Professional Documents
Culture Documents
Zdravlje biljaka i njihov pravilan razvoj zavisi od fizioloke ravnotee. Ukoliko doe do
poremeaja fizioloke ravnotee, to se moe ispoljiti kroz promenu boje lista ili manjim
porastom, pegama na plodovima, zdravlje biljke je ugroeno, a samim tim i rod. Jedan od
kljunih makroelemenata ili makrohrraniva za biljku je azot (N). Da bi se biljke normalno
razvijale potrebna je dovoljna koliina azota u hranljivom supstratu ili u zemljitu na kojem se
biljka razvija. Azot je deo proteina biljke i podstie rast. Bitne injenice o azotu su da je sastavni
deo mnogih jedinjanja vanih za ivotne procese biljaka, kao to su proteini, nukleinske kiseline
i druga jedinjenja.
Uticaj azota na razvoj biljaka je mongostruk, te tako on utie na veliinu lisne povrine, zatim na
fotosintetsku aktivnost, na duinu ivota lista, na metabolizam jona. Forme azota koje su
biljkama dostupne su nitratna forma (NO3) i amonijana forma (NH4). Dejstvo azota je blisko
povezano sa formom koju biljka usvaja, te tako nitratni oblik podstie nakupljanje kalijuma (K),
kalcijuma (Ca) i magnezijuma (Mg) u biljkama. Dalje, dejstvo azota ogleda se u njegovom
pozitivnom uticaju na otpornost biljaka na niske i visoke temperature i bolesti. Uticaj azota na
otpornost biljaka i patogene moe biti direktan i indirektan. Direktna uticaj je kroz dejstvo na
intezitet zaraze, jer deluje na metabolizam biljke od koje zavisi ishrana izazivaa
bolesti/patogena. Takoe, direktan uticaj je putem bujnosti useva tj. bujnosti lisne mase i na taj
nain na pojavu patogena. Indirektan uticaj azota na otpornost biljke je kroz usporavanje
razmnoavanja izazivaa bolesti, zatim na skraenje ivotnog ciklusa patogena.
Bitna injenica je i da su potrebe pojednih biljnih vrsta za azotom razliite. Na osnovu toga
biljke se mogu podeliti prema nitrofilnosti na: vrste koje nastanjuju zemljita siromana azotom
gde se mogu ubrojati poljska detelina, uta lucerka, zatim biljne vrste koje nastanjuju zemljita
bogata azotom kao to su bunika, pomonica, pepljuga i tirevi. Osim ovih grupa biljaka, postoje
i one koje nastanjuju zemljita umerno obezbeena azotom. Vano je pomenuti da samo
optimalna ishrana biljaka azotom moe imato pozitivan uticaj na usev. Samim tim ne treba
izazvati ni deficit ni suficit azota.
Suficit azota/ viak azota
tetno dejstvo vika azota ispoljava se na produktivnost biljka, a moe se teko uoiti, jer ne
izaziva uvek vidljive promene na biljci. Ukoliko se biljke previe hrane azotom podstie se
prekomenri razvoj vegetativnih organa (korena, stabla i lista), zbog ega su biljke previe bujne,
to na primer kod useva penice moe izazvati poleganje stabljike. Kod ozimih strnih ita
(penica, ra, jeam, ovas) poveavaju bokorenje, zatim sekundarna stabla kasnije izbijaju, to za
posledicu ima neujednaeno sazrevanje. Viak azota utie i na koren biljke koji postaje krai i
deblji i na taj nain koren postaje vie osetljiv na zemljinu suu. Dalje, viak azota tetno deluje
na duinu vegetacije tako to je produava preko potrebne mere i usporava sazrevanje biljaka.
Negativan uticaj prekomerne upotrebe azota je i na ekonosmki asprekt proizvodnje, jer se
poveavaju trokovi za ubriva, a i ekoloki aspekt je prisutan, jer viak azota moe dovesti do
zagaenja ivotne sredine nitratima. Redovnom analizom zemljita na sadraj azota, moe se
imati uvid u stanje azota u zemljitu, kako bi koliine ubriva bile optimalne i bez tetnih
posledica na usev. Na osnovu svega navedenog veoma je bitno poznavanje potreba biljaka za
azotom kako bi doze azota za odreeni usev bile adekvatne i bez tetnih posledica i za usev i za
ivotnu sredinu.
Deficit ili nedostatak azota znatno smanjuje rast biljka, stablo je nie, usporenog rasta, a i grane
su tanje. Kod ozimih strnih ita manjak azota se ispoljava kroz slabije bokorenje, zatim biljke su
sa jednom stabljikom i kratkim klasom. Zatim, smanjen je porast listova, a poto je azot
strukturalni deo hlorifila (zelenog pigmenta biljaka) njegov nedostatak se ispoljava kroz hlorozu
(utilo) na starijem liu. Azot je u biljkama dobro pokretljiv i premeta se iz starijih organa u
mlae, te se zbog toga njegov nedostatak prvo uoava na najstarijem liu. Ukoliko manjak azota
traje due prvo odumire vrh lista, a zatim i ivice i na kraju propada ceo list. Deficit azota razliito
se ispoljava na porast korena, grananje korena je slabije, a korenov sistem se izduuje i
celokupna masa korenovog sistema je manja, nego kod biljaka koje su optimalno obezbeene
azotom. Deficit azota moe se reiti primenom mineralnih azotnih ubriva, zatim organskih
ubriva i gajenjem mahunarki koje imaju sposobnost azotofiksacije. Jo jedan od naina kako se
azot moe dodati je preko zemljita ili tretiranjem nadzemnih organa rastvorom jedinjenja azota.
Azotofiksacija
Osim unoenja azota u zemljite putem ubrenja, biljke mogu biti obezbeene azotom i putem
azotofiksacije. Azotofiksacija predstavlja simbiotski odnos izmeu biljke i mikroorganizama pod
imenom azotofiksatori, koji u procesu simbioze vre fiksaciju tj. vezivanje atmosferskog azota.
Proces azotofiksacije je zapravo redukcioni proces prevoenja gasovitog oblika azota iz
atmosfere/vazduha u formu koja je biljkama dostupna, a to je amonijana forma azota.
Mogunost azotofiksacije imaju biljke iz familije Fabaceae, odnosno mahunrake ili leguminoze,
meu kojima su graak, pasulj, lucerka, soja, detelina, grahorica. Sama simbioza predstavlja
razvijanje kvrinih bakterija na korenu mahunarki, te na taj nain bakterije koriste eere koje
biljke proizvode u procesu fotosinteze, a za uzvrat bakterije biljke snabdevaju amonijanom
formom azota. Ovaj oblik simbioze je povoljan i za biljku i za bakterije. Za uspenu
azotofiksaciju potreban je i odreen soj bakterije, to znai da nemaju sve bakterije sposobnost
azotofiksacije, te tako bakterije iz roda Rhizobium mogu biti u ulozi azotofiksatora. Bakterije iz
roda Rhizobium na korenu mahunarki razvijaju vorie/kvrice u kojima ive bakterije fiksatori
azota. Kvrine bakterije razvijaju se u predelu korenovog vrata i sekundatnih ilicama do
dubine oko 15-20cm. Broj kvrinih bakterija variraj u zavinosti od soja bakterije i useva na
kojem se razvijaju, a taokoe u drugi faktori bitno utinu na broj bakterija kao to su vlanost
zemljita, temepartura zemljita, pH vrednosti tj.kiselosti zemljita, fizike i hemijske osobine i
prisustvo kiseonika odnosno aeracija zemljita. Na primer, na korenu soje broj bakterija moe
biti i do 120.
Pored primarne uloge fiksacije azota, veina ovih mikroorganizama ima sposobnost izvlaenja
fosfora i kalijuma iz kristalne reetke minerala u zemljitu , zatim njihovim prebacivanjem u
zemljini rastvor i na taj nain ini ih dostupnim za biljke. Dananja poljoprivredna praksa i
tehnologija dosta se bave fenomenom azotofiksacije i njegovom to veom primenom, jer
ukoliko bi se ovakav simbiotski odnos uspostavio i na drugim poljoprivrednim kulturama koje
nisu mahunarke smanjili bi se trokovi azotnih ubriva, a istovremeno bi se poboljao kvalitet
proteina ovih kultura.