You are on page 1of 7

Hamza Humo - Grozdanin kikot

Grozdanin kikot je roman (pjesma, poema, skaska...) ili ak zapis o starosjedilakom


idealu prolosti u kome je Humo pokuao da spoji i same idejni fantazmagorini impuls
nastalim na impresivnoj unutarnjoj osnovi sa materijalistikim, tjelesnim porivom i
doivljajem jasnog dodira ivota i prirode. Svakog proljea i ljeta raa se strast i ljubav,
jesen je gasi i potapa u nitavilo praznine i upljih dana i dugih noi bez slasti. Pisac je, ini
se, u jednom dahu izlio sve svoje duboke misli, bolnost jednog nedoivljenog ivota,
njegovu potencijalnu jainu i istrajnost, ali i muku neminovnosti, prizvuk pada i konanog
sunovrata. Hamza Humo je, naravno, primao i prihvatao uticaje i sugestije svog vremena,
pokuavajui se uklopiti u trenutnu literarnu masu koja je u to trusno doba nadilazila iz vie
pravaca razbijajui stare i forsirajui avangardne knjievne novotarije. No, unato tome, on
se kao literat i umjetnik profilirao sopstvenim eksperimentisanjem s namjerom da zasebno i
beskompromisno predoi svoju intimnu viziju ivota i umjetnosti. Tako je u njegovom djelu,
uglavnom, nadvladana neposredna rezonanca nametanja sa strane silinom svoje
originalnosti i linog ispovijednog individualizma koji je za rezultat imao stvaranje osobne
poetike prepoznatljive po obliku i ideji koja nije doputala parafrazu, ostavljajui ga
usamljenog na zvjezdanom nebu knjievnosti.

Vrsta knjievnog dela - roman


Struktura knjievnog dela - 44 poglavlja
Likovi - Grozdana i Grozdan, Ozren, Svrzimantija, Galama, deda Skemba, Grlica, Ivanka,
Juro, Leko, narod, Mati, Minda...
Knjievni pravac - Ekspresionizam (Ekspresionizam je pravac suprotan impresionizmu. Ne
osvre prirodu i spoljanje utiske nego apstraktno prikazuje unutranje ivljanje, koje je
esto strastveno, mistino i religiozno. Ekspreszionizam se prvi put javio u Francuskoj a
najsnanije je delovao u Nemakoj. U knjievnosti je kratko trajao.)
Tema - Ozrenovo ljeto u selu

Kratak sadraj - Glavni lik romana je Ozren. Na poetku ljeta se vraa u selo gdje
upoznava milu i surovu stranu ivota. Radnja je ispretletana izmeu Ozrena, Grlice i Ivanke
te Grozdana i Grozdane. Za Ozrena Grlica predstavlja pravu, istinsku ljubav dok mu je
Ivanka samo predmet zadovoljstva i avanture. Grozdana i Grozdan su ljubavnici koji su
ivjeli u tom selu u vijeku prije Ozrena. Roman nema posebno sloenu radnju. U prvom
dijelu romana opisuje se pejza sela, u drugom dijelu se opisuje ivot u selu uz pejza. Na
kraju romana Ozren se vraa tuan u grad. Svrzimantija se ubija a Grlica skae sa litice.

Analiza likova -Ozren: Na poetku ljeta se vraa u selo gdje doivljava ljubavne strasti
prema Ivanki i Grlici. U romanu se esto opisuju ljubavni odnosi sa njima. Dolazi u selo
sretan, a odlazi tuan. Jedno ljeto ga je uinilo odraslim ovjekom. Sazrio je za par mjeseci i
otkrio dobre i loe strane ivota.

Grlica - Predstavlja Ozrenovu istinsku ljubav. Opisana je kao djevojka umilatog glasa,
bijelih i sitnih grudi. Na poetku je bila veoma stidljiva. Zavoljela je Ozrena, esto mu je
pjevala. Zavrava tragino, nakon to biva silovana skrenula je s uma i skoila sa litice.

Ivanka - Kerka starog vodeniara Matie. Za Ozrena je bila avantura. Ozren je esto iao
kod nje nou. Citat: "Ivanka, no je hladna, da te ogrlim. Zautala si kao popac i sva drhti
od mog milovanja. O, Ivanka!"

Svrzimantija - Ozrenov prijatelj. Znavali su provoditi po itave noi uvajui imanje.


Svrzimantija mu je esto davao savjete i priao o svojoj mladosti. Na kraju izvava
samoubistvo te ostavlja oprotajno pismo za Ozrena. Tu no kada je Svrzimantija izvrio
samoubstvo Ozren je imao nonu moru. Upravo to je sanjao.

Grozdan i Grozdana - Legende u selu. ivjeli su u prolom vremenu ali se njihova ljubav
jo prepriava. Ozren je znavao esto priati Grlici o njima a ona ga je paljivo sluala.
_________________________________

Hamza Humo se rodio 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohaao mekteb,
osnovnu kolu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Maarsku (Komarovo), a 1915. je
mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluio kao pisar i tuma u bolnici u Beu.
Nakon rata vraa se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u
Zagreb, potom u Be i konano u Beograd.

Od 1923. godine ureuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je asopisa Gajret, a
potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od
1945. godine ureuje bonjaki list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor
Umjetnike galerije. Po motivima romana Adem abri snimljena je televizijska serija pod
nazivom Koe.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.
Akvarel
O bistri jesenji dani, Batovani
Odozgo sa svijetlih palata Miruje vee.
Osmijeh me va mami, Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda
O bistri jesenji dani! visi.
Na grad je zreo akvarel Mi ko mjeseeva braa bludimo kroz
Pun plavih, zlatnih boja. polja.
Pralja je majka moja, Naa se povorka bjelasa ispod tihoga
A ja s plonika deran granja.
Bos ulicom pjevam: Preko irokih poljana naa povorka ide
O bistri jesenji dani, S drugakim oruem na ramenima.
Na svemu va zlatni osmijeh titra: Mi smo svetenici u tihim noima,
Na prozorskim oknima Smiraj i poinak sijemo poljima.
Skrivenim u granju, Bijela povorka koraa kroz tiinu.
Na zastavicama auta hitra, Nas dvoje posljednji idemo.
Na licima to blenu u vrevu danju, Tijela nam zagrljena ute.
Na kosama gospe sa drugog kata. O kako su teka, umorna, slomljena !
Na piljarice atoru bijelu, Mi samo mirni poinak elimo.
Na katedrale kupoli zlata. Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda
U naem malom dvoritu visi.
Vijore haljine, haljine Visoko u granju uti tiina.
Plave, crvene, bijele, arene, um mi sluamo tekih nam koraaja
A ja s plonika deran I nae misli zamorne u utanju.
Bos ulicama pjevam: A no je beskrajna, tiha, tiha
O bistri jesenji dani, I naa tijela tako su teka, umorna,
Odozgo sa svijetlih palata O, snago moja !
Osmijeh me va mami,
O bistri jesenji dani!

ekanje Sadefli joj nanuli kraj postelje blijete.


Sred tihe noi srebren mjesec stoji. O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Bijeli jasmini miriu u avliji vasoj. Tvoj otac mrko gleda na me.
Gore visoko pod strehama plonim A oko kue vase
Zautali su golubovi u irokoj tiini. Zidovi su vii od gradskih bedema.
Moj dom je pust.
Sjedim u bati sam.
ekam na nekog - uvar
Ah, niko doi mi nee! Plavi se vee.
Samo jasmini miriu u avliji vaoj Vaskravaju svjetla
I mjesec se smije kroz smokvino lie. I velik, crven mjesec ko krvav uvar
Kroz no vjetrovi apuu. Nad naim gradom bdije.
uti grad. Modre se brda i kao svjetlovi
U mjesec diu se minareta Nad naim gradom diu se,
Ko bijele poudne ruke, - I mjesec ko velianstven Bog
A on mi se kroz granje podrugljivo smije: Koraa preko njih.
- Sad rasplee kose. O, Boe !
Kako su mali ljudi u gradu naem Nikog. Pust, upalj mir.
I mislo njihove ivot vri.
Manje su od kuica njihovih ! U magli negdje lebdi raj
I dok gore visoko, visoko I vrijeme umi u dubokoj noi.
Ko same ljepote A moj drug
Zvijezde se klanjaju i smijee, Ko tamna, ukleta mrlja
Ja leim na brijegu Bez cilja luta po svijetu
I mislim dugo, dugo I neka strana sjenka
O svom djetinjstvu Crne mi ae toi.
to kao bajka negdje
Tamo dodje u naoj bati snijeva,
O majci mojoj i o mnogim milim Hamza
Kojih ve odavno nema, nema.
I mjesec ve u visinama uti Nazvae me Hamzom
I svjetla na varskrsavaju vie. Kao to nazvae hiljadama ljudi
No je. Iz pustinja divljih Beduina,
Samo trska sanjivo uti na brijegu. Crnih grdana vjeno sunanih gradova,
A ja jo po cijele sate Himalaje, Taurusa, Pinda,
Snatrim i utim. Ljudi sa plantaa,
Tiho je. Hiljadama bakarnih Inda
Samo moja lula I onih s pazara visokog Irana
Svjetluca na brijegu to prodaju ilime,
Ko ivanjski krijes. Biser, nakit, ene.
O cudno je to udno
Drugu Da ovdje
Vee je. U naoj zemlji kraj Evrope
Tonu plava brda. Hamzom zovu mene!
Ja pijem sam. esto mislim na te Muhamedov strie,
Drue, parenje biljki nanosi vjetar; O, veliki Hamza.
Otri im miris pijano Vidim te s bakarnim kopljem i titom
Posre kroz vazduh ko i ja. Kako se bori u bici kod Uhda,
Hej, sve je pijano rairenih grudi! Juria krvav, slomljena ti rebra,
Preda mnom ute ae Ko lav se bori.
Crne i teke ko misli crnih ljudi. A kad se osvijesti -
Ja pijem sam. Razbojite pusto i crno,
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi Na njemu sama smrt,
I mene, bregove i krmu nosi. Po njemu eu ko crne avke ene.
Zagrobnim i crnim smijehom noi I kada ti u bolu na bojitu jeknu,
Sve okolo umi, One zavijae ko ljute hijene,
Neujno se smijei,
Strahovita oka, nacerena lica
Vazduhom se vuku ptiurine vrane
Sjatie se na te,
Ko nabuhli lei.
Otrim ti noktima
Ja viem: Hej, vina jo!
Zar nikog nema? Iupae jetra,
Zar me odnijela no? Zgrizoe ih krvavo kao grabljivice,
Vina, vina toi! Dok im lelekae glas po razbojitu
Poput zavijanja jezive hijene. A kada ciknu rujna zora,
O, udno je to udno On kraj nje zaspa od umora.
Da ovdje Ieznu mjesec ut.
U naoj zemlji kraj Evrope Toga sam jutra vidio Pana.
Hamzom zovu mene! Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja proljee
Hercegovaki pejzai Kad gora lista.
I IV
Jablan do neba see. Tanka je sjenka na vodu pala
Moj amac pod njim lei. Ko uzdah, ko krila dah,
Podne na rijei drijema. Ko da je elja na vodu stala,
Hiljade sunanih sjena U njoj se kradom ogledala
Kroz vrba hladove bjei. Ispustiv neujan strah.
Sve tiho. Bistro i tiho podne je bilo.
Vreo dan mami. U vodu gledale vrbe snene.
Miriu otkosi svjei. Mlaz sunca kao svileno krilo
Ja i podne smo sami. Ljuljo se neujno nad plavom rijekom
Kao da rijeka iroka I kao san mahao mene.
Ne mie s jednoga mjesta. U taj as kao da bijela ruka,
Kad srebren blijesak na vodi Sva svijetla i kao maijom nekom,
Pue i u tren oka Skide haljinu sa divne ene.
Hitra pastrmka nesta. V
Go, sunani junski dan.
II Horizont biljee jablanovi.
Nad rijekom vrba mjeri dubine Na plavom nebu oblak ko san.
I mrsi kosama njene bistrine, Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
A ljetni dan razbludni Pan Nad rijekom blijete golubovi.
Mami je s plave visine. Nenadno prestraen krik
Sjenka joj na bistroj vodi ljulja Nie sred modre puine
Cio areni, pun uma svijet, I razli strave as.
A pored rijeke sunani zraci Il jauk pade sa visine,
Ko zlatni pauci, Il utopljenika glas?
Ko krti jauci To val zaroni u dubine
Vezu ogroman, zlatan cvijet. A za njim bijel talas.
Nenadan trzaj sjenke se mae.
To zlatne pauke krilom tae VI
nekakve ptice otar let. Probuen podnevni san.
Po rijei prosu kikot pjan.
III Odakle ujem razuzdan smijeh?
Kradom se proplie vrbama kroz kose Ili su nimfe u vrbaku,
Mjesec nasmijan, ut. Ili u meni slatki grijeh?
Duboko dolje u vrbaku Ili se smiju cvjetovi nara
Pana su smele djevojke bose, to vrelom krvlju na rijei gore,
Izgubio je put. Ili se smije vrela jara,
I cijelu no ne nae puta; Ili se negdje orgije ore?
Zape mu djevojin skut. To Pan sa svojom svitom
amcem rijeku para. Ko strani snovi blijete, gore.
Ode put vite gore. Kraj rijeke Pan sanja u bati:
Djevojci bijele grudi zore.
VII Labud nebeski oblak bijel
No crna, uplja. Kroz plave visine razbludno plovi.
Dad hukti u lozi. Podne je leglo, grca u gru.
U kolibi mi skriven treperi smijeh. U ploti rastu pozudni snovi.
Drhti mi srce. U rijeci bijela sjenka drhti.
umi u tijelu. pan udno za njom ruku prua.
U meni raste grijeh. Sone mu grudi pred oim blijete,
umovi postaju mlazovi crveni, A sjenka biva sve dua, dua.
A grijeh raste ko krvav cvijet. Odozgo iz gaja ko zloban mladi
Huk nosi krajinu. Vjetar se zalee,
Vinograd tee. Kroz vrbe minu.
Koliba postaje volebni svijet. Oblaka nesta.
Ili to dad radost mi nosi, Podne se krete.
Ili Pan s frule zvukove roni? Pan teko dahnu -
ena se smije i drai nudi. San se rasplinu.
Dad lijeva. X
Grmi. Kroz san vrebam vjetar;
Vinograd zvoni. Kud li se pritajen krade?
Panova frula zvukove roni. Idem oprezno za njim
Bez uma, kao sjena.
VIII Osmijeh mi na licu treperi
Osoji se pue. Jer slutim da je negdje
Dan uareno trepti. U gaju skrivena ena.
Cvrak ljuto piti. I to god koraam dalje
Vrela zemlja zgara. Srce mi jae bije.
Samo okot brekti pun zlatnoga grozda. Vidim je kako mi mae,
uj! Iza drvea zove:
Dolinom pjano ozvanja bukara. Pan me je za panj svezo.
U hladu jasena Pan razvaljen sjedi, Spasi me, mladiu dragi!
Vreo dah mu pali gola, muka prsa. Brau ti jagode sone,
Njegov pogled plamti od nabrekle elje - Dau ti drai svoje.
Beraice vode redove od trsa. Prioh joj priuzu da drijeim.
I od muke edi on grozdove cijedi Ona sva srena treperi.
I bukarom pije ueeno zlato. Ko vjetar miris kad nosi
U njem snaga brekti. Njena se kosa prosu.
Pjesma vazduh para: Ja pruih ruke za njom,
Grozdan mome ljubi zlato neharato. A sunce u tom asu
Pan jednako pije - Kao da glasno viknu -
Da svisne od bjesa. Krvave zrake osu.
A kad jablan prui svoju dugu sjenku, To Pan otvori oi
Prosu mu se vriska do plavih nebesa. I pogled baci niz kosu.
IX
Krvavi narovi u podnevu XI
Zauena uti tiina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne
sanje.
Pan sakriven vreba u ponone sate.
Zamro dah u gaju.
Ne die ni granje.
Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca
sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela e da zvizne utisalim gajem.
Panu srce raste s mjesecom u visu.
Otru strijelu dri na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.
To strelicu pusti smrtnonosna ruka.

XII
Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mie.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet eka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.
Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poe da svija, kri zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.
To Pan strijelu pusti u sunane dane.