You are on page 1of 31

1.

Odrednice i poetak ranog srednjeg vijeka u Europi


Izraz srednji vijek pojavljuje se u 15. stoljeu kod talijanskih humanista koji su njime eljeli
oznaiti prijelazno razdoblje izmeu antike i novih vremena renesanse, smatrajui to doba
vremenom barbarskog nazadovanja.
O datumu kojim srednji vijek poinje diskutira se ve pola tisuljea. Tradicionalna se
periodizacija dvoumi izmeu mnogih datuma Konstantinovo preobraanje na kranstvo
313. godine, barbarski napadi i naseljavanje Rimskog Carstva poevi od 375. godine,
konani nestanak Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine ili pak prekid pomorskih veza
izmeu Zapada i Istoka poslije arapskih osvajanja polovicom 7. stoljea.
Termin ranog srednjeg vijeka se u svjetskim jezicima i pripadajuim povijestima ustalio kao
oznaka prvog dijela srednjeg vijeka. Meutim, kada prestaje rani i poinje razvijeni srednji
vijek zapravo se nikada nije nastojalo tono odrediti. Tako se moe openito kraj ranog
srednjeg vijeka stavljati nakon 1000. godine, kada se u cijeloj Europi pokrenuo intenzivniji
drutveni i gospodarski razvoj.
Glavne odrednice ranog srednjeg vijeka u Europi su propadanje zapadno-rimske civilizacije
pred seobom naroda ili dolaskom tzv. barbara: Gota, Franaka, Slavena, Avara, Huna, te
openito propadanje starog Rimskog Carstva i uzdizanje novih drava i kraljevstava i diljem
Europe. Dolazi do mijeanja naroda i kristijanizacije, tonije, kranstvo preuzima
svjetonazor nad poganstvom gdje misionari i sveenici, kao jedini pismeni, ire informacije i
vre pokrtavanja. Afirmira se termin Europa, gdje se ona gleda kao cjelina te je smatrana
centrom srednjeg vijeka (znali su za Kinu, ali bez utjecaja).

2. Izvori i literatura za hrvatsku povijest u ranom srednjem vijeku


Djela to ih danas mnogi istraivai dre temeljnim za ovo razdoblje hrvatske povijesti mnogo
su kasnija:
- bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet ostavio nam je mnogobrojne podatke, ali
je njegov spis O upravljanju carstvom nastao tek pri kraju prve polovice 10. stoljea
- Kraljevstvo Slavena anonimnoga barskoga sveenika (poznato i pod imenom Ljetopis
popa Dukljanina ili Barski rodoslov) jo je mlae, iz 12. stoljea, ako nije krivotvorina
nastala u doba humanizma na temelju Hrvatske kronike iz 14. stoljea)
- Salonitanska povijest Tome Arhiakona iz 13. stoljea
- O kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije Ivana Luia iz 1666. g.
Moderna hrvatska historiografija je u neto manje od jednog stoljea ostvarila pet cjelovitih,
sustavnih pregleda ili sinteza o hrvatskoj povijesti o srednjem vijeku:
- Povijest Hrvatske Tadije Smiiklasa iz 1882. g.
- Povijest Hrvata Vjekoslava Klaia
- Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara Ferde iia
- Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku Nade Klai
Raki je postavio temelje istraivanju ranoga srednjega vijeka objavljivanjem zbirke izvora
poznate pod skraenim nazivom Documenta.
3. to je hrvatski rani srednji vijek
Hrvatski rani srednji vijek je duga epoha oblikovanja hrvatskoga drutvenoga prostora, to se
protee od doseljenja Hrvata na ove prostore do kraja 11. st. Najvanije obiljeje ranog
srednjeg vijeka u Hrvatskoj je vladavina dinastije Trpimirovia te doba hrvatskih knezova i
kraljeva. U tom razdoblju dogaa se sveukupno formiranje hrvatske drave i naroda kao
cjeline te tako prelazi u sljedeu etapu razvijenoga srednjega vijeka.
Nakon 800. godine poinju se ocrtavati prvi obrisi dugih procesa to e ih obiljeiti stvaranje
prostora i drutva u hrvatskom srednjovjekovlju. Ono to je u 7. i 8. stoljeu bilo gotovo
sasvim skriveno naim pogledima, od poetka 9. stoljea biva sve odreenijim, posebice
geopolitike i etnodrutvene pretpostavke hrvatske povijesti.

4. Periodizacija ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj


Tijekom vie koja se smatraju ranosrednjovjekovnim, hrvatski prostor i hrvatsko drutvo
prolazili su kroz razdoblja izrazitijeg napretka, zatim kroz razdoblja stagnacije, ak i krize. Ta
bi razdoblja valjalo nazvati etapama u razvoju hrvatskog ranog srednjovjekovnog drutva i
mogli bismo ih razdijeliti i poredati na sljedei nain:
1. Razdoblje u kojem poinju procesi vani za rani srednji vijek zapravo je
kasnoantiko. Radi se o sveobuhvatnim reformama jo za vladavine Dioklecijana i
Konstantina, krajem 3. i poetkom 4. stoljea, potom intenzivnoj graevinskoj djelatnosti,
stvaranju preteno kolonatskih odnosa u poljoprivredi i pokrtavanju te naposljetku opoj
krizi od polovine 6. stoljea. U isto doba pleme Hrvata seli iz kavkaskih podruja prema
Zakarpau, podruju Slavena, s kojima kasnije zajedno kree u rimske provincije Panoniju i
Dalmaciju. Iako Slaveni i Hrvati nisu bili prvi barbari koji su doli i proli buduim hrvatskim
prostorom, jer je takvih seoba bilo od 4. stoljea prilian broj, ipak je njihov dolazak bio od
presudne vanosti. Za razliku od drugih, oni su se na ovim prostorima i trajno zadrali. Teka
drutvena kriza koja se obino datira 7. i 8. stoljeem nije zapoela s dolaskom Slavena, pa
potom Hrvata krajem 6. i poetkom 7. stoljea, ve barem pedesetak godina prije. Bila je to
opa kriza koja je u drugoj polovini Justinijanove vladavine zahvatila itavo Carstvo.
Napokon, ni Slaveni ni Hrvati nisu, u prvih 200 godina boravka na ovom prostoru, stvorili
nikakve nove kvalitete, tako da se pasivni kontinuitet antike produava sve do poetka 9.
stoljea.
2. Drugo razdoblje poinje nakon 800. godine. Poslije intenzivnog i raznolikog
angamana Franaka i Bizanta u Hrvatskoj i na okolnom prostoru, hrvatsko drutvo doivljava
bitne promjene. U tome je svakako najvanije pokrtavanje koje se odvija tijekom itavog 9.
stoljea i koje odreuje duinu ovog prvog vremena dogaanja u hrvatskoj povijesti.
Meutim, istodobno dolazi i do gospodarskog napretka ili razvoja, potom se stvara jaa
dravna organizacija, a Hrvati, do tada preteno orijentirani na ivot u zaleu, sve ee i
neposrednije izlaze na Jadran i sudjeluju u zbivanjima na njemu. Sve je to bilo praeno
ujedinjavanjem ratrkanih slavenskih, hrvatskih i drugih plemena i rodova u jedan entitet pod
specifinim imenom Hrvati. Ovo razdoblje traje otprilike do kraja Tomislavove vladavine.
3. Tree se razdoblje protee od vremena Tomislavovih nasljednika pa do vladavine
Petra Kreimira IV., otprilike do 1060. g. To je razdoblje stagnacije. U odnosu na prethodno
razdoblje, u ovom je nastalo vrlo malo natpisa u kamenu, rijetki su zapisi u kronikama, a i
vojna snaga Hrvatske se smanjila, sudei barem po prilino lako ostvarenim prodorima
Mleana i Samuilove vojske. Vjerojatno razlozi stagnacije lee u sljedeem: ini se da
hrvatsko drutvo nije moglo due vrijeme izdrati tako velike izdatke za poveanu gradnju
crkava i drugih objekata te za financiranje drave koja se tek poela vre organizirati.

5. Podrijetlo imena Hrvat i pradomovina


Uzrok tako raznolikim tumaenjima razvoja hrvatskoj identiteta lei u oskudici izvora, ali vrlo
esto i u ideologijama istraivaa koji se problemom etnogeneze nisu bavili kao isto
znanstvenim, nego i politikim pitanjem. I danas, kao i prije nekoliko desetljea, sve se
obavezno svodi na nekoliko opih konstatacija:
1. Slavenska teorija: Rije Hrvat potjee s podruja istono od Zakarpaa, gdje je
boravila jezgra slavenskih plemena, ali se ne moe ustanoviti njezino znaenje: izvorno je
mogla oznaavati osobno ime, neki toponim ili neku imenicu. Iako je itav niz istraivaa
tvrdio da se radi o imenu slavenskog podrijetla, danas ipak prevladava miljenje da ono
potjee iz iransko kavkaskog kulturnog kruga.
Kako proizlazi iz nekih suvremenih izvora (ponajvie iz De administrando imperio
Konstantina Porfireogeneta), Hrvate valja u najranijem razdoblju (barem do 7., ako ne do 9.
st.) jasno razlikovati od Slavena koji su se doselili na teritorij dananje Hrvatske. Car
Konstantin ih nikad ne poistovjeuje, ali i ne ukazuje na razlike izmeu njih.
Slavenska teorija je najstarija i najzastupljenija teorija, koja je k tome i opeprihvaena, a
povjesniari koji zastupaju tu teoriju su Jagi, Raki, filozofi
2. Gotska teorija: Neki su istraivai na temelju tog razlikovanja izmeu Hrvata i
Slavena, kao i injenice da se u Ljetopisu popa Dukljanina i Kronici splitskog arhiakona
Tome Hrvati nazivaju Gotima, stvorili tzv. gotsku teoriju. Naime, poljski je sociolog
Gumplowicz doseljavanje i kasnije stvaranje drava u Hrvata i Srba tumaio osvajanjem
njihovih ratnikih druina. On je na osnovi izvjetaja Tome Arhiakona i Popa Dukljanina
neosnovano zakljuio da su Hrvati slavinizirani Goti, i to potomci onih Gota koji su se nakon
375. godine povukli u dananju Galiciju, poto je glavnina Vizigota i Ostrogota prela Dunav
ili odmakla dalje na zapad. Tamo su Hrvati Goti zavladali nad Slavenima, a pritom prihvatili
njihov jezik i njihovu kulturu. Toma Arhiakon je Hrvate nazvao Gotima iz dva razloga: ivio
je u prvoj polovini 13.st. i nije mogao posjedovati relevantne dokumente pa se morao
domiljati, a znao je da su u to vrijeme Goti boravili na ovim podrujima; drugi je to je gajio
izrazitu nesnoljivost prema iteljima u zaleu svoga grada Goti su unitili Salonu, a Hrvati
svakodnevno prijete Splitu. Krajem 19. i poetkom 20. stoljea ta je teorija bila osobito
privlana za neke historiografske krugove kojima su sitni politiki probici bili vaniji od
znanstvenih obzira. Gotska je teorija bila grubo instrumentalizirana u politike svrhe u
Drugom svjetskom ratu cilj je bio prikazati NDH kao Arijevce.
3. Iransko kavkaska teorija: Imena Horoathos i Horovathos, ispisana na dvjema
nadgrobnim ploama iz 2. i 3. stoljea koje su pronaene u nekadanjem Tanaisu (danas
Azov), potakla su istraivae da podrijetlo Hrvata potrae na Kavkazu i u Iranu. Navodna
domovina ovoga plemena bila je Harahvatija (perzijsko porijeklo), koja se uzima kao dananji
Afganistan. Iz Harahvatije dolaze u podruje Bijele Hrvatske, tamo se slaveniziraju i sputaju
u naa podruja. Ova teorija najmanje je vjerojatna jer je oigledno da u hrvatskoj narodnoj
tradiciji, onako kako je prenesena u De administrando imperio, postoji odreen sloj koji je
dospio u doticaj s iranskim kulturnim i civilizacijskim krugom.
4. Autohtona teorija: Zastupa miljenje kako su Hrvati autohton narod koji je oduvijek
naseljavao dananja podruja. Smatrani su ilirsko keltskog podrijetla u svrhu prava na svoju
dravu. Teorija je nastala prije 200 godina zbog nacionalnog interesa ilirski preporod.
Odbaena je teorija, a zastupali su ju Katani i Gaj.
5. Avarski graniari: Ovo miljenje zastupaju Pohl i Kronsteiner po kojem Hrvati nisu
bili etniki definirana skupina nego su bili ratnici u slubi Avarskoga Kaganata.

Pradomovina: Interdisciplinarnim je istraivanjima tek priblino utvreno gdje se


nalazi pradomovina Slavena. Neki su smatrali da se prostire ak od Dunava na jugu pa
daleko na sjever, drugi su je pak suavali na razmjerno malo i za naseljavanje veih skupina
vrlo nepovoljno movarno Polesje (istoni dijelovi dananje Poljske). Iako za ovu drugu
hipotezu postoje vrlo razloni argumenti, danas se uglavnom prihvaa tree miljenje
pradomovina Slavena se odreuje podrujem sjeverno od Karpata i juno od Baltika, izmeu
istonog porjeja Odre i srednjeg toka Dnjepra. Dakle, radi se o porjeju srednje i gornje
Visle, gornjeg toka rijeke Prut, Dnjestra i Junog Buga, srednjeg i gornjeg Dnjepra, Pripjata i
Zapadnog Buga.

6. Hrvatski prostori u ranom srednjem vijeku


Prostor ranosrednjovjekovne Hrvatske dijelio se na Slavoniju, Dalmaciju i Hrvatsku pri emu
je Dalmacija predstavljala uzak priobalni pojas uz istoni Jadran, Hrvatska se prostirala u
zaleu prema sjeveru i zapadu, a Slavonija je obuhvaala prostor od Kupe i Save na sjever sve
do Drave. Kako je sredinja vlast u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj samo u iznimnim
prilikama bila jaka, a u pravilu i suvie slaba da se nametne na udaljenijim podrujima, tu je
do izraaja dolazio partikularizam te se on ponajprije oitovao na ove tri zemljopisne cjeline.
Po Ljetopisu popa Dukljanina ove tri zemlje zvale su se Bijela Hrvatska dok su se june
zemlje kao to su Paganija, Travunija, Zahumlje i Duklja zvale Crvena Hrvatska Kada su
Hrvati prvi put doli na ove prostore zatekli su autohtono romanizirano stanovnitvo
ponajvie u dalmatinskim gradovima, dok su kontinentalni gradovi kao Siscia ili Mursa bili
veinom razrueni.
U ranom srednjem vijeku postojala je Bijela Hrvatska, pokrajina iza Karpata, iz koje su
Hrvati i doli u Dalmaciju i Panoniju, iako su neki istraivai sumnjali u vjerodostojnost takve
tvrdnje. Bijela Hrvatska je smjetena u Istonu Galiciju, na Labu u ekoj, u Malu Poljsku
oko Krakova, a smatralo se i da je Bijela Hrvatska zapravo Samova drava. Nijedna se od
ovih teza ne moe potkrijepiti vrim argumentima, ali se ini najvjerojatnijim da je Bijela
Hrvatska bila smjetena oko Krakova, pojaprije zbog tvrdnji Konstantina Porfirogeneta.
Na drugom kraju svijeta nalazila se Crvena Hrvatska, a spominje se u Ljetopisu popa
Dukljanina, kada se opisuje kako kralj Svetopeleg daje novo ime nekim zemljama (Dra). O
Crvenoj Hrvatskoj pisano je iznimno mnogo, esto i s unaprijed stvorenim uvjerenjem da
valja pobijati vijesti Konstantina Porfirogeneta o naseljavanju Srba juno od Cetine. Ipak, ne
moe se zanemariti injenica da je svijest o postojanju Crvene Hrvatske ivjela u narodnom
sjeanju.
Hrvatska je u ranom srednjem vijeku bila prostor omeen zaleem istonog Jadrana s jedne
strane, zatim se prostirala u dijelu zapadne Hercegovine, zapadne i sredinje Bosne, pa u
Liku, Gacku i Krbavu, a u primorskim krajevima do Vinodola i Labina. Tek su na izmaku
ranog srednjeg vijeka pod vlast hrvatskog vladara dospjeli i do tada gradovi bizantske teme
Dalmacije i njihova neposredna okolina (ager) bili su to Split, Zadar, Trogir, Osor, Krk i
Rab. Napokon, hrvatsko je ime obuhvatilo dananji kontinentalni dio Hrvatske, dakle
sjeverozapadnu i sjevernu ili Panonsku Hrvatsku Slavoniju tek u razvijenom srednjem
vijeku, od 12. stoljea i kasnije, jer se taj prostor u ranom srednjem vijeku nazivao Slovinje, s
podjelom na istono i zapadno.

7. Fizika obiljeja prostora Hrvatske

Pejza i reljef, kretanje ljudi: Izgled hrvatskog ranog srednjovjekovnog prostora i


njegovo znaenje uvjetuju prirodni elementi. Na sjeverozapadu su ogranci Alpa, na jugoistoku
Dinarsko gorje. Velike visine sjeverozapadnog planinskog masiva i krka priroda Dinarskog
gorja pojaavaju njihovu meanju ulogu. Meutim, nekoliko postojeih prijevoja znatno su
nii od 1000 metara nadmorske visine pa je to bila vrlo vana pogodnost i u ranom srednjem
vijeku: u razdoblju kada je drava openito slaba, drutvo dezintegrirano, komunikacije loe
odravane, nesigurnost velika, a tehnika i tehnologija na niskom stupnju, mogue je bilo
preko tih prijevoja odravati svakodnevne veze. Prohodno Pounje, stoarski krajevi june
Like i sjevernodalmatinska zaravan olakavali su vezu od sjevera prema jugu i obratno.
Krevitost znaajnog dijela ranosrednjovjekovne Hrvatske druga je bitna osobina njezina
prostora. Krki dio obuhvaa dobar dio sredinjeg prostora i cijelu primorsku fasadu. Iako je
to po svojem prometno zemljopisnom poloaju vaan prostor, mogunostima za bogat ivot
vrlo je oskudan. Upravo zbog te injenice vrlo ej zanimljivo da su se sredita hrvatske drave
u ranom srednjem vijeku nalazila upravo ovdje, na prostoru koji je tradicionalno bio
siromaan, ali u prometnom vidu izuzetno znaajan, otvoren svakovrsnim utjecajima s raznih
strana.
O kretanju ljudi u ranom srednjem vijeku nema neposrednih podataka, ali se ini da su
srednjovjekovne komunikacije uglavnom slijedile ope pravce pruanja antikih prometnica,
ali kako rimski putovi, koji su inae bili kolni, nisu stoljeima po propasti Carstva odravani,
s vremenom su postali neuporabljivi i nevidljivi (prekriveni travom, zemljom, uniteni) pa su
se tako nuno stvarali (ili odreivali) novi konjski putovi.
Klima: Raspored klimatskih pojava u Hrvatskoj odreen je poloajem uz Jadransko
more, planinskom barijerom du obale Jadranskog mora i Panonskom kotlinom u
kontinentalnom zaleu. Sredozemno i kontinentalno klimatsko podruje podijelili su
Hrvatsku: prvo je ogranieno na uzak pojas niskog jadranskog primorja i otoka, a
kontinentalno obuhvaa cijelo kopneno zalee.
Flora: uma je bilo vie nego to ih ima danas. Meutim, unato raznim promjenama
(sjee uma, stoarska ekonomija) nisu korjenito izmijenile izgled hrvatskog teritorija, nije
dolo do ogoljivanja velikih podruja, niti je mnogo novih, prilagoenijih vrsta postalo
dominantno. Osim uma, postojala su i prostrana podruja livada, kamenjara i vritina,
teritorij pod movarnom vegetacijom i stepe u Panonskoj nizini.
Fauna: ivotinjski je svijet i danas poprilino slian svijetu ranog srednjeg vijeka.
Pojedine ivotinjske vrste nastanjivale su prostore s kojih su danas potpuno ieznule npr.
na Medvednici ve odavno nema medvjeda, na planini Risnjak nema risova, a nema ni
vukova u Vujoj Gorici kod Krapine, kao ni na brojnim toponimima tipa Vujak. Slavenska
toponomastika, koja u prilinoj mjeri potjee od imena ivotinja, govori o suivljenosti
ovjeka sa ivotinjskim svijetom tijekom stoljea i zasigurno se stvarala od seobe Hrvata i
Slavena.

8. Seoba Slavena i Hrvata u novu domovinu


Polazna je i neosporna injenica da se u izvorima (ponajprije u De administrando imperio)
spominju i Hrvati i Slaveni te da Konstantin Porfirogenet jedne od drugih razlikuje. Koje su to
bile razlike da li samo u imenu ostaje za sada nepoznato. No izgraena je slika seobe po
kojoj je, shematski gledano, na tadanjem hrvatskom prostoru dolo do dvije seobe: u prvoj su
se selili Slaveni, a nedugo potom, otprilike desetljee dva kasnije, za njima su doli i Hrvati.
Seoba Slavena: Slaveni kao narod (ili kao skupina plemena) ili barem njegov najvei
dio, nije bio, poput germanskih osvajaa, organiziran kao ratnika skupina. U svim zemljama
koje su naselili izmijenili su radikalno etniku strukturu u svoju korist, i tako je, s iznimkom
Maarske te nekih dijelova dananje Italije, Austrije i Njemake, ostalo sve do danas. Nije
sluajno da izvor 6. stoljea Pseudo Maurikijev Strategikon biljei kako su slavenska
plemena mnogoljudna. Dakle, ini se da su Slaveni (a uz njih moda i dio Hrvata) bili
preteno poljoprivrednici, a tek manji dio stanovnitva sudjelovao je u osvajanjima i
pljakama (poznatima iz pisanih izvora). Selidba je vjerojatno bila poticana, ak ako je i bilo
elje za osvajanjem, ponajprije potragom za novim ispaama i oranicama. Pokret prema jugu
bio je, izmeu ostalih razloga, i elja da se stigne na klimatski pogodnija podruja
viestoljetne antike civilizacije, ali i rezultat demografskog rasta zbog kojeg viak
stanovnitva mora traiti nova stanita. Iz bizantskih izvora 6. stoljea ini se da su slavenska
plemena najee nastojala prodrijeti prema jugu na podruju donjeg Dunava , na podruju
koje se protee od Srijema prema istoku. Bili su to uglavnom krajevi koji se nalaze istonije
od prostora srednjovjekovne Hrvatske. Manje vie stalni upadi Slavena na prostore juno od
Dunava (a vjerojatno i preko Save) prerastaju u kvalitativno novu pojavu naseljavanje.
Bizantski car Maurikije zapoinje rat u kojem su u poetku Bizantinci imali uspjeha, no takva
izolirana akcija nije mogla izmijeniti ope prilike koje su za Carstvo bile nepovoljne rat se
otegao, bizantska vojska nije mogla podnositi tegobe ratovanja, a goleme su slavenske mase i
dalje svim silama nastojale stii na teritorij Bizanta. Naposljetku, nakon sve izraenijeg
izljeva nezadovoljstva u bizantskoj je vojsci 602. godine izbila otvorena pobuna zato to
vojnici nisu prihvatili da jo jednom zimuju sjeverno od Dunava. Maurikije je bio zbaen,
Foka je proglaen za cara i ini se da su od tog vremena bili potpuno otvoreni putovi
slavonskom naseljavanju na prostore juno od Dunava.
ini se, dakle, da su Slavenima koji su krae ili due vrijeme obitavali u bivim rimskim
provincijama Panoniji i Daciji bila u daljnjim seobama primarna dva pravca:
1. Na prvom je trebalo prijei Dunav u njegovom donjem toku, od Singidunuma (dananji
Beograd) na istok te dolinama rijeke (Morava, Vardar, Marica) nastaviti sputanje prema
velikim gradovima Solun, Dra, Carigrad.
2. Drugim su se pravcem kretali na zapad, preko podruja dananje Slavonije i Postojnskih
vrata prema Istri i Italiji.
Seoba Hrvata: Nekoliko godina ili desetljea po slavenskoj seobi na ovo su podruje
stigli (ili poeli pristizati) Hrvati. O seobi Hrvata ne svjedoi niti jedan tim dogaajima
suvremen izvor. Najvie podataka nalazi se u De administrando imperio, izvoru nastalom
sredinom 10. stoljea u izvorima 6. i 7. stoljea spominju se samo Slaveni, ali ne i Hrvati.
Konstantin Porfirogenet tvrdi da su Hrvati stanovali s druge strane Bagibarije, gdje su sada
Bijeli Hrvati te da se jedan dio Hrvata odvojio od Bijelih Hrvata i pod vodstvom petero brae
Klukasa, Lobela, Kosenica, Muhla i Hrvata i dvije sestre Tuge i Buge, stigao sa svojim
narodom u Dalmaciju. I Toma Arhiakon, iako ne spominje Hrvate, ve Lingonce pod
vodstvom Totile u osnovi tvrdi slino. To bi pretpostavilo organiziranu seobu, pokret koji je
izveden relativno brzo i u kojem nije bilo lutanja. Meutim, ta je predaja zapisana u De
administrando imperio vie od 300 godina po seobi i u nju su utkani elementi koje su
generacije i generacije unosile u priu. Meutim, u Konstantinovom se tekstu na drugom
mjestu tvrdi da je u vrijeme seobe, odnosno vladavine cara Heraklija, Hrvatima bio arhont
Porga. Car Heraklije nareuje da se Hrvati nasele na podruje Avara jer mu je trebala pomo u
obrani Carigrada.
Seoba Hrvata nije bila jednostavan proces koji se odvijao na kompaktnom teritoriju
naseljenom Slavenima. Prema Konstantinu Porfirogenetu, Hrvati su se naselili u Dalmaciji,
vjerojatno u zaleu dalmatinskih gradova, a i neto dublje u unutranjost. Od Hrvata koji su
doli u Dalmaciju, odvojio se jedan dio koji je zavladao Ilirikom i Panonijom. Na prostoru
nekadanjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije Hrvati su u prvo vrijeme vjerojatno bili
manjina u slavenskoj ili iliroromanskoj veini moe se pretpostaviti da ih nije bilo vie od
nekoliko tisua. Bili su preteno ratnici koji se po kulturi, jeziku i obiajima nisu bitno
razlikovali od slavenskih susjeda, a Slavenima su dali svoje ime.

9. Reakcija autohtonog stanovnitva i bizantske vlasti na dolazak Hrvata


O ponaanju autohtonog iliroromanskog stanovnitva i njihove bizantske vlasti u vrijeme
seobe Slavena i Hrvata nema mnogo neposrednih podataka. Ono u svakom sluaju osjea
strah, bilo da je slavenska opasnost bila neposredna ili tek prijetnja u blioj ili daljoj
budunosti.
U Panoniji su neki gradovi osvojeni, kao to je Sirmij, u drugima se stanovnitvo pak bitno
smanjilo, kao to su to primjerice Sisak ili Ptuj. injenica da se sauvao kontinuitet imena
svjedoi o kakvom takvom kontinuitetu naseljenosti. Meutim, opustjela su mnoga manja
naselja. Vjerojatno je dobar dio panonskog stanovnitva izbjegao i cestovnom mreom prema
jugu , u Dalmaciju, ili na zapad ili istok Carstva. Openito se moe tvrditi da se itelji povlae
iz naselja u ravnicama na potencijalno lako branjive poloaje. Na podruju Dinarida
autohtono iliroromansko stanovnitvo sklanjalo se s komunikacija koje su vodile prema jugu i
nastanjivalo nepristupanije planinske predjele ili bjealo prema obali. Napokon, na obali,
veina se stanovnitva povlai u dobro branjene gradove ili u naselja koja se nalaze na lako
branjivim poloajima ili bjei na otoke. Kastrizacija (zatvaranje u utvrene prostore) bila je,
uostalom, u kasnoj antici opi proces koji ponegdje i nije bio uvjetovan dolaskom barbara,
ve samo osjeajem posvemanje nesigurnosti.
Meutim, nisu Slaveni i Hrvati osvajali i naseljavali Panoniju i Dalmaciju bez ikakva otpora;
Sirmij je pao tek nakon viegodinje opsade, a branitelji su oekivali dolazak bizantske vojske
iz Dalmacije.
Eventualno vjerovanje Bizantincima u sklopljene ugovore izmeu Hrvata i Heraklija temeljilo
se prije svega u na vojnoj nadmoi koju su neosporno zadrali. Naime, koncentracija
stanovnitva u priobalnim gradovima bila je vea nego u ratrkanim hrvatskim selima, to je u
moguim sukobima vodilo jednostavnoj bronanoj nadmoi koja se teko neutralizirala nekim
zasjedama, smicalicama, jer su obje strane teren vrlo dobro poznavale. Osim toga, ukoliko se
dobro organizirala, bizantska je vojska bila superiorna slavenskom nainu ratovanja.
Naposljetku, strah bizantskih podanika na istonoj obali Jadrana da e Hrvati i Slaveni, ili bilo
koji drugi slavenski narod u zaleu, poiniti izdaju i prekriiti utanaene sporazume nije
izvirao samo iz konkretnih prilika, nego i iz cjelokupnog bizantskog stava prema barbarima,
kao nepouzdanom i neciviliziranom elementu.

10. 7. i 8. stoljee kontinuitet i diskontinuitet ivota na hrvatskim prostorima


Pitanje koje se logiki namee pri istraivanju 7. i 8. stoljea hrvatske povijesti jest omjer
sudjelovanja romansko ilirskog i slavensko hrvatskog supstrata u stvaranju dravne
organizacije, materijalne kulture, kulture u uem smislu. To je, drugim rijeima, pitanje o
tome koliko je u hrvatskom ranom srednjem vijeku bilo prekida, a koliko nastavljanja
kasnoantikog ivota, zapravo pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta. Primjeri preivljavanja ili
prestanka ivota u nekim kasnoantikim gradovima pokazuju kako je problem kontinuiteta i
diskontinuiteta vrlo sloen: u najmanju se ruku moe govoriti o dvojakom kontinuitetu
negdje postoji kulturno etniki i topiki kontinuitet, negdje samo kultno etniki
kontinuitet. Kontinuitet treba shvaati openito kao neprekinutost, neprekidnost, stalnost
kasnoantike civilizacije na hrvatskom prostoru.
Prvenstveno zbog toga to je on oigledno nejednak po pojedinim regijama: u 7. i 8. stoljeu,
a moda i kasnije, kontinuitet je bio izrazitiji na jadranskim otocima nego na obali, izrazitiji
na obalnom podruju nego u blioj unutranjosti, u unutranjosti sve slabiji to je obala dalje,
ali u Panoniji jai negoli na podruju Dinarida.
Kada su se Hrvati doselili na budui hrvatski teritorij, organizirali su ivot na vrlo slian nain
kao i autohtono stanovnitvo. Nije u tome bilo nikakvih bitnih razlika. Novodoseljeni Slaveni
i Hrvati morali su prilagoditi ivot osobitostima razliitih dijelova hrvatskog prostora i
panonskog, i dinaridskog, i primorskog. Dublje u dinaridskoj unutranjosti bilo im je lake jer
se mogao oponaati zemljoradniko stoarski oblik proizvodnje, slian onome u
pradomovini, ali je na krevitom tlu u bliem jadranskom zaleu bilo tee: na tom se prostoru
samo iznimno moe orati, te je kopanje, krenje i uklanjanje kamena moralo prethoditi oranju.
Napokon, more samo po sebi otvara mnoge nove mogunosti kontakta i razvoja.
upanije koje su se stvarale u procesu jaanja i irenja Hrvatske imale su granice gotovo
identine granicama antikih administrativnih okruga. Ni omjer autohtonog stanovnitva koje
se zadralo i doseljenih Hrvata nije bitno pretezao na hrvatsku stranu. Za crkve u
unutranjosti, za koje se prije kratkog vremena vjerovalo da su bile naputene i tek u 9. i
kasnijim stoljeima obnovljene, sada se zna da su kontinuirano bile u funkciji.
Veina je historiara kljuni argument o diskontinuitetu pronalazila u prii o padu Salone i
u nestanku drugih gradova.

11. Hrvatska izmeu Bizanta i Franake od prve polovice 9. stoljea


Posrednici, koji su Hrvatskoj prenijeli europske domaaje, bili su u prvoj polovini 9. stoljea
Bizantsko i Franako Carstvo, a potom Venecija i Rim. U takvim se akcijama vrlo esto nije
radilo o inicijativi koja bi stigla iz sredita drave, iz Carigrada ili Aachena, ve od krugova ili
ak pojedinaca s rubnih podruja dvaju carstava.
Za vrijeme vladavine Karla Velikog Franaka je uspjela hrvatske prostore staviti pod svoje
vrhovnitvo. Tijekom tridesetogodinjih pohoda koje je Karlo poduzeo, jasno je naznaio
kako je njegova ambicija obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo, to je znailo i da e nastojati
zaposjesti i znaajne dijelove sredozemnog i srednjoeuropskog prostora i time neposredno
utjecati na zbivanja u Hrvatskoj, odnosno zauzeti ju. Posebno je za bizantsko franako
sueljavanje na hrvatskim prostorima karakteristian sluaj Istre. Naime, iako je ve tada na
istarskom podruju ivjela slavenska (odnosno hrvatska) veina, za razliku od hrvatskih
teritorija dalje na istoku i jugoistoku, Istra nikad nije bila organizirana kao Sklavinija, ve je
bila pod neposrednom bizantskom, odnosno franakom vlau. Langobardska se vlast u Istri
odrala samo do 774. godine jer je rat protiv Franaka znaio i kraj langobardske drave u
Italiji pa je Istru pnovno zauzeo Bizant.
Iako je nastao ve za franake vladavine, Rianski placit daje mnoge obavijesti o razdoblju
bizantske vlasti. Iz njega je vidljivo kako su u Istri Slaveni ivjeli kao bizantski podanici. U
isto se vrijeme franaki utjecaj iz susjednih italskih pokrajina sve vie irio u Istru. Izmeu
787. i 791. godine franaka je vojska osvojila Istru i pripojila ju italskom kraljevstvu
bizantska vojska iz sredinjih dijelova Carstva bila je predaleko da bi mogla intervenirati, a
lokalne su snage bile preslabe.
Godine 791. franaka je vojska krenula u rat protiv Avara, gdje je glavnina snaga dola preko
dananjeg hrvatskog teritorija. Avarski kagan Tudun podvrgao se Francima i obvezao na
vjenu vjernost, ime je franakoj vlasti bila predana itava avarska drava, ukljuujui i
hrvatski prostor u Panoniji. No, Hrvati nisu bili samo pasivni promatrai, nego su sudjelovali
u borbama: konanom pokoravanju Avara 795./796. godine pridonio je i Vojnomir, oigledno
knez panonskih Hrvata.
O tome kako su se stanovnici Istre odnosili prema Bizantu s jedne, te prema Francima s druge
strane postoji dosta podataka u izvorima (posebice i Rianskom placitu), dok o odnosu
stanovnika Dalmacije prema dvjema silama ima vrlo malo podataka. Nakon doseljenja u
Dalmaciju, Hrvati su bili pod formalnim bizantskim vrhovnitvom kao federati carstva. U tom
odnosu nije bilo bitnih promjena sve do franako bizanstkog rata na samom poetku 9. st.
Zna se da je mletaka mornarica privremeno uspjela u nakani da pridobije dalmatinske
gradove, pa su oni poslali Karlu svoje izaslanike, zadarskog duxa Pavla i biskupa Donata te su
805. g. njih dvojica doli na Karlov dvor i postali njegovi vazali. inilo se da je Zapadno
Carstvo konano pobijedilo. Karlo je smatrao ove teritorije integralnim dijelovima svoje
drave. No, istovremeno s franakom prevlau ini se da jo postoje bizantski privrenici.
Bizantski je protunapad vratio pod vlast istonog carstva dalmatinske gradove i otoke, to je
potvreno mirom u Aachenu 812. g. Time je dotad barem teoretski jedinstvena Dalmacija
podijeljena na dva dijela: bizantski i franaki. S raspadom Furlanske markgrofovije dolazi
zasigurno do slabljena utjecaja Franaka na Dalmaciju. Istovremeno, dalmatinski gradovi
izmiu kontroli Bizanta, te nestaje potrebe dalmatinsko-liburnskih knezova za jaim osloncem
na Franke. U takvim okolnostima zapoinje proces osamostaljivanjaprovincije na ije elo
dolazi domaa, gentilna dinastija. To je vrijeme kada se napokon javlja ime Hrvata, nositelja
moi gentilne dinastije. Potpunu je afirmaciju hrvatska vlast stekla u vrijeme Trpimira. Iako je
i dalje priznavao suverenitet kralja Italije, Trpimir je na suvremenike ostavljao dojam potpuno
samostalnog vladara. Najbolje se to vidi iz njegovih titula, zabiljeenih u izvorima razliita
podrijetla. Iz naslova rex, domnus i dux moe se zakljuiti da je njegov poloaj bio kraljevski,
jer analogni primjeri sa Zapada potvruju da su kraljevi ovisni o Francima nosili iste titule.
Do prekida s Francima ipak je moralo doi upravo u vrijeme Branimira, ako ni zbog ega
drugoga, a onda zbog toga to se carstvo 888., nakon smrti Karla Debelog, definitivno
raspalo. Stjecanjem potpune politike neovisnosti, proirivanjem vlasti hrvatskih kraljeva na
sjever i ujedinjenjem crkvene provincije okonani su integracijski procesi zapoeti u
prethodnim desetljeima. S druge strane, vezivanje hrvatskih vladara uz Bizant tijekom ratova
s Bugarima dovest e Hrvatsku u tjenju vezu s Carigradom, to e simbolino kulminirati
krunidbom Stjepana I Drislava krunom dobivenom iz Bizanta. Vladavina Ivana I i Bazilija II
bit e razdoblje obnovljenog bizantskog utjecaja u Hrvatskoj.

12. Formiranje Hrvatske njezin opseg, upanije


Na podruju izmeu Drave i Jadranskog mora, doseljeni Slaveni su se organizirali u nekoliko
manjih dravnih zajednica sklavinija. Sklavinija Hrvatska se pruala od Labina do Cetine.
Ona se ponekad naziva i Primorska Hrvatska. Zapadno od njezinih granica, u dananjoj Istri,
nije nastala nikakva sklavinija. Juno od Cetine, do Neretve se protezala Neretvanska
kneevina Paganija (pogano, nekransko stanovnitvo). Jo junije su se nalazile Travunija
i Humsko knetvo. U gornjem porjeju Bosne je nastala sklavinija Bosna, a izmeu Save i
Drave, sa sjeditem u Sisku je nastala Donja Panonija (kasnije Slavonija). Na elu sklavinija
je bio knez. Sklavnije su bile podijeljene na manje jedinice zvane upanije, na ijem je elu
bio upan.
Teritorij pojedinih upanija i drava poinjali su i zavravali iskoristivim tlom u prvom su
krugu to bile obradive povrine, u drugom podruju ispae. Izmeu njih prostirala su se
podruja visokih planina ili posve neiskoristivo tlo kojima je rana srednjovjekovna Hrvatska
obilovala (bili su zasigurno znaajan dio teritorija), a nitko ih nije raunao kao sastavni dio
drave. No, i ove pribline granice sigurno su se mijenjale. U pograninim i udaljenim
krajevima hrvatska je vlast bila promjenjive snage i utjecaja neka su se podruja mogla
odmetnuti od Hrvatske, a druga su pak, barem privremeno, mogla priznavati hrvatsko
vrhovnitvo. U spisu Konstantina Porfirogeneta opisuje se Hrvatska te se govori kako je
podijeljena na 11 upanija Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pesenta, Primorje, Bribir, Nona,
Knin, Sidraga i Nin, a njihov ban dri pod vlau Krbavu, Liku i Gacku. Od rijeke Cetine
poinje Hrvatska i prua se prema Primorju do granica Istre, odnosno do grada Labina i sa
brdske strane u izvjesnoj mjeri prua se i dalje od provincije Istre, a prema Cetini i Livnu
granii sa Srbijom. ini se da su ve tada, u 9. i 10. st. postojale i druge upanije na
hrvatskome prostoru ili da su bile u nastajanju, a da ih car Konstantin nije spomenuo zbog
neobavijetenosti ili iz nekog drugog razloga. Naime, ini se da od 11. st. postoji upanija
Smina na podruju dananjeg Mua, krajem 11. st. spominje se upanija Drid na trogirsko
ibenskoj granici, upanije Zagorje, Zastobrinj i Zatinje kojima poloaj nije mogue odrediti.
Hrvatska drava, kako su ju opisali Konstantin Porfirogenet i drugi izvori 9. i 10. st., dosezala
je na zapadu rijeku Kupu. Kupa i umberak postali su tradicionalna granica hrvatskog i
slovenskog teritorija tek od 12.st. Panonska Hrvatska bila je jasno omeen teritorij. Ljudevit
je bio dux Pannoniae inferioris koja se protezala do Ptuja i Rabe na sjeverozapadu, Drave na
sjeveru, Kupe i Siska na jugu te na istoku sve do u Srijem.
Pri formiranju nekih hrvatskih upanija bitna je bila kasnoantika crkvena administrativno
teritorijalna organizacija salonitanske metropolije. Sve govori kako je administrativna podjela
hrvatskih zemalja logino proizlazila iz zemljopisnih okolnosti i stratekih potreba, ali i
povijesnog naslijea.

13. Buna Ljudevita Posavskog


U jesen 818.g. su se poslanici kneza Donje Panonije Ljudevita Posavskog alili pred
franakim carem Ludovikom I. Pobonim na postupke furlanskoga markgrofa Kadolaha jer je
on esto sa svojom vojskom silazio u donju panoniju zbog pljake. Kako car nije nita
poduzeo Ljudevit je podigao bunu 819. g. Konstantin Porfirogenet vjerojatno prenosi
hrvatsku narodnu tradiciju i svjedoi da su Franci Hrvatima ostali u vrlo looj uspomeni:
Bijahu toliko okrutni da su dojenad Hrvata ubijali i bacali ih psima. im je digao ustanak,
Ljudevit je u okolna podruja odaslao poslanstva elei tamonje narode ili njihove velikae
pridobiti na svoju stranu. Ljudevitu su se u savez pridruili Kranjci, Timoani i Karantanci, uz
to je dobio podrku gradekoga patrijarha Fortunata koji mu alje zidare kako bi ojaao svoje
utvrde ponajprije Sisak. Vrlo je vaan u Ljudevitov odnos naspram drugih hrvatskih knezova.
Oigledno nije uspio pobuniti Bornu, najvjerojatnijeg kneza Gaana, odnosno dalmatinskog i
liburnskog kneza. Borna je, ini se, izmeu pokornosti franakom caru i neizvjesnosti saveza
s Ljudevitom izabrao ono prvo. Zato je tako odluio moe se samo nagaati: nije se morao
bojati upada franake vojske jer je njegovo podruje bilo Francima teko pristupano.
Meutim, Borni je vjerojatno bilo u interesu uvati franako prijateljstvo jer je na granicama
imao mnogo opasnijeg i stalnog protivnika bizantsku Dalmaciju. Godine 819., nakon
Ljudevitovog poraza u Karantaniji, sukobili su se na Kupi Ljudevit i Borna te je u tom sukobu
Ljudevit odnio pobjedu. Zatim je provalio iz Panonije u Dalmaciju i pustoio, ali Bornu nije
uspio uhvatiti. U zimi 820. g. u Aachenu car se dogovara o mjerama koje valja poduzeti protiv
Ljudevita. Stigli su i Bornini izaslanici, a potom i Borna osobno. U proljee su krenule na
Ljudevita tri vojske jedna preko Furlanije prema Slavoniji, druga preko Koruke i okolice
Maribora, a trea preko Bavarske i Gornje Panonije. Ljudevit je pokuao pruiti otpor prvoj
vojsci, pa se zatim ak tri puta sukobio s drugom, a 821. godine bio je prisiljen pobjei u
Sisak. Godine 822. Kadolahov nasljednik Balderik kree s novom vojskom na Sisak koji je
osvojen, a Ljudevit bjei Srbima koji su drali dio rimske Dalmacije izvan dosega franake
vlasti. Ljudevit ubija srpskog kneza i neuspjeno pokuava obnoviti pregovore sa franakim
carem. Godine 823. vraa se u Hrvatsku kod Borninog roaka Ljudemisla koji ga na prijevaru
ubija.

14. Grad sredite zbivanja i jaanje Venecije poetkom 9. stoljea


Gradovi: Grad je u to vrijeme bio sredite zbivanja primarno zato to je tamo ivjelo
romanizirano autohtono stanovnitvo koje je njegovalo stare antike tradicije i kulturu, tamo
je djelovalo kranstvo, bila je organizirana trgovina, bila je prisutna umjetnost arhitektura
neto to do tada nije bilo prisutno u slavenskoj barbarskoj kulturi.
ini se da se u ranom srednjem vijeku mogu nazvati gradom i ona naselja koja ga po
gospodarskim i pravnim kriterijima ne bi zasluila, ali se takvima ipak smiju smatrati jer
imaju gradsku tradiciju i razne administrativne funkcije. Kasnoantiki grad na hrvatskom
prostoru doivljava temeljitu preobrazbu s antikim razdobljem: umjesto da bude sredite
trgovine i obrtnitva u kojem se odvijaju teatarske predstave, igre u amfiteatru, zabave i
sveanosti, postupno se njegove funkcije suavaju na obrambenu i crkvenu on postaje
utvrda, siguran zaklon za svoje stanovnike i stanovnitvo ue okolice te siromana rezidencija
biskupa. Istovremeno, grad se ruralizira i njegova je ruralizacija (rustifikacija) oigledan
proces.
Po kriterijima koji su openito prihvaeni za europski rani srednji vijek, grada u primorskim
krajevima Hrvatske nije bilo barem do 11. st., a u kontinentalnom dijelu, u Slavoniji, sve
otprilike do 13. st., moda ak i kasnije.
U 9. i 10. st. dogaaju se na hrvatskom prostoru bitne promjene u organizaciji i
funkcioniranju gradova. Naime, do tada je u hrvatskom drutvu dominirao ruralni nain
ivota, to je znailo da nema uvjeta za stvaranje urbanih jezgri kao sredita trgovine i vlasti
(crkvene ili dravne). injenica je da Hrvati osnivaju svoje gradove ponajprije uz obalu
smjeteni su na kljune toke pomorskih i kopnenih komunikacija. Gradovi u unutranjosti su
se smjetali na kljunim poloajima u krakim poljima, na krianjima putova s obale u
unutranjost.
Venecija: U to vrijeme razvila se Venecija iji je dud bio podloan bizantskom caru.
Glavni razlog bogaenja i jaanja Venecije lei primarno u njezinom geografskom poloaju
jer je ona povezivala Konstantinopol i Istok openito sa zapadnom Europom. Venecija se
obogatila na trgovini ekskluzivnom i luksuznom robom sa istoka jer je sva ta roba dolazila u
njenu luku. Zbivanja na Jadranu pogodovala su jaanju Venecije, koja je na razne naine dola
u kontakt s Hrvatima. Kada je 751. g. pala Ravena, izuzetno znaajno bizantsko uporite na
sjevernom dijelu talijanske obale, trgovina izmeu Istoka i Zapada preko doline Pao morala je
pronai novi koridor stoga je prirodno da se u tom trenutku nametnula Venecija, jer je ona
zajedno sa irom okolinom bila pod bizantskim vrhovnitvom. Od poetka 9. st., iako su i
dalje bili nominalno bizantski podanici, Mleani praktiki sve vie samostalno nastupaju.
Termin Patria Venetia, koji se poinje upotrebljavati polovinom 9. st., svjedoi da se sve
vie afirmira svijest o samostalnosti Venecije, neovisne o bizantskom vrhovnitvu. Mletaka
e samosvijest jo vie osnaiti zadobivanjem relikvija sv. Marka evanelista, koje su u grad
stigle 828. g. iz Aleksandrije. Tako je prestinost Venecije postala vea od bilo kojeg drugog
grada, ali e njezinu afirmaciju jo neko vrijeme donekle sprjeavati Franako Carstvo, koje
je u Italiji imalo znaajne i Veneciji bliske posjede. Narasla mletaka samosvijest oitovat e
se ponajprije na istonoj obali Jadrana, kojom Venecija nastoji zagospodariti kako bi njezini
brodovi to sigurnije plovili Jadranom, Otranom i dalje. Iako su naini da se taj cilj postigne
bili razliiti, valjalo je prvenstveno iskazivati silu. Stoga su sukobi izmeu Mleana i Hrvata
uestali, o emu obavjetava Kronika Ivana akona (pisana oko 1000. godine). Godine
840. sklopljen je ugovor izmeu italskog kralja Lotara i Petra Tradenika. Dud se, u zamjenu
za steene trgovake povlastice u Italiji, obvezao tititi gradove u Italiji i Istri od napada
Slavena. Godinu dana prije toga dud je sklopio mir s Mislavom, a potom i s Neretvanima,
koji ga se ni ovoga puta nisu pridravali. Zbog toga je Tradenik 840. g. poveo veliku
ekspediciju na njih, ali je doivio teak poraz.

15. Knez Mislav i nasljednici Hrvatska sve vie jaa u prvoj polovici 9. stoljea
U razdoblju Mislavove vladavine (835. 845.) poinje se nazirati budua snaga Hrvatske.
Njega spominje Ivan akon prigodom sklapanja mirovnog sporazuma s Mleanima. Osim
toga, Mislav je i prvi hrvatski vladar ije se ime, osim u nekoj inozemnoj kronici, navodi u
dokumentu nastalom na hrvatskom tlu radi se o Trpimirovoj darovnici. U njoj je zabiljeeno
kako Trpimir daruje splitskoj (solinskoj) crkvi crkvicu sv. Jurja na Putalju, a njegov
prethodnik Mislav je tu istu crkvicu navodno posvetio nadario.
Vanost razdoblja u kojem vlada Mislav jest u tome to su tada naznaena osnovna obiljeja
zbivanja u Hrvatskoj u sljedeim desetljeima. Mislav se posljednji put spominje 839. g., a
Trpimir prvi puta oko 846./848. g., prilikom napada hrvatskih odreda na bizantske prostore u
Dalmaciji pa je u tom razdoblju dolo do promjene na hrvatskom prijestolju.
Mislav je organizirao hrvatsku vojsku i na moru i na kopnu, ime je uvelike pridonio jaanju
hrvatske kneevine. Dodatni plus jaanju hrvatske kneevine bila borba Bizanta i Franake na
hrvatskom teritoriju koji su zbog toga donosili velike koliine kovanog novca na ove prostore,
to je uvelike pridonijelo razvoju hrvatske ekonomije. Kneza Mislava nasljeuje knez Trpimir.

16. Predromanika umjetnost posebnost hrvatskog ranog srednjovjekovlja


Nepobitna je injenica da je ta umjetnost nastala na hrvatskom prostoru i da u okolnim
krajevima nema nieg slinog, ni po stilskim, ni po drugim obiljejima, a ni po broju
novoizgraenih ili rekonstruiranih crkava. Za nastanak predromanike umjetnosti nije vana
samo kasnoantika tradicija, ve i mnogi drugi imbenici: Hrvatska je bila izmeu Istoka i
Zapada pa su se u tom graditeljskom naporu isprepletali razni umjetniki utjecaji. U
arhitekturi su konstruktivni elementi preuzeti iz bizantske umjetnosti, a dekorativni ukrasi i
obrada fasade blii su zapadnim uzorima. Tvrdilo se da je hrvatska predromanika umjetnost
pod izravnim utjecajem tzv. langobardske umjetnosti, no ta je hipoteza vrlo brzo odbaena
te je pala u zaborav.
U prvoj fazi graditeljskog poleta, gradile su se crkve u gradovima, a potom se graditeljski
polet irio prema unutranjosti. Ponajprije se obnavljaju crkve tamo gdje ve postoje
kasnoantiki temelji, a tek se kasnije grade novi objekti na mjestima bez kontinuiteta.
Graditeljski je polet dosegao vrhunac u 9. st. i vie se nee ponoviti jer je ubrzo broj
novoizgraenih crkava znaajno opao.
Najsauvaniji spomenici hrvatske predromanike su crkve iz toga razdoblja graene od grubo
lomljenoga kamena povezanih debelim slojem buke izvana, one su uglavnom uzdune
jednobrodne ili trobrodne. Jedini ostaci starohrvatskog slikarstva iz tog vremena su oltarne
pregrade i prozori ukraeni prozirnim vrpastim ornamentom.
Crkva sv. Donata u Zadru
Crkva sv. Trojice u Splitu
Crkva sv. Kria u Ninu
Crkva sv. Petra u Omiu

17. Pokrtavanje Hrvata i njegovo znaenje


Pokrtavanje je sredinji i najvaniji dogaaj hrvatske povijesti 9. stoljea. Pokrtavanje je za
hrvatsko drutvo znailo prelazak iz gentilne u univerzalnu religiju. Pokrtavanje je
oznaavalo i ulazak dotadanjih barbara u rimski (franaki, zapadni) ili bizantski civilizacijski
krug pa su sve kranske drave ili kranska sredita, iji je utjecaj dopirao do Hrvatske,
nastojali da do pokrtenja Hrvata doe to prije i to akcijom njihovih misionara. Da je
pokrtavanje u Hrvatskoj, odnosno da je nametanje kranskih obiaja potrajalo due
svjedoe i pogrebni obiaji u grobovima su pronalaeni razliiti kovinski predmeti (noevi,
sjekire, srpovi), zatim zemljano posue, to je sve u vezi sa zagrobnim vjerovanjem. Do
sada su nam poznati samo malobrojni povijesni izvori koji o tome govore, a kako su turi
informacijama, esto dolazi do razliitog shvaanja, a samim time i razliitog tumaenja
samog procesa pokrtenja. To je glavni razlog zbog kojeg meu povjesniarima postoji vie
miljenja ili teorija o ovoj temu. Meutim, iz te raznolikosti miljenja mogu se izvui tri
osnovne skupine, odnosno tri glavne teorije o pokrtenju Hrvata.
1. Arijanska teorija: Toma Arhiakon u svojoj Kronici govori kako su Hrvati bili
krani u Arijevskom krivovjernom obliku. Kasnije, kada govori o prvom splitskom
nadbiskupu Ivanu Ravenjaninu, Toma Arhiakon pie kako su propovijedanjem Ravenjanina i
drugih salonitanskih propovjednika voe Gota i Hrvata oieni od zaraze arijanskog
krivovjerja. Na temelju je toga nekolicina povjesniara izvukla zakljuak kako su se Hrvati
doselili na Jadran kao ve pokrteni arijanci te da su se dolaskom na hrvatske prostore samo
pokatoliili. Toma ih naziva arijancima jer ih je poistovijetio s Gotima, koji su zbilja bili
arijanci.
2. Dalmatinska teorija: Zastupnici ove teorije dre da se pokrtenje Hrvata odvijalo
postupno, poevi od polovice 7. stoljea i da je uglavnom bilo zavreno do poetka 9.
stoljea. Prema ovoj teoriji, pokrtenje je zapoelo u Splitu nakon uspostave splitske
nadbiskupije oko 640. godine, a kasnije su u tome sudjelovale i ostale biskupije primorskih
gradova u kojemu je ivjelo romansko kransko stanovnitvo. Izvori koji idu u prilog ovoj
teoriji su De administrando imperio i poslanice pape Agatona.
3. Franaka teorija: Povjesniari koji zastupaju ovu teoriju dre da je pokrtenje
Hrvata zapoelo znatno kasnije, tonije franakom vladavinom u naim krajevima krajem 8. i
poetkom 9. stoljea. Oni odbacuju pisanje Konstantina Porfirogeneta i Tome Arhiakona kao
nepouzdano, a arheoloke nalaze koji podupiru ranije navedene teorije stavljaju u znatno
kasnije razdoblje, od 9. do 10. stoljea.
18. Funkcija, poloaj i titula hrvatskih vladara
Kada govorimo o funkciji poloaju i tituli hrvatskog vladara, moramo znati da je u to vrijeme
bilo kneeva i kraljeva te su njihove ovlasti varirale. Na primjerima Borne i Ljudevita
Posavskog vidimo da su prvi hrvatski kneevi bili vazali Franake ili Bizanta i da su vladari
iznad njih imali utjecaja na njihove vladarske odluke. Dalje imamo primjer kneza Zdeslava,
koji je bio bizantski tienik i dopustio je bizantsko zaposjedanje Dalmacije i osnivanje
bizantske teme u tom podruju. Trpimir je od strane Franaka zvan dux croatorum, a Franci
su titulu dux davali onim vladarima koji nisu bili ni o kome ovisni, kao to je bio sluaj i s
Branimirom i Mislavom. S kasnijom pojavom kraljeva Tomislava i njegovih nasljednika
moemo rei da su hrvatski vladari uivali veliku vladarsku neovisnost.
Ovakve brze i neoekivane mijene vladarskog nazivlja u 9. i 10. st. kazuju da se nijednom
nazivu ne smije davati odluujua prednost, pretpostaviti ga drugima ili za njega traiti neko
dublje opravdanje u konkretnom povijesnom trenutku. Tek u 11. stoljeu e se ustaliti rex
kao hrvatska vladarska titula. S bizantske strane, svaki se vladar u ranom srednjem vijeku
predstavljao kao ovjek kojemu je od Boga dana vlast, ali i nametnuta odgovornost da se
brine za njegove ljude. S druge strane, franaki car nije pretendirao na apsolutnu vlast. On je
posjedovao tri bitne funkcije zapovjednitvo nad vojskom, upravu nad dravnim aparatom i
zatitu crkve, ali je isto tako i smatran kao osoba od Boga posveena.

19. Procvat hrvatske drave za vrijeme kneza Trpimira i Domagoja

Knez Trpimir (846. 852./864.) od kneza Mislava naslijedio snanu dravu sa dobro
organiziranom i uvjebanom vojskom. Vrijeme Trpimirove vladavine doba je najvreg
oblikovanja i poetnoga osamostaljivanja Hrvatske. Trpimirova Hrvatska stee dovoljno
snage da povede samostalnu politiku. Vladajui na razmeu bizantskoga i franakoga svijeta
imao je snage da se sukobljava sa obje strane. O Trpimirovoj samostalnosti najbolje govori to
se optueni heretik benediktinac Gottschalk sklonio upravo kod njega, to je navelo Trpimira
da darovnicom izgradi benediktinski samostan u Riinicama. U darovnici je najstariji spomen
hrvatskog imena. Trpimir je prvi hrvatski vladar uz ije se ime moe vezivati gradnja crkava,
ali e za vrijeme njegovih nasljednika, Branimira ponajvie, ona biti oigledno jo
intenzivnija. Trpimir je bio i prvi hrvatski vladar ije je ime zapisano u edadskom
evanelistaru, kao potvrda da se horizonti hrvatske drave ire osjetno preko granice
neposrednih interesa. Openito se moe rei da je u Trpimirovo vrijeme Hrvatska dobila
mnoge atribute suvremene europske drave. Posljednji podatak koji bi se mogao vezati uz
Trpimirovu vladavinu jest onaj Konstantina Porfirogeneta u kojem govori o ratu izmeu
Bugarske i Hrvatske. Trpimirova vojska se pokazala uspjenom protiv njih i njihovog vladara
Mihajla Borisa, koji je 852.g. krenuo u osvajanje Hrvatske vjerojatno iz Slavonije, koja je
tada bila pod njegovom vlau. Nakon bugarskoga poraza dvojica su vladara izmijenila
darove u znak mira i prijateljstva. Trpimir je na taj nain uvrstio i utvrdio kopnene granice
hrvatske drave.
Domagoj je doao na vlast izmeu 852. godine, kada se posljednji puta spominje
Trpimir i 864. godine, kada se datira napad Ursa I. Badoera, mletakog duda. Vladao je do
876./878. godine. Nije bio iz njegova roda dok legitimni Trpimirov legitimni nasljednik sin
Zdeslav nasljednik bjei u Carigrad. Tih godina vladavine ine se kao da se uvelike razlikuju
od Trpimirove. Ni jedan izvor ne biljei nastojanja drugih sredina da u Hrvatskoj iri
kranstvo. Njegovo se ime ne spominje na kamenim natpisima; nije ostala sauvana niti
jedna darovnica koju je on potpisao. Za Domagojeve vladavine ire se vijesti o tome kako su
Hrvati napadali mletake brodove, kako Mleani moraju intervenirati. To je, uostalom, i
oigledan razlog zato se i vanjski imbenici, primjerice pape, najednom poinju zanimati za
Hrvatsku; tada papa Ivan VIII. pie pismo Domagoju u kojem ga opominje da sprijei
napadae. Posebice se istaknuo u borbama protiv Arapa, koji su 866. g. uputili brodovlje u
osvajanje gornje Dalmacije. Kada je 870. g. bizantski car Bazilije I. napustio saveznitvo sa
Franakim carem Ludovikom u osvajanju utvrenoga arapskoga grada Barija, Ludovik se za
pomo obratio Domagoju koji je sa svojim brodovljem osvojio grad u veljai 871. g. Nakon
toga ga papa Ivan VIII. asti titulom slavnog kneza. U Domagojevom odsustvu bizantski
car Bazilije I. alje svog admirala u pljaku na istonojadransku obalu i tom prilikom Bizant
iri svoju vlast na Neretvane. Mleani Domagoja nazivaju najgorim knezom Slavena zbog
brojnih gusarskih pohoda koje poduzeo protiv njih. Domagoj je takoer ratovao i protiv
Franaka i tako dodatno oslabio franaki utjecaj u Hrvatskoj.

20. Osnivanje bizantske teme Dalmacije


Vrhunac bizantskog angamana bio je osnivanje teme Dalmacije. Ono je vjerojatno teklo
gotovo istovremeno s dovoenjem Zdeslava na prijestolje. Tema je bila bizantska
administrativno vojna jedicina na ijem se elu nalazio strateg koji je imao i civilne i vojne
ovlasti. Osnivanje teme znailo je da je bizantska vlast vrsto preuzela situaciju u svoje ruke i
da strateg neposredno brani interese cara u Carigradu. Tema je ujedno bila i dravne
organizacije u ritmu stalnog izvanrednog stanja u kojemu je jedna linost mogla promptno
donositi sve kljune odluke bitne za odravanje bizantske vlasti na tom podruju. Povod
osnivanja teme Dalmacije bila je stalna prijetnja od arapskih napada s mora te stalan pritisak
Sklavinija (od kojih je Hrvatska bila najjaa i najopasnija) iz istonojadranskog zalea. Makar
je do osnivanja dolo u vrijeme kada je Bizant na Jadranu iskazivao neospornu snagu i mo, u
osnovi se ipak radi o slabosti Carstva koje se nije moglo brinuti o udaljenim zapadnim
pokrajinama. Bazilije je odluio Dalmaciju pretvoriti u vrsto organiziranu temu, proirivi
tako tematski sustav s juga Jadrana na njegov gotovo krajnji sjever. Bazilijeva Dalmacija
okupljala je sljedee: otoke Osor, Krk, Rab, gradove Zadar, Split, Dubrovnik i Kotor. S
objedinjenom vojnom i civilnom upravom u rukama zadarskog stratega, Bizant je osigurao
svoju nazonost na vratima Hrvatske za sljedea dva stoljea. Tema Dalmacija bila je sredstvo
kojim e bizantski carevi pridobivati za sebe hrvatske vladare , ali i mletake dudeve kada se
za to bude ukazivala potreba.
21. Hrvatska u punom sjaju za vrijeme kneza Branimira
Zdeslav je ubijen, a na prijestolje je doao Branimir, jo jedan od knezova nepoznatog
podrijetla. Iako je Branimir doao na vlast nasilno i u suprotnosti s opeprihvaenim naelima
nasljeivanja u to doba, njegova je vladavina obiljeena mirom, graditeljskim poletom i
napretkom hrvatskog drutva. Tome je dokaz i injenica da su po smrti Domagojevoj, a za
vrijeme Zdeslavljeve vladavine, mletaki dud Urso I. Badoer i njegov sin Ivan 876. g. sa
Slavenima uspostavili mir i da je taj mir potrajao vie od sto godina, praktiki do kraja 10.
stoljea. Nova i povoljna okolnost za Hrvatsku bilo je sve vee zanimanje razliitih crkvenih
sredita za nju. To je konkretno znailo da e doi do intenzivnog pokrtavanja irih slojeva i
njihova uklapanja u kranski nain ivota. Svjedoanstvo o interesu su i papina pisma, kako
Branimiru, tako i njegovu prethodniku Domagoju. Takoer je pronaeno ak pet kamenih
natpisa na kojima je uklesano Branimirovo ime, vie od svih hrvatskih vladara ranoga
srednjeg vijeka zajedno. Razdoblje Branimirove vladavine bilo je vrijeme vrlo intenzivne
gradnje crkava, to znai da je moralo biti i novca i drugih resursa da bi se te gradnje mogle
financirati. Prvenstveno zbog unutarnjih, ali i vanjskih razloga, Branimirova je vladavina bila
prvi ranosrednjovjekovni vrhunac hrvatske drave. ini se da o tome svjedoe ponajvie dva
procesa: vrhunac procesa kristijanizacije te sve intenzivnije irenje hrvatskog imena, tj.
ubrzani proces etnogeneze. Branimir je vodio i aktivnu vanjsku politiku: po izvjesnom
sveeniku Ivanu poslao je pismo papi Ivanu VIII. u kojem izraava vjernost i pokornost papi.
To proizlazi iz pisma kojim je papa odgovorio Branimiru 07.06.879. g. koje je konani dokaz
da je Hrvatska meunarodno priznata drava. Papa je priznao Branimiru zemaljsku vlast i
Branimira naziva princepsom.

22. Hrvatska za vrijeme Tomislava


Uvrijeena je pretpostavka da je Muncimira naslijedio Tomislav oko 910. godine.
Tomislavova vladavina obiljeena je brojnim sukobima sa susjednim dravama, kao i
diplomatskim akcijama za uvrenje vlasti. Bilo je to razdoblje estokih sukoba s Maarima
na sjeveru i Bugarima na istoku drave. Uspomena na Tomislavove borbe s Maarima
sauvala se u obliku narodne predaje u djelu nepoznatog barskog sveenika (Ljetopis popa
Dukljanina ili Kraljevstvo Slavena). Bizantski kroniar biljei da je Tomislav porazio
Maare negdje u brdima gdje jaka maarska konjica nije mogla doi do izraaja. Iako
nemamo konkretnih podataka o tim sukobima, iz nekih drugih vijesti moe se zakljuiti da je
Tomislav uspio sauvati sjeverne granice. Poetkom 10. st. novi bugarski vladar Simeon
odluio je Bugarskoj podrediti itavi Balkan, pa tako i Bizant, te je u takvim prilikama Bizant
bio ponukan traiti saveznike u slavenskim dravama na zapadu. Hrvatsko uplitanje u
bugarsko bizantski sukob posredstvom Srbije izazvalo je Simeona da nakon potpune
pobjede nad Srbima poalje vojsku i na Hrvate. Mir je sklopljen tek nakon smrti cara Simeona
927. godine.
Tomislav je prvi hrvatski vladar kojeg papina kancelarija asti titulom kralja (iako je njegova
krunidba upitna). U tome ne treba vidjeti rezultat formalnog ina krunidbe u kojem bi papa ili
car vladaru podarili kraljevske oznake, nego nastavak podizanja hrvatskih vladara. Ljetopis
popa Dukljanina pie da je njegova krunidba bila na Duvanjskom polju kod dananjeg
Tomislavgrada 925.godine. Glavni povijesni argument tezi da je Tomislav bio kralj lei tome
to mu se papa obraa sa titulom rex. Tomislav je prvi vladar koji je ujedinio sve Hrvatske
zemlje te se njegov teritorij rasprostirao od Uke do Drine i od Drave do Jadrana te je vladao
dravom od 1.5 milijuna stan.
23. Integracija hrvatskog prostora u 10. stoljeu
Tomislavova titula posljedica je njegovih uspjeha u borbi protiv Maara i Bugara, ali i novog
odnosa prema dalmatinskim gradovima. Bizantska potreba da u hrvatskom vladaru nae
saveznika protiv Simeona poklopila se s tenjom pape i sveenstva u Hrvatskoj i Dalmaciji za
obnovom salonitanske crkvene pokrajine u njezinom nekadanjem opsegu. Za razliku od
tradicionalne historiografije koja je Tomislavu pripisivala neogranienu vlast u Dalmaciji,
neki su istraivai u potpunosti odricali bilo kakva prava hrvatskog vladara u bizantskoj
pokrajini. Bilo bi ipak teko objasniti stvaranje jedinstvene crkvene organizacije, uz pristanak
oba vladara. Zbog toga je uvjerljivije tumaenje da je Tomislav dobio titulu konzula, a time i
upravu nad Dalmacijom, to nipoto ne znai da su gradovi uli u sastav Hrvatske. Politiko
zajednitvo Hrvatske i Dalmacije, ostvareno makar kroz izvjesni oblik personalne unije,
otvorilo je mogunosti ostvarenja crkvenog jedinstva. Meu dalmatinskim i hrvatskim
sveenstvom sazrela je ideja o sazivanju zajednikog crkvenog sabora na kojem bi se rijeila
sva ta pitanja, pa su se obratili papi s molbom da se sazove sabor. Sabor je sazvan u Splitu
925. godine, a na njemu je prisustvovao i Tomislav. Tomislavova politika prema dalmatinskoj
Crkvi imala je dalekosene posljedice. Splitska i zadarska dijeceza proirile su se na hrvatsko
dravno podruje, ime je znatno ojaan proces integracije hrvatskih zemalja. Po prvi puta
nakon aachenskog razgranienja, dalmatinski su gradovi mogli osjetiti izvjesnu pripadnost
zaleu i njihovi meusobni odnosi nee vie biti kao prije splitskih crkvenih sabora. Bila je to
kruna Tomislavova uspjeha.

24. Hrvatska za vrijeme Trpimira II. i kriza

Tomislava je po svemu sudei naslijedio Trpimir II. Vojna i politika snaga Hrvatske odrala
se za vrijeme njegove vladavine, kada je sklopljen mir s Bugarima. De administrando
imperio tvrdi kako je Hrvatska u to vrijeme imala iznimno veliku vojsku te da nisu polazili u
rat ni protiv koga, osim ako protiv njih netko ne zarati.
Kriza koja je u to vrijeme potresala Hrvatsku imala je na prvi pogled lako uoljive uzroke
teki unutarnji sukobi koji prerastaju u graanske ratove i unitavaju ili onemoguavaju
funkcioniranje vlasti. Jedan od uzroka, a zatim i od posljedica takvog stanja, morala je biti
dotadanja snaga hrvatske vojske; iako su brojke koje Konstantin Porfirogenet iznosi
preuveliane, nema razloga sumnjati da je ona ipak bila razmjerno jaka. Osim toga, krizi su
znaajno pridonijeli i gospodarski uzroci, ako ak i nisu bili presudni. Rano srednjovjekovno
hrvatsko drutvo nije moglo, onako slabanih poljoprivrednih i politikih potencijala, izdrati
napore koje je pred njega postavljala suvremeno koncipirana drava. Oko polovine 10.
stoljea datira i podatak Konstantina Porfirogeneta o nenaseljenosti. Razlozi su vjerojatno bili
prvenstveno demografske naravi te je moda do smanjenja stanovnitva dolo pod utjecajem
nepovoljnih prilika u tadanjoj Hrvatskoj. Moe se pretpostaviti da su se negativni utjecaji na
drutvo isprepletali i da je jedan mogao poticati drugi dravni pritisak da bi se dalo to vie
plodina ili da bi se to vie radilo mogao je prouzroiti poveanje broja ili intenzifikaciju
bolesti, pothranjenosti, gladi, a potom bi uslijedili demografski pad, gospodarska kriza,
bezvlae pa onda kraa i otimaina i to bi ve bio dobar povod i uzrok graanskog rata.

25. Hrvatska, Srbija i Bosna od polovine 10. stoljea


Slabljenje drave nakon Tomislava nije se osjetilo samo u Hrvatskoj, ve i na irem prostoru
naime, u neposrednoj su se blizini Hrvatske poele afirmirati i druge Sklavinije. Prva je
svakako Srbija, potom Bosna.
Oko polovine 10. st. Srbija sve vie jaa. Iako su se na irokom prostoru istonojadranskog
zalea Sklavinije mogle razvijati neovisno i neometano jedna od druge, mogue je uspon
Srbije povezati s krizom u Hrvatskoj. Razlozi uspona Srbije polovinom 10. stoljea isti su ili
slini onima u Hrvatskoj polovinom 9. stoljea gospodarska konjuktura te sukob interesa
vanjskih sila na irem podruju Srbije. Zakanjenje u Srbiji u odnosu na Hrvatsku
najvjerojatnije je rezultat injenice da su se sredita drave nalazila podalje od mora, u
svakom sluaju dalje nego li hrvatska sredita. Srbija se, osim toga, u 9. st. nije poput
Hrvatske nala na podruju gdje su se preklopili interesi dviju velikih sila Bizanta i
Franake. Tek u 10. st. za podruje tadanje Srbije poeo se sve vie zanimati Bizant jer je
ono postalo interesna sfera uvijek opasne Bugarske. Za hrvatsku povijest to je vano jer su se
u jednom trenutku hrvatski i srpski interesi isprepleli na podruju Bosne. Hrvatska je
zaposjela komunikacije koje su vodile du jadranske obale, kao i one koje su vodile od
Jadrana dolinama Une i Vrbasa prema Panonskoj nizini, doim je Srbija bila dublje u zaleu i
istonije na prostoru koji je na svim pravcima, ili barem na veini, bio osjetno slabije
prohodan negoli hrvatski. Hrvatska i Srbija bile su tada zasigurno najjae istonojadranske
Sklavinije.
Bosna je i jednoj i drugoj dravi prirodno morala biti zanimljiva zbog dobrog poloaja na
komunikacijama prema Panoniji i vjerojatno zbog eksploatacije rudnih bogatstava. Sudei po
podacima nedvojbene vrijednosti, ini se da su i Hrvatska i Srbija u kraem razdoblju
zaposjele Bosnu. No, zauzee i nije moglo biti dueg vijeka jer ni jedna ni druga ne bi imale
dovoljno snage, a Hrvatska moda ni pretjeranog interesa da zadri Bosnu. Prvotni teritorij
Bosne u 10. st. bio je vrlo malen. Ve je u prvim stoljeima po seobi Slavena bila odreena
dravna cjelina, a ne samo zemljopisni pojam.

26. Robovi i poloaj ena, kraljica Jelena


Rob, odnosno servus ili ancilla, bila je svaka neslobodna osoba, a za razliku od njih,
slobodni su se ljudi nazivali ingenuus ili liber. Robovi su bili u ranom srednjem vijeku vezani
uglavnom uz ibraivanje zemljita pa je posve prirodno da podaci o njima postoje na velikim
vlastelinstvima, odnosno pridvornim gospodarstvima. Robova je bilo i u gradovima, gdje su
vjerojatno radili kao kuna posluga. Smatrani su ne samo nekom niom kategorijom
stanovnitva, ve su na neki izvjestan nain predstavljali i inventar koji se poklanjao zajedno
sa zemljom, odnosno bili su izjednaavani sa stokom. Iako je relativno lako odrediti poloaj
robova u hrvatskom ranom srednjovjekovlju, nema nikakvih kvantitativnih pokazatelja koji bi
upuivali na zakljuak o njihovom ukupnom broju. Takoer je uoljivo da se servi u izvorima
javljaju na tri podruja: dubrovakom, splitskom i zadarskom.
ene su u ranoj srednjovjekovnoj Hrvatskoj mogle posjedovati zemlju i slobodno
njome raspolagati. U zadruzi je ena posve ravnopravna u odluivanju o zajednikoj
obiteljskoj imovini. Mu tek s doputenjem svoje ene daruje dio svoje imovine prilikom
ulaska u samostan. Do spomenutih su posjeda ene vjerojatno dolazile nasljedstvom od
roditelja, odnosno mirazom. Poloaj ene u drutvu bitno je bio odreen njezinim poloajem u
branoj zajednici. Postojale su dvije koncepcije braka: crkveni zasnovan na kompromisu
izmeu ideala kontemplativnog, asketskog ivota i potrebe za biolokom reprodukcijom, a
drugi je laiki utemeljen na braku kao sredstvu za ostvarivanje gospodarskih i politikih
ciljeva. Izvan granica Hrvatske, ene su imale drugaiji poloaj i mogunosti. ena je mogla
biti otjerana od strane mua kad go je on htio, bilo je legitimno imati ljubavnice. U
Bizantskom Carstvu su carske ene i uglednice ipak imale malo vie mogunosti. Meutim, u
hrvatskom je drutvu ena uivala specifian poloaj i prije nego li je do njega mogao
doprijeti bizantski utjecaj. Ve spominjana pria o seobi Hrvata pod vodstvom petero brae i
dvije sestre Tuge i Buge svjedoi da su i ene imale vano mjesto u seobi i hrvatskom
drutvu. openito ili im je tradicija takvu ulogu pridavala.
O kraljici Jeleni, supruzi Mihovila Kreimira II. i majci Stjepana Drislava, postoji
mnogo sauvanih izvora. Ona je ve i po tome iznimka u hrvatskoj povijesti 10. st., a jo vie
po injenici da tako dobro poznatih enskih likova hrvatskog ranog srednjovjekovlja gotovo i
nema. U Jelenino vrijeme sagraen je memorijalno kongregacijski kompleks na Otoku u
Solinu. Crkva je sluila kao grobnica hrvatskih vladara, a u njoj je bila pokopana i Jelena 976.
godine. Posebno je vana injenica da je na nadgrobnoj ploi nazvana majkom kraljevstva
za ivota, a da je u smrti postala zatitnicom siroadi i udovica.

27. Demografsko stanje, obitelj i djeca u ranom srednjem vijeku


Demografska situacija je nepotpuna i puna indirektnih podataka. Doputeno je pretpostaviti
kako je rano srednjovjekovnim Hrvatima idealna obitelj bila ona koja ih je, po narodnoj
predaji, predvodila u vrijeme seobe. Uope nije sporno da je svatko elio imati mnogo djece,
ali je mnoge u tome sprjeavao visoki mortalitet djece ili rana smrt suprunika, pogotovo
ene, iscrpljene viekratnim porodima. Po nekim istraivanjima kasnoantikih nekropola,
ene ive krae. Njihov krai ivotni vijek i izrazito velika smrtnost do 32. godine ivota
vjerojatno su u neposrednoj ili barem posrednoj vezi s velikim brojem poroda. Osim toga,
injenica jest da se obitelj mora uzdravati te da takvu mogunost mnogi mukarci na
hrvatskom etnikom prostoru nisu imali. U brak se stupalo u pravilu vrlo rano, u prosjeku oko
16. godine za djevojke i 18. godine za momke te nisu imali materijalne osnove za zasnivanje
obitelji. Takoer, veliki broj crkvenih osoba, koji s osnivanjem samostana u 11. st. postaje jo
vei, zasigurno nije pridonosio demografskom rastu. I nain nasljeivanja u hrvatskoj
vladarskoj dinastiji mogao bi biti jedan od pokazatelja demografske situacije.
O demografskom stanju, osim pisanih izvora, podatke odreene vrste pruaju i analize
grobnih nalaza, posebice ostataka kostura. U tome je vrlo zanimljiv brojani odnos izmeu
pronaenih mukih, enskih i djejih kostura. Pronaeno je otprilike 16% vie mukih
kostura, to se tumai kao suptilna reakcija hrvatskog drutva koje je osjealo da je ljudi,
bilo mukaraca, bilo ena, u odreenom trenutku na nekom prostoru ili previe ili premalo.
Uobiajeni je viak mukaraca nestao u ratovima ili borbama, ili brodolomu, ili od bolesti
(epidemije). U odnosu drutva prema djeci u rano srednjovjekovnoj Hrvatskoj gotovo i nema
podataka. Srednji vijek se ne divi djetetu i ne raznjeuje nad njim, jedva ga i zapaa. ini se
da srednjovjekovna obitelj nije okupljena oko djeteta niti mu posveuje posebnu pozornost,
jer je njezina funkcija prvenstveno gospodarska, a ne osjeajna. Meutim, iz analize je
nekropola mogue utvrditi kako je mortalitet djece bio dosta velik (29% - 44%).
ini se da demografska situacija u hrvatskom ranom srednjem vijeku nije pogodovala baby
boomu, odnosno da je prirodni prirast bio malen. Mogue je da je natalitet bio relativno
visok, ali je jednako tako i mortalitet bio relativno visok.

28. Drislav i oporavak krajem 10. stoljea


Jelenin i Kreimirov sin bio je Drislav. Kako iz njegova vremena nema mnogo kronolokih
podataka, vrlo je teko odrediti tone godine njegove vladavine smatra se da vlada od kraja
60-ih godina 10. st. pa gotovo do kraja tisuljea, ali da 1000. godinu nije doivio. ini se da
je u tom razdoblju Hrvatska doivjela uspon i prevladala, barem za krae vrijeme, krizu u
kojoj se nala jo od vremena neposrednih Tomislavovih nasljednika. Razloge stabilizacije
valja traiti i u uspostavljanju prisnih odnosa sa susjednom bizantskom Dalmacijom, a jedan
od vanih dokaza prevladavanja krize mogao bi biti ve analizirani Jelenin natpis te
Drislavov natpis pronaen na Kapitulu kod Knina. Po svemu sudei, Stjepan Drislav je
dux magnus, no ne treba mu se pripisivati velika vanost jer je natpis mogao nastati i prije
smrti njegove majke Jelene, koja se nazivala regina. Njegovi su nasljednici nazivani
kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primali su takoer i znakove kraljevske asti od bizantskih
careva i nazivani su njihovim eparsima ili patricijima. Bazilije II. mogao je imenovati
Drislava za namjesnika (eparha) Dalmacije, mislei pritom na teritorije izvan bizantske
teme, pridodajui poasnu titulu patricija. Stoga je logino i zakljuiti da Drislav nije bio
okrunjen. Tijekom 11. st. krenulo je hrvatsko drutvo u novo razdoblje napretka. Do kraja 11.
st. u Hrvatskoj je znaajno porastao broj stanovnika, posebice na priobalnim prostorima.
Pojavljuju se prvi znaci feudalizma,u gradovima je krenula nova faza gospodarskog razvoja.

29. Ekspanzija Venecije i Drislavovi nasljednici poetkom 11. stoljea


Sve znaajniji imbenik zbivanja u Hrvatskoj od druge polovine 10. st. postaje Venecija, a to
se nije dogaalo ni sluajno ni neoekivano. Dok su u 8. st. mletaki trgovci poslovali
uglavnom po sjevernoj Italiji, u 9. st. kreu preko Furlanije i Istre prema jugu i izlaze na
Sredozemlje, da bi se od druge polovine 10. i u 11. st. Venecija afirmirala kao slavni (uz
Genovu) posrednik u trgovini izmeu Istoka i Zapada, to dijelom zahvaljuje i prvim
trgovakim ugovorom s Bizantom 992. godine. Stoga e biti logino da Mleani nastoje
proiriti i uvrstiti vlast na istonoj obali Jadrana. Godine 933. Mleani sklapaju sporazum s
istarskim markgrofom Vinterijem te tako osiguravaju svoje trgovake brodove koji plove du
istarskih obala, svoje posjede u Istri, a dobivaju ak i pravo da interveniraju na podrujima
koja su u markgrofovoj vlasti. Ovi dogaaji 30-ih i 40-ih godina 10. st. najava su nove i
znatno uspjenije faze mletakog angamana na istonoj obali Jadrana. Naime, 972. g.
njemaki car Oton II. poklanja Veneciji istarski grad Izolu, a ve 976./977. g. Venecija sklapa
novi ugovor s Koprom koji predstavlja poetak sustavne ekspanzije. Venecija je svoj poloaj
uvrivala i dinastikim brakovima, kada se dud Petar IV. Kandijan oenio neakinjom
Otona I., prvog cara obnovljenog Svetog Rimskog Carstva, a Petar II. Orseolo vrlo vjeto taj
krug iri na istok do Bizanta i na sjeveroistok sve do Ugarske. Tako se Hrvatska nala u
sreditu mletakih interesa i presezanja.
U takvoj opoj situaciji, Drislava je u Hrvatskoj naslijedio njegov najstariji sin i suvladar za
ivota Svetoslav koji je dobio i nadimak Suronja (ili Surinja). Ubrzo je planuo sukob koji je
prerastao u graanski rat izmeu Svetoslava i njegove brae Kreimira i Gosjlava. Njegov
povod mogla su biti nejasna naela nasljeivanja, pri emu su se Kreimir i Gojslav mogli
pozvati na franake obiaje po kojima oevi sinovi razdjeljuju zemlju na jednake dijelove.
Konano je u ratu pobijedila stranka Svetoslavove brae pa su oni preuzeli vlast. U isto
vrijeme krizu su pokuali iskoristiti Mleani. Mletaka je vojska 998. ili 1000. g. pod
vodstvom duda Petra II. Orseola nakanila bizantske gradove na dalmatinskoj obali
osloboditi pritiska Hrvata. Mletaka je vlast bila relativno kratkotrajna potrajala je samo
koje desetljee. Bila je zasnovana na trenutnom autoritetu duda i snazi njegova oruja.
Meutim, mletaki uspjesi u Dalmaciji oko 1000. g. ipak su ostavili traga i na druge naine pa
ih zato treba smatrati vrlo znaajnima: utjecali su na odnose Venecije s drugim susjedima,
posebice sa Carstvom, te se od tog vremena stvara mletaka samosvijest o vlasnitvu nad
Jadranskim morem i njegovim obalama, posebno Dalmacijom. U tijeku svih tih dogaaja,
1018. g., tadanji vladari, braa Kreimir i Gojslav, uznemirivali su Zadar i ostale dalmatinske
gradove u dnevnim navalama. Za razliku od nedavne vladavine Drislava, kada su hrvatsko
bizantski odnosi bili vrlo skladni, ovo je prvi pokazatelj da se u tome neto mijenja. Hrvatska
iskazuje agresivnost prema susjednim bizantskim teritorijima, to je i posljedica njezine
narasle snage.

30. Hrvatska istiskuje Bizant u 11. stoljeu

Privremeno stiavanje mletakih ambicija da zavladaju istonojadranskom obalom i faktian


nestanak njihova utjecaja na istonojadranska zbivanja uvjetuju stvaranje potpuno nove
situacije. U drugom dijelu svoje vladavine, moni bizantski car Bazilije II. djelotvorno je
ostvario planove o irenju bizantske domene prema zapadu. Nije krenuo na Hrvatsku jer se s
Hrvatima i njihovim vladarem vjerojatno nagodio, i to na osnovi starih sporazuma mir za
plaanje danka, a Baziliju su se pokorili Kreimir i Gojslav. No, oigledno na tim osnovama
stvari vie nisu mogle funkcionirati hrvatskom vladaru takve odredbe nisu odgovarale i on
ih je krio jer mu se inilo da je bizantski car bio daleko i ne moe mu nauditi. Dakle, prvi put
nakon gotovo stoljea i pol Hrvatska je vrlo ozbiljno zaprijetila bizantskoj Dalmaciji, ali nije
ju uspjela osvojiti. No, ni Bizant nije uspio razbiti hrvatske tenje i novi e hrvatski pokuaji
da se to uini uslijediti uskoro i naposljetku biti uspjeni.
Vrlo se malo i oito nedovoljno uzimala u obzir konkretna situacija, a ta je bila sljedea:
bizantska je vlast, dakle vlast uprave i vojske Carigrada, bila tijekom 600 godina (6. 12. st.)
bizantske nazonosti na istonojadranskoj obali ponajvie teoretska. Dolasci bizantske
mornarice bili su rijetki, kopnenih odreda jo rjei, a bizantski slubenici iz dalmatinskih
gradova samo su povremeno odlazili u Carigrad. Iako je, dakle, komunikacija izmeu
Dalmacije i njezina vrhovnog gospodara u Carigradu bila relativno slaba, ipak je Dalmacija u
teoretskom smislu bila zemlja bizantskog cara. Kako se od 9. st. nadalje Hrvati sve
intenzivnije sputaju u bizantsku Dalmaciju, tako se i bizantska Dalmacija i hrvatsko zalee
sve vie stapaju u jedinstveno etniko i kulturno podruje. Na taj e nain otpor politikom
vrhovnitvu Hrvatske postati manji. Razgradnji bizantske teme Dalmacije pridonosili su i
drutveno ekonomski procesi u samim gradovima, u kojima je sve vie jaao patricijat
kojem je bilo u interesu da tema se tema to vie decentralizira, a potom i potpuno razbije,
kako bi oni u gradovima priskrbili to vie vlasti. Proces odbacivanja bizantskog vrhovnitva
bio je iznimno spor i trajao je desetljeima, ali je Bizant konano izgubio Dalmaciju. Sporost
procesa svjedoi da se dalmatinski gradovi i nisu ba dragovoljno odricali bizantskog
vrhovnitva. Prilagoavali su se realnim odnosima priznavali bi onu vlast koja bi ih u
najveoj mjeri titila, a u najmanjoj im mjeri oduzimala politiku autonomiju. Stoga im je bilo
bolje biti pod vrhovnitvom udaljenog cara nego hrvatskog vladara iz zalea iji su interesi
esto znali biti suprotni njihovima. Osim toga, mnogo je ovisilo o trenutnom odnosu snaga pa
su od 1069. g. odreena suverena prava nad Dalmacijom imali hrvatski kraljevi, iako se i
dalje virtualno smatralo da teritorij pripada Carstvu. Stoga se ini kako je Hrvatska, otprilike
po smrti Bazilija 1025. g. i odlaska Orseola iz Venecije, poela, u dugom procesu, sakupkjati
snage da u sljedeih 50 do 100 godina definitivno proiri svoj teritorij, kako na itavu
istonojadransku obalu, tako i na june dijelove Panonske nizine.

31. Maarski utjecaj u Hrvatskoj poetkom 11. stoljea


Maari su od otprilike 20-ih 30-ih godina 10. st. pa u sljedeih 100 godina bili potpuno
odsutni iz zbivanja u blizini jadranske obale. Razlozi takve neaktivnosti su sljedei: krajem
10. i u 11. st. stanje u Europi, a pogotovo u uem okruju Hrvatske, mnogo se promijenilo, jer
su se Maari, nakon razdoblja provala po itavoj Europi, pa tako i u Hrvatsku, u prvoj
polovini 10. st. primirili, poto su 955. g. poraeni u bici na Lekom polju kod Ausburga
protiv budueg njemakog cara Otona I. To je bio i kraj maarske agresivnosti i gotovo su
posve prestala njihova pustoenja i pljake. Istovremeno je to bio trenutak kada su se
nomadska plemena privikavala na sjedilaki nain ivota. Ta je prilagodba tekla relativno
brzo s prihvaanjem krune Stjepana godine 1000. Ugarska je ula u europski civilizacijski
krug, a do kraja 11. st., stvaranjem jake sredinje vlasti i osvajanjima po uzoru na europske
feudalne drave, postaje i europska sila, iako je i u njoj, ba kao i u Hrvatskoj, bilo trenutaka
zastoja 1054. g. izbio je ustanak protiv pokrtavanja, a za povratak staroj vjeri.
Nova faza maarskog angamana na hrvatskim prostorima nastupa poetkom 11. st., kada se
na ugarski dvor sklonio svrgnuti kralj Svetoslav, vjerojatno zajedno sa svojim sinom
Stjepanom.
Interes Maara za prostore juno od sredita njihove drave, odnosno za hrvatske prostore u
irem smislu, bio je trajan. Maarska se vlast ustalila na najistonijem dijelu dananjeg
hrvatskog teritorija u Slavoniji. No ini se da se od 30-ih godina 11. st. uvruje hrvatska
politika jedinica na panonskim prostorima, koja se protezala od Gvozda do Drave. Dogodilo
se to uz pomo Maara, odnosno Arpadovia koji su na tom podruju osiguravali vlast
Svetoslava Suronje ili njegova sina Stjepana. Ta e se jedinica zvati banat ili dukat slavonski i
konano e se u drugoj polovici 11. st. sjediniti s prijadranskom Hrvatskom.
32. Modernizacija Hrvatske poetak feudalizacije
I dok se Hrvatska tijekom 11. st. sve vie afirmirala kao znaajan imbenik, kako na Jadranu i
njegovu priobalju, tako i prema panonskom prostor, u njoj e se zbivati mnoge i znaajne
promjene kojima se postupno izgrauje moderno srednjovjekovno drutvo.
Umjesto rodovskih veza, koje su do tada vjerojatno bile poprilino vane, uspostavljaju se
nove. Umjesto jake kraljevske vlasti, mo postupno prelazi u ruke pojedinih upanskih
porodica. Feudalizacija drutva na europskom Zapadu zamjenjivala je rodbinske odnose
feudalnima vazalitetom i seniorstvom pa se tako i hrvatsko drutvo poelo feudalizirati. U
11. st. taj proces je jo u poetku pa ga je i zbog relativno malog broja izvora teko pratiti, ali
u 12. i 13. st. on je nedvojben pojavljuju se brojne i mone feudalne porodice koje su
izmeu sebe podijelile itav teritorij Hrvatske. Pogotovo e to vaiti za priobalne krajeve,
praktiki dostupne novim vladarima Arpadoviima. ini se da su ve u 11. st. upani imali
znaajne posjede. Mogue je da su ih poveali zemljom koju su dobivali od hrvatskih kraljeva
pa su tako svoje podlonitvo dobro naplaivali za vazalitet su dobivali beneficij koji je brzo
prelazio u trajno dobro.
Feudalni se sloj stvarao kao sloj posjednika velikih gospodarstava; njihovo sredite bio je
curtis dvorac na dobru, sredite cijelog gospodarstva. Osim kue za stanovanje, postojale
su i gospodarske zgrade, staje i suare, zatim vrtovi, vonjaci, vinogradi, oranice, livade,
panjaci O obvezama i davanjima koje s servi imali zna se vrlo malo. Seljaci nisu ili na
tlaku, ali pod prijetnjom visoke kazne od 400 maraka dobrog srebra nisu smjeli naputati
selo. Tako se nekadanja sloboda postupno smanjivala, da bi se na kraju u potpunosti
afirmirali feudalni odnosi. Temelj socijalne strukture hrvatske drave bile su u ranom
srednjem vijeku seljake zadruge, odnosno velike porodice, organizirane po patrijarhalnom
tipu. Zadruge su same po sebi bile rodovi ili je nekoliko zadruga inilo rod.

33. Pokret za reformu crkve i Hrvata od druge polovice 11. stoljea

Jo je jedno dogaanje svjetskog znaenja druge polovine 11. st. imalo neposrednog odjeka i
vrlo veliko znaenje za Hrvatsku. Bilo je to jaanje pokreta za reformu crkve, ije poetke
valja traiti u nastojanjima redovnika opatije Cluny u Francuskoj jo od poetka 10. st.
Zalagali su se za moralnu istou, osuivali simoniju (kupovanje crkenih asti) i htjeli da se
svjetovna vlast odrekne svakog prava u sudjelovanju u crkvenim poslovima. Razni sukobi
tijekom godina konano dovode do crkvenog raskola 1054. g. (zbog raznih diskusija protiv
zapadne Crkve, papa je ekskomunicirao patrijarha Mihajla, na to mu je ovaj uzvratio istom
mjerom). Hrvatska e u to doba i ubudue, ba kao i bizantska tema Dalmacija koja e sve
vie izmicati bizantskom vrhovnitvu kidati mnoge veze s Istokom i sve intenzivnije
suraivati i kontaktirati s europskim Zapadom, s Ugarskom, s njemakim zemljama, s
razliitim faktorima u Italiji. Papinski poslanici poinju dolaziti u hrvatske krajeve sa
zadaom da radikalno preustroje dalmatinsko (i hrvatsko) sveenstvo. tovie, Hrvatska se
najednom nala u samom sreditu tada kljunog drutvenog pokreta u Europi. Papino
uklanjanje splitskog nadbiskupa Dabrala oko 1050. g. time to alje poslanika u taj grad znai
da papinska djelatnost utjee na ivot svake crkvene osobe, pa i cjelokupnog drutva, to je u
odnosu na 10. st. bila bitna novost. Godine 1059. odran je Lateranski koncil, koji je imao
iznimnu vanost za hrvatsku povijest po njegovu zavretku, papa je poslao izaslanika
Majnarda u Split, sa zadatkom da provede u djelo zakljuke koncila. Majnard je u splitu
sazvao koncil kojemu je osobno predsjedao. Zakljuci nisu sauvani u originalnom
dokumentu, ve je samo neke od njih potvrdio papa Aleksandar II. Na poetku se spominju
ope odredbe o disciplini u crkvi, a potom se prelazi na odredbe o izboru nadbiskupa, biskupa
i drugih crkvenih dostojanstvenika. Pape su eljele provesti u Dalmaciji i Hrvatskoj ono to se
ve ostvarivalo u Italiji i u drugim zapadnoeuropskim zemljama. Oito je u Dalmaciji i
Hrvatskoj postojao tihi otpor reformnim nastojanjima crkve te se ustrajalo na starim
obiajima. Meutim, zakljuci iz Splita razlikuju se od drugih po sljedeim odredbama:
klerici nisu smjeli imati duge brade i kosu, odredbe su bile uperene protiv glagoljaa pod
prijetnjom izopenja ako ne naue latinski, zabranjivao se brak. Crkvu se nastoji uiniti to
ovisnijim o crkvenim osobama. O ovim zbivanjima svjedoi i Toma Arhiakon u Kronici.

34. Vrhunac hrvatskog srednjovjekovlja za Petra Kreimira IV. i Dmitra Zvonimira


Petar Kreimir IV. postao je kralj otprilike 1058. g. Usprkos tome to je modernizacija
bogaenje, prodaja, darivanja, openito pribliavanje europskim obrascima razvoja bila
rezultat europskog razvoja i sposobnosti mnogih pojedinaca u Hrvatskoj, Kreimir je oliavao
taj razvoj, ako nita drugo, onda po svom podrijetlu: bio je unuk Kreimira III. i mletakog
duda Petra II. Orseola, jer se dudeva ki Hicela udala za hrvatskog kralja Stjepana I. Kada
je stupio na prijestolje, papinski ga je poslanik optuio da je u borbi za prijestolje ubio brata
Gojslava. Dvanaestorica upana pomogla su mu da odbaci optube i mirno zavlada. Njegova
je vladavina bila stabilna, to je bio jedan od uvjeta za za pregnua. Tako se na utemeljenoj
ispravi za benediktinski samostan sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu iz 1059. g. prvi puta
spominje Croatiae Dalmatique regnum, to znai da je prostor Hrvatske i Dalmacije prvi
put smatran cjelinom. Petar Kreimir 1062. g. i sam tvrdi da se kraljevstvo proirilo na kopnu
i moru, to je prvi put da se u nekom izvoru izriito govori o irenju hrvatskog teritorija.
Budui hrvatski kralj Zvonimir spominje se 1070. g. kao ban. Ivan Goriki u svojim
spisima tvrdi kako su 60-ih godina Ugari odluili ustupiti Zvonimiru dio Slavonije te se to
smatra potvrdom prirojenja dananje Slavonije Hrvatskoj. Zatim je Zvonimir vladao
prostorom o kojem ve postoji podatak o preputanju to je Marka Dalmatinska (podruje
Kvarnera, Hrvatskog primorja i istonog dijela Istre). Hrvatska se vlast sve vie ukljuuje u
tokove europske politike, to se oituje u rodbinskim i srdanim odnosima s Venecijom i
dalmatinskim patricijatom, ali od 60-ih godina sve vie i s ugarskom dinastijom Arpadovia.
Meutim, nije jasno kako je dolo do sklapanja braka izmeu Zvonimira i Jelene Lijepe, keri
ugarskog kralja Bele I., Ladislavovom sestrom. Bez obzira na to to neposredni povodi nisu
jasni, oito su pri sklapanju ovakvog braka interesi i pretenzije uzajamni: moda je Zvonimir
imao ambicije da jednom zavlada i Ugarskom. Bilo kako bilo, Zvonimir je ipak imao koristi
od roaka zamolio je kralja Salamona i vojvodu Gejzu (Jeleninu sestru) da mu pomognu
istjerati istarsko kranjskog vojvodu Ulrika II. s podruja Marke Dalmatinske, to su oni i
uinili. Zvonimir je bio okrunjen u crkvi sv. Petra u Solinu u listopadu 1074. ili 1075. g. od
strane pape Grgura VII. i to je prvo, ali i najvanije Zvonimirovo meunarodno postignue.
Papa je Zvonimiru podijelio znakove kraljevske asti. Papin izaslanik Gebizon predao je
novom kralju znak njegova vazalnog odnosa prema papi papinsku zastavu (simbol pobjede),
a potom i znakove kraljevske asti ma, ezlo i krunu (vrhovni autoritet). Sve se to
dogaalo u nazonosti hrvatskog plemstva i sveenstva. Zvonimirovom zavjernicom papi,
kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije steklo je bitno drugaiji meunarodni poloaj. Ono je
meunarodno priznato. Razdoblje Zvonimirove vladavine moe se tumaiti kao vrijeme vjete
hrvatske politike koja je uspjela izbjei sve ratne opasnosti.
Iz dokumenata koja su dva kralja ostavili iza sebe, vidljivo je spominjanje svojih
predaka te je takvo pozivanje na tradiciju dinastije logino u vrijeme kada kraljevstvo
Hrvatske i Dalmacije trai afirmaciju na europskoj razini (i dobiva je od pape 1074./1075. g.).
11. je stoljee vrhunac procvata feudalizma, drutvenih odnosa kojima je bit feudalni ugovor,
sporazum o uzajamnim pravima i obvezama izmeu vazala i seniora.

35. Trgovina, novac, zemlja


Za drugu polovinu 11. st. karakteristini su brojni zapisi o prodajama i darivanju zemlje. U
tom su se razdoblju novoobogaeni pojedinci i novostvoreni samostani utrkivali da priskrbe
to vie zemljinih posjeda. Nije sluajno da koindicira s vremenom koje se smatra zlatnim
dobom hrvatskog redovnitva, a to je itavo 11. st. Tada hrvatski vladari grade samostane ili
ih obasiplju kraljevskim povlasticama i zemljama. Bogatstvo se u ranom srednjovjekovlju
ponajvie stvaralo na zemlji, tako da su eksploatacija, prodaja i darivanje obradivih povrina
nedvojbeno bitan dogaaj unutar jednog gospodarstva. Meutim, najbolji pokazatelj razvoja
hrvatskog gospodarstva jest spominjanje i upotreba zlata i novca. Hrvatska je u ranom
srednjem vijeku stoljeima intenzivno komunicirala s bizantskim svijetom, gdje zlatni novac
nije bio zaboravljen. tovie, bizantska je nomizma bila pravi dolar srednjeg vijeka, to
svjedoi o snazi bizantskog gospodarstva i drave openito, ali i o tome da hrvatsko
gospodarstvo nije moralo trpjeti dramatine prilagodbe u navikavanju na zlatni novac. Na
teritoriju Hrvatske u 9. st. zlatni se novac pojavljuje u relativno malim koliinama. Po
novcima pronaenim u nekropolama, u akama ili ustima preminulih, jasko je kako je
Hrvatima novac bio u funkciji obola (tj. ritualno stavljen u pokojnikov grob), to znai da im
je vrijedio jo vie: postao je novac predmet, prvenstveno dragocjenost sama po sebi, a
manje objekt razmjene. Do bitne promjene odnosa prema zlatu i zlatnicima dolazi u 11. st.,
kada se poinje pokretati novi val gospodarske konjukture. U to vrijeme zlatni novac i zlato
osjetno su prisutniji nego u prethodnim stoljeima.

36. Uloga crkve i pojava romanike u Hrvatskoj


irenje crkvenih posjeda na hrvatskom prostoru se posebice oituje u 11. st. Tada se
stvaraju veliki zemljoposjed. Po tim znaajkama drutvenog razvoja Hrvatska slijedi razvoj
zapadne Europe. Taj kvalitetan pomak u funkciji samostana u hrvatskom drutvu dijelom je
odraz njihove brojnosti. Najintenzivnije osnivanje samostana karakteristino je upravo za 60-e
godine, kao odraz snanog gibanja protiv svjetovne investiture u crkvi i protiv simonije, a za
poboljanje discipline klera. Osim u osnivanju samostana, novi polet unutar crkve oitovao se
i u odravanju sabora. Po zakljucima Prvog nikejskog koncila iz 325. g. pokrajinski su se
sabori mogli odravati dvaput godinje, ali je taj broj smanjen na jednom godinje Drugim
nekijeskim koncilom. irenje samostanskog ivota izravno je utjecalo na irenje pismene
kulture i beneventane (obla latinica) pisma kojim se pie iskljuivo u junoj Italiji i
Dalmaciji. Usporedno s beneventanom, na hrvatskom se prostoru od 9. st. iri i upotreba
pisma karoline, koja govori o intenzivnom irenju zapadnoeuropskog utjecaja na hrvatskom
prostoru.
Crkvena reforma izravno je utjecala na stvaranje novog i prvog opeeuropskog
umjetnikog stila u europi, romanike. Prirodni ambijent u kojemu je nastajala romanika bili su
samostani i crkve, a tek kasnije se romanika arhitektura pojavila i u drugim sredinama,
prvenstveno u gradovima. Romanika kvaliteta oznaena je pojavom skulpture u fasadi,
ponovnim uvoenjem ljudskog lika i figuralne kompozicije u likovnu umjetnost. Poinju se
graditi opatije, to je karakteristina situacija u razdoblju romanike.
Primjeri romanike u Hrvatskoj:
- opatija sv. Ivana i opatija sv. Tome
- crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu
- dvije ploe oltarne pregrade iz crkve sv. Nediljice u Zadru
- tip benediktinske bazilike, trobrodne sa stupovima i s tri polukrune apside
- zvonik crkve sv. Marije u Zadru

37. irenje na moru i kopnu za vrijeme Petra Kreimira IV.


Petar Kreimir samosvjesno i ponosno 1062. g. tvrdi da se proirilo nae kraljevstvo na
kopnu i na moru; to je prvi put da se u nekom izvoru izriito govori o irenju hrvatskog
teritorija. U istom se dokumentu govori o naem dalmatinskom moru, to je vjerojatno izraz
novosazrele vladalake ideologije po kojoj je on vladar svega, i na kopnu i na moru. Radi se,
izgleda, o utjecaju bizantskog sustava miljenja. Samosvijest Petra Kreimira iskazuje se i u
devocionoj formuli jedne od njegovih isprava, uz boanski se izvor vlasti navodi i ljudski
njegova djeda i njegova oca, to je u ispravama vladara iznimka. To je s jedne strane izraz
kraljevske moi, koja proizlazi iz boanskog prava, a s druge oznaka kraljevske neovisnosti o
papinskoj vlasti. Petar Kreimir se hvali da se njegova drava proirila i na kopnu. O tome
neposrednih potvrda nema, ali se ini da bi se to moralo odnositi na bizantsku Dalmaciju, kao
i na neke dijelove Bosne.

38. Svijest o vlastitoj prolosti Dmitar Zvonimir i kruna

Iz dokumenata koja su Petar Kreimir IV. i Dmitar Zvonimir ostavili iza sebe, vidljivo
je spominjanje svojih predaka te je takvo pozivanje na tradiciju dinastije logino u vrijeme
kada kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije trai afirmaciju na europskoj razini (i dobiva je od
pape 1074./1075. g.). Meutim, to pozivanje na prolost i dobro poznavanje prolih dogaaja
u doba Petra Kreimira nije nastalo odjednom; sazrijevalo je u prethodnim stoljeima, ba kao
i hrvatsko drutvo. U 9. st. Hrvatska je ula u europski civilizacijski krug pokrtavanjem
veeg dijela stanovnitva, sve intenzivnijom razmjenom dobara s okolnim svijetom. No, tada
hrvatska drava ulazi u fazu kada treba podrku tradicije. Tako se do polovine 10. st. stvaraju
uski krugovi pismenih ljudi koji poinju zapisivati prie iz hrvatske narodne predaje. Do 950.
g. zabiljeena je pria o podrijetlu Hrvata o Bijeloj Hrvatskoj, otkuda su stigli, zatim
podatak o petero brae i dvije sestre koji ih vode tijekom seobe u novu domovinu. Naime,
jedan od bitnih preduvjeta za napisati origo gentisjest prvenstveno saivljenost s novom
sredinom u kojoj pismenost ima tradiciju jo od antikih vremena, a potom i posjedovanje
podataka o prolosti naroda koja se, ionako, prenosi generacijama narodnom predajom.
Zvonimir je bio okrunjen u crkvi sv. Petra u Solinu u listopadu 1074. ili 1075. g. od
strane pape Grgura VII. i to je prvo, ali i najvanije Zvonimirovo meunarodno postignue.
Papa je Zvonimiru podijelio znakove kraljevske asti. Papin izaslanik Gebizon predao je
novom kralju znak njegova vazalnog odnosa prema papi papinsku zastavu (simbol pobjede),
a potom i znakove kraljevske asti ma, ezlo i krunu (vrhovni autoritet). Sve se to
dogaalo u nazonosti hrvatskog plemstva i sveenstva. U tipino feudalnoj maniri Zvonimir
se obvezuje da e stalno ispunjavati sve to mu njegova asna svetost naloi. A to znai da
e u svemu i po svemu uvati vjernost apostolskoj stolici. Zvonimirovom zavjernicom papi,
kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije steklo je bitno drugaiji meunarodni poloaj. Ono je
meunarodno priznato. Razdoblje Zvonimirove vladavine moe se tumaiti kao vrijeme vjete
hrvatske politike koja je uspjela izbjei sve ratne opasnosti.

39. Kultura u Hrvatskoj: glazba, pismenost, znanost, mjere


Iako je na putu do pune afirmacije bilo puno zapreka (vie ne postoje promicatelji
hrvatske kulturne batine na dvoru i oko njega), u 11. st., i pogotovo na njegovom kraju,
pojavljuju se sve brojniji glagoljaki spomenici. U 12. st. nastat e itav niz tekstova na
hrvatskom jeziku koji svjedoe o intenzivnim vezama hrvatskih obrazovanih krugova s
makedonskim i srednjoeuropskim kulturnim prostorom. Sav taj polet prerasta okvire pukog
irenja pismenosti i zapravo oznaava poetke hrvatske knjievnosti. Meutim, hrvatski je
jezik, odnosno starohrvatski, bio na mnogim spomenicima, kao na Baanskoj ploi, protkan
elementima crkvenoslavenskog. Ostali primjeri su Valunska ploa, Supetarski kartular,
Osorski evanelistar.
Krajem 11. i poetkom 12 st. dogaale su se znaajne promjene i u glazbenom ivotu.
Tek od tog vremena izvori registriraju postojanje brojnih kodeksa, misala, antifonara
(zabiljeke crkvenih pjesama), sakramenata, himnara i lauda (pjesme iz gregorijanskog
pjevanja). Gregorijansko je pjevanje dostiglo upravo do 11. st. u sadrajnom, izraajnom i
formalnom pogledu vrhunac te je tvorilo temeljnu vrstu zapadne glazbe.
Hrvati su za boravka u pradomovini spoznavali okolni svijet na vrlo ogranien nain,
ien bilo kakvog svjesnog znanja o prirodnim zakonima i drutvenom razvoju. Poganski
politeizam bio je zasnovan na gledanju i tumaenju svakodnevnih i svakogodinjih dogaanja
na Zemlji i u svemiru kretanju nebeskih tijela i izmjenama godinjih doba. Znanja i tradicije
iz antike, usuglaena s kranskim uenjem, postaju pokrtavanjem Hrvata i njihovim
ulaskom u europski kranski krug dominantnom i praktiki jedinom osnovicom bilo kakve
spoznaje. Priroda nije bila shvaana ni prouavana sustavno. Ljudi su traili samo odgovore
na svoje konkretne nevolje i probleme. Sva tumaenja prirode do najsitnijih detalja u
svakodnevnom ivotu bila su zasnovana na vjeri u kransko objanjenje svijeta, vjeru u jedan
ivot vjeni, u kojem je smrt samo granica vremena koje je dano do konanog izbora. Ni u
Hrvatskoj ni u Dalmaciji nije u ranom srednjem vijeku bilo intelektualnog potencijala.
Najvei domet bilo je slanje izvjetaja o povijesti Hrvata i suvremenoj situaciji. Vano je bilo
osnivanje uilita za Veneciju i Ilirik 825. g. u edadu, u Furlaniji. Sosnivanjem
benediktinskih samostana Hrvatska dobiva arita intelektualnog rada i obrazovanja.

40. Zvonimirova smrt, bezvlae


Zvonimir je umro izmeu 1087. i 1089. g. jer je 08.10.1087. g. jo potvrivao povlastice
samostanu sv. Marije u Zadru, a 08.09.1089. g. njegov nasljednik Stjepan II. stupa na vlast.
Meutim, dugo se raspravljalo o tome kako je zapravo Zvonimir umro, nasilnom ili
prirodnom smru.
Teorija o ubojstvu zasniva se na prii iz Ljetopisa popa Dukljanina u kojoj se tvrdi da je
Zvonimira ubio razljueni narod na Kosovu polju kod Knina u vrijeme saborovanja, kada je
potaknut pismom rimskog cara i pape pozvao hrvatski narod u kriarski rat za osloboenje
Kristova groba i drugih svetih mjesta. Umirui, kralj je prokleo Hrvate da ne bi imali
gospodare od svoga jezika, nego da bi uvijek tuem jeziku podloni bili. Teorija o nasilnoj
smrti ima teko branjivih manjkavosti. Za poetak, nigdje se u starijim izvorima, poput
isprava Stjepana II. i Tome Arhiakona, ne daje naslutiti da je Zvonimir ubijen. Takoer nije
mogue objasniti da je Zvonimir bio mrtav ve 1088./1089. g., a da je opi poziv na
oslobaanje svetih mjesta uslijedio tek nakon sabora u Clermontu 1095. g. Uostalom,
znakovito je da svi izvori o nasilnoj smrti navode razliite datume ubojstva. Osnovna poruka
legende Zvonimirovo prokletstvo Hrvata o podlonitvu vladara tueg jezika, nastala je
najvjerojatnije tek oko 15. st. zbog vanosti narodnog jezika i identiteta.
Ivo Goldstein tvrdi da Zvonimir nije umro nasilnom smru. Naime, mogue je da ak i
desetljee nakon Zvonimirove smrti i smrti Petra Svaia dolazi do zabune tako da se
pogibija Petra Svaia u narodnoj svijesti preobrazila u nasilnu smrt/ubojstvo Dmitra
Zvonimira.
Zvonimir nije ostavio mukih nasljednika, tako da nakon njegove smrti na prijestolje dolazi
Stjepan II., neak Petra Kreimira IV. Vladao je vrlo kratko stupio je na prijestolje
1088./1089. g. i za njegove se vladavine nije dogaalo nita od presudne vanosti po sudbinu
drave. Poto je umro 1090./1091. g., nije bilo jasno tko e ga naslijediti. Kako se hrvatski
velikai nisu mogli dogovoriti oko toga tko treba naslijediti prijestolje, oigledno je u tom
trenutku jedno od legalnih i legitimnih rjeenja bilo da krunu preuzmu braa ili roaci Jelene
Lijepe, dakle ugarska dinastija Arpadovii, i to je rjeenje na kraju prevagnulo.

41. Dolazak nove dinastije Arpadovia

Sama injenica da je bio brat kraljeve udovice ne bi Ladislavu bila dovoljna za stjecanje
hrvatsko dalmatinske krune, pa je Arpadovi oigledno raunao i na podrku meu
hrvatskim plemstvom vjernim njegovoj sestri Jeleni kada je 1094. g. odluio krenuti u pohod
na juno kraljevstvo. Najvei je uspjeh postigao u Slavoniji, u kojoj je maarski utjecaj bio
najizraeniji, ali je, slamajui neorganizirani otpor lokalnog hrvatskog plemstva, prodro
duboko u samu Hrvatsku. Kad se naao tik pred ostvarenjem planova, provala Kumana u
Ugarsku (organizirana od Bizanta koji se bojao za svoje gradove u Dalmaciji) natjerala ga je
da odustane od daljnjeg osvajanja i da se hitno vrati. U osvojenim je dijelovima Hrvatske kao
vladara postavio svog neaka Almoa, a u Zagrebu je 1094. g. osnovao biskupiju s ciljem
uvrenja crkvene i politike vlasti (biskupija je pripojena Ostrogonu podreivanje
slavonske biskupije ugarskom primasu trebalo je i to podruje orijentirati prema Ugarskoj).
Almoeva je vladavina u Hrvatskoj bila samo prolazna epizoda. Ni njemu nije uspjelo dobiti
krunu, a i dio Hrvatske oko Knina bio je jo uvijek u rukama Petra Svaia. Ladislav je,
vidjevi Almoevu nemo, za svog nasljednika odabrao njegova brata Kolomana. Anarhiju u
Hrvatskoj iskoristio je Bizant. Polovinom 1091. g. bizantski car Aleksije Komnen u
Dalmaciju je poslao kao svojeg opunomoenika normanskog viteza, grofa i carskog sebasta
Gotfrida Melfijskog. Nije sporno da su do kraja godine dalmatinski gradovi i otoci priznali
bizantsku vlast.

42. Osnivanje Zagrebake biskupije i kriari u Hrvatskoj


U Hrvatskoj je Ladislav morao stjecati pozicije i pristae pa je jedan od takvih poteza
bilo i osnivanje Zagrebake biskupije 1094. godine. Naime, stvaranje i jaanje crkvene
organizacije imalo je u srednjem vijeku, kada je vlast teokratski ustrojena, kao direktnu
posljedicu i jaanje utjecaja kranske drave. Nova je biskupije pripojena Ostrogonu i neto
kasnije kaloko bakoj nadbiskupiji, a ne Splitu, kao to bi bilo logino. Podreivanjem
jedne slavonske biskupije ugarskome primasu trebalo je i to podruje orijentirati prema
Ugarskoj, iako je Ladislav razgraniio Zagrebaku biskupiju s peujskom, tako da joj je
pripojio Poeku kotlinu. Time je na isteku razdoblja, u kojem je Hrvatska uivala potpunu
dravnu samostalnost, crkvena razdioba hrvatskog prostora navjeivala u budunosti i
drugaiji odnos hrvatsko ugarskih kraljeva prema Slavoniji s jedne i priobalnim hrvatskim
krajem s druge strane. Takvim Ladislavovim postupcima samo je pogodovao viestoljetni
zemljopisni i administrativni dualizam, razlika izmeu dvaju toliko razliitih hrvatskih
krajeva. Stoga nije nimalo neobino da je Ladislav osobno osnovao Zagrebaku biskupiju.
Otiao je i korak dalje postavio je za zagrebakog biskupa i eha imenom Duh, ime su na
neki nain prekrene odredbe Lateranskog koncila iz 1059. g. i osnovne intencije crkve u
borbi za investituru, a to su da biskupa, umjesto svjetovnog gospodara, izaberu kler i narod.
Kroz june dijelove Hrvatske je prola jedna skupina kriara, i to od Akvileje, preko
Istre, pa sve do Skadra. Iako su jezrgu inili ratnici vitezovi pod vodstvom grofa Rajmunda
IV. Tuluskog, bilo je i slabih starica i nemonih siromaha. U prii se ne spominje nikakav
doticaj s vlastima na hrvatskom prosotru, premda su kriari nastojali u svakoj prilici
suraivati s lokalnim vlastima. Moe se zakljuiti kako su kriari prolazili Hrvatskom kada
sredinje vlasti u njoj nije bilo i kada je anarhija bila na vrhuncu. Vjerojatno pod dojmom
zime (prosinac 1096. sijeanj 1097.) i zbog neprijateljstva koje je u domaih ljudi bilo
potaknuto strahom, prolaznici krajem 11. s.t stekli su o Hrvatskoj vrlo loe dojmove: narod je
bio divlji, zemlja nenastanjena, bilo je mnogo magli.

43. Pacta Conventa i identitet Hrvatske u Europi u okviru nove drave


Sve do Kolomanove krunidbenema nikakvih neposrednih podataka o dogaajima u
Hrvatskoj. Znaajna suvremena zbivanja pobjedonosan zavretak Prvog kriarskog rata
1099. g., velika pobjeda Kumana i ruskih knezova nad ugarskom vojskom pod vodstvom
Kolomana kod Przemysla u Galiciji iste godine proli su u Hrvatskoj, sudei po muku
izvora, bez odjeka. Koloman je 1102. g. krenuo u Hrvatsku. O tome kako je tekao njegov
pohod govori pria zapisana u dokumentu zvanom Qualiter ili Pacta Conventa koji se
sauvao u jednom zapisu iz prve polovine 14. st., i to kao dodatak djelu Tome Arhiakona. U
njemu pie kako Koloman poziva Hrvate na primirje i da sklope s njim ugovor kakvog sami
budu htjeli. Hrvati su vijeali te mu poslali 12 plemia iz 12 hrvatskih plemena koji su se s
Kolomanom sporazumjeli kako e zadrati svoju zemlju i sva dobra, nee morati plaati
porez, ve e jedino vriti vojnu slubu za Kolomana. Ovaj dokument poznat je od vremena
Ivana Luia u 17. st. Danas, meutim, prevladava miljenje kako se dogaaji nisu mogli
dogoditi onako kako pie u Qualiteru. Odnose Hrvatske i Ugarske, odnosno Hrvatske i
Arpadovia u uem smislu i posebice njihov dolazak na hrvatsko prijestolje, hrvatska je
historiografija esto razmatrala s mnogo emocionalnog naboja. Stvorena je openita slika o
katastrofinom kraju ranosrednjovjekovne Hrvatske na prijelazu iz 11. u 12. st., a to uope ne
odgovara stvarnim zbivanjima. Time to je neka strana dinastija zadobila hrvatsku krunu ne
znai da je Hrvatska izgubila ita od svog dravnog legitimiteta. Ona samo dobiva jednog
novog vladara koji je stranac i koji, u teoriji, zasebno vlada Ugarskom, zasebno Hrvatskom,
zasebno Slavonijom, itd. Arpadovii nisu ni mogli, a nisu ni htjeli bitno mijenjati zateeni
poredak. Uostalom, za eventualnu kolonizaciju ili smjetanje vojnikih posada nisu imali ni
snage, jer je Ugarska u drugoj polovini 11. st. poprilino uveala teritorij pod kraljevom
vlau, a da ni maarsko etniko podruje nije bilo jo u potpunosti dravno izgraeno i dobro
naseljeno. Maarski su ratnici dospijevali u Hrvatsku samo za vrijeme kraljevskih pohoda.
Arpadovii su se stoga morali oslanjati na lokalne snage, tako da je ostajalo dovoljno prostora
za samostalan drutveni razvoj.
Hrvatska je nakon dolaska Arpadovia sauvala mnoga od svoga politikog i
civilizacijskog identiteta. U sluaju Hrvatske i Ugarske radi se o ujedinjavanju dvaju
susjednih kraljevstava. Stoga e za Hrvatsku i hrvatsku povijest u cjelini biti zapravo vano
samo to koliko je Hrvatska, a bez Ugarske, bila vaan imbenik u meunarodnim odnosima.
Iako se nije afirmirala kao drava, ipak je bila poznata kao politiki i zemljopisni entitet,
odnosno, pojedinci roeni ili potekli iz Hrvatske afirmirali su se na politikom,
gospodarskom, kulturnom ili nekom drugom polju. Stupanjem ugarske dinastije Arpadovia
na hrvatsko prijestolje moe se objasniti samo poznavanjem duih procesa. A oigledno je da
je dugo vremena postojao interes, kako Ugarske za Hrvatsku, tako i Hrvatske za Ugarsku.
Dokumenti takoer nepobitno pokazuju kako je kljuan pravni in itava Kolomanova
boravka u Hrvatskoj bila krunidbena ceremonija 1102. g. u Biogradu na moru, kada je
vjerojatno preuzeo Zvonimirovu krunu. Koloman se tada obvezao da e tititi podanike
hrvatskog kraljevstva.
Dolazak Arpadovia u Hrvatsku i preuzimanje hrvatske krune donijelo je sa sobom i pozitivne
i negativne elemente. Slobodno se moe tvrditi da je za vladavine Arpadovia, dakle barem do
1301. g., drava funkcionirala prije kao neka vrsta personalne unije nego li kao jedinstvena
drava. Arpadovii su imali tek neto neposrednog utjecaja u kraju izmeu Gvozda i Drave, a
na junijim prostorima osjetno manje. No, u duem razdoblju, u stoljeima koja e tek doi,
ova e promjena umnogome odrediti tijekove hrvatske povijesti.