Professional Documents
Culture Documents
Hana Horvat
SVJETLOST
UTAMI
Pismo
DRAGA X
00,30
Upravo sam zavrila sa itanjem i ne znam kako da ti
opiem osjeaje koje je u meni probudilo ovo to si napisala
i doivjela? Ne znam da li da se osjeam poaenom za
tvoje ukazano povjerenje ili optereeno? Ja ovo neu nikad
zaboraviti, to je sigurno. Ti za mene nisi osoba X, ja tebe
poznajem. Koliko puta su atomi tvog tijela imali fisiju i fuziju? Koliko puta si se raspala u komadie i sastavila u
cjelinu? I uvijek sama. Divim se tvojoj upornosti, vjeri,
nadi... Divim ti se da si imala snage sama oformiti obitelj i
odgojiti vlastitu djecu. Ovo nije ivot, ovo nitko ne bi trebao
proivjeti, a ne jedno dijete. Ukrali su ti djetinjstvo, mladost,
dio ivota! Kako to vratiti?!
Piem ti jer ne znam hou li imati priliku i da li u uope
moi priati s tobom o ovome. Moda ti i ne eli o tome
priati, jer eli sve to zaboraviti. Da ti piem o Bogu i tome
kako e ti dati snage za dalje ta napisati? Ti ima svoje
vienje Boga, svoj svijet, koji ti je pomogao, nema veze to
i kako, vano je da si sad dobro.
Sve to je Bog stvorio je lijepo i dobro, pa i prvi ljudski
par je bio savren. Sve to On stvori je savreno. Mi
stvaramo svjesno nesavreno. Sotona je veliki krivac, ali ima
mnogo toga i do nas ljudi... Ne, ne moemo ga kriviti za sve.
Ti ga i ne krivi. Mi sami donosimo svoje odluke.
Odluujemo... Neki kau sudbina, ja se ba i ne bih sloila.
ovjek sam odluuje, istina mnogo je svakojakih utjecaja
(dobrih i loih), ali to nije opravdanje za nae postupke...
Tata je tukao mamu pa zbog toga moram i ja svoju enu?!
Ne, nije tako... Zato se sve to dogaa? Zato ja? Zato bilo
DJEVOJKA
KOJA SE PLAILA OGLEDALA
I BIJEE DAN... I BIJEE NO...
STVARA BOG REDOM UDA...
STVORI BOG OVJEKA I ENU
I REE, RAAJTE SE I MNOITE SE...
TAKO STVORI BOG SVE TO JE NA ZEMLJI,
POGLEDA I REE: DOBRO JE OVAKO!
Stojim pred ogledalom. Druga Ja, posmatra me nekim
udnim pogledom. Moja najbolja prijateljica. itav ivot
tragam za tim neto netko, ali ne nalazim ga. Ja sam Ja. I
ona je Ja, ali nije Ja. Ja imam ivot koji hou zaboraviti, ili
ga ona ima, pa ga hoe zaboraviti? Nas dvije razgovaramo
isto kao do sada, a nije isto, kao da se bojimo jedna druge.
Tako, lijepo ostani ti tamo u tom ogledalu sa svim tim
naim runim stvarima i dogaanjima, a ja u nastaviti,
sama, ispoetka. kaem joj.
Kako? Zar bez mene? pita me druga Ja.
Da bez tebe, zaboravit u te potpuno.
Ne moe me zaboraviti. Ja sam uvijek tu. Kad god
bude gledala u ogledalo, vidjet e me.
Neu imati niti jedno ogledalo.
Naii e kraj izloga, pogledat e, vidjet e me u staklu.
Neu gledati u izloge.
Pogledat e u vodu, vidjet e me tamo. A ta ako te
pozovem sebi? Hi hi... runo se nasmijala.
Neu ii blizu vode.
Ja u uvijek biti u tvojim oima. Gdje god pogleda,
svaki odraz, svaka sjena u svom oku, vidjet e mene.
Ja neu gledati nigdje gdje u vidjeti odraz svojih oiju,
10
SJEANJA
ISPOVIJEDAM SE, BOGU SVEMOGUEMU
I VAMA BRAO, DA SAGRIJEIH MNOGO,
MILJU, RIJEJU,
NE DJELOM I PROPUSTOM...
MOJ GRIJEH... MOJ GRIJEH...
ZATO MOLIM BLAENU MARIJU,
I VAS BRAO DA SE MOLITE ZA ME...
5 6 godina
Samo sam dijete
Duboko u sebi sam osjeala da to nije u redu. Oduvijek
mi se javljao taj neki osjeaj, alarm koji me upozoravao na
neto loe, ali to nisam odmah znala prepoznati. Nisam
razumjela to se dogaa. Osjeala sam da ne valja, da to to
rade nije u redu. Bila sam zbunjena, ali sam utjela kao i sva
djeca. Zato strina ulazi u kupatilo s djedom? Nakon to je
mene okupala izlazi polugola, na njoj providan kombinezon.
Grudi joj se vide. I danas kao da je vidim, sad znam, tada ne.
Ona stoji onako polugola, izazovna i jedra. Mlada.
Nemoralna. Vulgarna. Ona ga gleda i govori mu:
Hajde, ui!
I on ulazi. Ima neki udan pogled dok ulazi. Neljudski.
Zadravaju se, a ja ne obraam puno panje na njih, ali ipak
znatieljno gledam. U svojoj djejoj naivnosti mislim:
Strina kupa dedu.
Nisam ni pomislila, tada, da strina i moj voljeni deda rade
ono sto rade 'mame i tate'.
A stric? On je radio daleko i dolazio tek svakih nekoliko
mjeseci, ili nije htio doi. Zovem je strinom, ali mi nije strina jer ne ivi sa stricom. Nakon nekoliko godina stric se
11
12
stigle jer tata ide pijan, a to znai lezi gladan i uti. uti,
jer moda brzo zaspi pa emo ustati ili e mama donijeti
neto, ako ne, pa svanue jutro.
Ma to si mi ovo skuhala, ko li te je danas prevrt'o putem
dok si ila s posla? Jesi li ovo na pi... zaradila?
Sluaj, ovjee! Idem, radim i jedva se vuem. Idem
zorom, a dolazim mrakom. Od umora jedva stojim. Kako
samo moe nemati duu? Pa ni ovoj jadnoj djeci ne da
mira. Zato pije kad si takav u piu?
Pa kad meni ne da nekom sigurno daje niz usta mu
se cjedila masnoa, pola je stavljao u usta, pola po stolu, a
pola po podu.
Stoko bezobrazna! Ne pazi ni to govori, djeca te
sluaju! Kako u s tobom? Vjeito si pijan, ne uva me, ne
pazi. Ove sam godine dva puta ila na ienje. Nita ne
radi, samo dere i svima nam zagorava ivot i nikome ne
da mira, ni sna.
uti kutro da ne bi jednu dobila! Radi, pa to? Radio
sam i ja. Radi sad malo ti da vidi kako je! podriguje,
uzima erpu i baca je u kut prostorije.
to si mi ovo donijela da jedem? K'o svinji, napoj.
sadraj erpe se rasuo na sve strane.
Sram te bilo! Djeca nisu ni jela, ne pita ni jesu li gladni. Kakav si ti otac?
Mar! Ti e mi rei to u raditi. Dokai da su moja! A
ko zna koliko ih jo imam. cereknu se nadmen i nasilan.
Taj smijeh ponekad ujem i opet mi se koa jei i opet me
hvataju trnci straha, kad god se u meni pojavi ona mala
djevojica. A esto mi se to dogodi, pogotovo kad vidim
pijanog ovjeka. U svima vidim njega. Kad god bi se moj
mu napio jedva sam dolazila sebi. Nisam vidjela njega nego
svog oca u njemu...
Mama je ve izgubila kontrolu nad sobom i svojim rijeima i znale smo ta slijedi.
13
14
15
Svanulo je. Nakon to smo prespavale ili gotovo prespavale kod ujaka, od njega smo otile u kolu, a mama na
posao. Ne znam kad je stigla i kad je otila po stvari i odjeu
kui, ali sve je bilo tu. S nastave me izvode i razrednik mi
govori da odem u bolnicu.
Treba te mama. ree mi.
Samo sam ja znala to se dogodilo sino, ali otkuda ona u
bolnici pa otila je na posao.
U blizini njene firme ima potok, htjela se umiti prije ulaska u pogon i ugledavi sebe pala je u nesvjest. Stres, moda
i glad, iscrpljenost uinili su svoje. Kad su je kolegice pronale zvale su hitnu i tako se nala u bolnici.
Odlazim u bolnicu i prolazim kraj nje, nisam prepoznala
vlastitu majku. Tek kad me zovnula, okrenula sam se i vidjela malu, izubijanu, modru osobu. Plakala sam, nisam
mogla progovoriti. Ridala sam. To je bio pla oaja. Suze su
me guile, nisam mogla doi do daha. utjela sam, a u sebi
sam vritala da sam imala osjeaj da me sav svijet uje.
Pa tek mi je devet godina. Trebala bih se jo igrati s lutkama, skakutati vani, plesati od sree, smijati se, a ne gledati
prebijenu majku u bolnici. Trebala bih biti razdragana, uivati u djetinjstvu, a ja uvijek negdje stojim tiha, sama, puna
stida. Mislim svi znaju kako mi je kod kue. Dijete. Nisam
shvaala da ja nisam kriva za svo zlo to se dogaa.
Ovo sam ja pala, pa sam se udarila keri, nije to od tate,
pala sam u potok. Nemoj plakati, pa nije to nita strano.
Proi e. Tata je maloprije otiao. Obeao je da nee vie
piti. Ajde, donesi mi sutra... i uvaj seku, hoe li? Dobra
moja pametna djevojica.
Priala je i priala, a ja sam je gledala i plakala. On se
otrijeznio i kao da nita nije bilo, ispriao joj ponovo bajku.
Rekao je: Oprosti draga, neu vie nikad, ao mi je.
to mu je bilo ao? Koliko je puta rekao da nee vie, ali
jeste opet. Kako mu je tako slijepo vjerovala? Kako je
16
17
SJEANJEPRVO
kolske odmore pamtim. Zvono zazvoni, kraj sata i svi
trimo vani. Ne, svi tre vani, a ja se ne mogu sjetiti da sam
trala. Sklonila bih se da svi prou pa tek onda bih ja izala.
Stajala bih u nekom kutku neprimjetna. esto sam oima
gutala hot-dog i sendvie koje su drugi jeli. Zatvorila bih oi
i zamiljala da sam sretna kao prije, kao drugi. Mata mi je
toliko bujna da sam zamiljala da jedem i osjeala se sitom.
Kada bih salvetom obrisala usta i progutala zadnji zalogaj,
otvorila bih oi.
Za svoj uzrast bila sam dosta sitna, uvijek najmanja u
razredu. Istina, nisam uvijek bila gladna, ali u koli sam bila
vie gladna nego sita, jer nisam imala novca za kupiti sendvi, pamtim valjda stoga. esto nismo imali prave obroke,
ali dok je sve bilo u redu to nije ni bilo vano. Gore je bilo
kada smo imali, a on se napije, ili kad nismo mogli jesti od
straha i treme, ili kad on baci hranu, ili kad prije vremena
odemo spavati da mu nismo pred oima...
Nije uvijek bilo runo, zaboga, bilo je i lijepih i sretnih
trenutaka, dana kad je sve bilo normalno, kada smo se
stapali s okolinom i kad bih se poela smijati. Poela bih
normalno disati, a nas dvije bi se igrale. ule smo dobit
emo bebu, mama e roditi bebu, brata. Govorile smo brata
i prije nego se rodio, i bio je brat. I bile smo sretne, to je najsretniji period kojeg se sjeam. Tata se promijenio, za neprepoznati. Naravno da je to jako kratko trajalo.
Ponekad, ne esto, ali kad su imali, dobijala sam novac,
no nisam ga troila nego uvala. Danima sam ga nosila sa
sobom prije nego bih odluila potroiti ga, jer sam znala ako
potroim poslije neu imati. Onda bi naiao period da
nemamo. Tada bih novac vraala svojima, najee tati za
cigare, a nije bilo mnogo toga da sam mogla sauvati. On bi
bio veoma nervozan i ljut bez njih.
18
19
koji je svoje sjeme stavio u tebe, gdje sam postala malo nevino bie predodreeno da pati.
Ipak vam je otac. uporno je to ponavljala kad god bih
pokuala doprijeti do nje, da mi kae neto, bilo to, ne znam
to, ali neto.
Ne znam to sam oekivala da mi kae. itav ivot je nosila teret neega to se zove mora. Izabrala ga je, pokuavala
ga promijeniti, nije uspjela. Samo je unitila sebe, svoje postojanje, ivot joj se sveo da povlauje njemu i da koliko
toliko nama prui. Ali itav ivot joj se vrti oko njega.
I danas, trudi se njemu dati bolje pare mesa, njemu
lijekove, iako je i ona veoma bolesna, ali njoj ne treba, ona
jo moe bez lijekova i tako su skupi, a sve se plaa. Sad kad
smo mi otili, svako na svoju stranu, sad daje unucima, od
sina. Gledala sam je, sad ve dosta ljuta od ponavljanja toga
da nam je otac da ga moramo potovati, da je on muko, itd.
Sredi se, eno! Ma koji to otac kae kerki: Daj sredi mi
svoju prijateljicu, platit u vam! Pitaj da je poljubim samo
dva prsta ispod pupka. Imat ete para, i ti i ona. I jo mi
kae koga da pitam. A koje pare kad nismo imali za jesti?! I
uniti mi ivot, mladost, duu. Majko, otac to ne govori
kerki. Ne govori: I ako ona nee moe ti, ma meni ti i nisi
kerka. Ja sigurno nisam tvoj otac. Ko zna ko je tebi otac?!
Reci mi je li to u redu? Je li u redu to si ti to oprostila? I
nemoj mi samo rei ponovo OTAC VAM JE, niti ga pravdaj
s tim to je bio pijan. Nije trebao piti! I one puste batine... Za
to nema pratanja, a ti si mu oprostila. I neka mi Bog oprosti
i mrzim ga, i prezirem, a i ne potujem ga. Zna ono potuj
oca i majku, a kako? Vidi ga sad, star, bolestan, ovisan o
tebi. Kupit u mu lijekove. Doao je kod mene, zvala sam
ga, samo zato to nisi ti mogla doi sama. I zato to imam
neto nerazjanjeno sama sa sobom, i zato to sam obeala
to uraditi. Oprostiti, svima oprostiti. Trebat e vremena, ali
uspjet u, pratanje je vrlina.
20
21
22
23
24
25
26
SJEANJE DRUGO
Posmatrala sam svoje prijateljice. Oevi dolaze po njih,
ili se plae mraka, ili se oni plae za njih? Plaila sam se i ja,
ali ila sam sama ili se prikljuila nekoj grupici prijatelja.
Moje prijateljice, lijepo obuene, nasmijane. I ja sam bila
lijepo obuena, niko nije znao, ali mama bi od neeg starog
prekrojila neto i ispalo bi tako lijepo i slatko, kao novo.
Nije mi smetalo nositi prekrojenu odjeu i tuu obuu, nije
mi smetala naa mala kuica, bez vode i struje (koja e doi
kad ja odem). Nije mi smetalo uiti iz starih knjiga. Ne
smeta mi ni glad ponekad, smeta mi strah. Strah od onog, to
me eka kui. Bojala sam se doi kui, ostati sama s njim...
Nikad vie, sem tada nije nita spominjao, ni rekao, ali ja
sam se uvijek bojala i strepila.
Da sam mogla da ja ne budem ja...
Strah je straan.
Glad sam suzbijala, dok bi mi eludac cvilio i zavijao
svoju pjesmu. Na odmoru mi nudili da podjele uinu sa
mnom, rekla bih hvala, nisam gladna, a u oima sam im
vidjela saaljenje. Moj mali djeiji ponos. Usne su govorile
jedno, a u meni bi sve govorilo dajte mi gladna sam. Kako
nisam htjela ni s kim podjeliti saznanje da sam gladna, tako
nisam htjela da me ale to nemam, to mi je tata takav, to
pije, to...
I tako sam matala i matala i u svom svijetu zamislila
svoju najbolju prijateljicu kojoj sam pisala sve, ama ba sve
i tako mi je makar malo bilo lake.
27
PISMAZALAURU
12. godina
Od danas, pa dalje moj dnevnik e biti pisma nepoznatoj
drugarici, Lauri. Sutra mi je roendan stoga u sama sebi
pokloniti prijateljicu, da joj mogu sve rei. Smatram da e
ona uvati moje tajne, moje misli, moja osjeanja. A osjeam
se tako sama, zaboravljena od Boga i ljudi, izgubljena u
pustinji, bez hrane, vode, krova nad glavom. Zovem, nitko
me ne uje, gledam, a nita ne vidim, samo nepregledna
pustinja oaja.
Draga Laura,
Na zimskom smo raspustu. Jedva ekam da krenemo u
kolu. Snijeg pada, a i dalje preko radija i TV-a javljaju,
padat e jo, snijeg, snijeg i snijeg... Ako tako bude padao
napadae i deset metara. Iz kue ne moe lako da se izae.
Naa kua je veoma mala, ima samo dvije prostorije. U
dvoritu, koje nije ograeno, nalazi se mala drvena zgradica
u kojoj inae stoji vuna, rakija, sir i razni alati. Sada ne slui
za to, nego slui kao pajz, smonica, podrum, ostava za
garderobu, sue, itd.
Ispod te zgradice nalazi se sala, koji je ukopan u zemlju,
podignut na kamenje umjesto blokova, zidan kamenom.
Dolje, u zemlji moe se drati dvije do tri svinje, a gore
iznad kukuruz. Iza salaa je drvena staja, gdje su djed i baka,
mamini roditelji, drali koze, nekada kravu, kokoi. Njih
dvoje su tu ivjeli. Kada je djed umro moji su se vratili tu,
ne znam zato, moda to je baka bila invalid, a nije htjela
ii nigdje drugo.
Tamo odakle smo doli, doselivi se ovdje, tamo smo
ostavili veliki grad i veliku kuu sa puno soba. Ovdje je mali
28
29
30
Kako su samo dobri kad netko naie i doe, a kad taj netko
ode kao da sam siroe. Gladna sam. Nisam mogla jesti
koliko su galamili na mene, ali ja stvarno nisam mogla stii
to sve uraditi bilo je preteko.
I ono drvo, nisam ga mogla pomjeriti nikako. Legla sam,
ne mogu ti ni pisati od gladi. ao mi je, ne mogu ni uiti.
Kako? Radim po cijeli dan, toliko toga imam za uraditi kad
doem, da ne stignem nita drugo. Mama ne stigne, ali ne
stignem ni ja. Toliko toga imam sad za uiti, ali kako kad
stalno galame nisi ovo, nisi ono, a svi bi jeli.
Malena spava. Nju galama ne pogaa, da ne bi mogla
jesti. Ja pak ne mogu, neto mi se skupi, na sredini prsa, neka
vruina mi udari u glavu i imam nagon za izbaciti sve iz
sebe. Ja od te munine ne mogu usta otvoriti.
Usamljena sam. Mada imam Malenu, nesretna sam.
Moda ja to umiljam, zna one godine, ali rano je za njih.
Moda bih trebala manje itati? Moda je sve u tim knjigama izmiljeno, bajka...
Laurice,
Danas putujemo u Ni. Ekskurzija. Sretna sam to idem,
ali i nesretna. Na sebi osjeam saaljive poglede, jer ja nisam platila put. kola me alje. Dobra uenica, a nema
novca, i tako kao nagrada.
Razni deki i njihove simpatije. Normalno i meni se svia
poneko, samo svia. Imam i prijateljica, ali ni sa jednom
nisam previe bliska, ne elim da iko zna kako je kod mene
kui. Mirjana je htjela doi kod mene na spavanje. Ne znam
ta da joj kaem. Bilo bi me stid da tata doe kao to zna i
da se budu svaali, a ona tu... A moda i ne bi. Kad nam
netko ima oni su fini, ne svaaju se. Moda joj kaem da
doe, najvjerovatnije hou. Pa koji razlog da navedem da ne
doe, a jo smo i neke rodice?
31
Laura,
Dan bez suza bio bi udo. Da mi je bar djed iv? On me
je volio, da i mama me voli, ali samo malo, njena ljubav kao
da nije stalna, as je tu as je nema. Kao da ima noge pa se
jednostavno sakrije, a ja onda idem da je traim. Najee je
naem, ali esto nema vremena za mene. Nema veze, dokle
god je mir.
Ne znam da li postoji iko na ovom svijetu nesretan, kao
ja? Ali nee nita da mi se desi. Ti zna, ta mislim ne moram
ti sve pisati, ta ako neko nae pa proita ovo? Stoga ono to
ti podsvjesno zna, ne moram izgovarati, mislim pisati.
Oh, kada bih se samo malo mogla popraviti, da se uvuem
u sebe, nikoga da ne volim. Da me ne bude briga ni za koga.
Samo kad bi godine letjele, da samo kolu zavrim, da
postanem punoljetna, samostalna. Da mogu sama da odluujem kad u ustati, kad lei, kad itati, kad jesti. Da oko mene
bude tiina i spokoj, da nema straha... Sada imam samo
Malenu i brata da ih volim, njima je stalo da ih volim i
uzvraaju ljubav.
Od djeda mi je ostala koija, prelijepa, glazbena kutija,
koja svira. Na sredini stoji boca, kad se digne uje se smirujua, prelijepa melodija. Klavir i violina. Ne znam skladatelja te glazbe znam samo da me smiri...
Da, i mamu volim, ona mi ak ponekad vjeruje, a onda
opet, kao neki paravan da joj se navue na oi kao da zaboravi ono ta sam joj rekla...
Laura,
Kraj kole, raspust. Opet sve isto. Dokad vie da ponavljam ovaj poetak pisama upuenih tebi. Ni u koga vie
nemam povjerenja, nikome ne vjerujem. Kako da ja vjerujem kad meni ne vjeruje onaj ko bi ba trebao?
32
33
34
35
NOVAJA
13 god.
Napokon odlazim. Ostavljam za sobom sve. Ne elim se
okrenuti, biti ona to je bila. elim otii i zaboraviti, nestati... Vratiti se u sjeme iz kojeg sam potekla i to sjeme baciti.
Ali ako odem odavde i stvorim drugu Ja, tamo gdje me
nitko ne zna, moda opet postanem normalna. Plakala sam za
Malenom, za svime onime to neemo skupa imati: igranje,
razmjena garderobe, zajedniki izlasci u grad. Plakala sam
zato to neemo imati jedna drugu, govoriti jedna drugoj
slatke tajne prve ljubavi, prvog poljupca. Kao da je to sve kod
mene bilo normalno, kao da sam to imala... Plakala sam to
odlazim, a ona ostaje. Da sam je mogla povesti sa sobom...
Mi smo tvoji roditelji sad. tako su mi rekli.
Dali su me. Moji njima...
Doekao me je veliki grad. Ne ba veliki, ali za razliku od
male kuice, dola sam u kuetinu. Dva kata. Dobila sam
svoju sobu, prelijepu sa puno malih lutkica, koje ja ba
nisam imala. Francuski leaj, samo za mene, umjesto malog
kaua na kome smo ja i Malena spavale. Nedostajala mi je.
Njeno disanje me uspavljivalo i smirivalo, toplota grijala.
Sad sam imala sve to, ali nije bilo, Malene...
I sve to, samo za mene? pitam u udu.
Naravno, sad si naa, moja, jedva sam ekala da doe.
kae mi tetka.
Ba sretna, tako se sretno smijeila. Povjerovala sam joj,
i voljela me je...
Tetka me mazi, pazi, kao svoju. Njen mu isto. Ponekad
sam imala dojam da mi ita misli, jer neto to bih poeljela
ona bi mi dala. Imaju dva sina, ali poto su stalno eljeli
curicu, a ne mogu imati, sad su presretni, jer imaju mene.
Stalno mi to ponavljaju.
36
37
NEBOPREDNEVRIJEME
13 14 godina
Sve to je dobro kratko traje. Gromovi i munje. Svi nebeski sveci, o majko moja, majko Boija, zato? Zato? Da sam
bar ostala u svojoj malenoj kuici, na malenom krevetu, sa
svojom Malenom, sa ocem koji pije i ne zna to govori kad
je pijan, tue mamu i onda obeava da nee vie. Makar je
nekad trijezan, nije stalno pijan. Da sam ostala pa makar
neila u kolu. Zato, Boe? Zato ja? Zato? Sa mnom sigurno neto nije u redu. to sam uradila, uinila, gdje sam
pogrijeila? Zato se tako ponaaju prema meni? to inim
da se to dogaa?
Osjeam se ponieno, tako prljavo... Gadim se samoj
sebi. Ma koliko se prala vodom i sapunom ne mogu oprati
prljavtinu. Prljava sam. Sjedim na krevetu, u mraku sobe,
uasnuta i misli mi brzinom svijetlosti lete glavom. ujem
tetku koja mi govori:
O, hvala Bogu da si dola. Tek sad sam oivjela od kad
si ti tu. Tako je dobar sad, nijednom me nije udario, od kad
si ti ovdje. Kako sam sretna.
Odnos nas dvije, je bio odnos, dvije prijateljice. O svemu
smo priale, alile se, smijale. Koliko je ona bila sretna i ja
sam, bila mi je i majka, uila me plesti, iti, heklati, kuhati...
I smijale smo se, kad bih ja pogrijeila, njoj bi ak i suze
krenule od smijeha.
Ma samo ti ui, lako je za ovo nauie. govorila bi
mi.
Tako sam kroz te nae razgovore i saznala da je i njen
ivot, bio sve samo ne dobar.
Zar je i tebe on tukao? Zar svi muevi tuku ene?
Naravno da ne, otkud ti to? Nisu svi ljudi isti...
Pa tako, mamu, tebe... zato pitam...
38
Ma ne. Moda sam ja kriva to me udario. Kad te jednom udari onda kasnije sama ruka poleti.
Ja ve pomislila, neu se nikad udati. to te udario, mislim, taj prvi put?
Ko e ga znati, bez veze, ja nisam htjela utati.
Pa to si mu radila, rekla, ajde priaj?! molila sam je.
Malo mi nezgodno, nije to za priu.
Pa sve mi pria, ajde de.
Ma zna, ovu do nas kominicu, on ti je nju pratio kad
ide porad sebe, pogotovu nou, pa je tako gled'o, pa onda
pria kakve gae nosi... polako pria.
Svata, pa onda...
A ona k'o da je to znala pa se jo i pokazivala pred njim.
Boe me sauvaj, budala. kaem joj u udu.
I onda, to vee mi smo legli i poeli se maziti i znas
ve... stidjela se o tom govoriti, i on uje nju. Prekine,
ode je gledati. Ja se naljutila, ostavio mene i oti'o nju gledati kako mokri. Vratio se i htio nastaviti gdje je stao. Ja
nisam htjela. I tako udario mi dva tri amara, ne znam vie.
Toliko sam se iznenadila, da nisam reagovala. Zavrio ta je
poeo, i od tada, malo-malo pa mu ruka zna da poleti. Da
sam utala sve bi bilo i prolo. Kae da se ne moe sad kontrolisati... I tako sam ja kriva...
Kako ve tada nisam shvatila da nije normalan. Pitam se,
imali itko normalan? Kad mi je to ispriala...
Boe moj, da Ti nisi sluajno pogrijeio, negdje, kad si
stvarao ovjeka? Da nisi neki dio zaboravio? pomislila
sam tada.
A grijene li mene. On je stvorio savrenog ovjeka,
jednog, prvog. A kako su i zato su ljudi usput postali, poneki, poremeeni? E, to ne znam. Tetka je tada priala o svojoj
trenutnoj srei. Priala i priala. Sjeam se da sam pomislila
on je bolestan, i poto je bila sretna zaboravila sam ta je
priala i onaj alarm, koji se tad javio na tren, je nestao.
39
40
41
42
43
44
45
kue nou. Nou dolaze aveti, bilo stvarni ili nestvarni, oni
koji mi se priinjavaju. To ja samo sanjam, lake mi je bilo
misliti da sve to samo sanjam.
Jednog dana, nona avet se probudila i po danu, tako iznenada i neoekivano. Sve je bilo normalno, dan je poeo kao
i svaki drugi. Ja sretna to je prola jo jedna no. Jeste da
nisam spavala gotovo nikako, jer vie nisam ni znala to
znai spavati normalno, strah je blokirao moj san. Tetka nasmijana, prilazi sa smijekom, pomiluje me po glavi i pita
kako sam, jesam li dobro i govori mi:
Trebalo bi otii, srediti onaj stan, dolaze sutra, pa hoe
li ti to moi? Usput se malo odmori, nema puno, samo praina, i podovi od praine, ja sam ve sve neki dan uradila, ali
da ne bi bilo da nismo zna ve... A lijepo i plate to odravamo to. smijeila mi se.
Njen osmijeh me smirio, i u meni se rairila neka milina
dok sam je gledala tako oputenu, nasmijanu, uvijek je bila
takva kad smo bile same, tako sam voljela kad smo same...
A meni je bilo drago, pomoi joj, vratiti nekako sve ono to
mi daje.
Naravno tetka, idem odmah.
Evo ti klju, nemoj se uriti, odmori se tamo. znala
sam ta mi hoe rei.
Nita ti ne brinim, idem ja sad, ao. uzela sam klju i
krenula prema vratima.
Mislila sam kako u se malo odmoriti, moda odspavati
sat dva, u miru. U meni se pojavila neka tjeskoba, nervoza,
nemir, strah. Ma dan je, ne trebam se bojati, ubjeivala sam
sebe. Svijetlo dana je uvjek tjeralo strah.
Otkljuavam vrata, ulazim i zakljuavam za sobom. Prilazim prozoru da dignem roletne, da pustim svijetlost unutra,
netko me hvata iza lea, paralizujem se od straha. Znam tko
je, ali ne znam to hoe, to radi tu, otkud klju? Pa ja imam
klju, a dva nisu bila.
46
47
pokuavala sam nai nain kako pobjei. Mlatila sam i nogama, i rukama, i zubima sam osjetila da sam zagrizla ruku, jer
okus krvi sam osjetila na usnama. Neto mi govori, ali ne
ujem, jer ne elim uti. I vie ne osjeam nita. Udarac je
bio toliko snaan da mi se od bola navukao mrak na oi, i
nitavilo, padanje u neki bezdan, sve je oko mene crno.
U nekoj daljini kao da ujem: Zato mi to radi Maja,
zato me tjera da te povrijedim?
Nemam pojma ko je ta Maja, on je lud. Bol mi vraa svijest, to nije svijest nego neto izmeu. Znam, svjesna sam
to se dogaa, ali kao da nisam tu, nemam snage pomjeriti
se. Tako, kao u nekom snu osjeam bol, dok prodire u mene.
Ponovo padam u bezdan. Dolazim svijesti, ali nesvjesna
koliko je udaraca palo na moje tjelo, jer cijelo tijelo me boli,
kao da sam padala niz kamene litice dugo, dugo...
Duga kosa, raupana, prekriva mi lice, oaj i suze
nemoi. Svjesna i nesvjesna onog to se dogodilo, jer bol me
podsjea na to, a svijest ne eli prihvatiti. Bez ikakvih emocija, bez osjeaja plaem.
ta cmizdri? Kao tebi nije dobro? A ko li je uspio prije
mene, da mi je znati? oamari me. To da zna ko je
glavni, ipak si veoma uska, e ba ste sve kurve, eka i opet
kasni. A ja te toliko volio, ne zasluuje da te volim. i
opet amar.
Sve u rei tetki, svima...
He he, uj ti male mustre. Samo izvoli. Tvojima? Pa
dali su te meni, zar ne? Tetku e smiriti batine, kao obino,
seks s njom, tada je najbolja. A niko ti nee ni vjerovati. Pa,
danas sam na poslu zar ne, a ti si i tako udna u zadnje vrijeme, to su svi primjetili i ve propitkuju, to ti je da nisi
bolesna? Ovo je dovoljno za sada, a ti razmisli malo. Bolje
ti je da surauje, bie bolje i lake, i tebi i meni. Ti ugodi
meni, pa moda ja budem dobar tebi, ha ha. Za sad ovo je
dosta. A nauie kako uivati u ovome...
48
Ostajem sama. Koliko sam tako plakala, nad samom sobom, ne znam. Ustajem i sa namjerom ne, vie ne odlazim da sve kaem tetki. Ulazim u kuu i ponovo onaj osjeaj,
neto mi se javlja. Zovem je, ne javlja se, nalazim je u kuhinji. Ona sva rasupana, a suze i krv se mijeaju iz usana.
Sjedi na podu, ruke ispred nje, nemona, sva prebijena. Bol
iz mog tijela je nestala kad sam vidjela nju. Polako se
pridigla, prila mi, zagrlila me, i plae, i jeca, i umire joj
dua, tu, pred mojim oima.
Krenula sam kod tebe, rekoh da ti pomognem, srela sam
ga na izlazu, vratio me silom kui sa sobom, sam mi je
rekao. I uivao je dok je vidio koliko patim i koliko me to
boli. Nije mi to je to uradio, da je naao neku enu, nego
zato tebe, pa ti si dijete?!
Pokazala je na sebe. Ovo je uradio zato to nisi suraivala, kae da ti kaem kakva ona bude ja u biti prema
tebi, da vidimo koliko te voli i koliko ti je zahvalna, bio je
tako oduran, zao da ga ne prepozna. Ne znam koji je vrag
uao u njega. Kae, da nema grijeha jer niste u krvnom srodstvu, kae da te nauim ta treba raditi...
Ja idem odavde, bez obzira na sve, ali idem bilo gdje, ne
mogu ostati.
Ali ima jo mjesec dana kole.
Sutra u otii tamo i rei da moram ii, ocjene, pa sve su
dobre, ali ni to mi nije vano, vie nita... Ja ne mogu, ja
moram ii...
to e rei svijet?
Pogledala sam je, stvarno u udu.
Ti jo misli o tome, nek' kae to god ko hoe.
Bilo mi ju je ao na tren. Samo na tren, pa onda nita...
to e ko rei, pa ona jo o tome misli. Svi mi imamo tajne,
male ili velike. On je tako savren, da bi ga svatko poelio, za oca, za mua. Nitko ne bi pomislio da radi to to radi,
da je takav. Nitko ne bi vjerovao...
49
50
51
Reci, da e se vratiti!
Dok su njegove ruke pokuavale me dohvatiti, ja sam se
povlaila i molila, ali do njegovog mozga moje molbe nisu
dolazile.
Ja se neu vratiti!
Naravno da hoe!
Vidjela sam mu u oima onaj pogled. Ludak, da sam
znala, utala bih, rekla da u se vratiti ili to ve, da sam
znala to e biti.
Plaem, suza nemam. Koraam do kreveta unatrag, noge
kao od olova, preklinjem, molim. Mislim to da u?inim, da
pobjegnem, kako? Gledam u vrata, on ih je zakljuao.
Misli da ne znam ta se mota po tvojoj glavi, nita od
toga, ajde, poljubi me.
Nikad, gadi mi se!!!
A moglo ti je biti tako dobro. Imala bi sve. Jesi li i sa
drugima tako drvena? Sluat e ti mene i te kako. Nauit
e sluati, i ak uivati u tome. Pa ovo svi rade, to je sa
tobom kao da nisi normalna?! Ajd, de doi...
Gadi mi se, mrzim te, prezirem!
Kad bi se misli ostvarivale on bi taj tren bio mrtav. ak
sam zamiljala, par puta, kako umire, u mukama, a ja uivam dok gledam, onda sam se kajala zato to sam to pomislila. Nalazila sam se u rascijepu, vjera i stvarnost. Moja vjera
mi ne doputa da poelim smrt. Po meni Bog je ljubav i svi
svakoga trebamo voljeti, potovati, pomagati... A stvarnost
me tjera da poelim smrt... I eljela sam mu je...
Da sam znala... Pokajala sam se to sam to rekla. Kao da
sam tim rijeima probudila ono najgore u njemu. Oi mu
dobijaju onaj, ogavni, vraiji sjaj. Doslovno me udara bez
ikakvog reda, od batina svijest i nesvijest se smjenjuju.
Remen iz hlaa koristi svesrdno.
Nauie se ti kako potovati!
Posluuje se kako hoe.
52
53
54
55
56
57
58
Evo ti torba, nisi je jo ni otpakovala, idi u taj bijeli svijet. mama je uvijek voljela dramatizirati.
Valjda je mislila da neu, da u se smiriti i pomiriti s njihovom odlukom jer gdje bih ja mogla otii?
Tata, reci neto, reci joj. Ma istina je sve to vam govorim, zato mi ne vjerujete?!
Koliko ja jo imam suza pa one opet teku?! Ljutito sam ih
obrisala, ma neu plakati!
Pusti je ako hoe da ide neka ide. Da vidimo gdje e ona
to. Vratie se ona, ne boj se. nije se obraao meni, nije me
ni pogledao, mami se samo obraao.
Evo ti torba, ali ako izae nemoj mi se vraati slobodno. rekla mi je majka.
Moja majka. Uzela sam torbu i izala. Mislim da je ona
ba mislila da ja neu nigdje, da u ostati jer nemam gdje.
Da li su mi vjerovali ili ne, ne znam, ali su preuli, ne uli
ili to ve, ono to sam im govorila. Zato to nisu htjeli da se
zna, da se pria zato sam se vratila, a i otila sam, manje su
troili, ne znam ni sad, ne shvaam ni sad.
U mislima i sad ujem pla Malene, koji me je pratio i
njezino: Nemoj, seko, ii, molim te!, ali pomisao da u
njega vidjeti da e me pogledati jo jednom, tjerala me dalje,
to dalje, jer i pogled me vrijeao, nanosio mi bol.
No se ve lagano poela sputati. Do grada ima oko
deset kilometara. Moram se pouriti, ako mislim prei
makar pola puta prije velike tame, mada je tama mene ve
obuhvatila. Hodajui jo sam osjeala ruke od Malene na
sebi i te nae rijei, moje, kojima je tjeim.
Ne plai, kad budem mogla ja u te zvati, i ti e doi
kod mene i ostaemo skupa, zauvijek, hoe li? plae ona,
plaem ja... plaem zato to nas ponovo razdvajaju.
Ma, koliko nas dvije teile da smo skupa, uvijek emo biti
razdvojene, i ma koliko smo razdvojene uvijek smo skupa.
Na je odnos je pomalo udan, svaki dan mislimo jedna na
59
60
jei ili moda postati nasilna, pa htjela sam skoiti zar ne? I
mogla bih naglo skoiti, zar ne?
Niko me nee traiti, jer i nemam nikog. rekla sam joj.
Podigla sam glavu i gledala je u te mirne, drage, mile, oi.
Kako nema nikoga? Svako ima nekoga. pomalo zaueno me pita.
E ja nemam nikoga, imala sam, ali nisu mi vjerovali i
morala sam otii, i sad nemam nikoga.
Nije me razumjela, sad znam, ali me nije htjela ni ostaviti.
Gdje e, gdje si krenula? pita me ona.
Tamo sam krenula, pokazala sam prema vodi, ti si me
vratila, a sad ne znam gdje u, ali u ii to dalje. odgovorila sam joj.
Na meni je vidjela da sam dola sebi i zgrozila se od
pomisli to sam htjela uiniti.
Pa otkud mi pravo, da to uinim? Bog mi je dao ivot,
nemam ga pravo sebi oduzeti. Oduvijek sam vjerovala i
danas vjerujem i uvijek u vjerovati. Uvijek ima izlaz, uvijek e Bog pomoi na neki, samo Njemu svojstven nain.
A da ide sa mnom, da mi sve ispria, ja u ti vjerovati,
sasluati te... Sad, hajde, sa mnom odmori se, naspavaj, pa
onda vidjeemo dalje, moe li? uhvatila me je za ruku.
Iz nje je izbijala tolika dobrota, ljubav za blinjeg svog, a
ne poznaje me... Pogledala sam je sa olakanjem i nadom da
e me neko sasluati, a onda sam se sjetila...
Rado bih, ali ne mogu, ne smijem. - sa suzama u oima
sam joj rekla.
Slobodno, vjeruj mi nitko ti nee nauditi, ja sama
ivim. mislila je da se plaim zato to je ne poznajem.
Ne, nije zato, ne mogu radi neeg drugog, ne razumije,
ja sam veoma prljava osoba, nedostojna da doem tebi.
Rijeila sam biti iskrena i rei upravo ono to me mui,
zato da izmiljam neke prie, emu? Pa ona me nepoznaje,
a ja i tako nisam znala ta rei sem istine.
61
62
63
OPET ODLAZIM...
Opet putujem, opet odlazim, bjeim od svega, od svih, od
same sebe. Ovog puta e ova Ja, zbilja umrijeti, ovog puta
u stvoriti novu Ja. Koju to? Drugu, treu? Stvoriu onu koja
e plesati na livadi. Ali prvo moram oistiti tijelo od dodira
neastivog, pa tek ju onda stvoriti. Ali kako? Moda, ako me
dodirne netko drugi, moda tako? I tako, krenula sam...
U autobusu mi prilazi mladi, razgovaramo. Ne poznaje
on mene, ne poznajem ja njega. On ne zna nita o meni i to
mi je dovoljno. Uspijevam. Nema vie one stidne malene.
Ova je neka druga kruta, hladnokrvna, bezobzirna. Njen
izgled ne odgovara njenim djelima. Mislim, osvetiu se tako
za sve, a samo pogoravam, unitavam sebe. Pretvaram se u
bludnu, hladnokrvnu, kuku.
Odlazim sa njim, vodimo ljubav... ne, pogreno, upranjavamo seks. elim da moli za milost kao ja... elim da
pati...
Daj mi adresu. gleda me i vidim mu u oima da ne
moe vjerovati da je sretnik, naiao na jednu koja hoe, bez
mnogo muke. Dok je on mislio da e iskoristiti mene, ja sam
mislila da u iskoristita njega...
Nema potrebe, ovo je u prolazu. Odgovaram mu hladno bez emocija, a u mojim oima on je nita, jer nita i nije
bio.
Moja mata prebrzo radi, ne osjeam nita samo odbojnost od dodira i pogleda. Ne elim da me dodirne, da me
gleda. U oima mu na tren vidim onaj pogled, i ak vie, ne
elim ni priati sa njim. Od tog pogleda osjeala sam se prljavo. Stala sam na tren, ali... htjela sam, pa je to za mene kao
da jesam... ne zgrijei bludno, ak ni u mislima...
Najvjerovatnije bi se i on udio, da je naiao na luakinju
koja hoe seks, a nee novac.
64
65
66
67
ona malena to hoe zavriti kolu, odrasti, postati samostalna, dovesti Malenu?
Izgubila se, negdje. Znam da je vie nikad neu nai, ali ne
elim ni ovu. Da bih zaboravila ono to hou ne mogu initi
ovo. Gledala sam je u ogledalu i vidjela promjenu, ono to bih
stvarno htjela biti: poteno, cijenjeno, vrijedno, pobono bie,
a ne da prezirem samu sebe. Zar u dopustiti da me mrnja
uniti jo vie s tim to e mi kroz ivot prolaziti razni nepoznati mukarci? Ako to uinim, on je opet pobjednik, unitie
me. Dok mislim da ih koristim, iskoritena sam. I tako, svi
hoe samo moje tijelo. to je koga briga to osjeam? Mrzim
samu sebe, mrzim to sam ensko. Da sam muko ovo mi se
ne bi dogodilo. Odluno diem pogled i gledam se oi u oi sa
osobom, sa drugom Ja, u ogledalu.
Draga moja, ti Ja e izai odatle, a ova Ja, e ui unutra.
Ja sad, gledam tebe i mi emo zamijeniti mjesta. Ti, Ja, nastavi ivjeti poteno i kako treba, a ova Ja, nek' ostane tamo
sa svim to ne valja to imam trenutno: mrnja, bijes, oaj,
prezir, prljavtina, munina... Da, tako e biti. Ova Ja nek
umre i pokopau je u ogledalu, a ti, Ja, ivi. Ili obrnuto, kako
god, svodi se na isto.
Mukarac iza mojih lea se pomjerio. Tko je to? Ne poznajem ga ili...
Doi, zato si ustala, jo imamo vremena. obratio se.
Ne, ja nemam vie vremena. Njeno vrijeme je isteklo,
ona to je bila ovdje, s tobom, upravo je otila, nestala. Moje
vrijeme tek dolazi. rekla sam mu.
Ne razumijem, to to govori?
Nije ni vano, razumijem ja, zbogom. i izala sam.
Znam da je ostao u udu i pomislio kakva je ovo luakinja, moda je stvarno i luda, bolje da ide.
Nisam se okretala, iza sebe sam ostavila Sebe, prolost,
sve one koje sam do tada poznavala, sve ono to sam do tada
proivjela.
68
69
NOVI SNOVI
Hodam nitko me ne prepoznaje ovdje, to je dobro. Sama
sa sobom i svojim mislima, ne znam to dalje, kako dalje,
kuda? Nesvjesna kuda idem ugledam vrata ispred sebe i
vidim, crkva, vrata su otvorena. Ulazim unutra, pozvana od
neke nevidljive sile. To je ve drugi put da sam imala oseaj
da me neto vue unutra, zove. Moda sam ja to umislila, jer
nisam znala ni to, ni kako, ni kuda, ali sam imala oseaj da
mi netko ape ui slobodno.
Unutra nema nikoga, samo ja, upaljene svijee, miris tamljana. Prilazim oltaru, kleknem. Vidim raspetog Isusa. Koliko je on patio? Sa druge strane kip ene sa djetetom na rukama, njegova majka? Gledam u nju i ona kao da je iva,
gleda u mene, moda me moj oaj tjera da se osjeam tako...
Osjeaj da vidim suze na njenom licu ili su to moje suze?
Osjeaj da elim biti kraj majke, da me zagrli, zatiti. Kleim, plaem i molim...
Molim te Majko, Majko njegova, naa, molim te budi i
moja. titi me, zatiti me, pomozi mi! Oisti me. Daj da zaboravim. Pomozi mi, vrati me na pravi put i pomozi mi da po
njemu hodam. Pomozi mi, da nauim ivjeti bez straha.
Oprosti mi to nisam znala kako izbjei ovo, to je bilo do
sada, oprosti to nisam nala snage, odmah rei dosta, ali
govorila sam niko me nije uo... Govorila sam, molila, preklinjala ne, nemoj, ali niko me nije uo...
Niko me nije uo. Stoga molim sada Tebe, oisti me, budi
uz mene molim te, molim te... tako sam sama... uj me ti...
Ti si svemogua, ti sve zna, zna ta ja mislim prije no
to to i kaem, ne moram ti nita rei, zna da nisam zla.
Izlijei mi i tijelo i duu. Budi moja mati, ja u te uvijek
zvati, majko moja.
Gledala sam u nju i slike mog ivota su brzinom svjetlosti
prolazile kroz moje misli. Na tren sam samo pomislila da
70
71
72
73
*
Naravno, slagao me je. Pitao me je, mnogo puta, i tada bi
mi dani bili pakao. Borila sam se sama sa sobom da se ona,
Ja ne vrati. Ogledala sam sklanjala, nisam se smjela pogledati, da se ona ne bi vratila, da mu kae. Ne mora znati.
Zato bi? Ne bi razumio, da nas ima dvije, potpuno razliite.
I neka svaka ostane na svojoj strani jer ako bi ona dola ivot
bi mi opet bio samo strah, noi bez sna.
Tetka je bila sretna to sam nala nekoga, to nisam sama.
Morala sam otii po ostatak svojih stvari, knjiga, po dokumente. Morala sam jo jednom otii, nisam ba eljela, ali se
nisam bojala.
Srela sam ga. Nisam se bojala, a i zato bih? Ona, koja
se plaila, koja je sve to prola, nje nema vie. Tetka me
gledala njeno i rekla:
Ajde, vrati se, obeao je nee te vie dotai, vrati se,
samo se vrati.
U oima sam mu vidjela ono neto, bolesno, pogano, ono
isto. Zar je toliko naivna da mu povjeruje? Nakon toliko toga
i stalno onog neu vie nakon ega je uvijek bilo opet isto.
Ja ne. Ja ne vjerujem. Vie me nikada nije dotakao, ne
mene, nju onu Ja prije. Ne on, nego nitko. Oni nisu znali
da nje nema vie.
74
TO POSLIJE
Ima te. Nema te. Tu si, nisi tu. Sve je promjenljivo. Iznenada ti se dogodi neto i vidi to nitko nije vidio i uje to
nitko ne uje ili malo njih. Dobije spoznaju o nitavnosti,
prolaznosti. Shvati to je beskraj i to je bitno u ovom trenu.
Kad se naete na prekretnici ivot smrti, smisao ivota
pone se poimati drugaije. Pone se razmiljati drugaije,
ponaati drugaije. ivotne vrijednosti nisu ti rangirane kao
do sada.
Uljuljkana u svoj svijet, svijet bez prolosti, godine su
prolazile. Djeca su popunjavala svaki tren, svaku poru moga
ivota. Oni su mi sve. Dah to diem, hrana to jedem, svjetlost to svijetli, vid kojim gledam. Nita nije bitno, samo oni.
Trudim se da im dam sve to nisam imala, razumijevanje,
bezgraninu, nesebinu ljubav. Jer ne postoji nita to bi me
odvratilo od njih, bilo da ine dobro ili loe. Moji su, takvi
kakvi jesu, s manama i vrlinama, takvi kakve mi je Bog dao.
Uvijek sam tu, za njih, i bit u dok me ima.
Ali bolest ne bira, ni momenat ni mjesto. Doe iznenada,
kao bljesak munje. Nisam se ni snala, ni dola k sebi kad mi
je dijagnosticiran karcinom, sreom na vrijeme otklonjen, i
ve operiran. Sve na brzinu. Ali ispalo je dobro.
Ali... opet ali, gdje bi bilo kad bi bilo, da sve bude u redu?
Komplikacije su neminovne. Ipak sve to se dogaa ima
svoje, zato se dogaa. Tako i tada. Operativni zahvat je bio
velik, dugotrajan i teak. Prva i zadnja misao mi je bila:
Moram ivjeti, Mii je jo malen i trebam joj! mislila sam na kerku, od milja zovem je Mii?.
Budim se iz narkoze, iz mene su izvadili sve to je bilo
zahvaeno zlim. Nisu mislili da je toliko, ali kad su vidjeli...
Pa, sve u svemu, poto nisam mnogo struna za medicinska
pitanja odstranili su sva tkiva i organe bez kojih mogu, ali
75
76
77
78
79
80
dijete, tijelo njenog tijela, dua njene due. U njoj je zlo ve?
nalo put. Njoj nema pomoi, jer je ne eli. Ti si posve
drugo, ne znam da li razumije... Ako te netko udari, prui i
drugi obraz. Zna ona biti i dobra prema djetetu, ali kad njoj
odgovara. Stoga je dijete zbunjeno, ne razumije ne shvata,
da li ga mama voli ili ne voli, da li treba priati ili utati, ne
zna to initi, zbunjeno je. Ali vremenom e i ono nauiti to
i kada rei, uiniti i opet to nije dobro, jer lagat e...
Na tren mi se uinila ena poznata, ali kako mi je sve bilo
i poznato i nepoznato nisam imala vremena misliti od kuda
je znam ko li bi to mogao biti, jer ona me je vodila jako brzo
s mjesta na mjesto. Kao da smo skakutale, lebdjele, a ne
hodale. Bilo mi je lijepo, sa njom, toliko da ne bih nigdje
dalje ila nego ostala tu.
Ne jo, ne moe doi, nije vrijeme. nisam trebala ni
govoriti, ona je ula moje misli. U tebi je sama dobrota, ti
ne razmislja, ti si uvijek spremna pomoi svakomu komu
moe. Puna si njenosti i ljubavi. Oko sebe sije samo
dobro, trudi se initi dobro. Govoriti, misliti dobro. Ti si
jedna od onih, malo ih je... sama strpljivost, ko tebe kamenom ti njega kruhom...
Stoga da bi sve ipak bilo potpuno idi, vidi, oprosti. Nee
moi zaboraviti, ali oprosti ista srca kako samo ti zna. I
moj sin je oprostio, zar ne? I mnoga Moja djeca oprataju, pa
da ne bude izuzetak i ti to uradi. Vidjee, radi onog djeteta... Ne kaem da e ti biti lako, sjeanje e se vratiti, vratie
se sve ono to si potisnula tamo negdje, ali ti to moe. Boljee ponovo, patie, ali moe ti to. Pogledaj samo svoju
djecu i svu djecu koja e jo biti oko tebe. Pa samo da sa
njima pria, kao do sada da ih tjei, isplati se. Sve one
malene sitne rijei utjehe koje im upuuje za njih su velike.
Malena pomo, bilo kakva, je velika.
Sjetila sam se. I meni je davno netko pomogao, malena
pomo za mene velika.
81
82
83
84
Njen jauk poveava njegovo uzbuenje, erekcija je vidljiva. Nije to bilo puno udaraca, tek toliko da su se pojavile
crvene linije. Kad se pojavila krv na jednoj od tih linija, stao
je, bacio napravu, sagnuo se. Usnama je prelazio po bolnim
tragovima od udaraca.
Odnos koji je uslijedio bio je ogavan, na sve mogue i
nemogue poze ju je prisilio, ne prisilio, ona nije davala
otpora, ali nije ni bila prisutna tu. Oi su joj bile udnovate,
mrtve, zagledane daleko u neto to samo ona vidi.
Podsjetila me na mene i moj izmiljeni svijet, tko zna to
sada ona zamilja ili se moli da to prije bude gotovo. Ali
sjaj u oima je bio bez sjaja. I dok joj je on aputao da je
voli, ona je glumila i kad joj je rekao reci, voli li me, ona
je odgovorila da, volim te. La potrebna za opstanak .
Kakva je to bolesna ljubav.
Da, nemoj se uditi, uzela je neto jer kako bi inae to
podnijela, sama. Ali znala je, jo dok su hodali znala je, i
opet ga je izabrala, ona je to htjela. Cijena za sav luksuz i
bogatstvo oko nje, i ivot kakav ivi. I pogledaj to sada
radi, odlazi, uzima cd, sve je snimao sa tim je ucjenjuje, a
ona nema snage rei dosta.
Pa to je... znam je... ma ona je... njen brak je uzor svima,
ma strano, niko ne bi povjerovao.
U udu sva, bez mo?i razumnog govora, ne mogu da
vjerujem u ono to sam upravo vidjela...
Naravno da je zna, zato ti i pokazujem ovo. Vidi nisi
samo ti, toga ima mnogo, jako, jako mnogo.
Kad proe ulicom tako je ponosna, nikoga ne poznaje, ni
s kim ne komunicira, samo proe uvijek sreena, a vidi
ovamo toliko je nesretna. ao mi ju je, tako bi joj rado
pomogla.
Da, privid, a nesretna je, sve trpi radi djece, jer ne bi joj
dao djecu, ima mo niko joj ne bi vjerovao. Ni s kim ne govori... to misli zato?
85
86
87
*
Molim te, mama, otvori oi, molim te, mamice, probudi
se. ujem je.
Njen glas je pun bola, moram se probuditi, pa to moj, mali
mi tako alosno plae. S naporom otvaram oi, moja djeca
oko mene i svi uplakani. Kako je lijepo vidjeti tu radost i
sreu na njihovim licima kad su vidjeli da ih gledam. Oni
neto govore, jo sam u bunilu, ne razumijem to priaju,
samo ujem mjeavinu glasova. I osjetim vrstu odluku u
sebi, ivjeti ja moram ivjeti, jo im trebam.
Polako dolazim k svijesti, shvaam da sam zbilja ponovo
tu s njma da ne sanjam. Nasmijeim se negdje, nekome
koga nitko ne vidi osim mene. Oni su presretni to sam se
vratila, to sam tu s njma. ujem ih kako svi maltene u jedan
glas zahvaljuju Bogu to je mami bolje.
Oporavljam se sporo, ali uspjeno. iva sam, jo sam tu,
jo u pomoi mnogima, kome god treba, koliko budem
mogla, kome god mogu. Znam da ovo moje obeanje, tiho
izgovoreno samoj sebi uje i Ona. Shvaam da nisam ista
kao prije, sanjala sam neto i nekoga to ne sanja svako.
Hoe li mi netko dodati ogledalo? moje prve rijei.
Svi me pogledae udno, a kerka ak dodaje.
Ali ti se nikad ne gleda u ogledalo.
Sitnica koju je dijete uoilo. Svi, na tren, shvaaju da je to
istina, ali nitko ne obraa puno panje na taj moj udan zahtjev. Sretni su to sam se vratila iz mrtvih. Pa ako je mama
malo udna nema veze, od lijekova je to, vano je da e joj
biti bolje.
Zahvalite Bogu to preivi ovo udo, ali eto dogaa se,
a mi smo mislili ti ode. ali se doktor.
Zatim govori mom muu: Kriza je prola, sad e sve biti
dobro.
88
*
Svi su zaboravili dane straha za moj ivot. Ali ja ne, niti
sam zaboravila obeanje koje sam dala. Mada sam mislila da
sam bila odsutna u svom sanjanju veoma dugo, moje putovanje s mojom majkom trajalo je kratko, nekih kriznih
desetak minuta, moda i manje.
Svaki dan sam uzimala ogledalo kad bih ostala sama i
upoznavala samu sebe. Svaki dio svog lica. Ja sad i Ja prije.
Prvi put sam ugledala strankinju, nepoznatu osobu, kako
sam se due gledala tako sam shvaala ja sam to. Trebalo mi
je vremena da shvatim.
I sad se ponekad iznenadim kad se sluajno vidim u
izlogu. Trznem se ma to sam samo ja nasmijeim se samoj
sebi i idem dalje.
Susret za vrijeme bolesti me promijenio, nisam kao
prije, ne hvata me panika od onog to e biti. Uvijek smirena i staloena. Moje rasuivanje prelazi i na moju bliu
okolinu, osobe s kojima se druim kau da ih ja smirujem,
da sam uvijek optimistina, da im dajem nadu jer uvijek
kaem:
Od goreg ima gore, trai i pomoi e ti se, i uvijek kad
se najmanje nada.
Puno puta me ivot donio na kraj, ono ne znam to u
sutra, kako neto platiti, kako ovo ili ono, ali nikad nisam
izgubila vjeru i nadu. I uvijek se neto dogodilo, dola bi
pomo odnekuda, nekako, ali ivi se dalje. Osjeam da mogu prevazii svaku tekou jer Ona je uvijek tu sa mnom.
Moje JA je u savrenoj harmoniji.
Godine prolaze. Brzo. Odjednom, dvadeset godina je
prolo kako nisam vidjela nikoga iz moje prolosti. Malo
nemar, malo oskudica, malo moja bolest, a i nisam teila,
niti ii, niti sam spominjala. Prve dvije tri godine braka
moji su dolazili meni, ja sam dva puta ila tamo kod rodite-
89
90
91
SUSRET
Nakon toliko godina, prolazim poznatim ulicama, malo
me hvata nervoza od susreta, zamiljena sam. Moj mu misli
da je to trema, ne elim ga razuvjeriti. Javili smo da stiemo,
ali ne i kada stiemo.
Moj otac me nije prepoznao, mama nije bila kod kue. Ja
sam pozvonila i on je izaao. U pogledu znatielja ko je ova
i to hoe. Pa ne udi me to, ni ja nisam sebe prepoznala,
pa kako bi i on. Gledam ga, ostario je, vidi se da ga je bolest
sruila. Mama otvara kapiju i ulazi u dvorite, baca vreicu
to je drala u rukama i tri prema meni.
Dijete moje, rano moja, sunce moje, pa da sad umrem
nije mi ao! grli me i plae.
Otac, gleda me i njegov pogled govori mnogo vie od bilo
kakvih rijei... U pogledu je svo ono kajanje, molba da
oprostim, da zaboravim, prilazi mi i prua ruke.
Nisam prepoznao vlastitu ker!
Nikad ga nisam vidjela da plae, tada sam vidjela suze, i
kasnije kada su doli kod mene zaplakao je i rekao:
Toliko dobrote, a nismo zasluili, mi ne, pogotovo od
tebe...
Ipak ste vi moji roditelji.
Takvi su kakvi su, moji su, opratam sve to je bilo. to
vrijedi pamtiti, sjeati se? ivot ide dalje. Nije mi trebao
nita rei, u oima sam vidjela ono neizgovoreno oprosti mi
dijete. I jesam, u dui sam bila osloboena tereta prolosti.
A on, koji je od mene u jednom ivotnom trenutku
napravio hendikepirano dijete, mentalnu rugobu, gledao me
udno, ja nisam eljela da ga gledam u oi, ali jesam. Vidjela
sam i dalje ono neto, ono ja sam ja. Nema kajanja, nije
svjestan to mi je uradio. Djelovao je kao netko sasvim iste
i mirne savjesti, kao da nita pogreno nije uradio ili ono to
je radio da je to sasvim normalno.
92
93
94
*
Navikavam se jo uvijek da koristim ogledalo. esto
imam osjeaj, da gledam stranca, ali upoznajemo se. Opratamo jedna drugoj. Ja to sam je zaboravila, otjerala u
zapeak, Ona to je dopustila da je otjeram.
Lagano dok sam sama putam je da ulazi u moje misli,
tijelo, ali sporo... teko... Poinjem se opet buditi u znoju i
strahu. Da li je dovoljno to sam se suoila s avetima
prolosti? Moda je bolje da je ostavim ponovo, tamo, u zaboravu? Ipak njena sjeanja polako poinju biti ponovo i
moja, a kako ih polako preuzimam polako i propadam. JA
sam bila zaboravila sve ono to ona pamti, ono loe, jer ja
pamtim dobro. Ne elim uzeti njena sjeanja, ali ih uzimam,
i mada ne treba, ponovo, prolazim kroz sve. Oprostila sam,
ali mi je svakim danom gore. Gledamo jedna drugu, postajemo jedno. Ja Sad i Ja Prije u ogledalu, trenutno jo ponekad, dva stranca.
Ali Ja Sad imam snage rei Ja Prije ono to nisam mogla.
Sad neu da utim, sad moram rei i ne sramim se. Znam
sada da nisam kriva za to to mi se dogaalo.
Pitam se, zato se ona Ja Prije bojala? Sramila? Zato?
Tetka je i tako bila pretuena i prije i kasnije, nije radi mene.
to bi se dogodilo da je ona Ja Prije rekla nekome? Nita. Pa
rekla je, nisu joj vjerovali. Tetka je znala, nisam joj trebala
re?i, utjela je i ona. Zato? utimo svi. Ja Prije, i tetka, i svi
ute, a zlo se dogaa i dalje. Zato? Da li zbog straha? Od
ega? Zato dopustiti da zlo vlada i podini nas sebi? Zlo,
strah od zla, ako priznam biti e jo gore. Zato ne rei dosta,
zato se bojati? to je ishod svega? Smrt. to je to onda to
nas tjera da trpimo, da bi preivjeli, kad na koncu konca
dolazi smrt?!
Ba kao to svijea zrai svoju svjetlost u mraku prostorije, ljudi koji ive unutar svog Duha daju viu energiju koja
95
96
97
98
99
EPILOG
Na klupi, u hladu, sjedi mlada ena i budno promatra igru
djece na pijesku. Njena unuad, Martin i Marta, Sergej i
Sanja. Blagi valovi mora zapljuskuju im stopala, dok oni u
pijesku prave dvorac. Udaljena je od njih nekih pet do est
metara.
Tamno sjeanje i tamu zamijenila je suneva svjetlost.
Dok nije znala plivati u moru ivota, utapala se valovima
tame, prepunom bola. Nauivi plivati, utapa se u valovima
sree i svjetlosti.
U kosicama djece svjetlost se prelama i obasjava njenu
duu, bit, nju samu. Njena djeca su ona. Bezbrina su, vesela. Puna ivotne radosti. Sretna je.
Laganim koracima pribliava joj se ovjek jako ugodnog
izgleda. Oi su mu usmjerene na nju.
Moja ena, nakon toliko godina, jo uvijek je lijepa.
pomisli.
Osjea njenu smirenost i to mu je veoma drago. Ponekad
primjeti tamne obrise u njenim oima i odmah se trudi
otjerati ih, kao jutros. Uzela je novine prelistati uz jutarnju
kavu i pogled joj se zaustavio na naslovu: Silovana jedanaestogodinjakinja. Kao da se zaledila, na tren joj je lice
dobilo mermernu boju. On joj je izvukao novine iz ruke.
Danas nema itanja, danas smo samo mi, naa djeca i
ovaj dan, mila!
Smjeio joj se, poljubivi je njeno.
Ti si tako divan i obziran, hvala ti.
Trudio se ukloniti sve runo oko nje, ono za to je znao da
e je povrijediti.
Kako se danas osjea? upita je, blagi osmijeh mu na
licu. Osmijeh koji naprosto govori, volim te, volim te...
Jako dobro...
100
Sretna?
Naravno, prija mi odmor i to to su sva djeca sa nama.
Trebamo proslaviti, nije to mala stvar, etrdeset godina
smo skupa.
Trebamo... smjeili su se jedno drugom kao da su se
tek uzeli, kao tinjederi.
Kad djeca idu? upita je.
Ujutro, svi moraju u ponedjeljak na posao, govorila sam da
ostave djecu, ali nee, kau ti i tata trebate nekolio dana sami...
Pametna djeca. Onda sutra vee idemo na veeru, nita
ne kuhamo, samo odmor. Nakon toliko vremena malo
samoe i odmora zasluujemo.
Tolike godine... nisam ti dosadila? smjekala se blago.
Kakvo je to pitanje?! Naravno, da ne! S tobom je svaki
dan neto novo, nikad dosadno.
To je stoga to si ti tako dobar.
Zadirkivali su jedno drugo. Na obalu su istrali, ve odrasli ljudi, njih etvero, ali su se prskali i igrali kao djeca.
Vidi brate, koliko godina skupa, a jo uvijek je, ponekad,
tako zaljubljeno gleda. Da odemo malo do njih? pogledali
su se i nasmijali se svi.
ta mislite? Hoemo li? pitao je jedan mukarac.
Naravno, idemo ih malo razdrmati, pogotovo mamu.
Svi su se smijali. Ona je blistala od sree, gledajui ih.
Neku psinu pripremaju, vidi ih, vidi im smjeak.
obratila se muu.
Misli?
Sigurno...
Kad su joj prili, poeli su je prskati, zadirkivati. Ustala je
iznenaeno.
Ma vidi ti njih, sad e te dobiti... to sam ti rekla?
pogledala je mua.
Igri se pridruio i mu. Branio je suprugu, od navale,
invazije svoje djece. Dok su djeca prskala njih, oni su djecu.
101
102
JEDNOPROITAVANJE
ROMANA
SVETLOSTUTAMI
104
KNJIEVNOSTKAOTERAPIJA
Otvorite svoje oi i ui
samo za savrene stvari
i neka se va um stalno
upuuje na istraivanje istote.
Nie
ivimo u duhovno virtuelnom svetu koji je digitalno hakerizovao nae due, to u grozniavoj agoniji prihvaene
samoizolacije, nikako da dou do glasa. Otueni jedni od
drugih ljudi, postaju sebi stranci. Bliske su im sprave.
Nemamo oseaj za druge a sami se esto zatvaramo u sopstveni problem trpei i nasilje. oveku dananjice sve vie
nedostaje ivog dijaloga.
Ima vie oblika i vrsta otuenja. Otuenje je u psihijatrijskoj praksi poznato kao bolest. Ono je u psihodinamici
porodinog ivota, nastajalo i nastaje iz nepoverenja, pre
svega, u sebe a onda nastaju muke sa sumnjom i nedoumicama. Oslobaanje od konfuzije je teko, uz veliku trpnju
najbliih u okruenju. Nauka tu ide svojim putem, a
knjievnost kao terapija jo pokuava, esto ispovedno, da
stvori klimu u kojoj se moe nastaviti ivot sa realnijim ljudskim odnosima u kojima je mogue ostvariti svoje potencijale. To je, u neku ruku, otvaranje puta ka svetlosti, svetlosti
duha iji e svaki novi zrak uklawati prepreke, pokazivati
zaobilazne puteve kojima se mogu izbei novi sukobi.
Roman Hane Horvat, Svjetlost u tami, je nastao iz tih
motiva. On je pria o problemu mentalnog zdravlja u porodici, ispisan tako kako ga je ivot namestio, u zao as. Nasilje
koje se retko kada prepozna, ostavilo je traume pamtljive u
ljudima sa ijih se lica uklonio osmeh. Majka, roditeljka, na
jednoj strani, jedna od junaka ovog romana, trpi nasilje
105
106
107
108
SADRAJ
Pismo 5
Djevojka koja se plaila ogledala 9
Sjeanje 11
Sjeanje prvo 18
Sjeanje drugo 27
Pisma za Lauru 28
Nova Ja 36
Nebo pred nevrijeme 38
Opet odlazim 64
Novi snovi 70
to poslije 75
Susret 92
Epilog 101
Milijan Despotovi:
Knjievnost kao terapija 103
109
Hana Horvat
SVJETLOSTUTAMI
Roman
Urednik
Milijan Despotovi
Recenzenti
Milijan Despotovi
Emil Milidrag
Izdava
SVITAK,
Izdavaka radionica knjievnog drutva Razvigor, Poega,
Brae Lekovia 9.
tampa
tamparija Kvark
Kraljevo
Tira
200 primeraka
Izdanje
prvo
tampanje zavreno u martu
2016. godine