velikom radou poklanjam.

9
Vie o tome usp. moju knjigu Kameni spomenici Hrvatske od XIII. do XIX. stoljea,
posebno prilog: Steak nepoznatog ratnika, izmeu XIII. XIV. stoljea.

592

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

3. Drugu skupinu istraivaa velebitskih mirila predvodi arheolog A.

Glavii. Kao glavni urednik Senjskoga zbornika elio je svoje glasilo irom
otvoriti istraivaima geografije velebitskih pogrebnih tradicija i dvovjerja
tamonjeg stanovnitva. Svoje istraivake radosti elio je nesebini dijeliti s
novim istraivaima velebitskih mirila i mirilita te zajedno s njima pokrenuti
najsloenije istraivako pitanje: kojem narodu pripada geneza jedinstvene
velebitske pogrebne kulture na drugom, tj. ljetnom stanitu velebitskog
uzdiga. Da bi oplemenio svoj znanstveno istraivaki projekt i drugim
sastavnicama, objavljuje u Senjskom zborniku nekoliko radova o najstarijim
narodima koji su ivjeli na istonoj jadranskoj obali i u njezinu zaleu.
Posebno zapaeni bili su radovi Marina Zaninovia: Antika naselja ispod
Velebita i drugi, Stanovnitvo velebitskog Podgorja u antici10. Radovi Marina
Zaninovia, zajedno s ve ranije objavljenim prilogom Radoslava Katiia11,
koji govori o najstarijim jezicima i narodima u Senjskom primorju, ine i
danas najpouzdanije istraivake putokaze prema narodu kojem pripadaju
poetci velebitskih mirila. Na istom tragu nastaje i rad Mirjane MatijeviSokol12.
Znanstvena i struna bibliografija arheologa A. Glaviia rjeito govori
da je upravo Ilirima posvetio najvei istraivaki interes. Taj najbrojniji
predrimski narod stoljeima dri veliko podruje od blizine Alpa na zapadu
do granice s Grkom na istoku. Izmeu Ilira i Velebita, dakako i njegove
june padine, postojala je vjekovima organska povezanost. Jedino bi Vratnik
mogao do kraja "ispriati" priu o ilirskim susretima sa Senjom i drugim
lukama i luicama junoga Velebita. U gravitacijskom dijelu Senja, kao
jednog od najveim pomorskih emporija sjevernog Jadrana - od Zadra do Pule
- ivjeli su pak Liburni, poznati gospodari sjevernih jadranskih luka. Za
arheologa A. Glaviia to su bile ire granice istraivakog interesa. Otkopao
je, izmeu ostalog, ne mali broj ilirskih, japodskih i liburnijskih grobova i
ispisao brojna izvjea o grobnim nalazima. Fascinantan je - primjerice njegov opis nalaza iz groba jedne ene, na velebitskom lokalitetu Gradina s
Maloga Libinja. Na odjevnoj metalnoj kopi umrle, prepoznaje ucrtane male
trokute s krunicama. Svjestan da ispred sebe ima veliko otkrie iznosi ovaj
zakljuak: motiv trokuta u krunici, zatim u polu-krunici ili izmeu dviju
linija, nalazimo i na uzglavnicama velebitskih mirila. Za grobnicu s Gradine i
nalaze u njoj dri da su stari oko 500 godina prije Krista.

10
M. ZANINOVI, 1980, 187-196; 1983/1984, 29-40.
11
R. KATII, 1967/1968, 46-53.
12
M. MATIJEVI-SOKOL, 1994, 25-40..

593

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

U grobu s velebitske Gradine otkriva premosnicu izmeu rimskih

etnikuma i njihova supstrata na Velebitu, nastao znatno kasnije, a kojem e
Hrvati dati zajedniko ime: Starohrvatski Vlasi. Prema tome, Glavii je ve
1980-ih godina trasirao osnovne istraivake pravce u rjeavanju fenomena
velebitskih mirila, koji u Europi imaju slinu pojavu samo u alpskim dijelovima
stare rimske provincije Norik, meu dananjim jodlarima a zatim, prema
tvrdnjama I. Krajaa, na Tibetu i u Nepalu u Aziji.
Radei 1980. prvo arheoloko izvjee o velebitskim mirilima, A.
Glavii neupuenom istraivau savjetuje da ih ne trai na padinama Velike
Kapele od Klenovice do Senja. Mirila treba traiti samo uzdu june velebitske
padine i svih njezinih staza koje vode od mora u planinu, do velebitskih
nomadskih ljetnih stanova.
Sauvani ostatci tipinih pastirskih ljetnih naselja a bilo ih je prema
Antinoj procjeni oko 200 - govore da je velebitski pastirski ivot, ovdje, bio
slian onome u Hercegovini i Dalmaciji prije turskih prodora. O predrimskim i
rimskim gradovima na obali velebitskog primorja govori kao gravitacijskim
tokama gospodarskog susreta velebitskih stoara s trgovcima u pet osnovnih
antikih gradova: Senia, Opsika, Stinica, Jablanac, Bag i Starigrad na putu
prema Jaderi, odnosno Zadru.
Drei se svoje osnovne teme Mirila i poivala na Velebitu, arheolog A.
Glavii ne razmatra seobe Vlaha, koji nam dolaze s podruja Bizantinskog,
odnosno Turskog Carstva. U sklopu migracijskih tema njegov istraivaki
interes okrenut je unutranjim migracijama na Velebitu koje se, u odreenom
vremenskom ritmu prirode, ponavljaju svake godine na dan sv. Jurja, i traju do
prvog jesenskog mraza, kada prestaje ciklus velebitskog uzdiga, a ivot
velebitskog stoara i njegova blaga sputa se u matina zimovalita na tzv.
prvom podu Podgorja. Tu se eka novo proljee i ponovni uzdig na velebitski
res nullius, tj. niiju zemlju.
U istraivakom pristupu osnovnoj temi slui se, poput J. Poljaka i I.
Krajaa, dragocjenom metodom razgovora sa starijim stanovnicima, i na taj
nain ostavlja njihov autentian opis pogrebnih obiaja na Velebitu, s posebnim
osvrtom na pogrebne radnje na mirilu. Govori o mirilima i nosaima
pokojnikova tijela, zatim o polaganju mrtvoga tijela na kamenu podlogu,
"mirenja", tj. polaganja kamene uzglavnice i kamene uznonice.
Uzimanjem mire pokojnikova tijela zavren je najosjetljiviji dio
pogrebnog postupanja. Narod na Velebitu stoljeima vjeruje da je u tom
trenutku, a na mirilu, dua pokojnika namirena, ba kao to dobar velebitski
pastir na kraju dana - u zimskim mjesecima - namiruje svoje blago da bi moglo
poivati u dugoj zimskoj noi. Drugim rijeima, najblia rodbina zajedno s
594

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

nosaima na mirilu daju svom pokojniku siguran prijelaz iz svijeta ivih u svijet
mrtvih. To je skrivena tajna velebitskih mirila. Izmeu nje i spomenutih
Poivala M. Gavazzia nema doista nikakvih dodirnih spona.
Na kraju izvjea o velebitskim mirilima A. Glavii podsjea
znanstvenu javnost da geneza velebitskih mirila i dalje ostaje pokrivena
koprenom tajni, jer su mnoga pitanja, zakljuuje autor, i dalje otvorena. Kada
su nastala velebitska mirila, ja na to pitanje - zakljuuje A. Glavii - nisam dao
odgovor. Ali budui da je ivio kao ovjek i znanstvenik koji se nikada ne
predaje, ostavlja znanosti i svojim Senjanima vanu istraivaku poruku ovim
rijeima: u svakom sluaju trebat e dosta vremena i snage da se propjeai
Velebit uzdu i poprijeko, da se i dalje istrauje ovaj veoma zanimljiv narodni
pogrebni obiaj.
U nastojanju da se na jednom mjestu okupe, koliko je to mogue, svi
prilozi koji doprinose istraivanju velebitskih mirila, ne moemo zaobii estu
skupinu arheolokih nalaza A. Glaviia.13 Prilog je objavljen u dvobroju
Senjskog zbornika, 1983/1984. s osam najstarijih predrimskih lokaliteta s
grobovima, oko kojih su, kasnije, koncentrirana najvea nalazita mirila, to ni
u kojem sluaju ne znai da su ve do sada u velebitskim prostranstvima
otkrivena sva mirila. Ovdje navedenim lokalitetima treba pridodati i to
pouzdaniji popis velebitskih ljetnih stanova a koje bi tek trebalo izraditi. Njih
je, prema procjeni naeg istraivaa, bilo najmanje 200. Dodajmo tome da
cijelo podruje Velebita prema dvadesetgodinjem istraivanju A. Lemi ima duljinu oko 160 km i desetak km dubine s vie od 500 velebitskih sela i
zaselaka.14
Aleksandra Faber izradila je dosada jedini rad posveen velebitskim
stoarima pa ve zbog te injenice privlai nau posebnu pozornost. Naalost, u
sreditu njezine istraivake pozornosti nije Velebit kao res nullius, iz
perspektive feudalnoga vlasnitva u nas "niija zemlja". Svoju pozornost okree
prema velebitskom stoaru da, ali ga promatra iskljuivo kroz pitanja njegova
odnosa prema smrti. Ovdje, gledano istraivaki, kao da ni jedno pitanje ne
moe proi bez velebitskih mirila. Tako se i naa autorica upustila u
razmatranja velebitskih stoara kao socijalne kategorije, traei njihovo
korijenje na krivom mjestu, tj. na Balkanskom poluotoku, ili s onu stranu rijeke
Drine, mislei pri tom da im je Balkan jedina kolijevka. Ona oito ne poznaje

13
"Arheoloki nalazi iz Senja i okolice (VI)", sa slijedeim lokalitetima: Gradina Kneevii
na Malom Libinju; Gradina na Velikom Rujnu; Gradina na Malom Rujnu; Gradinica na Malom
Rujnu; Gradina Milovci kod Starigrada - Paklenica; Velika i Mala Gradina Sv. Trojice; Gradina
kod zaseoka Lisarice te Gradina "Glaviica" iznad Lukova.
14
Usp. A. LEMI, 2013. s 4 iscrpne karte i s oko 1500 fotografija.

595

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Frnanda Braudela i njegovo znamenito djelo, prevedeno u nas 1997.

Sredozemlje i Sredozemni svijet u doba Filipa II. Na dio Jadranske obale i
Velebit nad njom (zajedno sa svojim vilama i mirilima) je zapravo dio
Sredozemlja, a ne Balkana. Stanovnitvo Velebita su zapravo stari Iliri, supstrat
romaniziranih Ilira i Japoda koje su tijekom dva prva stoljea doseljeni Hrvati
kroatizirali i kristijanizirali, dajui im novo ime Starohrvatski vlasi, dakako
katolike vjere. Promijenili su svoje staro ime i postali svi zajedno
Starohrvatski vlasi. O njima je ovdje rije, rije je njihovim velebitskim
mirilima. Oni imaju i svoja "poivala" kao mjesta na kojima se odmaraju nosei
ili prevozei svoje karavanske terete. Izmeu ovog rada i drugoga, objavljenog
takoer u Senjskom zborniku osam godina kasnije, Sveti Juraj Lopsica i
Lopci, ne postoji nikakva organska veza. Rad je zapravo fascinantan prilog nae
prometne integracije, najkraim putem koji vodi promet, ljude i robu od luke u
Sv. Jurju preko najljepeg prijevoja zvanog Oltari u Otoac, ili na Vratnik, a od
njega na staru prometnu arteriju preko Modrua i Ozlja te kroz Panoniju
Inferior u Panoniju Seperior preko Dunava, Ilirske Bistrice, Katovice pa
sjevernim smjerom preko Krakova na Baltik, gdje se trgovalo s
najdragocjenijim ukrasnim kamenom poznatiji kao jantar. Njegova trgovina s
vie jantarskih putova - privlaila je sve stare narode, napose Liburne na
sjevernoj, odnosno Mediteranskoj, obali istonog Jadrana.
Mirjana Troelj ide u red suvremenih istraivaa velebitskih mirila.
Napisala do sada najvei broj radova. U njezinoj bibliografiji nalazimo 6
priloga (objavljeni od 1981. do 2010. godine). Preteni dio (4 rada) objavljena
su u Senjskom zborniku. Njezin prvijenac o velebitskim mirilima izlazi u
Senjskom zborniku 1981/1982. Istrauje mahom jedinstvenu tematsku cjelinu:
ukrasi na mirilima, njima je posvetila najvei dio svojih radova. Gledano pak
prostorno, orijentirala se, donedavno, na juni Velebit, gdje se ionako nalaze
najbolje ouvani reljefni zapisi na uzglavnicama velebitskih mirila. Na njima
budno prati geometrijske, astralne i druge motive, meu kojima je najee
ponavlja kri u razliitim varijantama i oblicima. Autorica nastoji proniknuti u
dekorativni sustav, utvrditi meusobne slinosti i razlike. Prema mojim
neprovjerenim saznanjima izradila je niz otisaka kako bi njihovom
sistematikom i prostornim rasporedom ula u klju itanja ovih u svakom
sluaju neobinih reljefa planinskog slikarskog zapisa u kamenu. U svakom
sluaju s nestrpljenjem se oekuje njezino prvo sintetsko izvjee o zapisima na
velebitskim mirilima.
Kao u svakom velikom istraivanju i ovdje postoje razliite zamke. Jedna
od njih je udaljavanje od zadane teme i povodljivost za nedovoljno
iznijansiranom temom "poivala" u posljednjem radu M. Gavazzia gdje se
596

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

"poivala" poistovjeuju s mirilima, zatim irenje spomenikih velebitskih

mirila na Ravne kotare, Bukovicu te nekritiki na june dijelove Dalmacije. Jo
je vea metodoloka i istraivaka zamka u traenju mirila oko Trogira, ili ak
u dijelovima Srbije, a sve zbog nepostojanja jasne granice izmeu mirila i
poivala. Tu granicu mora izgraditi sam autor svojim bogatim arheolokim i
kulturno povijesnim znanjem. Ravno je gotovo hazardu traiti mirila ili mirilapoivala u okolici Trogira. Na toj crti drimo se osnovnog pravila: tamo gdje
postoji planinsko-stoarski uzdig tamo imamo mirila. U Ravnim kotarima ili
Bukovici ne postoji uzdig triju sezona proljetni, ljetni i jesenski bez obzira
koliko su zone ispae udaljene od stalnog boravka matinog djela nomadskih
obitelji. U zonama Ravnih kotara i Bukovice gotovo je nemogue pronai ljetne
stanove. Tamonji torovi i kolibe nisu ljetni stanovi! Postoji i niz drugih razloga
koji ni iz daleka nisu istovjetni sa zatvorenom velebitskom planinom. U svakoj
kulturi (posebno nomadskoj) nameu se pitanja njezine specifinosti. Ono to
ima Velebit nije mogue nai na drugim planinama. On ima svoj specifian
stoljetni ivot kojega nije ispisao ni jedan statut vlakih katuna. Njega je ovdje
ispisala surova priroda ivota. Donijeli ga vjetrovi Velebita, a uvaju samo
njegove vile. Koliko e lanova obiteljske zadruge, obino na dan sv. Jurja,
otii s blagom na planinu pitanje je izbora i dogovora u kunoj zadruzi.
Meutim, jedno je sigurno to vie, jer na Velebitu nije samo "hodanje" za
blagom, gore ih eka teak posao od poljoprivrede do prerade mlijeka, rad s
koama i vunom. Za sve ima dovoljno posla. Mogue su jezine slinosti
pojmova "mira" ili "mirilo" ali to nije, i ne moe biti, razlogom da slinost s
velebitskim mirilima traimo i potvrujemo na podruju Lunice i Niave
Srbije! Takav postupak otvara pitanje: gdje su nam granice s razliitih pojava,
recimo u Srbiji, s pojavama u Hrvatskoj? No, moda je daleko opasniji sluaj s
oitim prekrajanjem pojma Totenrasten15 u Totenraststein. Prvi upotrebljava M.
Gavazzi, potpuno ispravno, u svojoj studiji Poivala kao dokaz o rairenosti
pojma Poivala u Kranjskoj i Korukoj. Ali, sada e kolegica M. Troelj
preraditi Gavazzijev termin u novi i podmetnuti ga kao Gavazzijev samo da bi
vjerojatno dobio dikciju kamena pa e ga pisati Totenraststein.16 Pria ide dalje,
od M. Troelj termin preuzima A. Faber.17 Istu priu preuzima pet godina
kasnije Marijan Kati.
U radu, Natpisi i likovni prikazi na velebitskim mirilima objavljen u prvom
zborniku radova o mirilima kao kulturnom fenomenu (2010.), M. Troelj iscrpno

15
Usp. M. GAVAZZI, 1978, 203.
16
Usp. M. TROELJ, 1992, 71.
17
Usp. A. FABER, 1995, 161,2; 169, 170.

597

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

razvrstava epigrafsku analizu dijela velebitskih mirila s lokaliteta junog

Velebita. Vrijedno je spomenuti i druge radove takoer objavljene u ovom
zborniku kao primjerice slovenskih arheologa Tome Vinaka koji povezuje
sepulkralnu geografiju Tibeta i Velebita, dok Andrej Pleterski, koji je ujedno i
glavni urednik zbornika, objavljuje ak tri lanka. U prvom datira velebitska
mirila vremenskim sklopom 1717. 1971., u drugom razmatra grupaciju mirila
na lokalitetu Kruica Korita dok u zadnjem radu donosi detaljan katalog s
opisom i dimenzijama mirila na junovelebitskom lokalitetu Kruica Korita.
Njegov zadnji rad mogao bi posluiti kao korisna podloga za izradu cjelovitog
katastra velebitskih mirila bez kojeg nema sustavnog rada na ovom veoma
zahtjevnom istraivakom projektu. Bioarheolog forenziar Mario laus utvruje
da mirila nisu oznaavala duljinu izmjerenog pokojnikovog tijela koje se prenosi
na mjesno groblje i time otvara novu dimenziju njihova prouavanja. Vrijedan
poticaj daljnjem istraivanju dali su autori Katja Hrobat i Benjamin tular koji se
zalau za pokretanje zajednikih meudravnih projekta u prouavanju slinih
tema, a njih ima na pretek. I prilog Marija Katia, posveen podrijetlu i znaenju
mirila pokazuje nastojanje nekih istraivaa da se izmeu mirila i kamenih
steaka ublai postojea granica, za koju su se zalagali prvi istraivai do A.
Glaviia i M. Troelj. Nastoji se opet nategnuti slinost izmeu steaka i mirila a
budui da se pojavljuju na istom terenu mirila su prema njegovu miljenju nastala s doseljenjem Bunjevcima (!) pa bi tako bila neki bunjevaki proizvod,
dok su steci znatno stariji produkt! Zadnji prilog, spomenutog zbornika ispisuje
Radomir Juri o arheolokoj topografiji Tribnja. Skree pozornost na estu
pojavu da su se uz mirila, ili u blizini njih, sauvale kamene gomile i gomilice s
predrimskim i rimskim grobovima od Sv. Magdalene do Maslenikoga mosta.
Autor bi spomenute arheoloke spomenike uklopio u turistiku trasu: Aleja mirila
i time planira oplemeniti nau turistiku ponudu.
U zakljunom dijelu historiografsko kritikog osvrta imamo osobito rijetku
priliku zakljuiti ovaj osvrt s velikom i reprezentativnom izlobom o
tajanstvenim pogrebnim obiajima na Velebitu. Izlobu je priredila kustosica
Muzejsko galerijskog prostora u Klovievim dvorima u Zagrebu, Koraljka Jurec
Kos. Njezino sveano otvorenje bilo je u svibnju 2013. godine. Zagreb je imao
jedinstvenu prigodu susreta s fascinantnim velebitskim spomenicima: groblja
dua na velebitskim ljetnim stanovima, a fotografijama Toe Dabca i Radivoja
Simovia popraeni su izloeni predmeti. Ostaje samo jedno pitanje: kada e
Rijeka prirediti iscrpnu izlobu o velebitskim mirilima, jer danas u tom gradu
ive najbrojniji stanovnici Velebita kao posljednji ivi svjedoci tamonjih
prastarih pogrebnih obiaja i njezinih osebujnih biljega u geografiji svjetskih
pogrebnih tradicija. Rijeka se budi, njoj se moe vjerovati.
598

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

III.
U zakljunom dijelu priloga iznosim nekoliko svojih zapaanja meu
kojima su dva najvanija. Prvo, kojem narodu pripadaju velebitska mirila
prastari pogrebni obiaj dua. Drugo, dramatian susret dvaju rimskih supstrata
(Ilira) integriranih s doseljenim Hrvatima zapadno od rijeke Drine i sa Srbima i
Bugarima Balkana na razmeu XV. i XVI. stoljea, a u sklopu agresije Turskog
Carstva. Tu je rije o vojnom i agresivnom susretu Starobalkanskih i
Starohrvatskih Vlaha u ratnom vihoru Turskog Carstva, usmjerenog prema
zapadu. U irenju turske moi osnovni cilj bio je akindijski prodor na drugu
stranu Balkana, pljake, pale, progon i osvajanje zemalja Hrvatskog
Kraljevstva te njegovo ukljuivanje u sklop novoosvojenih zemalja Turskog
Carstva18.
Da bih objasnio pojavu Starohrvatskih Vlaha i Starobalkanskih Vlaha,
prije pojave Turaka, potrebno je bar s nekoliko osnovnih crta podsjetiti paljiva
itaoca na njihovu meusobnu genezu. To je mogue uinit jedino na primjeru
Ilira koji su stoljeima nastavali prostor od Alpa do Grke. U pripremi
istraivakih projekata koji su vodili prema velebitskim mirilima i uz
arheoloki materijal ue senjske gravitacijske zone - kao i one koja se protezala
na junu Velebitsku padinu do Zrmanje i Krke A. Glavii je ve zarana
zatraio pomo Radoslava Katiia u rjeavanju osnovnog pitanja: koji su
najstariji jezici naroda u senjskom i velebitskom Primorju. Naem najboljem
poznavatelju predilirske i ilirske tradicije R. Katiiu nije preostao veliki izbor
do nekoliko konstatacija. Prvo, da su nam vrlo oskudni podatci o jeziku koji se
ovdje govorio prije dolaska Rimljana, dok u skupinu sauvanih imena idu
jedino imena starih gradova uz jadransku obalu od Senije (Senja) te imena
otoka s njihovim gradovima, zatim imena dviju najveih rijeka Rae i Zrmanje.
Naalost, prema njegovoj konstataciji, nije nam sauvano ni jedno ime brda i
drugih uzvisina u neposrednoj blizini jadranske obale, izuzev imena dvaju
naroda: Liburna i Japoda. Prvi su ivjeli uz morsku obalu, drugi u njezinoj
udaljenosti. Uz imena mjesta nije mogue nita drugog rei, ak ni za
najpoznatiji grad Seniju. O trgovakom prometu postoje neke zabiljeke o
trgovini s Grcima, tj. preko njihovih jadranskih kolonija te o prijevozu jantara
iz baltikih nalazita. O kopnenim putovima koji su se slijevali prema Jadranu

18
U ovom se radu uz Osmansko Carstvo i Osmanlije rabi i naziv Turci i Tursko Carstvo. U
nas se udomaio izraz Turci i turski, premda znamo da je turski narod bio samo jedan od velikog
broja naroda Osmanskog Carstva. Zajednika spona toga heterogenog Carstva bila je dinastija
Osmanlija, po kojoj se ono nazivalo gotovo kao to se i Habsburka Monarhija nazivala po svojoj
dinastiji.

599

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

takoer nema pouzdanih tragova osim, dakako, samo pretpostavki. Ali, zato
postoji dovoljno naznaka da su grki brodovi ve zarana plovili do Starigrada
ispod Velebita. Odgovarajui na pitanje gdje su bile granice Liburna i Ilira, a
gdje granice njihovih jezinih dodira, tu su vijesti takoer nepouzdane. Prema
jednima, Liburni su ivjeli istono od Zrmanje do Krke i Skradina, a prema
drugima ak do granice s Histrima na rijeci Rai. Meutim, ostaje injenica da
je iskonsko podruje Liburna bilo izmeu Zrmanje i Krke. Gledano dugorono
na obali ispod Velebita postojale su toke jezinih dodira izmeu Japoda i
Liburna. No, prema tumaenjima R. Katiia, ostaje i dalje otvoreno pitanje
koliko je bio srodan jezik Japoda s jezikom pravih Ilira na jugoistoku, ali je
vjerojatno bio sasvim blizak dijalektima Delmata i Panonaca na sjeveru.
Ne ulazei u daleku prolost povijesno najstarijih naroda Liburna i
Japoda koji su stoljeima ivjeli uz obalu velebitskog Podgorja sve do
planinske vododjelnice Velebita, koja u duini oko 150 km, nikada nije bila
stalna granica izmeu ova dva naroda. U svojoj dugoj povijesti oni se vie
meusobno nadmeu nego ratuju. Karavanskim putovima koji su - prema
istraivanjima M. Zaninovia - izlazili, svaki za se, iz pet liburnijskih gradova u
velebitskom Podgorju: Senia, Lopsica (Sv. Juraj), Stinica, Vegia (Karlobag) i
Argyruntum (Starigrad Pakleniki) spajali su japodska naselja koja mahom
kupuju ili razmjenjuju sol, prijeko potrebnu robu u ivotu japodskih stoara.
Njihova naselja proteu se na sjever, sve do rijeke Une i naselja izmeu Velike
i Male Kapele i Modrua. No, od Senije do Argirunta, s neto udaljenijim
Ninom i njegovom drugom velikom solanom, strujao je trgovaki promet uzdu
pomorskih podvelebitskih gradova, povezujui u jedno gospodarsko tkivo i
susjedne otoke: Krk, Rab i Pag. S junom padinom Velebita oblikuje se,
tijekom stoljea, na ovom prostoru jedna zajednika gospodarska cjelina koja
e preivjeti sve povijesne mijene koje nisu uspjele do kraja razoriti veliku
tradiciju velebitskih mirila koja svoj korijen ima, vjerojatno, jo u predrimskom
povijesnom razdoblju.
Rimsko osvajako uplitanje u prilike s druge strane Jadranskog mora, a s
oitom namjerom da rimsku vlast i rimsku graansku civilizaciju prenese
daleko na istok, sve do druge najvee rijeke Dunava, zapoinje poznati rimski
triumvir Oktavijan u 35. godini prije Krista. Rimske legije okupljaju se u Seniji
i na podruju dananje Senjske drage, pristizale su laama preko mora i
kopnom preko Histrije i Trsatike. Prema ocjeni M. Zaninovia, izbor Senije kao
polazne toke za okupljanje rimskih legija bio je krajnje racionalan zbog
stoljeima najpoznatijeg puta od Jadrana prema unutranjosti a koji je vodio
preko Vratnika.
600

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Zapadno od Balkana postoje i danas samo dva trgovako - prometna

prijevoja s imenom Vratnik. Jedan je sarajevski a moe se i danas vidjeti sa
sarajevske Ba arije. Ako se okrenete prema sjeveru pred vama je poznata
Viegradska kapija a malo iza nje sarajevski Vratnik. Od njega i danas vodi
trgovaki put na Viegradsku upriju - most preko Drine.
Grad Senj jo uvijek ima povoljnu priliku da ovjekovjei svoj Vratnik s
imenom nove petlje na buduoj Jadransko jonskoj autocesti koja e se ovih
godina graditi iznad starog senjskog Vratnika. Mogla bi se zvati OktavijanaVratnik kao spomen na stari trgovaki put koji je stoljeima bio najkraa
trgovaka prometnica izmeu sjevera i juga te na rimskog vojskovou koji
prenosi granice Rimskog imperija preko Vratnika do Siscije Siska, osvaja
posjede Ilira do Drine na istoku da bi na taj nain omoguio romanizaciju svih
zateenih naroda, ukljuujui u to kolo Liburne, Japode i Ilire. Taj veoma
sloen integracijski proces imao je neto ubrzaniji ritam tek poslije konanog
sloma zasebne politike i vojne moi starih Ilira, nekad velikog i monog
naroda koji je ivio ispod velikog luka od stare rimske provincije Norik do
granice s Grcima na Balkanu. Poraz njihove kraljice Teute (229. god. pr. Kr.)
ubrzat e proces romanizacije toga nekad najveeg naroda od Jadrana do
Panonije i od Norika do granice s Grkom na jugoistoku Balkana. Vane
integracijske i romanizacijske poluge bile su latinski jezik i pismo kojeg donose
rimske legije te rimska boanstva s institucijama vlasti i jedan zajedniki ius
civili i rimski kodeks s Pax Romana.
U procesu novih velikih seoba naroda koji pristiu najveim dijelom s
istoka, a meu kojima vaan udio imaju Slaveni - zajedno s Hrvatima - mijenja
se jo jednom, ponovo iz temelja, stara etnika slika velikog Rimskog Carstva
koje je kroz nekoliko stoljea pokrivalo skoro sve zemlje dananje Europe.
Novi slavenski narodi, na ruevinama zapadnoga Rimskog Carstva i u
granicama istonoga Rimskog Carstva (Bizanta), oblikuju nove drave i
podiui nove etnike limese koji su sauvani manje-vie sve do danas. U
okvirima jednoga i drugoga Carstva ponavlja se stari proces romanizacije,
kojeg je na naim prostorima inicirao Rim, s vojnim pohodom Oktavijana
protiv Ilira, 35. godine prije Krista. Taj e proces, sada, u potpuno izmijenjenim
okolnostima i s potpuno drugim ciljevima, tijekom VII. i VIII. stoljea, zapoeti
provoditi doseljeni Hrvati nad preivjelim narodima razorenoga Rimskog
Imperija.
I opet e poeti sve ispoetka. Doseljeni Hrvati koji su kroz VII. i VIII.
st. postali zaseban politiki i vojniki narod zapoinju, poput Rimljana nekada,
s veoma sloenim procesom kristijanizacije i kroatizacije zateenih rimskih
romaniziranih naroda koji se sklonio ili u planine ili u tvrde gradove. Rezultat
601

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

nove integracije, tj. etnikih proimanja, mahom na planinskim arealima, gdje

se sklonio vei dio romaniziranog naroda, dok je druga zona u koju se sklanjao
zateeni romanizirani narod bio antiki grad na istonoj jadranskoj obali. Novu
integracijsku pojavu u nas i na Balkanu mogue je pratiti kroz prirodnu i
spontanu komunikaciju izmeu doseljenih Hrvata i doseljenih Srba kao novih
gospodara zateenih romaniziranih naroda propalog rimskog imperija. Na
jednoj i drugoj strani: i Hrvati i Srbi, nazivali su zateene romanizirane narode
zajednikim imenom Vlah i Vlasi. Meu Hrvatima i Germanima postojao je
obiaj da se svaki nepoznati narod nazove jednom rijeju Vlah ili za veinu njih
Vlasi. Taj su obiaj primijenili i Hrvati i Srbi prema njima nepoznatom
rimskom narodu. Nazvali su ih jednostavno Vlasi. Tako su na jednoj i drugoj
strani, u novom integracijskom procesu pod vrhovnitvom Hrvata i Srba nastali
na Balkanu i izvan njega Starohrvatski Vlasi, a na drugoj strani Balkana
Starosrpski Vlasi.
U okvirima pak dviju zajednica slavenskih naroda na Balkanu, tj. meu
Srbima i Bugarima, nastaju tijekom stoljea Starosrpski i Starobugarski Vlasi.
Dok na zapadnoj strani, nekada monog Rimskog imperija, imamo novi
kroatizirani narod poznat kao Starohrvatski Vlasi, koji su ivjeli po duini
cijeloga velebitskog grebena, zatim od Zrmanje do Promine i Svilaje, izmeu
Dinare i Mosora te izmeu Biokova i Imotskog.
Prema tome, u sklopu spomenutih mijena, uzrokovanih seobama naroda
u VI. i VII. stoljeu s velebitske pozornice nisu do kraja nestali stari Iliri, Japodi
i Liburni. Oni ovdje nastavljaju svoj ivotni ritam pod okriljem i zatitom
novog gospodara, prolazei kroz veoma sloene integracijske procese. Njihovo
postupno stapanje s Hrvatima u jedan narod ovisio je prije svega o stupnju
meusobne izmijeanosti koja je u svakom sluaju bila znatno manja od one u
gradovima na jadranskoj obali. ivei stoljeima svojim osebujnim planinskim
ivotom, sauvali su stari romanizirani narodi dio svoje tradicijske kulture i
religije. U sklopu njihove autohtone tradicije skriva se, svakako, i geneza
velebitskih mirila, toga prastaroga pogrebnog obiaja na Velebitu. U toj dugoj
tradiciji treba traiti i genezu velebitskih mirila.
Ni stoljetna manja doseljavanja i odseljavanja na junoj velebitskoj
padini nisu naruila, bar ne u veoj mjeri, opstojnost smrti uz mirila na ljetnim
pastirskim stanovima. Pokraj njih i u tiini visoke planine stanovnici Velebita i
njegovi stoari provode svoj pastirski obred opratanja od due pokojnika
iskazujui na taj nain svoju staru vjeru i potovanje prema pokojniku. Mjerei
njegovo mrtvo tijelo eli se zapravo izmjeriti sva dobrota koju je pokojnik
uinio prema sebi i drugima ivei na velebitskom uzdigu.
602

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Potrebno je, istraivaki, biti veoma osjetljiv prema slinoj pojavi mirila
na najbliem prostoru istonih i junih dijelova (Bukovice i Ravnih kotara), tj.
u neposrednom susjedstvu Velebita. Tu se takoer nalaze, ako ne isti, ono ipak
najsliniji oblici grobova dua, grobova nalik onima na Velebitu, dakako, prije
dolaska u ove krajeve Starobalkanskih Vlaha u sklopu osmanske agresije na
Hrvatsku. Prema tome, valja nam biti popustljiv prema postojanju mirila i na
podruju Bukovice i Ravnih kotara, ali ni u kom sluaju popustljiv prema
tvrdnjama da ih podiu doseljeni Starobalkanski Vlasi, u vrijeme i poslije
turske agresije na Hrvatsku. Oni nikada nisu imali kulturu dvojakog pokapanja
svojih mrtvih, niti podizanja posebnih mirila samo za duu pokojnika. Prema
tome, teza da tamonja rijetka mirila pripadaju doseljenim Srbima ravna je
znanstvenoj fantastici. Vrijeme njihova postanka pripada vremenu prije dolaska
Starobalkanskih Vlaha i Turaka kao zajednikih nahrupitelja na zemlje
Hrvatskog Kraljevstva.
Poslije pojave prve monografije u nas Z. Mirdite, s prepoznatljivim
naslovom: Vlasi Starobalkanski narod, (2009). vie ne bi smjelo biti lutanja i
nevjerice u postojanje posebnog etnikuma na Balkanu i njegove zapaene uloge
u povijesti Bizanta i Turskog Carstva od vremena bizantinskog cara Basilija II.,
osobito nakon njegovih ratnih uspjeha u ratu s Bugarima (1014.-1018) i
prikljuenja poraene Bugarske Bizantinskom Carstvu. Meutim, gledano iz
perspektive povijesti Starobalkanskih Vlaha i njihova udjela u povijesti
Bizantinskog i Osmanskog Carstva potrebno je istai i postojanje zasebne
crkvene organizacije Vlaha na Balkanu u okviru novoosnovane zasebne Vlake
episkopije u Vranju za sve Vlahe na Balkanu a pod jurisdikcijom bugarske
arhiepiskopije u Ohridu. Znatno kasnije, tragom naraslih crkvenih i pastoralnih
potreba, osnovane su jo dvije nove eparhije za vlaki Starobalkanski narod:
jedna u Lerini, koja je pokrivala potrebe Vlaha u Grkoj, i druga u Prilepu, za
potrebe Starovlakog naroda u Makedoniji. Veliki broj srpskih vladarskih
povelja takoer svjedoe o Vlasima kao potpuno razliitom etnikom elementu
u okviru zajednike srpske drave. Meu znaajnima, istovremeno i zasebnim
vlakim etnikim grupacijama, spominju se jo i Vlasi u Starom Vlahu, kraj
izmeu Drine i Lima, ili pak na Vlahiji u Bosni. Meu drugim znaajnim
balkanskim Vlasima spominju se i Bale, vladari Zete, u drugoj polovici XIV.
stoljea.
U Hrvatskoj su Vlasi (u 14. st.) poznati i pod imenom Morlaci i ii,
koje susreemo u 14. st. u Istri. Dio Vlaha, i u Hrvatskoj i u Srbiji, ovisio je o
kralju zbog ega se zovu kraljevski Vlasi. Hrvatski povjesniar Ivan Lui
(Lucius) u knjizi De regno Dalmtiae et Croatiae libri seks (objavljena u
Amsterdamu 1666.) na vie mjesta govori o Starohrvatskim Vlasima. Oni se u
603

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Dalmaciji pojavljuju pod imenom Morlaci kao stari naziv za stanovnike

dalmatinskog zalea i dijela jadranske obale. Tu je zapravo rije o sloenici od
Maur (crn) i (V)lah, ili u pukoj komunikaciji Crnogunjci. Tako ih je zvao i
znatno kasnije u drugoj polovici 18. st. opat Alberto Fortis (Padova 1741.
Bologna 1803.) i drugi pisci starije povijesti. Djelo je u prigodi 100. godinjice
prvotiska objavljeno u hrvatskom prijevodu 1984. godine. Govori o narodu koji
je kao nomadski Vlasi stoari ivio prvotno u Dalmatinskoj zagori i njezinu
zaleu i u Hercegovini sve do Livna. Pred pojavom Turaka, na razmeu XV. i
XVI. stoljea rasprio se morlaki svijet prema sjeveru do otoka Krka, a odatle
je jedan dio dopro ak do Istre.
U zakljunom razmatranje problematike romaniziranih Ilira i s njima
povezanih likih Starohrvatskih Vlaha, vjernih nastavljaa i uvara velebitskog
kontinuiteta u podizanju i ouvanju tamonjih mirila, potrebno je istai jo
nekoliko vanih sastavnica iz njihove znatno ire povijesti. Prema dostupnom
arhivskom gradivu imali su stanovnici Velebita jo u 15. stoljeu svoje vlastite
zakone, ak i svoje posebno sudite, poznatije kao "Vlaki sudski stol". Hrvati
su ovdanjem preivjelom rimskom narodu jo u poetnim stoljeima svoga
doseljenja dali novo zajedniko ime Vlasi. Institucije zemalja Hrvatskog
Kraljevstva imenuju svoje Vlahe rijeima: Starohrvatski Vlasi ili Kraljevski
Vlasi. Njihova druga bitna razlika prema Starobalkanskim Vlasima
Bizantinskog Carstva ili Balkana, ogleda se u injenici da su nai velebitski,
cetinski i druge manje grupacije Vlaha u nas bili katolici i pripadali
biskupijama Katolike crkve u Hrvatskoj, dok su Vlasi s podruja Istonog
Rimskog carstva, tj. Balkana, pripadali istonoj, odnosno Pravoslavnoj crkvi.
Meutim, izmeu nekoliko grupacija Starohrvatskih Vlaha koji su odreda
ivjeli na planinskom jadranskom masivu od Senjske drage i njezina Vratnika
do Bekijskog polja i Imotskog, postojala je vrsta organska veza i pastirsko
zajednitvo ivota. Njezina je vrijednost tim vea jer se zasniva na stoljetnim
tradicijama koje su omeene s oko dvije tisue godina postojanja. One u sebi
skrivaju nomadski nain ivota u kojem prevladava sitno blago: ovce i koze te
magarci i mule, prijeko potrebne u karavanskom prijenosu robe od morske
obale na Jadranu prema unutranjosti i obrnuto. Prema naem shvaanju tu je i
uzdig kojega obvezatno prakticiraju poglavito stoarski nomadi na junoj
padini Velebita. Tu je dosegnuo najdui neprekinuti vijek trajanja. U europskim
relacijama zagaen u nas ve u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata.
Kada je u pitanju istraivaka metodologija Fernanda Braudela (1902.1985.), jednog od najveih znanstvenika iz oblasti socijalne povijesti, moe se
slobodno tvrditi da smo se do sada malo ili ogranieno sluili rezultatima
njegovih istraivanja i njegovoj poetnoj tezi: sve poinje na brdima. U svom
604

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

znamenitom djelu, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II,

panjolskog vladara (1556.-1598.), provodi temeljitu analizu Sredozemlja, ali
ne kao jedno, nego kao skup mora u koji se uklapa i nae Jadransko more, kao
nesumnjivi dio Sredozemlja. Planinski prostor koji okruuje Sredozemlje
okrenut je prema sebi, na njemu se sve proizvodi bez obzira na cijenu. Planina
prua stoarima sigurnost jer je njezino prirodno bogatstvo zajedno sa zemljom
res nulius. Na planini nema feudalnog sustava, ona je u zakonodavstvu
feudalizma niija zemlja. Sve prua, a stanovnik nije optereen feudalnim
davanjima. Planina prua i relativnu sigurnost pred osvajaima, a ujedno je i
utoite pred razliitim neprijateljima i osvajaima. Dodue, zbog svoje
zatvorenosti u njoj se zadravaju i due traju poneki obiaji koji su
neprimjereni ravnici i civilizacijskim dostignuima na njoj. Tome pridonosi i
injenica da su se gotovo sve drave Sredozemlja vrlo blago odnosile prema
nomadskom stoarstvu, premda ono olako ugroava trud ratara. Na drugoj pak
strani izmeu Starobalkanskih Vlaha i ravniarskih drava na Balkanu vladali
su potpuno drugaiji odnosi izmeu tamonjih Vlaha i zemljine aristokracije,
koja je u institucijama feudalnih drava imala monog zatitnika. U poznatom
geografskom dualizmu Hrvatske19 zbog visokih planina, du cijele jadranske
obale, i nemogunosti transporta roba na relaciji jug sjever i obrnuto imali su
nai stoari, uz obalu Jadrana, vanu ulogu povezivanja izmeu mora
(Sredozemlja) i unutranjosti, sve do turske agresije koja poinje na razmeu
XV. i XVI stoljea.
Nema dvojbe da je ivot na Velebitu - u kontinuitetu - od Japoda i
Liburna do Ilira i kasnije Starohrvatskih Vlaha, sa svojim uzdigom i proljetnim
planinskim ojkanjem, kao oglaavanjem kolektivnog poziva da se krene s tzv.
prve ploe, utisnuo njegovu stanovnitvu kroz stoljea snaan peat i stvorio
neizbrisivu tradiciju. Njegov poetak bio je u rano proljee, a vee se najee
uz dan sv. Jurja, kada se Velebitom prolamalo pozivno i uzvieno ojkanje
starohrvatskih Vlaha. Kreu svi, nose sve: svoje proizvodne "strojeve": kosire,
srpove, keramike lonce, stapove, razno sjemenje za proljetnu sjetvu i potrebne
alatke da bi gore na planinskom uzdigu organizirali svoju autohtonu
proizvodnju baziranu na mlijeku, vuni, mesu, ovjoj koi i ratarskim
proizvodima, kojima dobra zemlja velebitskih dolia i uliba prua povoljnu

19
On e u nas trajati stoljeima, sve do probijanja tunela kroz Velebit i gradnje moderne
autoceste koju smo od milja imenovali Dalmatina. U prometnom sustavu Hrvatske to je za nas
bio najvei prijelomni trenutak kada prvi put u dugoj povijesti Lijepe nae nestaje geografski
dualizam, tj. nepovezanost izmeu jadranskog, odnosno sredozemnog, dijela Hrvatske i njezina
sjevernoga zalea.

605

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

mogunost sjetve i etve. Velebitski Vlaji imaju svega u izobilju, Velebit je res
nulius, sve daje a porez se ne plaa.
O velebitskoj Planini u trenutku kada se na njoj i oko nje odigrao zaista
dramatian ratni susret Starobalkanskih i Velebitskih Vlaha, napisan na prvi
roman iz pera Petra Zorania s naslovom Planine, 1536. godine, koji e u naoj
knjievnosti trajno ovjekovjeiti taj prvi ratni zagrljaj izmeu nekada jednog te
istog naroda. Iz svega to je do sada reeno potpuno je razvidno da ime naeg
prvog romana nije nastalo sluajno. Planina je stoljeima bila - u maniri F.
Braudela - Carstvo slobode, mjesto od kuda je sve poelo. Ona pruala stoarima
neizmjerne besplatne resurse od ranog proljea do prvih jesenskih hladnih
vjetrova. A sada u velebitsko planinsko Carstvo naih stoara ulaze opaki i
krvoloni vukovi, kako P. Zorani nazivlje Turke i njihove vjerne saveznike
Starobalkanske Vlahe.
Nakon pada Beograda 1521. prve vlako akindijske bujice stiu u
Hrvatsku preko velikih krakih polja Hercegovakog sandaka do Livna, a odatle
livanjskim, glamokim i kroz Grahovo polje, slijedi sputanje Starobalkanskih
Vlaha preko Grahova, Strmice, zatim danas legendarnom rijekom Butinicom na
kninsku plou, gdje zajedno s Turcima zauzimaju 1522. Knin, hrvatsku
srednjovjekovnu prijestolnicu i razlijevaju se dalje u dva osnovna pravca: jedan
prema Zadru, odnosno Obrovcu i Ravnim kotarima, dok je drugi pravac vodio
turske osvajae u planinsko podruje Likog polja, preko likih vrata i sjeverne
Velebitske padine. Samo par godina kasnije pada Krbava (1527.) i Lika (1528)20.
I dok je Europa kretala u svoju kolonizatorsku atlantsku avanturu, ili dok se na
Balkanu doputalo Turcima da postanu integralni dio dravnog sustava Europe,
ili dok je Split kao velika renesansna metropola na Jadranu postao popuno
izoliran od svog zalea jer su mu Turci zavladali Bosnom iz njega - s ruba zapada
- snano progovara Marko Maruli u pismu papi Hadrijanu VI., u kojem 1522.
izvjetava njega i tadanju zapadnu europsku javnost o nesreama koje su snale
njegov narod i predlae zajedniki pohod kranskih vladara protiv Turaka.
Koji desetak godina kasnije u Zadru (1536.) Ninjanin Petar Zorani pie
svoje Planine koje su satkane od jednostavnih pria naih planinskih i
Starohrvatskih velebitskih Vlaha. Njegovo djelo, a zapravo na prvi roman,
prepun je udnih bia, vila i vilenjaka, ili posve obinih pastira i pastirica.
Meutim, u Zoranievoj svetoj Planini sada se uju vukovi, divlji osvajai i
progonitelji, koji dooe preko Hercegovakog sandaka. Stanovnitvo Planine
ne primivi pomo ni otkuda sprema se naalost na seobu, postavi ve zarana

20
Vie o tome usp. radove Vjekoslava Klaia, Knin za turskog vladanja i drugi njegov rad
Pad Obrovca i Udbine i Jajca.

606

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

dio velike hrvatske dijaspore koja e potrajati tijekom cijelog Stogodinjeg

hrvatsko-turskog rata (1493. 1593.).
U prvim valovima hrvatske dijaspore nestaje vei broj naih Starohrvatskih
Vlaha. Njihova nova naselja otkrio sam 1970. izuavajui seobe Hrvata u
zapadnu Ugarsku, Donju Austriju, Slovaku i Moravsku. Na obroncima Kiseke
gore, tonije izmeu rijeke Pinke i Kiseke gore, stisnulo se ak 14 njihovih sela.
Tu Starohrvatski Vlasi Like osnovae, ve u prvim decenijima hrvatske dijaspore,
novu zajednicu koja se ve tada zvala "Vlahija".21 Tu se u bijegu pred Turcima
naselie Starohrvatski Vlasi koji su jo u XIV. st. imali svoje zasebno sudite i
svoj Vlako - liki sudski stol i svoje vlake zakone. U regionalnoj karti zapadne
Ugarske i na dananjoj karti Burgenlanda Gradia, njihova ivotna zajednica
ponosno nosi svoje staro ime "Vlahija", iako najvei dio njih jo uvijek ne zna
otkuda potjeu ni kako je bila uzbudljiva njihova povijest, napose u interpretaciji
velikog znanstvenika F. Braudela. Pa ipak prema pisanju tjednika Gradianskih
Hrvata: Narodne Novine, od 10. sijenja 2014., naa Vlahija u Gradiu s
ponosom njeguje svoju muziku i pjevaku tradiciju s najjaim drutvom koje se
takoer zove "Vlahija". Ono je koncem 2013. slavilo svoju 20. godinjicu
postojanja. Na ovom mjestu vrijedno je zabiljeiti jo jedan dragocjen podatak iz
povijesti iseljenih Starohrvatskih Vlaha. O njima je napisala disertaciju naa
poznata etnologinja Nives Beljak. Tema njezina rada stavlja u sredite
istraivake pozornosti poljoprivredno nazivlje razliitih alata i "strojeva" u
donedavnoj upotrebi. Bit e svakako uzbudljivo izvriti usporedbe s dananjim
nazivljem u Lici i na Velebitu, tj. u zemlji njihovih pradjedova.22
U zakljuku svoga priloga rekao bih ovo. Potrebno je urno zapoeti s
izradom dviju paralelnih kartografija: karta velebitskih mirila i karta ilirskih
velebitskih gradina. To je svakako veliki zadatak, ali njega je mogue izvriti jer
Rijeka se budi. Ona danas moe suvereno ui u Velebit putem svojih znanstvenih
sveuilinih institucija na tzv. dvoja vrata.
Jedna su posebni znanstveno istraivaki projekt o velebitskim mirilima,
koja u svjetskoj geografiji pogrebnih tradicija zauzimaju vodee mjesto. Druga
vrata su izrada karte ilirskih arheolokih gradina na Velebitu. Potrebo je zatraiti
pomo Senjskog gradskog muzeja i gospoe Ane Lemi, koja je nakon 20 godina
mukotrpnog rada izradila i objavila slian projekt i koja bi na ovom planu mogla
biti od silne koristi.

21
M. VALENTI, 1991, 14.
22
Disertacija Nives Beljak obranjena je na Filozofskog fakultetu Sveuilita u Zagrebu 6.
oujka 1992. godine s naslovom Tradicijska kultura Gradianskih Hrvata s osobitim obzirom na
poljodjelsko orue. uva se na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Broj disertacije,
756.

607

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Druga vrata jedino moe otvoriti takoer Rijeka. Ona danas jedina moe
okupiti gotovo sve preivjele starije stanovnike Velebita u nekoliko malih
radionica. Oni su danas jedini ivi svjedoci zadnjih velebitskih mirila i
svojevrsnog velebitskog dvovjerja. S njima treba - metodologijom oralne
povijesti - izraditi povijesno etnografski zapis. Svaki od njih moe posluiti kao
pouzdani kaziva o jednom ili vie segmenata velebitskih mirila i dvostruka
pokopa na Velebitu. Kada je pak rije o tim malim radionicama, nastat e
vjerujem pravi arhiv jedne oralne povijesti dragocjenih vrijednosti. Na alost, tu
vrijeme nije nikome saveznik. Gubimo nepovratno ljude s Velebita koji sada u
najveem broju ive u Rijeci. Oni najbolje znaju priu zato su u prvim godinama
poslije Drugog svjetskog rata morali otii s Velebita svete Planine naeg Petra
Zorania.
Kada je pak rije o gradu Senju i njegovu Muzeja, oekujemo s jednakim
razlogom da e ove dvije sredinje institucije im prije prijaviti dragocjenu
velebitsku batinu UNESCU i zatrai za nju meunarodnu zatitu. Na toj crti
postoji realna prigoda da se namiri dug prema velikoj hrvatskoj i svjetskoj
kulturnoj batini na Velebitu. Od Senjskog muzeja oekuje se takoer
najaktivnije sudjelovanje u prijeko potrebnoj suradnji s rijekim znanstvenim i
drugim institucijama u realizaciji projekata koji smo samo uvjetno nazvali projekt
jednih i drugih vrata.
Literatura
imo BALEN, Jablanac (1179.-1979.) Povijesna skica prigodom 800. obljetnice, Zagreb,
1979.
Vitomir BELAJ, Hod kroz godinu. Mitska pozadina mitskih narodnih obiaja i
vjerovanja, Zagreb, 1998.
Fernand BRAUDEL, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., Zagreb, 1998,
sv.1-2, Zagrebaki Antibarbarus.
Aleksandra FABER, ivot velebitskih stoara i njihov odnos prema smrti (Razmatranje
uz mirila), Senjski zbornik, XXII, Senj, 1995, 157-170.
Aleksandra FABER, ivot na velebitskoj visoravni u pretpovijesno doba (Veliko Rujno),
Senjski zbornik, XXVII, Senj, 2000, 15-44.
Aleksandra FABER, Sveti Juraj Lopsica i Lopci, Senjski zbornik, XXX, Senj, 2003,
629-648.
Branko FUI, Prikaz pogrebnog obreda velebitskog gortaka, Bulletin JAZU, 6. travnja
1958.
Milovan GAVAZZI, Poivala, Vrela i sudbine narodnih tradicija, Etnoloke studije i
prilozi iz inozemnih izdanja, Zagreb, 1978.
Ante GLAVII, Mirila i poivala na Velebitu (I), Senjski zbornik, VIII, Senj, 1980,
197-210.

608

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Ante GLAVII, Arheoloki nalazi iz Senja i okolice (VI), Senjski zbornik, X/XI. Senj,
1983/1984, 7-23.
Radoslav KATII, Najstariji jezici i narodi u Senjskom primorju, Senjski zbornik, III,
1967/1968, 46-53.
Radoslav KATII, Naa stara vjera, Hrvatska revija, 4, XIII, Zagreb, 2013, 50-57.
Vjekoslav KLAI, Knin za turskog vladanja (1522-1688), Vjesnik hrvatskoga
arheolokoga drutva, NS, 15/1928, 257-262.
Vjekoslav KLAI, Pad Obrovca, Udbine i Jajca, prilog za hrvatsku povjesnicu godine
1527-1528, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko dalmatinskog zemaljskog arhiva,
7/1905, 53-69.
Ivan KRAJA, Mirila, Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, JAZU, knj.
XXIX, sv. 2, Zagreb, 1934.
Ana LEMI, Sela i stanovi na Velebitu Svjedoanstva ivota od nastanka do nestanka,
Zagreb, 2013.
Zef MIRDITA, Vlasi starobalkanski narod, Zagreb, 2009.
Josip POLJAK, Planinski vodi po Velebitu, Zagreb, 1929.
Josip POLJAK, Velebitska mirila, Liki kalendar za godinu 1937.
Mirjana MATIJEVI-SOKOL, Povijesna svjedoanstva o Senju i okolici, Antiki izvori,
Senjski zbornik, XXI, Senj, 1994, 25-40.
Mirjana TROELJ, Ukrasi i simboli na junovelebitskim mirilima na podruju
Starigrada-Paklenice (I dio), Senjski zbornik, IX, Senj, 1981/1982, 115-148.
Mirjana TROELJ, Ukrasi i simboli na junovelebitskim mirilima na podruju Selina (II
dio), Senjski zbornik, X/XI, Senj, 1983/1984, 59-72.
Mirjana TROELJ, Prilog istraivanju velebitskih mirila, Senjski zbornik, XIX, Senj,
1992, 69-72.
Mirjana TROELJ, Osvrt na neke osobitosti mirila na Velebitu, Senjski zbornik, XIX,
Senj, 1992, 73-80.
Mirjana TROELJ, Prilog prouavanju i zatiti mirila na Velebitu, Pakleniki zbornik, I,
Starigrad-Paklenica, 1995.
Mirjana TROELJ, Natpisi i likovni prikazi na velebitskim mirilima, Mirila: kulturni
fenomen, Studia mytologica Slavica Supplementa; Supplumentum 3, Ljubljana,
Intitut za arhelogijo ZRC SAZU, 2010.
Mate SUI, Antiki grad na istonoj obali Jadrana, Zagreb, 1976.
Mirko VALENTI, O etnikom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba, asopis za
suvremenu povijest, XXIV, (3) Zagreb, 1992, 1-21.
Mirko VALENTI, Temeljne znaajke povijesti Vojne krajine, Povijesni prilozi, 10,
Zagreb, 1991, 3-36.
Mirko VALENTI, Gradianski Hrvati od XVI. stoljea do danas, Zagreb, 1970.
Mirko VALENTI, Kameni spomenici Hrvatske od XIII. do XIX. stoljea, Zagreb, 1969.
Marin ZANINOVI, Antika naselja ispod Velebita, Senjski zbornik, VIII, 1980, 187196.

609

M. Valenti: Velebitska mirila u istraivanju A. Glaviia

Senj. zb. 40, 583-610 (2013.)

Marin ZANINOVI, Stanovnitvo velebitskog podgorja u antici, Senjski zbornik, X/XI,

1983/1984, 29-40.
Marin ZANINOVI, Liburnia militaris, Opuscula arhaeologica, 13, Zagreb, 1988, 43-60.
Marin ZANINOVI, Naselja i teritorij u antici Hrvatskog primorja, Izdanje Hrvatskog
arheolokog drutva, sv. III, Zagreb, 1989.
THE VELEBIT MIRILO IN THE RESEARCH OF ANTE GLAVII AND OTHERS AND
SEVERAL THEMES ABOUT THE PEOPLE WHICH THE VELEBIT MIRILO BELONG TO
TOGETHER WITH THEIR DUAL FAITH
Summary
In the centre of the research is the southern slope of Velebit, its rise of two worlds of
Velebits cattle breeders: the living space in winter and summer space rises with the Velebit
summer homes. The research interest was focused on the unique funeral tradition, known as the
Velebit mirilo in zones of summer cattle-breeding and agricultural economy. The first
information about the mirilo as graves of the soul become known in 1929 and so the first part
of the study wishes to inform the attentive reader about the numerous works which were created
in the large time span of almost a hundred years. The oldest contributions (J. Poljak and I.
Kraja) have truly lasting value. Their records (1929-1934) are based on the authentic testimonies
of the elderly residents, the last witnesses of the funerals, of the deceased around the summer
Velebit homes. Long ago the moment was already apparent that in historical sciences there was a
need for a historiographical critical review of the works of the double funerals of Velebits cattle
breeders: one about the mirilo and another about the burial places. Aware of the published works
about the centuries-old nomadic life on Velebit and its mirilo discussions in this paper are limited
only to the most important parts of individual research contributions, questioning more what
should be done and less about how it is done. One of these questions is to which people the
genesis of the unique Velebit funeral culture in the summer habitat of Velebits slopes belongs.
On the same lines the same question is discussed about similar phenomena around the world and
the similarities in Europe in some parts of the Alps, whilst it is even stronger in Tibet, Nepal and
Asia. In the concluding part of the work there are several new observations, amongst which the
most important are: to which people do the Velebit mirilo, the ancient funeral custom of the soul,
belong: this is to do with old Illyrians, a substrate of Romanised Illyrians, who the settled Croats
over the first two centuries of their settlement Croatisized and Christianised, giving them the new
name of Old Croatian Vlachs, of course of the Catholic faith. The genesis of the Velebit mirilo
obviously belonged to them. They already had their own early poivala as a place where they
rested carrying or transporting loads from the sea towards the north and vice versa, as the most
knowledgeable people of the Velebit caravan routes towards the Adriatic and Mediterranean. On
the other side, i.e. in the Eastern Roman Empire, from the pre-Roman historical period all the
way to the appearance of the Turks, there was living and working a second substrate of
Romanised Illyrians from the Balkans, i.e. from the region of the Byzantine and Turkish Empire.
In historical science this other substrate of Romanised Illyrians was known as the Old Balkan
Vlachs. Petar Zorani writes our first novel with the title Planine, in 1536, at the moment when
on the Velebit Mountain and around it a real dramatic war game was being played out of Old
Balkan and Old Croatian Vlachs, in the time of Turkish aggressions.
Keywords: Velebit mirilo, resting places, Illyrians, Romanised Illyrians, Croatisized
Illyrians, Vlachs, Old Croatian Vlachs, Old Balkan Vlachs

610