You are on page 1of 111

Hana Horvat/ Svjetlost u tami

Hana Horvat

SVJETLOST
UTAMI

Mojoj kerki, sinovima i unucima...


s ljubavlju...

Pismo

DRAGA X
00,30
Upravo sam zavrila sa itanjem i ne znam kako da ti
opiem osjeaje koje je u meni probudilo ovo to si napisala
i doivjela? Ne znam da li da se osjeam poaenom za
tvoje ukazano povjerenje ili optereeno? Ja ovo neu nikad
zaboraviti, to je sigurno. Ti za mene nisi osoba X, ja tebe
poznajem. Koliko puta su atomi tvog tijela imali fisiju i fuziju? Koliko puta si se raspala u komadie i sastavila u
cjelinu? I uvijek sama. Divim se tvojoj upornosti, vjeri,
nadi... Divim ti se da si imala snage sama oformiti obitelj i
odgojiti vlastitu djecu. Ovo nije ivot, ovo nitko ne bi trebao
proivjeti, a ne jedno dijete. Ukrali su ti djetinjstvo, mladost,
dio ivota! Kako to vratiti?!
Piem ti jer ne znam hou li imati priliku i da li u uope
moi priati s tobom o ovome. Moda ti i ne eli o tome
priati, jer eli sve to zaboraviti. Da ti piem o Bogu i tome
kako e ti dati snage za dalje ta napisati? Ti ima svoje
vienje Boga, svoj svijet, koji ti je pomogao, nema veze to
i kako, vano je da si sad dobro.
Sve to je Bog stvorio je lijepo i dobro, pa i prvi ljudski
par je bio savren. Sve to On stvori je savreno. Mi
stvaramo svjesno nesavreno. Sotona je veliki krivac, ali ima
mnogo toga i do nas ljudi... Ne, ne moemo ga kriviti za sve.
Ti ga i ne krivi. Mi sami donosimo svoje odluke.
Odluujemo... Neki kau sudbina, ja se ba i ne bih sloila.
ovjek sam odluuje, istina mnogo je svakojakih utjecaja
(dobrih i loih), ali to nije opravdanje za nae postupke...
Tata je tukao mamu pa zbog toga moram i ja svoju enu?!
Ne, nije tako... Zato se sve to dogaa? Zato ja? Zato bilo

ko? Mnogo je pitanja i neu sad rei nijedan odgovor, i


odgovora je mnogo, a razloga?!
Bog je ljubav, ljudi su stvoreni na sliku Boju i trebaju
voljeti. Dvije osobe, a jedno tijelo. Odkud onda nekome
pravo da udara samoga sebe? Ne, ne boj se, nikad takvi ne
bi to uradili i tukli sami sebe...
Naalost, vremena su teka, jako teka. Dobrote je malo u
ljudima, ali ipak nije sve izgubljeno. Bog voli sve ljude i eli
dobro svima, pa tako i tebi, nisu tvoje molitve ostale bez
odgovora. titi te, uo te je, zato ti je doputeno vidjeti, uti,
razgovarati. Tvoje molitve i jecaje su uli, otvorila su se vrata
i... Ne znam to piem vie, ti si ovo kao zaboravila i meni e
trebati vremena da zaboravim. Vano je prepoznati i prihvatiti ispruenu ruku prijateljstva i dobrote. I sretna sam i tuna
to si nala to u meni. Tuna, jer si me opteretila teinom tvoje
prolosti, ipak sretna to u ti pomoi da rastereti sebe od te
prolosti. Jako sam sretna to sam te upoznala.
Ovo sam pismo napisala prije mnogo godina. Tri decenije je znam. Nikada, ni u snu ne bih pomislila da je proivjela
to to jeste. Istina, ponekad bi bila pomalo udna, ali neprimjetno. Uvijek je osuivala, tako vatreno, okrutno zlostavljanje bilo kojeg oblika. Inae nema njenije, osjeajnije
osobe od nje. Uvijek je spremna da te saslua i pomogne.
Nikada nije ljuta, ni gruba, nikad nije podizala ton, ako i
jeste nekada, to se zaboravilo. udno, ali rijetko neprimjetno bie. Moete joj rei bilo to, uiniti glupost, ona ostaje
ista, prata, ne ljuti se, trpi sve. Kao spuva upija sve u sebe
i tamo to ostaje. Nikad se ne istie ni u emu.
I onda, jednoga dana doe, tek tako jednostavno i pita me:
Hoe li proitati neto to sam napisala? Moe mi
samo pismeno komentirati, ja o tome nikada neu priati.
Naravno da hou. to? pitam je tek onako, mislei da
je neka krabotina, bezvezna, jer znale smo tako s vremena
na vrijeme filozofirati i zapisivati nae filozofske misli.

I nikad nikome nee o tome priati, mislim, da si to


proitala i to si proitala? pita me ozbiljna i uporno
dosadna. Nije svoja, pomislim i to joj kaem.
A jesi ba dosadna, naravno da neu. Pa zar bismo jedna
o drugoj bilo to rekle to bi nanijelo bilo kakvu tetu i tako
si nakodile? pitam je.
Upravo zato i hou da ti to proita.
A to je to? pitam je.
Tek jedan dio mene, kaem ti neu da priam o tome!
odgovara pomalo nervozno, to nije bilo njoj svojstveno, jer
je uvijek smirena.
Ma ne brini, neu rei nikome nita. A hoe li zakon utnje biti ukinut jo uvijek se pokuavam aliti.
Hoe. Kad svi akteri prie budu mrtvi. Trenutno moram
nekome rei, inae imam osjeaj da u puknuti.
Ozbiljna je. Zaista je ozbiljna.
Ti to misli stvarno ozbiljno? pitam je.
Pa naravno, to si ti mislila? Evo ti i sutra mi vrati. Tamo
iza ima jedan list i na njemu napii komentar, ako hoe.
rekla je, zatim mi dala dosta listova papira, okrenula se i
otila.
Ja sam proitala. Uasnuta sam. To je ona. Sutradan je
dola i samo pitala:
Jesi li proitala? glas joj je bio leden, stran.
Jesam i... poela sam govoriti, a ona me u startu prekinula.
Nema prie, tako smo rekle, komentar si mogla napisati.
I...? Jesi li?
Nazad kako si rekla. kaem joj malo zbunjena jer se
ponaala kao da ona nije dio te prie, kao da se to dogodilo
nekom drugom, a ne njoj.
Dobro i to smo rijeile. Nisam... Nemam kome... Morala
sam rei nekome... okrenula se. Drala je one proklete,
uasne, listove papira koje su me sino natjerali da plaem i

plaem od tuge, bijesa i ne znam ega sve ne. Gledala je kroz


prozor odsutna, utjela je, a ja nisam znala to rei da
prekinem tu ledenu tiinu. Okrenula se, blago se nasmjeila,
pruila mi listove i rekla:
Evo ti. Ne znam to da radim s tim sada. Meni vie ne
treba. Moda u sad zaboraviti.
Uzela sam ih i poslije stavila meu svoje knjige u ormaru.
Juer sam dobila poruku na mobitelu: Sad su svi mrtvi,
radi s tim to hoe!
Znala je da elim podijeliti s drugima. Pitala sam ju da
napiem to, ali molila me da ne piem.
Slobodna od okova, zakleta na utnju. Proitajte i vi.
Postoje tajne koje nam daju izvjestan oblik slobode,
vlastiti privatni prostor. To je dobro. Svatko mora imati
takve tajne. Ali postoje i mrane tajne koje nas pritiu. Kao
zastraujui, vlani, hladni podrum, ne usuujemo se ui, ali
stalno smo svjesni da je tu, pun runih udovita, pun nonih
mora. S takvim se tajnama trebamo suoiti, trebamo ih osvijetliti, pogledati o emu se tu zapravo radi...
(Frieda) olovni ponedjeljak Nicci Freuch

DJEVOJKA
KOJA SE PLAILA OGLEDALA
I BIJEE DAN... I BIJEE NO...
STVARA BOG REDOM UDA...
STVORI BOG OVJEKA I ENU
I REE, RAAJTE SE I MNOITE SE...
TAKO STVORI BOG SVE TO JE NA ZEMLJI,
POGLEDA I REE: DOBRO JE OVAKO!
Stojim pred ogledalom. Druga Ja, posmatra me nekim
udnim pogledom. Moja najbolja prijateljica. itav ivot
tragam za tim neto netko, ali ne nalazim ga. Ja sam Ja. I
ona je Ja, ali nije Ja. Ja imam ivot koji hou zaboraviti, ili
ga ona ima, pa ga hoe zaboraviti? Nas dvije razgovaramo
isto kao do sada, a nije isto, kao da se bojimo jedna druge.
Tako, lijepo ostani ti tamo u tom ogledalu sa svim tim
naim runim stvarima i dogaanjima, a ja u nastaviti,
sama, ispoetka. kaem joj.
Kako? Zar bez mene? pita me druga Ja.
Da bez tebe, zaboravit u te potpuno.
Ne moe me zaboraviti. Ja sam uvijek tu. Kad god
bude gledala u ogledalo, vidjet e me.
Neu imati niti jedno ogledalo.
Naii e kraj izloga, pogledat e, vidjet e me u staklu.
Neu gledati u izloge.
Pogledat e u vodu, vidjet e me tamo. A ta ako te
pozovem sebi? Hi hi... runo se nasmijala.
Neu ii blizu vode.
Ja u uvijek biti u tvojim oima. Gdje god pogleda,
svaki odraz, svaka sjena u svom oku, vidjet e mene.
Ja neu gledati nigdje gdje u vidjeti odraz svojih oiju,

ja neu vie gledati nigdje gdje u vidjeti sebe.


Kad pogleda nekog, vidjet e svoje oi u njegovima i
tamo u biti ja.
Dosadna si. Neu gledati nikome u oi.
A ako...
Kako je samo uporna da me mui.
Prestani! Ne mui me vie! Odlazi i ponesi sva sjeanja
sa sobom, sve ovo runo. Molim te. Molim te, na kraju sam
snage. Oajna sam.
A ti, ta e sama, bez mene? pita me.
Ja u poeti ispoetka. Ponovo, sve ponovo. Novi ivot,
nova Ja. Nauiu i bez tebe kaem joj.
Uvijek e se sjeati...
Prestani! Sad sam ve podigla ton. Trudit u se da
zaboravim, moram da zaboravim i zaboravit u. Ti odlazi,
nestani, da te ne bih morala unititi! Kad te ne bude nee biti
niega vie i ja u biti nova, tek roena.
Dobro, odlazim. Razdvojit emo se. Ponijet u sa sobom
ono to ti ne treba, a ti stvori drugu sebe.
Stvarno odlazi? Ostavit e me? Hou li moi konano
zaspati bez straha? Hou li moi biti sretna?
Trudit u se i ja da se ne sretnemo. Da, a ti sve zaboravi.
I spavat e mirno i biti sretna. Bori se, budi nova. Odlazim
sada... Sretno...
Nestao je lik u ogledalu. Zatvorila sam oi. Okrenula se i
obrisala suze. Odlazim. Sama. I bit u sretna! Zaboraviti...
zaboraviti... zaboraviti...

10

SJEANJA
ISPOVIJEDAM SE, BOGU SVEMOGUEMU
I VAMA BRAO, DA SAGRIJEIH MNOGO,
MILJU, RIJEJU,
NE DJELOM I PROPUSTOM...
MOJ GRIJEH... MOJ GRIJEH...
ZATO MOLIM BLAENU MARIJU,
I VAS BRAO DA SE MOLITE ZA ME...
5 6 godina
Samo sam dijete
Duboko u sebi sam osjeala da to nije u redu. Oduvijek
mi se javljao taj neki osjeaj, alarm koji me upozoravao na
neto loe, ali to nisam odmah znala prepoznati. Nisam
razumjela to se dogaa. Osjeala sam da ne valja, da to to
rade nije u redu. Bila sam zbunjena, ali sam utjela kao i sva
djeca. Zato strina ulazi u kupatilo s djedom? Nakon to je
mene okupala izlazi polugola, na njoj providan kombinezon.
Grudi joj se vide. I danas kao da je vidim, sad znam, tada ne.
Ona stoji onako polugola, izazovna i jedra. Mlada.
Nemoralna. Vulgarna. Ona ga gleda i govori mu:
Hajde, ui!
I on ulazi. Ima neki udan pogled dok ulazi. Neljudski.
Zadravaju se, a ja ne obraam puno panje na njih, ali ipak
znatieljno gledam. U svojoj djejoj naivnosti mislim:
Strina kupa dedu.
Nisam ni pomislila, tada, da strina i moj voljeni deda rade
ono sto rade 'mame i tate'.
A stric? On je radio daleko i dolazio tek svakih nekoliko
mjeseci, ili nije htio doi. Zovem je strinom, ali mi nije strina jer ne ivi sa stricom. Nakon nekoliko godina stric se

11

razveo i strina odlazi. Oporuka na kojoj je pisalo da sve


(kua, okunica i ostalo) pripada strini se spaljuje. Bilo je
vike, galame, tue, noeva, sjekira, policije... Strano.
Sreom, nikome se nita nije dogodilo. Otrijeznili su se. Svi
su sve zaboravili i kao da nita nije bilo. Svi su zaboravili,
samo ja pamtim.
9 godina
Kakav si ti otac?
Opet je pijan. Opet smo sestra i ja u krevetu zagrljene,
ekamo. Sad e, samo to nije uao. Mama nam kae:
Lezite dolje, spavajte, pravite se da spavate!
Vrata se sa treskom otvaraju. Strah nas je. Ja u sebi molim
majku:
Molim te mama, molim te, uradi to neto to on hoe, jer
poslije uti i spava. 'To neto' to ti nee, jer poslije mora
na ienje. Molim te, ja u kasnije sve poistiti, ako ti ne
bude mogla. Samo da te ne galami, da te ne udari opet i
opet... Ne znam to je 'to neto' ni o kakvom je ienju rije,
ali sve u uiniti samo da bude mir i da MALENA NE
PLAE.
Ona tako tuno jeca. Oi su nam suzne. Panika nas hvata
jer ne znamo to e ovog puta biti, a ne izgleda nita dobro.
Sestra je veoma mala. Zagrlila me toliko snano, da i sada
osjeam njene ruke oko sebe. Mi tako malene, uplaene,
jadne, skupljene smo u toj maloj sobici na krevetu.
Bog ti majku! Gdje si kurvo jedna, zato mi ne
pomogne?
Tiho, probudit e djecu! U glasu joj se osjea strah,
ali poputa samo da se on smiri.
Koju djecu? Kopilad! I to su kurve kao i ti. Sve ste vi
kurve! Daj mi jesti.
Ne znam znaenje te rijei, ali znam da nije dobra i onaj
osjeaj da e se dogoditi neto. ujem tanjir i lupkanje
erpe, iju unutranjost mi nismo vidjele to vee. Nismo

12

stigle jer tata ide pijan, a to znai lezi gladan i uti. uti,
jer moda brzo zaspi pa emo ustati ili e mama donijeti
neto, ako ne, pa svanue jutro.
Ma to si mi ovo skuhala, ko li te je danas prevrt'o putem
dok si ila s posla? Jesi li ovo na pi... zaradila?
Sluaj, ovjee! Idem, radim i jedva se vuem. Idem
zorom, a dolazim mrakom. Od umora jedva stojim. Kako
samo moe nemati duu? Pa ni ovoj jadnoj djeci ne da
mira. Zato pije kad si takav u piu?
Pa kad meni ne da nekom sigurno daje niz usta mu
se cjedila masnoa, pola je stavljao u usta, pola po stolu, a
pola po podu.
Stoko bezobrazna! Ne pazi ni to govori, djeca te
sluaju! Kako u s tobom? Vjeito si pijan, ne uva me, ne
pazi. Ove sam godine dva puta ila na ienje. Nita ne
radi, samo dere i svima nam zagorava ivot i nikome ne
da mira, ni sna.
uti kutro da ne bi jednu dobila! Radi, pa to? Radio
sam i ja. Radi sad malo ti da vidi kako je! podriguje,
uzima erpu i baca je u kut prostorije.
to si mi ovo donijela da jedem? K'o svinji, napoj.
sadraj erpe se rasuo na sve strane.
Sram te bilo! Djeca nisu ni jela, ne pita ni jesu li gladni. Kakav si ti otac?
Mar! Ti e mi rei to u raditi. Dokai da su moja! A
ko zna koliko ih jo imam. cereknu se nadmen i nasilan.
Taj smijeh ponekad ujem i opet mi se koa jei i opet me
hvataju trnci straha, kad god se u meni pojavi ona mala
djevojica. A esto mi se to dogodi, pogotovo kad vidim
pijanog ovjeka. U svima vidim njega. Kad god bi se moj
mu napio jedva sam dolazila sebi. Nisam vidjela njega nego
svog oca u njemu...
Mama je ve izgubila kontrolu nad sobom i svojim rijeima i znale smo ta slijedi.

13

to nisi ost'o kod one svoje kurvetine, koja te nafiluje pa


dode silu provoditi nad nama?
ujem prevre se stolica, on ustaje. Zatim ujem:
Aj, nemoj ovjee to sam ti ja kriva?
Neko je pao i ujem udarce. Provirujem na vrata, plaem
i molim ga:
Tata, nemoj tui mamu, molim te tata. suze i meni i
Malenoj idu niz lice, jer joj ne moemo pomoi, a ako tako
nastavi ubie je.
Ona zaklanja glavu rukama i govori: Bjeite, poludio je,
idi po strica!
A on u isto vrijeme grubim glasom punim mrnje govori:
Da vidim ko e izai iz kue! Mar u krevet, gamadi!
Od straha irim oi, pomislim ubie je. I onda mislim,
to da radim, brzinom svjetlosti misli tre kroz moj mozak.
Vidim udarce po toj maloj eni od ovjeka gotovo dvostruko
veeg od nje. On ima sto kilograma, a ona ezdeset. Ne
znam kako da joj pomognem. Ne mogu joj pomoi jer sam
tako malena. Ja sam mrav, zgazit e me ako priem blie.
Izgubljena od straha provirujem. Da li je uope iva? Die
li? Vidim da je udara u stomak, lea... Padaju udarci po njoj.
Pala je na pod. Udara je nogom jer je rukama nije mogao
dosei. Kleknuo je na koljena, jer je bio nestabilan. Die
ruku i sputa je prema njenoj glavi. Trim, bacam se preko
nje i aka pada na moja lea. Osjeam kao da mi kosti pucaju. Od bola mi sve crno pred oima, kao da u izgubiti svijest. Boli me, ali i ne boli. Vano je da nije nju udario.
Moram biti svjesna jer je moe ubiti. Vidim njen pogled pun
bola, jedva, gotovo posljednjom snagom, puzajui, teturajui se ide prema vratima. Ona se die i izlazi u mrklu, hladnu no. Na podu on ostaje ispruen, mrtav pijan. Ustajem
i uzimam Malenu i izlazim u no. Bojim se mraka, ali
hodam vrsto drzei je za rukicu.
Nita se ne plai. Ja te uvam. govorim joj.

14

Mama, gdje je mama? uplaeno pita, dok se sva trese


od hladnoe i od straha.
Sad e i mama doi. govorim joj, mada nemam pojma
gde je mama otila.
Dolazim do prve kue, do maminog polubrata. Kucam
dva puta i vrata se otvaraju kao da su samo mene ekali da
doem.
Ujko, tata je tukao mamu, ona je otila negdje... nisam
ni svjesna da plaem, suze same idu i nee da stanu. Hrabrost me napustila.
Ne bojte se, hajde uite, ovdje je mama. ree ujak.
Mi onako uplakane i bose trimo obje u majino krilo,
gdje se osjeamo najsigurnije.
Jadne moje malene, ta sve moraju trpjeti. grli nas, ne
vidimo joj lice, jer smo zavukle glave, sretne smo to je ona
tu i to se taj dan zavrio.
Znala sam da e sutra i narednih dana biti sve u redu, on
e se pokajati i rei da nije znao to radi, a ona e oprostiti.
Pa opet sve iz poetka. Svi zaborave sve, samo ja pamtim.
Zato ga ve jednom ne ostavi? pita je njena snaha. To
vie nije normalno! Ovo nije prvi put, a nee biti ni posljednji.
Nikada se nee promjeniti, nikada nee prestati piti.
Ne mogu djeci uzeti oca, ipak im je on otac i nije lo kad
je trijezan, zna da je onda dobar. odgovara mama, a ja se
u sebi molim da tata ode.
Znam da nee otii, ali ne znam zato je mama i dalje s
njim kad se ovo ponavlja sve ee. Ali moda je to u redu
ako ona kae: Ima i gorih. I pitam se samo kakvi su ti gori
onda, ako ovo nije najgore?
Zato uti?
Ne, nije mi jasno zato je utjela, zato je sve pratala?
Zato nije otila bilo gdje s nama? Svakako je sama radila i
sve odravala i izdravala. Bilo bi bolje i njoj i nama da je
otila. Zar ga je toliko voljela ili to ve?

15

Svanulo je. Nakon to smo prespavale ili gotovo prespavale kod ujaka, od njega smo otile u kolu, a mama na
posao. Ne znam kad je stigla i kad je otila po stvari i odjeu
kui, ali sve je bilo tu. S nastave me izvode i razrednik mi
govori da odem u bolnicu.
Treba te mama. ree mi.
Samo sam ja znala to se dogodilo sino, ali otkuda ona u
bolnici pa otila je na posao.
U blizini njene firme ima potok, htjela se umiti prije ulaska u pogon i ugledavi sebe pala je u nesvjest. Stres, moda
i glad, iscrpljenost uinili su svoje. Kad su je kolegice pronale zvale su hitnu i tako se nala u bolnici.
Odlazim u bolnicu i prolazim kraj nje, nisam prepoznala
vlastitu majku. Tek kad me zovnula, okrenula sam se i vidjela malu, izubijanu, modru osobu. Plakala sam, nisam
mogla progovoriti. Ridala sam. To je bio pla oaja. Suze su
me guile, nisam mogla doi do daha. utjela sam, a u sebi
sam vritala da sam imala osjeaj da me sav svijet uje.
Pa tek mi je devet godina. Trebala bih se jo igrati s lutkama, skakutati vani, plesati od sree, smijati se, a ne gledati
prebijenu majku u bolnici. Trebala bih biti razdragana, uivati u djetinjstvu, a ja uvijek negdje stojim tiha, sama, puna
stida. Mislim svi znaju kako mi je kod kue. Dijete. Nisam
shvaala da ja nisam kriva za svo zlo to se dogaa.
Ovo sam ja pala, pa sam se udarila keri, nije to od tate,
pala sam u potok. Nemoj plakati, pa nije to nita strano.
Proi e. Tata je maloprije otiao. Obeao je da nee vie
piti. Ajde, donesi mi sutra... i uvaj seku, hoe li? Dobra
moja pametna djevojica.
Priala je i priala, a ja sam je gledala i plakala. On se
otrijeznio i kao da nita nije bilo, ispriao joj ponovo bajku.
Rekao je: Oprosti draga, neu vie nikad, ao mi je.
to mu je bilo ao? Koliko je puta rekao da nee vie, ali
jeste opet. Kako mu je tako slijepo vjerovala? Kako je

16

mogao i voljeti je i s mrnjom tako udarati? Kako se u isto


vrijeme moe voljeti i mrziti? Kako se iz finog, kulturnog,
lijepog ovjeka, mirnog kao janje, dok je trijezan, pretvori u
grubijana, pijanog vukodlaka, koji ne zna to pria i ini,
kako? A liio je na vukodlaka, oi crvene i lice izoblieno,
zlo, samo zlo je izbijalo tada iz njega. Sve je prolo. Mama
je izala iz bolnice, nailazi period mira, ljubavi i harmonije.
Svi su zaboravili, samo ja pamtim. Zato?

17

SJEANJEPRVO
kolske odmore pamtim. Zvono zazvoni, kraj sata i svi
trimo vani. Ne, svi tre vani, a ja se ne mogu sjetiti da sam
trala. Sklonila bih se da svi prou pa tek onda bih ja izala.
Stajala bih u nekom kutku neprimjetna. esto sam oima
gutala hot-dog i sendvie koje su drugi jeli. Zatvorila bih oi
i zamiljala da sam sretna kao prije, kao drugi. Mata mi je
toliko bujna da sam zamiljala da jedem i osjeala se sitom.
Kada bih salvetom obrisala usta i progutala zadnji zalogaj,
otvorila bih oi.
Za svoj uzrast bila sam dosta sitna, uvijek najmanja u
razredu. Istina, nisam uvijek bila gladna, ali u koli sam bila
vie gladna nego sita, jer nisam imala novca za kupiti sendvi, pamtim valjda stoga. esto nismo imali prave obroke,
ali dok je sve bilo u redu to nije ni bilo vano. Gore je bilo
kada smo imali, a on se napije, ili kad nismo mogli jesti od
straha i treme, ili kad on baci hranu, ili kad prije vremena
odemo spavati da mu nismo pred oima...
Nije uvijek bilo runo, zaboga, bilo je i lijepih i sretnih
trenutaka, dana kad je sve bilo normalno, kada smo se
stapali s okolinom i kad bih se poela smijati. Poela bih
normalno disati, a nas dvije bi se igrale. ule smo dobit
emo bebu, mama e roditi bebu, brata. Govorile smo brata
i prije nego se rodio, i bio je brat. I bile smo sretne, to je najsretniji period kojeg se sjeam. Tata se promijenio, za neprepoznati. Naravno da je to jako kratko trajalo.
Ponekad, ne esto, ali kad su imali, dobijala sam novac,
no nisam ga troila nego uvala. Danima sam ga nosila sa
sobom prije nego bih odluila potroiti ga, jer sam znala ako
potroim poslije neu imati. Onda bi naiao period da
nemamo. Tada bih novac vraala svojima, najee tati za
cigare, a nije bilo mnogo toga da sam mogla sauvati. On bi
bio veoma nervozan i ljut bez njih.

18

Kada bih podlegla, iskuenje bi bilo toliko veliko da bih


kupila taj famozni hot-dog i polagano ga jela da bi okus
ostao to dulje u ustima. Uvijek, ali uvijek, bih ponijela
jedan i Malenoj. Iako bi se ohladio dok bih ja dola kui, ona
se tome toliko radovala.
I danas, nakon toliko godina, javlja mi se miris i okus
onoga hot-doga koji sam pojela, ma koliko puta sad probala
na raznim mjestima nijedan nije kao onaj prije.
Svoj sam proli ivot dala drugome i zaboravila ga, stoga
mi u sjeanje ponekad doe preteno ono to hou zaboraviti, ono runo. Malo sam zbunjena, zato mi je sve runo jo
ostalo, a dobro nestalo? Vie se ne sjeam ni ljudi, ni okoline, ni dogaaja.
Mnogo godina nisam imala prolost. Trebam se naviknuti da je sada vraam, polako. Rekla mi je da je moram vratiti, moram oprostiti, zatitila me je, sauvala, a ja sam
obeala. No, da te ne zbunjujem, idem redom. Pokuat u da
idem redom, mada su mi sjeanja zbrkana pa stoga kad se
ovako neega sjetim nabacam. Nadam se da e se snai.
Nakon onoga pitala sam je:
Zato ga ne ostavi, zato to trpi?!
Odgovorila bi: Bio je pijan, nije znao to pria, to radi.
Otac vam je...
Isto tako, nakon mnogo godina, pitala sam je:
Zato ga nisi ostavila, zar ga toliko voli da si mu oprostila sve batine, sve uvrede? Nakon svega, zato ga nisi
ostavila?
Dobila sam isti odgovor: Zato da bi vi imali oca, da ne
rastete same, bez oca.
Uvijek je to odgovarala.
Kakvog oca? Ja nisam imala oca, mama. Moda prije, ali
poslije onoga ne. Ja ga ne volim, ne potujem, moda je to
grijeh, ali istina je. Prezirem ga, mrzim, za sve ono to ti je
uradio, to je nama uradio. Nemam oca. To je samo ovjek

19

koji je svoje sjeme stavio u tebe, gdje sam postala malo nevino bie predodreeno da pati.
Ipak vam je otac. uporno je to ponavljala kad god bih
pokuala doprijeti do nje, da mi kae neto, bilo to, ne znam
to, ali neto.
Ne znam to sam oekivala da mi kae. itav ivot je nosila teret neega to se zove mora. Izabrala ga je, pokuavala
ga promijeniti, nije uspjela. Samo je unitila sebe, svoje postojanje, ivot joj se sveo da povlauje njemu i da koliko
toliko nama prui. Ali itav ivot joj se vrti oko njega.
I danas, trudi se njemu dati bolje pare mesa, njemu
lijekove, iako je i ona veoma bolesna, ali njoj ne treba, ona
jo moe bez lijekova i tako su skupi, a sve se plaa. Sad kad
smo mi otili, svako na svoju stranu, sad daje unucima, od
sina. Gledala sam je, sad ve dosta ljuta od ponavljanja toga
da nam je otac da ga moramo potovati, da je on muko, itd.
Sredi se, eno! Ma koji to otac kae kerki: Daj sredi mi
svoju prijateljicu, platit u vam! Pitaj da je poljubim samo
dva prsta ispod pupka. Imat ete para, i ti i ona. I jo mi
kae koga da pitam. A koje pare kad nismo imali za jesti?! I
uniti mi ivot, mladost, duu. Majko, otac to ne govori
kerki. Ne govori: I ako ona nee moe ti, ma meni ti i nisi
kerka. Ja sigurno nisam tvoj otac. Ko zna ko je tebi otac?!
Reci mi je li to u redu? Je li u redu to si ti to oprostila? I
nemoj mi samo rei ponovo OTAC VAM JE, niti ga pravdaj
s tim to je bio pijan. Nije trebao piti! I one puste batine... Za
to nema pratanja, a ti si mu oprostila. I neka mi Bog oprosti
i mrzim ga, i prezirem, a i ne potujem ga. Zna ono potuj
oca i majku, a kako? Vidi ga sad, star, bolestan, ovisan o
tebi. Kupit u mu lijekove. Doao je kod mene, zvala sam
ga, samo zato to nisi ti mogla doi sama. I zato to imam
neto nerazjanjeno sama sa sobom, i zato to sam obeala
to uraditi. Oprostiti, svima oprostiti. Trebat e vremena, ali
uspjet u, pratanje je vrlina.

20

Gledala sam je, tako je malena. Gledam te malene ruke,


gotovo djeje, pa doe mi da zaplaem, ali neu da ona vidi.
Te ruke su itav ivot radile, da bi nam dale onoliko koliko
su mogle. A to to je ona trpjela sve u ivotu, zamislim se,
pa ko zna ta je ona preivjela? Sad je gotovo. Kao malo
dijete raduje se sitnicama, kao da i ona proivljava ponovo
djetinjstvo, a ja sam sretna to joj mogu ugoditi, makar ovo
kratko vrijeme dok je tu. Dok je ona bila sretna i ja sam bila.
Kad bismo sjele stavila bih joj glavu u krilo, ona bi me
njeno milovala po kosi, a to je toliko prijalo i punilo mi tijelo snagom za ivot. Ona nije znala kako se odbraniti od
poasti ivota, ona je znala samo trpjeti, ona je ono mora.
Samo me je jednom sa suzama u oima pitala:
Ajde, reci mi je li ba istina da je ON bio lo prema
tebi? ona nije spremna za istinu, ne moe mu ni ime
izgovoriti. I ta vrijedi da joj kaem kad e ona samo patiti
poslije toga. Bie joj ao.
Pa majko, rekla sam ti onda, nisi mi vjerovala. kaem
joj polako.
Ne znam ta da ti kaem, ne sjeam se. Kai mi sad.
Tada sam mislila lae i jo tota vidim joj alost u
oima.
Zato da je muim avetima prolosti, ni sadanjost joj nije
lijepa?
Majko pusti, nije bilo nita, ili bilo pa prolo, nita
vano. Nemoj misliti o tome. Ja se vie niega ne sjeam.
A i zato, pomislim. Zato da joj sad govorim?
Skrenula sam sa puta ispovjesti od prije, da se vratim. U
toj reenici otac vam je, krilo se mnogo tajni. Zar je oevima doputeno ba sve da rade? Tako je i moja majka stalno ponavljala tu reenicu, a opravdanje za njegovo ponaanje nala je u tome to ima oeva koji su uradili gore stvari.
Pa da, otac vam je. Tvoja tetka je prola mnogo toga
runog i goreg.

21

Ma, molim te ta moe biti runije i gore?


Ona je jadna ila na abortus, baba je vodila. Pa ta s tim?
Nita strano, trebala se udati i gotova stvar. Djed je bio otac
tog djeteta.
Mama, uje li ti sebe ta pria? pitam je.
Jeste, istina je. Svi to znaju. Baba je to nama priala i da
se pazimo djeda, ako bi ta poku'o. Baba ga je proklela i sve
se ostvarilo.
Baba je znala? To ti baba rekla?! Ma ne vjerujem...
Jeste, znala je. Puno je patila, to joj je skratilo ivot i
crkla je od muke.
I nitko, nita nije uinio, nitko ga nije prijavio? pitam je
gotovo van sebe od paninog straha, ko zna kakve sve gadarije i gnusnosti se kriju u mojoj obitelji. Obiteljske tajne.
Bojali su ga se. Svi su se pravili da nitko nita ne zna, a
kakva bi tek sramota bila?
Onda, nije udo to je otila, tako daleko i vie nije
dolazila. Uas, ja prokletstva... a zato mi nisi onda vjerovala kad sam ti rekla? Ili onda kad sam otila?
Jesam, vjerovala sam ti, ali sam mislila da moda nije
tako... zamislila se i ko zna ta joj je prolazilo glavom tada.
Pa zato si utala, zato ga nisi ostavila, uzela nas i
otila? Zato si mene pustila da odem?
Nisam ga mogla ostaviti. Otac...
Dosta ve jednom s tim, nemoj vie, a Malena? pitam
sa dozom straha mada znam odgovor.
Nju sam pazila... kad ve tebe nisam. Ona ne zna nita.
kajanje, osjeam u glasu kajanje.
Kako, pobogu, zar je i njoj neto govorio? uasnuta
sam. Neto nije u redu, poremeen je, bolestan.
Jeste, ali samo jednom. Bio je podosta pijan i nije znao
za sebe. E, onda sam mu rekla da u ga prijaviti i nije vie,
a ja sam pazila... Kad je pijan sklanjala sam je, a ona nije ni
shvatila to je trabunjao...

22

Trebala si to uraditi i prije, a ne... ma nita... nita... samo


tako, sad priamo bilo neponovilo se. E majkice, mila moja,
to je ono da niko ne zna, sramota, nebitno, znamo mi. Ma,
koliko si je pazila ona je otila kao i ti rano. Udala se sa
sedamnaest, za prvog koji je u tom trenu naiao. A ta moemo to je ivot... ide kako ide... A tetka? To je ba istina ili...
molila sam se u sebi da kae da nije istina. Pa tog ovjeka
sam neizmjerno voljela, kad je umro jedva sam se oporavila
od tuge, jer imala sam osjeaj da me djed neizmjerno volio...
Na alost, istina je. Ali tebe je ba volio, nikog kao tebe.
na tren sam osjetila gaenje.
Ona je nastavila: Puno ju je volio, mislim djed tetku.
Jeste, da joj nije bio pravi otac, baba ju je dovela kad se
udala za dedu. Prvi mu joj je umro, ali on ju je gled'o kao
svoju. Nije joj dao nigdje ii da se ne upropasti. A Boe moj
kako je samo bila lijepa. Djed je tada pio i to mnogo, radio
je u policiji pa su ga kasnije izbacili radi pia. Baba tada nije
bila kui. On se napio, do'o kui, zakljuao se sa njom u
sobu i ost'o tamo sve dok se baba nije vratila kui. Razvalila
je vrata da bi ula. On je nije uo, spavao je, a tetka je
plakala u oku. Svi su bili van sebe, ekali su da se on
probudi i da vide to e biti. Htio se objesiti kad je do'o sebi.
Baba ga jedva sprijeila.
Trebala ga je pustiti da se objesi. prekidoh je.
A od ega bi ivjeli, puno djece, samo je on radio, ma
nije se to samo kod njih dogaalo, bilo je toga jo i kod
drugih. Baba je sve uradila da to sakrije, da se ne pria, a i
sramota on je radio u policiji... Jeste da joj je bio ouh, ali
nju je baba malu dovela i ona za drugog tatu nije ni znala.
Kasnije se to ponavljalo ponekad kad babe nije bilo. Jednom
je pijan zaklju'o babu i nije joj dao izai dugo van iz podruma... Dao bi joj da pije, a ona bi se napila da ne zna za sebe
i onda... Eh, dijete moje... Mislim da joj tada je bilo etrnaest, petnaest godina. Sa esnaest se udala i otila od kue,

23

u Njemaku. On ju je htio vratiti jer je malodobna, ali baba


nije dala, prosto ju je otjerala od kue. Rastala se, dugo je
bila sama i sad se ponovo udala. Sad ve zna dalje sve.
Nikad se nije vratila tu dok je on bio iv samo babi na
sahranu, a njemu ni to. Kad je umir'o zvao ju je, ona nije
htjela doi...
Gledala sam u nju tupo, bez osjeaja. Ona je o prolosti
priala kao da se to dogodilo nekom drugom, a ne nama.
Kao neto normalno, bilo pa prolo. A ja sam se osjeala
uasno, sramno. Stid me bilo to sam dio te proklete familije, ali ne moe birati gdje, kada i kako e se roditi...
Zna keri, baba ga je proklela, rekla mu je: Dabogda
umir'o, ne mog'o umrijeti, raspadao se komad po komad, u
smradu i sam!, i zaista tako je umro.
Sve me je boljelo. Ona je to stvarno priala o ovjeku,
kojeg sam voljela neizmjerno, od koga sam osjetila njenost,
ljubav. Stresla sam se od uasa.
Baba se od tuge i jada razboljela i umrla prije reda...
ona je nastavila priati. Nije primjetila buru, ma ta buru,
uragan u meni. Zlo mi je bilo, dobila sam nagon za
povraati, gotovo sam izletjela vani.
Ne mogu vjerovati, prvom prilikom pitau je. pomislila sam.
Zrak mi je malo razbistrio um i munina je prestala. Mada
sam i dalje osjeala neki vor u grudima koji je prijetio da e
eksplodirati. Vratila sam se unutra. Mama je onako u djeijem poloaju sjedila i ekala da se ja vratim. Tako je sitna,
nogama ne moe dotai pod sa kreveta, mada krevet nije
visok.
A keri, problem je bio samo kad su pijani, trijezni su
dobri. Zna i sama kako je djed bio dobar pogotovo je tebe
volio... i priala je jo neto, ali ja je nisam vie ula.
Zar se moe imati opravdanje za to? Posmatrala sam je i
pitala se da li ona moe shvatiti teinu toga kako je sve to

24

utjecalo na nas, na mene. Nisam eljela takvog oca, djeda,


takvu obitelj. esto sam eljela da me nema. Da li se i drugima dogaa neto slino? Sigurno se dogaa, ali ja ne znam,
niko ne zna, to zlo se nekako zatakava, preuuje. Pitam se
da li bi toga bilo manje kad bi se javno reklo dogaa mi se
neto runo, ko e mi pomoi? , da li bi pomo stigla od
nekoga ili bi se i drugi pravili da se to ne dogaa? ta je sa
onim obiteljskim, idilinim ivotom gdje su roditelji djeci
roditelji?
Ja hou biti dijete tada sam i ponaanjem i govorom i
svime to pokazivala, ali me niko nije uo. Gadi mi se
pomisao na prijanji ivot, na ljubav djedovu, na dodire, dok
me drao na krilu i mazio. Sjetila sam se rituala kupanja sa
strinom, jo samo da je pedofil? U svakom sluaju monstrum je i to poremeen. Ja se ne sjeam niega runog
prema meni, ali kad se sjetim tetke... Nita ne opravdava to
to kau pa nisu u krvnom srodstvu, djeca su to.
Pa sve one stvari po medijima, gledala sam jednu emisiju
sa Oprah upravo o tome, zlostavljanje djece u obitelji. I onaj
njen film, tada sam pomislila a ja Amerike, nikad ne bi voljela ivjeti tamo. Toga kod nas nema, a eto ima i jo kako,
samo svi ute...
Babino prokletstvo se ispunilo. Vrlo vano. Zato ga nije
prijavila, da li se to moe primjetiti i sprijeiti prije nego se
dogodi? Vjerovatno ne, jer to su preteno, ljudi mirni u
javnosti, skromni, ma niko ne bi povjerovao. Sramota, jo je
djed radio u policiji. To je tada bilo neto veliko, a i tada su
bila druga vremena... Ali zar policija oduvijek ne treba tititi nedune?
Kau, moralo se utati i trpjeti. Mukarci rade i donose, a
ene rade u kui, ute i trpe. Moje dijete, naa djeca, mu.
rtvovati jedno da drugi budu u miru, birati izmeu...
Stvarno je djed umro sam, i u velikim mukama. Unutra je
toliko smrdjelo, zaudaralo, da vie niko nije htio ui, a on

25

nije mogao ustati sa kreveta. Svi su se bojali neke zaraze. Da


li se to stvarno dogaa ili ja izmiljam? Znaju li ljudi to je
dobro, to zlo, moralno i nemoralno? Neko je pogrijeio,
negdje, samo ko i gdje? Kad je Bog stvorio ovjeka, sigurno
da nije planirao da ovjek ini tolike gnusne stvari. A moda
to i nisu ljudi? Ako postoji pakao svi e se oni skupa sresti
tamo.

26

SJEANJE DRUGO
Posmatrala sam svoje prijateljice. Oevi dolaze po njih,
ili se plae mraka, ili se oni plae za njih? Plaila sam se i ja,
ali ila sam sama ili se prikljuila nekoj grupici prijatelja.
Moje prijateljice, lijepo obuene, nasmijane. I ja sam bila
lijepo obuena, niko nije znao, ali mama bi od neeg starog
prekrojila neto i ispalo bi tako lijepo i slatko, kao novo.
Nije mi smetalo nositi prekrojenu odjeu i tuu obuu, nije
mi smetala naa mala kuica, bez vode i struje (koja e doi
kad ja odem). Nije mi smetalo uiti iz starih knjiga. Ne
smeta mi ni glad ponekad, smeta mi strah. Strah od onog, to
me eka kui. Bojala sam se doi kui, ostati sama s njim...
Nikad vie, sem tada nije nita spominjao, ni rekao, ali ja
sam se uvijek bojala i strepila.
Da sam mogla da ja ne budem ja...
Strah je straan.
Glad sam suzbijala, dok bi mi eludac cvilio i zavijao
svoju pjesmu. Na odmoru mi nudili da podjele uinu sa
mnom, rekla bih hvala, nisam gladna, a u oima sam im
vidjela saaljenje. Moj mali djeiji ponos. Usne su govorile
jedno, a u meni bi sve govorilo dajte mi gladna sam. Kako
nisam htjela ni s kim podjeliti saznanje da sam gladna, tako
nisam htjela da me ale to nemam, to mi je tata takav, to
pije, to...
I tako sam matala i matala i u svom svijetu zamislila
svoju najbolju prijateljicu kojoj sam pisala sve, ama ba sve
i tako mi je makar malo bilo lake.

27

PISMAZALAURU
12. godina
Od danas, pa dalje moj dnevnik e biti pisma nepoznatoj
drugarici, Lauri. Sutra mi je roendan stoga u sama sebi
pokloniti prijateljicu, da joj mogu sve rei. Smatram da e
ona uvati moje tajne, moje misli, moja osjeanja. A osjeam
se tako sama, zaboravljena od Boga i ljudi, izgubljena u
pustinji, bez hrane, vode, krova nad glavom. Zovem, nitko
me ne uje, gledam, a nita ne vidim, samo nepregledna
pustinja oaja.
Draga Laura,
Na zimskom smo raspustu. Jedva ekam da krenemo u
kolu. Snijeg pada, a i dalje preko radija i TV-a javljaju,
padat e jo, snijeg, snijeg i snijeg... Ako tako bude padao
napadae i deset metara. Iz kue ne moe lako da se izae.
Naa kua je veoma mala, ima samo dvije prostorije. U
dvoritu, koje nije ograeno, nalazi se mala drvena zgradica
u kojoj inae stoji vuna, rakija, sir i razni alati. Sada ne slui
za to, nego slui kao pajz, smonica, podrum, ostava za
garderobu, sue, itd.
Ispod te zgradice nalazi se sala, koji je ukopan u zemlju,
podignut na kamenje umjesto blokova, zidan kamenom.
Dolje, u zemlji moe se drati dvije do tri svinje, a gore
iznad kukuruz. Iza salaa je drvena staja, gdje su djed i baka,
mamini roditelji, drali koze, nekada kravu, kokoi. Njih
dvoje su tu ivjeli. Kada je djed umro moji su se vratili tu,
ne znam zato, moda to je baka bila invalid, a nije htjela
ii nigdje drugo.
Tamo odakle smo doli, doselivi se ovdje, tamo smo
ostavili veliki grad i veliku kuu sa puno soba. Ovdje je mali

28

grad i mala kua sa malo soba. Mamina obitelj je veoma


stara, ali i veoma siromana oduvijek. Moj djed, pradjed i
njegov djed svi su tu ivjeli, svi su bili siromani i svima je
preivljavalo malo djece, mada se raalo puno. Raalo se
mnogo djece, ali mnogo je umiralo, to od neimatine, to od
bolesti.
Mama ima tri sestre ive, a jedna sestra i brat su poginuli
od groma skupa. Kau naiao mali oblai, malo kie, toliko
malo da sijeno nije pokislo, nego se moglo i dalje plastiti. Tri
puta je zagrmjelo, ula se kuknjava i oboje su bili mrtvi.
Tada je baka ostala paralizovana u jednu nogu, nije ju mogla
saviti u koljenu, kad je grom udario ona se nalazila izmeu
ujaka i tetke. Mama itav ivot oplakuje i ali ih.
I mamin ivot je bio veoma teak. Zavrila je etiri razreda kole i zanat, krojaica, tada je to bilo mnogo. I sada radi,
u susjednom selu, ije za jednu firmu koja izvozi koulje.
Najbolja je, ali mnogo joj je daleko, do posla mora prei dva
brda odnosno hodati sat i po do posla, i isto toliko natrag. Pa
tako ustaje sa prvim pjetlima odlazi sa drugim. Hou rei s
mrakom ode s mrakom doe pogotovo zimi, ali mora.
Tata ne radi nigdje. A tata, on je imao sve kao dijete, ili
gotovo sve. Nije nikad bio gladan i teina ivota ga je zaobila za razliku od mame. Mogao je zavriti neto vie, ali
nije, i on je samo zanat. Ali radio je u onom velikom gradu
gdje je posao bio blizu ovdje ne moe daleko mu, kao da
mami nije. Prije vojske se oenio s mamom. Ja sam se rodila i prohodala dok je on doao iz vojske...
Laura da nema ovog dosadnog snijega, da mogu izai iz
kue ne bih ti ovoliko pisala.
O moja Laura,
Jo dvanaest dana je do kole. Moram svim silama
napregnuti snagu, nauiti to vie i sve ocjene popraviti.
Nisu loe, ali ja hou bolje, to bolje. Nadala sam se da emo

29

se vratiti tamo, u veliki grad, ali nita od toga. Ostajemo


ovdje. Ne znam zato su tako odluili, tamo bi bilo bolje i
lake za sve nas, mada bih ja voljela da smo otili i radi
kole, vei izbor za dalje uenje, a i blie je do kole.
Laura,
Koja ptica brzo, visoko poleti, brzo i nisko padne. Tako i
ja. Mislila sam kako je sve divno, napokon se slau, ali ne.
Opet se napio, svaali su se i udario ju je. Dua me boli, sve
me boli kad je vidim. Malena se sva tresla od straha opet
sam morala glumiti da sam jaka i hrabra, da sam velika. I ja
sam mala, ali sam je dugo ljuljukala da je smirim. Napokon
je zaspala, a i meni nedostaje netko ko e me prigrliti da
odagna ovaj strah i nemir koji je u meni.
Zato podnosi sve to?
Laura,
Ne znam, zaista ne znam, zato se roditelji tako ponaaju
prema nama? Da li drugi roditelji mrze svoju djecu, kao
moji? Ponekad osjeam da im smetamo, uzmem tada
Malenu i sakrijem se sa njom i igram se da bude tiho.
Trenutno su njih dvoje u dobrim odnosima, to je bitno.
Samo nek je mir. elim da budem tiha, sasvim tiha da me
niko ne primjeuje, elim da sam ravnoduna za sve i svakoga. Ali nisam. O moje godine! Godine ljepote, mladosti,
zaustavite se! Stanite dani, kad ste lijepi, donesi te mi tu
vjeitu sreu o kojoj se pria, a vi zli dani bjeite, bjeite...
Laura,
Da mi je znati koliko suza na dan treba proliti da bi mi
bilo lake, da se smirim, da podnesem njihovu dernjavu.

30

Kako su samo dobri kad netko naie i doe, a kad taj netko
ode kao da sam siroe. Gladna sam. Nisam mogla jesti
koliko su galamili na mene, ali ja stvarno nisam mogla stii
to sve uraditi bilo je preteko.
I ono drvo, nisam ga mogla pomjeriti nikako. Legla sam,
ne mogu ti ni pisati od gladi. ao mi je, ne mogu ni uiti.
Kako? Radim po cijeli dan, toliko toga imam za uraditi kad
doem, da ne stignem nita drugo. Mama ne stigne, ali ne
stignem ni ja. Toliko toga imam sad za uiti, ali kako kad
stalno galame nisi ovo, nisi ono, a svi bi jeli.
Malena spava. Nju galama ne pogaa, da ne bi mogla
jesti. Ja pak ne mogu, neto mi se skupi, na sredini prsa, neka
vruina mi udari u glavu i imam nagon za izbaciti sve iz
sebe. Ja od te munine ne mogu usta otvoriti.
Usamljena sam. Mada imam Malenu, nesretna sam.
Moda ja to umiljam, zna one godine, ali rano je za njih.
Moda bih trebala manje itati? Moda je sve u tim knjigama izmiljeno, bajka...
Laurice,
Danas putujemo u Ni. Ekskurzija. Sretna sam to idem,
ali i nesretna. Na sebi osjeam saaljive poglede, jer ja nisam platila put. kola me alje. Dobra uenica, a nema
novca, i tako kao nagrada.
Razni deki i njihove simpatije. Normalno i meni se svia
poneko, samo svia. Imam i prijateljica, ali ni sa jednom
nisam previe bliska, ne elim da iko zna kako je kod mene
kui. Mirjana je htjela doi kod mene na spavanje. Ne znam
ta da joj kaem. Bilo bi me stid da tata doe kao to zna i
da se budu svaali, a ona tu... A moda i ne bi. Kad nam
netko ima oni su fini, ne svaaju se. Moda joj kaem da
doe, najvjerovatnije hou. Pa koji razlog da navedem da ne
doe, a jo smo i neke rodice?

31

Laura,
Dan bez suza bio bi udo. Da mi je bar djed iv? On me
je volio, da i mama me voli, ali samo malo, njena ljubav kao
da nije stalna, as je tu as je nema. Kao da ima noge pa se
jednostavno sakrije, a ja onda idem da je traim. Najee je
naem, ali esto nema vremena za mene. Nema veze, dokle
god je mir.
Ne znam da li postoji iko na ovom svijetu nesretan, kao
ja? Ali nee nita da mi se desi. Ti zna, ta mislim ne moram
ti sve pisati, ta ako neko nae pa proita ovo? Stoga ono to
ti podsvjesno zna, ne moram izgovarati, mislim pisati.
Oh, kada bih se samo malo mogla popraviti, da se uvuem
u sebe, nikoga da ne volim. Da me ne bude briga ni za koga.
Samo kad bi godine letjele, da samo kolu zavrim, da
postanem punoljetna, samostalna. Da mogu sama da odluujem kad u ustati, kad lei, kad itati, kad jesti. Da oko mene
bude tiina i spokoj, da nema straha... Sada imam samo
Malenu i brata da ih volim, njima je stalo da ih volim i
uzvraaju ljubav.
Od djeda mi je ostala koija, prelijepa, glazbena kutija,
koja svira. Na sredini stoji boca, kad se digne uje se smirujua, prelijepa melodija. Klavir i violina. Ne znam skladatelja te glazbe znam samo da me smiri...
Da, i mamu volim, ona mi ak ponekad vjeruje, a onda
opet, kao neki paravan da joj se navue na oi kao da zaboravi ono ta sam joj rekla...
Laura,
Kraj kole, raspust. Opet sve isto. Dokad vie da ponavljam ovaj poetak pisama upuenih tebi. Ni u koga vie
nemam povjerenja, nikome ne vjerujem. Kako da ja vjerujem kad meni ne vjeruje onaj ko bi ba trebao?

32

I onda ta dobacivanja, za mene samo hladne, prazne


rijei. Djeaci su ludi, svi me neto zagledaju te slatka si,
te lijepo ti ime. Glupi su malkice, ne znaju se ponaati.
Pitam se da, li u u ivotu sresti ovjeka u koga u se
doista zaljubiti? Ne, nego da li u nai nekoga da me voli
onako kako je to u knjigama? To su samo knjige, zar ne? Ne
kao ove simpatije, ovaj pa onaj. A ja opet vjeito stidna,
povuena i sama najsigurnija.
Kia pada. Doslovno me ubija ovo mrano vrijeme...
O moja Laura,
Ovo mi je najdosadniji dan.
Petak.
Guva, pijaca, buka...
A ja moju uliicu ne zaboravljam. Ona je tako tiha. Kroz
nju najvie volim proi, jer nikoga ne sretnem, niko mi ne
smeta.
Opet dobacivanja. Smuilo mi se. Smuilo mi se od onih
pogleda, a ima ih mnogo. Sve neki razvratnici, i svi isti od
jednog do drugog, bolesni pedofili. Toliko stariji... a tek njihove rijei. Samo hoe da te iskoriste i ostave. Ti si za njih
samo enka, a ne ljudsko bie sa osjeajima, koje treba da se
voli. Ali ja sam sigurna u sebe, ako Bog da, da me nita ne
omete, zavriu kolu, zaposliti se i sauvati svoju nevinost.
I ekau, ekati pravog...
Laura, draga moja,
Imam toliko ljubavi, kome da je dam? Kome da vjerujem,
da mi uzvrati isto? Nikom! Volim sve, i drvee i cvijee i
kiu i sunce i sve to je Bog stvorio, sve to je ivo. Mama
je dala, ma zato mora davati ovoj to mi se stalno ruga... Ja
to vie neu obui, neu to natrag, pa dvaput je vea od
mene. Sad e to meni biti veliko, ali neka je.

33

Sve mi je dosadno i odvratno, ivot nije pravedan, ali da,


mora se ivjeti. Danas sam ula kad su priali, sigurno idem
u veliki grad na daljnje kolovanje. Biu kod tetke. Ovdje
me ne mogu dati na dalje kolovanje, daleko je, nemaju i
tako... Glupost. A i drago mi je to odlazim, zna da jeste,
zna i zato. ao mi je Malene. Bojim se tate, pogotovo kad
je pijan sa onim vraijim pogledom. Bojim se njegovog
glasa, ne njega. Stalno strijepim, da li e je udarati, da li e
galamiti...
Rastajemo se,
udna osjeanja u nama bdiju
U znaku pitanja,
Naziru se rijei.
Dal' emo se sresti, negdje
Kroz ivot?
Smijeh i suze.
Zatvaraju opnama,
bliske prolosti.
I ovo vee,
Kao i druge, i dane drugarstva
to vihor odnese.
Ah malena,
Matom mi koraa,
Otvara vidike
Starih dana.
Oh, malena,
Uzmi moje ime
Da oivi
Donesi sreu
Na oltar Sunca.
Odlazi.
Pusti me...

34

Da ivot snijem sama


Da pletem,
Zadnje redove moje sree,
I u patnji
Da se snalazim sama.
Smrti da prijetim
Sopstvenim rukama.
Ili smrt da zovnem,
Da idem sa njom.
Moje e suze,
Svakim danom, zalijevati tugu.
Samo jedan, mali tren
Dovoljan ovjeku.
Trn za smijeh, za oaj, tugu...
Nekad,
U usnuloj, tamnoj noi,
Kad sama budem,
Leptirica noi
I kad me vidi,
Onako istu,
Uzmi me...
Smrti...
I budi na istu!
Napokon,
Mir i smiraj,
San...
Moje pjesme, ima ih mnogo. Sad definitivno znam, sa
mnom neto nije u redu. Dogaa mi se neto strano. ta da
radim? Neu ti vie pisati idem... Odlazim! Moram, a i jedva
ekam da odem. Ne mogu spavati. Snovi su mi stalno neke
none more. Budim se u znoju, a ne mogu se sjetiti to sam
sanjala. I kad se sjetim tu su uvijek neki strani demoni...

35

NOVAJA
13 god.
Napokon odlazim. Ostavljam za sobom sve. Ne elim se
okrenuti, biti ona to je bila. elim otii i zaboraviti, nestati... Vratiti se u sjeme iz kojeg sam potekla i to sjeme baciti.
Ali ako odem odavde i stvorim drugu Ja, tamo gdje me
nitko ne zna, moda opet postanem normalna. Plakala sam za
Malenom, za svime onime to neemo skupa imati: igranje,
razmjena garderobe, zajedniki izlasci u grad. Plakala sam
zato to neemo imati jedna drugu, govoriti jedna drugoj
slatke tajne prve ljubavi, prvog poljupca. Kao da je to sve kod
mene bilo normalno, kao da sam to imala... Plakala sam to
odlazim, a ona ostaje. Da sam je mogla povesti sa sobom...
Mi smo tvoji roditelji sad. tako su mi rekli.
Dali su me. Moji njima...
Doekao me je veliki grad. Ne ba veliki, ali za razliku od
male kuice, dola sam u kuetinu. Dva kata. Dobila sam
svoju sobu, prelijepu sa puno malih lutkica, koje ja ba
nisam imala. Francuski leaj, samo za mene, umjesto malog
kaua na kome smo ja i Malena spavale. Nedostajala mi je.
Njeno disanje me uspavljivalo i smirivalo, toplota grijala.
Sad sam imala sve to, ali nije bilo, Malene...
I sve to, samo za mene? pitam u udu.
Naravno, sad si naa, moja, jedva sam ekala da doe.
kae mi tetka.
Ba sretna, tako se sretno smijeila. Povjerovala sam joj,
i voljela me je...
Tetka me mazi, pazi, kao svoju. Njen mu isto. Ponekad
sam imala dojam da mi ita misli, jer neto to bih poeljela
ona bi mi dala. Imaju dva sina, ali poto su stalno eljeli
curicu, a ne mogu imati, sad su presretni, jer imaju mene.
Stalno mi to ponavljaju.

36

Ja se oputam. Poinjem u njima pronalaziti sigurnost,


spokoj. Poela sam vjerovati u dobro... Biti sretna i oputena. I tako se ovjek brzo navikne na dobro. Osjeam se bitna
nekome. Netko vodi brigu o meni. Sve to moram vratiti
nekako. Ja koja sam jedva doekala nekoga voljeti bez straha. Nju. Ponekad na tren, hvatao bi me strah od tolike sree.
Sve to sam opravdala s tim to sam bila jedna od najboljih.
Ponosni su kad god im to kau u koli. Poinjem gledati
ljudima u oi bez stida, dok razgovaram sa njima. Osjeam
se vrijednom.
Onda prva ljubav... Prva aka simpatija. Prvi nevini
dodiri, dranje za ruku, dok hodamo parkom, ulicom. Prvi
plahi poljubac u kinu. Onako stidljiv, neiskvaren, iskren, u
polumraku, dok gledamo film. Napokon, osjeam se normalno kao sva moja generacija.
Malena je dobro, ujemo se piemo jedna drugoj, daljina i
enja jo vie povezuju. Prvi izlasci, prvi ples, osjeaj da je
nekome stalo do tebe, tvojih osjeaja, da si ovjek, normalno
bie. Napokon mir i sve je u redu. Napokon mogu biti dijete.
Jedna od najboljih. Kako je to bilo lijepo uti. Perspektivna, napredovae, svijetla budunost pred njom. Samo
pohvale. Kad su to rekli na roditeljskom tetka je bila preponosna, a ja sretna. Tako sam vraala za svu dobrotu i
ljubav koju mi je dala. Odmah je trala javiti mojima.
Poela sam se smjeiti, druiti, biti ponosna na sebe, ak
sam se nesputano smijala alama. Poela sam pjevati.
Mnogo vremena provodila sam u koli, jer onaj ko zna
treba nauiti jo vie dodatno. Veoma aktivna na svim
podrujima: kemija, matematika, povijest, ali knjievnost,
najdraa. To je pria za sebe.
Kad sam bila sama, najtunija, knjiga je bila tu, moj
vijerni saputnik.
Kako ti se dopada, biti moja druga Laura. Nadam se da
nee prestati itati ako ti je dosadno.

37

NEBOPREDNEVRIJEME
13 14 godina
Sve to je dobro kratko traje. Gromovi i munje. Svi nebeski sveci, o majko moja, majko Boija, zato? Zato? Da sam
bar ostala u svojoj malenoj kuici, na malenom krevetu, sa
svojom Malenom, sa ocem koji pije i ne zna to govori kad
je pijan, tue mamu i onda obeava da nee vie. Makar je
nekad trijezan, nije stalno pijan. Da sam ostala pa makar
neila u kolu. Zato, Boe? Zato ja? Zato? Sa mnom sigurno neto nije u redu. to sam uradila, uinila, gdje sam
pogrijeila? Zato se tako ponaaju prema meni? to inim
da se to dogaa?
Osjeam se ponieno, tako prljavo... Gadim se samoj
sebi. Ma koliko se prala vodom i sapunom ne mogu oprati
prljavtinu. Prljava sam. Sjedim na krevetu, u mraku sobe,
uasnuta i misli mi brzinom svijetlosti lete glavom. ujem
tetku koja mi govori:
O, hvala Bogu da si dola. Tek sad sam oivjela od kad
si ti tu. Tako je dobar sad, nijednom me nije udario, od kad
si ti ovdje. Kako sam sretna.
Odnos nas dvije, je bio odnos, dvije prijateljice. O svemu
smo priale, alile se, smijale. Koliko je ona bila sretna i ja
sam, bila mi je i majka, uila me plesti, iti, heklati, kuhati...
I smijale smo se, kad bih ja pogrijeila, njoj bi ak i suze
krenule od smijeha.
Ma samo ti ui, lako je za ovo nauie. govorila bi
mi.
Tako sam kroz te nae razgovore i saznala da je i njen
ivot, bio sve samo ne dobar.
Zar je i tebe on tukao? Zar svi muevi tuku ene?
Naravno da ne, otkud ti to? Nisu svi ljudi isti...
Pa tako, mamu, tebe... zato pitam...

38

Ma ne. Moda sam ja kriva to me udario. Kad te jednom udari onda kasnije sama ruka poleti.
Ja ve pomislila, neu se nikad udati. to te udario, mislim, taj prvi put?
Ko e ga znati, bez veze, ja nisam htjela utati.
Pa to si mu radila, rekla, ajde priaj?! molila sam je.
Malo mi nezgodno, nije to za priu.
Pa sve mi pria, ajde de.
Ma zna, ovu do nas kominicu, on ti je nju pratio kad
ide porad sebe, pogotovu nou, pa je tako gled'o, pa onda
pria kakve gae nosi... polako pria.
Svata, pa onda...
A ona k'o da je to znala pa se jo i pokazivala pred njim.
Boe me sauvaj, budala. kaem joj u udu.
I onda, to vee mi smo legli i poeli se maziti i znas
ve... stidjela se o tom govoriti, i on uje nju. Prekine,
ode je gledati. Ja se naljutila, ostavio mene i oti'o nju gledati kako mokri. Vratio se i htio nastaviti gdje je stao. Ja
nisam htjela. I tako udario mi dva tri amara, ne znam vie.
Toliko sam se iznenadila, da nisam reagovala. Zavrio ta je
poeo, i od tada, malo-malo pa mu ruka zna da poleti. Da
sam utala sve bi bilo i prolo. Kae da se ne moe sad kontrolisati... I tako sam ja kriva...
Kako ve tada nisam shvatila da nije normalan. Pitam se,
imali itko normalan? Kad mi je to ispriala...
Boe moj, da Ti nisi sluajno pogrijeio, negdje, kad si
stvarao ovjeka? Da nisi neki dio zaboravio? pomislila
sam tada.
A grijene li mene. On je stvorio savrenog ovjeka,
jednog, prvog. A kako su i zato su ljudi usput postali, poneki, poremeeni? E, to ne znam. Tetka je tada priala o svojoj
trenutnoj srei. Priala i priala. Sjeam se da sam pomislila
on je bolestan, i poto je bila sretna zaboravila sam ta je
priala i onaj alarm, koji se tad javio na tren, je nestao.

39

Sjedila sam tako na krevetu, plakala, suze oaja i nemoi.


Ne elim biti sastavni dio ove zemlje, i pripadati ovim
ljudima. alila sam to sam roena, a tako je sve prolazno...
Zbogom nevinosti due. to je bilo, pita se?
Spavam. Bude me udni dodiri. Ruka na mom stomaku,
ne znam jel' neto runo sanjam ili...? Polako otvaram oi,
irim ih od uasa. Otvaram usta, ali glas ne izlazi van. Htjela
sam vrisnuti. Ruka sa stomaka prekriva mi usta. Nisam uzela
dovoljno zraka, guim se. On klei kraj kreveta, gae mu
sputene, druga ruka mu na spolovilu, pokree se gore
dolje. Tekuina poprska tepih, kao da mokri. Lice mu u transu, ogavno, kao da iz njega izlaze zmije, vatra, rogovi. Tijelo
mi je ukoeno od straha, bijesa, nemo i da se odbranim.
Nisam sigurna da li znam ili ne znam ta se dogaa. U
nedostatku zraka ve mi se zamraio vid. Ne znam ni elim
li uope otvoriti oi. Molim se da je to san, mora. Pa dijete
sam. Nisam se nadala tako neemu, a mislila sam... mislila
dobro je...
Nemoj da bi pisnula. Pa, nita ti neu. Da nisi nikom
zucnula. Ako njoj kae na tvoje oi u je prebiti, na mrtvo.
A tvojima, njima mogu i tako svata rei o tebi, nee ti niko
vjerovati. Uostalom ja sam ti staratelj, a ja i ti nismo rod.
Staratelj kao ja, moe ti biti svako. Tu i tamo, ako te malo
pipnem, nita ti nee biti. Ja ili neko drugi, ha isto je. Sad,
lijepo uti i spavaj. U svakom sluaju mogu rei da si ti to
htjela, i ta cmizdri vie, prestani!
Ustaje i odlazi uz smijeak, kao da nita nije bilo, kao da
je uinio neto obino, sasvim normalno. Spokojan, kao da
je uinio samilosno, dobro djelo. Dok se on smjekao ja sam
plakala i umirala polako. Nisam ni bila svjesna svojih suza,
dok sam hvatala zrak i dolazila polako u stvarnost.
Vie nisam spavala. Nikako mislim. Sjedila bih i isekivala u strahu da se vrata otvore. Soba mi je postala pakao.
Bjeim sve vie iz kue. Ali no... Nou nemam gdje pob-

40

jei. Nisam se toliko bojala da e rei mojima koliko da e


zbilja prebiti nju. Bilo me je strah i za nju, a tako je sada sretna... Strah da e rei da sam ja to htjela. Nisam to htjela.
Zato bih? Zato bih htjela biti predmet poude, igraka,
jednog zrelog, odraslog ovjeka?
Ili su oni poremeeni ili ja? Povlaim se ponovo u svoj
svijet. Promjena na meni je toliko vidljiva, oigledna, izazvala je panju i svi su se pitali ta se to dogaa sa mnom. A
ja sam se bojala rei, nisam znala kome rei. Strah, stid,
oaj...
Jedna mlada profesorica htjela je priati sa mnom, ali
nisam se usudila nita rei. Ma, koliko to eljela, taman kad
sam smogla hrabrosti da joj kaem, ona se razboljela i nije
je bilo dui period.
ta ako svi kau da sam ja kriva? Mora da sam obiljeena nekim zlom, dok mi se to sve dogaa. Toliko, zar sam
toliko prokleta, prljava da mi se sve to dogaa?! Bojala sam
se da e prokletstvo prei i na druge. Htjela sam ponovo
umrijeti, koji to put ve. Nisam imala snage ubiti se, u meni
ui ono Bog dao, Bog uzima, grijeh je dii ruku na
sebe, pa i Isus je toliko patio, nosi svoj kri... Htjela
sam neto uiniti, ali nisam znala to. I tako sam se povukla
u svoj izmiljeni svijet, ponovo. Ja prije i Ja sad sastajemo
se ponovo. U nesrei i zlu koje je dolo.
Posjete su uestale, sa jednom u petnaest dana, na jednom
na tjedan, pa dvaput u tjednu. Nikad nisam znala kad e...
Od malo pipanja nita ti nee biti. Dokle god si dobra sve
e biti u redu. bilo mi je muka od tih rijei.
Mojoj prvoj ljubavi sam rekla zbogom. Svoje prijateljice
sam poela izbjegavati. Kako biti sa nekim tako istim,
mladim, kad sam ja prljava... Kome rei? Kome se povjeriti?
Hodam, i nesvjesno ulazim kroz otvorena vrata Boije
kue, nisam obraala panju na to da li je katolika,
pravoslavna, sinagoga, damija. Bitno je da me Bog uje. Da

41

mi neko da snage, savjet. Pa naravno gdje otii, ako ne tu.


Kad god imam vremena ulazim u crkvu i sama na svoj nain
molim za pomo, jer tada nisam znala ni jednu molitvu.
Zatvaram oi, obraam se Isusu i njegovoj majci u mislima.
Nadam se, ue me Bog.
Ne jedem, mram, povraam, od muke. Odlazim doktoru
i tvrdim da me boli stomak. Slijepo crijevo. Naravno da me
ne boli. Ali toliko sam ubijedila sebe da me poeo boljeti,
sugestija.
Operisae me. Ma, deset dana u napokon spavati. Mirno,
bez straha od onog sad e ui. Nakon operacije vraam se,
a elja mi je ponovo otii na operaciju samo ne znam ta
operisati vie, da mogu izvadila bih sve. Dani prolaze, deset,
petnaest. Moda me ostavi na miru.
U javnosti se ponaa savreno, brino, kao brian otac,
ovjek kojeg bi svako poelio za oca, mua. O kome nitko
nebi pomislio nita runo, kome se dive kako je dobar.
Dolazi ponovo. Mada sam molila Boga da ne doe vie i
nadala se da nee, dolazi. Ovog puta za vrijeme svoje igrice,
uzima moju ruku, stavlja je na svoj ud. Branim se, njegova
ruka preko moje jai je, ne puta me. Pritisnuta sam, ne
mogu se pomjeriti. Ruka na ustima me gui, nemam zraka.
Sreom, igra ne traje dugo inae bih se uguila, meni se ipak
ini vjenost. elim da prestanem disati, ali diem. I mada
sve prestaje i kad on ode, u meni traje i dalje to gnusno...
Bila sam, uspjela, nekako, ne znam kako stisnuti zube i
osjetila sam da sam zagrizla njegovu ruku, nakon ega dobijam udarac po licu, i mada je bio mrak meni je zasvjetlilo
pred oima. Pored sveg otimanja stavlja moju ruku na svoj
ud, prekriva je svojom. I inio je one svoje pokrete gore dolje. Trgam se. Udarac, dva, ruka preko mojih usta da ne
bih vritala, valjda. Osjeam da mi je duh napustio tijelo jer
kako bih drugaije opisala to pasivno mrtvo stanje u kojem
sam se nala. Samo je tijelo bilo tu, duh mi je negdje lebdio.

42

Miruj! Radi ta ti se kae!


Puta me, die se, gotovo je. elim da sam mrtva. Kako
bi bilo lijepo da moe umrijeti kad hoe i oivjeti kad
hoe. Hvata za teku vrata, i prije no je izaao, kae:
to pizdi, bez veze, da slua bilo bi lake i bre. Da si
mirna, uivala bi i ti ovako samo glumata. Uivaj i ti kad ti
je Bog dao. Neko bi pomislio da ti radim ne znam ta... ta
bi da... uutao je, mahnuo rukom, kao da mu je dosadno
priati i napokon odlazi.
Hoe li neko doi odsjei mi ruku, kad ne mogu ja? pitam se.
Gledam je kroz suze i vapim kao Isus na kriu: Gdje je
Bog da me uje, spasi, pomogne? O, Boe moj, zato si me
ostavio samu, ovdje, pomozi mi molim te!
Vritala bih da me svi uju, a nema me ko uti. Stresla
sam se od toga to sam pomislila, pa neu gubiti vjeru i
nadu, pomoi e mi On sigurno. Spasie me. Morala sam
vjerovati u neto da ne poludim. Vie nu nikad dotai nikoga sa ovom rukom. A ovo mora prestati. Pa nee on biti
zadovoljan samo sa ovim. Pitanje je dana kada e traiti
vie, ne traiti, nego uzeti. Jer ako trai treba ti se dati
dragovoljno, a ovdje niko ne trai, uzima... mada ja neu,
neu... ne elim!
Nakon nekoliko dana u neposrednoj blizini, moji prijatelji
prave malu urku. Uporno me zovu i kako ja odbijam, oni
misle da mi ne daju da doem. I tako dolaze kui, pitati da
me puste. Naravno da me on ak kori, kako mogu biti
takva, pa trebam izlaziti i druiti se, mislie svi kako su oni
odvratni, ne daju mi nigdje, dre me zatvorenu, itd...
Ma koliko mi se nije ilo odlazim. Gadilo mi se ono pred
svima izgovoreno, zato nee, stalno si sama, idi malo
drui se, dvolini gad. Dolo mi je da ga pljunem, da vrisnem, da svi uju kakav je, ali nisam, utala sam. Samo sam
ja primjetila onaj zao, pokvaren, dvosmislen pogled.

43

I sad, uvijek prepoznam taj pogled u ljudima.


Prvi koji naie, pita, trai, eli, hoe me, eli ii do kraja...
idem, moram znati to je to to pokree ljude, svijet, to je
to to te tjera da se gubi i ini sranja drugima? Po meni
nita. Moe vladati glavom, ne gubi se. Malo boli. I nita
vie. Zar je to to? Mnogo vike ni oko ega.
Drugi put e biti bolje.
Ali drugog puta nee biti. pomislim.
Bolje bilo tko, nego on, da me dotie. U meni se javlja
bunt. Stop svemu! Vie ne! A gdje ii? Kui? Tata, mama
hoe li mi povjerovati? Kako da im kaem? Ovdje, ovaj gad.
Kako se odbraniti od nekog ko je pet puta snaniji od tebe?
Ko ima preko sto kila, dok je tebi etrdeset. Kako se odbraniti od nekoga ko te moe nositi u zubima. Kako okriviti
nekoga za koga svi kau da je dobar poten...
Kazau mami, nee vjerovati. Rei u tetki, a ta e mi
ona pomoi... Ona ne eli vidjeti ono to je vidljivo. Kae da
se boji da e je otjerati i uzeti djecu. Nee joj dati da ih vidi
nikad vie...
Moji posjeti crkvi su uestali. Tu sam nalazila koliko
toliko nadu. Molila sam pomo, da stigne bilo kako.
Brzo e raspust, tada u ii kui, maloj kuici. Napokon
u vidjeti Malenu. A nakon ovoga ne bojim se niega to mi
se moe dogoditi. A vjerujem da e mi pomo doi, vodie
me netko, pomoi netko...
Onaj nazovi otac je bio zbilja pijan, moda je mama u
pravu, moda nije znao ta govori. Nikad se to vie nije
ponovilo. Ali i taj jedan put je bio dovoljan, da me poremeti.
A sad ovo. Rei u tetki odluila sam.
Tetka ja kad sad odem vie se neu vratiti.
Tako je i bolje duo. ao mi je, ali ja ti ne mogu pomoi.
Ti zna...? pitam iznenaeno.
Znam.

44

Pa zato nisi sprijeila, pomogla mi...?


Pokuala sam... zavrnula je majicu. Predio ispod
rebara je bio modar, ispod dojke modro, oko vrata modro.
Imala je rolku, pa se nije vidjelo, nita, od tih pustih modrica, nita drugo nisam vidjela.
Prebio me, samo je glavu zaobiao, da se ne vidi, zatvorio me u sobu i tako... Rek'o mi ako izaem, ako nekom zucnem da e me toliko prebiti da u moliti da umrem. Djecu da
neu vidjeti... Ne znam to nisam... Volim te... ao mi je...
Strah, ne znam, ma koliko mi teko palo idi i nemoj se
vraati.
Plakala je, a ta je i meni vrijedilo to plaem. Nita suzama ne mogu promjeniti. Pitam se, ta bih ja uinila na
njenom mjestu? Nisam je osuivala, niti je osuujem, imala
je djecu... strah, da e je otjerati, odvojiti od djece... od ega
e ivjeti sama...
Ona je zbilja, izgledala psihiki mrtva, nije osjeala nita,
samo strah i prepustila se ivotu takvom kakav je, nije imala
ni snage, ni volje da to promjeni. Zato se ene boje rijeiti
monstruma i patnji rei stop? Mora da postoji izlaz, zato
trpe?
Jo samo malo. Brojala sam dane. Odravala me misao
otii u neu se vratiti. Odlazim, pa ta bude. Gradom
lutam kao zombi, ivi mrtvac. U meni je sve ubijeno, radost,
volja za ivot, druenje... Zatvaram se, ne priam ni sa kim,
strah me ako progovorim, ako dignem pogled. Strah me da
e svi znati. Stid me to sam takva, ne znam to sa sobom,
ne znam kuda. Osjeaj nemoi, panike, osjeaj da sam
nedostojna tla po kojem hodam. Mislim, nema te vode koja
bi me oprala. Ne shvatam da nisam ja ta koja je ita kriva, ali
mislim, kriva sam, a ne znam za to? Osjeam uas dok se
primie no. Pa, strah od noi je gori od bilo kakvog muenja. Danju je sve normalno, pa se dana ne bojim jer niko ne
bi pomislio, ni u ludilu da se bilo ta dogaa iza zidova te

45

kue nou. Nou dolaze aveti, bilo stvarni ili nestvarni, oni
koji mi se priinjavaju. To ja samo sanjam, lake mi je bilo
misliti da sve to samo sanjam.
Jednog dana, nona avet se probudila i po danu, tako iznenada i neoekivano. Sve je bilo normalno, dan je poeo kao
i svaki drugi. Ja sretna to je prola jo jedna no. Jeste da
nisam spavala gotovo nikako, jer vie nisam ni znala to
znai spavati normalno, strah je blokirao moj san. Tetka nasmijana, prilazi sa smijekom, pomiluje me po glavi i pita
kako sam, jesam li dobro i govori mi:
Trebalo bi otii, srediti onaj stan, dolaze sutra, pa hoe
li ti to moi? Usput se malo odmori, nema puno, samo praina, i podovi od praine, ja sam ve sve neki dan uradila, ali
da ne bi bilo da nismo zna ve... A lijepo i plate to odravamo to. smijeila mi se.
Njen osmijeh me smirio, i u meni se rairila neka milina
dok sam je gledala tako oputenu, nasmijanu, uvijek je bila
takva kad smo bile same, tako sam voljela kad smo same...
A meni je bilo drago, pomoi joj, vratiti nekako sve ono to
mi daje.
Naravno tetka, idem odmah.
Evo ti klju, nemoj se uriti, odmori se tamo. znala
sam ta mi hoe rei.
Nita ti ne brinim, idem ja sad, ao. uzela sam klju i
krenula prema vratima.
Mislila sam kako u se malo odmoriti, moda odspavati
sat dva, u miru. U meni se pojavila neka tjeskoba, nervoza,
nemir, strah. Ma dan je, ne trebam se bojati, ubjeivala sam
sebe. Svijetlo dana je uvjek tjeralo strah.
Otkljuavam vrata, ulazim i zakljuavam za sobom. Prilazim prozoru da dignem roletne, da pustim svijetlost unutra,
netko me hvata iza lea, paralizujem se od straha. Znam tko
je, ali ne znam to hoe, to radi tu, otkud klju? Pa ja imam
klju, a dva nisu bila.

46

Napokon, ekam vjenost, ini mi se, podie me sa poda


kao obinu krpenu lutku. Vritim, otimam se, bez potrebe,
nikoga nema i niko me ne uje, niti me moe uti, niko nee
doi. Svjesna sam toga, ali neki nagon me tjera da pruam
otpor. Ja sam tu, sama, on na poslu, tetka kui, misli ja
sam sigurna. Baca me na krevet, sve se toliko brzo dogaa.
Otkud on? Naravno, dva kljua, ali kad ih je napravio?
pitam se kao da je problem kopirati kljueve.
Ako se smirim, moda e me pipati kao i prije i gotovo,
nisam umrla prije pa neu ni sad, jeste da se gadim sama
sebi, jeste da bih najradije povraala... udno je to, kako se
elja za ivotom javlja, ma koliko htio umrijeti... i hvatam se
za slamku nade. Uvijek u podsvijesti stoji, doi e spas, pa
te ta misao, vodilja podstie da pretpi toliko toga, samo za
ono kasnije bolje. Nada je veoma jak stimulans, za ivot,
nada za bolje.
Zatvaram oi, ako budem mislila na neto drugo... otii u
u svoj svijet, neu biti ovdje. Moj duh e lutati, a tijelo e
ostati samo, u toj prostoriji.
Kad god se dogaalo neto runo bjeala bih od stvarnosti u neku drugu dimenziju, drugo vrijeme drugi prostor, i
sadanjost preputala nekoj drugoj Ja da podnese te rune
stvari. Ja bih se vraala kad sve proe. Stvorila bih dvije
sebe. Ja prije, Ja sad, Ja poslije...
Pokuava me poljubiti, okreem glavu i mislim Ne to
nikad! To je jedini neoskrvnuti dio mene koji niko nije
dotakao. Pa moram imat makar neto isto. Ako sve isprljam
to e mi ivot to e mi ostati? Nee onda biti vie nade da
me odrava...
Ovog puta nije bilo kao do sada. Osjetila sam to, neko
esto ulo me upozoravalo. Nije isto, nije isti. U meni se
javlja nagon za odbranu, ali... Ruka koja je uvijek bila na
mojim ustima nije vie tu, pa ovdje me nema ko uti. Mogu
vikati koliko hou, nee mi niko uti. Prestala sam vikati,

47

pokuavala sam nai nain kako pobjei. Mlatila sam i nogama, i rukama, i zubima sam osjetila da sam zagrizla ruku, jer
okus krvi sam osjetila na usnama. Neto mi govori, ali ne
ujem, jer ne elim uti. I vie ne osjeam nita. Udarac je
bio toliko snaan da mi se od bola navukao mrak na oi, i
nitavilo, padanje u neki bezdan, sve je oko mene crno.
U nekoj daljini kao da ujem: Zato mi to radi Maja,
zato me tjera da te povrijedim?
Nemam pojma ko je ta Maja, on je lud. Bol mi vraa svijest, to nije svijest nego neto izmeu. Znam, svjesna sam
to se dogaa, ali kao da nisam tu, nemam snage pomjeriti
se. Tako, kao u nekom snu osjeam bol, dok prodire u mene.
Ponovo padam u bezdan. Dolazim svijesti, ali nesvjesna
koliko je udaraca palo na moje tjelo, jer cijelo tijelo me boli,
kao da sam padala niz kamene litice dugo, dugo...
Duga kosa, raupana, prekriva mi lice, oaj i suze
nemoi. Svjesna i nesvjesna onog to se dogodilo, jer bol me
podsjea na to, a svijest ne eli prihvatiti. Bez ikakvih emocija, bez osjeaja plaem.
ta cmizdri? Kao tebi nije dobro? A ko li je uspio prije
mene, da mi je znati? oamari me. To da zna ko je
glavni, ipak si veoma uska, e ba ste sve kurve, eka i opet
kasni. A ja te toliko volio, ne zasluuje da te volim. i
opet amar.
Sve u rei tetki, svima...
He he, uj ti male mustre. Samo izvoli. Tvojima? Pa
dali su te meni, zar ne? Tetku e smiriti batine, kao obino,
seks s njom, tada je najbolja. A niko ti nee ni vjerovati. Pa,
danas sam na poslu zar ne, a ti si i tako udna u zadnje vrijeme, to su svi primjetili i ve propitkuju, to ti je da nisi
bolesna? Ovo je dovoljno za sada, a ti razmisli malo. Bolje
ti je da surauje, bie bolje i lake, i tebi i meni. Ti ugodi
meni, pa moda ja budem dobar tebi, ha ha. Za sad ovo je
dosta. A nauie kako uivati u ovome...

48

Ostajem sama. Koliko sam tako plakala, nad samom sobom, ne znam. Ustajem i sa namjerom ne, vie ne odlazim da sve kaem tetki. Ulazim u kuu i ponovo onaj osjeaj,
neto mi se javlja. Zovem je, ne javlja se, nalazim je u kuhinji. Ona sva rasupana, a suze i krv se mijeaju iz usana.
Sjedi na podu, ruke ispred nje, nemona, sva prebijena. Bol
iz mog tijela je nestala kad sam vidjela nju. Polako se
pridigla, prila mi, zagrlila me, i plae, i jeca, i umire joj
dua, tu, pred mojim oima.
Krenula sam kod tebe, rekoh da ti pomognem, srela sam
ga na izlazu, vratio me silom kui sa sobom, sam mi je
rekao. I uivao je dok je vidio koliko patim i koliko me to
boli. Nije mi to je to uradio, da je naao neku enu, nego
zato tebe, pa ti si dijete?!
Pokazala je na sebe. Ovo je uradio zato to nisi suraivala, kae da ti kaem kakva ona bude ja u biti prema
tebi, da vidimo koliko te voli i koliko ti je zahvalna, bio je
tako oduran, zao da ga ne prepozna. Ne znam koji je vrag
uao u njega. Kae, da nema grijeha jer niste u krvnom srodstvu, kae da te nauim ta treba raditi...
Ja idem odavde, bez obzira na sve, ali idem bilo gdje, ne
mogu ostati.
Ali ima jo mjesec dana kole.
Sutra u otii tamo i rei da moram ii, ocjene, pa sve su
dobre, ali ni to mi nije vano, vie nita... Ja ne mogu, ja
moram ii...
to e rei svijet?
Pogledala sam je, stvarno u udu.
Ti jo misli o tome, nek' kae to god ko hoe.
Bilo mi ju je ao na tren. Samo na tren, pa onda nita...
to e ko rei, pa ona jo o tome misli. Svi mi imamo tajne,
male ili velike. On je tako savren, da bi ga svatko poelio, za oca, za mua. Nitko ne bi pomislio da radi to to radi,
da je takav. Nitko ne bi vjerovao...

49

Torbe su spremne, doli i iz komiluka da se pozdrave sa


mnom, znatielja.
Mojima nije dobro, mami, zato idem ranije. Meni je bilo svejedno to ko misli ili pria, bitno mi je bilo samo otii.
to e ti toliko torbi kao da se nee vratiti, dosta dvije,
a ne ona mora ponijeti sve svoje knjige, nikud bez njih.
kao jako brian otac, niko ne bi pomislio da je gad.
Dosta je, jedna ili dvije, ili nijedna. Samo da idem.
Postalo mi je sve nebitno, nevano, a gadilo mi se to njegovo pretvaranje. Smuilo mi se to koliko idu iz krajnosti u
krajnost, smuila mi se spoznaja to je sve ena spremna
podnijeti, a opet da nitko ne zna, da familija bude na okupu.
I dok sam ja pokazivala da mi je sve nevano, sem injenice
da to prije krenem, on je sve to objanjavao kao sekira se
za mamu. Ma ni ne znam to se prialo, nije mi bilo vano.
Idem ja sada, da ne bi zakasnila. govorim im tako
svima, dok svi neto i dalje priaju, gotovo u isto vrijeme.
Ma ja u te odvesti, i tako mi je usput. Pa kakav bih ja to
ovjek bio da pustim da toliko vue na sebi do stanice, kad
ve mora na vrat na nos ii.
Opet se prenemae, pa njega nikad niko nije uo da digne
ton, tako da svi misle da je sjajan, dobar, divan, obziran...
Mogu ja sama, nema potrebe da se mui, nije to toliko
teko koliko jo ovo par minuta to me dijeli do polaska.
htjela sam dodati, ali nisam. Vidjela sam tetki u oima strah
da u rei... Strah, to kad ja odem. A ona isto ostaje, nek joj
Bog bude na pomoi.
A ne duo, nek' te on odbaci, ima vremena, bolje tako da
znam da si sigurno sjela na autobus i krenula, nek' te odvue, tiho je dodala molim te, uini mi to...
A gdje e vui te torbe, neka te on odveze, kad hoe,
ima vremena. dodaje jedna kominica.
U redu, pa ja idem, vidimo se... opet sam u sebi dodala, ikad ili nikad.

50

Plakala je kad se pozdravljala sa mnom, znala je da me


nee vidjeti, plakala sam i ja nad njenom sudbinom, nad njenim ivotom, nad svojom sudbinom, nad svojim ivotom.
Uzeo je torbe, stavio u gepek auta, sjela sam, krenuli smo
u retrovizoru sam vidjela tetku da se savija od plaa i dugo
je mahala. elja da odem, odmah je osuila moje suze. Put
do stanice sam zapamtila, nikad ga, doslovno, nisam zaboravila. I dok je meni u mislima bilo idem, idem, nisam
obraala panju gdje auto ide. Vozio je do one kue, da neto
uzme.
Hajde, izlazi da ne sjedi tu, pomoi e mi.
Neu!
O hoe, i te kako, ako ne izae zakasnie na bus, pa
nee ni otii. I ta e onda rei? urila, a nije otila. Ja u
rei da sam te ostavio na stanici. I ne glumataj, izlazi da te ja
ne iznesem! cinino se smjekao.
Kao da je znao da je moja elja za odlaskom toliko da u
sve uiniti da to prije odem. Naila je kominica na biciklu,
koja ga je pozdravila klimanjem glave. Htjedoh je zovnuti,
rijei su mi ostale na usnama, kad mi ree: Samo probaj,
izvoli!
Izlazim. Na ulici ne vidim vie nikoga. Kua je malo na
osamljenom mjestu, tu su se kue tek poele praviti. Da
neko i vidi i naie, pa ja sam njegova mala kerka koju je
primio kod sebe, gleda je kao svoju, ba neki dobrica. Kroz
vrata me gotovo ugura unutra. Kako sam bila naivna mislila
sam nikad vie.
Ne, molim te, ne opet!
Ne moe otii, a da se ne pozdravimo. Mora se vratiti!
Reci da e se vratiti. Umro bih, toliko te volim. Ne mogu,
bez tebe, trai to god hoe, dau ti, nemoj ii!
On je lud, nisam mogla ni shvatiti, ni pohvatati sve to je
govorio. Ja sam samo htjela otii.
Pusti me... Ne, molim te, ne...!

51

Reci, da e se vratiti!
Dok su njegove ruke pokuavale me dohvatiti, ja sam se
povlaila i molila, ali do njegovog mozga moje molbe nisu
dolazile.
Ja se neu vratiti!
Naravno da hoe!
Vidjela sam mu u oima onaj pogled. Ludak, da sam
znala, utala bih, rekla da u se vratiti ili to ve, da sam
znala to e biti.
Plaem, suza nemam. Koraam do kreveta unatrag, noge
kao od olova, preklinjem, molim. Mislim to da u?inim, da
pobjegnem, kako? Gledam u vrata, on ih je zakljuao.
Misli da ne znam ta se mota po tvojoj glavi, nita od
toga, ajde, poljubi me.
Nikad, gadi mi se!!!
A moglo ti je biti tako dobro. Imala bi sve. Jesi li i sa
drugima tako drvena? Sluat e ti mene i te kako. Nauit
e sluati, i ak uivati u tome. Pa ovo svi rade, to je sa
tobom kao da nisi normalna?! Ajd, de doi...
Gadi mi se, mrzim te, prezirem!
Kad bi se misli ostvarivale on bi taj tren bio mrtav. ak
sam zamiljala, par puta, kako umire, u mukama, a ja uivam dok gledam, onda sam se kajala zato to sam to pomislila. Nalazila sam se u rascijepu, vjera i stvarnost. Moja vjera
mi ne doputa da poelim smrt. Po meni Bog je ljubav i svi
svakoga trebamo voljeti, potovati, pomagati... A stvarnost
me tjera da poelim smrt... I eljela sam mu je...
Da sam znala... Pokajala sam se to sam to rekla. Kao da
sam tim rijeima probudila ono najgore u njemu. Oi mu
dobijaju onaj, ogavni, vraiji sjaj. Doslovno me udara bez
ikakvog reda, od batina svijest i nesvijest se smjenjuju.
Remen iz hlaa koristi svesrdno.
Nauie se ti kako potovati!
Posluuje se kako hoe.

52

Mora doi kraj! pomislim.


Od udaraca tijelo mi je utrnulo tako da ne osjeam nita.
Zamiljam da sam na livadi, prekrasnoj, punoj cvijea, po
kojoj razdragano, veselo trim u bijeloj, lepravoj haljini.
Vrtim se, sa rukama podignutim u nebo, sretna. Malena iri
ruke i trimo jedna drugoj u susret.
Usavrila sam da mi tijelo i duh budu razdvojeni. Od
tijela ini to hoe, duhom mi ne moe vladati, ne moe
ui u moj svijet... Kako bih sve to podnijela da nije tako...
Gotovo je napokon. Iz torbe vadi drugu garderobu i baca
na mene.
Oblai se da ne zakasni! Kad se vrati, nadam se da e
se nauiti pameti. Do tebe je hoe li grubo ili ne. Pomislim
da ti se sviaju batine.
Ne gledam u svoje izubijano tjelo, gotovo da mi je krivo
to me probudio iz mog sna, sna iz mate... Da sam utala
moda me ne bi vrijeala haljina na tijelu...
Kao da nita nije bilo, izlazi. Do stanice su mi suze same
tekle, nisam ni bila svjesna toga, dok mi nije rekao:
Zavei, ve jednom!
Bolio me svaki dio tijela, jedva sam disala, imala sam
osjeaj da mi je rebro napuklo. Ja nisam htjela plakati, ja
nikad ne plaem. Suze same teku, bez jecaja, bez emocija.
Teku mimo moje volje, ja bih da prestanu, ali nee... U sebi
ponavljam gotovo je, sad je gotovo.
Odlazim. Napokon. Autobus, napokon, dolazi, stavlja
torbe, dok ja pokazujem kartu i ve da zakoraim u bus, on
mi prilazi, prua ruku:
Da se pozdravimo, ajde lijepa moja, nije to strano, pa
naljutila si me, drugi put nemoj.
Nema vie drugi put, odmiem se od njega da ga se ne
bih oeala, vie me nikad nee dotai.
Gledam ga sa toliko mrnje da bi mrnja mogla sjei zrak.
Ja koja nisam znala mrziti.

53

O hou, hou budi sigurna u to.


Ne, nee, sigurno nee, radije u umrijeti ovaj put.
bila sam sigurna u to to govorim.
Jedan oinski poljubac. ironino i podmuklo se
smjekao.
Skloni se da proem ili e svi sad vidjeti i uti kakav si
gad!
Kad se vrati pokazat u ja tebi ko je gad, a budi sigurna
da e se vratiti!
Nije me bilo briga to pria, cilj mi je bio samo sjesti u bus.
Zbilja, nikad te nisam poljubio, zato?
Nikad i nee. To je jedino isto i neokaljano na meni
jo. Ovo je kraj. Ako samo jedan korak napravi prema
meni, ili bilo ta vikau!
Mislim da je osjetio odlunost u mom glasu jer je stao.
Ako se ne vrati, ubit u tetku.
Svejedno, slobodno... sad znam da je bezveze prijetio.
Doi u ja, sam po tebe!
Nita me ne moe natjerati da se vratim i nitko. Ba
nita.
Jo emo vidjeti...
Ulazim u autobus, nisam ula ta je jo rekao i nije me
bilo briga samo to dalje da odem. Zna i osjea da ga mrzim.
Nije mi jasno zato mi to ini, pa toliko je ena u gradu koje
bi to htjele bez sile... Ja sam dijete... Jo uvijek dijete... Kako
je tetka rekla... A moda i nisam dijete? Da li godine to
odreuju ili je to kako se osjea?
Davno, prije, djevojke su udavali u mojim godinama.
Prva menstruacija, po tome sam ena, spremna na oplodnju,
reprodukciju, nastavak...
Ali ja se nisam igrala, ni pjevala djeije pjesmice, nisam
trkarala bezbrino. Ja hou biti dijete. Malo, nevino,
naivno, koje nee niko povrijediti, koje e biti maeno,
paeno... od nekoga... od svih... dijete...

54

Ne elim skrivati poglede od ljudi, jer bojim se, ako ih


pogledam, znae, vidjee, i oni e htjeti uraditi mi isto, povrijediti me, uzeti mi duu. A to to mi rade, ne elim, neu.
Htjela bih to rei svima, da me ne osuuju i ne govore da
sam ja to htjela, da mi ne kau pa sama si kriva.
to sam to uradila, da snosim dio krivice? Za ono to
nisam htjela? Pa tko bi to jo htio? Ne znam, zato sam
kriva? Moda sam jednostavno stvorena na pogrenom
mjestu u pogreno vrijeme, na pogrean nain?
Nakon dobrih osam sati vonje, dva presjedanja, stiem
kui, izmrcvaljena to od puta, to od toga to bol jo nije
prestala.
Iznenaeni su to me vide ranije. Ali ja im govorim o
pohvalama i dobrim ocjenama. I mada sve u meni govori
reci, ja nisam mogla odmah. Pomislim pa sutra u im rei.
Bilo me i strah i sram. Skupljam snagu kako rei i tako prolazi nekoliko dana.
Mama mi je, pa kome rei ako ne njoj. Nisam morala
nita rei, rekao je on. Dobili su pismo. Sjedili su oboje, i
tata i mama, smrknuti kao nebo pred nevrijeme.
Doi ovamo, proitaj, pa objasni, jel' to hvala, to su te
primili, kao svoju, sve su ti dali?! itaj! grubo mi je tutnula pismo u ruke i doslovno me oborila u fotelju.
Glas joj je bio ljutit iz oiju su joj sijevale varnice. Onako
mala, skupila sam se i bila jo manja.
Dragi moji,
Kako ste? Mi smo svi dobro to i vama elimo. Eto, ao
mi je to vas moram rastuiti, ali moram vam rei. Poslali
smo je ranije tamo vama, ona je ovamo upala u loe drutvo.
Ne pria ni s kim, sama uvijek i drugarice je odbacila, ak
izmilja svata, da joj ja neto, ne daj Boe, hou. Izgleda se
poela drogirati. Brinem se za nju. Zato neka je cijelo ljeto

55

dolje kod vas, da se odvoji od svega odavde. Zaboravit e i


bit e dobro opet. Tamo kod vas nee ii nikuda. Ako ne
pomogne nita, imaju doktori. Volim je kao svoju. Plakao
sam, kad sam je vidio neki dan kad se vraala iz kole, ne
jednom, vie puta, s crncem ide. A ta bi drugo s njim radila
nego... Ma, ne mogu ni izgovoriti, bojim se da se ne pone
baviti svaim. Eto, sad znate. Govori da se nee vratiti vie
ovamo, i jo svata pria nepovezano. Nemojte da se dopisuje s nekim, da joj netko dolazi, da ide negdje. Ja u za petnaest dana doi, uzet u godinji, pa emo vidjeti to i kako
dalje. Ma, svi je volimo, bit e ona dobro, itd.
Bilo je tu jo koje ega, ali ja nisam dalje itala. Kroz glavu
mi je prola samo misao: Pismo putuje oko pet dana, znai
jedna je sedmica prola jo jedna, sad e doi ovaj vikend.
Ne, ne i ne! Panika, strah, neu da ga vidim, nikad vie. Gledam u svoje roditelje, tata samo uti i pui, a mama ljutito:
I to ima rei na ovo?
Nita, mama, to nita nije istina, istina je sasvim suprotna. poinjem na to me ona prekida.
Hoe rei da nema crnca, pa sama si nam o njemu
priala! glas joj je jo uvijek za dvije do tri oktave vii.
Mama, sluaj! Ide u kolu na usavravanje jezika, poto
e studirati, a to ne moe, ako ne zna jezik stoga ide s nama.
A kui idemo, ne samo ja i on, nego nas deset skupa.
Normalno svi, koliko si se puta drogirala i s im?
Ne mogu vjerovati da me to pita.
Pa ti zna da ja niti pijem niti puim. Mama, ja se tamo
ne vraam, ti nema pojma ta je bilo...
uti kad ja govorim! Naravno da e nai opravdanje, pa
zato bi ovjek lagao o tome, on da izmilja?! Sram da te
bude! Ljudi te primili kao svoju, nee od nas ni dinara da
uzmu, a ti tako?!
Sluaj me, molim te, naravno da nee pa naplatio je on
to dobro i poteno. Neu vie da me iskoritava.

56

Da te koristi? Ma ta ti to ima da ti netko uzme? Da te


iskoristi?! ljuta je, ne slua me, dri se pisma koje je proitala. Rei u joj, mada znam, osjeam nee mi povjerovati.
Poele su mi suze same ponovo ii ili sam ovog puta zbilja plakala. Molila sam se u sebi za snagu da sve kaem, sad
je bijes to nee da me saslua otvorio barijeru i rekla sam:
Mladost, mama, sreu, osmijeh, tijelo. Ne mogu vie
podnijeti da me dodirne. Radije u se ubiti, radije u biti
kurva! nisam vie pazila to govorim.
Zamahnula je i dobila sam poten amar.
Slobodno, majko, udari me, tvoji udarci su milovanje
spram udaraca koje sam dobila od njega! izgubila sam se.
Od amara mi je zazvonilo u glavi, a od straha i panike
nisam ni znala to priam. Znala sam samo da hou pobjei
odavde. Ako e on doi, ja ga vie neu vidjeti. Nikad.
Sad vjerujem, ti stvarno izmilja. Puno si ti kojekakvih
filmova gledala. Da to vie nisi ponovila. Da te jo netko
uje! gotovo se prenerazila od moje prie. Otkud ti da to
izmisli, kako se samo usuuje?!
Ali istina je mama, sve to je istina. to sam sve prola,
to mi je sve radio, tukao, silovao. Neu! Ne vraam se. Ako
e ubiti tetku neka je ubije, mene je ve ubio, sve nek' pobije ja vie tamo ne idem!
Gledam ih razoarano. Ne vjeruju mi nita. to je to s
njima, pa vlastitom djetetu ne vjeruju? Pa gdje da toliko toga
izmislim, a toliko toga je jo to nisam rekla...
Ti nisi normalna, tebi je netko popio pamet. Ma tko e ti
vjerovati, ti i... ma tko bi se tome nadao da e ti upasti u
tako neto, drogira se, o jadna ja... ona je tako zdvajala.
Moje je rijei nisu doticale.
Drogira se, ma to je hvala za sve to se za tebe uinilo.
Ma uj kad doe sve u mu rei to si sad rekla, sramota...
Kako ti samo takvo to padne na pamet, ma ti treba na
lijeenje...

57

Nije stajala, stalno je ponavljala jedno te isto, a ja sam


bijedno gledala i nisam znala to jo rei, kako ih ubijediti
da je istina...
Ti meni ne vjeruje. Svejedno, ja se vie tamo ne
vraam, uje me, ne vraam! ve iznervirana digla sam
malo ton.
O, hoe, hoe i te kako. Vidi ti princeze, kako ti to misli ne vraa se? Kako misli da se vrati ovdje? Vraa se
tamo i gotovo, toka! Kako da se vrati, to da kaem selu?
Jesi li ti normalna, zna da se nema, ovde ne moe u kolu,
ma to je sa tobom, jesi li ti luda?!
Ma ne moram ni ii vie u kolu, neu ii, samo se ne
vraam.
Poela sam plakati od nemoi, zato nee da shvati, pa
mama mi je?! Razumije li ona ta joj ja govorim?!
Sluaj me dobro jer neu ti dvaput rei. odlunim i
nepokolebljivim glasom mi govori.
Nema vie prie, ja neu da mi se selo smije, dosta se smijalo, sad kad svi priaju kako dobro ui, kako e biti vana,
nee i ne moe se vratiti ovamo. Fino, krajem augu-sta se
pakuje i ide dolje, zaboravit emo te tvoje izmiljotine, i da
si prestala izmiljati vie, jel' ti jasno? sad je ve vikala.
Nikad! Ba nikad se neu vratiti! - odluno sam joj
rekla pa to god bude.
Sad kad on doe... poela je, a ja sam je prekinula.
Ako on doe, ja odlazim...
Gdje ti to misli otii, da nee biti prostitutka, to moda
postati? vie nije znala ni to govori.
Da, mama, i to je bolje... nisam zavrila, htjela sam
rei od njega, ali me je dobro oamarila. Obraz mi je bridio. Stavila sam ruku na lice i odmah je spustila.
Mama, ako e on doi ja ve odmah idem! kazala sam
joj. Razoarana u sve, u ljude, u ivot, mislim pomoi e mi
netko, valjda...

58

Evo ti torba, nisi je jo ni otpakovala, idi u taj bijeli svijet. mama je uvijek voljela dramatizirati.
Valjda je mislila da neu, da u se smiriti i pomiriti s njihovom odlukom jer gdje bih ja mogla otii?
Tata, reci neto, reci joj. Ma istina je sve to vam govorim, zato mi ne vjerujete?!
Koliko ja jo imam suza pa one opet teku?! Ljutito sam ih
obrisala, ma neu plakati!
Pusti je ako hoe da ide neka ide. Da vidimo gdje e ona
to. Vratie se ona, ne boj se. nije se obraao meni, nije me
ni pogledao, mami se samo obraao.
Evo ti torba, ali ako izae nemoj mi se vraati slobodno. rekla mi je majka.
Moja majka. Uzela sam torbu i izala. Mislim da je ona
ba mislila da ja neu nigdje, da u ostati jer nemam gdje.
Da li su mi vjerovali ili ne, ne znam, ali su preuli, ne uli
ili to ve, ono to sam im govorila. Zato to nisu htjeli da se
zna, da se pria zato sam se vratila, a i otila sam, manje su
troili, ne znam ni sad, ne shvaam ni sad.
U mislima i sad ujem pla Malene, koji me je pratio i
njezino: Nemoj, seko, ii, molim te!, ali pomisao da u
njega vidjeti da e me pogledati jo jednom, tjerala me dalje,
to dalje, jer i pogled me vrijeao, nanosio mi bol.
No se ve lagano poela sputati. Do grada ima oko
deset kilometara. Moram se pouriti, ako mislim prei
makar pola puta prije velike tame, mada je tama mene ve
obuhvatila. Hodajui jo sam osjeala ruke od Malene na
sebi i te nae rijei, moje, kojima je tjeim.
Ne plai, kad budem mogla ja u te zvati, i ti e doi
kod mene i ostaemo skupa, zauvijek, hoe li? plae ona,
plaem ja... plaem zato to nas ponovo razdvajaju.
Ma, koliko nas dvije teile da smo skupa, uvijek emo biti
razdvojene, i ma koliko smo razdvojene uvijek smo skupa.
Na je odnos je pomalo udan, svaki dan mislimo jedna na

59

drugu, svaki dan razgovaramo jedna sa drugom, ali samo u


mislima... dugo razdvojene... I te njene malene ruke, koje su
se sklopile oko moga vrata, i sad ponekad osjeam njen stisak, miris, kada dugo i intenzivno mislim na nju. Taj miris,
koji nema niko, i dugo e, dugo vremena proi da ga osjetim
ponovo.
Hodam sva izgubljena. U mislima mi je samo to dalje,
dalje od njega, ja ga neu vidjeti, on dolazi, oni mi ne vjeruju, ja neu da me dotakne, ja neu da me udari, ja neu,
neu... neu da Ja budem Ja.
Sad, kad se sjetim toga, izgledala sam kao luda. Zato me
moji roditelji putaju da lutam sama, zato mi ne vjeruju?
Kome bi jo palo na pamet da izmilja tako neto? Na kraju
sam pomislila da su me sigurno posvojili, jer da sam njihova ne bi me pustili. Ako mi ne vjeruju oni, ko e? Nemam
nikoga, nikoga...
Zaustavljam se na mostu, gledam dolje, voda protie,
ubori, tako ista. Proizvodi zvuk koji me smiruje i tee, tee
tako ista i zove me... ivot su mi dali roditelji, ako me oni
nee... Zato ne...? Za ruku me hvata nepoznata ena.
Ne lini to, to god da je, ne lini to. obratila mi se
smirenim, tihim glasom.
Oni mi ne vjeruju. pogledala sam je ubijenim pogledom, jer u sebi sam ve bila mrtva i kao da joj se pravdam,
kao da ona ve zna sve o meni.
Tko oni? Reci meni ja u ti vjerovati. njen glas kao da
mi je milovao srce, vraao me, vukao ka sebi iz bespua i
ponora u kom sam se nala.
Oni, ne vjeruju mi, ja nemam nikoga, nemam nikoga...
Sad kada zamislim tu sliku, izgledala sam izgubljeno,
ludo, govorila nepovezano, nerazumljivo. Ona je sigurno
vidjela taj oaj dok me nije ostavila, bila je kraj mene.
Hajde sa mnom, pa da zovemo tvoje, sigurno se pitaju
gdje si. polako mi se obraala, kao da se bojala da u pob-

60

jei ili moda postati nasilna, pa htjela sam skoiti zar ne? I
mogla bih naglo skoiti, zar ne?
Niko me nee traiti, jer i nemam nikog. rekla sam joj.
Podigla sam glavu i gledala je u te mirne, drage, mile, oi.
Kako nema nikoga? Svako ima nekoga. pomalo zaueno me pita.
E ja nemam nikoga, imala sam, ali nisu mi vjerovali i
morala sam otii, i sad nemam nikoga.
Nije me razumjela, sad znam, ali me nije htjela ni ostaviti.
Gdje e, gdje si krenula? pita me ona.
Tamo sam krenula, pokazala sam prema vodi, ti si me
vratila, a sad ne znam gdje u, ali u ii to dalje. odgovorila sam joj.
Na meni je vidjela da sam dola sebi i zgrozila se od
pomisli to sam htjela uiniti.
Pa otkud mi pravo, da to uinim? Bog mi je dao ivot,
nemam ga pravo sebi oduzeti. Oduvijek sam vjerovala i
danas vjerujem i uvijek u vjerovati. Uvijek ima izlaz, uvijek e Bog pomoi na neki, samo Njemu svojstven nain.
A da ide sa mnom, da mi sve ispria, ja u ti vjerovati,
sasluati te... Sad, hajde, sa mnom odmori se, naspavaj, pa
onda vidjeemo dalje, moe li? uhvatila me je za ruku.
Iz nje je izbijala tolika dobrota, ljubav za blinjeg svog, a
ne poznaje me... Pogledala sam je sa olakanjem i nadom da
e me neko sasluati, a onda sam se sjetila...
Rado bih, ali ne mogu, ne smijem. - sa suzama u oima
sam joj rekla.
Slobodno, vjeruj mi nitko ti nee nauditi, ja sama
ivim. mislila je da se plaim zato to je ne poznajem.
Ne, nije zato, ne mogu radi neeg drugog, ne razumije,
ja sam veoma prljava osoba, nedostojna da doem tebi.
Rijeila sam biti iskrena i rei upravo ono to me mui,
zato da izmiljam neke prie, emu? Pa ona me nepoznaje,
a ja i tako nisam znala ta rei sem istine.

61

Osloboditi sebe, svoju duu, da napokon izae sve iz


mene.
Ne izgleda prljavo, zato to kae, slobodno ajde...
vidjela sam da ne razumije i ja sam poela priati.
Sjela sam na trotoar, ona do mene. Ja sam priala, ona je
sluala. Rijei su tekle iz mene kao voda ispod nas. Da nas
je netko vidio... Djelovale smo udno, a moda i obino.
ena i djevojica, sjede na sredini mosta na trotoaru kraj njih
jedna putna torba. Djevojica sa skupljenim nogama koje je
obgrlila sa obje ruke, a ena sa jednom rukom naslonjenom
na koljeno, koja podupire bradu, a drugom je obgrlila djevojicu. I slua...
ivjela sam, kod staratelja. Morala sam, morala zna
ve... Moji mi ne vjeruju, ni tata, ni mama... kau drogiram
se, izmiljam... hoe da se vratim tamo... on e doi ovamo...
nikad se neu vratiti njemu... nikad... i priala sam tako,
nepoznatoj eni o jednom izgubljenom djetetu u svijetu
odraslih. O izgubljenim snovima, o izgubljenoj istoi...
Bjednik, iskoristio dijete! - prekinula me samo jednom
u mom izlaganju, jer je vidjela da ako me prekine prestau
priati i tako me pustila da kaem to god mi je lealo na
srcu, to god nisam nikad nikom rekla.
Kau ja sam kriva, i tako sam otila. Sve vrijeme sam se
nadala da e krenuti za mnom, stii me i rei mi da se vratim, ali nema nikoga. Niko me nije stigao. A hodam toliko
dugo... ispriala sam joj.
Pogled mi je bio usmjeren na taku koja ne postoji, gledala sam negdje, a nisam vidjela nita...
Jadno dijete. Ima li gdje otii, kod nekoga?
Imam tetku. Ona e me sigurno primiti, razumjeti, ali daleko je... a nemam novaca, ne znam kako do nje doi.
Dau ti koliko mogu i ja sam imala neto slino, ja ti
vjerujem, idi to dalje, ima Boga uvae te. Vjeruj mi nisi ti
jedina koja je tako neto doivjela, ima i gore, vjeruj. Ali

62

mora otii prvo u kolu, srediti sve da ne gubi godinu, ti


mora nastaviti ivjeti, a ako ti prie, ako ga sretne prijavi
ga. Ali nee, boji se on ipak, niko nee pomisliti da si se
vratila, sredi to pa idi dalje. Naii e na jo nekoga, ako
ima nekoga, obrati mu se za pomo.
Dala mi je, koliko je mogla. Ujutro me ispratila na bus,
poeljela sreu i ja sam otila.
Sve vrijeme sam se obazirala, nadala sam se da e se ipak
neko pojaviti, da e me potraiti, krenuti za mnom i rei mi:
Sreo naa, pile nae, vrati se, ne damo te mi nikome, mi
emo te uvati, tititi...
Nikoga nije bilo. Te rijei neu uti nikada...
Kasnije, mnogo godina kasnije kad smo se ja i Malena
napokon srele, pitala sam je to je bilo kad sam ja otila, jesu
li se pitali gdje sam, rekla mi je:
Ne, svima su rekli da si opet otila nazad u kolu, nitko
te nije spominjao kao da nisi ni dolazila. Kad je on doao bio
je samo jedan dan i vratio se nazad, a ja nisam smjela ni
pitati za tebe, ni plakati za tobom... Ti si bila nezahvalna,
izrod...
Potraila sam i nju, enu koja mi je pomogla, ali je nisam
mogla nai, ak mi niko nije mogao rei gdje je, kao da nije
ni ivjela tu, pa pomislila sam, ljudi se sele. Otila sam na
most, stala gdje smo stajale nas dvije davno i rekla jedno:
Hvala.

63

OPET ODLAZIM...
Opet putujem, opet odlazim, bjeim od svega, od svih, od
same sebe. Ovog puta e ova Ja, zbilja umrijeti, ovog puta
u stvoriti novu Ja. Koju to? Drugu, treu? Stvoriu onu koja
e plesati na livadi. Ali prvo moram oistiti tijelo od dodira
neastivog, pa tek ju onda stvoriti. Ali kako? Moda, ako me
dodirne netko drugi, moda tako? I tako, krenula sam...
U autobusu mi prilazi mladi, razgovaramo. Ne poznaje
on mene, ne poznajem ja njega. On ne zna nita o meni i to
mi je dovoljno. Uspijevam. Nema vie one stidne malene.
Ova je neka druga kruta, hladnokrvna, bezobzirna. Njen
izgled ne odgovara njenim djelima. Mislim, osvetiu se tako
za sve, a samo pogoravam, unitavam sebe. Pretvaram se u
bludnu, hladnokrvnu, kuku.
Odlazim sa njim, vodimo ljubav... ne, pogreno, upranjavamo seks. elim da moli za milost kao ja... elim da
pati...
Daj mi adresu. gleda me i vidim mu u oima da ne
moe vjerovati da je sretnik, naiao na jednu koja hoe, bez
mnogo muke. Dok je on mislio da e iskoristiti mene, ja sam
mislila da u iskoristita njega...
Nema potrebe, ovo je u prolazu. Odgovaram mu hladno bez emocija, a u mojim oima on je nita, jer nita i nije
bio.
Moja mata prebrzo radi, ne osjeam nita samo odbojnost od dodira i pogleda. Ne elim da me dodirne, da me
gleda. U oima mu na tren vidim onaj pogled, i ak vie, ne
elim ni priati sa njim. Od tog pogleda osjeala sam se prljavo. Stala sam na tren, ali... htjela sam, pa je to za mene kao
da jesam... ne zgrijei bludno, ak ni u mislima...
Najvjerovatnije bi se i on udio, da je naiao na luakinju
koja hoe seks, a nee novac.

64

U mislima sam bila razuzdana osvetnica, koja se eli


osvetiti za sve, u mislima sam radila strane stvari, nisam
imala hrabrosti sa mate prei na djelo. Ne znam, to mi je
bilo, jesam li poludjela tada. Ja nisam bila Ja, nisam bila Ja,
nego neka trea Ja. Ne znam kako sam se stvorila pred vratima onog nazovi crnca, to sam spavala sa njim, valjda
stoga to su se sve rijei ponovo i ponovo odzvanjale u meni,
pa kako su ga spominjali tako sam ja mislei na to i stigla
tamo. Ne znam kako i zato, ali pozvonila sam mu na vrata.
Zbilja se iznenadio, otkud ja tu.
Otkud ti, gdje bila do sad, ne bila kola? pita me svojim, odnosno naim jezikom, ali udnim, normalnim za
stranca.
Malo se etala, pa usput do tebe, trebam te neto pitati...
rukom pokazujem na unutra kao da pitam mogu li ui?
Ti ue, moe kava? Ti kai mene ja tebi pomoi. pita
me i smjeka se onim svojim osmijehom koji pokazuje ja
ne mogu nikoga povrijediti.
O. K. uj, moe li mi dati neto novaca? Dati pokloniti, jer sigurno ti neu vratiti. pitam direktno.
O, a zato treba? pita me i lagano podie jednu obrvu
dok stavlja olje na stol.
Moram ii, otputovati, a nemam, ovo to sam imala potroila sam do ovdje. Sad moram dalje i jednostavno... Ako
moe daj i nita ne pitaj, jel' ok?
Problem, ti ima, veliki, znam. Ja tebi pomo. Vrati nekad
ili nikad.
Mogu li prespavati kod tebe, nemam gdje? Ba koristim
tvoju dobrotu jel da? pitam ga.
Naravno da moe, problemi jel da? Nee mi priati?
pita me.
Moram u kupatilo, mogu li? pitam, kad smo popili
kavu, pojeli kekse i ispriali se o svemu i svaemu.
Naravno, tamo...

65

Ako su ve priali, pa zato ne, nek' bude istina. Izala


sam ogrnuta pekirom. Od one tihe, stidne, osobe ni traga.
Ovo je neka nepoznata, hladna, proraunata, osvetoljubiva,
luda...
to...? gledao me u udu i rijeli su ostale negdje u
zraku.
Ako nee, nita. brzo sam rekla, da se i sama ne bi
predomislila, neki traak stida se pojavio i nestao kad me je
on pogledao, ne sa poudom, ne sa onim pogledom, koliko
sa divljenjem.
O ti meni jako, lijepa, dobra, mila, jako svia, ali ti mlada, ti dijete... govorio je tiho i kao da se jo predomilja.
Ja tebe ne iskoristiti, ja dau tebi novac, ali nee to...
Nije ovo radi novca, nisam dijete, ne brini. Ja to hou.
naglasila sam ono ja, njemu to nije znailo nita, a meni
da.
Priao mi je. Ostala sam kod njega, tu no, cijeli dan, sem
kad sam otila do kole, i jo jednu no. Lagala bih kad bih
rekla da nije bilo ugodno. Osjeala sam se ivom, ali i dalje
kao netko drugi, to nisam bila Ja. To nisu bili prisilni dodiri,
nije bilo udaraca. To su bili dodiri mladia koji mi prilazi s
panjom, njeno. Koji ne govori ti to mora i ti to hoe.
Ja to hou, ali mi vie nikada niko nee rei mora i na
kraju e tako i to smo uradili.
Kroz dodire koje sam ja htjela, mislila sam izbrisau dodire koje nisam htjela. Htjela sam se osvetiti svima, a nisam
znala kako. I osveta je grijeh...
U stvari, svetila sam se samoj sebi. Ne znam zato sam
to inila, niti zato sam se ponaala tako. Moda, stoga to
sam ja odluivala, da li e biti DA ili NE, to nije bilo
MORA.
I danas ne volim tu rijel, mora...
Hvala na lijepo vrijeme, nikada te ne zaboraviti.
ispratio me je na stanicu.

66

Pitao me da ostanem sa njim, ali ja nisam mogla ostati, ni


blizu tog mjesta. Neto me je stalno tjeralo dalje, nikako nai
mir... Nikako nai onu pravu sebe...
I tebi hvala.
Krenuo me je poljubiti. Okrenula sam obraz, jo uvijek su
usne bile zabranjene za dodir. ovjek, na ivici ponora hvata
se za slamku da bi preivio, tako i ja. S usnama sam ljubila
neto isto i nitko ih nije smio oskrnaviti. Zato sam se
drala te tvrdnje? Ne znam ni sama. Ali shvatila sam da
dvoje ljudi mogu uspostaviti ugodan odnos. Stoga ovo
nedirnuto neka ostane za to drugo bie ako ga sretnem. Taj
dio je bio nedirnut, ist, neto samo moje, a sve ostalo na
meni pripadalo je ovoj drugoj Ja. A ono prljavo? Zbilja sam
mislila, oistie se drugima. Mislila sam tako zaboraviti. O
Boe, oprosti mi, grijeila sam...
ekao me je veoma dug put, nekoliko puta presjedanja,
jo jedna no koju u morati provesti na stanici...
Ona e mi pomoi, ako je istina da je i ona otila od
kue... Shvatie me, pomoi e mi. Dok sam stigla do nje
usput sam srela mnogo ljudi i ena, za koje sam ja bila netko
tko ili ide na odmor kod nekoga ili se vraa kui. Jer kad bi
mlaa enska osoba putovala sama? Samo su ta dva razloga
bila. Ve zaboravljam, kao da se sve to dogaalo nekom drugom.
Kad si sama uvijek ima netko tko e ti prii. Ne znam
ime, ne pitam za njega, pa ni ja nemam imena. Jo jedan radi
kojeg se nadam da u se nakon toga osjeati isto. Jutro mi
ne donosi nita, osjeam ravnodunost.
To jutro stala sam pred ogledalo. Sa druge strane u mene
je gledala mala njena djevojka, dugokosa. Izgubljeno
djevoje. U pogledu nije bilo hladnoe i proraunatosti koja
mi je bila u glavi. Uhvatila sam se za glavu.
ta ja to radim? Zar ovako mislim poeti iz poetka,
postati ista? Pa sad sam jo prljavija nego sam bila. Gdje je

67

ona malena to hoe zavriti kolu, odrasti, postati samostalna, dovesti Malenu?
Izgubila se, negdje. Znam da je vie nikad neu nai, ali ne
elim ni ovu. Da bih zaboravila ono to hou ne mogu initi
ovo. Gledala sam je u ogledalu i vidjela promjenu, ono to bih
stvarno htjela biti: poteno, cijenjeno, vrijedno, pobono bie,
a ne da prezirem samu sebe. Zar u dopustiti da me mrnja
uniti jo vie s tim to e mi kroz ivot prolaziti razni nepoznati mukarci? Ako to uinim, on je opet pobjednik, unitie
me. Dok mislim da ih koristim, iskoritena sam. I tako, svi
hoe samo moje tijelo. to je koga briga to osjeam? Mrzim
samu sebe, mrzim to sam ensko. Da sam muko ovo mi se
ne bi dogodilo. Odluno diem pogled i gledam se oi u oi sa
osobom, sa drugom Ja, u ogledalu.
Draga moja, ti Ja e izai odatle, a ova Ja, e ui unutra.
Ja sad, gledam tebe i mi emo zamijeniti mjesta. Ti, Ja, nastavi ivjeti poteno i kako treba, a ova Ja, nek' ostane tamo
sa svim to ne valja to imam trenutno: mrnja, bijes, oaj,
prezir, prljavtina, munina... Da, tako e biti. Ova Ja nek
umre i pokopau je u ogledalu, a ti, Ja, ivi. Ili obrnuto, kako
god, svodi se na isto.
Mukarac iza mojih lea se pomjerio. Tko je to? Ne poznajem ga ili...
Doi, zato si ustala, jo imamo vremena. obratio se.
Ne, ja nemam vie vremena. Njeno vrijeme je isteklo,
ona to je bila ovdje, s tobom, upravo je otila, nestala. Moje
vrijeme tek dolazi. rekla sam mu.
Ne razumijem, to to govori?
Nije ni vano, razumijem ja, zbogom. i izala sam.
Znam da je ostao u udu i pomislio kakva je ovo luakinja, moda je stvarno i luda, bolje da ide.
Nisam se okretala, iza sebe sam ostavila Sebe, prolost,
sve one koje sam do tada poznavala, sve ono to sam do tada
proivjela.

68

Tetki, koja mi nije prava tetka tako sam je zvala, sam


ispriala sve. Ba sve. Sjedila je i sluala. Milovala me
njeno po kosi i plakala. Osjeala sam, da kroz te suze plae
i radi sebe i radi mene. Nismo o tome vie nikada priale.
Pomogla mi je, nesvjesno, da uspijem zamijeniti mjesta sa
onom iz ogledala. Tamo je ostao moj zaborav, moje sjeanje, moje JA. Vie se nisam gledala u ogledalo.

69

NOVI SNOVI
Hodam nitko me ne prepoznaje ovdje, to je dobro. Sama
sa sobom i svojim mislima, ne znam to dalje, kako dalje,
kuda? Nesvjesna kuda idem ugledam vrata ispred sebe i
vidim, crkva, vrata su otvorena. Ulazim unutra, pozvana od
neke nevidljive sile. To je ve drugi put da sam imala oseaj
da me neto vue unutra, zove. Moda sam ja to umislila, jer
nisam znala ni to, ni kako, ni kuda, ali sam imala oseaj da
mi netko ape ui slobodno.
Unutra nema nikoga, samo ja, upaljene svijee, miris tamljana. Prilazim oltaru, kleknem. Vidim raspetog Isusa. Koliko je on patio? Sa druge strane kip ene sa djetetom na rukama, njegova majka? Gledam u nju i ona kao da je iva,
gleda u mene, moda me moj oaj tjera da se osjeam tako...
Osjeaj da vidim suze na njenom licu ili su to moje suze?
Osjeaj da elim biti kraj majke, da me zagrli, zatiti. Kleim, plaem i molim...
Molim te Majko, Majko njegova, naa, molim te budi i
moja. titi me, zatiti me, pomozi mi! Oisti me. Daj da zaboravim. Pomozi mi, vrati me na pravi put i pomozi mi da po
njemu hodam. Pomozi mi, da nauim ivjeti bez straha.
Oprosti mi to nisam znala kako izbjei ovo, to je bilo do
sada, oprosti to nisam nala snage, odmah rei dosta, ali
govorila sam niko me nije uo... Govorila sam, molila, preklinjala ne, nemoj, ali niko me nije uo...
Niko me nije uo. Stoga molim sada Tebe, oisti me, budi
uz mene molim te, molim te... tako sam sama... uj me ti...
Ti si svemogua, ti sve zna, zna ta ja mislim prije no
to to i kaem, ne moram ti nita rei, zna da nisam zla.
Izlijei mi i tijelo i duu. Budi moja mati, ja u te uvijek
zvati, majko moja.
Gledala sam u nju i slike mog ivota su brzinom svjetlosti
prolazile kroz moje misli. Na tren sam samo pomislila da

70

sam ja malo preosjetljiva, da sluajno nije sve to normalno


to se dogaa? Nemogue, tako nas nisu uili. ivot mora
biti i neto vie i neto bolje od ovoga, od onoga...
A ona, kao da mi se smijei. Osjeam dah kraj sebe, i
rijei, tihe rijei:
Spokojna budi, sve e biti dobro, ti jesi dobra i
neiskvarena dua. Ustani i idi, ja u uvijek biti s tobom.
Zaboravi sve i kreni ponovno...
Trgnula sam se otvorila oi, nema nikoga sama sam, da se
to meni ne privia, moda ujem ono to elim uti. Ne, to
sam ja doista ula Nju. Zvona su poela zvoniti kao da
potvruju rijei, pogledala sam kip ponovo, ba kao da se
smijei, samo meni. ula sam glasove, vie nisam sama,
ljudi su poeli ulaziti. Prekrstila sam se i molila molitve koje
znam i molila na svoj nain, svojim rijeima. I otila sam,
polako i smireno.
Nestalo je svega, straha i onog skrivenog. Mojoj usamljenosti je kraj. Sad imam Nju i uvijek joj mogu doi...
Vano je da sam, tako samoj sebi pomogla tada, vjerovala
sam u ono to sam vjerovala, a vjerujem i sada. Vjera me je
odrala. Dogodilo se neto, neto nemogue objasniti, a da ti
povjeruju... Nevano, vano da ja vjerujem, pa makar rekli
da sam luda...
I danas kad god zatvorim oi, i mislim na Nju, molim joj
se, imam osjeaj da mi se smijei odnekud iz daljine i da me
neki blagi lahor miluje po licu.
Osjeam se dobro. isto. Nevino. Unutra je ula jedna, a
izala druga osoba. Ja sam djevojka koja nikada nije imala
momka, koju nitko nije dotakao, nije poljubio. Morala sam
vjerovati u to da bih nastavila dalje.
Prola je godina, dvije, tri... zavrila sam kolu. Ogledala
nemam. Ne vjerujem nikome i ne priam gotovo ni s kim.
Razgovor koji obavljam je i dalje razgovor s Bogom, u crkvi
sa Njegovom, mojom Majkom, koja mi je pomogla da sve

71

proe. Moje usne su doticale samo kri, stoga su ostale iste.


Kad bih bila sama molila bih i molila, i Majka bi dola u
moje misli i nas dvije bi priale. Pronala sam osobu koju
sam traila i bila zadovoljna sa njom. Hodala bih, Majka bi
bila kraj mene, i gledale smo sve oko sebe. Strpljivo mi je
pokazivala patnju drugih, nisam bila sama, tako sam lake
zaboravila svoju. I zaboravila sam prolost, kao da je nikad
nije ni bilo, potisnula sam je tamo negdje daleko i ostavila
je, u ogledalu. Nala sam mir i spokoj i tetka mi je pomogla,
hvala joj.
Upoznala sam mladia u ijim oima, sam vidjela bol i
patnju. Osobu kojoj je bila potrebna ljubav, panja, njenost,
ba kao i meni. Dan za danom provodili smo puno vremena
skupa. Razgovarali smo i gradili povjerenje jedno u drugo.
On je bio moj lijek, a ja njegov. Toliko smo se dobro upoznali da smo postali jedno. Dugo smo samo platonski bili
skupa. Beskrajno dugo bi hodali livadama bez cilja, drei
se za ruke. Smijali se skupa. Njegovi poljupci bili su lahor.
Dodiri bez vulgarnosti. Nosio me je na rukama kada bih se
umorila i nije me niim povrijedio, ak ni mislima. Poklanjao mi svoje misli, sebe, a nije traio nita za uzvrat. Volio
me je, i ja sam to osjetila. A na iskrenu, nesebinu ljubav
moe se odgovoriti samo isto tako, ljubavlju.
On je bio ja, ja sam bila on. Postali smo jedno. Nezamislivo je da ivimo jedno bez drugog. Postali smo ovisnici
jedno o drugom.
Nita mi ne pria o sebi, o prolosti, o svojima. rekao
mi je jedan dan.
Ne elim priati, ne mogu, ako eli da ostanemo skupa,
nemoj me nita pitati, nemoj me tjerati na neto to ne elim,
molim te. rekla sam mu sa dozom straha.
to ako bude uporan?
Hoe li se udati za mene? nisam bila spremna na ovo
pitanje, nisam se nadala.

72

Gledam ga. Znala sam da e pitati, ali nisam se nadala jo.


Trebam mu rei, moda mu je to bitno...
Nisam nevina... jednostavno sam rekla. Sad se on
zagledao u mene iznenaen, vidim to.
Nevano. Jeste da mi je ao, volio bih da sam jedan jedini, prvi i zadnji. rekao mi je.
Ali sam i nevina, ako hoe moe biti i prvi i zadnji.
Znam da ne razumije, ali u dui, za mene, ja sam nedirnuta. Ne mogu i ne elim priati o tome. Ako me hoe, ako ti
je to nevano, ne elim da se ovo spomene vie, da me ita
pita. Ne mogu ti objasniti, ali neu priati. Nikakva prolost
ne postoji samo sad i ubudue.
Osjeala sam da mi se pribliava ona iz ogledala da je
krenula prema meni, zatvorila sam oi na tren i molila.
Molim te, ostani tamo, ne dolazi, molim te, ne dolazi!
odlazi.
Smirila sam se, strah bez razloga, nee doi, otila je.
Disala sam polako i duboko. Odahnula sam. Hvala ti Boe,
hvala ti Majko... Nisam mogla ponovo se suoiti s njom, bila
sam spremna sve ostaviti samo da se ona ne vrati, ona Ja.
Nisi mi odgovorila, hoe li se udati za mene?
Mislila sam da nee eljeti biti sa mnom vie.
Da, ali mora me prihvatiti ovakvu kakva sam sad. Nikad me ne pitaj o prolosti, a ja u se truditi da ti vratim svu
dobrotu i ljubav koju mi daje. I nikad me nee pitati o
prolosti.
Nikad. odgovorio mi je.
Obeaj mi, ma kakva bila da ti nee biti vano. bila
sam uporna.
Obeavam ti, nita prije, sad me interesuje samo ono to
e doi. odgovorio je sigurnim glasom.
U redu, hou. povjerovala sam mu...

73

*
Naravno, slagao me je. Pitao me je, mnogo puta, i tada bi
mi dani bili pakao. Borila sam se sama sa sobom da se ona,
Ja ne vrati. Ogledala sam sklanjala, nisam se smjela pogledati, da se ona ne bi vratila, da mu kae. Ne mora znati.
Zato bi? Ne bi razumio, da nas ima dvije, potpuno razliite.
I neka svaka ostane na svojoj strani jer ako bi ona dola ivot
bi mi opet bio samo strah, noi bez sna.
Tetka je bila sretna to sam nala nekoga, to nisam sama.
Morala sam otii po ostatak svojih stvari, knjiga, po dokumente. Morala sam jo jednom otii, nisam ba eljela, ali se
nisam bojala.
Srela sam ga. Nisam se bojala, a i zato bih? Ona, koja
se plaila, koja je sve to prola, nje nema vie. Tetka me
gledala njeno i rekla:
Ajde, vrati se, obeao je nee te vie dotai, vrati se,
samo se vrati.
U oima sam mu vidjela ono neto, bolesno, pogano, ono
isto. Zar je toliko naivna da mu povjeruje? Nakon toliko toga
i stalno onog neu vie nakon ega je uvijek bilo opet isto.
Ja ne. Ja ne vjerujem. Vie me nikada nije dotakao, ne
mene, nju onu Ja prije. Ne on, nego nitko. Oni nisu znali
da nje nema vie.

74

TO POSLIJE
Ima te. Nema te. Tu si, nisi tu. Sve je promjenljivo. Iznenada ti se dogodi neto i vidi to nitko nije vidio i uje to
nitko ne uje ili malo njih. Dobije spoznaju o nitavnosti,
prolaznosti. Shvati to je beskraj i to je bitno u ovom trenu.
Kad se naete na prekretnici ivot smrti, smisao ivota
pone se poimati drugaije. Pone se razmiljati drugaije,
ponaati drugaije. ivotne vrijednosti nisu ti rangirane kao
do sada.
Uljuljkana u svoj svijet, svijet bez prolosti, godine su
prolazile. Djeca su popunjavala svaki tren, svaku poru moga
ivota. Oni su mi sve. Dah to diem, hrana to jedem, svjetlost to svijetli, vid kojim gledam. Nita nije bitno, samo oni.
Trudim se da im dam sve to nisam imala, razumijevanje,
bezgraninu, nesebinu ljubav. Jer ne postoji nita to bi me
odvratilo od njih, bilo da ine dobro ili loe. Moji su, takvi
kakvi jesu, s manama i vrlinama, takvi kakve mi je Bog dao.
Uvijek sam tu, za njih, i bit u dok me ima.
Ali bolest ne bira, ni momenat ni mjesto. Doe iznenada,
kao bljesak munje. Nisam se ni snala, ni dola k sebi kad mi
je dijagnosticiran karcinom, sreom na vrijeme otklonjen, i
ve operiran. Sve na brzinu. Ali ispalo je dobro.
Ali... opet ali, gdje bi bilo kad bi bilo, da sve bude u redu?
Komplikacije su neminovne. Ipak sve to se dogaa ima
svoje, zato se dogaa. Tako i tada. Operativni zahvat je bio
velik, dugotrajan i teak. Prva i zadnja misao mi je bila:
Moram ivjeti, Mii je jo malen i trebam joj! mislila sam na kerku, od milja zovem je Mii?.
Budim se iz narkoze, iz mene su izvadili sve to je bilo
zahvaeno zlim. Nisu mislili da je toliko, ali kad su vidjeli...
Pa, sve u svemu, poto nisam mnogo struna za medicinska
pitanja odstranili su sva tkiva i organe bez kojih mogu, ali

75

sve e biti u redu, ne trebamo se brinuti, itd. Kau, a to je


meni nevano, meni je bitno da jo malo budem sa svojim
Miiem. I bilo bi sve dobro da nije dola visoka temperatura iznenada. ujem i povezujem...
Nije dobro, postotak smrtnosti velik... ne moe se spustiti temperatura... prikljuiti terapiju...
Svi misle gotovo, umire, ko god me je vidio rekao je:
teta, mlada, ali nee se izvui.
Ja propadam, lebdim izmeu smrti i ivota, tame i svjetlosti. Svjetlosni tunel me usisava i ma koliko ne elim, on
me usisava u sebe. Mada se odupirem, prolaz kroz njega je
udnovat, kao da se okreete i okreete pravei vrtlog. I sve
se okree oko ose u tom vrtlogu, i letim prema jednoj najsjajnijoj toki na kraju tunela, s tim to kraj tunela ne vidim.
Prasak. Odjednom se svjetlost rasprila na sve strane kao
veliki vatromet, ali sjajan da zabljesne oi.
Otvaram oi kao da su bolne od tolike svjetlosti i obazirem se. Nalazim se na livadi, prepunoj cvijea. Moja livada iz snova, ve sam je toliko puta vidjela. U meni se budi
veselje, srea, osmijeh mi dolazi na lice, osmijeh sree. Oko
mene tihi ubor vode, koju ne vidim i tiha muzika glasova, i
to ne vidim odakle potie. Kakva lijepa smirenost, glasovi su
mi poznati.
Posmatram kao, kroz maglu, vidim ispod sebe u nekoj
kao provaliji dalekoj, a blioj, ena na bolnikom krevetu,
oko nje stoje moja djeca i moj mu. Plau. Sestra im govori
da moraju izai. Dok oni izlaze, doktori ulaze sve u nekoj
zbrci svi panino ure. Infuzija s antibioticima, injekcije,
kasnije dodati transfuziju, glasovi, rijei, svi kao da u jedan
glas govore.
Sad je na Bogu hoe li preivjeti. Mi smo uinili sve to
je do nas, moete je odvesti gdje god hoete, bit e isto.
Odjednom kraj mene, stoji ena u bijeloj dugoj haljini
prozranoj kao da je od pauine, zajedno gledamo ta se

76

dogaa dolje. Poznata mi je i ne mogu se sjetiti od kuda je


znam, a onda ini mi se da mi je nepoznata, ali ne razbijam
ba previe glavu oko toga. I dok stoji kraj mene u svojoj
bljetavoj, bijeloj haljini ja se trgnem.
Pa to sam ja dolje, zar ne? Obraam joj se u udu.
Da, to si ti! blagi smjeak joj na usnama.
Koliko sam se promijenila, ne mogu vjerovati? udim
se koliko mi je trebalo da shvatim da sam to ja.
Pa sad, morat e se naviknuti na sebe ovakvu. Koliko je
godina prolo? Petnaest dvadeset, od onda kad smo prvi
put u crkvi...
Kako bih to zaboravila? Tako nekako, a mislila sam isprva da mi se samo priinjava da umiljam da si tu, znala sam
da si tu, uvijek.
Koliko se toga izdogaalo, zar ne? razgovaramo kao
da smo to radile svakodnevno, a i jesmo.
Da, a ti si uvijek bila tu, negdje blizu, uz mene, zar ne?
pitam je.
Da, ula sam te, svaki tvoj vapaj, vidjela svaku tvoju suzu,
i onda u crkvi kad si tako skrueno molila, kad nakon svega
nisi izgubila vjeru u pomo. Njen pogled me milovao.
Da, znala sam, vrsto sam vjerovala, osjeala te uvijek blizu. Zbilja su godine ostavile traga na meni... Ma vidi me samo,
jedva sam se prepoznala... i dalje sam gledala samu sebe.
Sad sam bila sama u sobi, trenutno, jer svako malo netko
bi uao da me vidi, dodirne.
Ostala si ista, ako ne i bolja, zrelija. Vanjtina je nevana, tu..., dodirnula me je na sred grudi, tu si ista. Bila sam
sa tobom i biu jer i ti nikad nisi ostavila mene.
Ako si bila tu... jesi vidjela? Sve... boljelo me je sve...
Jesam, sve sam vidjela, slobodno priaj, ne moe te vie
povrijediti.
Zato ga nisi sprijeila, ako... ne znam...
Znam to me hoe pitati. udno je to, ne mogu ti objas-

77

niti. On e odgovarati za sebe. Njegova bata, kad doe


ovamo nee biti sreena, uredna, trebae mu dosta da otkloni
korov ako ga uspije otkloniti... Jer on jo uvijek samo korov
sadi. Sve mora ii kako ide, ja ne mogu mijenjati to neto, ali
mogu ti pomoi da se oporavi od toga neto. Mogu te malo
nagraditi za to neto... Vidi tebe. Pored svega vjeruje, to
vjeruje...
Moralo je tako biti. Bog zna zato, ima svoj naum cilj,
sve sa neim. kaem joj.
Eto, o tome ti govorim, sve to ti se dogodilo ostavilo je
trag, zato si sad takva kakva jesi, i zato to u tebi nema mrnje, ve samo ljubav. A Bog je ljubav, daje ti se da vidi, da
uje...
Polako diem ruku i dodirujem je da vidim da li sanjam,
moja ruka uranja u njeno bljetavilo.
Ne sanja, ali i sanja kako hoe. govori mi.
Zna ta mislim. Stalno se smjeka.
Drago mi je to sam sa tobom. gledala sam dolje i vidjela koliko su zabrinuti i udila sam se zato su zabrinuti, pa
meni je dobro.
Da, ali vratie se svojoj djeci, jo im treba. Jeste da e
se vratiti meni, ali ne jo. Treba uiniti neto za mene, da bi
kasnije bila sa mnom, kod mene...
Naravno, to god, ti si toliko toga uinila za mene.
odgovaram joj.
Nee biti ni lako ni jednostavno. podigla je malo
obrvu.
Nema veze, to god bilo. kaem joj.
Da bi u miru nastavila budunost, ovjek se mora pomiriti sa prolou. Uzee ogledalo i pogledaj se dobro u
njemu. Nai onu malu, bolom iscrpljenu i sa njom otii, vidi,
dodirni, priaj i oprosti sve, i svakome. Pokuaj, moe ti to.
Svi dobiju sve po zasluzi, razumjee kasnije. Ona tamo i ti
ste jedno, no nikad vas nije ni bilo dvije, to je tvoja podsvi-

78

jest. Ali ako je to tebi pomoglo, dobro, sad je vrijeme za


oprost. dodiruje me lagano, budi, svojim rijeima.
Naravno vie nisam ona mala plaljiva djevojica, rane su
zacijelile. Svo dobro to mi se dogodilo izbrisalo je ono zlo.
Mogu ja to. I mada me nedotie osjeam njen dodir, dodir
ljubavi.
Mora to uiniti, to je mo malobrojnih, mo istih u srcu,
da mogu oprostiti sve. Ti sad i Ti prije, ona to si je ostavila,
morate skupa oprostiti. Ona, to su joj to uinili, i ti oprosti im
to su joj to uinili. Da bi nala smiraj kad doe jednom k
meni. I ja sam oprostila svima koji su nanijeli bol Mom djetetu, a moja djeca su svi. I ti. Oprosti i ti, da bi mir nali nevino
kanjeni. Niko nije pola sebe. Pogledaj malo oko sebe, svu jad,
nesreu, bol, zlo... Ali isto tako vidjee dobrotu, radost,
sreu... Svi imaju neto to kriju, zato pate, ali ne mogu svi
podnijeti sve na isti nain. On je kanjen, ali to jo ne zna.
Shvatie kad vidi, u toj kazni pate i oni to nisu trebali biti
kanjeni... I nije to neka kazna, samo oni to ne shvataju...
Na tren, slike vidim, svakim treptajem mijenjaju se. Ljudi, dogaaji...
Treptaj prvi, ena lei u jarku, sva krvava, pretuena silovana, ne znam da li je iva. Pronalaze je, dolaze kola hitne i
odvoze je. Pogledam u enu kraj sebe sa pitanjem u oima.
Bie dobro, pola toga se ne sjea, drogirali je, ali bie
dobro u svakom pogledu.
Treptaj drugi, mati plae, preklinje sina da ne ide, da ne
ini to neto, da se mora lijeiti. On je gura, ona pada, on
odlazi. Ona plae, on izoblien od utjecaja droge. Ne zna za
nju, za sebe, nije ga briga ni za to.
On e umrijeti. A mati e aliti i plakati, pitati se gdje je
pogrijeila, ali bie svjesna, spasio se, i ona e biti dobro. Ali
uvijek e joj nedostajati...
Treptaj trei, etvrti, peti... ratovi, krv, ubojstva, sve patnja, bol, jad...

79

Sad se okreni tamo. kae mi.


Bojim se pogledati, ali inim to. Treptaj ko zna koji... jedna
obitelj, sretna djeca se igraju, brini roditelji pripremaju objed
sjedaju za stol, zahvaljuju Bogu, na danu dananjem, na hrani,
slozi, ljubavi. Tamo negdje uje se smijeh, pjesma, i rijei:
hvala... oprosti... ja u ti pomoi... sve e biti dobro...
Nije sve zlo, vidi, koliko ljubavi i panje ima sa ove
strane vie nego tamo. Dobro uvijek pobijedi. Vjeruj, ima
puno dobrog, gdje ovjek pomae ovjeku. Nisi svjesna, ali
pomogla si mnogima, a da to i ne zna. Jesi dovoljno vidjela? Mislim da jesi. Hajde idemo jo malo proetati.
Dok smo hodale, vidjela sam osobe koje su se kretale
svaka sa nekim ciljem, ali svi nasmijeeni, mirni, sa nekim
divnim ozrajem, kao da je sve ba onako kako treba biti.
Kad se vrati, otii e, pogledati u oi svim osobama
koje su uinile neko zlo tvom tijelu. Oprostiti im i tebi e biti
oproteno, i tvoj e duh ozdraviti. Tako e pomoi drugima
da podnose teret svoje patnje. rekla mi je.
Ne elim ii od tebe, ovdje se osjeam ba onako kako
treba. kaem joj.
Ja sam uvijek kraj tebe, dovoljno je da me zovne kad ti
bude teko, da me spomene. Vidi, svu patnju, bol, zlo, ine
opsjednuti, zli. Mi moramo biti jai. Sve to se dogodilo,
dogodilo se tvom tijelu, zaraslo je sve. Ima obitelj, djecu,
dobra si osoba. Tvoj um, duh je zdrav. To ti niko nije slomio,
unitio. Jo vjeruje u dobro. U tebi nema zla, niti je moglo
pustiti korijene, nema elje za osvetom. Nisi uinila nita
loe, nisi vraala istom mjerom... Vidi...
Okrenula se... Treptaj...
Ona ena, ivi jako loe, mu je maltletira, udara, i to
ona radi? Udara neduno, nevino dijete, nita krivo nije, to
ono zna, tako maleno? Vraa njemu poto je slabije, ono to
ne moe jaem. A dijete je, samo bezazleno dolo pitati ju
neto. Ali njoj to smeta, u ovom trenu. Smeta joj vlastito

80

dijete, tijelo njenog tijela, dua njene due. U njoj je zlo ve?
nalo put. Njoj nema pomoi, jer je ne eli. Ti si posve
drugo, ne znam da li razumije... Ako te netko udari, prui i
drugi obraz. Zna ona biti i dobra prema djetetu, ali kad njoj
odgovara. Stoga je dijete zbunjeno, ne razumije ne shvata,
da li ga mama voli ili ne voli, da li treba priati ili utati, ne
zna to initi, zbunjeno je. Ali vremenom e i ono nauiti to
i kada rei, uiniti i opet to nije dobro, jer lagat e...
Na tren mi se uinila ena poznata, ali kako mi je sve bilo
i poznato i nepoznato nisam imala vremena misliti od kuda
je znam ko li bi to mogao biti, jer ona me je vodila jako brzo
s mjesta na mjesto. Kao da smo skakutale, lebdjele, a ne
hodale. Bilo mi je lijepo, sa njom, toliko da ne bih nigdje
dalje ila nego ostala tu.
Ne jo, ne moe doi, nije vrijeme. nisam trebala ni
govoriti, ona je ula moje misli. U tebi je sama dobrota, ti
ne razmislja, ti si uvijek spremna pomoi svakomu komu
moe. Puna si njenosti i ljubavi. Oko sebe sije samo
dobro, trudi se initi dobro. Govoriti, misliti dobro. Ti si
jedna od onih, malo ih je... sama strpljivost, ko tebe kamenom ti njega kruhom...
Stoga da bi sve ipak bilo potpuno idi, vidi, oprosti. Nee
moi zaboraviti, ali oprosti ista srca kako samo ti zna. I
moj sin je oprostio, zar ne? I mnoga Moja djeca oprataju, pa
da ne bude izuzetak i ti to uradi. Vidjee, radi onog djeteta... Ne kaem da e ti biti lako, sjeanje e se vratiti, vratie
se sve ono to si potisnula tamo negdje, ali ti to moe. Boljee ponovo, patie, ali moe ti to. Pogledaj samo svoju
djecu i svu djecu koja e jo biti oko tebe. Pa samo da sa
njima pria, kao do sada da ih tjei, isplati se. Sve one
malene sitne rijei utjehe koje im upuuje za njih su velike.
Malena pomo, bilo kakva, je velika.
Sjetila sam se. I meni je davno netko pomogao, malena
pomo za mene velika.

81

Pomozi pomoi e ti se. Voli volit e te. Daj dobit


e. Plai smijat e se na kraju.
Pogledaj, vidi sebe dolje, lei bolesna u krevetu, boli li
te? pita me.
Ne, nita me ne boli. nesvjesno se dodirujem po tijelu
i smireno odgovaram.
Ne znam da li sam jo iva? Jesam, jer oni dole mi stavljaju obloge na tijelo da temperatura spadne.
to god da se dogodilo, dogodilo se tvom tijelu, i sad si
u bolovima, ali ne osjea bolove. Tijelo je prolazno, dua
nije, ona ostaje.
Boli me malo kad vidim djecu i njihovu tugu i bol.
stidno, tiho, gotovo neujno govorim.
Nisu spremni da jo ide, ni ti nisi spremna otii.
pogleda me onim svojim lijepim osmijehom. Prava Ti, to
je ova sa mnom. Vrati se, ublai bol svojoj djeci. Daj dah
ivota onom tijelu, jer ti mora jo tragova iza sebe ostaviti
dolje.
to da radim? pitam je.
Nita i sve to i do sada, radi sve kao do sada, to je
dovoljno.
Da li u te opet sresti?
Kad doe vrijeme, uvijek me moe uti.
Oko mene prolazili su mnogi, ali suvie, nekako brzo, da
bih nekoga prepoznala. Svi nekako isti, a opet razliiti. Svi
zapueni za nekim svojim ciljem, ali svi nasmijeeni. Prolaze kraj mene, kroz mene, a niko da mi se obrati.
Nemoj se uditi, oni te ne vide, ti nisi ovdje. Ti njih
vidi, oni tebe ne, kao oni dolje mi njih vidimo, oni nas ne.
Malo njih vidi prije vremena ono to ti vidi sad.
Gdje svi idu, to rade? pitam je, znatieljna sam.
Ovdje svi neto rade, pomau, gledaju, uvaju one dole
koji to zaslue, koliko je to mogue. Jer kako uvati nekoga,
kako mu pomoi, ako on to nee, razumije li?

82

Da odgovaram, ali plaim se da nisam razumjela nita.


Ona to zna. Vidim kako se smjeka i ja se smjekam njoj.
Vidi, kad se stvaralo, stvoreno je samo dobro. Niko ne
voli nita loe, ali negdje usput dobro je htjelo biti jo bolje
i postalo gore, ono to ti naziva zlo. Ako ima neto veliko,
nemoj teiti neemu jo veem, ako to nije predodreeno da
ti se da. I poto, svim silama dobro hoe biti bolje na pogrean nain, a ne moe na pravi, to onda nikako ne valja, to
unitava sve oko sebe.
To znai, biti zadovoljan upravo sad, sa onim to ima.
Da, dobro je teiti duhovnoj veliini, ne materijalnoj, ne
tjelesnoj. Ako ima tu duhovnu veliinu i po njoj tei veem
imae sve ostalo, jedno povlai drugo. Mada se to sada
malo izokrenulo... Svako zato ima svoje zato, ima svrhu.
Netko je sretan sa jednim, dok netko nije sa sto. Pogledaj
tamo. Vidi, prepoznaje li je?
Naravno da je poznajem, ugledna sretna, dobro udata.
E, vidi, i sad, ta se dogaa...
Kua joj je dvorac iz bajke, luksuz se oituje na svakom
koraku, gdje god oko dopire. Ona sjedi na rubu kreveta, nervozno gricka nokat i prebacuje nogu preko noge, nervozno
pomjerajui, klatei, onu iznad. Nije sretna, na licu joj se
vidi strah, nestrpljenje, neizvjesnost.
Udala se odmah poslije kole, mu joj je ugledan, bogat,
ive na visokoj nozi i nemaju mnogo kontakata sa obinim
smrtnicima. Mu joj se na udan nain, gotovo preko noi
obogatio i svi priaju da tu nisu ista posla, ali nitko ne govori o tome. Svi saginju glavu i ulizuju mu se. to sve novac
ne ini, jo jedan pokazatelj da novac pokree gotovo sve.
Imala je momka, prije njega, hodali su dugo i bila je ve
gotova stvar, svi smo mislili da e se za njega udati... Ali
ovaj, bogati, je htio nju, gradsku ljepoticu, i dobio ju je. Nju
je zaslijepilo njegovo bogatstvo i mo, i tako se udala za
njega. Birala je i izabrala bogatog umjesto voljenog. Ima

83

dvoje djece. Rijetko je netko moe gdje vidjeti, ako je i vidi


netko, to je u prolazu. Ni s kim vie ne odrava kontakte,
osamila se. Svi mislili postala ohola.
I pogledaj je, misli sretna je, to radi? Sjedi i eka da joj
se mu pojavi, a on ti je negdje, pije, kocka i sreuje svoje
vane, nelegalne poslove. Radi da bi njoj i djeci priutio
sve to imaju. Ima on i ljubavnicu, mora je imati, jer to njegov status zahtjeva, prema njoj je dobar, vjeruj. Ali prema
svojoj eni... jo kad nitko ne vidi, u samoi spavae sobe on
skida masku sa lica, ona je njegovo vlasnitvo, njegova ena,
mora mu ugaati, pa on je izdrava, kupio ju je zar ne?,
tako on misli. I tako ona eka, a on dolazi. Gledaj. Stisnue
ona zube da proe jo jedan dan...
Ona sjedi veoma nervozna, pa ustaje malo hoda, pa opet
sjedne, zapali cigaru, ali je odmah gasi i rukom rasteruje
dim, otvara prozor da on ne osjeti dim, kao da bi osjetio
nakon onolikog dima iz kojeg je izaao. Ulazi unutra, vidi se
da je malo popio, malo vie, u ruci dri neto to nisam
odmah prepoznala, bi?.
Moja draga enica me eka, kako je to lijepo..., ljubi je
u obraz, danas sam uo da si priala sa onom prosjakinjom,
ponovo, a reeno ti je, kako da se ponaa.
Pa ne mogu tako, svi misle da sam odvratna, puna sebe,
samo sam je pitala kako su njeni.
Dok je ona govorila, on je rukama prelazio po njenom
tijelu, doao je da izvri svoje brane dunosti, od kojih je
ona poela strijepiti, jer poeo je traiti da uestvuje u raznim igricama.
Kao da je vano ta tko misli o tebi, ti si nitko bez mene,
nitko, tko je glavni da ujem odgovori, eeru?
Ti, naravno ti. strah joj se osjea u glasu.
I kad zna, zato grijei, ti ba voli da bude kanjena,
ba uiva u tome. A bogami uivam i ja! zamahnuo je,
bi se spustio na nju, ona se savija u gru bola uz jauk.

84

Njen jauk poveava njegovo uzbuenje, erekcija je vidljiva. Nije to bilo puno udaraca, tek toliko da su se pojavile
crvene linije. Kad se pojavila krv na jednoj od tih linija, stao
je, bacio napravu, sagnuo se. Usnama je prelazio po bolnim
tragovima od udaraca.
Odnos koji je uslijedio bio je ogavan, na sve mogue i
nemogue poze ju je prisilio, ne prisilio, ona nije davala
otpora, ali nije ni bila prisutna tu. Oi su joj bile udnovate,
mrtve, zagledane daleko u neto to samo ona vidi.
Podsjetila me na mene i moj izmiljeni svijet, tko zna to
sada ona zamilja ili se moli da to prije bude gotovo. Ali
sjaj u oima je bio bez sjaja. I dok joj je on aputao da je
voli, ona je glumila i kad joj je rekao reci, voli li me, ona
je odgovorila da, volim te. La potrebna za opstanak .
Kakva je to bolesna ljubav.
Da, nemoj se uditi, uzela je neto jer kako bi inae to
podnijela, sama. Ali znala je, jo dok su hodali znala je, i
opet ga je izabrala, ona je to htjela. Cijena za sav luksuz i
bogatstvo oko nje, i ivot kakav ivi. I pogledaj to sada
radi, odlazi, uzima cd, sve je snimao sa tim je ucjenjuje, a
ona nema snage rei dosta.
Pa to je... znam je... ma ona je... njen brak je uzor svima,
ma strano, niko ne bi povjerovao.
U udu sva, bez mo?i razumnog govora, ne mogu da
vjerujem u ono to sam upravo vidjela...
Naravno da je zna, zato ti i pokazujem ovo. Vidi nisi
samo ti, toga ima mnogo, jako, jako mnogo.
Kad proe ulicom tako je ponosna, nikoga ne poznaje, ni
s kim ne komunicira, samo proe uvijek sreena, a vidi
ovamo toliko je nesretna. ao mi ju je, tako bi joj rado
pomogla.
Da, privid, a nesretna je, sve trpi radi djece, jer ne bi joj
dao djecu, ima mo niko joj ne bi vjerovao. Ni s kim ne govori... to misli zato?

85

Stid... strah... neko e saznati...


Upravo tako...
Znate li... vidite li...? poinjem je pitati sa strahom, ali
ne zavravam misao, pa ve zna ta u pitati.
Da sve vidimo, ono to je on i on, i ovaj i onaj uinio.
Sve to ine, to e initi, i to je uinjeno. Ali svi imate
razum pa ste svi u mogunosti odrediti to e te initi. Dobro
ili loe. Pomoi nekome ili ga jo dublje gurnuti u propast.
Ako spasimo jedno kao da spasimo itav svijet. Ima se tu
mnogo to rei, ali vidim zbunjena si.
Bog... to je to? pitam je.
To je sve. I kamen i golub, i mrav, i drvo, i voda, i zrak,
i vatra... Dah koji udie, hrana koju jede, rijei koje govori, ljubav koju daje, panja koju prua, zahvalnost koju
daje, pratanje... Sve, ba sve. On je tu uvijek i svugdje,
vidi ga u svemu, ali i ne vidi nigdje. On je stvorio i prepustio ljudima da odlue kakvi e biti. Moram udariti ili
pomilovati, dati ili ne dati, odluujemo sami. Dao nam je
um. Sami svoj put odreujemo. Ponekad zlo prevlada, ali
bude kanjeno. I njen e mu, biti kanjen, ali teinu kazne
osjetie i drugi, moda oni koji ne bi trebali. Idi, vidi i on je
kanjen, i bit e kanjen jo vie kad te vidi, na asu smrti,
spoznat e sve, ali bie kasno tada.
Ali nije sve crno, toliko toga je lijepog, eto ti na primjer.
Kako ivi, stalno natezanje kako nabaviti ovo ili ono, ali si
sretna zar ne?
Da imam divnu djecu, i miran ivot, malo bolesti, ali sve
od Boga dano je dobro, tako ja mislim.
Dobro misli. Jesi li pomogla svakome kome si mogla, i
koliko si mogla? Na koga si izlila svoj bijes? Ni na koga.
Jesi li podijelila sa onim to nema? Jesi! Jesi li dala jedne
cipele onom to nema? Jesi. Onoj si baki nosila torbu gotovo kilometar do njene kue, a nije ti bilo usput.
Ali ona je stara i jako bolesna...

86

Grijeim li, je li sve tako? pita me.


Da, sve je tako, shvatam, ali to je tako malo...
Ali veliko u oima Stvoritelja.
Sad kad sam tu, pitam se... zautala sam.
Nisam mogla izgovoriti, a htjela sam je pitati to je pravo.
Na ovom svijetu ima toliko vjera, koja je prava, po kojoj
treba vjerovati. Nasmijala se. Ja se u trenu sjetih da ona zna
to ja mislim, bilo me sram.
Nema se ega sramiti, sve je pravo, svakom se pokazuje na nain na koji treba. Svi koji vjeruju i ive pravedno,
koji su dobri, sve je pravo. Ti u crkvi, isto je to i ona u
damiji, ili ona u sinagogi, ili ona u bilo kojem hramu, ili
ona to klei i moli, a ne zna kome pripada jer nema oznaka, nikakvih.
Ja sam Jedan, u bilo kojem obliku, vatri, kii, vjetru, noi,
zori, ivotu... Ja sam ljubav. Onaj ko voli i dobro ini, vratie
mu se isto.
Treptaj... ostala sam sama nema nikoga kraj mene. Samo
glas koji postaje sve tii.
Idi sad i ne zaboravi, tijelo to je nita, prolazno, materijalno, gotovo bezvrijedno. Duh, to je neto to ostaje. A tvoj
duh je izabrao ono tijelo, a mogao je izabrati bilo to...
Cijelo vrijeme kao da sam lebdjela na povrini neega,
nestvarnog, mekog, i njihala se as tamo, as 'vamo, neto
nestvarno, lijepo i ugodno. Vidjela sam toliko loeg, ali i
toliko dobrog, vie dobrog, nego loeg i nada u bolje me nije
napustila...
Sluaj, kerka te zove, sluaj i prati njen glas, ja sam s
tobom. gotovo neujno, ali ula sam. Nadam se da ne sanjam, nadam se...

87

*
Molim te, mama, otvori oi, molim te, mamice, probudi
se. ujem je.
Njen glas je pun bola, moram se probuditi, pa to moj, mali
mi tako alosno plae. S naporom otvaram oi, moja djeca
oko mene i svi uplakani. Kako je lijepo vidjeti tu radost i
sreu na njihovim licima kad su vidjeli da ih gledam. Oni
neto govore, jo sam u bunilu, ne razumijem to priaju,
samo ujem mjeavinu glasova. I osjetim vrstu odluku u
sebi, ivjeti ja moram ivjeti, jo im trebam.
Polako dolazim k svijesti, shvaam da sam zbilja ponovo
tu s njma da ne sanjam. Nasmijeim se negdje, nekome
koga nitko ne vidi osim mene. Oni su presretni to sam se
vratila, to sam tu s njma. ujem ih kako svi maltene u jedan
glas zahvaljuju Bogu to je mami bolje.
Oporavljam se sporo, ali uspjeno. iva sam, jo sam tu,
jo u pomoi mnogima, kome god treba, koliko budem
mogla, kome god mogu. Znam da ovo moje obeanje, tiho
izgovoreno samoj sebi uje i Ona. Shvaam da nisam ista
kao prije, sanjala sam neto i nekoga to ne sanja svako.
Hoe li mi netko dodati ogledalo? moje prve rijei.
Svi me pogledae udno, a kerka ak dodaje.
Ali ti se nikad ne gleda u ogledalo.
Sitnica koju je dijete uoilo. Svi, na tren, shvaaju da je to
istina, ali nitko ne obraa puno panje na taj moj udan zahtjev. Sretni su to sam se vratila iz mrtvih. Pa ako je mama
malo udna nema veze, od lijekova je to, vano je da e joj
biti bolje.
Zahvalite Bogu to preivi ovo udo, ali eto dogaa se,
a mi smo mislili ti ode. ali se doktor.
Zatim govori mom muu: Kriza je prola, sad e sve biti
dobro.

88

*
Svi su zaboravili dane straha za moj ivot. Ali ja ne, niti
sam zaboravila obeanje koje sam dala. Mada sam mislila da
sam bila odsutna u svom sanjanju veoma dugo, moje putovanje s mojom majkom trajalo je kratko, nekih kriznih
desetak minuta, moda i manje.
Svaki dan sam uzimala ogledalo kad bih ostala sama i
upoznavala samu sebe. Svaki dio svog lica. Ja sad i Ja prije.
Prvi put sam ugledala strankinju, nepoznatu osobu, kako
sam se due gledala tako sam shvaala ja sam to. Trebalo mi
je vremena da shvatim.
I sad se ponekad iznenadim kad se sluajno vidim u
izlogu. Trznem se ma to sam samo ja nasmijeim se samoj
sebi i idem dalje.
Susret za vrijeme bolesti me promijenio, nisam kao
prije, ne hvata me panika od onog to e biti. Uvijek smirena i staloena. Moje rasuivanje prelazi i na moju bliu
okolinu, osobe s kojima se druim kau da ih ja smirujem,
da sam uvijek optimistina, da im dajem nadu jer uvijek
kaem:
Od goreg ima gore, trai i pomoi e ti se, i uvijek kad
se najmanje nada.
Puno puta me ivot donio na kraj, ono ne znam to u
sutra, kako neto platiti, kako ovo ili ono, ali nikad nisam
izgubila vjeru i nadu. I uvijek se neto dogodilo, dola bi
pomo odnekuda, nekako, ali ivi se dalje. Osjeam da mogu prevazii svaku tekou jer Ona je uvijek tu sa mnom.
Moje JA je u savrenoj harmoniji.
Godine prolaze. Brzo. Odjednom, dvadeset godina je
prolo kako nisam vidjela nikoga iz moje prolosti. Malo
nemar, malo oskudica, malo moja bolest, a i nisam teila,
niti ii, niti sam spominjala. Prve dvije tri godine braka
moji su dolazili meni, ja sam dva puta ila tamo kod rodite-

89

lja, ali su se kasnije i oni preselili u taj veliki grad i ja


nisam imala elju ii tamo.
Napokon, kreem s muem na put oprosta, svima i
svemu spremna sam oprostiti. Moram, obeala sam, a i dua
mi mora nai mir.
A onda i taj zov prolosti, zov predaka. Otii upaliti svijee na grobovima svojih blinjih bez obzira to su oni inili
u svojim ivotima. Tko sam ja da sudim, tko sam ja da
ispitujem je li istina ili izmiljotina. Moda je bolje ostaviti
prolost da spava kad ve spava. Mene proganja, teko sam
je prebrodila, nekoga moda ne, netko je otporniji. Nije na
meni da sudim. Ma to radili i inili obitelj ne moe promijeniti, niti je se odrei. Ono sam to sam.
Moje tijelo je pretrpjelo mnogo bola, to od bolesti to od
ljudi. Ali dua mi je ista, jo uvijek sam u dui dijete, dobro
dijete svojih roditelja. Sad idem u posjet njima, sada su
stariji, bolesni i sami.
Radim, oko mene je svaki dan mnogo djece. Svi su mi
dragi, svi dobri, i sve doivljavam kao svoje. Za svakoga
sam tu i uvijek spremna pomoi. Bilo razgovorom, utjehom,
alom. Ponaam se prema njima onako kako bih da se drugi
ponaaju prema meni, prema mojoj djeci, jer sve su to i moja
djeca.
NE INI ONO TO NE ELI DA INE TEBI, moj ivotni moto.
Znam da sam za mnoge udakinja, da ne valja to sam
takva, dobra i prema loima. Promijenit e se oni, nisu oni
takvi, i oni su povrijeeni neim, trae panju. Dokazano.
Dijete zna prema meni biti bezobrazno i dvije godine zaredom, ali ja uporno ignoriem bezobrazluk i prema njemu
sam kao i prema onom najboljem. Tree godine je u redu.
Dolazi sa sramom, obraa se s potovanjem i za svaki in
govori izvini. Vidi se zahvalnost to nisam zlopamtilo, to ne
pamtim sve one psine, zahvalno za dobrotu i to mi je najvea

90

nagrada. Nema loeg djeteta samo djece s loim manirima i


shvaanjima jer nitko ih nije uputio. Loe stvari su pokupili
negdje usput. Dobro se dobrim vraa.

91

SUSRET
Nakon toliko godina, prolazim poznatim ulicama, malo
me hvata nervoza od susreta, zamiljena sam. Moj mu misli
da je to trema, ne elim ga razuvjeriti. Javili smo da stiemo,
ali ne i kada stiemo.
Moj otac me nije prepoznao, mama nije bila kod kue. Ja
sam pozvonila i on je izaao. U pogledu znatielja ko je ova
i to hoe. Pa ne udi me to, ni ja nisam sebe prepoznala,
pa kako bi i on. Gledam ga, ostario je, vidi se da ga je bolest
sruila. Mama otvara kapiju i ulazi u dvorite, baca vreicu
to je drala u rukama i tri prema meni.
Dijete moje, rano moja, sunce moje, pa da sad umrem
nije mi ao! grli me i plae.
Otac, gleda me i njegov pogled govori mnogo vie od bilo
kakvih rijei... U pogledu je svo ono kajanje, molba da
oprostim, da zaboravim, prilazi mi i prua ruke.
Nisam prepoznao vlastitu ker!
Nikad ga nisam vidjela da plae, tada sam vidjela suze, i
kasnije kada su doli kod mene zaplakao je i rekao:
Toliko dobrote, a nismo zasluili, mi ne, pogotovo od
tebe...
Ipak ste vi moji roditelji.
Takvi su kakvi su, moji su, opratam sve to je bilo. to
vrijedi pamtiti, sjeati se? ivot ide dalje. Nije mi trebao
nita rei, u oima sam vidjela ono neizgovoreno oprosti mi
dijete. I jesam, u dui sam bila osloboena tereta prolosti.
A on, koji je od mene u jednom ivotnom trenutku
napravio hendikepirano dijete, mentalnu rugobu, gledao me
udno, ja nisam eljela da ga gledam u oi, ali jesam. Vidjela
sam i dalje ono neto, ono ja sam ja. Nema kajanja, nije
svjestan to mi je uradio. Djelovao je kao netko sasvim iste
i mirne savjesti, kao da nita pogreno nije uradio ili ono to
je radio da je to sasvim normalno.

92

Zlo je ostalo, nije se promijenio. pomislila sam.


Gledala sam i nju, tetku, psihiki lijeena.
Poremetilo joj se neto u glavi tuma?enje moje mame.
Oslabljeni ivci. S vremena na vrijeme je trzala glavom
na lijevu stranu, kao da je neto bode. Pa se to smiri, pa
ponovo. U oima joj onaj izgubljeni pogled, za onim to
nema, za onim to je moglo biti i za onim to je bilo, a nije
trebalo. Kao da kroz ivot prolazi zato to mora, ne veseli se
vie gotovo nemu. Povuena u sebe, u svoj svijet, samo rad,
dom i nita vie. Bez komunikacije s okolinom, jedino s
mojom mamom. Ma, to se dogodilo to nije ista ena koje se
ja sjeam. Ova je izgubljena u ovom ivotu ili je neto izgubila uz put ovoga ivota. Unitio ju je, ja sam se digla iz
pepela, ona je izgorjela, nestala. ao mi ju je. Zato se njemu
nije neto dogodilo? A i zato bi? On je jedan od onih malobrojnih monstuma, koji hodaju ovom planetom, koji su
vani samo sebi i kojima su vane njihove poremeene potrebe. Oni su kao uragani, poasti, unitavaju sve oko sebe.
Malo tko preivi bez posljedica.
Gledajui sve oko sebe shva?am to je moja mati mislila pod kanjen je.
Vrata se otvaraju i ujem jedno tiho: Bako, tko je to?
To je njen unuk. Gleda me s onim svojim malenim, znatieljnim, nevinim okicama. U njegovim pokretima i pogledu primijetim neto nije u redu. Nasmijeim mu se i zovnem
ga.
Doi. dolazi i sjeda mi u krilo. Shvaam, dijete s posebnim potrebama, autisam.
Inae nee gotovo nikom. Na mali, nevino kanjeni,
aneo, okajava tue grijehe. govori tetka.
Plae i brie suze. Gledam je tako nesretnu i shvaam da
je patila itavo vrijeme, radi grinje savjesti. To je grize,
boli.
U prostoriji nas je mnogo, a ona me gleda i kao da njen

93

pogled moli oprosti to sam te ostavila samu. Nas dvije


komuniciramo pogledima, moj osmijeh tom malenom stvoru
koji se, takoer, meni smjeka, odagna tetkine suze.
Tetka, sve je u redu, a vjeruj, on je sretan, voli ga kakav
je, nemoj se muiti. U sebi dodajem, sa svim onim pitanjima, zato ba ja, zato ba meni?!
Pogleda svog mua, s osudom, s mrnjom, uzima malenoga od mene i grli ga, kao da se budi iz svog transa osude,
lice joj se mijenja u sutu suprotnost, puno ljubavi i zagrljaj
koji uva, titi.
A on svjestan ili ne, da je moda on zasluan, da su tetkine
osude ispravne, gleda je sa strahom na tren kao da se javi
strah, molba za oprost, strah od smrti, strah od Boga, kad ve
nije od ljudi.
Bijes koji se na tren pojavio u meni, za sve to je uinio,
koliko ivota unitio, odagnala sam, nestao je, pa obeala
sam, zar ne?
Na odlasku, tetka je plakala, a ja ne. Ja sam ve sve suze
davno isplakala. Pruila sam mu ruku. Stresla sam se od
ogavnosti, htjela je obrisati. Osjetila sam njenu blizinu,
nasmijeila se u sebi rekla ja pratam, Bog nek ti sudi.
Gledala sam u tetku, moj pogled, smijeak upuen njoj je to
govorio.
Hoe li doi opet?
Moda...
Oprosti mi...
Zagrlila sam je, to joj je trebalo, moj oprost. Uzdahnula
je. U tom uzdahu kao da je izala sva ona bol koju je
osjeala, radi kajanja. A ruka, pogledala sam je. To je samo
tijelo. Dua mi je ista. Napokon, olakanje. Hodala sam,
to dalje, ali s olakanjem. Znam da sam joj pomogla, da e
lake podnositi budunost i ivot to dolazi. A za njega,
nije me briga, moe komotno gorjeti u paklu, zasluuje.

94

*
Navikavam se jo uvijek da koristim ogledalo. esto
imam osjeaj, da gledam stranca, ali upoznajemo se. Opratamo jedna drugoj. Ja to sam je zaboravila, otjerala u
zapeak, Ona to je dopustila da je otjeram.
Lagano dok sam sama putam je da ulazi u moje misli,
tijelo, ali sporo... teko... Poinjem se opet buditi u znoju i
strahu. Da li je dovoljno to sam se suoila s avetima
prolosti? Moda je bolje da je ostavim ponovo, tamo, u zaboravu? Ipak njena sjeanja polako poinju biti ponovo i
moja, a kako ih polako preuzimam polako i propadam. JA
sam bila zaboravila sve ono to ona pamti, ono loe, jer ja
pamtim dobro. Ne elim uzeti njena sjeanja, ali ih uzimam,
i mada ne treba, ponovo, prolazim kroz sve. Oprostila sam,
ali mi je svakim danom gore. Gledamo jedna drugu, postajemo jedno. Ja Sad i Ja Prije u ogledalu, trenutno jo ponekad, dva stranca.
Ali Ja Sad imam snage rei Ja Prije ono to nisam mogla.
Sad neu da utim, sad moram rei i ne sramim se. Znam
sada da nisam kriva za to to mi se dogaalo.
Pitam se, zato se ona Ja Prije bojala? Sramila? Zato?
Tetka je i tako bila pretuena i prije i kasnije, nije radi mene.
to bi se dogodilo da je ona Ja Prije rekla nekome? Nita. Pa
rekla je, nisu joj vjerovali. Tetka je znala, nisam joj trebala
re?i, utjela je i ona. Zato? utimo svi. Ja Prije, i tetka, i svi
ute, a zlo se dogaa i dalje. Zato? Da li zbog straha? Od
ega? Zato dopustiti da zlo vlada i podini nas sebi? Zlo,
strah od zla, ako priznam biti e jo gore. Zato ne rei dosta,
zato se bojati? to je ishod svega? Smrt. to je to onda to
nas tjera da trpimo, da bi preivjeli, kad na koncu konca
dolazi smrt?!
Ba kao to svijea zrai svoju svjetlost u mraku prostorije, ljudi koji ive unutar svog Duha daju viu energiju koja

95

moe donijeti svjetlost naim srcima i umovima. Drugim


rijeima, mi se moemo inspirirati samo time to smo u njihovom prisustvu. Kako da naemo ljude koji ive svoje ivote unutar svog Duha? Jedno mjerilo koje je za mene
funkcioniralo jeste Indeks Radosti.
Kada sretnemo druge ljude za koje mislimo da ive u
Duhu, moemo se zapitati sljedea pitanja:
Da li nam se ini da im srce poskakuje od radosnog
uzbuenja i alje iz sebe signale da oni vole svijet i svakoga
u njemu?
Da li se raduju poslu koji rade? Da li svijet vide kao prijateljski nastrojeno mjesto? Da li su u miru sa sobom? Da li
vam se ine da su prijatni ili kritini prema drugima? Da li
nastoje da budu raspoloeni?
Da li vole da se igraju? Da li su voljni da budu uenici,
kao i uitelji? Da li vole prirodu? Da li su u udu od ljepote
svijeta? Da li im se lako moe prii? Da li osjeaju veliko
zadovoljstvo da slue drugima? Da li prihvataju sve ljude
kao jednake? Da li su otvoreni za nove ideje?
Odgovori na ova pitanja e nam pomoi da utvrdimo da li
je druga osoba potencijalno inspirativni utjecaj na na ivot.
Moemo to prepoznati po tome kako se osjeamo u njihovom prisustvu. Mi prepoznajemo njihovu, viu, duhovnu
energiju, koja udi da bude aktivna u naem ivotu. Za
mene, ona je poput toplog, prijatnog vodopada koji tee
duboko u meni.
Da bi ovjek ispunio sve to se od njega trai, mora sebe
smatrati veim nego to jeste. Nauila sam da ovjek ima
pravo gledati drugog ovjeka odozgo, ali samo onda kada
mu pomae da ustane.
Trebamo biti dovoljno jaki da pustimo ono to nas ini
nesretnima i dovoljno strpljivi da saekamo ono to zasluujemo. Ljudska priroda izrasta ili u biljku ili u korov.
Zato valja na vrijeme zalijevati jedno, a upati drugo.

96

Nije lako biti ovjek, vjeran i poten, dobar i hrabar. Svi


mi imamo i mane i vrline, ali zato svi moemo utjecati na
same sebe i sami stvarati ovjeka ili neovjeka. Na svima
nama je da donesemo odluku hoemo li ostati na tom putu ili
emo se uputiti ka krivom. Moramo se naviknuti da, na najvanijim raskrsnicama ivota, nalazimo znakove.
im otkrijete da ste na strani veine, znajte da ve danas
trebate neto poduzeti sa sobom. Ako nemamo svoje miljenje, ako se slaemo sa svime to e strana veine ponuditi, ako ne znamo u to vjerujemo, to je ispravno, a to
pogreno, prihvatimo li tue miljenje samo da bi mi bili prihvaeni, dobro se trebamo pobrinuti o sebi. Bitno je ostati
vjeran sebi, te vjerovati u sebe.
Vrlo je malo onih ljudi koji e nam biti vjerni do kraja.
Onaj tko napravi od sebe crva, ne treba se aliti to ga gaze.
Kako dajemo, nudimo, tako i dobijemo. Jednostavno,
ovjek je ogledalo onoga u to vjeruje.
Tko bude inio nasilje, stradat e od nasilnika. Tko bude
drugome jamu kopao, sam e u nju pasti. Tko obeasti
svoga brata i njegovo e potomstvo biti osramoeno.
Tko zanemari svoje greke, a bavi se tuima, divi se svom
miljenju, taj zaluta. Tko se ogranii na svoju pamet i miljenje taj esto grijei. Tko se uzdie i oholi nad ljudima, biva
poraen. Na ivot je stalno putovanje, od roenja do smrti.
Okolina se mijenja, ljudi se mijenjaju, potrebe se mijenjaju,
ali vlak i dalje ide. ivot je vlak, a ne eljeznika postaja.
Kao to vlak juri, isto tako juri i vrijeme u kojemu ivimo.
Svi negdje urimo, svi u problemima, i mislimo da su nam
drugi krivi to nemamo ono to bismo eljeli imati. Nae
pogreke prepisujemo drugima. Nita meu nama nije tako
dobro rasporeeno kao zdrav razum, svi mislimo da ga
imamo dovoljno. A imamo li?
Najvee dobro koje moete uiniti drugima nije u tome da
svoje bogatstvo podijelite s njima, nego da im pomognete da

97

otkriju svoje. Ipak, moemo zaboraviti na svoju prolost, na


rune stvari to su nam se dogaale, na nesretne trenutke u
najljepem periodu naega mladenakoga ivota. Moemo
samo okrenuti novi list i nastaviti dalje, ispraviti greke koje
smo prije inili, i nastojati ih ne ponavljati. Ako se netko
ponaao prema nama kao neovjek, inio nam mnogo loe
stvari zbog kojih smo patili godinama, to nam ne smije
nikako biti razlog da se mi tako ponaamo prema drugima.
Ja nikad neu obrisati svoju prolost, koja nije nimalo bila
bajna, mnogo je tu patnje i boli, jer upravo je ta prolost
napravila od mene ovo to sam danas.
Ne treba jutra troiti na kajanje zbog neega to je bilo
juer. Treba pokuati da danas izbjegnemo ono zbog ega bi
se kajali sutra. Moramo biti svjesni jo jedne stvari, svu nesreu oko nas to se vije, stvorile su sitne due iz nekih samo
njima znanih pobuda. Nikad ne treba gledati ta nam tko
kae, nego tko nam govori.
U naoj okolini gotovo se nita ne moe rei, da bi bilo
shvaeno onako kako je reeno. A to je jo gore, u ovom se
svijetu nita ne moe uiniti to bi bilo ocijenjeno tako kako
je uinjeno.
Lino iskustvo je najbolja kola, ali kolarina je jako
skupa. Mnogo nas ivi u obmani da zna to eli, dok u stvari
eli ono to se od njega oekuje da eli. Pogreno je to to
uvijek inimo ono to se od nas oekuje, to u biti drugi ele,
a ne ono to elimo i to bi nas zadovoljilo.
Moramo biti svjesni da koliko god mi bili dobri prema
drugima, malo je onih koji e nam jednako vratiti. Trebamo
djelovati dobrim, jer dobro se dobrim vraa, a kako mi
prema drugima tako e nam Bog vratiti.
Rijetki su oni koji e vam pomoi onda kada vam je to
potrebno, u trenutku kada se naete u delikatnoj situaciji. E
tek tada e te uvidjeti tko vam je pravi prijatelj, ako ga uope
i imate.

98

Da imam ker, uila bih ju da voli poeziju i cvijee.


Zahvaljujem Bogu sto sam srela osobu koja mi je pomogla da nastavim normalan ivot. Da shvatim bit ljubavi,
jer ljubav je davanje, a ne samo uzimanje.
Ako mi je na poetku uzeto mnogo, na kraju sam dobila
vie.
Nitko ne moe vratiti i napraviti novi poetak, ali svatko
moe zapoeti danas i napraviti novi kraj.

99

EPILOG
Na klupi, u hladu, sjedi mlada ena i budno promatra igru
djece na pijesku. Njena unuad, Martin i Marta, Sergej i
Sanja. Blagi valovi mora zapljuskuju im stopala, dok oni u
pijesku prave dvorac. Udaljena je od njih nekih pet do est
metara.
Tamno sjeanje i tamu zamijenila je suneva svjetlost.
Dok nije znala plivati u moru ivota, utapala se valovima
tame, prepunom bola. Nauivi plivati, utapa se u valovima
sree i svjetlosti.
U kosicama djece svjetlost se prelama i obasjava njenu
duu, bit, nju samu. Njena djeca su ona. Bezbrina su, vesela. Puna ivotne radosti. Sretna je.
Laganim koracima pribliava joj se ovjek jako ugodnog
izgleda. Oi su mu usmjerene na nju.
Moja ena, nakon toliko godina, jo uvijek je lijepa.
pomisli.
Osjea njenu smirenost i to mu je veoma drago. Ponekad
primjeti tamne obrise u njenim oima i odmah se trudi
otjerati ih, kao jutros. Uzela je novine prelistati uz jutarnju
kavu i pogled joj se zaustavio na naslovu: Silovana jedanaestogodinjakinja. Kao da se zaledila, na tren joj je lice
dobilo mermernu boju. On joj je izvukao novine iz ruke.
Danas nema itanja, danas smo samo mi, naa djeca i
ovaj dan, mila!
Smjeio joj se, poljubivi je njeno.
Ti si tako divan i obziran, hvala ti.
Trudio se ukloniti sve runo oko nje, ono za to je znao da
e je povrijediti.
Kako se danas osjea? upita je, blagi osmijeh mu na
licu. Osmijeh koji naprosto govori, volim te, volim te...
Jako dobro...

100

Sretna?
Naravno, prija mi odmor i to to su sva djeca sa nama.
Trebamo proslaviti, nije to mala stvar, etrdeset godina
smo skupa.
Trebamo... smjeili su se jedno drugom kao da su se
tek uzeli, kao tinjederi.
Kad djeca idu? upita je.
Ujutro, svi moraju u ponedjeljak na posao, govorila sam da
ostave djecu, ali nee, kau ti i tata trebate nekolio dana sami...
Pametna djeca. Onda sutra vee idemo na veeru, nita
ne kuhamo, samo odmor. Nakon toliko vremena malo
samoe i odmora zasluujemo.
Tolike godine... nisam ti dosadila? smjekala se blago.
Kakvo je to pitanje?! Naravno, da ne! S tobom je svaki
dan neto novo, nikad dosadno.
To je stoga to si ti tako dobar.
Zadirkivali su jedno drugo. Na obalu su istrali, ve odrasli ljudi, njih etvero, ali su se prskali i igrali kao djeca.
Vidi brate, koliko godina skupa, a jo uvijek je, ponekad,
tako zaljubljeno gleda. Da odemo malo do njih? pogledali
su se i nasmijali se svi.
ta mislite? Hoemo li? pitao je jedan mukarac.
Naravno, idemo ih malo razdrmati, pogotovo mamu.
Svi su se smijali. Ona je blistala od sree, gledajui ih.
Neku psinu pripremaju, vidi ih, vidi im smjeak.
obratila se muu.
Misli?
Sigurno...
Kad su joj prili, poeli su je prskati, zadirkivati. Ustala je
iznenaeno.
Ma vidi ti njih, sad e te dobiti... to sam ti rekla?
pogledala je mua.
Igri se pridruio i mu. Branio je suprugu, od navale,
invazije svoje djece. Dok su djeca prskala njih, oni su djecu.

101

Za tren su svi bili mokri, ali sretni. Dotrali su i maleni i


pridruili im se.
Bako, bako mi emo te uvati!
Nije se vie znalo tko koga prska u pliaku, na obali mora,
tog, lijepog, sunanog dana. Jedino zajedniko svima bila je
srea i smijeh.
Dosta, umorila sam se!
Prestali su, sjela je na klupu ponovno. Ostavili su majku
da se odmori, svi jedan po jedan je ljubei, potom su nastavili igru sa svojom malenom djeicom.
Zatvorila je oi i pustila da je sunce sree grije. Misli su
joj opet odlutale u prolost.
Proivjeli su skupa mnogo toga, lijepog i runog.
Tolerisali pogreke jedno drugom.
Sretna sam, mogu rei sretna sam. pomisli. Put
dovde bio je dug, trnovit, kamenit, pjeskovit, mraan, ali
nala sam put do svjetlosti...

102

JEDNOPROITAVANJE
ROMANA
SVETLOSTUTAMI

Spisateljica Hana Horvat je roena 1967. godine u


Kikindi, ivi u Jajcu. Pie prozu. Ovo je njena prva knjiga.

104

KNJIEVNOSTKAOTERAPIJA
Otvorite svoje oi i ui
samo za savrene stvari
i neka se va um stalno
upuuje na istraivanje istote.
Nie
ivimo u duhovno virtuelnom svetu koji je digitalno hakerizovao nae due, to u grozniavoj agoniji prihvaene
samoizolacije, nikako da dou do glasa. Otueni jedni od
drugih ljudi, postaju sebi stranci. Bliske su im sprave.
Nemamo oseaj za druge a sami se esto zatvaramo u sopstveni problem trpei i nasilje. oveku dananjice sve vie
nedostaje ivog dijaloga.
Ima vie oblika i vrsta otuenja. Otuenje je u psihijatrijskoj praksi poznato kao bolest. Ono je u psihodinamici
porodinog ivota, nastajalo i nastaje iz nepoverenja, pre
svega, u sebe a onda nastaju muke sa sumnjom i nedoumicama. Oslobaanje od konfuzije je teko, uz veliku trpnju
najbliih u okruenju. Nauka tu ide svojim putem, a
knjievnost kao terapija jo pokuava, esto ispovedno, da
stvori klimu u kojoj se moe nastaviti ivot sa realnijim ljudskim odnosima u kojima je mogue ostvariti svoje potencijale. To je, u neku ruku, otvaranje puta ka svetlosti, svetlosti
duha iji e svaki novi zrak uklawati prepreke, pokazivati
zaobilazne puteve kojima se mogu izbei novi sukobi.
Roman Hane Horvat, Svjetlost u tami, je nastao iz tih
motiva. On je pria o problemu mentalnog zdravlja u porodici, ispisan tako kako ga je ivot namestio, u zao as. Nasilje
koje se retko kada prepozna, ostavilo je traume pamtljive u
ljudima sa ijih se lica uklonio osmeh. Majka, roditeljka, na
jednoj strani, jedna od junaka ovog romana, trpi nasilje

105

mua pijanca a svedoci tekih dogaaja koji ostavljaju


traume, jesu njihove dve male devojice. Ovo je ispovest
jedne od njih. Njihovi ivoti sklonjeni u trajnu uznemirenost
govore snagom takve recepcije u, esto, nemoguim uslovima da se u nesreenim porodinim odnosima, gde je alkohol
Bog za grenika, pronae realistino reenje. Stoga je ovo
roman-ispovest, osloboenje od unitenih emocija i pokuaj
njihovog obnavljanja sa protokom vremena.
Scene nimalo prijatne. U podsvesti su, doivotno ostale
rei uzaludne molbe: Tata, nemoj tui mamu, molim te.
Alkoholisano stanje, naravno, ne poznaje emocije niti potuje roditeljski nagon, njegov svet je sila iz koga je majka
izlazila u beaniju ili odvoena u bolnicu u kojoj je roena
deca ne prepoznaju.
Ispovest u ovom romanu ini se u zrelim godinama, jer
teke slike nije mogue skrajnuti a posledice otkloniti.
Naprosto, ivi se i sa namaknutim teretom porodinih
rodoskrnavljenja. Sve to, pratilo je jedno veliko prokletstvo.
Otuda je ovaj roman i ispisan u poglavljima Sjeanja, u
njihovom nizu, koja su vrlo teka i utisak gorine nije
mogue neutralisati. Onda kada je ispovednica postala
starija maloletnica, a sve je ovo zapisivala u svom dnevniku,
ona formu preinaava u veoma potresna pisma svojoj drugarici Lauri. Ona joj je sve, a moda su to u pukoj zatvorenosti i pisma pisana samoj sebi, naprosto kao potreba pranjenja, otvaranja i beg od samoe. Pokuaj da se ouva lina
ednost, odraste i postane svoja ali, nedostatak ljubavi u
porodici u sve raa sumnju i mnogo ega to joj pripada biva
i uskraeno. Knjievnica Hana Horvat svoju junakinju prati
kao pesnikinju, ije emocije imaju trn za smjeh, umesto da
je srena leptirica noi. Elegino pevanje otvaraju i dijalozi
sa slinim tekim sudbinama (13 - 14 god): Ali ja se nisam
igrala, ni pjevala djeije pjesmice, nisam trkarala bezbrino.
Ja hou biti dijete. Malo, nevino, naivno koje nee niko

106

povrijediti, koje e biti maeno, paeno... A na to, valjda,


svako dete kao otac oveka, ima pravo!
Bolesna psihopatoloka stanja, u mukom delu porodice
nisu slomila junakinju romana, sada je to ispovednica koja
mora brzo da odraste i da se udalji iz kue koja je sve samo
ne topli porodini kutak. Pria o ogledalu, susret sa sobom,
i novi snovi otvara itavu psiholoku socioloku raspravu
o mnogo ega sruenog, o iluzijama sa pitanjem ta poslije? Susret, poverenje, deca: Djeca su popunjavala svaki
tren, svaku poru (...) ivota. Bio je to put ka svetlosti. No,
ono ali, uvek je tu negde, za petama. Nastaje borba sa karcinomom. Halucinacije i produhovljenje, susret sa sobom
iznutra, stavljanje u slubu energije oboenosti, ljubavi i
pravde koja sve dovodi na svoje mesto.
Da bi u miru nastavila budunost, ovek se mora pomiriti sa prolou. (...) Oprosti sve i svakome. (...) Svi dobiju
sve po zasluzi. Ovo su rei njene svetice, anela, koji je
isceljuje.
Poglavlje Susret, zatvara ovaj roman u kome je opisana
poseta kui u koju dolazi sa svojim muem, prvi put, sve
prata po nauku svetice. Ali istu tu molbu pronala je u
oima grenika koga je strah od smrti, strah od Boga, kad
ve nije od ljudi. Roman je frojdovsko otvaranje mehanizama psihe sa otkrivanjem senki koje su stajale na putu ka
svetlosti. Psihosocijalno patoloki procesi koji su ovde
opisani esto su paradoks toj svetlosti ali oni trae druga
tumaenja, nikako opravdanja. Poruka romana je potreba
skretanja panje na pojave koje svojim oblicima trae
ozbiljniji nadzor drutvene zajednice, leenja pre svega.
Dalje, ini mi se da dijagnostiki sistemi imaju potrebu za
vie dinaminosti nego deskriptivnosti. U tom cilju i ovaj
roman je napisan, ili se moe kazati da je sam sebe napisao
u nedoba, kamo sree da za njegovu ispobednu poruku nikada nije postojao razlog niti potreba. Ljudi esto progovora da

107

sa sebe skinu veliki emotivni teret koji se godinama nosi i


koga je teko tako dugo podnositi, a on uporan biva. Pisanje
tako doe kao isceljenje due, i melem na ranu koja se
morala da istrpi, ako se istrpila. Literatura poznaje mnoge
forme od proze, poezije do poslovica i sentenci koje su nesrenike branile i unesreitelje osuivale, nastojei da ivi
ovek izgradi humanije i odgovornije drutvo. Naalost, to
se nije dogodilo ali knjievnost nije posustala. To je dokaz i
ova knjiga koja se teko ita, ba zbog sadraja, ali porukom
ona je opomenica da se ovek, svekoliki ovek dananjice i
sutranjice, dozove upamet.
Milijan Despotovi
U Subjelgradu,
30. maja 2014.

108

SADRAJ
Pismo 5
Djevojka koja se plaila ogledala 9
Sjeanje 11
Sjeanje prvo 18
Sjeanje drugo 27
Pisma za Lauru 28
Nova Ja 36
Nebo pred nevrijeme 38
Opet odlazim 64
Novi snovi 70
to poslije 75
Susret 92
Epilog 101
Milijan Despotovi:
Knjievnost kao terapija 103

109

Hana Horvat
SVJETLOSTUTAMI
Roman
Urednik
Milijan Despotovi
Recenzenti
Milijan Despotovi
Emil Milidrag
Izdava
SVITAK,
Izdavaka radionica knjievnog drutva Razvigor, Poega,
Brae Lekovia 9.
tampa
tamparija Kvark
Kraljevo
Tira
200 primeraka
Izdanje
prvo
tampanje zavreno u martu
2016. godine

You might also like