HRVATSKA KNJIEVNOST OD 1914-1990 (Prema tekstovima Miroslava icela, Joe Skoka i Kreimira Nemeca)

HRVATSKA KNJIEVNOST OD 1914-1929

POSLJEDNJI SLJEDBENICI MODERNE

Smru Antuna Gustava Matoa 1914. godine, najizrazitijeg reprezentanta simbolizma u hrvatskoj knjievnosti, te
izvanserijskom antologijom Hrvatska mlada lirika - objavljenom iste te godine, zapoeo je i kraj jednog od najivljih
razdoblja u hrvatskoj knjievnosti: moderne.

Istina, jo e sve do kraja 1916. godine sljedbenici Matoevi, kao Wiesner, Karlo Hausler, Zvonko Milkovi, i jo neki,
u kratkovijekim svojim asopisima ("Sutla", 1908, "Grabancija", 1911), a dobrim dijelom i u sredinjem asopisu
"Savremeniku" tijekom rata, kao i u almanahu "Gri" (1917), pokuati kao dobri "discipulusi" svog "Rabbija" nastaviti
modernistiku, zapravo pasatistiku i pejsanu poeziju, no to e biti i posljednji odbljesci impresionistiko-
simbolistikog poetskog izraza i motivike u nas.

HRVATSKA MODERNA LIRIKA

Hrvatska mlada lirika je antologija koju je 1914. izdalo Drutvo hrvatskih knjievnika. U toj je zbirci zastupljeno
dvadeset pjesnika rodenih oko 1890 godine: Andri, erina, Gabari, Galovi, Hausler, Zvonko Milkovi, Parmaevi,
Janko Poli Kamov, Nikola Poli, Tin Ujevi, Vrbani i Wiesner. Svi ti pjesnici imaju jednu zajedniku crtu: svi (osim
Kamova) ostvaruju kult forme. U zbirci prevladava lirski pejsa.

IZ PREDGOVORA HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI

Slava nad slavama Vidri, pjesnik zagrebakog pejzaa i helenske ivotne radosti, smatran je od mlaih i inae bojim
pjesnikom, uzorom svih vrlina pjesnikih, a Mato osnova prvi na cenakulum u kafani, gdje se mladi ljudi
upozoravahu na novije francuske struje, uahu kultu pravilne forme i ista jezika. (...) Profinjuje se osjeaj za jezik i
ritam, kultivira pravilnost stiha i forme, sasvim se nove oblasti osvajaju za liriku. Plastinost slike, isto raspoloenje,
sitnica kakva iz ivota prirode ili due: to je gradivo nekima sloboda, a sloboda nada sve je cilj svima od reda.

Ljubo Wiesner

POJAVA NOVOGA KNJIEVNOG NARATAJA

Nove knjievne tendencije pokrenuo je narataj mladih pisaca roenih u posljednjem desetljeu 19. stoljea, koji e
se vrlo kritiki postaviti prema tradicionalnom stvaralatvu, posebno prema modernoj.

S jedne strane, bit e to skupina jugoslavenski orijentiranih omladinaca okupljenih oko Vladimira erine (1891-1932)
i njegovih asopisa "Val" (1911) i "Vihor" (1914) - nezadovoljna tadanjom hrvatskom kompromiserskom i
neuinkovitom politikom. Toj su se grupaciji kao knjievno-umjetniki uzori nametnuli pjesnik Vladimir Nazor svojim
Slavenslcim legendama i Hrvatskim kraljevima i kipar Ivan Metrovi. Meutim, pokret tih mladih jugoslavenskih
naci-onalista oko "Vihora" imao je ipak vie politiko-polemiki nego knjievni karakter. ' Mnogo je, meutim,
znaajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom programskim lancima i manifestima, poeli javno iskazivati
nezadovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj knjievnosti, njezinom neplodnou i nemoi poslije Matoeve smrti.
Taj se novi narataj mladih stvaralaca borbeno i buntovno postavio prema svemu to je u tom trenutku predstavljalo
pisanu rije. Imena Ulderika Donadinija, Antuna Branka imia te Miroslava Krlee najavila su doista - i kritikom i
beletristikim ostvarajima - novo razdoblje u hrvatskoj knjievnosti.

EXPRESIONISTIKI PROGRAM ULDERIKO DONADINIJA

Prvi radikalni potez, kao reakciju na opu umalost, politiku i knjievnu, nadoao je iz pera Ulderika Donadinija
(1894-1923), pisca kontroverznih pogleda i shvaanja knjievnosti, koji je prve korake u svojoj umjetnosti rijei
zapoeo pod utjecajem Matoevim, posebno bizarnih njegovih pria (Lude prie 1915), da bi se tijekom rata, kao i
mnogi drugi njegovi suvremenici zanio nacionalistikom, jugoslavenskom idejom (pa je u jednom trenutku poeo
pisati i ekavi-com!).

Donadini se otro suprotstavlja graanskom umalom udoredu koje je zapravo licemjerno, istodobno ispoljujui i
vlastite psihike devijacije: opu ljudsku deformaciju, ugraenu u politiki nemoral i drutvenu la prikazujui je (u
romanu Kroz ibe, 1921) kao ivotni put svoga glavnog junaka, jednog od tipinih hrvatskih poluintelektualaca.

KOKOT

Iako je napisao i nekoliko drama Donadini je ipak najpoznatiji kao izdava i urednik te gotovo jedini suradnik vlastitog
asopisa "Kokot" (1916). Ve prva reenica kojom otvara stranice lista pokazuje da misli drugaije nego mnogi
njegovi suvremenici: "Umjetnik koji stvara, ivi sa svojim vremenom: pulzira. Njegove energije i mase inspiracija
ekaju to e od njih zatraiti sadanjost." I dalje, programski e Donadini uzviknuti: "Dolje estetike! Dolje oni koji
propovijedaju 'ukus', obzire; sebe sama neka dade umjetnik (...) sebe sama, kojem e masa zvidati, koji e njoj biti
sablast, utvara, davo, antikrist (...)."

Bunt borbenost i tenja za aktualnou - to su osnovni dojmovi koje ostavljaju prvi brojevi "Kokota", te "hrabre i
borbene ptice koja navjeta novi dan" - kako ree Donadini.

KNJIEVNOST OD 1929. DO 1952.

DRUTVENO-POLITIKI KONTEKST TRIDESETIH I ETRDESETIH GODINA

Knjievnost tridesetih i etrdesetih godina nastajala je i specifino se razvijala u sloenim, bremenitim i dramatinim
povijesnim i drutvenim prilikama toga vremena. To je doba ve zapoete ekspanzije talijanskoga faizma i doba
prodora njemakoga nacionalsocijalizma, zapoetih novih svjetskih ratova i sve agresivnijih priprema za nova
osvajanja i Drugi svjetski rat. Ujedno je to doba velikih socijalnih kriza i potresa u cijelome svijetu, ukljuivi i
Ameriku, a na domaoj politikoj sceni doba monarhofaistike diktature uvedene nakon ubojstava hrvatskih
politiara u beogradskoj skuptini. I Hrvatska je, osim kraljevskom diktaturom, bila zahvaena socijalnom krizom,
politikim otporom Beogradu, ali i sukobima "lijevih" i "desnih" politikih stranaka. Doba je to i ubojstva omraenog
kralja Aleksandra (1934), ali i doba politikih emigracija tzv. hrvatskih nacionalista. Uspostava Banovine Hrvatske
(1939) tek je kratkotrajno smirila napeto stanje izmeu Zagreba i Beograda koji je gotovo dva desetljea politiki i
gospodarski smatrao Hrvatsku svojom kolonijom pa je nakon izbijanja travanjskog rata i sloma prijeratne Jugoslavije
uspostava Nezavisne Drave Hrvatske (1941) bila je izvjesna nada za novu dravu kojoj, nastavi u nepovoljnom
politikom okruenju i osloncu, sudbina nije bila naklonjena.

SMIRIVANJE AVANGARDISTIKIH STILOVA

Za hrvatsku knjievnost u razdoblju od 1929. do 1950. godine znaajno je smirivanje tzv. avangardistikih stilova, tj.
ekspresionizma, futurizma, nadrealizma i dadaizma, koji se potkraj dvadesetih godina na neki nain odriu svoga
estetskoga radikalizma, a hrvatskoj knjievnosti tih godina ostavljaju u naslijede neke nesumnjive rezultate svojih
programa - ekspresivnost knjievnoga jezika, asocijativnost i esejizam u strukturi djela, slobodniji odnos prema formi,
spontanitet izriaja to se ponajvema oituje u slobodi stiha, prihvaanje estetske autonomnosti djela, dublji prodor
u svijest i podsvijest likova.

POVRATAK REALISTIKOM KONCEPTU KNJIEVNOSTI

Povratak realistikom konceptu knjievnosti nije bio uvjetovan iskljuivo smirivanjem avangardistikih stilova jer je
tom povratku pogodovao i drutveni kontekst vremena kao doba brojnih i velikih politikih i gospodarskih kriza. Tako
su brojna drutvena pitanja dospjela u prvi plan, pogotovo socijalni problemi. A zahvat u socijalnu problematiku
nametnuo se knjievnosti kao neizbjena tema za koju su realistiki modeli knjievne obrade bili najprikladniji.

UTILITARNI REALIZAM

Model utilitarnog realizma proizaao je iz pokreta socijalne literature, znaajnog za tridesete godine, a koji su vodili
lijevo orijentirani intelektualci propagirajui naelo primarne drutvene uloge knjievnosti. Oni su toj knjievnosti
nametnuli obvezu da se bavi socijalnom tematikom,

da uoava i obrauje socijalne probleme i pridonosi njihovu rjeavanju. Pritom su zanemarili umjetniku, knjievnu
stranu obrade socijalne tematike smatrajui dovoljnim da ta knjievnost iskazuje progresivne drutvene tendencije.
To je i razlogom to u tome pokretu i nije bilo znaajnijih knjievnih ostvarenja, no on je trajao tijekom cijelog
desetljea. Ideje utilitarne knjievnosti, pretvorene kasnije u model novog realizma propagirali su asopisi "Kritika",
djelomice "Knjievnik", "Literatura", "Kultura" i "Izraz" koji su najveim dijelom bili u rukama ljeviara, odnosno
hrvatskih i jugoslavenskih komunista.

SUKOB NA KNJIEVNOJ LJEVICI

Otpor simplificiranom modelu utilitarnog realizma estoko je pruao i tadanji izraziti ljeviar Miroslav Krlea koji nije
osporavao pitanje tendencioznosti u knjievnosti, ali je smatrao da se ona moe i mora iskazivati primarno
knjievnim sredstvima, snanom umjetnikom obradom koja e potivati sve zakonitosti estetike, odnosno
specifinosti knjievnosti. Po njegovu shvaanju socijalnu literaturu mogu pisati samo daroviti pisci, autentini
stvaraoci. Poetak njegova otpora poinje s Predgovorom podravskim motivima Krste Hegeduia (1933), a nastavlja
se u brojnim lancima i polemikama voenima u asopisima "Danas" (pokrenut 1934) i "Peat" (pokrenut 1938).
Kulminacijska toka tih polemika je Krlein Dijalektiki antibarbarus (1939), koji je rezultirao Krleinim iskljuenjem iz
komunistikih redova.

PJESNITVO TRIDESETIH I ETRDESETIH GODINA

Razdoblje tridesetih i etrdesetih godina iznimno je plodno i znaajno razdoblje hrvatskoga pjesnitva u kojemu svoj
pjesniki opus proiruju ili zaokruuju predstavnici prethodnih narataja (moderne i avangarde) poput V Nazora, T.
Ujevia, G. Krkleca, M. Krlee i dr.

Svoje obiljeje pjesnitvu toga razdoblja daju i predstavnici narataja roeni izmeu 1900. i 1920. Neki od tih pjesnika
javljaju se u hrvatskoj knjievnosti ve ranije (Cesari, op, Majer), no ovo je razdoblje njihove pjesnike zrelosti i
zamjetne plodnosti.

Snagom svoje pjesnike autentinosti tri e se imena novih narataja u hrvatskoj lirici na poseban nain izdvojiti
tridesetih godina - Dobria Cesari, Nikola op i Dragutin Tadijanovi, dok e etrdesetih godina svoju zrelost najaviti
dvoje predstavnika najmlaeg narataja - Jure Katelan i Vesna Parun, iji e se opus nastaviti i u razdoblju druge
moderne.

U bogatoj lirskoj matrici toga razdoblja mogue je prepoznati nekoliko izrazitih tokova poput formalistiko-artistikog
kao izrazitog odjeka i produetka artizma iz doba moderne, zatim dominantnog impresionistiko-simbolikog toka
koji je takoer nastavak lirske tradicije, ali obogaene novim nijansama u strukturi stiha i forme, kao i
ekspresionistikog u varijanti slobodnoga stiha i ritma, dok e potkraj tridesetih godina doi do pojave izrazitijih
modernistikih tendencija kao odjeka hermetizma i nadrealizma iz europske lirike prepoznatljivih u novoj, slojevitijoj
metaforici. Uz intimistiku, pejsaistiku, zaviajnu, humanistiku i rodoljubnu motiviku u toj je lirici znaajan njezin
obuhvat i duhovno-metafizike motivike kao i priklon socijalnoj tematici koju su predstavnici socijalno-
programiranog pjesnitva realizirali preteito u verbalistiko-idejnom kontekstu, a autentini stvaraoci poput
Cesaria, Majera, opa, Tadijanovia ugradili u svoje djelo kao izrazite pjesnike slike stvarnosti i ivota. Ti pjesnici
nisu deklarirali ideje nego su svjedoili o vremenu obremenjenom socijalnim suprotnostima, a pojavama su prilazili iz
najdubljih humanistikih pobuda pa je njihova socijalna lirika kao prisutan segment njihova djela ponajprije
autentina poezija, a tek u drugom redu socijalni dokument vremena. Zamjetnom je u hrvatskoj lirici toga razdoblja
jo uvijek vidna prisutnost vezanoga stiha koji se pojavljuje u varijanti formalistiko-artistikoga sklada (lirika Nikole
Polia), ali i u novim, bogatim nijansama svoga izraajnog potencijala koji je lirici Dobrie Cesaria omoguio da se
otkrije i u svojoj posebnosti, i u svojoj naglaenoj osobnosti. Meutim, i u domeni vezanoga stiha i klasinih,
zatvorenih strofa, dolo je do unutarnjeg otpora strogoj klasinoj, metriko-ritmikoj stezi i tenji za slobodnijim
ritmom i lirskim govorom to je utjecalo na nesputanije ritamske strukture i gradnju strofa bez krute pravilnosti. To
oslobaanje stege primjetljivo je ve u opovoj lirici, a ponajvie u Alfirevievoj i Kozaraninovoj. A pod utjecajem
ekspresionistikoga slobodnoga stiha, svoj lirski izraz zasnovan na govornome ritmu i prirodnim sintaktikim
sklopovima, razvio je Dragutin Tadijanovi dosegavi, poput Cesaria u tradicionalnoj poetici, antologijski doseg
svojega pjesnitva.
DRUGA MODERNA (1952-1969)

POVIJESNO-DRUTVENI OKVIR

Potkraj etrdesetih godina dolo je do politikih promjena koje e imati znaajne posljedice i na podruju
knjievnosti. Naime, nakon Rezolucije Informbiroa (koja je donesena u lipnju 1948) jugoslavenske komunistike vlasti
raskinule su pupanu vezu sa Staljinovim socijalistikim imperijem. Taj je potez omoguio postupno izmicanje od
utjecaja sovjetskih doktriniranih teorija. Nastupilo je vrijeme revolucionarnog terora i ienja partijskih redova od
svega "sumnjivoga" i "nepodobnoga", ali i vrijeme oslobaanja umjetnosti od potpune utilitarizacije i pragmatizma.

PETAR EGEDIN O NAOJ KRITICI,1949

Ve je egedinov istup na Drugom kongresu knjievnika Jugoslavije u Zagrebu 1949. godine s referatom O naoj
kritici naznaio mogunost i drukijeg govora o umjetnosti od onoga koji je zastupala slubena partijska linija: u
njemu se ve otvoreno govori o ogranienosti teorije i prakse socijalistikog realizma. Tim je referatom praktiki
otvoren proces destaljinizacije na podruju knjievnosti: zapoela je borba za slobodu umjetnikog izraza i za
nesputan razvoj estetskih procesa. Doktrinarne ideoloke snage bile su, dodue, jo uvijek jake; brojni partijski
komesari i umjetniki inkvizitori budno paze da u hrvatsku knjievnost ne prodru "buroaske" i "dekadentne" ideje.
Ali znaci "labavljenja" utilitarnog shvaanja umjetnosti i koncepcije dirigirane knjievnosti bili su svakim danom sve
vidljiviji.

REFERAT MIROSLAVA KRLEE U LJUBLJANI, 1952

Na Treem kongresu Saveza knjievnika Jugoslavije, odranom u Ljubljani 1952. godine, referat Miroslava Krlee
oznaio je definitivnu pobjedu onih liberalnih snaga koje su se zalagale za autonomiju umjetnike sfere, za razvoj
knjievnosti u skladu sa svojom tradicijom, umjetnikom voljom i logikom.

KNJIEVNA PROIZVODNJA OD 1946 DO 1950

Otpor socrealistikoj doktrini osjetio se i u samoj knjievnoj proizvodnji. Romani Petra egedina (Djeca boja,
Osamljenici) i Vladana Desnice (Zimsko ljetovanje), kratka proza Ranka Marinkovia (Proze) te poezija Vesne Parun
(Zore i vihori) i Jure Katelana (Pijetao na krovu) bili su jasna demonstracija umjetnike slobode i znak da se knjievno
stvaralatvo ne moe onemoguiti dekretima i prijetnjama.

PRVA POSLIJERATNA KNJIEVNA GENERACIJA KRUGOVAI 1952-60

Prijelomna godina u poslijeratnom razdoblju hrvatske knjievnosti je 1952. Na hrvatsku literarnu scenu tada stupa
nov narataj pisaca roenih uglavnom izmeu 1920. i 1932. godine. Ti su pisci iskoristili blage naznake
demokratizacije drutva i doveli u razmjerno kratkom vremenu do pravog preporoda hrvatske knjievnosti. Narataj
mladih okupljao se oko svoga literarnog glasila, asopisa "Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, pa su odmah po
njemu i prozvani krugovakom generacijom. "Krugovi" su bili, na polju knjievnosti, prvi vidljiv rezultat drutvenih
promjena i znak politikog otvaranja, dok generacija krugovaa zastupa prvi osvijeten literarni program u
poslijeratnoj hrvatskoj knjievnosti.

POETIKA KRUGOVAA

Poetiku krugovaa moda najbolje izraava krilatica koju je napisao vodei knjievni kritiar generacije i odgovorni
urednik "Krugova" Vlatko Pavleti u prvom broju asopisa. Ona glasi: "Neka bude ivost." Iza te krilatice nije teko
otkriti zahtjev za umjetnikim pluralizmom i za poticajnim suivotom proturjeja.
Krugovai afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz. Nakon jednoobrazne socrealistike
knjievnosti nastupilo je vrijeme estetske obnove: knjievnost postaje prostorom traenja, kreacije, eksperimenata,
ukrtavanja suprotnih uvjeravanja, potrage za novim estetskim uporitima, afirmacije individualnih senzibiliteta.

Mijenja se i odnos knjievnosti prema dnevnoj politici. Pisci izraavaju otvoreno nezadovoljstvo prema svakoj
ideolokoj prisili, uniformnom miljenju i politikoj narudbi: sluganstvo i apologetiku zamjenjuju kritinost i skepsa.
Stoga su za socijalistiku birokraciju krugovai bili heretika skupina koja je naruavala pravila ideolokog ponaanja.

Prostor umjetnike slobode poeo se iriti, a bitna sastavnica literarnog ivota postaje razmjena i borba miljenja.
Novi procvat doivljava knjievna kritika, iznimno vana disciplina za knjievni ivot koja je u razdoblju socrealizma
bila potpuno degradirana. Sada ona ponovno dobiva na vanosti i ima znaajnu ulogu i u borbi protiv ideoloke
prisile i u profiliranju novih umjetnikih koncepcija i programa.

KOSMOPOLITSKA ORIJENTACIJA

Izrazito kozmopolitska orijentacija krugovake generacije dovela je i do deprovincijalizacije hrvatske knjievnosti, tj.
do njezina ponovnog ukljuivanja u europske literarne tijekove. Zaokret prema svijetu i razbijanje kulturne izolacije
bitne su sastavnice krugovakog programa: asopis je svojom razgranatom prevoditeljskom praksom ponovno
uspostavio prekinutu komunikaciju sa stranim knjievnostima. Prevode se Lorca, Verhaeren, T. S. Eliot, Breton, Char,
Pound, Whitman, V Woolf, Auden i brojni drugi pisci, osobito oni iz anglo-amerikoga knjievnog kruga, ali i afriki i
japanski pjesnici. Raste interes za knjievnoteorijske radove amerike nove kritike (I. A. Richards, W. Empson).

Hrvatski pisci kao da ele to prije nadoknaditi sve to je u razdoblju socrealistikog mraka bilo proputeno,
zabranjeno i onemogueno. Nastupilo je vrijeme velikog otvaranja, ruenja ograda, vrijeme eklektikog upijanja
zapadnih pjesnikih smjerova i kritikih teorija te njihove kreativne primjene u vlastitim traenjima i postupcima. Sve
vanije stilske tendencije u knjievnostima zapadnoeuropskoga kulturnog kruga nale su u tom razdoblju primjeren
odjek u hrvatskoj knjievnosti. Nakon dugo vremena hrvatska knjievnost ponovno je integrirana u europske
literarne procese. Rijeima Antuna oljana, jednog od glavnih protagonista toga procesa: s generacijom krugovaa
ponovno je "sklopljen pakt s Evropom". Istodobno se uspostav-ljaju i mostovi prema domaoj knjievnoj tradiciji:
Antun Branko imi i Tin Ujevi ona su imena koja se istiu kao uzori i pretee novom narataju hrvatskih
modernista.

KRUGOVAI - RETROSPEKTIVNO

Iako su krugovai retrospektivno u hrvatskoj knjievnoj kritici doivljavani kao homogena i dobro organizirana
skupina pisaca, posrijedi su zapravo bili autori razliitih poetikih opredjeIjenja i razliitih shvaanja knjievnosti.
Heterogenost pisma, odnosno stvaralaka polifonija, i jest bilo ono to im je davalo zanimljivost i dinamiku. Njihovo
uvjetno zajednitvo nije, dakle, negiralo posebnost pojedinanih kreativnih iskustava. Iako se, isto tako, obino
govori da je posrijedi izrazito generacijski istup, potrebno je naglasiti da su suradnici asopisa "Krugovi" pripadali
razliitim naratajima: vremenski raspon izmedu najstarijih i najmladih pisaca bio je petnaestak godina. Medutim,
jedinstven istup, osjeaj duhovnog zajednitva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umjetnikog stvaralatva,
afirmacija pluralistikog koncepta knjievnosti

prema zapadnjakom uzoru - sve su to bile sastavnice krugovakog literarnog programa i spojnice koje su vezivale
pisce u osnovi razliitih senzibiliteta.

GLAVNI PREDSTAVNICI KRUGOVAKE GENERACIJE I NJIHOVI SAPUTNICI

Krugovaka generacija:
Nikola Milievi, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mihali, Josip Pupai, Milivoj Slaviek, Miroslav Slavko
Maer, Irena Vrkljan, Vlatko Pavleti, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomii, Krsto poljar, edo Prica, Vesna
Krmpoti, Antun oljan.

Literarnoj grupaciji oko "Krugova" priklonili su se i neki stariji pisci koji su se afirmirali ve prije rata ili prvih poratnih
godina, poput npr. Jure Katelana, Vesne Parun ili Bore Pavlovia. U ovom razdoblju javlja se, dakako, i niz pisaca
neovisno o generacijskim pripadnostima i njima pripadajuim poetikim i stilskim koncepcijama. Iz kruga
muslimanskih pisaca koji su deklarirali svoju pripadnost hrvatskoj knjievnosti potrebno je spomenuti Maka Dizdara,
koji u ovom razdoblju doivljava pun uspjeh.

Od ve prije afirmiranih i profiliranih pjesnika aktivno djeluju: Tin Ujevi, Ante Cettineo, Gustav Krklec, Vjekoslav
Majer, Dobria Cesari, Frano Alfirevi, Drago Gervais, Nikola op, Dragutin Tadijanovi, Drago Ivanievi, ime
Vueti, Olinko Delorko i dr.

Od prije afirmiranih prozaika znaajnija ostvarenja u ovom razdoblju dali su: Vjekoslav Kaleb, Vladan Desnica, Ranko
Marinkovi, Mirko Boi, ivko Jelii i Ivan Raos.

U dramskoj se produkciji istiu: Ranko Marinkovi, Mirko Boi, Ivan Raos, Marijan Matkovi i Pero Budak.

KARAKTERISTIKE KNJIEVNE PROIZVODNJE PEDESETIH GODINA

Pjesnitvo ini glavni dio knjievne produkcije u ovom razdoblju. Krugovai radikalno raskidaju s poezijom drutvene
estrade, politike agitacije i socijalnog angamana. Njihovu poeziju karakterizira irenje tematskih prostora, obnova
artizma te eksperimentiranja na formalnom planu. Iako se ne moe govoriti o jedinstvenom "zajednikom nazivniku"
ovoga razdoblja, ipak je mogue navesti svojevrsni pregledni katalog glavnih poetikih osobitosti. Tako je, na primjer
oito da se pjesniki govor otvara svakodnevici, obinim problemima, prividno beznaajnim zbivanjima i profanim
temama; u poeziju prodire kolokvijalni jezik, govor ulice, slang. Glavnina pjesnika izraava se idiomom svoga kraja
(Katelan, Pupai, Parun), urbanim argonom i govorom drutvenih grupa (Slamnig, Slaviek), ali i jezikom filozofije i
egzaktnih znanosti (Gotovac, Mihali). Metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost
kontro-lirana. Iako i u ovom razdoblju ima nekoliko izrazito emocionalno angairanih pjesnika (Pupai, Milievi,
Mader), openito se moe primijetiti sklonost prema misaonoj lirinosti i pjesnitvu inspiriranom filozofijom:
racionalnost, analitinost i intelektualna kontemplacija postu-pno potiskuju poeziju srca i sentimenta. Poezija se
depatetizira i demistificira. Sve vie dolazi do izraaja svijest o jeziku kao mediju, kao gradivnom materijalu pjesme,
to e neke pjesnike voditi u sve smjelije eksperimentiranje, u poigravanje verbalnim konstruktima, u ludizam i
jezini ekshibicionizam.

Dva najznaajnija pjesnika ovoga razdoblja - Slavko Mihali i Ivan Slamnig - reprezentiraju ujedno i dvije temeljne,
iako oprene, pjesnike orijentacije oko kojih se grupiraju i svi ostali pjesnici, dakako svaki sa svojim individualnim
posebnostima. Mihali je predstavnik onog tipa pjesnitva u kojemu je akcent na semantikom (znaenjskom) planu,
dakle na planu sadraja (teme), dok je Slamnig predvodnik one pjesnike orijentacije koja je ponajprije usmjerena na
prirodu jezika i problematiziranje jezinog iskustva, tj. izriajnog plana literarne strukture. Kasniji razvoj hrvatskog
pjesnitva pokazat e da su te dvije orijentacije bile ujedno i ona temeljna arita na koja e se, vie ili manje,
oslanjati i budua pjesnika traenja.

Ve i povran pregled glavnih poetikih opredjeljenja jasno govori o pluralizmu kao temeljnoj odlici krugovake
generacije. Cak se i unutar individualnih opusa zapaa uporaba i izmjena razliitih poetskih iskustava te stalno
traganje za novim temama i novim izrazom. Hrvatski pjesnici pritom slijede iskustva svih znaajnijih pjesnikih
zapadnoeuropskoga knjievnog kruga i koriste se njima. Na primjer, tematiziranje tzv. graninih egzistencijalnih
situacija, kao to su strah, osamljenost, smrt, tjeskoba, nemo, poraz i sl., dovode intelektualistiku poeziju Slavka
Mihalia u neposrednu vezu s europskim egzistencijalizmom; Vlado Gotovac pie gustu i hermetinu filozofsku liriku
na tragu misaonih sustava Husserla i Heideggera, Ivan Slamnig zastupnik je pjesnikog ludizma, Zvonimir Golob,
Irena Vrkljan i Radovan Ivi istodobno stvaraju poeziju bizarnih, pomalo "divljih slika" izrazito nadrealistike
inspiracije, dok neki pjesnici, poput Jure Katelana ili Josipa Pupaia, u izboru metafora i ritmikih struktura trae
uzor u narodnoj poeziji.
Svi ti smjerovi i pjesnike koncepcije dokaz su izrazite dinamike hrvatskoga knjievnog ivota pedesetih godina.
Dodamo li tomu i aktivnost starijih pjesnika te onih stvaralaca koji su djelovali izvan centra ili neovisno o
krugovakom programu, dobiva se potpuna slika pluralistiki koncipirane literarne scene.

PROZA

I u proznoj produkciji pedesetih godina susree se stvaralatvo nekoliko literarnih narataja. U prvoj polovici
desetljea prevladava uglavnom kratka proza (novela, kratka pria, crtica), i to najee s tematikom rata i revolucije.
Roman zapoinje svoj uspon tek od sredine pedesetih godina. Estetski najuspjelija djela dali su stariji pisci, rodeni
izmeu 1905. i 1919. godine. Oni su se u knjievnosti javili jo prije rata, ali upravo u ovom razdoblju stjeu svoju
stvaralaku zrelost. Tu mislimo prije svega na Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnicu, Novaka Simia, Petra egedina,
Ivana Donevia, Augustina Stipevia, Ranka Marinkovia i Mirka Boia. Na stranicama asopisa "Krugovi" proza
nije bila osobito zastupljena, ali i krugovaka generacija dala je nekoliko vrsnih prozaika: Slobodana Novaka, Antuna
Soljana, Krstu Spoljara, Vojislava Kuzmanovia, Fedora Vidasa i dr. Njima treba pridodati i neto starije pisce koji
takoer suraduju u "Krugovima": Branka Belana, Josipa Barkovia te Ivana Raosa.

Tematski prostor hrvatske proze pedesetih godina jo uvijek dobrim dijelom ispunjava ratna problematika. Meutim,
u taj tematski kompleks, koji je bio osobito rabljen, ali i zlorabljen u razdoblju socijalistikog realizma, unose se
znaajne promjene. Umjesto heroizma, patetike, crno-bijele tehnike u prikazu karaktera i naglaene ideologinosti,
ratna proza pedesetih godina zaokupljena je egzistencijalnim dramama i traumama ovjeka u ratnom vihoru,
borbom za samoodranje, pitanjima etike odgovornosti pojedinca i sl. Promjena vizure dovela je i do promjena u
strukturi i tehnici takve proze, pa se sve vie djela temelji na introspekciji i psiholokom poniranju u karaktere glavnih
likova (Vjekoslav Kaleb, Divota praine i Bijeli kamen; Jozo Laui, Kostolomi).

Drugi, mnogo vaniji tematski sklop ine sadraji povezani sa suvremenom urbanom problematikom. Pritom je
rijetko u prvom planu analiza drutvenih previranja i klasnih odnosa, ime se uglavnom bave stariji pisci socijalno-
kritike orijentacije (Novak Simi, Braa i kumiri; Ivan Donevi, Mirotvorci), nego se sredite interesa pomie na
osamljenog pojedinca, najee intelektualca, na njegove etike dileme, sumnje, komplekse i misaone preokupacije.
Takva se proza vie ne temelji na naelima epske integracije; umjesto razvedenog fabuliranja i vanjske dogadajnosti
u njoj se posreduju iskuenja duha, asocijacije, analize, refleksije i meditacije o raznim problemima (Vladan Desnica,
Proljea Ivana Galeba; ivko Jelii, Kap stida, Mlaka koa, Staklenko; Branko Belan, Kutija od ebanovine, Krsto
poljar, Mirno podneblje).

Isto su tako esta i prozna ostvarenja koja tematiziraju svijet djetinjstva sa suptilnim psiholokim zadiranjem u psihu
djeteta i s naglaenom autobiografskom perspektivom (Slobodan Novak, Izgubljeni zaviaj; Ivan Raos, Vjeno
nasmijano nebo). U ovom je razdoblju zastupljena i proza s ruralnom tematikom, ali i ona je inovirana i obogaena
izrazito modernim literarnim postupcima. Osobito se u tom pogledu istie Mirko Boi svojim romanima Kurlani i
Neisplakani. Pisci iz krugovake grupacije afirmirali su novi tip kratke proze u kojoj su klasine pripovjedne konvencije
ukinute, a umjesto njih uvode se strukturni postupci karakteristini za ameriku kratku priu (short story): filmski
dijalog, subjektivna vizura, stilizirana sirovost (tzv. hard-boiled style), izbjegavanje metaforike, saete autorske
napomene, kolokvijalni gradski jezik i sintaksa (Vojislav Kuzmanovi, Petar na pijesku; Fedor Vidas, Popodne kad sam
sretan; Antun oljan, Specijalni izaslanici; Ivan Slamnig, Neprijatelj). U takvoj proznoj strategiji krugovai slijede
iskustva pisaca amerike "izgubljene" generacije (E. Hemingway, F. S. Fitzgerald).

Sliku prozne produkcije pedesetih godina zaokruuju vrhunska novelistika ostvarenja Ranka Marinkovia (Ruke),
Vladana Desnice (Tu, odmah pored nas) i Mirka Boia (Novele).

Za dramsku produkciju ovoga razdoblja moe se rei da i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu zaostaje za
pjesnitvom i prozom. To, meutim, ne znai da se i pedesetih godina nije afirmiralo nekoliko znaajnih autora
prepoznatljiva dramskog rukopisa.

Iako je u poslijeratnom razdoblju napisao samo jedan dramski tekst (Aretej), Miroslav Krlea sredinja je umjetnika
osobnost i najizvoeniji autor na naim kazalinim daskama. Djelotvornost Krleina dramskoga govora, osobito
njegova ciklusa o Glembajevima, nije s vremenom nimalo oslabila i gotovo nema hrvatskog dramatiara pedesetih
godina koji se u svom stvaranju nije inspirirao Krleinom dramskom frazom, temama, motivima, urbaniziranim
govorom i strukturiranjem dramske radnje. Odjeci Krleine dramske rijei mogu se uoiti i u djelima dvojice
najznaajnijih dramatiara ovoga razdoblja - Ranka Marinkovia (Glorija) i Marijana Matkovia (Na kraju puta, Vaar
snova, Heraklo). Uz njih valja spomenuti i plodan dramski rad Mirka Boia i Ivana Raosa. anrovske komedije u
ovom razdoblju njeguje Pero Budak. Izmeu pisaca krugovake generacije kao dramski pisac afimirao se Antun
oljan, ali tek ezdesetih godina.

DRUGA POSLIJERATNA KNJIEVNA GENERACIJA RAZLOGOVCI 1961-69

KNJIEVNI ASOPISI DO 1961

asopis "KRUGOVI", nakon 54 objavljena sveska, prestao je izlaziti 1958. godine izrazivi tijekom sedmogodinjeg
izlaenja duhovna i estetska traenja novoga hrvatskog literarnog narataja i ispisavi svojevrsni ljetopis vremena
koje je bilo u znaku osjeaja ope nesigurnosti, egzistencijalne ugroenosti, straha i hladnoratovske tjeskobe.
Naslijedio ga je, samo nakratko, asopis "KNJlEVNIK" (1959-1961), u kome svojim prilozima jo uvijek dominiraju
pripadnici krugovakog narataja. Dakako, i dalje izlazi "REPUBLIKA ", jedini hrvatski knjievni asopis koji od jeseni
1945. nikada nije prestao izlaziti i koji je oduvijek bio revijalna smotra u kojoj surauju najbolji hrvatski pisci
odreenog, trenutka bez obzira na generacijsku pripadnost. Od 1957. godine izlazi asopis "UMJETNOST RIJEI", koji
e odigrati vanu ulogu u irenju novih knjievnoteorijskih pristupa i u afirmaciji tzv. zagrebake stilistike kole (I.
Frange, Z. kreb, A. Flaker), dok ezdesetih godina poinje svoj uspon Akadamijin asopis "FORUM". Dinamiku
knjievnog ivota u to doba osiguravali su i brojni asopisi koji izlaze u ostalim hrvatskim kulturnim centrima:
"RIJEKA REVIJA ", "ZADARSKA REVIJA ", "DUBROVNIK ", splitske "MOGUNOSTI" i dr.

ASOPIS RAZLOG

Godine 1961. pokrenut je u Zagrebu novi knjievni asopis - "Razlog" - oko kojeg e se okupljati drugi poslijeratni
narataj hrvatskih pisaca. Rije je o piscima roenima izmeu 1934.

i 1941. godine, a oni su, po imenu svoga glasila, nazvani razlogovcima. Generaciju "razlogovaca" ine: Danijel
Dragojevi, Toni Petrasov Marovi, Mate Ganza, Zvonimir Mrkonji, Zvonimir Majdak, Nikica Petrak, Ante Stama,
Dubravko Horvati, Igor Zidi, Vjeran Zuppa, eljko Sabol, Tonko Maroevi i dr.

Od hrvatskih pjesnika koji djeluju u Bosni i Hercegovini u ovom razdoblju afirmiraju se Veselko Koroman i Vladimir
Pavlovi.

I dalje su aktivni krugovai i njima pridrueni pjesnici, osobito V Parun, B. Pavlovi, S. Mihali, N. Milievi, M.
Slaviek i I. Slamnig. Meu pjesnicima koji djeluju izvan razlogovske grupacije potrebno je spomenuti Josipa Severa,
samosvojnu pjesniku osobnost koja se koristi iskustvima ruske avangarde i njezina istraivanja "zaumnog" jezika.
Potkraj ezdesetih godina javljaju se ve autori koji svojim stvaralatvom oznauju kraj jednog razdoblja i nagovjetaj
nove, "postrazlogovske" poetike: Luko Paljetak, Branko Bonjak, Andrijana Skunca, Zvonko Makovi i dr.

RAZLOGOVSKA POETIKA - PJESNITVO

I razlogovski literarni narataj karakterizira pluralizam pjesnikih koncepcija i traganja u razliitim smjerovima. Rije
je zapravo o nekonzistentnoj grupaciji pisaca koja je nastavila i produbljivala iskustva krugovaa. U njihovu
stvaralatvu osjetno pretee pjesnika proizvodnja, a ona se kretala u smjeru naglaene intelektualizacije pjesnitva
te podreivanja pjesnike rijei filozofskim, teorijskim i idejnim koncepcijama. Takav je tip pjesnitva ve prije meu
krugovaima njegovao Vlado Gotovac. Razlogovci se gotovo sasvim okreu tzv. pojmovnom pjesnitvu, stavljajui
esto znak jednakosti izmeu knjievnosti i filozofije, osobito one fenomenolokog smjera. Pjesnitvo razlogovaca
stoga je nekomunikativno, hermetino, zasieno filozofskim leksikom i metajezikom. U njemu je naglaena
intelektualna spoznaja i njoj se podreduju svi elementi strukture (metaforika, ritam, glasovne figure). Pjesniki izraz
karakteriziraju sinkopirane cjeline stihovi u funkciji iskaza, neritmino i nemelodiozno nizanje izjavnih formulacija.
est je oblik pjesme u prozi sa zgusnutim, aluzivnim i hermetinim jezikom (Dragojevi, Zidi, Mrkonji), a javljaju se i
primjeri grafke i vizualne lirike (Vladovi, Koliba). Raspon tematskih interesa je velik: od problematizacije
egzistencijalnih i etikih situacija, paradoksalnosti svijeta, rasapa stvarnosti, iskustva beznaa i praznine pa do
okrenutosti vanjskim ivotnim manifestacijama, predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom ivotu. Iako je, u ejelini
uzevi, u poeziji razlogovskog narataja naglasak na semantikim i idejnim aspektima pjesmotvora, neki se pjesnici
istiu i naglaenom svijeu o jeziku i smjelim formalnim eksperimentiranjem (Mrkonji, Maroevi). I u ovom se
razdoblju, na tragu iskustava krugovakih pjesnika, njeguje argonska poezija s urbanom tematikom (Majdak,
Majeti).

RAZLOGOVSKA PROZA

Proza je u knjievnoj produkciji razlogovaca skromno zastupljena: istiu se tek Zvonimir Majdak i Milan Miri. Ipak,
hrvatska proza ezdesetih godina biljei izrazito visoke estetske domete, a za njih su se pobrinuli pripadnici starijih
narataja, od kojih mnogi upravo u ovom razdoblju stvaraju svoje najzrelije tekstove. Posebno valja istaknuti Ranka
Marinkovia i njegov roman Kiklop, Ivana Raosa s romanom alosni gospin vrt i zbirkom novela Izabrat e gore,
Slobodana Novaka s kratkim prozama okupljenima u knjizi Tvrdi grad i romanom Mirisi, zlato i tamjan te Antuna
oljana s romanima Izdajice i Kratki izlet. Ovim djelima valja dodati i veliki Krlein romaneskni ciklus Zastave koji
nastaje upravo u ovom razdoblju.

Od hrvatskih pisaca u Bosni i Hercegovini potrebno je spomenuti Anelka Vuletia (1933) i Vitomira Lukia (1929-
1991).

Kada je rije o "rubnim" proznim anrovima, znaajne domete ezdesetih godina postie putopisna proza u djelima
Matka Peia (Skitnje) i Sae Verea (Dovidenja u Sirakuzi).

Prozu ovoga vremena karakterizira raznovrsnost tematskih i stilskih oznaka. No bez obzira na sve individualne
karakteristike pojedinih opusa moe se zamijetiti sve vea zaokupljenost psihologijom suvremenog ovjeka
(najee intelektualca), njegovim etikim dilemama te problemima suvremene civilizacije (npr. ivot u gradu,
osamljenost, otuenost). Sredinji lik najee je gubitnik, iskorijenjen ovjek, odbaen od sredine i drutva. Fabula u
tim djelima dobiva drugorazrednu vanost, a u prvom je planu psiholoka analiza i intelektualna meditacija.

PROZA U TRAPERICAMA

ezdesetih godina poinje se oblikovati i poseban prozni model tzv jeans proza (ili proza u trapericama), kao
svojevrsna opreka kanoniziranoj problemskoj prozi snanoga intelektualnog naboja. I za taj tip proznog oblikovanja
poticaj je doao iz amerike knjievnosti: kao strukturni "predloak" posluio je roman Lovac u itu Jeromea D.
Salingera. Jeans prozu karakterizira sredinji lik buntovnog mladia (koji je najee i pripovjeda), gradskog frajera i
marginalca koji se ne uklapa u drutvenu sredinu i (malo)gradansku kulturu, nego oituje snanu pripadnost manjoj
drutvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli sve, od svjetonazora i ideala, do kulture i argona (jezika ulice). Glavni lik i
njegova klapa nainom ivota i tipom ponaanja osporavaju tradicionalne drutvene i kulturne norme. Nasuprot
slubenoj hijerarhiji vrijednosti, oni afirmiraju svoju kulturu (zasnovanu na filmu, stripu i rock glazbi), svoj nain
odijevanja (jeans je za njih i svojevrsni svjetonazor) i svoj jezik (slang). Pripovijedanje je u jeans prozi nepretenciozno,
neusiljeno, komunikativno, lieno svakog intelektualizma, ali se ipak u najboljim ostvarenjima toga modela uspijeva
progovoriti o ozbiljnim problemima gradske mladei.

Zametke ovakvu proznom modelu nalazimo ve u ranim romanima Antuna oljana (Izdajice, Kratki izlet), ali zlatno
doba jeans proze su sedamdesete godine kada nastaju romani Zvonimira Majdaka (Kui, stari moj, 1970; Stari deki,
1975), Alojza Majetia (angi off'gottoff; 1970) i Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972).

DRAMA

Dramska knjievnost ezdesetih godina u znaku je kritike kulta linosti, propitivanja problema vlasti, represivnosti
sustava te odnosa izmeu pojedinca i dogme (oljan, Ivanac, Fabrio). Dio dramatiara i dalje je zaokupljen etikom
problematikom i pitanjima osobnog angamana u ratnom vremenu (Boi, Desnica, Matkovi). Dramska faktura u
veine pisaca jo uvijek je pod Krleinim utjecajem. Ipak, potkraj ezdesetih godina hrvatska dramska knjievnost
poinje otkrivati i drugaije autorske pristupe, poput npr. neverbalnog teatra Radovana Ivia (koji od sredine
pedesetih godina djeluje u Parizu u skupini nadrealista oko A. Bretona), zatim poetskog teatra (drama Marija i
mornar V. Parun), dok Ivica Ivanac gradi svoj dramski svijet na iskustvima teatra apsurda. Najznaajnije estetske
domete u ovom razdoblju ostvario je svestrani krugova Antun oljan (Brdo, Dioklecijanova palaa), a vrijedi
spomenuti i nastup novog narataja postrazlogovskih dramatiara (I. Bakmaz, N. Fabrio).

***

Kao to se moe vidjeti iz dosadanjeg pregleda, hrvatska knjievnost pedesetih i ezdesetih godina u znaku je
pluralizma stilova i literarnih koncepata. Nema jedne dominantne znaajke kojom bi se mogla opisati ukupnost
literarnih procesa; nema zajednikog nazivnika koji bi jednoznano i precizno odredio karakter knjievnog ivota.
Nedostatak stilskog jedinstva, ne-homogenost i necjelovitost ovoga knjievnog razdoblja priziva stoga analogiju s
literarnim procesima u hrvatskoj knjievnosti potkraj 19. i poetkom 20. stoljea. Naime, i knjievnost moderne
(1892-1914) karakterizirana je supostojanjem razliitih poetika i koncepcija, lansiranjem novih ideja i programa,
brzom smjenom stilskih smjerova i njihovom sinkronijskom brojnou. Upravo zato nam se naziv druga moderna i
ini primjerenim za doba estetske obnove nae knjievnosti petog i estog desetljea 20. stoljea.

POSTMODERNIZAM (1970-1990)

POVIJESNO DRUTVENI OKVIR

Hrvatska knjievnost protekla dva i pol desetljea oblikovala se u ozraju velikih, jo donedavno jedva zamislivih
drutvenih i politikih mijena. Ve poetkom sedamdesetih godina kriza socijalistikog sustava i nerijeeno
nacionalno pitanje u unitaristikoj Jugoslaviji doveli su do tzv. masovnog pokreta, kada su reformistike partijske
snage, uz veliku podrku naroda, zahtijevale veu ekonomsku i politiku samostalnost Hrvatske, potovanje naela
nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji. Ujedno je jasno artikuliran i problem
kulturnog identiteta i jezine posebnosti (na tragu Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika iz 1967.
godine). Hvatsko proljee zavrilo je, meutim, kapitulacijom partijskog vodstva u Karadordevu 1971. godine i
pobjedom konzervativnih unitaristikih snaga. Taj je poraz u praksi oznaio poetak progona i ikaniranja brojnih
hrvatskih intelektualaca, znanstvenika, umjetnika i kulturnih djelatnika. Mnogi su uhieni i osueni na viegodinju
robiju, mnogi su otili u inozemstvo i prikljuili se naoj brojnoj emigraciji, a mnogi su uutkani ili onemogueni u
daljnjem radu. Poela su olovna vremena" politikih pritisaka, pojaane represije i potpunog ideolokog nadzora
umjetnikog stvaralatva. Upuuju se iracionalne optube cijelom hrvatskom narodu i nameu kolektivne frustracije.
Partijski komiteti sastavljaju "crne liste" s imenima nepoudnih autora kojima se brani sudjelovanje u javnom ivotu.
Izraavanje patriotskih osjeaja bilo je zabranjeno.

Smrt Josipa Broza Tita 1980. godine oznaila je poetak kraja Jugoslavije; sva nerijeena pitanja i problemi, koje je on
dotada svojom autoritarnom vlau priguivao, izbili su svom snagom na povrinu. Kriza je dosegnula vrhunac krajem
osamdesetih godina. Istodobno i politika zbivanja u bivem Sovjetskom Savezu (tzv. perestrojka) poinju mijenjati
politiku kartu Europe: jedan za drugim rue se komunistiki sustavi. To se dogodilo i u Hrvatskoj: u svibnju 1990.
godine odrani su prvi slobodni izbori u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Hrvatski se narod na njima odluio
za parlamentarnu demokraciju i viestranaki politiki sustav. Dogaaji koji su zatim slijedili pripadaju naoj
suvremenosti i mi smo njihovi svjedoci: obnova hrvatske dravnosti (30. V 1990), prekid svih dravnopravnih veza s
Jugoslavijom (8. X. 1991), agresija Srbije i jugoslavenske armije na Hrvatsku, unitavanje hrvatskih gradova,
Domovinski rat i bitka za osloboenje okupiranih podruja...

KNJIEVNI PROCESI

S generacijom razlogovaca zavrava jedna razvojna faza suvremene hrvatske knjievnosti, faza karakterizirana
estetskim inovacijama, osvajanjem novih tekstualnih programa i dominacijom teorijskoga uma. Ve poetkom
sedamdesetih godina nastaju osjetne promjene u poetikoj podlozi. Promjene se mogu uoiti u svim knjievnim
anrovima, a po svom se karakteru posve uklapaju u novu globalnu postmodernistiku kulturu, estetiku i senzibilitet.
Naime, i hrvatska je knjievnost protekla dva desetljea obiljeena tipino postmodernistikim fenomenom
eksplozije oblika, pluralizmom i disperzijom stilova, literarnih koncepata i modela, umnoavanjem razliitosti te
eklektikim prikupljanjem i daljnjim razraivanjem svega to je namrla tradicija. Ne postoji dominantna literarna
paradigma; prije je mogue govoriti o plodonosnom oponaanju

i mijeanju prethodnih stilova, o simultanosti heterogenih procesa, o afirmaciji raznih individualnih poetika i
projekata.

Avangardistiki ideal uvijek novoga, originalnoga, neponovljivoga i umjetniki provokativnoga, koji je prevladavao sve
do kraja ezdesetih godina, zapao je u ovom razdoblju u oitu krizu. Tradicija se vie ne negira: ona se ukljuuje u
literarnu igru, na nju se rauna, na njoj se gradi, u njoj se pronalazi novi smisao. Umjesto osporavanja, s tradicijom se
uspostavlja dijalog te ona postaje "materijal" i inspiracija za nove umjetnike tvorbe. Odatle brojni citati, aluzije,
parodije, pastii i intertekstualne veze. Hrvatski pisci postmodernisti vide tradiciju i literarnu prolost kao iv i vitalan
organizam, kao "muzej znakova" kojima se slobodno koriste. Stoga obnavljaju stare literarne projekte, katalogiziraju
prethodna iskustva i stavljaju ih u nove odnose.

HRVATSKI FANTASTIARI

Kada je rije o proznom stvaralatvu, novi senzibilitet i novo poimanje knjievnosti uvela je na hrvatsku literarnu
scenu ve generacija tzv. fantastiara poetkom sedamdesetih godina (Pavao Pavlii, Goran Tribuson, Stjepan ui,
Dubravko Jelai Buimski, Veljko Barbieri i dr.). Rije je o skupini pisaca roenih izmedu 1945. i 1950. koje povezuje
sklonost istom proznome modelu. Na tragu stranih literarnih poticaja (Borges, Bulgakov, Kafka) ti se pisci odriu
"iluzije stvarnosti", slikanja drutvene sredine i psiholokog portretiranja. Oni njeguju svojevrsni drutveni
eskapizam i posve se okreu literarnoj fantastici. U svojim djelima tematiziraju iracionalno i bizarno, kreiraju
"paralelne svjetove", bave se okultnim, spiritualnim i paraloginim, a specifine literarne efekte postiu uporabom
groteske, hiperbole i bogatom simbolikom.

Hrvatski fantastiari nisu imali svoga literarnoga glasila. U poetku su njegovali uglavnom anr novele (vanije zbirke:
Pavao Pavlii, Laa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975. i Dobri duh Zagreba, 1976; Goran Tribuson, Zavjera
kartografa, 1972, Praka smrt, 1975, Raj za pse, 1978; Stjepan ui, Staljinova slika i druge prie, 1971; Dubravko
Jelai Buimski, Okus mesa, 1972), a kasnije su se neki okuali i u romanu s fantastinom tematikom (npr. Goran
Tribuson, Snijeg u Heidelbergu, 1980; Pavao Pavlii, Veernji akt, 1981). Zasluga je fantastiara to su obratili
pozornost na sam umjetniki tekst, na znakovnost, na jezik kao predmet i na njegovu sposobnost da stvara
fikcionalnu iluziju.

Dominacija fantastinog modela ne znai, dakako, i potpunu odsutnost djela koja se bave temama iz stvarnoga
ivota i aktualnom drutvenom problematikom. Naprotiv, "stvarnosna" proza dala je i sedamdesetih godina nekoliko
znaajnih ostvarenja, meu kojima treba spomenuti romane Antuna oljana (Luka, 1974; Drugi ljudi na mjesecu,
1978), Ivana Kuana (Toranj, 1970; Naivci, 1975), Joze Lauia (Klaina, 1970) i Vojislava Kuzmanovia (Godina
noeva, 1976). Zanimljiv romaneskni eksperiment, nastao primjenom tehnike montae i kolairanja, ostvario je
Tomislav Ladan svojim Bosanskim grbom (1975).

ISKUSTVO JEZIKA

Iskustvo jezika, naglaena semiotika svijest, problematiziranje jezika kao predmeta pjesme, osnovno je obiljeje
hrvatske postmodernistike poezije. Takvu orijentaciju naznauju ve prvi postrazlogovski pjesnici (Ivan Rogi
Nehajev, Luko Paljetak, Branimir Bonjak, Zvonko Makovi i dr.), potvruje je na specifian nain i pjesnitvo Josipa
Severa (kultna zbirka Anarhokor, 1977), a na nju se nadovezuju i tzv. offovci, tj. pjesnici okupljeni u poetku oko
asopisa "Off' (poeo je izlaziti 1978; izilo samo nekoliko brojeva) koji zastupaju poetiku semantikog konkretizma
(Branko Male, Branko egec i dr.). Sve te pjesnike, ali i njihove poetske suputnike (Milorada Stojevia, Nedu
Mirandu Blaevi, Anku agar) i nasljednike (najmlae pjesnike okupljene oko asopisa "Quorum"), zanima
empirinost jezika, njegovo optiko i akustiko djelovanje, ali bez oznaujue, predstavljake funkcije na koju je svoj
interes usmjeravalo pjesnitvo krugovaa i razlogovaca. Koncept poezije kao dosjetke, tekstualne zgode, ali s izrazito
infantilnom vizurom njeguju Draen Mazur i Pero Kvesi. Nasuprot takvoj orijentaciji, valja spomenuti i pjesnike
okupljene oko antologije Insulae (1981), kojima jezik nije despiri-tualizirani materijal za gradnju pjesme nego nosilac
duhovnosti, kulture i iskustva svijeta (Drago tambuk, Draen Katunari, Neven Jurica i dr.). Karakteristian je za
hrvatsku postmodernistiku poeziju i povratak vezanom stihu i tradicionalnim oblicima (npr. sonetu) te oivljavanje
artizma (Paljetak, Mrkonji, Maroevi, Stama). Radikalni eksperimenti, hermetike tvorbe i avangardistike negacije
nisu vie u modi. Primjetna je tenja prema jednostavnosti, komunikativnosti i jasnoi izriaja. Umjesto
modernistikih tenji za provokacijom, inovacijom, ouavanjem, osporavanjem zateenog, javljaju se kategorije
alternativnosti, ukljuivosti, dijaloga s tradicijom, indiferentnosti, tolerancije. Sve je ei postupak oponaanja
postojeih poetskih govora i postupaka; sve se vie inzistira na pjesnikoj memoriji i erudiciji. Sve se doima ve
vienim i napisanim; preostaje oponaanje, permutiranje, ponavljanje, variranje. Postmodernizam je vrijeme
reciklae tuih misli i produkata tradicije.

ROMAN

Hrvatsko romaneskno stvaralatvo posljednjih je petnaestak godina u znaku raslojenosti i prilagodbe trinoj
potranji. Avangardistiki su eksperimenti malobrojni i u prozi; pisci postmodernisti vraaju se pripovijedanju, prii,
narativnoj igri. U vrlo raznolikoj ponudi valja ponajprije uoiti neviden procvat tzv. anrovske proze: kriminalistikog,
bulevarskog, avanturistikog ili horror romana. U tom kontekstu je potrebno spomenuti djela Pavla Pavliia
(Umjetni orao, 1979; Rakova djeca, 1988; Sretan kraj, 1989; Rupa na nebu, 1992), Gorana Tribusona (Ruski rulet,
1982; Made in USA, 1986; Potonulo groblje, 1990), Nevena Orhela (Uzbuna na odjelu za rak, 1983) i dr. Taj fenomen
treba dovesti s duhom postmodernizma kojemu je strana svaka stroga hijerarhizacija i koji afirmira naelo
egalitarizma. Stoga se i briu granice izmeu tzv. elitne (kanonizirane) i masovne umjetnosti. U trivijalne se anrove
esto unose postupci i tehnike svojstvene tzv. visokoj knjievnosti, ali se i ambiciozna problemska proza obnavlja
elementima preuzetim iz Mvijalne knjievnosti.

Nakon kratke, ali vane epizode obiljeene fantastikom i drutvenim eskapizmom, u hrvatskoj je prozi ve krajem
sedamdesetih godina lako uoiti i zaokret prema stvarnosnoj i iskustvenoj problematici. Brojni romansijeri
tematiziraju traumatina iskustva novije povijesti, kritiziraju kult linosti, razmatraju mehanizam vlasti, odnos
pojedinca prema vlasti te funkcioniranje totalitarizma (Ivan Aralica, Okvir za mrnju, 1987, Majka Marija, 1992;
Stjepan ui, Orden, 1981; Zvonimir Majdak, Kerka, 1985; Veljko Barbieri, Epitaf carskog gurmana, 1983; Pavao
Pavlii, Kraj mandata, 1984). Novi procvat doivljavaju i nekad kanonizirane, a zatim zapostavljene romaneskne
podvrste poput povijesnoga i obiteljsko-genealokog romana. tovie, neka djela iz toga anrovskog kruga nameu se
kao najambicioznija prozna ostvarenja ovoga razdoblja (Ivan Aralica, Psi u trgovitu, 1979; Due robova, 1984;
Graditelj svratita, 1986; Knjiga gorkog prijekora, 1994; Nedjeljko Fabrio, Vjebanje ivota, 1985; Berenikina kosa,
1989; ). Potrebno je takoer spomenuti i romane zaokupljene egzistencijalnom problematikom koje stvaraju Dalibor
Cvitan (Polovnjak, 1984, Ervin i luaci, 1992), Jozo Laui (Bogumil, 1983) i Zvonimir Majdak (Starac, 1988, Krevet,
1990).

S duhom postmodernizma valja povezati i punu afirmaciju tzv. enskog pisma. Rije je o tendenciji unoenja enske
vizure u literaturu, tj. predoavanje svijeta i egzistencije oima ene i enskog iskustva. U djelima Irene Vrkljan (Svila,
kare, 1984, Berlinski rukopis, 1988), Vesne Krmpoti (Brdo iznad oblaka, 1988) ili Dubravke Ugrei (tefica Cvek u
raljama ivota, 1981) upravo se ispituju specifinosti enskog senzibiliteta, imaginacije i psihologije.
Postmodernistika umjetnost pokazuje izgubljenu vjeru u mogunost stalnog umjetnikog progresa, u stvaranje
uvijek novoga i neponovljivoga. Kao rezultat takva stava nastaju nepreten-ciozni tekstovi koji njeguju duh
spontanosti, oputenosti i svojevrsnog estetikog infantilizma.

Knjievnost se "kiificira", a ki literarizira. Njeguju se slobodne forme s elementima lake improvizacije i igre. Sve su
kombinacije legitimne; svi su modeli raspoloivi za stvaranje novih anrovskih hibrida i "koktela". U ovom se
razdoblju piu djela u formi intermedijalnih kolaa, patchworka, intertekstualnih parodija i pastia.
Postmodernistika svijest ne priznaje jednodimenzionalnost i s posebnom pozornou afirmira "neiste" forme koje
se odupiru krutoj anrovskoj klasiflkaciji (npr. eljka orak, Krhotine, 1991; Ivan Kuan, 100 najveih rupa, 1992;
Neda Miranda Blaevi, Amerika predigra, 1989; Borben Vladovi, Boja eljeznog oksida, 1989; Pavao Pavlii,
apudl, 1995 i dr.).
Skrenemo li pogled na samu tehnologiju pisanja, uoit emo cijelu skalu postmodernistikih postupaka, tehnika i
strategija. I u hrvatskih pisaca ponajprije upada u oi visok stupanj osvijetenosti samog literarnog ina, svijesti o
mediju i anru. Razliiti postupci kojima se iskazuje autorska samosvijest i kojima se problematizira sam in pisanja
dobivaju u ovom razdoblju vanu ulogu: autoreferencijalnost, poigravanje anrovskim konvencijama i pripovjednim
konstrukcijama, viestruko kodiranje, persiflae, prerade tuih tekstova, citatnost i sl.

I hrvatska je dramska knjievnost u ovom razdoblju u znaku suivota razliitih dramskih modela. Na samom poetku
sedamdesetih godina (1971) objavljen je dramski tekst Predstava Hamleta u selu Mrdua Donja Ive Breana kao
svojevrsna prekretnica i naznaka novog tipa dramskoga govora koji se temelji na intertekstualnosti ("posuivanje"
tuih zapleta), na poetici "teatra u teatru", ali uvijek sa snanim uporitem u konkretnoj zbilji i s jasnim politikim
aluzijama. Na tom su tragu nastale i drame Ivana Bakmaza (Vjebe u Goethe-Institutu, 1976; imun Cirenac, 1977), a
s humoristinim predznakom i djela dramskog trija Senker-krabe-Mujii (Novela od stranca, 1974; Domagojada,
1975. i dr.). Velik dio dramskog stvaralatva okree se u smjeru biografske i pseudobiografske drame zasnovane na
ivotopisima povijesnih osoba (Tomislav Bakari, Mora, 1978; Slobodan najder, Kamov smrtopis, 1977; Driev san,
1979; Hrvatski Faust, 1981; edo Prica, Ostavka, 1986; Miro Gavran, Urotnici, 1985; Vladimir Stojsavljevi, Katarina
Zrinska od Frankopana, 1993. i dr.). U hrvatskih postmodernistikih dramatiara (L. Katelan, M. Gavran, A. Srnec-
Todorovi) primjetna je tenja reteatralizaciji hrvatskog teatra, problematiziranju kazaline iluzije i poigravanju
teatarskim konvencijama ali veza sa stvarnou nije izgubljena: suvremena hrvatska drama u rasponu od Slobodana
najdera do Mire Gavrana i dalje je u znaku kritike autoritarnosti te ispitivanja odnosa ovjeka prema drutvu i
vladajuoj ideologiji.
KNJIEVNOST U DOMOVINSKOM RATU

U kojem e smjeru ii daljnji procesi u hrvatskoj knjievnosti teko je predvidjeti. Meutim, ve je sada sigurno, i za
to postoje potvrde u recentnoj knjievnoj proizvodnji, da e stvarnost ratne kataklizme i egzistencijalna drama
hrvatskoga naroda djelomice prekinuti naznaene procese i preusmjeriti ih na neke druge tijekove. Domovinski rat
kao neposredno traumatino iskustvo ve je postao vana literarna tema, opsesivna i bolna inspiracija umjetnikom
stvara-latvu. Nakon neposrednih reakcija, u formi apela, prosvjeda ili ratnih reportaa, hrvatski su pisci odgovorili
zahtjevu vremena i brojnim umjetnikim tekstovima znaajnih estetskih dometa:' Potrebno je spomenuti Sanader-
Stamaevu antologiju suvremene ratne lirike U ovom stranom asu (1992, 1994) kao oit dokaz da ni u ratnim
vremenima muze hrvatske poezije nisu utjele.

HRVATSKA KNJIEVNOST U PROGONSTVU

Ovaj pregled suvremene hrvatske knjievnosti ne bi bio potpun kada u njega ne bismo uvrstili i knjievnost Hrvata u
progonstvu, tj. stvaralatvo brojnih hrvatskih pisaca koji su nakon Drugoga svjetskog rata i uspostave komunistike
vlasti zbog politikih razloga bili prisiljeni napustiti domovinu i potraiti spas u inozemstvu, uglavnom u Junoj i
Sjevernoj Americi. Meu njima je bilo i ve afirmiranih autora koji su nastavili stvarati bez obzira na injenicu to su
bili odsjeeni i izolirani od matine kulture. Neki su od njih upravo u emigraciji napisali svoja najzrelija djela. Ipak,
openito se moe rei da je knjievnost Hrvata u egzilu nejednake umjetnike vrijednosti te da, sasvim logino, ne
slijedi one stilske pravce koji su se razvijali u matinoj knjievnosti.

HRVATSKA REVIJA

arite literarne aktivnosti Hrvata u egzilu bio je asopis "Hrvatska revija" to su ga u Buenos Airesu 1951. godine
pokrenuli Vinko Nikoli i Antun Bonifai. asopis je izlazio punih 40 godina, sve do ponovne uspostave samostalne
hrvatske drave 1990, i cijelo je vrijeme okupljao disperzirane hrvatske intelektualne snage razliitih politikih
orijentacija i grupa - pisce, povjesniare, esejiste i kritiare. Gotovo svi koji su neto znaili u kulturnoj aktivnosti
hrvatske emigracije suraivali su u "Hrvatskoj reviji". Kasnije, 1957, pokrenuta je i "Knjinica Hrvatske revije" u kojoj
je izilo ukupno 66 naslova razliita sadraja.

U knjievnoj proizvodnji Hrvata u egzilu pretee poezija. Najznaajnija ostvarenja postigli su pjesnici koji su stigli u
emigraciju kao ve profilirane stvaralake osobnosti: Viktor Vida (zbirke: Svemir osobe 1951. i Suanj vremena,
1956), Lucijan Kordi (Zemlja, 1951; Pod arkadama neba, 1955; Grob u katedrali, 1962, i dr.), Rajmund Kupareo
(Blagoslov zvijezda, 1961) te, dakako, Vinko Nikoli, sredinja osobnost hrvatske knjievnosti u dijaspori (zbirke:
Izgubljena Domovina, 1947; Oskvrnuto proljee, 1947; Molitva za moju Hrvatsku, 1949; Duga nad poruenim
mostovima, 1964; Gorak je zemje kruv, 1977; Povratak, 1990. i dr.).
Jedna od najzanimljivijih pjesnikih osobnosti nae knjievnosti u egzilu svakako je Boris Ma-runa (1940). U
emigraciju je otiao 1960. godine, a zatim se u Argentini prikljuio Vinku Nikoliu i njegovu krugu oko "Hrvatske
revije". U prvoj zbirci pjesama I poslije nas ostaje ljubav (1964) prevladava ljubavna i domoljubna lirika. Promjenu
tonaliteta oznaila je zbirka Govorim na sav glas (1972) u kojoj prevladavaju teme iz svakodnevnog ivota u stranom
svijetu s jetkim ironinim opaskama o suvremenoj civilizaciji. Pjesme karakterizira poetska naracija, reportani
elementi jednostavan vokabular i govorni ritam. Smatrajui da s poezijom treba izii na ulicu, medu ljude, Maruna
pie komunikativnu liriku, lienu ukrasa i s dosta estradnih elemenata. Anegdotalna osnova i kolokvijalno kazivanje
daju pjesmama dojam lakoe, oputenosti i prividne povrnosti. ak i rodoljubne teme poinje izraavati na sasvim
nekonvencionalan nain, bez ozbiljnosti i patetike. Te e se karakteristike oitovati i u iduima zbirkama Ogranienja
(1986) i Ovako (1992).

PROZA

Meu proznim ostvarenjima istiu se romani Bit ete kao bogovi (1950) Antuna Bonifaia i Karakteristika (1973)
Roka Remetia (tj. Hrvoja Lorkovia), memoarska proza Ivana Metrovia (Uspomene na politike ljude i dogaaje,
1961), novele Antuna Nizetea (Bez povratka, 1957) te esejistika Bogdana Radice, Ante Kadia i Vinka Grubiia.

OD 1990 JEDINSTVENA HRVATSKA KNJIEVNOST

Nakon uspostave suverene hrvatske drave brojni su se pisci vratili u svoju domovinu. Taj je dogaaj oznaio i kraj
podjele na knjievnost domovinske i iseljene Hrvatske: od 1990. godine postoji samo jedna, jedinstvena hrvatska
knjievnost.