HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Arhiepiskop Aleksandar DOKAZUJE: NEKANONIČNOST

SRPSKE CRKVE
- datum
29.10.2017.
Autor
Croative News Staff

„Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda srpske urođene inteligencije. Srbi lažu
stvaralački, maštovito, inventivno.“„Laž je srpski državni interes.“„Laž je u samom
biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ – „otac srpske nacije”
akademik Dobrica Ćosić(1).
Na koji način srbijanci stvaraju vlastitu povjest nama u Hrvatskoj izravno nije bitno,
ali nažalost još uvjek u hrvatskoj javnosti šire se srbsko-jugoslavenski povijesni
obrazci. Među najbitnijima je onaj da oduvjek postoji neka srpska crkva, koja je
temelj pravoslavlja pa čak postoji i posebna srbsko-pravoslavna vjera (svetosavlje),
kao što je i čirilica srpsko pismo, naravno sve povezano sa „slavnom“ srbskom
poviješću.
1996. u Zagrebu objavljena je knjiga pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva u
prošlosti i budućnosti” hrvatskog pravnika (novinara) Petra Požara. Bez obzira što je
navedena knjiga na neki način kritika SPC, pisac izgleda vjeruje u slavnu povjest Srbije i
zato je ¼ knjige dodjelio povjesti Srpske pravoslavne crkve koristeći samo jedan izvor, i to
naravno srpski izvor (2).
Što svjetska povjest zna o srpskoj povjesti i o kanoničnost srpske crkve.
Jedini izvor koji govori o dolazku Srba na Balkan je knjiga pod naslovom De administrando
imperio (pisana u razdoblju od 948. do 952.). Njezin autor bizantski je car Konstantin VІІ
Porfirogenet(913-959), koji govoreći o prvoj pojavi Srba u povjesti što se dogodilo u
vrjeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „Kad je Bugarska
bila izpod vlašču cara, umro je knez Srba, koji je pobegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De
adm. Imper., p. 44 et cet.)(3)
Dok Porfirogenet govori o Bugarima između ostalog kaže da je umro knez Srba, koji je
pobjegao kod Cara. Ime tog kneza nije poznato, isto kao ni njegovo obiteljsko/etničko
podrijetlo ni razlog njegovog bijega kod cara.
Srbi prihvaćaju kršćanstvo od Istočnog rimskog carstva(Bizant)(4), ali to je proces, koji je
trajao stoljećima. Porfirogenet kaže da je taj proces započeo u doba cara Bazilija І. (nakon
885.) što dokazuju i kršćanska imena srpskih poglavara, koji se tada prvi puta pojavljuju.
Na početku su Srbi izravno ili kao vazali izpod vlašću bizantskog cara, zatim na isti način
izpod bugarskog cara, zatim ponovno izpod bizantskog cara.
Bugarski vladar kan Krum Strašni 803. preuzima Beograd od Istočno-rimskog carstva
(Bizant), a 809. – Sofiju te je u razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje
Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena
arhiepiskopija, koja je dio Bugarske pravoslavne crkve. Kad u bugarsku tvrđavu Beograd
886. stiže petero učenika svete braće, srpska plemena (tada bugarski vazali) još nisu
prihvatili kršćanstvo. Tako i Kliment (oko 840–916) i Naum (oko 830–910) postaju
Ohridski arhiepiskopi u bugarskoj crkvi. U ono doba Srbi su na početku bizantski vazali, a
kasnije vazali Bugarskog carstva. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je
Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je vladao nad Srbima 886.,
kad su stigli učenici Svete Braće. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom carstvu svi su Bugari,
a u bogoslužju je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika (uz ćirilisko ili glagoljsko
pismo).(5)
Povjest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rata
protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od
bugarske sile. To govori Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je
od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Rat između Bugarskog carstva (300 000
km2) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila
onog doba jer u njemu sudjeljuju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj
sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Kao da
danas zarate npr. Francuska i Njemačka. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon
ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u njemu). Svjetska povjest zna o ovome događaju
baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava nikako zbog nekih Srba čiji je teritorij i
stanovništvo u to doba veličine prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.
Bizant pobjeđuje Bugarsko carstvo 1018. i preuzima njegov teritorij, tako da su
pored Bugara i Srbi izravno pod vlašću Bizanta. Glavni grad administrativne oblasti
Bugarske u Bizantskom carstvo postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon
ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Car Vasilij II Bugaroubojica 1020. ukida Bugarsku
patrijarhiju i proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je
stolovao zadnji bugarski patrijarh Damjan nakon što su Rusi kao saveznici Bizanta srušili
stolni grad Preslav. (6)
Tek u 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen poklanja svome vazalu županu Stefanu I.
Nemanji (1114-1200) oblast Dendra kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina
stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2500
km2 s manje od 2000 stanovnika.
Zanjmljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari
predposljednji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci.
Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9 stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati
nekih 350 godina da bi ih Srbi mogli nešto educirati o kršćanstvu.

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine,
šume, neprobojna i nedostupna ( nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika ). Ovu
zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus),
bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu –
iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir,
maslac i bakar i voska.(7)

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

— Paul. Digesta, 50. 17.29.
Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.
(Katonovo pravilo)
Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovenčani
(1165—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske
arhiepiskopije (1219.) bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija
Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila
autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!?
Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu
vladaru, čija država ima arhiepiskopiju?
Prvi puta u povjesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan
II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje. (8)
Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus –
lat.)(Farlati –V-169)(9)
Srbijanska povjest govori:
„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za
prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. –
1219. (6727)…„
Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj
nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”?
Možda oni iz 19. stoljeća?
…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi.
U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer
prije toga nije bio rukopoloženi episkop…
IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET (10)
Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara.
Vladar Rima je car (do 476.) jer tamo stoluje Patrijarh zapada (Papa). Na početku 4.
stoljeća već postoji i Istočno-rimski car u Konstantinopolu (do 1463.) uz patrijarha (i do
sada).
Rimski car potvrđuje izbor Pape, Papa okrunjuje cara do 476. kad barbari zbacuju s
prestolja zadnjeg cara Romula Augustula. Germanski kralj Odoakar je carske insignije
poslao u Carigrad tamošnjem caru Zenonu pa u narednih 500 godina istočni rimski car
potvrđuje izbor i Carigradskog patrijarha i Pape. Kasnije onaj od zapadnoeuropskih
vladara, koji vlada Rimom proglašuje sebe carom pa država dobija naziv Sveto rimsko
carstvo. (11)
DUŠANOVO KRALJEVSTVO
Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili
Srpsko-bugarsko carstvo) (12), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku,
proglašena 1346. Država počinje se raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi
definitivno prestala postojati smrću njegovog sina Uroša V – 1371. Novoproglašeni
patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i
Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka,
Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu cara nisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na
Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo
kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvatanjima države, nije bilo nacionalna država
u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s

teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto
manje.
A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od
sveukupnog teritorija navedenih tri država.
U vreme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali
popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”
Onjima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo
(carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija).
Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da
1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu
do njegove smrti u 1355. to jest država postoji SAMO DEVET GODINA !
Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva
Od velikosrpskih priziva za obnavljanje Dušanovog kraljevstva (carstva) moraju biti
zabrinute sadašnje države Kosovo, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija i Crna gora.
NIKAKO Hrvatska, jer to „carstvo“ nije uključivalo bilo koji dio hrvatskog teritorija.
Moramo napomenuti da je Stefan Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva
(13). Hrvatsko kraljevstvo nije nikad priznalo Dušana carom pa zato i nema razloga da ga
hrvatska povjest tako naziva.
Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji nije bio ničiji vazal,
što je, kad znamo srpsku povjest, presedan.
Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i
njegovoj crkvi.
Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.
„… 1375 godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom
odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i
crkvenu autokefalnost.”
Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o
patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko
Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) van granice Srbije,
pa nema razloga za autokefalnosti.
Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje
odluka (“сѹжденїе”), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim,
Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις)
podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da
cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj
arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava
(ἀποφαίνεται), da Ipek i cjela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću)
svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada
pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od
Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i
njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)” (14)
Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i
cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijecezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije
uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka)
arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj
patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito
odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete
(hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila
dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali.
Peć – sjedište srbijanskog arhiepiskopa je van granice Srbije još od 1371 i Ipekska (Pećka)
arhiepiskopija, koja je bila u rasulu (još više nakon 1389.) nije bila u stanju plaćati
nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijeceze taj porez
nastavila plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija.
U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje – sadrži 33
eparhije. Njena dijeceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru,
Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne općine u
Hrvatskoj (Sriem i Dalmacija), Veneciji i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koje su odvojene u
posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita(15).
Kad se ova činjenica zna lako je zaključiti, koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim
stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava
podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje.
Moramo napomenuti da na ovaj način – s prezimenima, koja završavaju na –ov i –ev i dan
danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi,
Torlaci … njih više od milijun!).
Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijeceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u
Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i
staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srbijanski, jer u 15 st. takav jezik još ne
postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima
srbijanske literature pod kraj 14 st. i početkom 15 st. ali oni su pisali na bugarskom, dakle
stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema
niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15 st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati
bogoslužije.
Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša
Sokolović 1557. i postavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji
informacija kad je Makarij dobio dozvolu od nadređenog bugarskog Ohridskog
arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski
patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka)
arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne

crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (od 1020. do 1767.)(16) i srbijanska Ipekska
(Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po
nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska
pravoslavna crkva.(17)
Nakon nestanka ovih dviju crkvi, njihove dijeceza preuzima Carigradska patrijarhija.
Godine 1830., kneževina Srbija dobija autonomiju u okviru Turskog carstva. Ova politička
autonomija je uzrokovala i crkvenu te se 1832. formira autonomna (ne autokefalna) Crkva
u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200 000 groša u novcu)(18).
Ova crkva ima naziv Beogradska arhiepiskopija (nije SPC).
U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha,
hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7, a Crnogorska pravoslavna crkva
redni broj 9 na popisu autokefalnih crkava.(19)
Naravno nema nikakve srbijanske crkve, kao niti turske.
Episkop gornjokarlovački Teofan Živković (1874. – 1890.), u svome otvorenom
pismu iz 1877. navodi: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema…
ni osobite srbske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena
kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema”(20).
Nakon Berlinskog kongresa 1879. kad je Srbiji pripojena Niška oblast, koja je oduvjek bila
bugarska, Beogradskoj arhiepiskopiji pripojena je veća i više rangirana Niška mitropolija.
Nova crkva, koja je stvorena na ovaj način, dobija autokefalnost od Carigradske
patrijarhije i dobija naziv Pravoslavna crkva u Srbiji (ne SPC).

Srbijanska povijest kaže:

„Još 18. 12. 1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih
biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i
dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s
time treba početi.
U Beogradu je 11. 5. 1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja
cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno
jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom
„Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“ pod predsjedništvom Crnogorskog
mitropolita Mitrofana Bana.
„ … Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare
institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g.”

Tako je to u srbijanskoj povijesti – sve ide nekako pokraj istine, pokraj zakona, pokraj
crkvenog kanona. Nisu bili prisutni svi episkopi od navedenih crkava kao i niti jedan iz
onjih osam eparhija u Makedoniji, koji su dio Bugarske egzarhije. I da bi htjeli nisu mogli
jer su još prije kraja 1918. protjerani u Bugarsku. Nije bio prisutan niti predsjednik odbora
Mitropolit Mitrofan Ban. A i da su svi bili prisutni kakvu bi odluku mogli donijeti
pripadnici različitih crkvi? Apostolsko pravilo br. 2, koje je primio Prvi sabor u Niceji
godine 371. kaže da svećenik može biti član samo jedne crkve. U tom smislu može se
postaviti pitanje u kojoj su ulozi bili ti episkupi, koji su tamo sudjelovali – da bi negdje van
crkve neki episkop (svećenik) u nečemu sudjelovao morala je to njemu dozvoliti crkva,
kojoj on pripada. Općenito, neko ujedinjenje crkava se može dogoditi samo na temelju
odluke crkava, a ne na temelju osobnog mišljenja nekog predstavnika neke crkve.
Pravoslavne crkve su SABORNE pa tako odluke u ime crkve donosi neki sabor-odbor
(obično je to Sinod), koji po ustavu crkve ima pravo to učiniti.
Kako je moguće da institucije ukinute (nepostojeće) crkve djeluju u novoj crkvi i to punih
12 godina nije jasno. Nije jasno niti kako je moguće da nova crkva postoji punih 12 godina
(do 1931.) bez ustava.
Tako Sv. Sinod autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve na sjednici bez kvoruma pod
predsedništvom Mitropolita Mitrofana Bana donosi odluku o pridruživanju novoj crkvi
suprotno Ustavu CPC, koji nije dozvoljavao Sv. Sinodu (čak i kad ima kvoruma) donijeti
odluku o gašenju vlastite crkve, što je zapravo učinjeno. Godinu dana kasnije, netom prije
smrti, Mitropolit Mitrofan Ban na izpovijedi je priznao da je to učinio jer su mu Srbijanci
prijetili da će ga ubiti.
Bukovinsko-dalmatinski mitropolit Vladimir Repta odbio je pridružiti se novoj crkvi.
Podpisao je ugovor o pridruživanju Karlovačkoj mitropoliji, od kojoj je njegova eparhija
prije odvojena i koju je priznavao kao kanonsku crkvu.

Sama Karlovačka mitropolija nikad nije donjela odluku o pridruživanju novoj crkvi.
Onih osam eparhija, koje na temelju fermana sultana Abdula Azisa iz 1870. i plebiscita
provedenog u Makedoniji na temelju čl. 10. istog fermana postaju dio Bugarske egzarhije,
nitko nije ništa pitao. Naravno nitko od episkopa ovih eparhija nije sudjelovao u
konferenciji u Sriemskim Karlovcima i u Beogradu i nije niti imao pravo donjeti neku
samostalnu odluku nego samo Sv. Sinod Bugarske pravoslavne crkve.
Takva odluka nikad nije donesena. Nitko ju nije niti tražio.
Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o
stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba,
HRVATA i Slovenaca(21).
Nije poznato je li srbijanska skupština (parlament) potvrdila taj ukaz i time ga ozakonila,
što u konačnici nije ni bitno jer po tadašnjem srbijanskom zakonodavstvu država stvara
Crkvu, i tim činom ulazi u sukob s kanonskim pravom(22).
To je izravno kršenje Apostolskog pravila br. 30. Kazna je oduzimanje dostojanstva i
izopćenje iz Crkve.
Dne 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935)
potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove
crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i
Slovenaca. Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za
pridruživanje novoj crkvi.

U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske,
Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u
stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi
napisao „sve srpske crkve.”
Novoosnovanoj crkvi pripojene su i “…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom
upravom Carigradske Patrijarhije i to metropolije: Skopska, Raško-prizrenska, Veleško-
debarska, Pelagonijska, Prespansko-ohridska i dio metropolije Vodenske, epijskopija
Polijanska na osnovi Bukureškog ugovora od 10. kolovoza 1913. , Metropolija Strumička
na osnovu Nejskog ugovora od 27. studenog 1919.,…”.
Zapravo su ove eparhije (metropolije i biskupije) dio Bugarske pravoslavne crkve. Dana
28 veljače 1870. vlada sultana Abdula Azisa izdala ferman (dekret), kojim je ozakonila
obnavljanje autokefalne Bugarske pravoslavne crkve pod nazivom Bugarska egzarhija.
Tim fermanom Bugarska egzarhija je priznata kao službeni predstavnik bugarske nacije
u Osmanskom Carstvu. Sjedište Bugarskog egzarha tad je bio Carigrad. Nakon 1913.
sjedište je preseljeno u Sofiju.
Dakle, članak 10. fermana propisuje da će eparhije(biskupije) biti bugarske, ako se
najmanje 2/3 kršćanskog pučanstva na teritoriju biskupije izjasni da to hoće. Prema ovom
stavku (koji je bio VRLO DEMOKRATSKI i za današnje standarde) provodi se plebiscit u
Makedoniji pod kontrolom turske vlasti i Carigradske patrijarhije. Rezultat prikazuje da je
u zemljopisnoj regiji Makedonija, brojčani odnos Bugara i Grka 8:1. Srbi se ne spominju jer
njih tad tamo niti nema.
Srbijanski izvori govore da su onih 1,5 mln. franaka odšteta koja je isplaćena Carigradskoj
patrijarhiji za one njene djelove, koji su pripojeni novoj crkvi, ali baš ove eparhije ne mogu
to biti jer Tomos o njima govori da su to …”…eparhije koje su do skora bile pod
kanonskom upravom Carigradske patrijarhije…”. Do skora znači do prije 50 godina. Ispada
da je Meletij darovao novoj crkvi eparhije koje uopće nisu bile u njegovu djelokrugu nego
su integralni dio Bugarske egzarhije. Kad bi se nekomu morala platiti neka odšteta (što
nije slučaj u međucrkvenim odnosima) bilo bi potrebno da odštetu za uzurpaciju svojih
eparhija dobije BPC.
Bugarsku egzarhiju ili njezine 15 eparhije u oblasti Makedoniji za pripajanje Ujedinenoj
SPC Kraljevstva SHS nitko nije tražio.[Kao i kad 1879 veća Niška mitopolija (dio
BPC) pripojena je manjoj i nižerangiranoj Beogradskoj arhiepiskopiji da bi ona mogla
dobiti autokefalnost]. Te eparhije nisu niti navedene u djelu Tomosa, u kojem se navodi
koje postojeće crkve i eparhije (zbog nastanka nove države) stvaraju novu crkvu.
Da bi dobila taj Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1 500 000 franaka
Carigradskoj patrijarhiji.(23) To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija
(po magu Šimunu), kojeg osuđuje apost. pravilo br. 29 i dr.
Apostolsko pravilo 29: Ako je episkop (biskup), prezbiter, đakon svoje dostojanstvo dobio
za novac, neka bude svrgnut i on i onaj koji je njega postavio i da bude ekskomuniciran
kako je to bio mag Šimun od sv. Petra (1 Pet. 2:23).(Djela ap. 8:18-24)
„Veličinu ovog grijeha naglašava činjenica da u ovom slučaju za razliku od uobičajene (25
Ap. pravilo i td …) kazne slijedi lišavanje dostojanstva i isključenja iz zajedništva. Za onoga
koji je zadobio položaj simonijom kazna je samo jedna – ekskomunikacija. To nam govori
da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer
milost Božja ne može se zadobiti grijehom.„ (24)
Ovdje moramo objasniti tko je taj Carigradski patrijarh Meletij IV Metaksakis, što je i kako
je činio.(25)
Godine 1900. Meletij postaje tajnik Sv. Sinoda Jeruzalemske patrijarhije. Godine 1908.
partijarh Damian ga je protjerao „zbog radnje protiv Groba Gospodnjeg”. Na Cipru 1909.
Meletij postaje članom engleske masonske lože.(26)
Godine 1910. već je mitropolit u Ciparskoj crkvi, a 1918. postaje arhiepiskop Grčke crkve –
to mu nije bio neki problem postati kad znamo da je nećak tadašnjeg predsjednika grčke
vlade Elefteriosa Venizelosa.

Zbog više prekršaja crkvenih kanona Sv. Sinod Grčke crkve 9. prosinca 1921. donosi
odluku o oduzimanju dostojanstva Meletiju (razkleričenje), to jest on ponovo postaje
obični laik. U međuvremenu politički podupiratelji Meletija stvaraju pritisak na
mitropolita Germana (Karavangelis), koji je već izabran Carigradskim patrijarhom da
odustane od službe. Pod pritiskom German se povlači, a nakon toga za potrebe novog
izbora patrijarha mijenjaju se svi episkopi koji su glasovali za Germana novima i tako je
Meletij 24. svibnja 1922 ustoličen Carigradskim patrijarhom, uzprkos tomu što je u kazni
oduzetog dostojanstva. Turska država nikad nije potvrdila njegov izbor, što je bilo
obavezno prema onodobnom zakonodavstvu, da bi taj izbor bio pravovaljan.
„Tomosom od 19. veljače 1922. utvrđuje se dijaceza crkve i eparhije Carigradske
patrijarhije nakon političkih promjena u novoj srpskoj državi. Nu, tim tomosom nisu
priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija.”[Zvanični sajt Carigradske
patrijaršije(27)]
U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5
mln franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha.
Najbitnija činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva.
Zbog velikog političkog pritiska, Sv. Sinod Grčke crkve popušta i 24. rujna 1922. stavlja
van snage odluku o oduzimanja dostojanstva Meletiju, ali to je ipak sedam mjeseci nakon
što je on kao obični laik potpisao Tomos o autokefalnosti nove crkve u Kraljevini SHS.
Grci iz Fanara, carigradske četvrti naseljena tzv. fanariotima podižu pobunu protiv
nekanonskog (i nezakonitog) Meletijevog djelovanja zbog čega je bio prisiljen napustiti
Carigrad 10. srpnja 1923., a nešto kasnije – 20. rujna 1923., nakon samo 20 mjeseci
provedenih na tronu Carigradske patrijarhije, zbog svega toga dao je ostavku i time
prestao biti carigradski patrijarh.
Dne 20. svibnja 1926. Meletij je izabran Aleksandrijskim patrijarhom (i bio je to do smrti
1935.), uz izravnu pomoć engleskih masona.
Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ je objavljen Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u
povijesti postoji crkva pod ovim imenom.
Nakon 1991. nastaju nove države ali za SPC to nije razlog za stvaranje novih crkava (kao
što je to bio razlog 1922.), ali to su nebitne sitnice kad znamo da SPC općenito djeljuje
suprotno pravoslavnim kanonima –„Tko to radi je u gorkoj žući i u okovima
bezakonja.”(Djela 8:23)

MILOST BOŽIJA SE NE MOŽE PRIDOBITI KROZ GRIJEH.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

IZVORI
1. Dobrica Čosić (1921-2014), predsjednik Savezne republike Jugoslavije od 15 lipnja
1992 do 31. svibnja 1993).
2. Sima M. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj srpskoj državi, Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Spomenica u 750-godišnjici autokefalnosti, Beograd, 1969.
3. Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren ind die Urheimat der Slaven, Verl.
Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.
4. Bizantsko Carstvo (grč. Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων /Basileía tōn Rhōmaíōn/, lat. Imperium
Romanorum – doslovno: „Carstvo Rimljana”; u grčkim izvorima i Βυζαντινή
Αυτοκρατορία) (330—1453). Hieronymus Wolf (1516 -1580), u «Corpus Historiæ
Byzantinæ» 1557 prvi puta koristi naziv Bizant stoljeće nakon nestanka same države.
5. Glasnova, Diana, Razgovor s akademkinjom Anicom Nazor objavljen u časopisu Rodna
riječ , Zagreb, br. 2/2016. g. – „Sveti Ćiril i Metod prvi su veliki slavenski učitelji. Oni su
utemeljili sustavno slavensko pismo, književni jezik i književnost te slavensko bogoslužje,
za koje su priredili repertorij priručnika. Pismo je mnogo kasnije u Hrvatskoj dobilo ime
glagoljica po glagolu glagoljati (govoriti), koji se često javlja u tekstovima evanđelja.
Prvobitan oblik pisma poznat je kao okrugla ili bugarska glagoljica, jer je kružić jedan od
njezinih karakterističnih elemenata. Jezik je u znanosti poznat pod nazivom starobugarski
i češće pod nazivom starocrkvenoslavenski (staroslavenski), jer je to svojevrstan opći
slavenski književni jezik. Naime, nakon Metodijeve smrti 885. g. slavensko je bogoslužje
zabranjeno u Moravskoj, a Metodijevi su učenici izgnani. U Bugarsku su došli najbolji
učenici i ondje su nastavili s njegovanjem ćirlometodske tradicije pod zaštitom kneza
Borisa i cara Simeona. Za vladanja cara Simeona i kasnije (u X. i XI. st.) došlo je do procvata
starobugarske književnosti. Iz Bugarske se kulturno nasljeđe Svete Braće proširilo –
doduše više u ćirilskom, manje u glagoljskom ruhu – na susjedne balkanske zemlje (Srbiju
i Duklju), te na sjever u Rusiju.” (U X i XI st. Srbija i Duklja nisu susjedne zemlje nego dio
Bugarskog carstva.)
6. Ova je arhiepiskopija namenjena bugarima u Bizantu i njeni poglavari moraju biti
Bugari. U stvari u sljedećih 747 godina se ono drugo nije baš poštivalo – večinom su
arhiepiskopi bili Grci. Bugarski arhiepiskop Lav (grk) bio je najbitniji govornik za
Carigradskog sabora(koncila) 1054. kad su prekinute veze sa Rimom.
7. Иванов, Йордан. Българите в Македония. Издирвания и документи за тяхното
потекло, език и народност с етнографска карта и статистика, София.. документ №
24, 1915, 1917.
8. Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli
III. (IV.).
9. Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901., str.394.
10. Carstvo bez patrijarha nije moguće (lat.)
11. Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) dodjeljuje autokefalnost Bugarske crkve
pod nazivom Preslavska arhiepiskopija. Preslavski sabor 917. proglašava preslavskog
arhiepiskopa patrijarhom. Na temelju toga knjaz Simeon postaje car. Godine 927. potpisan
je mirovni sporazum između Bugarskog carstva i Istočno-rimskog carstva, koje priznaje
poglavara BPC patrijarhom i na temelju toga Bugarski knjaz postaje car.
12. Stefan IV. Uroš (Dušan) u stvari je samo 1/4 Srbin kad znamo da mu je majka kćer
bugarskog cara Smilec, a baka po otcu kćer bugarskog cara Georgija Tertera. Jedini
tadašnji vladar koji njemu priznaje carsko dostojanstvo je onaj, koji to njemu omogućuje
bugarski car Ivan Aleksandar čija je sestra Elena Dušanova supruga. Dušanov sin Stefan V.
je već samo 1/8 Srbin.
13. Hrvatski kralj Karlo I Robert. – 1334 i 1342.
14. Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.
15. Снегаров Иван, История на Охридската архиепископия-патриаршия, том 2. От
падането и под турците до нейното унищожение (1394-1767 г.), София, 1932.
16. Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470) – Arhiepiskopija Prve Justinijane
i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας –
Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea.
17.U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu u kojem je sjedište
crkvenog poglavara – Preslavska patrijarhija, Turnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija.
Grčki kralj Konstantin godine 1833. objavljuje stvaranje Eladske (Grčke) crkve. Prvi puta u
povjesti neka crkva dobije naziv po državi.
18. https://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/10/od-kada-djeluje-srpska-
pravoslavna.html?m=1
19.G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom
autokefalnih crkava, Atena, 1855.
20. “http://www.ustaski-pokret.com/html/lazi_srpske_pravoslavne_crkve.html
21. Glasnik, br. 1, Beograd,1(14) srpanj 1920.
22. Колиненко Юлия, Сербская православная церковь в 1878–1920 гг.:
национальная идеология и политическая практика, МПГУ, Москва, 2016.
23. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str.
67)
24. Епископ Григорий/Граббе/ – Каноны Православной Церкви
25. ΝΑΝΑΚΗΣ, ΣΤΑΥΡΟΣ (1988, Αριστοτέλειο Πανεπιστήμιο Θεσσαλονίκης (ΑΠΘ)), Η
ΧΗΡΕΙΑ ΤΟΥ ΟΙΚΟΥΜΕΝΙΚΟΥ ΘΡΟΝΟΥ ΚΑΙ Η ΕΚΛΟΓΗ ΤΟΥ ΜΕΛΕΤΙΟΥ ΜΕΤΑΞΑΚΗ
1918-1922
26. Alexander I. Zervoudakis, “Famous Freemasons,” Masonic Bulletin, No 71, January –
February, 1967.
27. Διὰ τόμου, ἀπὸ 19ης Φεβρουαρίου 1922, ἐπήρχετο ἡ χειραφέτησις εἰς στὴν σερβικὴν
Ἐκκλησίαν, τὴν ἐντὸς τοῦ κράτους τῶν Σέρβων, τῶν εὑρεθεισῶν, κατόπιν τῶν γενομένων
πολιτικῶν ἀλλαγῶν, ἐπαρχιῶν τοῦ οἰκουμενικοῦ θρόνου, προσέτι δὲ ἀνεγνωρίσθη τὸ
σερβικὸν πατριαρχεῖον καὶ ἡ ἐκλογὴ τοῦ πατριάρχου Δημητρίου.