You are on page 1of 3

Seizmicke pojave i oblici

Seizmizam su pojave vezane za nagle i kratkotrajne pokrete i poremecaje u Zemljinoj kori.


Kao posljedica ovih pojava javljaju se trusovi ili zemljotresi.
Seizmologija je nauka koja se bavi proucavanjem postanka i pojavljivanja zemljotresa.
Zemljotresi su nagli slabiji ili jaci pokreti koji se javljaju u vidu vertikalnih udara ili
talasnog gibanja topografske povrsine. Mjesto gdje nastaje zemljotres naziva se hipocentar.
Zemljotresni talasi su koncentricne kruznice. Sire se od hipocentra ka povrsini i dubini.
Epicentar je projekcija hipocentra na Zemljinoj povrsini, odnosno tacka na Zemljinoj
povrsini na kojoj se prvo osjeti podrhtavanje. Obicno je dubina hipocentra 10-60 km, a
moze ici maksimalno do 750 km. Ukoliko se ovakve pojave javljaju na dnu morskih i
okeanskih bazena onda se nazivaju submarinskim ili podmorskim trusovima. Uzroci pojave
zemljotresa vezani su za mlade tektonske poremecaje i pokrete blokova u Zemljinoj kori.

PODJELA ZEMLJOTRESA PREMA UZROKU


Prema uzrocima koji ih izazivaju zeljotrese dijelimo na:
Urvinske
Vulkanske
Tektonske

Urvinski (Urusni) nastaju usljed urusavanja stijenskih masa u unutrasnjosti Zemlje. Ova
podzemna urusavanja mogu izazvati samo slabije zemljotrese. Ova vrsta zemljotresa je i
najrijedja, pa tako na njih otpada svega 3 % zemljotresa na Zemlji.

Vulkanski zemljotresi nastaju kao posljedica vulkanskih pojava. Ujedno su i predznak


vulkanskih erupcija, te se javljaju poslije velikih i snaznih eksplozija uslijed ulijeganja
prostrane oblasti oko vulkanske kupe, tzbog praznjenja podzemnog rezervoara. Vulkanski
potresi su lokalni kao i urvinski, ali mogu biti dosta jaci. Malobrojni su i na njih odlazi oko
7 % svih zemljotresa na Zemljinoj povrsini.

Tektonski zemljotresi nastaju kao posljedica tektonskih pokreta u labilnim dijelovima


Zemljine kore. Najveci broj zemljotresa vezan je za ove tektonske pokrete i poremecaje (90
% od svih zemljotresa). Ovakva vrsta zemljotresa izaziva velike morfoloske posljedice u
reljefu Zemljine povrsine.

Mjerenja
Jacina zemljotresa odredjuje se prema Merkali-Kankani-Zibergovoj skali koja ima 12
stepeni i pokazuje posljedice na Zemljinoj povrsini. Preko 9 spadaju u red razornih
zemljotresa.
Druga skala koja se koristi za mjerenje jacine zemljotresa je Rihterova, cija mjerenja idu do
10 . Njom se mjeri kolicina oslobodjene energije.

Izoseiste su zamisljene linije koje na karti povezuju mjesta sa istom jacinom zemljotresa.
Na istim odstojanjima od epicentra ne moraju se istovremno javiti trusni udari. To je
posljedica nejednake brzine kretanja trusnih talasa kroz stjenovite mase razlicite gustine.
Linije koje povezuju mjesta istovremene pojave trusa nazivaju se homoseiste.

TRUSNI OBLICI

Trusni oblici se formiraju na Zemljinoj povrsini pod uticajem zemljotresa , te se javljaju u


obliku razlicitih pukotina. Trusni oblici su rijetki u reljefu Zemljine povrsine jer se brzo
unistavaju djelovanjem erozivnih procesa. Spadaju u kategoriju mikrooblika, a nastaju
poslije vecih zemljotresa. Javljaju se u obliku razlicitih pukotina koje se mogu izdvojiti u
dvije osnovne kategorije: zjapece i rasjedne pukotine.

Zjapece pukotine nastaju horizontalnim razmicanjem tla za vrijeme zemljotresa.


Razlicitih su dimenzija, a mogu se pruzati od nekoliko desetina metara pa do nekoliko
desetina kilometara. Sirina im moze dostici cak 20 metara. Njohovo pruzanje nije samo
pravolinijsko, vec je to cesto razbijeno citavim sistemima pukotina razlicitog pravca
pruzanja. Urusavanjem rastresitog materijala sa njihovih ivica i zidova one bivaju postupno
zatrpavane te iscezavaju kao oblik u reljefu. Kao primjer ovih pukotina mozemo navesti one
u San Francisku nastale prilikom razornog zemljotresa koje su se pruzale na duzini od 1000
km.

Rasjedne pukotine nastaju vertikalnim kretanjem na Zemljinoj povrsini. Kretanje


zemljista duz ovih trusnih rasjeda moze iznositi vise metara, sto ima za posljedice krupne
morfoloske poremecaje u postojecem reljefu.

Mnogo veci znacaj za reljef imaju pojave izdizanja i spustanja zemljista koja se javljaju
tokom zemljotresa. 1822. godine u Cileu zemljotres je uzrokovao izdizanje cileanske obale
za cak 1 metar i to na duzini od 400 km. 1853. godine nakon jos jednog zemljotresa dijelovi
obale su izdignuti cak 8 metara.
Spustanja zemljista su takodjer veoma cesta pojava. Prilikom zemljotresa 1953. godine
spusteni su dijelovi grckog ostrva Itake.

Ako je epicentar na morskom odnosno okeanskom dnu onda se javljaju podmorski odnosno
submarinski trusovi. Brzina kretanja seizmickih talasa u vodi iznosi 1400 m/s sto je skoro
ravno brzini zvuka u vodi. Submarinski trusni udari izazivaju stvaranje ogromnog morskog
talasa na povrsini vode. Njegova visina moze dospjeti i do 30 metara, a brzina 20-100 m/s,
pa cak i do 200 m/s u plicim obalskim dijelovima. Ovaj razorni talas naziva se Cunami
(Tsunami). Naziv potjece iz Japanskog jezika i znaci talas. Prije nailaska cunamija more se
potpuno povuce iz obalskog podrucja zbog cega cunami ima izvjestan morfoloski znacaj.
Obale Tihog okeana su najpodloznije ovakvoj vrsti zemljotresa. Kao sekundarna posljedica
zemljotresa na kopnu javljaju se urnusi (nagla obrusavanja stijenskih masa na visokim
planinama. Urnus izazvan zemljotresom na Pamiru 1911. godine pregradio je dolinu rijeke
Murgab i stvorio jezero dugo 61 km. Kao posljedica zemljotresa javljaju se i znatne
promjene u rezimu podzemnih voda, kao sto su presusivanje bunara, pojava izvora na
mjestima gdje ih do tada nije bilo.
Zemljotresi imaju manje geomorfoloski, a vise geografski znacaj. Oni ruse citave gradove
izazivajuci velike materijalne stete i brojne ljudske zrtve. Zbog svojih razornih posljedica
oni zauzimaju prvo mjesto medju katastrofama u historiji covjecanstva.
Smatra se da je u posljednjih 4000 godina od zemljotresa poginulo 15 miliona ljudi. Na
Zemljinoj povrsini se svakodnevno javljaju zemljotresi. Procjenjuje se da ih godisnje bude
oko 1 milion, od cega je 300 000 osjetno. Njih 1000 izaziva stete dok je 100 do 200
rusilacki. Pacificka obala Centralne i Juzne Amerike, te Japan i Kina su najizlozeniji
katastrofalnim zemljotresima. Najjaci zemljotresi koji su se desili na nasim podrucjima su:
1963. godine u Skoplju sa preko 1000 poginulih
1969. godine u Banjoj Luci (nekoliko desetina poginulih uz velike materijalne stete).

GEOGRAFSKO RASPROSTRANJENJE ZELJOTRESA

Seizmicke aktivne oblasti poklapaju se sa pravcem pruzanja mladjih labilnih zona u


Zemljinoj kori i prostorom najmladjih orogenih pokreta. Najveci dio Zemljine povrsine
postedjen je zemljotresa. Ta podrucja se nazivaju Aseizke oblasti. Nasuprot njima stoje
Seizmicke oblasti.

SEIZMICKE OBLASTI NA ZEMLJI

Cirkum-pacificki pojas (43% zemljotresa)


Mediteranski pojas ( 30% zemljotresa).
Pojas Island, Zapadna Evropa, Srednja Evropa, Balkan ( 22% zemljotresa).
Ostali dijelovi svijeta ( 5% zemljotresa).

U Cirkum-pacifickom pojasu javlja se 43 % svih zemljotresa na Zemljinoj povrsini. Ovaj


pojas obuhvata Pacificka zona mladjih vjenacnih planina, uglavnom duz istocnog i
zapadnog oboda Tihog okeana.

U Mediteranskom pojasu javlja se 30 % svih zemljotresa na Zemljinoj povrsini. Ovaj


pojas se poklapa sa Sredozemnom zonom mladjih lancanih planina, pruza se od Kanarskih
ostrva na Zapadu do Sundskih ostrva na Istoku. On obuhvata Sredozemno more, Sjevernu
Afriku, Malu Aziju, Kavkaz, Iran, veliki dio Srednje Azije i Himalaje.

Za rasjedne zone Islanda, Zapadne i Srednje Evrope, Balkanskog poluostrva, juzne


Kine i srednje Amerike vezano je 22% zemljotresa na Zemlji.

Ostatak od 5% otpada na kontinentalne zone, te Skandinavske i Kapske planine.