Hamza Humo - Grozdanin kikot

Grozdanin kikot je roman (pjesma, poema, skaska...) ili ak zapis o starosjedilakom

idealu prolosti u kome je Humo pokuao da spoji i same idejni fantazmagorini impuls
nastalim na impresivnoj unutarnjoj osnovi sa materijalistikim, tjelesnim porivom i
doivljajem jasnog dodira ivota i prirode. Svakog proljea i ljeta raa se strast i ljubav,
jesen je gasi i potapa u nitavilo praznine i upljih dana i dugih noi bez slasti. Pisac je, ini
se, u jednom dahu izlio sve svoje duboke misli, bolnost jednog nedoivljenog ivota,
njegovu potencijalnu jainu i istrajnost, ali i muku neminovnosti, prizvuk pada i konanog
sunovrata. Hamza Humo je, naravno, primao i prihvatao uticaje i sugestije svog vremena,
pokuavajui se uklopiti u trenutnu literarnu masu koja je u to trusno doba nadilazila iz vie
pravaca razbijajui stare i forsirajui avangardne knjievne novotarije. No, unato tome, on
se kao literat i umjetnik profilirao sopstvenim eksperimentisanjem s namjerom da zasebno i
beskompromisno predoi svoju intimnu viziju ivota i umjetnosti. Tako je u njegovom djelu,
uglavnom, nadvladana neposredna rezonanca nametanja sa strane silinom svoje
originalnosti i linog ispovijednog individualizma koji je za rezultat imao stvaranje osobne
poetike prepoznatljive po obliku i ideji koja nije doputala parafrazu, ostavljajui ga
usamljenog na zvjezdanom nebu knjievnosti.

Vrsta knjievnog dela - roman

Struktura knjievnog dela - 44 poglavlja
Likovi - Grozdana i Grozdan, Ozren, Svrzimantija, Galama, deda Skemba, Grlica, Ivanka,
Juro, Leko, narod, Mati, Minda...
Knjievni pravac - Ekspresionizam (Ekspresionizam je pravac suprotan impresionizmu. Ne
osvre prirodu i spoljanje utiske nego apstraktno prikazuje unutranje ivljanje, koje je
esto strastveno, mistino i religiozno. Ekspreszionizam se prvi put javio u Francuskoj a
najsnanije je delovao u Nemakoj. U knjievnosti je kratko trajao.)
Tema - Ozrenovo ljeto u selu

Kratak sadraj - Glavni lik romana je Ozren. Na poetku ljeta se vraa u selo gdje
upoznava milu i surovu stranu ivota. Radnja je ispretletana izmeu Ozrena, Grlice i Ivanke
te Grozdana i Grozdane. Za Ozrena Grlica predstavlja pravu, istinsku ljubav dok mu je
Ivanka samo predmet zadovoljstva i avanture. Grozdana i Grozdan su ljubavnici koji su
ivjeli u tom selu u vijeku prije Ozrena. Roman nema posebno sloenu radnju. U prvom
dijelu romana opisuje se pejza sela, u drugom dijelu se opisuje ivot u selu uz pejza. Na
kraju romana Ozren se vraa tuan u grad. Svrzimantija se ubija a Grlica skae sa litice.

Analiza likova -Ozren: Na poetku ljeta se vraa u selo gdje doivljava ljubavne strasti
prema Ivanki i Grlici. U romanu se esto opisuju ljubavni odnosi sa njima. Dolazi u selo
sretan, a odlazi tuan. Jedno ljeto ga je uinilo odraslim ovjekom. Sazrio je za par mjeseci i
otkrio dobre i loe strane ivota.

Grlica - Predstavlja Ozrenovu istinsku ljubav. Opisana je kao djevojka umilatog glasa,
bijelih i sitnih grudi. Na poetku je bila veoma stidljiva. Zavoljela je Ozrena, esto mu je
pjevala. Zavrava tragino, nakon to biva silovana skrenula je s uma i skoila sa litice.

Ivanka - Kerka starog vodeniara Matie. Za Ozrena je bila avantura. Ozren je esto iao
kod nje nou. Citat: "Ivanka, no je hladna, da te ogrlim. Zautala si kao popac i sva drhti
od mog milovanja. O, Ivanka!"

Svrzimantija - Ozrenov prijatelj. Znavali su provoditi po itave noi uvajui imanje.

Svrzimantija mu je esto davao savjete i priao o svojoj mladosti. Na kraju izvava
samoubistvo te ostavlja oprotajno pismo za Ozrena. Tu no kada je Svrzimantija izvrio
samoubstvo Ozren je imao nonu moru. Upravo to je sanjao.

Grozdan i Grozdana - Legende u selu. ivjeli su u prolom vremenu ali se njihova ljubav
jo prepriava. Ozren je znavao esto priati Grlici o njima a ona ga je paljivo sluala.
_________________________________

Hamza Humo se rodio 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohaao mekteb,
osnovnu kolu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Maarsku (Komarovo), a 1915. je
mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluio kao pisar i tuma u bolnici u Beu.
Nakon rata vraa se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u
Zagreb, potom u Be i konano u Beograd.

Od 1923. godine ureuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je asopisa Gajret, a
potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od
1945. godine ureuje bonjaki list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor
Umjetnike galerije. Po motivima romana Adem abri snimljena je televizijska serija pod
nazivom Koe.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.
Akvarel
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me va mami,
O bistri jesenji dani!
Na grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plonika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu va zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,
Na licima to blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice atoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.
U naem malom dvoritu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, arene,
A ja s plonika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me va mami,
O bistri jesenji dani!
ekanje
Sred tihe noi srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini miriu u avliji vasoj.
Gore visoko pod strehama plonim
Zautali su golubovi u irokoj tiini.
Moj dom je pust.
Sjedim u bati sam.
ekam na nekog -
Ah, niko doi mi nee!
Samo jasmini miriu u avliji vaoj
I mjesec se smije kroz smokvino lie.
Kroz no vjetrovi apuu.
uti grad.
U mjesec diu se minareta
Ko bijele poudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad rasplee kose.
Batovani
Miruje vee.
Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda
visi.
Mi ko mjeseeva braa bludimo kroz
polja.
Naa se povorka bjelasa ispod tihoga
granja.
Preko irokih poljana naa povorka ide
S drugakim oruem na ramenima.
Mi smo svetenici u tihim noima,
Smiraj i poinak sijemo poljima.
Bijela povorka koraa kroz tiinu.
Nas dvoje posljednji idemo.
Tijela nam zagrljena ute.
O kako su teka, umorna, slomljena !
Mi samo mirni poinak elimo.
Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda
visi.
Visoko u granju uti tiina.
um mi sluamo tekih nam koraaja
I nae misli zamorne u utanju.
A no je beskrajna, tiha, tiha
I naa tijela tako su teka, umorna,
O, snago moja !
Sadefli joj nanuli kraj postelje blijete.
O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kue vase
Zidovi su vii od gradskih bedema.
uvar
Plavi se vee.
Vaskravaju svjetla
I velik, crven mjesec ko krvav uvar
Nad naim gradom bdije.
Modre se brda i kao svjetlovi
Nad naim gradom diu se,
I mjesec ko velianstven Bog
Koraa preko njih.
O, Boe !
Kako su mali ljudi u gradu naem
I mislo njihove
Manje su od kuica njihovih !
I dok gore visoko, visoko
Ko same ljepote
Zvijezde se klanjaju i smijee,
Ja leim na brijegu
I mislim dugo, dugo
O svom djetinjstvu
to kao bajka negdje
Tamo dodje u naoj bati snijeva,
O majci mojoj i o mnogim milim
Kojih ve odavno nema, nema.
I mjesec ve u visinama uti
I svjetla na varskrsavaju vie.
No je.
Samo trska sanjivo uti na brijegu.
A ja jo po cijele sate
Snatrim i utim.
Tiho je.
Samo moja lula
Svjetluca na brijegu
Ko ivanjski krijes.
Drugu
Vee je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Drue, parenje biljki nanosi vjetar;
Otri im miris pijano
Posre kroz vazduh ko i ja.
Hej, sve je pijano rairenih grudi!
Preda mnom ute ae
Crne i teke ko misli crnih ljudi.
Ja pijem sam.
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krmu nosi.
Zagrobnim i crnim smijehom noi
Sve okolo umi,
Neujno se smijei,
Vazduhom se vuku ptiurine vrane
Ko nabuhli lei.
Ja viem: Hej, vina jo!
Zar nikog nema?
Zar me odnijela no?
Vina, vina toi!
Nikog. Pust, upalj mir.
ivot vri.
U magli negdje lebdi raj
I vrijeme umi u dubokoj noi.
A moj drug
Ko tamna, ukleta mrlja
Bez cilja luta po svijetu
I neka strana sjenka
Crne mi ae toi.
Hamza
Nazvae me Hamzom
Kao to nazvae hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjeno sunanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaa,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
to prodaju ilime,
Biser, nakit, ene.
O cudno je to udno
Da ovdje
U naoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
esto mislim na te Muhamedov strie,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i titom
Kako se bori u bici kod Uhda,
Juria krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se bori.
A kad se osvijesti -
Razbojite pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu eu ko crne avke ene.
I kada ti u bolu na bojitu jeknu,
One zavijae ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatie se na te,
Otrim ti noktima
Iupae jetra,
Zgrizoe ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekae glas po razbojitu
Poput zavijanja jezive hijene.
O, udno je to udno
Da ovdje
U naoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Hercegovaki pejzai
I IV
Jablan do neba see.
Moj amac pod njim lei.
Podne na rijei drijema.
Hiljade sunanih sjena
Kroz vrba hladove bjei.
Sve tiho.
Vreo dan mami.
Miriu otkosi svjei.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka iroka
Ne mie s jednoga mjesta.
Kad srebren blijesak na vodi
Pue i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.
II
Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan razbludni Pan
Mami je s plave visine.
Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio areni, pun uma svijet,
A pored rijeke sunani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.
Nenadan trzaj sjenke se mae.
To zlatne pauke krilom tae
nekakve ptice otar let.
III
Kradom se proplie vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, ut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.
I cijelu no ne nae puta;
Zape mu djevojin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Ieznu mjesec ut.
Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja proljee
Kad gora lista.
Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je elja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv neujan strah.
Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljuljo se neujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.
U taj as kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao maijom nekom,
Skide haljinu sa divne ene.
V
Go, sunani junski dan.
Horizont biljee jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijete golubovi.
Nenadno prestraen krik
Nie sred modre puine
I razli strave as.
Il jauk pade sa visine,
Il utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.
VI
Probuen podnevni san.
Po rijei prosu kikot pjan.
Odakle ujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
to vrelom krvlju na rijei gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?
To Pan sa svojom svitom
amcem rijeku para. Ko strani snovi blijete, gore.
Ode put vite gore. Kraj rijeke Pan sanja u bati:
Djevojci bijele grudi zore.
VII Labud nebeski oblak bijel
No crna, uplja. Kroz plave visine razbludno plovi.
Dad hukti u lozi. Podne je leglo, grca u gru.
U kolibi mi skriven treperi smijeh. U ploti rastu pozudni snovi.
Drhti mi srce. U rijeci bijela sjenka drhti.
umi u tijelu. pan udno za njom ruku prua.
U meni raste grijeh. Sone mu grudi pred oim blijete,
umovi postaju mlazovi crveni, A sjenka biva sve dua, dua.
A grijeh raste ko krvav cvijet. Odozgo iz gaja ko zloban mladi
Huk nosi krajinu. Vjetar se zalee,
Vinograd tee. Kroz vrbe minu.
Koliba postaje volebni svijet. Oblaka nesta.
Ili to dad radost mi nosi, Podne se krete.
Ili Pan s frule zvukove roni? Pan teko dahnu -
ena se smije i drai nudi. San se rasplinu.
Dad lijeva. X
Grmi. Kroz san vrebam vjetar;
Vinograd zvoni. Kud li se pritajen krade?
Panova frula zvukove roni. Idem oprezno za njim
Bez uma, kao sjena.
VIII Osmijeh mi na licu treperi
Osoji se pue. Jer slutim da je negdje
Dan uareno trepti. U gaju skrivena ena.
Cvrak ljuto piti. I to god koraam dalje
Vrela zemlja zgara. Srce mi jae bije.
Samo okot brekti pun zlatnoga grozda. Vidim je kako mi mae,
uj! Iza drvea zove:
Dolinom pjano ozvanja bukara. Pan me je za panj svezo.
U hladu jasena Pan razvaljen sjedi, Spasi me, mladiu dragi!
Vreo dah mu pali gola, muka prsa. Brau ti jagode sone,
Njegov pogled plamti od nabrekle elje - Dau ti drai svoje.
Beraice vode redove od trsa. Prioh joj priuzu da drijeim.
I od muke edi on grozdove cijedi Ona sva srena treperi.
I bukarom pije ueeno zlato. Ko vjetar miris kad nosi
U njem snaga brekti. Njena se kosa prosu.
Pjesma vazduh para: Ja pruih ruke za njom,
Grozdan mome ljubi zlato neharato. A sunce u tom asu
Pan jednako pije - Kao da glasno viknu -
Da svisne od bjesa. Krvave zrake osu.
A kad jablan prui svoju dugu sjenku, To Pan otvori oi
Prosu mu se vriska do plavih nebesa. I pogled baci niz kosu.
IX
Krvavi narovi u podnevu XI
Zauena uti tiina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne
sanje.
Pan sakriven vreba u ponone sate.
Zamro dah u gaju.
Ne die ni granje.
Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca
sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela e da zvizne utisalim gajem.
Panu srce raste s mjesecom u visu.
Otru strijelu dri na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.
To strelicu pusti smrtnonosna ruka.

XII
Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mie.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet eka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.
Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poe da svija, kri zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.
To Pan strijelu pusti u sunane dane.