Ernesto Mallo

Argentinac
Prsnut će otok uspomene.
Život bit će čin nevinosti.
Zatvor
za dane bez povratka.
Sutra,
šumska će čudovišta uništiti žalo
na staklu od tajne.
Sutra,
nepoznato pismo
pronaći će ruke moje duše.

ALEJANDRA PIZARNIK
 1

Miranda, sa svime!

Krtica sjedi na poljskom krevetu, koji će sad prestati biti njegov, čekajući taj poziv.
Sanjao je o njemu svake od tisuću četiristo šezdeset i jedne noći što ih je proveo u ovom
paviljonu. Sad mu se čini nestvarnim da je taj trenutak stigao, i strah ga je. Unutra čovjek zna kad
mora biti na oprezu, kad bi mogao biti napadnut. Vani se ne zna odakle može stići napad, što
može poći po zlu. Nepredvidivost je pri napadu najgori neprijatelj.

U paviljonu zatvora Devoto u zraku vlada atmosfera kao tijekom noćne zabave. Tako je
svaki put kad neki popularni zatvorenik napušta kaznionicu i vraća se na slobodu, koja je lijepa,
ali gledana s ove strane rešetaka nije onoliko radosna kao što bi se moglo pomisliti. Riječ je o
tome da zatvor koči umjesto što potiče kriminalitet. Svakodnevna rutina otupi reflekse, pomuti
razumijevanje, a istodobno podjaruje bijes. Iskusni kriminalci znaju da nije uputno vratiti se u
akciju neposredno nakon što su oslobođeni. Zločinac nakon duge kazne često skonča mrtav
kratko pošto je izišao.

Krtica je imućan zatvorenik. Ima osiguran dotok zaliha i novca koji stižu izvana. U
zatvoru možeš s lovom dobiti štogod ti treba. Miranda zna s kim treba biti velikodušan, s kim
podijeliti svoje blago, a to ne radi sa svima, nego jedino s Mudonjom iz svog paviljona. Njemu
prepušta da sve raspodijeli kako mu se čini da je najbolje. Svi znaju od koga potječu dobra što ih
dijeli šef svinjca, ali Krtica to nikad neće isticati. Diskrecija je glavna vrlina među zatvorenicima.
Ondje je on netko koga poštuju. Mudonja mu je dodijelio zaštitu i dopušta mu da ima
ekskluzivnog »lakaja«. Ako imaš malo pameti i mnogo poštovanja, u zatvoru ne postoji previše
zamki. Najopasnije su, u svakom slučaju, pobune. Tada se može svašta dogoditi, ali vjerojatnost
da ćeš stradati u pobuni zacijelo nije mnogo veća od mogućnosti da te pregazi gomila.
Za koju minutu kroz hodnik će odjeknuti povik:
Miranda,sa svime!
Tako će otpočeti četiristo metara dug put koji ga odvaja od ulice. Onda će ustati, uzeti
torbu, koju je ranije priredio i izići, hodajući prolazom što ga čini dvostruki niz ležajeva, nikoga
ne gledajući i ni s kim ne govoreći. Dobra koja neće ponijeti sa sobom već su raspodijeljena kao
nasljedstvo. Od svih od kojih se morao oprostiti već se oprostio satima prije. Otad se polako
pretvara u utvaru. Kad čovjek izlazi preobrazi se u biće kojemu zavide, inkarnacija je zajedničke
želje svih zatvorenika da iziđu kroz ta vrata. Zato se oproštaji ne ostavljaju za zadnji čas. Na
ležaju do njega bacio se potrbuške Andrés, koji je u zadnje vrijeme bio njegov »lakaj«, trudeći se
suspregnuti plač, koji ga tišti kao previše stegnuta kravata. Andrés voli Krticu, ali njegova bol
nije samo odraz ljubavi. Miranda je bio dobar i velikodušan s njim, uvijek se prema njemu
ponašao s uvažavanjem, nikad ga nije tukao ni prepuštao drugima. Mnogi u paviljonu voljeli bi
ga imati, ali dosad se nitko nije usudio s njim spetljati. On je plavokosi Correntino zelenih očiju,
vrlo nalik djevojci. Ima ženskaste kretnje, kuha kao kraljica i govori o sebi samom u ženskom
rodu s mekanim guraní naglaskom. Zatvoren je od osamnaeste. Majka mu je umrla kad je imao
jedanaest godina, a tip koji je govorio da mu je otac, otad ga je zlostavljao. Jedne noći dok je otac
spavao, Andrés mu je svezao ruke i noge za krevet i probudio ga. Odrezao mu je kitu pri dnu i
sjedio gledajući ga kako krvari i umire. Poslije se predao policiji. Na sudu je branitelj siromašnih
i odsutnih, previše siromašan i previše odsutan, krenuo najkraćim putem: natjerao ga je da
potpiše priznanje što ga je u sjedištu policije redigirao neskloni službeni pisar koji je mrzio
peškiće. Nije se ni potrudio podnijeti žalbu na presudu kojom je proglašen krivim za teško
ubojstvo i osuđen na doživotnu. Miranda ga je kupio od nekog Villara. Nakon obavljenog posla
pobrinuo se, a da nitko nije doznao, da prodavatelja premjeste u drugi paviljon, kao mjeru
predostrožnosti. Nedugo potom Villar se razbolio i umro. Govorilo se da ga je smlavio rak
gušterače.
Sad Andrés plače u tišini. Zna da će se čim Krtica iziđe kroz ova vrata razvezati svađa
oko vlasništva nad njim. Dva su ili tri kandidata koji bi ga htjeli imati, nijedan njemu po volji.
Budućnost obećava boli i patnje. Miranda ga je pokušao dodijeliti nekom prikladnom, ali mu je
Mudonja savjetovao da se ne petlja, da pusti da se slučaj sam riješi. Nije čovjek koji neće
iskoristiti dobar savjet, a s druge strane: Tko se želi upetljati u frku kad samo što nije izišao?
Oprostili su se u izdvojenom kutu dvorišta. Taj jedini put Miranda mu je dopustio da ga kratko
poljubi u usne, ali ne guraj jezik, ej, i to je bio jedini put da mu je Andrés rekao: volim te i
nedostajat ćeš mi. Ne zajebavaj, hej. Pomilovao ga je po glavi kao nestašnog dječaka i okrenuo
mu leđa. Andrés je dugo ostao gledati kroz žicu. I odostraga se moglo zamijetiti kako cijelo
njegovo tijelo unaprijed oplakuje njegovu odsutnost. Dan uoči, boli više nego smaknuće, agonija
više nego smrt.

Miranda, sa svime!

Ustane. Izlazi kroz hodnik, dostojanstveno kao car, ne gledajući nikoga, kao da je to
najprirodnija stvar na svijetu. Svaka je aktivnost u paviljonu stala dok ga gledaju kako odlazi.
Tek kad se rešetke zatvore za njim začu se moćan Mudonjin glas, koji ga upozorava iz dna
prostorije.

Ne želim te više vidjeti. Jesi me čuo, Krtice?

Miranda se okrene i premda ne vjeruje u Boga, uputi mu tužan osmijeh koji kaže: dao
Bog. Mudonja pomisli da bi bolje primio njegov povratak nego obavijest o njegovoj smrti i
pričini mu se da je ta misao predosjećaj, ali ne želi previše misliti na to. Sudbina je sudbina i
svatko mora pronaći svoju.

Ulica ga dočeka s ukrštenim rafalima hladnog zraka. Nitko ga ne čeka. Nije rekao Crnoj
točan dan kad će izići, koliko god ga je ona opet i opet iznova moljakala. Također je zabranio
svom odvjetniku da joj kaže. Dopustio joj je tek jedan posjet mjesečno koji ona nikad nije
prestala održavati i koji on nikad nije pristao povećati. Sviđala mu se njezina nazočnost, ali ga je
boljelo kad bi je gledao kako odlazi. Crna je krasna i dobra je žena. Miranda misli da zaslužuje
nekoga boljeg od njega.
 Prije no što se nađe s njom želi se osvjedočiti u tri stvari: da nije zaradio sidu, da još
funkcionira sa ženama i da je Susana sama. Bilo koji od ovih uvjeta poništava svaku mogućnost
da obnovi svoj život u onakvom obliku o kojemu sanja. To sa sidom je ono ključno, ali se ta
sumnja može i najlakše riješiti, doktor Gelser, njegov prijatelj, reći će mu kako. I ono sa ženama
ima jednostavno rješenje. To se rješenje zove Lía.
Dok se udaljava taksijem po Ulici Bermúdez, kratko prolazi kroz svoje strahove. Iako ga
je Andrés bio uvjeravao da je zdrav, što bi moglo biti točno, jer u zatvoru sidaši imaju odvojeni
paviljon, zapravo se nikad ne zna. Iznenadna Villarova smrt ispunjava ga sumnjama. Ako nalaz
bude pozitivan, sve ostalo prestaje imati smisla. Ako se analiza pokaže dobrom, pokušat će s
Lijom. Boji se da ga žene više ne pale. Istini za volju, ono što u početku nije bilo ništa više doli
uporabno pitanje, zadovoljavanje potrebe da ugura svoje meso u drugo tijelo, u posljednje se
vrijeme transformiralo u nešto drugo, neočekivano: maštarije o noćima, o Andrésu, o njegovim
fantastičnim felacijama, o njegovom tijelu. Još i više od toga, sanjao je njegove oči, a to ga je
najviše uznemirivalo. Kad prođe ispit moći će se suočiti s temom Crne, provjeriti ima li drugog
muškarca. Ta ga pomisao ne ispunjava ljutnjom, shvatio bi, morao bi shvatiti, ali bi ga isto tako
mogla i ubiti. Osjeća potrebu da dozna istinu, a ne želi da netko dođe i ispriča mu je, želi je
vidjeti vlastitim očima. Nadzirat će njezine korake nekoliko dana a da ona to ne zna. Prikrit će se
u blizini kuće i doznati. Prikrit će se kako samo on to zna učiniti. Nema uzalud ovaj nadimak.

U četvrti je bio šampion. Nijedan od dečkiju nikad ga nije bio kadar pronaći. Kad su se
igrali skrivača činilo bi se da ga je progutala zemlja, zato su mu dali nadimak Krtica. Ta
prirođena sposobnost da se uklopi u krajolik, taj kameleonski dar s kojim je došao na svijet bio
mu je od goleme koristi u zločinačkoj karijeri. Razvio ga je i usavršavao tijekom svih godina
svog odraslog života i to ga je nebrojeno puta spasilo kad bi ga policija opkolila. Mnogi ne znaju
da je prikrivanje umijeće koje se može uvježbati, da ima svoja pravila i zakonitosti. Da bi se
učinkovito prikrio, prvo valja zamisliti što to progonitelj traži. Neko obličje, tipa koji je visok
toliko, koji teži toliko, koji ima takvu boju kose, koji je debeo ili mršav, ima brkove ili velike uši,
koji je odjeven na ovaj ili neki drugi način. Kako god. Progoniteljeve oči tada hitro odabiru među
svime što vide ono što najviše nalikuje slici onoga koga traže. U njegovu je umu zacijelo portret
te osobe. Krtica je volio gledati dokumentarce o životinjskom svijetu sa sinom kad je bio
malecni. Neki znanstvenici, koji su proučavali pticu crnog brzana zamijetili su da kad se majka
približava ptićima kako bi ih nahranila, oni automatski otvaraju kljunove. Mislili su da je to zbog
toga što razabiru oblike i boje svoje majke dok se približava. Onda su napravili eksperiment da
vide reagiraju li ptići samo na oblik i boju. Napravili su lutku koja je izgledala poput ptice, obojili
su je u crno i stavili joj crvenu okruglu mrlju na prsa kakvu imaju odrasle ženke. Kad su im je
primaknuli, ptići su otvarali kljunove. Postupno su pojednostavljivali krpenu lutku dok im na
kraju nisu pokazali običnu trokutastu crnu ploču s crvenim okvirom. Životinjice su i dalje
otvarale kljunove kad bi im je primakli. Oblik i boja. To je ono što se traži, ono što se uspoređuje,
ono što se prepoznaje. Što je intenzivnija ili hitnija potraga i što je veći broj jedinki za usporedbu,
manja će biti količina pojedinosti koje se uzimaju u obzir i slika traženog subjekta svest će se na
tek pokoju istaknutu crtu. Što je brža ili složenija potraga, slika je manje detaljna. Krtica je to
uvijek instinktivno znao. Kako su godine prolazile i zahvaljujući svojoj sposobnosti promatranja,
uzdignuo je praksu prikrivanja do kategorije umjetnosti, koja se sastoji u mijenjanju izgleda
pomoću odjeće, gesta, držanja. Glumac je koji može izgledati kao osamnaestogodišnjak ili
sedamdesetogodišnjak u roku od jedne minute, kralj je krinke. Pomažu mu neki urođeni
preduvjeti: prosječne je visine i težine, a lice mu nema gotovo nikakve istaknute crte, to može biti
bilo čije lice, svačije lice. Ima glatku i poslušnu kosu, koja dopušta da je očešlja kako želi. Jedino
što ga čini drugačijim su oči, ne zbog obične smeđe boje, nego zbog pogleda: ispitujućeg,
nepostojanog, prodornog, inteligentnog i grabežljivog kao u sokola. Ali oči se mogu vrlo lagano
skriti iza naočala, skretanjem pogleda, sklapanjem vjeđa ili vještinom koju malo tko ima -
laganjem očima.
Smrkavalo se kad se ukrcao na vlak, koji će ga odvesti do skrovišta. Stanica je krcata. Na
peronu se putnici nadmeću u tišini stojeći na pločama uz sam rub, moleći se da neka vrata stanu
blizu njih. Konvoj polako ulazi u stanicu uz odjek zvižduka. Ljudi se nervozno kreću nošeni
tjeskobom da pronađu slobodno mjesto i strahom da će biti gurnuti na tračnice. Miranda zastaje
otraga, ni veoma blizu ni veoma odvojen od mnoštva. Kad se vlak zaustavi započne trka za
sjedala. Oni koji su blizu vrata nadiru unutra svom brzinom, mnogi koji nisu blizu penju se kroz
otvorene prozore. Drugi red putnika gura prvi prema vagonima. Treći red se sastoji od staraca,
trudnica, majka s malom djecom, slabih, nemoćnih, onih koji se više ne žele tući. Miranda se
zaputi prema teretnom vagonu. Popne se iza grupice pankerskih klinaca odjevenih u odjeću za
zabavu.
 2.

Prsa ga jutros manje bole. Dok čeka, Venancio Ismael Lascano, Pseto Lascano, misli na
Evu. Gdje bi mogla biti, što je bilo s njom? Čeka da otkrije tko je bio njegov zaštitnik, tko ga je
spasio kad je umirao ležeći na ulici s metkom iz 45-ice koji mu je ušao kroz rebra i razderao
pluća već upropaštena cigaretama. Njegov se spasitelj uz to bio potrudio oko toga da ga zbrinu,
oko njegova liječenja i rehabilitacije. Smjestio ga je u ovu kuću gdje o njemu brine bolničarka i
čuvaju ga dva krupna i šutljiva tipa. Koliko je vremena prošlo? Ne zna posve točno. Kad je
Ramoni, bolničarki, rekao da je sit izolacije, ona mu je odgovorila da je to znak da se već
oporavio. Onda ju je čuo kako u susjednoj sobi razgovara telefonom i kasnije mu je najavila
dolazak njegovog zaštitnika. To sad čeka dok misli na Evu i gleda kroz prozor dugi niz
eukaliptusa što obrubljuju zemljanu ulicu kojom se približava auto, ostavljajući za sobom gust
trag prašine. Vrijeme je bilo neobično suho ovih dana. Falcon se zaustavi uz kapiju, pratilac iziđe,
otvori, pričeka da ga kola obiđu, zatvori opet i onda korača prema kući mirnim korakom, pod
sakoom puna policijska oprema. Auto parkira uz napola rasklimane ležaljke, stražnja se vrata
otvore i od svih osoba na svijetu iziđe komesar bojnik iz Federalne, Jorge Turcheli, kojega u
odjelu zovu Plavi dolar, jer i najgluplji shvaćaju koliko je lažan.

Za Lascana je to pravo iznenađenje, jer Turcheli je njegova antiteza, korumpirani

policajac koji se obogatio na funkciji zahvaljujući posliću dotacija policijskim postajama pod
njegovom nadležnošću. Tip se odijeva kao dendi i uvijek je preplanuo i atletske građe. Kad počne
hodati prema kući ugleda Pseto na prozoru, osmjehne mu se i pozdravi ga rukom. Lascano ne
odgovori ni na pozdrav ni na osmijeh, okrene se prema vratima gdje će ovaj učas ući. U tim
trenucima misli kako bi mu cigareta dobro došla, ali liječnik koji ga svako toliko dolazi
pregledati rekao mu je da se mora zauvijek oprostiti od pljuge. Turcheli otvori vrata i uđe
nasmiješen kao diplomat.

Kako se osjećaš? Radoznalo, Jorge, veoma radoznalo. Kakva te okrutna dvojba muči? Ne
znam, prvo me predaš Giribaldiju, poslije mi spasiš život, štitiš me, postaviš gomilu ljudi da me
čuva. To je teško shvatiti. Vidi, ja te nisam predao nikome, naprotiv, kad sam ti dao Giribaldija
to je bilo zato da ti dam priliku da iziđeš iz frke u koju si se bio upetljao. Vidim da imam više no
jedan razlog da ti budem zahvalan. Meni se nemaš za što zahvaljivati. Ako misliš da išta od
ovoga činim iz altruizma, varaš se. Reci mi jedno, kako si znao gdje će me srediti Giribaldijevi
tipovi? Nisam ja ništa znao, tebi je pomogla sreća. Ah, da? Kad je krenulo puškaranje ovdje kod
suda ti si ostavio na tlu dva Giribaldijeva čovjeka. Upao je policajac iz ophodnje i pozvao
ambulantna kola, jer si još disao. Puka je slučajnost da je onaj koji je zapovijedao pozornicima
moj nećak, znaš ga. Tko je tvoj nećak? Mali Recalde. Ah, da. Dobro, u tom trenutku me nazove
radijem i ispriča mi da ležiš na tlu i umireš. Naredim mu da te odvedu u Churrucu. Ja sam otišao
onamo i sredio s upraviteljem, koji je moj prijatelj, da se dobro o tebi brinu i da ti daju zasebnu
sobu. Pronio sam glas da su te ubili i kazao to onom glupanu od Giribaldija, koji je stvar držao
gotovom i nije ništa dalje istraživao. A cura? Koja cura? Eva, ona koja je bila sa mnom. Ne znam
ni za kakvu curu. I reci mi, ako nije iz altruizma, zašto činiš sve ovo, ako ti ničemu ne služim?
Varaš se, Pseto, kad bi svi bili kao ja, bili bismo izgubljeni. Policija je veliki posao, ali da bi to i
dalje bila mora pokazivati barem minimum učinkovitosti, stvarnog života. Ima tipova koji to ne
vide, koji nisu svjesni te potrebe. Koje ne oduševljava što murjake poput tebe treba pustiti da
rade svoj posao. Ne treba im prepustiti da nagomilaju preveliku moć, jer se tu počinju generirati
problemi s njihovim idealima. Znaš kako je Ford definirao idealista? Čini mi se da ću doznati.
Idealist je onaj tko pomaže drugome kako bi se obogatio. A onaj drugi je što, cinik? Moguće, ali
nemojmo sad moralizirati. Kao što sam ti rekao, bilo je nekih koji su te željeli smaknuti, ne samo
Giribaldi i vojaci, nego i u policiji. Zato je bolje da zasad ostaneš »mrtav« ako ne želiš doista biti
mrtav.

Turcheli ustane, gleda kroz prozor, ode do vrata, zatvori ih i vrati se s pobjedničkim
osmijehom.

Dobit ćeš eksluzivne vijesti. Da čujem. Sigurno dolazim na mjesto šefa policije. Kako ti je
to uspjeh? Prošle godine ušao sam u sektu. Kakvu sektu? Vidi, ima nekih susreta koji se zovu
tečajevi o kršćanstvu. Svi kurčevi vojaci su bili na tim tečajevima. Ovako stoje stvari. Skupi se
dvanaest tipova u samostanu na tri dana. Jedino što se može raditi je čitati Bibliju i moliti. Ne
smiješ ni s kim razgovarati. Svakih pola sata dolazi svećenik i počne s kazivanjemi govora o
Bogu i Vragu, nebu i paklu, dobru i zlu. Takve stvari. Ti slušaš i ne kažeš ni riječ. Tako tri dana.
Kažem ti, dođe trenutak kad ti se mozak isprazni. I tako, kao da znaju, počnu ti piliti mozak s
velikom kršćanskom obitelji, s dužnosti da si uzajamno pomažete i štitite. Dobro, ondje se
skupljaju tipovi koji imaju moć, general, admiral, predsjednik Građevinske komore, glavni
sindikalni sekretar. Nećeš pogoditi na koga sam naletio dok sam bio ondje? Na Carlitosa Balu.
Tibija, Grondonu. Onog iz Afe? Ne, blento, drugoga, onog s telke. Ne zajebavaj. Najbolje od
svega je da se oni koji prisustvuju tečaju na kraju zakunu da će si uvijek i u svakoj prilici
pomagati. Prije nekoliko dana podigla se frka u medijima oko slučaja cure koju su silovali u
Belgranu. Nećakinja jednog ministra, zamisli tu prašinu. Trebao sam dati nekoliko izjava u
javnosti. Pozvao sam Grondonu. Govorio s tajnicom. Sljedeće nedjelje bio sam na telki. Pa sad ti
vidi. Nisam mislio da si religiozan, Jorge. Stvar je u tome da ako želiš napredovati moraš proći
kroz taj susret. Ozbiljno? Ako nisi išao na tečaj, ne napreduješ. Uz to se natječem s
Apóstolesima, koji žele šefovsku fotelju za jednog od svojih ljudi. Za koga? Za Flaca Pilandera.
Ali mislim da sam ih pobijedio. To s pojavljivanjem na telki dok tješim curine roditelje pribavilo
mi je zlatni gol. Danas ako nisi na telki, Pseto, ne postojiš. Prava politika sad se izvodi na
ekrančiću. A ovaj tjedan zadat ću konačni udarac. Već imamo tipa koji je ubio djevojku. Čuvat ću
ga do četvrtka navečer, kad ću objaviti na tiskovnoj konferenciji da smo riješili slučaj. Već imam
sve sređeno. U nedjelju sam opet u Grondoninom programu i predat ću roditeljima ubojicu
njihove kćeri vezanog za ruke i noge. Sviđa ti se? Nije loše. Time mi je, Pseto, osigurano mjesto
šefa policije. Onda ću te opet uključiti. Zapravo, Jorge, ne znam imam li volje vratiti se. To
prepusti meni. Trebam te, jer ću morati spremiti Apóstolese u ladicu. Zašto misliš da ću ti pomoći
u tvojoj političkoj bitci? Jer si murjak u duši, Pseto. Zato, a i stoga što sam ja, u svakom slučaju,
bolji od njih. Što te to čini boljim? Na prvom mjestu, to što sam ti spasio život, na drugom, jer
Apóstolesi dolaze u điru s nekim Turcima koji su upetljani u drogu s Kolumbijcima. Žele
napraviti od Buenos Airesa prolaznu stanicu za Europu. Kako bi to ostvarili već je nekoliko
dužnosnika upleteno u slučaj. Kad meni daju šefovsko mjesto, prvo što moram napravili je da
očistim Apóstolese. I i zapravo želiš nastaviti tradicionalno trgovanje policijskim postajama.
Znaš kako je, to je mirnije, već je organizirano.
 Kad se spetljaš s narkosima ne znaš na što to sve može izići, to su jako gadni ljudi.
Tjeraju te da se ubijaš ni za što. Ja nisam toliko čovjek od akcije, koliko sam poslovan čovjek. S
drogom moraš biti spreman na sve. Ja sam ambiciozan, ali volim dobro živjeti, volim živjeti
mirno. Kao i u svemu, ne valja pretjerivati s ambicijom.

Pseta spopadne osjećaj mučnine i da bi je suzbio ustane duboko dišući.

Kakva je moja situacija? Tvoj izvještaj je u mom pisaćem stolu pod ključem. Svi vjeruju
da si mrtav. To neću moći dugo podržavati, ali čim dođe do unapređenja dovest ćemo sve u red.
A Giribaldi? Umirovili su ga. Vojaci više ni ne izlaze na ulicu u odori. Imaju velike frke po
sudovima. Za njih su došla teška vremena. Las leyes de punto final y obediencia1 koji su izvukli
da im ne bi sudili imaju puno rupa. Kako to? Dječica ukradena gerilcima, na primjer. Nemaju
načina da zaustave ta suđenja. Jer ukrasti dojenče ne može biti vojna akcija, shvaćaš me?
Shvaćam. Ima jedan tužiteljčić, mudrac koji zna sve, slijedi ih, već je troje ili četvero posvojitelja
strpao iza rešetaka.

Turcheli gleda na sat, ustaje i napravi pokret koji najavljuje povlačenje.

Kažu mi da si se sad već oporavio, kako se osjećaš? Prilično dobro. Dobro, prekinimo
onda ovu organizaciju, stoji me cijelo bogatstvo. Imam smještaj za tebe u pansionu u Palermu.
Ali pazi, nije to nikakav svinjac, ha? Kako ti kažeš, ali nemam ni pare. Za lovu se ne brini. Za
nekoliko dana Ramona će te odvesti i pobrinuti se za sve. Pritaji se dok me ne imenuju, a poslije
ću ja tebe potražiti. Dogovoreno? Kako ti kažeš, ali nemoj misliti da ću se uhvatiti u tvoje
smicalice. Već ćemo mi razgovarati.
Lascano se vrati do prozora i gleda ga kako odlazi. Oblak prašine što ga podiže auto sad
ide u obrnutom smjeru. Turcheli ga kani poslati na front. Životni predah uz liječenje i
rehabilitaciju primiče se kraju. U glavi čuje povik »akcija« koji pokazuje da film počinje. Nema
volje krenuti u borbu protiv zločinaca i ubojica, u policiji ili izvan nje, biti na oprezu dvadeset i
četiri sata na dan, neprestano gledati preko ramena. Ne osjeća nikakvu želju da preuzme
odgovornost, rizik. Osjeća da nema mjesta na koje bi pošao, kamo bi želio poći ako to nije k Evi,
njezinim rukama, njezinoj ljubavi. Blizina smrti učinila ga je mudrijim, udaljenijim,
proračunatijim. Gleda vitlo na kojemu se razmotava nit njegovog života i shvaća da mu nije
preostalo mnogo uzica, a to malo što mu je preostalo juri velikom brzinom. Sanja o ugodnom i
vedrom vremenu. Žaluje zbog kvote ljubavi što mu je život dosad udijelio tek letimično, tek kako
bi mu je potom oduzeo, kao da se izruguje s njim. Žali što nema Evinu fotku. Što ne bi dao u
ovom trenutku da vidi njezine oči, da je dotakne, da osjeti njezin dah i njezine ruke. Čim opet
bude u Buenos Airesu, pobrinut će se da istraži gdje bi na tome svijetu ta žena mogla biti. Reći će
Jorgeu da neće prihvatiti njegov prijedlog i zatražit će ga novac da započne potragu za Evom. Ne
vidi u životu drugu svrhu, drugu sudbinu, drugo zanimanje nego da je pronađe.
Dok se narančasto Sunce probušeno tisućama sabljastih eukaliptusa sklanja tragajući za
obzorom, Lascano osjeća da ga bole prsa ondje gdje se bol rane miješa s onom odsutnosti.
 3.

Mrkla je noć i kiši. Kiši iza prozorskih okana. Kiši u gradu, u zemlji, u svijetu. Giribaldija
probudi san kojega se ne želi sjetiti, to je isti onaj koji mu već duže vrijeme dolazi i drži ga
budnim. Toliko dugo da je već izgubio pojam o vremenu. Ne zna kad je to bilo prvi put. Kraj
njega spava Maisabé, a u susjednoj sobi Aníbal, no on se osjeća sam, kao da se svijet ispraznio i
ove osobe izgubile svaku važnost. Sad dvoji jesu li je ikad imale, ali sluti da zacijelo jesu. Oluja
pomiče prozorska stakla, kroz glavu mu prođe slika njega samog kako kroza nj skače i pada u
usporenoj snimci, usred oblaka slomljenog stakla, kao u filmovima. Njegova mu mašta
priskrbljuje besplatni uzorak munjevitog bola i noći koja ga prati kad udara o pod: kiša pada na
njegovo iščašeno tijelo, miješa se s njegovom krvlju, teče ulicom. Pokoji prolaznik okuplja se
oko njegovog trupla, a gore, pojavivši se na balkonu, Maisabé ga promatra s čudnim osmijehom.
Sjedne u krevetu kao podboden oprugom. Čini mu se da čuje sušanj. Opet pogleda svoju ženu.
Nit sline curi joj iz kuta usana i rasteže se kako raste kap koja je dokrajčuje. Koraci u hodniku.
Cijela kuća škripi i prosvjeduje. Čuje dječakov plač.
Pođe do Aníbalove sobe. Giribaldi ga pozorno gleda. Polovica je njegova lica osvijetljena
svjetlom lampe koje ulazi kroz prozor, druga polovica je u sjeni. Posve je uvjeren da je budan i
da hini da spava. Priđe mu i primakne svoje lice njegovom. Previše je miran, pita se nije li mrtav.
Dodirne ga. Dječak otvori oči i gleda ga netremično, ne trepćući. Giribaldi odmakne lice i skrene
pogled. Iziđe iz sobe. Ode do radne sobe, otvori francuski prozor. Kiša odjekuje po podu i
poprska mu gola stopala. Izlazi na balkon, poviri, proračunava na koje bi točno mjesto palo
njegovo tijelo. Voda je ledena. Vrati se unutra. Zatvori prozor, sjedne za stol. Osjeća strahovitu
potrebu za plakanjem i ne zna što da s njom učini. Ostane ondje sjediti, gledajući ni u što dok se s
jutrom kuća ne pokrene.
Maisabé mu u tišini donese šalicu crne kave, jaku, bez šećera, ostavi je na pisaćem stolu i
izlazi. Točno u trenu kad nestaje iz njegova vidokruga kaže mu: Dobar dan. Muškarac ne
odgovori, sad gleda šalicu iz koje se puši, do njega dopre miris kave poput uspomene. Jedino
stvarno je ono što se zbiva u ovom trenutku. Minute, sati, dani sunovraćuju se ni u što, u prazninu
bez dna. Prinese šalicu usnama i tek mnogo kasnije uvidi da mu je tekućina spalila jezik, a onda
pripisuje svoju neosjetljivost terminalnoj bolesti.

Nakon više od tri sata čekanja tajnica mu priopći da general ima problem. Neće doći. Ne
zakazuje mu novi sastanak, kaže da će se konzultirati sa šefom i pozvati ga. U njezinom glasu
osjeća se nezainteresiranost, nedostatak uvjerenja u vlastite riječi, u izrazima njezina lica nema
nikakvog napora da to prikrije. Bojnik Leonardo Giribaldi (R.E.) izlazi iz zgrade na Aveniji
Azopardo 250 i hoda prema Corrientesu. On, kao toliki časnici izbrisani s popisa kad je Alfonsín
promaknuo druge, modernijih nazora, počeo je biti dijelom okužene skupine. Nitko neće zbog
njih istupiti i braniti ih. Štoviše, čini se da bi trebali biti zahvalni što ih nisu prijavili. Najgore od
svega je što im nitko ne govori ništa, ograničuju se da ih naprosto ignoriraju, kao da nikad nisu ni
postojali.
Giribaldi hoda drhteći od bijesa. Sjedne na trg da se pokuša malo smiriti. S visine svog
stupa Kolumbo gleda prema Španjolskoj okrenuvši leđa Ružičastoj kući2. To je mjesto za koje
misli da ga nikad nisu nastavali veliki ljudi, domoljubi, oni koji svoj život stavljaju u službu
domovine. Plavo i bijelo vijori se na jednom od balkona. U neka druga vremena to veličanstveno
talasanje ispunjavalo ga je ponosom, sad ga ispunjava stidom. Komunisti su se uspjeli domoći
vlasti. Ono što nisu mogli postići oružjem, kao muškarci, postigli su sklapajući pjesme narodu
čije su uši uvijek spremne čuti laskanje. Gleda prozor ureda predsjednika države.

Tu bi trebao biti taj debeljuškasti peder, izdajica, koji je prodao domovinu. Smjestio je
fino cijelom vrhovnom zapovjedništvu. Izvukao je zakone koji ne služe ničemu. Natjerao nas je da
vjerujemo da će jedini kojima će se suditi za akcije protiv gerile biti oni s najvišim stupnjem
odgovornosti, zapovjedna hunta. Ali, kad ih je dopalo da sjednu na klupe za optuženike,
izmaknuli su se i rekli da oni nisu znali što se događa. Ma kako nisu znali! Oni koji su ih
naslijedili prerušili su se u demokrate, kao da nisu imali ništa s tim. Pritajili su se moleći se
svake noći, jer se to njih nije ticah. Pojeli su vlastita govna. I sad smo najizloženiji mi, koji smo
napravili cijeli posao, koji smo bili na čelu i čiji su životi bili u igri.

Pokušava izbrisati te misli, jer ga od njih obuzima osjećaj da će eksplodirati od ljutnje.

Mora nešto napraviti, zaokupiti se nečim, jer se boji da će poludjeti. Digne se, pljune na šljunak i
korača u pravcu zgrade pošte. Sat je kad počinje stampedo službenika. Sutra ima sastanak s
Guitiérrezom. S lovom koju je namaknuo od operacija sa svojom skupinom za zadatke3 osnovao
je malu tvrtku za nadzor i čišćenje. Čini se da mu ide prilično dobro, ali kad su razgovarali rekao
mu je: Ako ne budeš gajio prevelike iluzije dođi da popijemo kavu. Već zna da mu neće dati
posao, ali barem će moći pričati. Već predugo razgovara gotovo jedino sa svojom ženom.
Maisabé brblja samo o kućanskim stvarima, dječakovoj školi, cijenama, pomanjkanju novca.
Spusti se stubama podzemne zajedno s užurbanim mnoštvom koje ide bez reda i poretka.
Njemu je muka od svih tih neurednih i bučnih ljudi. Suzbije poriv da udari u dreku kako bi
uspostavio red. Kad bi mogao očekivati poslušnost, Giribaldi bi ih razdvojio u dvije skupine: one
koji se penju i one koji silaze. Korak unazad oni koji se ukrcavaju u vlak kako bi ostavili prostora
onima koji izlaze. Jednom kad se isprazne vagoni, uredno, dva koraka naprijed i unutra su. Brzo,
efikasno, organizirano, čisto. Ne mile mu se raspušteni ljudi koji se tuku da osvoje prostor,
gurajući jedni druge kao životinje u oboru. Da je u njegovoj moći nametnuo bi racionalnu stegu
koja bi ih udaljila od ove puke animalnosti, od ovog promiskuitetnog dodirivanja tijela, od ove
posvemašnje odsutnosti poštivanja tuđeg prostora. Ali nema nikakvu vlast. Jednoć ju je imao i
mogao ju je pokazivati na svakom mjestu i u svakom trenutku, onda se svela na ograničenu
geografiju vojarne. Sad, ništa.
Dok čeka na peronu dolazak vlaka koji već osvijetljava tunel svojim tromim svjetlima,
osjeća se kao bilo tko, kao nitko, kao samo još jedan, žrtva guranja i apatije civila, ravnodušnih
na dug što ga imaju prema ljudima poput njega. Ljudi se gomilaju, postaju uznemireni i
pripremaju se za napad na sjedala. Giribaldi, napola zaslijepljen, jer bijaše usredotočio pogled na
svjetla koja se uvećavaju pri dolasku, misli kako ga mala razdaljina odvaja od smrti: jedan korak
naprijed i evo. Sve je gotovo. U tom trenutku netko ga dotakne po leđima. Prozuji mu kroz glavu
da ga žele gurnuti na tračnice. Okrene se prinoseći ruku 9 milimetarskom pištolju, koji mu je u
futroli, i prikuje bijesan pogled na mladog yuppija. Pogleda ga od glave do pete, ima dva dana
staru bradu, crno odijelo, žutu kravatu i šarenu naprtnjaču. Ne osvrne se na Giribaldija, kao da je
na drugom planetu, s ušima pokrivenim slušalicama iz kojih se širi ritmični dum-dum koji prati
malenim pokretima glave. Mnoštvo se pokrene i kao val ga povuče u vagon.
 4.

Još se nisu navršila četiri mjeseca otkako je Marcelo napustio kuću svojh roditelja. Sad
samo svoje majke, jer je Mario preminuo tjedan dana nakon njegove selidbe. Ta je smrt bila
očekivana, ali ne tako rano. Iskrsnule su neočekivane komplikacije zbog bronhitisa, liječnici nisu
pogodili dijagnozu i starcu se razvila nezaustavljiva sepsa. Koji dan prije, kad ga je pitao kako je,
ispalio mu je ono što će biti njegova posljednja doskočica: gle, ja sam već bliže harfi nego gitari.
Umro je preko noći. Dva ili tri puta tjedno Marcelo večera s majkom.
Žalovanje ga je primoralo da odgodi vjenčanje s Vaninom. Nekoliko dana poslije
imenovali su ga javnim tužiteljem. Tomu je pridonijelo to što su mnogi sudski dužnosnici odbili,
jer im nikako nije bilo u interesu da se istražuje njihovo ponašanje tijekom diktature. Pripisao je
promaknuće maloj pomoći svoga oca izdaleka. I njega samoga iznenadila je ta misao.
Onozemaljski život čini mu se jednako vjerojatnim kao Ganimed. Bio je to njegov način da mu
oda priznanje za sve što mu je dao, a zbog čega se osjećao zahvalnim.
Vanina je bila najljepša u srednjoj školi, a sad je to i na Arhitektonskom fakultetu.
Supersvjesna svoje ljepote, no vrlo poštena, obrazovana i ispravna. Marcelo misli da njezina
pretjerana ispravnost umanjuje spontanost njezinim kretnjama, vrlo izvježbanim kako bi istaknule
ono najbolje u njezinim crtama i njezinoj figuri te kako bi se svidjela svakoj osobi, životinji ili
stvari koja se nade pred njom. Oboje još uvijek privlače poglede skupine adolescenskih prijatelja
za koje su njih dvoje »onaj« par. Ona je uvijek pokazivala ushićenost idejom da se uda i zasnuje
obitelj, ali je zbog Marijeve smrti prihvatila ispriku oko odgode svadbe s manje prosvjeda no što
ih je Marcelo očekivao i s više srdžbe no što ju je ikad mogao zamisliti. Ne zna da kod Vanine
ljutnja ostaje unutra kao pepeo koji zamijetimo tek kad se zapali i kad nas opeče. S imenovanjem
u javnom tužiteljstvu u njemu bijaše nabujala poplava zamisli koje bi želio pokrenuti. Istrage,
nezaključeni slučajevi, serija zločina koje su počinila vojna lica tijekom diktature, a koji nisu bili
procesuirani te su ostali nekažnjeni, zabašureni u nizu proturječnih, a u mnogo slučajeva i
neustavnih zakona i dekreta koje je valjalo razmrsiti i provesti usprkos manjku vladine političke
volje da se sudi zločincima u odori.

Mama završava s pripremanjem jela u kuhinji. Njegova je soba posve ista kao onoga dana
kad ju je napustio. To što je njegova majka čuva netaknutom za njega ima nešto morbidno,
mračno, kao kad roditelji poslije smrti djeteta pretvore njegovu sobu u počasni nadgrobni
spomenik. Marcelo je došao potražiti nešto što je ostavio ondje u doba kad je radio kod suca
Marraca: dokumente iz istrage koja je zašla u slijepu ulicu, slučaj Biterman. Dok je vadio
omotnicu s police biblioteke padne knjiga, koju mu je poklonio otac kad je upisao pravo. Sjedne
na krevet, stavi omotnicu na stranu i dohvati knjigu s poda. Unatoč tomu što je bio okorjeli
čitatelj, njegov otac nije volio ostaviti ništa zapisano nego je kao posvetu žutim istaknuo
odlomak: Pravda je za mene ono pod čijom zaštitom može cvasti znanost, a uz znanost, istina i
iskrenost. To je pravda slobode, pravda mira, pravda demokracije, pravda tolerancije.

Osmjehne se i ostavi knjigu sa strane. Tog je jutra radio na nekoliko slučajeva djece
nestale tijekom diktature koje bijaše posvojilo vojno osoblje. Podatke su mu bile dostavile Bake s
Trga Mayo4 i neki su se odnosili na policijsku postaju u provinciji koja je korištena kao baza za
operacije i tajni centar za zatočenja pod imenom COTI Martínez. Vjerovalo se da je COTI
skraćenica od Komande taktičkih operacija I. Nekoliko je svjedoka u to uplelo jednog bojnika s
prezimenom Giribaldi. Prizvalo mu je pozornost to ime koje mu se učinilo poznatim. Već ga je
prije bio pročitao i cijelo se vrijeme pokušavao sjetiti gdje. U podne, dok je ručao s Monicom,
svojom prijateljicom i zaštitnicom, sutkinjom iz odsjeka za zločine, iznenada između jednog i
drugog zalogaja karea sa šampinjonima kod Don Luisa, sjetio se: bilo je to u slučaju Biterman.
To je umorstvo palo u Marracove ruke iz ruke inspektora Lascana, poznatog kao Pseto.
Predao je sucu sve informacije u vezi s Bitermanovim ubojstvom u koje je bio upleten Giribaldi.
Slučaj je išao ovako: kao što se u to doba radilo, Grupa za zadatke kojom je rukovodio Giribaldi,
bila je strijeljala dvoje mladih, jednog momka i curu na pustopoljini. Slučajno se neki
kamiondžija zaustavio uz bankinu da se pomokri i prijavio je to postaji Most na Noriji. Prije, te
iste noći, neki Amancio Pérez Lastra posvadio se s Eliasom Bitermanom, zajmodavcem iz
židovske četvrti kojemu je dugovao mnogo novca i koji je skončao mrtav. Pérez Lastra se onda
utekao svom prijatelju Giribaldiju da mu pomogne riješiti se tijela. Vojak mu je predložio da ga
odveze na istu pustopoljinu gdje su strijeljali mlade. Iz postaje su odredili Lascana da istraži dva
trupla koja je spazio kamiondžija, ali kad je došao onamo naišao je na troje mrtvih, a jedan od
njih veoma se razlikovao od drugo dvoje. Lascano je shvatio da to truplo ne odgovara onima koja
je strijeljala vojska, nego da je ondje ostavljeno. Stao je istraživati i raspleo cijelo klupko.
Pronašao je ubojicu, oružje korišteno u zločinu i opisao lanac sudioništva. Sve je ondje. Marraco
nije te dokaze uključio u istragu. Marcelo je bio svjedok prikrivanja. Sudac ga je zadužio da
odnese dokumente Giribaldiju, ali se Marcelo pobrinuo da putem fotokopira dokumente. Ti
podaci vezani za smrt civila koji kompromitiraju Giribaldija u omotnici su koju sad drži u
rukama.
Sutra će pokušati naći Lascana. Ima dojam da ondje ima mnogo materijala za priču.
Majka ga zove za stol. Stavi sve papire opet u omotnicu. Odluči ponijeti i Kelsenovu knjigu.
Aroma koja lebdi u hodniku probudi krokodila u njegovom trbuhu: njegova majka pravi
najbolji risotto na svijetu.
 5.

Jorge si je uzeo vremena da se pažljivo obrije. Otvara slavine i zadovoljno promatra kako
para ispunjava kupaonicu. Razodijene se i ude pod tuš s vrlo vrućom vodom. Njegova žena kaže
da se on ne kupa nego kipi. Opere si kosu biljnim šamponom, namaže tijelo glicerinskim
sapunom bez mirisa i onda se dva puta ispere. Obriše se pred otvorenim prozorom osjećajući
kako mu hladni zrak zatvara pore. Uzima bočicu Farenheita iz ormarića. Pritisne raspršivač
vrškom okrenutim prema stropu i pusti da oblak parfema poput sipulje pada preko njegove kože.
Kupanje je trenutak koji koristi da bi isplanirao svoj dan, tada se osjeća najnadahnutijim.
Zadovoljan je ovim jutrom. Unatoč svim manevrima i pritiscima Apóstolesa da oni zasjednu na
čelo, uspio je da njega imenuju. Prisjeti se ljutog Filanderovog pogleda na dan promaknuća i
nasmiješi se. Sad ih mora brzo razbiti. Tipovi nisu, što bi se reklo, mamine maze od kojih se
može očekivati da to progutaju bez da pisnu. Iskoristit će ovo jutro kako bi pokrenuo svoj plan da
ih obezglavi. Zna da ne smije gubiti ni minutu, ne smije im dati vremena da posvuda posiju
probleme, da ga opkole i obore. Simultanom akcijom obavit će premještaj Cubasa u delegaciju
Orana, počet će interni prijeki postupak za Vallija i Medinu koji su do grla u stvari sa švercom
automobila. Bellóna i Garcíju će staviti u komisiju. Filander mora umrijeti. To je mjera koja mu
se ne sviđa, koja se poduzima tek kad nema drugog lijeka, a u ovom slučaju ne vjeruje da ga ima.
Filander je opasan luđak. Uzda se da će ostali postupiti kao žohari kad se zapali svjetlo. Dva ili tri
dana poslije pobrinut će se za njih. Ladeski je u sukobu s Hernándezom otkako ga je za dlaku
pobijedio i ostala mu je petnaesta. Ako jednoga od njih nagovori i da mu, naprimjer, šesnaestu,
drugoga će vjerojatno pridobiti na svoju stranu. Prvo valja vidjeti njihovu reakciju, ali je gotovo
siguran da će ih uspjeti navesti da rade s njim. To će još vidjeti.
Uđe u svoju sobu. Cora je stavila čistu odjeću na krevet. Košulja besprijekorno isplegana,
hlače, kako je govorio njegov stari, na crtu da možeš rezati salamu i cipele izglancane do te mjere
da bi se mogao obrijati ogledajući se u njima. Odijeva se. Kad je gotov s vezanjem kravate uđe
Cora s mateom. Srkne iz cjevčice promatrajući se u zrcalu. Njegovo tijelo nema ni grama previše,
a sjedine koje su mu se sporadično pojavile daju mu neki tračak otmjenosti. Još dobro izgledam.
Vrati mate ženi i navuče jaknu svoje blistavo nove uniforme šefa policije.

I, ljubavi, nisi li ponosna na svog mužića? Znaš da jesam, Jorge. Ono čega se bojim je da
ću te sad viđati još manje no prije. Ne brini se ni zbog čega. Ne brinem se, ali djeca kao da su
gosti koji žive u hotelu, ti radiš svakoga dana sve više, a ja sam sve više sama, kao gljiva. Imaš
svoju mamu, svoje prijateljice. Nije to isto, Jorge, nije isto. Što misliš da večeras iziđemo na
večeru i proslavimo? Ah, ne znam, misliš? Tko bi te razumio? Da kažem djeci? Ne, samo mi. Ah,
ne znam. Poslije ću te nazvati i sredit ćemo to. Kako kažeš, Jorge. Moram se ići odjenuti? Pa ako
ne želiš ići gola moraš se ići odjenuti.

Gradela ga čeka na ulazu u Moreno. I ona ima novu uniformu. Pozdravlja ga s dobar dan,
gospodine uz obješenjački pogled. Vrlo se dobro razumiju. Cijela policijska postaja sumnja da
ima nešto među njima. I ima, ali tajna koju čuvaju veoma se razlikuje od onoga što svi
zamišljaju. Prati ga do njegova ureda. Jorge je zamoli da obavi niz poziva koje ona zabilježi u
blok. Cura za sobom zatvori vrata ureda, zauzme mjesto za pisaćim stolom i počne tražiti
brojeve, koje treba nazvati. Jorge u svom uredu planira akcije što ih smjesta treba realizirati. Pred
očima mu je grafički prikaz policije. Ondje su zaduženja i imena onih koji ih obnašaju. Počne s
poslom oko premještaja. Unutarnji poslovi: prekriži Crio. Olindo Gaito, napiše Lascano.
Uživanje opijata: prekriži...
U predprostoru Graciela bilježi uz imena što joj ih je izdiktirao Jorge brojeve telefona
koje treba nazvati. Otvore se uredska vrata i udu dva inspektora koja već poznaje, jedan civil i
jedna mlada časnica koju nikad prije nije vidjela.

Kidaj, curo. Što kažete, gospodine? Da kidaš. Kamo, gospodine? Kući, imaš slobodan
dan. Obavijestit ću šefa. Za šefa ćemo se mi pobrinuti. Ali... Bez ali, kidaj već jednom!

Tip govori šaptom, ali ton i pogled ne dopuštaju repliku. Graciela uzima svoju aktovku i
izlazi dok joj je u prsima obamrla tjeskoba. Časnica zauzme njezino mjesto za pisaćim stolom i
predaje blok s pozivima inspektoru Valliju. On čita, nasmiješi se nadmeno, pokaže Bellónu,
iščupa list, stavi ga u džep i vrati blok ženi. Gleda civila.

Sve spremno, doktore? Spremno. Idemo.

Valli i Bellón ulaze u ured, doktor iza njih zatvori vrata. Jorge napravi pokret da će ustati,
ali je Valli već na njemu, gurne ga i posjedne. Bellón stane iza Jorgea i primi ga za ruke. Valli ga
čvrsto drži oko vrata napravivši kliješta desnom rukom dok ga je lijevom zgrabio za kosu. Doktor
priđe, rastvori mu jaknu, a gumbi košulje popadaju dok je objema rukama rastvara. Jorge se
pokuša pomaknuti, ali mu Bellón pritisne ruke, a Valli vrat. Liječnik izvadi iz džepa deset
centimetara dugu intrakardijalnu iglu, a iz drugoga injekciju punu adrenalina. Navuče iglu u klip,
skine plastičan pokrov, zatvori injekciju kao bodež i hitrim pokretom zabije je precizno u
Jorgeova prsa. On osjeti ubod u srcu, gleda iskolačenih očiju. Doktor pokrene klip i isprazni
injekciju u srčani mišić. Jorge dobije grč, lupne nogom liječnika u goljenicu, ovaj opsuje. Strese
glavom unazad, počne se silovito tresti. Oba komesara moraju ga čvrsto držati, oči mu se pune
krvlju, pravi očajničke pokrete kako bi disao, ukoči se, omlohavi i potom je mrtav, otvorenih
očiju i usta. Oba policajca znoje se i tresu od napora. Doktor mu opipa bilo na jugularnoj veni.
Valli gleda papire na pisaćem stolu, uzme popis, čita, presavine ga na četiri dijela i spremi u
džep.

Spremni. Idemo.

Tri muškarca izlaze iz ureda. Časnica je na istom mjestu gdje su je ostavili. Valli grabi
telefon, okreće broj. Kaže: sređeno je. Prekida.

Za pola sata digni uzbunu i pozovi hitnu pomoć na ovaj broj. Da, gospodine. Imaš li
kakvu dvojbu o onome što si uvježbala, znaš li što moraš napraviti i reći? Sve je u redu. Jesi li
smirena? Veoma smirena. Nemoj omanuti, curo. Ne brinite se ni za što.

Muškarci napuste recepciju. Cura ih prati do vrata i zatvori za njima ključem. Ide do
ureda. Uđe. Priđe Jorgeovom truplu, opipa mu bilo na vratu. Iziđe. Pređe rupčićem preko obje
brave, zatvori uredska vrata, skine ključ od recepcije, sjedne za pisaći stol. Pogleda na sat,
uzdahne.
Sve je trajalo manje od tri minute.
 6.

Miranda je proveo cijelu noć kao da ga je ubola muha ce-ce: okrećući se, lebdeći u
neodređenom polusnu, zaspavši tek na koju minutu, sekundu? Svoju prvu noć na slobodi proveo
je kao zatočenik grizodušja, strahova i krivnja sa željom da plače. Obuzela ga je tjeskoba što je
može osjećati jedino čvrst čovjek, koji je stvoren za životne nesmiljenosti u trenutku kad padnu
sve brane i on se osjeti poput puža balavca koji tek što nije prešao stazom soli. Život ga boli u
rebrima, vrtoglavica je njime ovladala i jedini izlaz vidi u završetku te beskrajne noći. S
dolaskom dana suočit će se s pitanjima kojih se najviše plaši, s pravom presudom. Zna da je to
jedan od onih »sve ili ništa« trenutaka s kakvima se morao suočavati cijelog svog života. Čak ih
je i tražio, štoviše, hvalio se time. Ali sad se osjeća umorno, želio bi stati. Ne može pojmiti život
bolesnog čovjeka, bez žene i svoga sina. Ustane, ode do kupaonice, gleda se u zrcalu koje
naglašava brazde što mu ga bijahu utisnule rešetke, ali mu ne promaknu sitnice: lagana devijacija
lijevog oka prema van koja prije nije postojala, smeđa mrlja na sljepoočici, desni koje dopuštaju
da se vidi početak korijena sad požutjelih zuba. Sit je tog suhoparnog lica, koje ga promatra bez
osjećaja. Mrzi zrcala. Sad kad su mu otvorili krletku može si dopustiti taj užasan, a ipak
neizbježan trenutak slabosti. Osjeća sažaljenje prema samome sebi i mrzi se zbog toga. Prezire
tog čovjeka koji je uvijek bio, koji više ne želi biti i kojega je naumio promijeniti pod svaku
cijenu.
Crna boja neba mijenja se u modru, blijedi. To što je cijele noći Miranda čekao ne veseli
ga. Ležeći u kadi zatvorenih očiju i prepušten oćutu što mu ga stvara mlaka voda koja ga obavija
pomisli: ovo je idealan način: britva u kadi. Skinuti čep vlastitoj krvi, zaspati, prepustiti se i otići
kao što odlazi voda. Ostaviti svojoj ženi i sinu blijedi leš, čist, kao da sniva. Ništa patetično,
prljavo ili krvavo. Stvar koja se može ukopati uz dekor.

Doktor Gelser je morao dva puta odgoditi susret s Perettijem, jer je ulaz bio napučen
policajcima koji su dolazili i odlazili. Razuman čovjek ne želi riskirati da ga netko prepozna i
počne mu postavljati pitanja. Ali u ovom trenutku ulaz u bolnicu Churruca je osobito miran.
Gleda na sat. Napusti ugao i brzim se korakom zaputi prema vratima. Odjeven je u dvodijelnu
liječničku odoru. Ulazi pognute glave, prođe uz dizala i uđe izravno kroz vrata koja vode u
suteren. Hodnik je pust. Zaustavi se uz prozorčić za opskrbu i pozvoni na zvono. Nakratko se
otvori i zatvori jednim udarom. Gelser hoda do vrata sa strane na kojima se pojavi Peretti,
povelik tip u plavom kombinezonu.

Dođi, Drozde.

Gelser uđe. Peretti gleda na obje strane hodnika i zatvori vrata. S jedne police skine kutiju
i preda mu je.

Ovdje ti je ono što si tražio. Famozno. Kad smo već tu, trebam još nešto. Ako imam, vrlo
rado, o čemu je riječ? Finocchietto. Pričekaj malčice...
 Peretti traži kutiju od stiropora i postavi je na stol pred Gelsera.

Uslužen, još nešto? Zasad samo to. Je li se sredilo nešto s onima iz ljekarne? Valja
izdržati do idućeg tjedna da se vrati Turčin s praznika, jer s onom budalom koja je u službi bolje
je nemati posla. Dobro. Ako bude što obavijesti me. Smatraj to učinjenim, Drozde.

Gelser vadi snopić novčanica spojenih gumicom i stavlja ga u džep Perretijeve lagane
košulje.

To je za ono što sam tražio, koliko ti dugujem za Finocchietto? Kuća časti, Drozde.
Ozbiljno? Krasno. Puno hvala.

Peretti zgrabi telefon i okrene tri broja.

Pričekaj da ti oslobodim prolaz... Vasco?... Sad izlazi Drozd Gelser s robom. Očistite mu
put... Daj mu... Baš dave s izlascima. Hvala, razgovarat ćemo. Nema na čemu, kad vam paše, na
vašu zapovijed.

Gotovo je jedanaest ujutro kad Drozd iziđe na ulicu. Jutro mu poklanja jedan od onih
divnih jesenskih dana. Pravo sunce, prava razbuđujuća temperatura. Pješice prijeđe udaljenost
koja ga razdvaja od doma Gelserovih. Njegova lokacija jedna je od najbolje čuvanih tajni u
svijetu podzemlja. Ni u najjebenijoj stisci kriminalci ne spominju njegovo postojanje. Tu se
dolaze liječiti oni što ih progoni pravda kad ih rane čuvari reda ili protivnički zločinci, a to su
vrlo često jedni te isti. Drozd se bavio medicinom u maloj klinici, koju je podigao s mnogo
napora i malo sredstava u skromnoj četvrti Claypole gdje se rodio i odrastao.
Jedne noći pravosudni istražitelj je od njega zatražio da obavi pobačaj, ali je cura bila
maloljetnica i trudnoća je previše uznapredovala pa je odbio. Izmislili su neki razlog i otkucali su
ga uz puno galame. Tako je izgubio dozvolu i otad je postao liječnik kriminalaca. Genij za
izrezivanje metaka, majstor za izbjegavanje ili zaustavljanje infekcija. Ako ima love naplati, ako
nema, plati sam. Nikad neće napustiti nikoga iz bande. Čovjek je zaradio poštovanje, ugled i
zahvalnost čak i među najnasilnijim i najokrjelijim tipovima.

Na vratima nema pločice, ali u kući postoji sve što treba imati jedna ambulanta uz malu
kiruršku salu opremljenu s onim što je uspio spasiti iz svoje stare klinike i onim čime ga
opskrbljuje Peretti. Gelser iziđe da ga dočeka izbacivši svoj veličanstveni osmijeh.

Krtice, dragi, kakvo veselje, uđi, uđi. Kad si izišao? Jučer. Sve dobro? Dobro, znaš kakvi
su prvi sati vani. Užas. Znaš da ima tip, psihoanalitičar, koji je bio iza rešetaka i sad se bavi
terapijom za kriminalce? Stari, ako smo došli već do toga da imamo psihoanalitičare za
kriminalce, svijet je izgubljen. Prestani me zajebavati. Samo mi je to falilo. Što trebaš? Vidi...
želim da mi napraviš analizu da vidim imam li kugu. HIV? Onaj virus side. Taj, HIV. Kako da to
napravim? Ništa lakše. Pođi na ovu adresu. Reci Albertu da sam te ja poslao, ovdje ti je uputa.
Ne moraš platiti ništa. Lova nije problem. Ja častim. Za dva dana imat ćeš rezultat. Daj da te
pogledam, skini košulju.

Gesler ustane i pregledava oči aparatićem koji emitira bjelkasto svjetlo, onda mu gleda
grlo i uši, sluša ga, pipa mu ganglije.

Odjeni se. Za mene si zdraviji od drena. Trebaš se riješiti sumnje? Pa jasno. Hoću se
vratiti Crnoj, ali ne ako sam zaražen. Kolike si naguzio unutra? Samo jednoga. Cijelo vrijeme?
Ne, otprije godinu dana. Još je netko to radio? Samo ja. Dobro, tako se ne trebaš brinuti za
razdoblje inkubacije. Što? Ništa, jer analiza ne može pokazati ako je zaraza kraća od tjedan
dana, ali prema onome što kažeš to nije tvoj slučaj.

Kad je izišao iz laboratorija Miranda je nazvao Šarafa i dogovorili su se da se nadu

navečer u Topolinu, u pizzeriji u centru Haedo. Šaraf je taj koji mu pribavlja lovu. Otkako je
Krtica zatvoren brinuo se da njemu i njegovoj obitelji ništa ne nedostaje. Ispunjavao je te zadatke
sa začudnom odanošću i savjesno, podnosi račune i daje objašnjenja i više no što Miranda od
njega zahtijeva. Dogovore se za deset navečer.
Krtica stigne prvi i zatraži jednu veliku, pola s mozzarelom, pola s lukom i sirom i jedno
pivo. Šaraf upadne minutu poslije. Miranda ga vidi kako na pločniku razmiče dvojicu bosonogih
momčića koji traže sitniš i žurno ulazi, on ustane, zagrli ga i da mu poljubac u obraz. Iskreno se
raduje što ga vidi, ali na Šarafu se vidi da je rastrojen od brige.

Što se zbiva, stari, kakvo je to lice? Ubit ćeš me. Što se zbiva? Spiskao sam skoro svu
tvoju lovu, Krtice. Kako spiskao? Nisam ti htio reći, jer sam se nadao da ću je povratiti prije
nego iziđeš, ali nisam uspio.

Vrlo ozbiljan, kao da se srami, Šaraf položi omotnicu na stol. Miranda ga gleda ne
prestajući se čuditi.

A ovo? To je sve što mi je ostalo.

Krtica napola otvori omotnicu i baci razočaran pogled na svežanj dolara u njoj te je
spremi u unutrašnji džep sakoa.

Ali, što se dogodilo? Razboljela mi se mala.

 Šarafu se napune oči suzama. Pogne glavu. Momak položi drveni pladanj s pizzom na
stol, otčepi Quilmes i ode. Krtica natoči pivo i doda mu čašu. Šaraf je sukne u jednom gutljaju.
Podigne pogled s ostatka pjene i gleda Krticu u oči. Lice mu je izobličeno patnjom. Njegov glas
zvuči kao da mu je jezik od krpe.

Umire mi, Krtice.

Pogne glavu i ostane tako štucajući. Miranda mahne momku.

Učini mi uslugu, dragi. Stavi pizzu u kutiju i daj je onim momčićima. Izgubili smo tek,
znaš?

Krtica ostane u tišini gledati svog prijatelja dok se ovaj ne pribere.

Ubit ćeš me, Krtice. Ne govori gluposti, može? Kako da te ubijem? Ja bih napravio isto.
Ne može se ništa napraviti? Potrošio sam svu lovu na pretrage da vide što joj je. I? Tumor na
mozgu. Ne može se operirati ni liječiti. Jedino što mogu je sjesti i gledati je kako umire. Slijepa
je...

Miranda vidi da će se opet raspasti pa ga prekine stisnuvši mu nadlakticu. Ne želi više

znati. Nema mjesta za bol njegova prijatelja. Zatvor je u njemu ostavio mrtve zone kojima dugo
treba da ožive.

Dobro je, Šaraf, smiri se. Što da se radi. Ako si trebao upotrijebiti taj novac, dobro je
upotrijebljen. Jebada je što me nisi obavijestio. Znaš kako se dogodi, lud si, kad primiš takvu
vijest skoči ti tlak. Više ne misliš jasno, ne znaš što napraviti. Jasno, razumijem te. Ne, Krtice,
oprosti mi, ali ne razumiješ me. Nitko tko nije prošao kroz to ne može razumjeti. Glava ti
eksplodira, Krtice. Ništa što ti je bilo važno više ti nije važno. Sve gubi smisao. Ostaneš totalno
sam, totalno nezaštićen. Ne možeš raditi ništa drugo nego gledati sebe kako patiš promatrajući
bolest koja proždire život tvoje kćeri dok u praznim očima liječnika zapažaš da ni oni ne znaju
ništa, da ne mogu napraviti ništa. Kažem ti to i ostajem bez teksta, Krtice. Nemam riječi da ti
ispričam kroz što prolazim.

Odjednom je njegov prijatelj postao nedohvatljiv. Krtica ga može samo gledati: Šaraf
prinese ruku čelu, pogne glavu i iz njegovih usta iziđe šapat kao gnjecavo, gotovo nečujno
zavijanje, koje Mirandi bubnja u kostima kao onaj put kad su u nj ugurali šiljak.
 Čim budem mogao vratit ću ti lovu, Krtice, oprosti mi. Učini mi uslugu i prestani
zajebavati oko te love, Šaraf. Dobro je, Krtice, hvala. Prestani zajebavati. Moram ići. Idi s
mirom.

Miranda ustane da zagrli svog prijatelja, ali on se izmakne, kratko mu, očajnički stegne
ruku i iziđe više se ne okrenuvši. Krtica ga vidi kako skreće za ugao iza izloga i gubi se u noć.
Dovrši pivo u tri gutljaja, plati i iziđe. Noć je ledena.
Stane hodati. To nije očekivao. Ta bolna Šarafova faca ostala mu je priljepljena na rožnici
kao prokletstvo. A što će se dogoditi ako mu sutra dođe analiza šupka i ispadne da je zaražen kao
Šarafova mala? Što će on sam napraviti ako se nešto takvo dogodi njegovom sinu? Puhne da bi
otjerao tu misao. lb je nešto što ne može pojmiti. Miranda je kadar suočiti se bilo s čim i može
napraviti štogod, ali se ne nosi dobro sa stvarima pred kojima je nemoćan, u situacijama kad je
jedino razumno prihvatiti. Prihvaćanje je umijeće koje nikome ne pada na um da ga dobrovoljno
prakticira. To nam uvijek nameće najneumoljiviji tiranin: majka priroda! Najbliže tome što
Miranda poznaje je rezignacija, koju je iskusio svaki put kad bi ga ljudska pravda stavila iza
rešetaka. Ali rezignacija je privremena i dok traje uvijek se može nešto napraviti, planirati nešto,
misliti na budućnost, pobjeći kroz rupu ili pomoću samoubojstva. Ali prihvaćanje prisvojimo tek
kad više ne postoje druge opcije, kad je nemoguće odabrati.
To je put kojim je vidio da Šaraf nestaje iza prozora: sam, razdvojen od svijeta
tragedijom, koja ga je postavila ondje gdje ne postoji utjeha koja bi ga mogla doseći. Miranda ga
je gledao znajući da ne može napraviti ništa za svog prijatelja, da nitko to ne može. Ali mora
napraviti nešto za sebe samoga. Nije mu preostalo puno novca. Brzo će ispariti. Hoda dok ga
noge ne zabole, onda ode do skrovišta i baci se odjeven na krevet.

Željeznička stanica La Plata, onakva kakvu je bijaše vidio kao dječak. Na peronu je i
gleda prozročić iza kojega sjede Crna i Fernando, njihov sin. Odjednom vlak ispusti zvižduk,
lokomotiva izbaci oblak pare i počne se kretati. Ali to se ne miče vlak, nego stanica. Ne odlaze to
njegova žena i sin, nego stanica, on. Ta slika nastavlja u njemu stvarati neizrecivu tjeskobu još
dugo nakon što se probudio.
 7.

Daj mi još morfija. Da vidim... koliko je sati? Ne, nemoguće, moraš izdržati još koji sat.
Zašto? Valja ga sačuvati za noć, onda bolovi postanu najgori. Daj mi sad i opet navečer. Ni u
ludilu. Bojiš se da ću postati ovisan? To je jedna mogućnost, ali ono čega se bojim je da nećeš
imati priliku. Ova je droga moćna, ali su zauzvrat njezini učinci jaki i brzi. Ako ti previše skine
tlak nema načina da te izvučem. Imaš li pojma koliko ovo boli? Ne, nikad nisam dobila metak. Ne
želim ti to, imam dojam da ću se raspoloviti. Vidi, ima različitih načina da se suočiš s bolom, a ti
si prihvatio onaj najgori. Ah, da, koji? Opireš se. Što bih trebao napraviti? Opustiti se i uživati.
Što to govoriš, nisam ja mazohist? Ne radi se o tome. O čemu se radi? Nikad nisi pomislio čemu
služi bol? Da ti sjebe život. Ne, da ga sačuva. Kad ne bi postojala bol ne bi, na primjer, shvatio
da si ranjen i veselo bi iskrvario. Jasno. Bol je jezik što ga tijelo ima kako bi obavijestilo mozak
da nešto ne valja, gdje je to i koliko je ozbiljno. Shvaćam, baš bi mogla upotrijebiti malo nježniji
jezik. Bol je jedna od prirodnih sila, a priroda ne daje svojim stvorenjima nikakvu mogućnost da
je ignoriraju kad ona govori. S prirodom se ne raspravlja. Onda?
Onda, bolje znak I? Kad joj se opire ili pokuša negirati simptom, ona ne ispunjava svoju
funkciju i ustrajava. Odnosno. Odnosno nastavi te boljeti. No ako na nju obratiš pažnju, simptom
izvrši svoju misiju i počne popuštati. Kad bi to bilo tako lako analgetici ne bi bili potrebni.
Analgetici na čas presijeku spoj s bolom kako bi se mogao odmoriti. Oni su pomoć. Osobito
muškarcima koji su takve tetkice u odnosu prema boli. Zoveš me tetkicom? Svi su muškarci
pomalo peškići kad je riječ o boli, kad bi mogli iskusiti porod znali bi što znači patnja. Nećeš
uspoređivati. Što? Roditi s tim da dobiješ metak. Ne, neću uspoređivati. Uz to što me zoveš
peškićem, koristiš to što sam ranjen. Da se želim time okoristiti ne bih se nimalo brinula za tvoju
ranu.

Dok posljednje riječi izlaze iz njezinih usta Ramona mu okrene leđa, uzme pladanj s
čajem i udalji se prema kući. Lascano je promatra. Njezinu glatku crnu kosu kako pleše u ritmu
njezina hoda. Pita se kakav bi bio osjećaj da klizi preko njegova trbuha. Želja blista u pogledu što
ga ona ne može vidjeti, ali koji je naslutila čak i prije no što ga je sam Lascano postao svjestan.
Sjeti se Eve.
Koliko god kratkotrajan bio njihov susret obilježio ga je kako samo može učiniti iskustvo
prave ljubavi. Prije Eve bila je Marisa, žena koju je bezuvjetno volio i koja je umrla i tako ga
neopozivo napustila onda kad ju je najviše volio. Bol je trajala sve dok nije našao Evu, tako
sličnu Marisi da se činilo kao njezin nastavak. Marisina smrt mu je ukinula svaku nadu da će opet
pronaći ljubav, pretvorila ga je u neku vrstu asketa kojega može uzbuditi jedino uspomena,
sablast. Eva je nahrupila u njegov život kao uragan ili, prema Ramoninim riječima, kao sila
prirode. Sa svojom animalnom ljubavlju ucijepila mu je virus želje. Neupitna žudnja tijela jedne
žene. Naučila ga je također da se njegov organizam podvrgava zapovijedima vrste koje kažu, na
trenutke s uznemirujućom hitnjom, da je ono što mu visi među nogama zacijelo postavljeno na
točno određeno mjesto, da ima svoju funkciju i treba tu funkciju ispuniti. Mi muškarci
prerušavamo taj nagon u osvajanje, opremamo ga kao lov na plijen, vjerujemo da zapovijedamo,
dočim pokorno slušamo zapovijed razmnožavanja. Najbolje u igri lova je zapravo kad smo
lovina.
 Večer polako pada iza eukaliptusa. Listovi trepere. Prva zvijezda tog petka prikazuje se na
zatamnjelom nebu. Lascano čuje zvuk dok se otvaraju vrata od prepletene žice, Ramonine korake
na kamenoj stazi Mar del Plata istetoviranoj puževima. Lahor do njega dobaci njezin sve
prodorniji miris.

Vrijeme za ulazak. Pomogneš mi? Za to smo tu.

Lascano više ne treba pomoć da se uspravi. Oboje to znaju, ali Ramona se nagne da
prebaci njegovu ruku preko svoga ramena. Prima ga oko pojasa i pomogne mu da ustane. Stojeći
zatvori oči kako bi bolje osjetio blizinu te žene. Njegov um neizbježno uspoređuje. Ondje gdje
očekuje naći oblinu je kost, gdje njegova ruka sluti dlačice je glatkoća. Njegov se opip sjeća, žudi
za drugim tijelom. Ta blizina ima nešto krivotvoriteljsko. Sumnje ne traju pretjerano dugo, ono
neočekivano prokrčilo je put znatiželji.

Nisam previše sigurna da trebaš pomoć. Nemaš pojma koliko je trebam.

Kad su već u spavaonici on sjedne na krevet, ona ga ostane gledati. Njemu više nije do
toga da nastavlja s insinuacijama. Ali kad zausti da nešto kaže ona mu stavi prst na usne. Ode do
prekidača i ugasi svjetlo, onda priđe prozoru, otvori ga i podigne rebrenice. Izvana do njih dopre
silovita aroma jasmina. Ramona sjedne uza nj, Lascano se izvali, nasloni glavu na njezino krilo i
gleda je. Ostatak svijeta stoji. I njezin je pogled izgubljen na lišću u vrtu, zamjećuje se da i njoj
netko nedostaje. Možda i ona sad osjeća znatiželju da otkrije što postoji osim ove privlačnosti.
Možda se boji, kao on. Onda Lascano radi ono što treba, nadvlada strah, uspravi se, zagrli je,
ljubi, dotiče, razodijeva, miluje. Postupno se ona uključuje u igru, taj ples koji plešu uz glazbu
daha, ritma krvi, letimičnih pogleda, metalnih vjetrova, drvenih uzdaha, mijehova koji dahću,
žica koje se taru, koje pulsiraju, koje se udaraju, marimba, vibrafona, timbala koji ih strelovito
odvode prema kraju kad ga ona, već ispunjena, moli da svakako svrši, jer joj je samo preostalo, i
za tim žudi, da osjeti njegovo vruće i drugačije sjeme kako je natapa u finalu s tubularnim
zvonima koja zveče, odzvanjaju, nastavljaju zvečati... to je telefon koji ne prestaje zvrndati.
Ostavljajući Lascana pod dojmom izvanredne seanse seksa bez ljubavi, Ramona se digne i
gola pređe sobu, veličanstvena kao Sedma flota kad ulazi u Mediteran. Lascano se opušta na
krevetu osjećajući kako noćni zrak prodire u njegovo vrelo tijelo. Od napora je iscrpljen i bol
njegove rane na prsima polako se i neumoljivo vraća. U susjednoj sobi čuje Ramonin glas, ne i
riječi. U njemu je neki timbar hitnosti, neko alarmantno treperenje. Lascano sjedne na krevet,
odjednom pozoran. Kad se Ramona vrati njezin izraz govori da je odmor gotov. Žena se počne
brzo odijevati. U njezinoj je žurbi strah.

Moramo ići. Što se zbiva? Umro je Jorge. Što kažeš? To što si čuo. Kako? Službena priča
je da je doživio udar u svom uredu, ali misle da su ga ubili. Tko? Nisam pitala, to bi bilo previše,
ne želim znati. Pomoći ću ti da se obučeš. Kamo idemo? Ne znam, putem ćemo smisliti neko
sigurno mjesto. Rekli su ti da smo u opasnosti? Rekli su mi da nestanemo.
 8.

Mirandin korak obilježen je zebnjom. Jedan dio njega želi da sve završi, želi već jednom
znati, ali drugi dio umire od straha. Vijest o bolesti Šarafove kćeri Noelije vrti mu se po glavi kao
zarazna pjesma. Andrésove oči... Villarina sablast pravi »bu« na svakom uglu. Ta ružičasta
mrljica koja mu se pojavila ispod bradavice. Jutros su mu oči bile veoma zacrvenjene kad je
ustao. Misli da tako možda plaća tu godinu u kojoj ga je tip guzio i da objašnjenje, isprika,
argument o preživljavanju nisu dovoljni. Možda se trebao stoički zadovoljiti samo
masturbacijom.
Prolazi kroz recepciju laboratorija. Kad se otvore vrata dizala nađe se licem u lice s tipom
kojemu je smrt istetovirana na obrazima. Upale oči bez sjaja kao da ga ispituju. Miranda napravi
korak u stranu u isto vrijeme i na istu stranu kad to učini i bolesnik. Prizor se ponovi, dok se
konačno ne usklade te i jedan i drugi mogu nastaviti svojim putem. Više nema dvojba, taj susret
je tu da potvrdi njegove najgore strahove, osuđen je. A onda će sve prestati biti važno. Villarova
smrt, nedostatak novca, Noelijina bolest, Crna i njezini potencijalni ljubavnici. U ovom slučaju,
misli, sve će se svesti na jednostavno pitanje: prepustiti se pa što bude. Dok se približava pultu
gdje se predaju analize misli na vlastito bdijenje i od slike njegova sina uz lijes stegne mu se grlo.
Lijepa cura odjevena u bijelo otprema vrlo revno i brzo osobe koje su stvorile rep kako bi uzele
svoje nalaze. Kad na njega dođe red Miranda ima osjećaj da će mu se srce raspuknuti. Cura ne
može ne primijetiti kako omotnica drhti zbog muškarčeva ubrzanog bila. Pogleda ga u oči i uputi
mu predivan osmijeh:

Ne bunite se, gospodine, da ste pozitivni rezultat bi vam dao doktor.

Miranda doživi trenutak iznenađenja prije no što se osjeti kao najgluplji tip na planetu. Ali
ono što ga je najviše naljutilo je to što ga je ta božanska glupača nazvala gospodinom. Na ulici se
pojavi kao nov, razdere omotnicu: antitijela Anti-HIVl/ HIV2... negativno (metoda Elisa).
Napravi lopticu od papira i baci je u koš. Sunčano je jutro i život pjeva na ulicama.
Ostatak dana posvetio je obnavljanju kontakata, raspitivanju čime se ljudi bave. Tko je
izgubio, tko je umro, tko je zbrisao, kako je »najbolja na svijetu«, što se kuha. Podaci, podaci, još
podataka koje strpljivo skuplja preko telefona, u kafićima gdje se okuplja njegovo društvo. U
glavi mu se formira panorama, karta situacije i budućih mogućnosti. S jedne strane osjeća
slabašnu ljutnju. Dugo je kovao ideju o temeljitoj promjeni svog života. Da pokrene legalan
posao, izgradi nešto mirno, iziđe iz posla i konačno stvori život kakav je Crna oduvijek od njega
tražila. Smiriti se, pretvoriti se u obiteljskog čovjeka kakav u dubini duše vjeruje da jest pa da
stignu i unuci. Možda nakon svega, kad dođe trenutak, može umrijeti spokojno u svom krevetu.
Zbog vijesti da je lova isparila zbog Noelijine bolesti to više neće biti moguće. Ne odmah.
Ćorsokak. Ljuti ga ta neprilika, to što se curica razboljela pa se mora opet okrenuti pljačkama, ali,
dok o tome razmišlja srdžba počinje prepuštati mjesto drugom osjećaju. To je nešto poput
vrtoglavice koja se smjestila u trbušnoj šupljini, koja mu ispunjava mišiće elektricitetom, bistri
pogled i otresa s njega i posljednji ostatak dremljivosti što ju je ostavio zatvor. Ovaj napad, obeća
si kratko, bit će posljednji. Bit će to napad koji će skončati sa svim napadima. Svijet prestaje biti
mjesto kojim ljudi prolaze i čine svoje, razvijaju svoje male tvrtke, svoje sive poslove i svoje
majušne ambicije. Zemlja je zemljište za lov, slobodna zona u kojoj je sve moguće. Transakcija
ima posvuda. Koliko novca ima u gradu svakoga dana? U džepovima ljudi, u blagajnama
trgovina, u uredima... u trezorima banaka. Radi se jednostavno o tome da sitni dio optjecaja
prijeđe u njegove džepove. Valja smisliti kako. Odabrati cilj, procijeniti vjerojatnosti, odvagnuti,
uzeti si vremena, proučiti putove za prilaz i za bijeg, pažljivo odabrati one koji će mu sekundirati
u pothvatu te najprikladniji trenutak za njegovu realizaciju. Valja se dati na proučavanje. Treba
hrabre ljude, ali ne zastrašujuće. Valja izbjeći psihopate i ubojice, moraju to biti ljudi koji vole
dobar život, ne oni koji uživaju u tuđoj patnji. Mora izbjeći smrt i nasilje. Zastrašivanje je jedno,
ubijanje nešto posve drugo. Mrtvaci su skupi, konkretni, novac je apstraktan, vrijedi onoliko
koliko se za nj može dobiti, a to se uvijek mijenja. Žrtve imaju prijatelje, rođake, osvetnike koji
ih idealiziraju, koji ne zaboravljaju. Izgubljeni se život ne vraća, novac se uvijek može povratiti.
Novac se može vratiti ili njime kupiti nekažnjivost. Smrt se može jedino osvetiti, ako je zakon taj
koji izvršava osvetu to se zove pravda. Jedina istinska osveta je smrt onoga tko je ubio. Lanac
može postati beskonačan. Da Abel nije ubio Kaina danas možda ne bi postojali ratovi. U
navedenom slučaju jasno je da se priča zaista bila odigrala.
Postavi tri primjedbe koje mu se čine važne. Jedna: da se mnoge policijske postaje
obnavljaju. Ima radnika, materijala, prepreka i kontejnera. Drugi: mnoge banke se također
obnavljaju. Panorama je nalik onoj uz policijske postaje. Posljednja, a ta je genijalna: za koji dan
u Tokiju Independiente igra finale kupa s engleskim Liverpoolom. Vrlo rijetko se Miranda
smiješi. Vrlo rijetko izvede ovako povoljan zaključak. Njegov um leti katalogizirajući pojedinosti
koje treba uzeti u obzir kako bi proveo plan, koji je u krupnim crtama već skiciran.
Vraća se pješice do skrovišta. Kad stigne onamo već je otkucao onaj neodređen sat kad je
na nebu još dan, dok je na razini ulice već noć. Izabere pozorno odjeću koju će navući i posloži je
na krevet. Tamno odijelo, bijela košulja i cvjetna kravata Liberty već prilično zastarjela, ali i
dalje vrhunac među njegovim modnim dodacima. Bokserice i par čarapa od finog pamuka. Obrije
se, otušira, obriše, namiriše, legne nag na krevet i upali televizor. Voli se prozračiti nakon
kupanja. Sad to može činiti, sad je počeo uživati u slobodi. Na malom ekranu daje izjavu novi šef
policije. Točnije, govori o planu reforma policijskih postaja što će olakšati brigu o javnosti.
Novinar mu pokazuje transparent ispisan na patrolnim kolima ne kojemu piše »Da bi se služilo
zajednici«, na što policajac kaže da to ima veze s novom filozofijom koja treba impregnirati
instituciju jednog demokratskog i kooperativnog društva. Istinska promjena, misli Krtica, u
načinu je govora. Ovo je jezik učenog tipa. Nadređeni drotovi više ne govore kao iz »osnovnog
priručnika«, počeli su više nalikovati političarima nego policajcima. Zaspao je. Budi ga Bernardo
Neustadt sa svojim feminiziranim gestama. Razočaran je u životu, čezne za čvrstom rukom
oružanih snaga. Gasi telku. Diže se i odijeva. Kucnuo je sat da obavi ispit i ima dojam da vlada
materijom.

Iz sjene na pločniku prekoputa promatra učenike iz Lijine radionice dok izlaze na ulicu i
udaljavaju se u grupama od dvoje ili troje sa svojim mapama pod rukom. Krtica pogleda na sat.
Prošlo je deset. Izbroji dvije minute, pređe ulicu i uđe. Iz predvorja promatra Liju koja nije
zamijetila njegov dolazak. Asimetrično je ošišala kosu zbog čega joj jarko crveno obojena kovrča
pada preko polovice lica. Vrlo je lijepo zaobljena, njezinu prebijelu kožu ne remete ni madež, ni
pjega, ni mrlja, kao ni njegovu uspomenu na dodir s tim tijelom. Nitko ne bi rekao da je ova tako
sitna žena u času ljubavi kadra razviti energiju jedne lokomotive. Miranda se zadovoljno
nasmiješi osjetivši kako mu spolovilo postaje nemirno. Ona za njega čuva bezuvjetnu vjernost
veoma nalik ljubavi, koja, međutim, u sebi nosi i dobru dozu zahvalnosti, jednu od rijetkih vrlina
koje Krtica vrednuje. On ju je nagovorio da se makne iz prostitucije, financirao je njezine sate
slikanja sa slikarom neizgovorivog prezimena kojega zovu Medo, atelje i pribor koji su joj
omogućili da postane ono što je sad, a što ona naziva plastičnom umjetnicom. Mirandi to zvuči
dražesno, jer za njega na toj curi nema ništa plastičnog. Lijina privlačnost prodaje više slika nego
njezina paleta, a ona, koja je preživjela, zna vrlo dobro iskoristiti svoje vrline krčeći si put prema
slavi. Kad Lía počinje skidati pregaču ugleda ga. Jedan tren vlada iznenađenje, mir i pogled zastrt
dražesnim čuperkom. Onda osmijeh bez zadrške, uz to silno crven, šireći se kao platno nekog
vodvilja sa zubima, nemirnim jezikom i blistavim pogledom.

Ovo je zbilja iznenađenje. Bok, Lía. Toliko vremena je prošlo, kako si? Vidiš već.
Nedostajao si mi. Morao sam otputovati. Da, vidjela sam te u vijestima. Ah, vidjela si me.
Vidjela. Dobro si? Savršeno. Obitelj? Dobro, hvala. Kako tvoj život? Imaš časak? Imam cijelu
noć.

Lía mu se suučesnički osmjehne i uzme telefon.

Sekundu, moram nešto srediti. Bok, Clara, ja sam... Da... Ne, ništa... Čuj me, ako te zove
Ricardo nemoj se javiti... Reći ću mu da si imala problema sa svojim dečkom i da ću te vidjeti...
Vještice, kako si pogodila?... Grozna si... Daj.... sutra ćemo razgovarati.
Prekine, opet okrene broj.

Riky... Sve u redu, mišiću?... Slušaj me, nemoj doći po mene... Ne, ništa... Clara je imala
komplikacija s Robertom, neutješna je... Ne smeta ti ako prebacimo na sutra?... Sigurno?... Uf,
toliko sam te željela vidjeti... Ne zvučiš baš jako tužno... Zvat ću Claru i reći da ne mogu...
Sigurno?... Dobro, dobro je... Sutra ćemo razgovarati... Velika pusica... Spremna. Sve sređeno.
Kako si ga lako smuljala. Ne baš, odgovara mu, oženjen je. Jesi li ikad hodala s nekim tko to nije
bio? Ne sjećam se, bila sam vrlo mlada. Kamo me vodiš? Idemo jesti? Idemo. Što ti se jede?
Idemo na jedno mjesto koje je sad u modi. Svidjet će ti se.

Svom brzinom uzme kožnu jaknicu, torbu i pogasi svjetla. Pokretom pokazuje Mirandi da
iziđe. Ona iziđe iza njega, zatvori vrata ključem, primi ga pod ruku i tjera da brzo hoda do ugla.
Skrenu nizbrdo. Približe se obzidanoj kući. Pod golemim fikusom Lía se okrene i utisne Mirandi
poljubac u usta, a on je zagrli oko pasa i stisne uz sebe. Lía se odlijepi, gleda niz ulicu i podigne
ruku sa svom ljupkošću za koju je sposobna. Taksist je mlad, ali mu je grad već zatrovao duh. Lía
sjedi vrlo blizu Mirande odlučno prislonivši bedro uz njegovo. Aroma, dodir, zvuk Lijina glasa
bude u svakoj ćeliji Krtičina tijela oćut sreće i pun je energije, uživajući unaprijed u tijelu te
ženice koje će još noćas nastavati, kad budu lagano ošamućeni od vina uz večeru, dok ga ona
bude ljubila užarenim jezikom. Vozač vrlo glasno sluša neku disko pjesmu. Lía slijedi ritam
malim udarcima prstiju o Mirandinu ruku. Voze se u tišini. Vozač pokazuje neko neurotično
uživanje u brzini i nevjerojatnoj vještini s kojom se kreće praveći finte između prometa i pješaka.
Vragolasto manevrira, pretiče druge aute po Aveniji Corrientes, koja je toga dana i u taj sat slabo
napučena. Tip stekne prednost i spušta se zelenim valom trudeći se da mu drugi vozači ne
zauzmu slobodna mjesta koja ostaju na uglovima, između auta koji čekaju promjenu svjetala. U
isto vrijeme je pažljiv i pozorno gleda da nekome tko je zaspao ne bi palo na um prijeći aveniju
po nekoj od transverzala, upozorava na svoj prolaz svjetlima. Za samo nekoliko minuta prešli su
grad od Colegiales do Trga San Martín gdje ga Lía uzima za ruku i gura u Morizono, japanski
restoran u kojemu Mandrakova cura priprema slasne bombončiće od sirove ribe i riže. Život je
završio s protezanjem. Zatvor kao da je ostao tisuću godina daleko.
 9.

S autoceste Valli razabere natpis, krene prvim izlazom, pređe na drugu stranu i vrati se do
roštilja »Dvojka diskova«5. Posljednje mušterije završile su s prejedanjem iznutrica i jeftinog
vina. Horacio miješa žeravu, raspršujući je tako da jednolika toplina dovrši pečenje ne spalivši
velike komade flank steaka6. Valli prođe kroz drveni okvir omotan u polietilen koji stoji umjesto
vrata. Debeli Horacio ostavio je jedan dio roštilja slobodan od vatre. Ondje gomila označene
kobasice koje će zagrijati za goste navečer. Valli priđe baru i sjedne za jednu od klupa.

Što radiš, tatice, toliko dugo te nije bilo? Došao sam te posjetiti. Hoćeš klopati? Hvala,
već sam jeo. Imam neke kobasice s češnjakom da poližeš prste. Drugi put, imam posao za tebe.

Horacio se osvjedoči da ih nitko ne sluša.

Doznao sam da je Turcheli pikirao. Otkazalo mu srce. Upravo kad su ga promaknuli.

Loša sreća, te se stvari događaju. Tko ide na njegovo mjesto? Filander. Mogu li me opet
uključiti? Ne znam, trebalo bi vidjeti. Što imaš za mene? Jednog za ukokati, ozbiljna stvar. Tko
je? Jedan bivši komesar. Tko? Lascano. Pseto? On. Ali nije li mrtav? Nikako. Bila je pucnjava s
nekim tipovima iz vojske, ali je umakao. Ne zajebavaj, mora da su ga dobro čuvali. Tko ga štiti.
Štitio ga je. Tko? Onaj kojemu je otkazalo srce. Nemoj mi ništa više reći, gdje da ga nađem?
Tragamo za njim. Zanima te poslić? Nema problema, što će biti za mene? Kao i uvijek, u
najboljem slučaju će te opet uključiti, ako sve ispadne dobro. Sve će ispasti dobro. Pazi, Pseto
nije nikakav bezveznjak. Ne brini se. Ti se moraš pobrinuti. Mora sve ispasti dobro. Ako
pogriješiš ili te ščepaju ostat ćeš sam ko prst. Jesam li ikad pogriješio? Što ja znam. Nabaviš mi
oružje? Nabavi si sam. Dobro, ostaviš mi, koliko? Pet lucasa7, jel u redu? U redu je. Kad
doznam, obavijestit ću te gdje je. Dogovoreno.

Sutradan Horacio parkira auto iza Retira. U četvrti njegovog Valianta II zovu »leopard«,
jer se na žutoj boji kojom mu je palo na pamet da ga oboji pojavilo bezbroj okruglih crnih mrlja
od boje koju je imao prije no što su mu ga ukrali. Horacio postavi šipku protiv krade koja drži
volan i hoda do Ville 31. Uđe kroz hodnik i hoda kakvih dvjesto metara do kuće Giardina
Ćoravog.
Na broju 65 gorile su organizirale prosvjede kako bi prosvjedovali protiv boravka
Isabelite Peron ni manje ni više nego u hotelu Alvear Palace, usred sjeverne četvrti. Za nekoliko
novčića Giardina se pribilježio kao redovni zaposlenik na tom maršu šminkerske djece koji
razbijači iz pješaštva žandarmerije suzbijaju palicama i granatama sa suznim plinom koje
ispucavaju po glavama prosvjednika. Jedna od njih mu je ispraznila oko.
Horacio se zaustavi pred kućerkom, uz zavjesu od arabeska. Iznutra dopiru glasovi
dvojice muškaraca. Pljesne dlanovima. Glasovi umuknu. Smjesta se pojavi Ćoravi i pozove ga da
ude. Za daščanim stolom sjedi posivjeli tip pred tetrapakom crnoga i tanjurom sa salamom i
sirom narezanim na kockice.
 Sonia! Donesi ovamo čašu za prijatelja.

Iz susjedne sobe pojavi se žena neodređene dobi vukući noge. Nedostaju joj dva sjekutića,
a ostatak njezinih zuba je polomljen i žut. Pogleda Debelog odozgo do dolje i hitne čašu na stol.
Ovo je moj kum, José. Što ima? Ide. Dugo se nismo vidjeli, Debeli. Istina.
Ćoravi gleda kuma i uputi mu usiljeni osmijeh. Natoči vino Horaciju i opet pogleda Joséa
i nasmiješi mu se.

Možemo razgovarati? Evo kum upravo odlazi. Gle, nema žurbe. Nisam li ti rekao da
odlazi? Sve u redu, nije li tako da ideš? Da, već je kasno.

Rastanak se odvija uz sitne i kratke formalnosti. Nakon što je čovjek izišao kroz zavjesu
prođe minuta tišine u kojoj se gledaju. Na koncu se Ćoravi digne, ode do vrata, razvuče zavjesu,
pogleda u oba smjera i vrati se. Upali radio i pojača zvuk neke neusklađene kumbije.

Dugo te nisam vidio. Jesu li te ponovno uključili? Još nisu. Čime se baviš? Otvorio sam
roštilj, dođite jedan dan. Gdje? Uz rub istočnog prilaza, upravo prije ulaza za Morón. Zove se
»Dvojka diskova«, kad se dolazi iz glavnog grada točno prekoputa. Zašto si ga tako nazvao?
Zato što sam ga otvorio s lovom koju sam pokupio kad sam sredio jednog zgođušnog tipa iz
kabarea koji je imao ovako velike oči. Kad je vidio da je mrtav, te su se goleme oči doimale kao
dva golema diska.

Silovit smijeh Ćoravog završi u seriji kašljanja od čega mu se zacrveni uho i koje priguši
lupajući se po prsima.

Vidi kako zviždiš. Što trebaš? Jednu dugu dvadesetdvojku. Baš si naletio, imam pravi
dragulj. Što imaš? Skup je, eh. Da vidim. Pričekaj me časak.

Ćoravi ustane, kaže ženi da dođe praviti društvo Debelom i iziđe. Ona sjedne, zapali
cigaretu i ostane ga gledati dok se poigrava s kutijom šibica Tri pačića8. Horacio ne zna dobro je
li je vidio ranije ili ga podsjeća na nekoga, ali je jasno da je ruševina žene koja je nekoć bila
lijepa. Još su joj ostali pokreti zgodne žene kojima se njezina vanjština upinje proturječiti. Deset
minuta poslije vraća se Giardina s oružjem umotanim u flanelastu tkaninu. Ona se, poslušavši
unaprijed dogovorenu naredbu, digne i odmah iziđe. Ćoravi postavi paket na stol i rukom ga
pozove da ga odmota dok pali cigaretu. Horacio polako raširi flanel. Nije lagao, tu je Ruger Mark
II.22 L poluatuomatik od neoksidirajućeg čelika. Malo je tako dobro napravljenog oružja kao što
je ovo. Koštat će ga pravo bogatstvo, ali vrijedi truda. Lagan, pouzdan, nikad se nije čulo da bi
neki od tih zakazao. Ima karakteristiku koja ga čini kraljicom pucanja s kratke udaljenosti.
Mehanizam pucanja montiran je na sistem opruga na stražnjem dijelu pretkomore koji
ujednačava naboj i sprečava da se oružje pomakne uslijed detonacije. Duga i konkavna cijev
znatno smanjuje prasak ovog zamjetno tihog pištolja. Da bi se njime promašilo treba biti velika
šeprtlja.

Čini se da si dobio fini poslić. Nešto takvo. Koliko? Ne želiš probati? Ne treba, koliko?
Tri tisuće sa sto brzih metaka sa šupljim vrhom. Imam dvije tisuće. Onda ga ne možeš kupiti.
Prestani zajebavati, za koliko mi ga možeš dati. Debeli, ovaj nećeš tako lako dobiti, ako ne danas
onda sutra, ali prodat ću ga sigurno. Koliko? Ni pesosa manje od dvije i osamsto. Dobro, ali pod
jednim uvjetom. Što? Za istu lovu vozit ćeš mi auto za bijeg. Dobro, koga ćeš srediti? Jednog
komesarćića. Poznajem ga? Vau, vau? Neee, Pseta? Da. Onda je tri tisuće.

Tek koji blok odande, nad Viamonteom, kad se prede Leandro Alem, za jednim od
stolova u dnu Pomorca, Miranda čeka Resicu i Makroa. Zamoli Ganciju i nekoliko maslina.
Ugleda ih kako ulaze, Makro je deblji, Resica nervozniji no ikad. Sjedaju za stol. Tko ih vidi
pomislio bi da je riječ o tri prijatelja iz ureda koji su odlučili izići zajedno na večeru. Naruče
svinjski but s prženim krumpirićima na provansalski, crno i sodu. Makro jede punih ruku, Resica
ne prestaje govoriti. Miranda gleda: boriće oko očiju, naočale za čitanje, oklijevanje, neujednačen
puls, početna gluhoća, mrlje na koži i izraz vrlo blizu oholoj rezigniranosti. Resici se sad u
izgovoru čuje Z, jer se njegov jezik mora pobrinuti da mu umjetni zubi ne iskoče iz usta. Makro
je izgubio dobar dio preciznosti u pokretima i vidi se da je trom i nekako bezvoljan. Na licima
njegovih prijatelja vidi se djelovanje smrti koje nije drugo doli odraz onoga što se vidi na
njegovom. Gleda sliku njih trojice u zrcalu na bočnom zidu i kaže si, kao izvana, ali uključujući i
sebe: i s ovim ušljivcima ću napasti banku? Prizor mu ne ulijeva odviše pouzdanosti, čak ni on
sam nema mnogo povjerenja. Mogao bi potražiti mlade momke, ali ne sviđaju mu se mladi
kriminalci. Usranci su previše ludi, uzmu mnogo robe, žele sve odmah, uznemireni su i žedni,
bilo što ih može učiniti nasilnima i uz to te izdaju ili te otkucaju bez oklijevanja. Više voli
starinske lopove, tipove s kodeksom, koji te neće predati ili od tebe napraviti mrtvaca za deset
pesosa. Ljude s iskustvom, koji su već bili iza rešetaka i znaju da je najbolje zadržati se vani.
Poput ove dvojice. Nešto uvijek može zakazati, a presuda za napad je lakša nego za ubojstvo.
Plan koji ima je dobar, tako dobar da postaje ushićen dok ga priča, a njegovi se pristaše ushićuju
dok ga slušaju. To božansko nadahnuće oblaže zlatom svu zlovolju koja je minutu prije klizila po
toj mučnoj sceni.

Stvar je ovakva: banka i najbliža policijska postaja se renoviraju. Radnici idu na ručak
oko jedan i vraćaju se u dva. Petnaest minuta prije dolazimo nas trojica prerušeni u radnike, već
imam mjesto gdje ćemo dobiti uniforme tvrtke koja radi na uređivanju. Vi ćete objesiti natpis na
vrata koji kaže »zatvoreno zbog obnove» i ostat ćete ondje. Dobro je što je veći dio stakala
prekriven zbog radova. Vi ćete onesposobiti čuvara dok ja pokupim lovu. U jedan i pol nijedan
od patrolnih policajaca iz postaje obično nije na ulici. Osobito ne srijedom kad se igra polufinale
s Italijom. U međuvremenu, drugi čovjek će blokirati garažu policijske postaje kamionom uz
izgovor da mora predati građevinski materijal. Dok murjak na vratima istraži kako stoje stvari,
onaj koji je vozio će ispariti. Kamion ćemo srediti tako da ručna bude podignuta. To će nam dati
nekoliko dodatnih minuta. Na vratima će biti auto za bijeg. Ispod radnih kombinezona imamo
odijelo i kravatu. Uniforme ćemo ostaviti u autu za bijeg. Vozač će nas ostaviti na tri različite
lokacije. Ondje ćemo se raspršiti i naći se na mjestu koje sam već odredio, tri dana poslije.

Razgovor o tehničkim stvarima produžio se do ponoći. Ondje su dotjerivane pojedinosti,

usuglašavalo se za i protiv. Dogovoreno je da će Krtica čuvati lovu te način na koji će se
napraviti raspodjela. Najsloženiji je izbor ljudi za podršku. Među njima postoji uzajamno
povjerenje i poštovanje, ali izabrati drugu dvojicu nije baš lako. Jedan je zatvoren, drugi bolestan,
treći umirovljen, u ovoga se ne uzdaju, drugi je lud. Odbacivala su se imena i odlučili su se da će
Cvrčak voziti auto za bijeg i pronaći još nekoga. Valentin, momak koji studira kazališnu
umjetnost, bit će u kamionu. Krtica će se pobrinuti da se poveže s njima. Valentin će napraviti
potraživanje u skladištu građevinskog materijala. Časak prije no što iziđe predstavit će se moleći
da dodaju par sitnica narudžbi i popet će se u kamion s vozačem. Cilj je napuštena kuća koja ima
jedan kolni ulaz koji vodi do kraja. Kad jednom budu ondje, onesposobit će ga i ostaviti vezanog
u kućerku straga. Potom će otići kamionom u policijsku postaju te ondje napraviti predstavu s
građevinskim materijalom.
Krtica podijeli koju tisuću da nitko ne bi upao u probleme do dana određenog za prepad.
Na vratima restorana Resica zaustavi prvi taksi koji prolazi.

Kamo idete momci? Ja idem do centra. Ja idem do Haeda. Odbacit ću te. Ne, ne, samo ti
idi, hodat ću malo.

Makro korača prema Leandro Alemu i skrene prema La Boci, put trovačeve kuće,
poželjevši da ima dobru robu, ne svinjariju koju mu je prodao posljednji put i koju će mu sad
morati nadoknaditi. Miranda se zaputi prema Retiru. Treba mu kontakt da bi kupio oružje. Uđe u
bus broj 31. Kad je bio koji metar od cilja, ugleda kako netko izlazi iz kućerka u koji se zaputio.
Brzo zađe u uličicu i iz sjene vidi Horacija kako izlazi. Smjesta shvati da je policajac. Iz svog
skrovišta gleda ga kako prolazi i zviždeći se udaljava. Priđe kući i pljesne pred zavjesom. Kad se
Ćoravi pojavi i pozdravi ga, zadah jeftinog vina koji mu iziđe iz usta zapljusne ga kao šamarčina.

Što radiš, Krtice? Ide, a ti? Dobro, što te nosi ovamo? Tražim robu, ali mi se čini da se ti
ne krećeš u dobrom društvu. Zašto to kažeš? Zbog ovoga koji je upravo otišao. Što s njim? Kako
što s njim, stari, pa vidi mu se trag od kape!? Nije više s drotovima. Ah, ne? Kažem ti da nije. A
što je htio. Imamo jedan poslić. Ah, da. Bit ćeš zadovoljan. Zašto? Meta je onaj koji te je zadnji
put pospremio. Ne zajebavaj. A kad će to biti. Ne znam, brzo. Što trebaš? Hladno oružje. Da
vidim pojasni mi količinu....
 10.

Prošla su dva dana otkako ga je Ramona ostavila u pansionu u Chacariti s kojim

australom, kutijom analgetika i ponekom uputom. Rekla je da će zvati ili doći, ali nije više čuo za
nju, niti je imao načina da je pronađe. Jutros ga je gazda došao pitati hoće li ostati, jer ima nekoga
zainteresiranog za sobu. Također mu je rekao da valja platiti unaprijed.
Izbroji novac koji mu je ostao. Mora nešto napraviti i mora to napraviti smjesta. Proguta
tri analgetika, odjene se i iziđe bez jasne ideje kamo poći ni što činiti. Korača, hoda ulicama
pokušavajući prepoznati taj Buenos Aires koji blista plastičnim plamenom. Plan Austral je, u
dnu, kao uvijek: ponavljanje ere slatkog blagostanja. Oslobođeni terora države potrošači se
zabavljaju, dužnosnici si čupaju kosu pričajući o demokraciji, a većina govori da nikad nisu čuli
za surovosti koje su počinila vojna lica. Dolar vrijedi manje od australa i ljudi se silno žure
pribaviti posljednje preostale uvozne igračke. Trgovine uspijevaju nalikovati tek lošim
imitacijama jeftinih američkih dućana. Mahnita kompulzija za kupnjom poticana je nesvjesnim
uvjerenjem o isparivosti tog napretka. Međutim, kroz pukotine tog ugodnog dekora već se na
zabavi pojavljuju lica gladi i bijede koja kao da nitko ne želi vidjeti. Kapetani financijskih tvrtka
gomilajući kamate grickaju neumorno noge Rivadavijinog9 naslonjača gdje, jašući na svojoj slici
šampiona demokracije, spava Alfonsín.

Ide u smjeru centra. Naumio je doći do postaje, ostao mu je jedan prijatelj u forenzičkom
odjelu, ali mu se čini da bi moglo biti opasno prići. Ako su Apóstoles ubili Jorgea i on sam može
biti meta. Ramonin strah kad je doznala te način na koji ga se riješila mogao je značiti jedino da
je obilježen. Nije mu to jasno rekla, ali se podrazumijeva, možda je paranoja, ali ući u postaju na
glavna vrata ne čini mu se najbolji način da to ispita.
Hodao je dok nije prošlo jedan. Sjedne na klupu na Trgu Lavalle. Učinak analgetika
počinje se raspršivati, a rana na prsima boljeti, ipak manje no dan prije i više no sutra, misli
Lascano u iznenađujućem naletu optimizma.
Tek koji blok odande bila je pucnjava, onoga dana kad je zadnji put vidio Evu. U
obližnjoj banci bio je unajmio sef u koji je položio dvadeset tisuća dolara. Eva bijaše našla taj
novac slučajno, u kući u koju se skrila od vojaka koji su je tražili. Kad je dirnut osinjak s
Giribaldijem i njegovom grupom za zadatke, otišli su zajedno pokupiti novac kako bi pobjegli, ali
su ga Giribaldijeve gorile pronašle na vratima banke i ondje su ga udesili. Posljednje što je vidio
bila je Eva kako bježi s mjesta događaja. Je li uspjela izvući novac? Možda jest, možda nije. U
jednoj od tih verzija pucnjava joj nije ostavila vremena i morala je pobjeći bez para. Pomisli
kako je to očajnička ideja koju mu diktira potreba, ali također mu ne pada na pamet ništa drugo.
U banci radi stanoviti Fermín, netko koga poznaje. Odluči poći onamo, samo je nekoliko blokova
odavde. Kad stigne, ustanovi da na tom mjestu jest banka. Ali njegova je uspomena drugačija,
ona je bila sovjetski suhoparna i nosila je drugo ime. Svejedno uđe.
Blagajne su u dnu, pola njih je nadhovat ruke, uredi su nestali ustupivši mjesto pisaćim
stolovima odvojenim pregradama. Cure koje uslužuju veoma su mlade i odjevene u uniformu
sastavljenu od suknje i sakoa koja oponaša odijela poslovnih ljudi, ali s tračkom erotizma light.
Prije su banke nalikovale zatvorima, sad su mješavina javne kuće i butika. Posvuda ima plakata
koji pokazuju muškarce i mlade žene, nasmiješene i uspješne, kako nude »pakete« zvučnih imena
koji uključuju: račune, kreditne kartice, zajmove za život kakav zaslužujete. Sve pažljivo
osmišljeno da »upakira« klijenta, točno. Tako je očita ta postavljena zamka da bi u nju morao biti
ulovljen čak i tip koji je dizajnirao plakat. Sa strane je tipični ured sa staklenim zidovima. Mala
pločica najavljuje »F. Aguilar - voditelj«. Lascano spusti pogled i naleti na Fermínovo lice koje
ga gleda kao da je vidio sablast iz Rocambolea.

Lascano? Kako je Fermíne, vidim da su te unaprijedili? Dođi, uđi, uđi. Ne mogu

vjerovati, vidio sam te mrtvog tamo pred vratima. Dobro, baš tako mrtav nisam bio. Ne mogu
vjerovati. Počni vjerovati.

Fermínu treba prilično dugo da se oslobodi začuđenosti. Lascano izmisli priču prikladnu
za njegovo nepce. Fermín se iskreno razveseli što je Lascano preživio, unatoč tome što je upravo
on bio taj koji ga je uhitio zbog krađe počinjene kada je bio veoma mlad. Pseto ga je spasio
napola mrtvog od straha u trenutku kad tek što ga nisu priključili na elektrošokove.

Vidi, Fermíne, ovamo me dovela luda pomisao. Ne znam sjećaš li se da sam otvorio ovdje
sef. Savršeno dobro se sjećam. Što je bilo s tim, još postoji? Ne, banka je promijenila vlasnike,
ha, među nama, jedino što se promijenilo su ime i dekoracija. Onda kad su napravljene reforme
koje su je preobrazile u ovo što vidiš sada, obaviješteni su nositelji neaktivnih pretinaca da
trebaju doći u banku regulirati situaciju u određenom roku. Oni za koje se vlasnici nisu u tom
roku pojavili otvoreni su u prisutnosti bilježnika. Ja sam se sam pobrinuo za to. Bile su tri ili
četiri takve kutije, jedna je bila tvoja. Sve su bile prazne. Shvaćam.

Pseto spusti pogled, majušni tračak nade iščezne bespovratno, kao što je i pretpostavio.
Fermín to zapazi.

U problemima si?

S komadićima istinite priče, ukrašenim tako da kod Fermina rastjera bilo kakvu pomisao
da bi se pomažući mu mogao naći u nekoj opasnosti, Lascano izmisli priču o političkim svađama
unutar jedinice koje su ga, zajedno s pričom o njegovim ranama, ostavili na ulici. Rekao mu je da
je gajio nadu kako bi mogao povratiti novac što ga je bio položio u ovaj sef, koji više ne postoji i
koji mu je, očito, nevjerna partnerica zdipila. Kad Lascano kaže »partnerica«, Fermín shvati
»ljubavnica« i ne pita za iznos ni za porijeklo novca. Nikome ne pada na um da bi inspektor imao
sef da u nj položi plaću, a u ova vremena nije uputno da se bankar brine oko podrijetla pologa.

Što kaniš napraviti? Imam neke sastanke da vidim hoću li dobiti posao. To nije nimalo
lako. Danas, ako imaš više od trideset i pet godina, ti si starac.

Razgovaraju dok Fermín ne mora usmjeriti pažnju na važnog klijenta iz podružnice.

Dogovore se da će se naći izvan posla, Fermín mu kaže da će vidjeti može li napraviti nešto za
njega.
Fermín je pomislio točno ono što je Lascano htio, međutim posjet nije polučio nikakav
konkretan rezultat. Treba promisliti, a hodajući to radi bolje. Svijet se još jednom stisnuo. Ovoga
puta ostao je sveden na gotovo ništa. S Jorgeovom smrću, jesu li je uzrokovali Apóstoles ili je
pala s neba, bitku su dobili Inquilinos. Najvjerojatnije je on sam u opasnosti. Odjednom ga
obuzmu isti oni osjećaji što ih je imao u razdoblju kad su vladala vojna lica: zbrkan, nejasan i
neprestan dojam da se izlaže pogibelji i da bi u svakom trenutku mogao biti zatočen, mučen i
mrtav. Ne zna jesu li njegov prijatelj Fuseli i Eva, njegova kratkotrajna ljubavnica, u egzilu ili su
vojaci učinili da nestanu. Vjeruje, želi, nada se da su uspjeli pobjeći. A onda se, dok je šetao po
Corrientesu, pojavi: stiže ukoso prelazeći ulicu prema njemu. Jedva joj vidi profil dok prolazi uz
njega. Je li to ona? Obavije ga vrtlog zraka što ga razvija pri hodu. Osjeti kako klizi na brazdi
pjenastih feromona što ih je ostavila u prolazu. Njezin mačji hod dodaje brzinu njegovoj putanji,
kao kad biciklist stane na rep kamiona da se okoristi vakuumom što ga proizvodi masa u pokretu.
Odjednom ona nakratko ubrza hod i stigne autobus, koji se zaustavio na stanici te se ukrca.
Zovne je imenom, ona se okrene na stepenicama, je, nije? Lascano vidi kako u toj anonimnoj ženi
odlazi žena njegovog života ili izgubljena ljubav. Sjeća se lijesa s Marisinim tijelom kako plovi
niz prolaze groblja La Tablada, posljednjih Fuselijevih riječi na telefonu, žabljeg pogleda s da:
Eva kako bježi od pucnjave. Stvarna Eva koja ga je voljela jedne olujne noći. Kad je vjerovao da
nema više ništa za izgubiti pojavila se ona, i cijela ga je ta pripovijest dovela do ovog trenutka,
kad uistinu nema ništa i nikoga. Lascano ljutito proguta na suho dva analgetika, koji, kad ih
zagrize, zazveče u njegovoj glavi poput zgnječenih jaja.
 11.

Otkako se probudio vrti se besciljno po kući, kao dezorijentiran, kao da ne uspijeva

posložiti svoje kretnje i na koncu je sat taj koji diktira redoslijed kojim treba nastaviti. Mora se
brzo obući. Mrzi kad se žuri. Prethodne noći Vanina mu je bila predložila doručak. Za nju je
uvijek »moramo razgovarati«. Uvijek nešto povezano s vezom, s odnosom. Marcelu se čini da su
joj tolike godine psihoanalize na kraju zatrovale jezik i to što tako često postoji to »moramo
razgovarati« njemu se ne čini baš najzdravijim, dok je to za nju nešto najnormalnije na svijetu.
U dizalu s aktovkom među nogama dovršava popravljanje kravate. Na ulici ga dočeka
brutalna prometna gužva, koja izvodi zagrmljujuću operu truba i uvreda. Porteñosi10 za volanom,
prava kuga. Pogleda na sat, izračuna da će stići s ne manje od deset ili petnaest minuta
zakašnjenja. Zna da će ga Vanina čekati, ali tek da mu pokaže svu svoju ljutnju, mrzi njegovu
netočnost, nešto što si ona nikad ne dopušta pa vjeruje da joj to daje pravo da zlorabi to što je u
pravu. Kao vrhunac svega, želio bi rano stići u odvjetništvo, ima hrpu toga što mora napraviti, ali
kako nije sve pribilježio boji se da će ponešto zaboraviti. Prethodne noći, putem natrag do kuće
svoje majke, doživio je prosvijećenost u vezi slučaja Biterman. Kao otkrivenje ukazao mu se
svaki potez koji treba napraviti i redoslijed kojim ih treba napraviti, što je jednako važno kao i
same akcije. Rekao si je da će to zabilježiti u svoj sivi rokovnik putem na sastanak s Vaninom, ali
gužva je takva da odluči ići pješice. Vrhunac svega je što zna da Vanina dolazi s planom, s hrpom
pitanja o zajedničkoj intimi i što misliš napraviti te da će stati zaplitati klupko dok se više ništa ne
bude moglo razumjeti. Kad dođe do Avenije 9. srpnja semafor se promijeni i on zapne na
pločniku. Avenija buči kao limeni tsunami. Vreba čovječuljka na semaforu koji počne treptati.
Ako čovjek ne potrči, najširu aveniju na svijetu ne prelazi se odjednom. Zato je Marcelo prede
trčeći i nastavi trčati do ugla Corrientesa i Uruguaya, gdje će ga Vanina čekati s kamenom u
svakoj ruci. Zbog svoje nedavne prošlosti igrača ragbija ima kondiciju potrebnu da prede te
blokove kao lud, izmičući se sudačko-odvjetničkoj fauni koja se muva onuda u taj sat, a mnogi su
također u žurbi prije »drugog poluvremena«. Pola bloka prije no što stigne do El Fora prestane
trčati i pređe preostali put smirenim korakom, dišući ritmički kako bi povratio dah. Pokušava
pronaći Vaninu kroz izlog, ali je ne vidi. Uđe, traži pogledom po stolovima na kojima je obilje
kave, kroasana, cigareta, dnevnika i pravnih novina. Nje nema. Jesu li se ovdje bili dogovorili ili
u Ouro Preto? Ne, ovdje, siguran je. Mlada odvjetnica, odjevena u plavi kostimić s bijelim
prugicama, vrlo uzak, ustane pobudivši val pohlepnih pogleda. Prođe kraj njega, njezine grudi
nadigle su spoj bijele košulje, napevši rupice za gumbe i stvorivši nabor kroz koji se nazire
prvorazredna čipka grudnjaka. Ostavlja za sobom obruč slatkastog parfema koji bi joj svatko
oprostio u počast ljuljuškave sposobnosti njezinih guzova da klize među stolovima. Marcelo
sjedne na stolicu koju je upravo napustila. Osjeća na dupetu toplinu kojom je tijelo te fantastične
žene zagrijalo umjetnu kožu.
Zamoli kratku kavu i izvuče svoj sivi rokovnik. Zahvalan je što Vanina kasni. To mu daje
priliku da napravi bilješke koje želi i barem ga oslobađa predbacivanja zbog svoje poznate
netočnosti.
Dvadeset minuta kasnije je u svom uredu. Podigne telefon i nazove Vaninu doma.
Zauzeto. Skine sako, objesi ga, otvori aktovku, izvuče omotnicu sa slučajem Biterman, sivi
rokovnik i Kelsenovu knjigu te ih stavi na pisaći stol, sjedne, ponovno nazove Vaninu. I dalje je
zauzeto. Otvori rokovnik, uzme telefon, okrene broj vrškom gumice na žuto-crnoj Pelikan olovci.
 Potkomesar Sansone?... Doktor Pereyra... Vrlo dobro, a vi?... Imate nešto za mene?...
Kad je to bilo?... Sigurni ste?... Kako se zove cura?... Tko vam je to rekao?... Kamo ide?... Ako ga
zovemo kao svjedoka doći će?... Shvaćam... Nemojte mi reći... Gdje da nađem tog liječnika?... U
Martínezu?... Ali cura je već bila trudna kad su je... Zar se može biti takav kurvin sin?... Nejasno,
već znam... Imamo adresu?... Pričekajte trenutak... Dajte... Da... Da... Dobro. Još nešto...
Poznajete inspektora Lascana?... Da... Zaista?... Ali je zbrisao... Gdje ga mogu naći?...
Shvaćam... Ako naletite na njega, recite mu da me nazove. Želim govoriti s njim o slučaju
Biterman... Hvala... Ako bilo što bude zovem vas...

Marcelo ostane gledati adresu i ime koje je upravo zabilježio u svojem sivom rokovniku.
To je ista ona na koju je otišao Giribaldiju odnijeti omotnicu. Ne vjeruje da može dokazati cijeli
lanac smrti što ih je vojak proizveo da zataška podvalu, ali kani upotrijebiti informaciju kako bi
ga pritisnuo i izvukao podatke o boravištu nekolicine djece posvojene tijekom diktature. Ima tri
dijela koji se mogu poduzeti oko cijele te teme. Jedan: povratiti oružje koje je Bitermanov
ubojica bio založio u Gradsku banku. Ima podatke u omotnici. Dva: intervjuirati svjedoka koji je
zatočen u Martínezu. Tri: naći Lascana.
Svali se na naslon stolice, stavi vršak olovke među zube. Osjeća se sretnim, jer je njegova
istraga krenula u nekom smjeru, no taj oćut brzo zamijeni drugi: gađenje što mu ga pruža osjećaj
zadovoljstva zbog činjenice da raščlanjuje istinski odvratne slučajeve. Onda se sjeti Vanine,
podigne slušalicu i otipka broj kuće njezinih roditelja.
 12.

Miranda je toga jutra došao u četvrt s jeftinim kućama u Villi del Parque prerušen u
građevinskog radnika. Naslonivši se o visoki zid skladišta s građevinskim materijalom nadzire
kuću u kojoj žive njegova žena i sin. Sjedi na pločniku prekriženih nogu i sa žutom kacigom
nabijenom na oči. Prvo iziđe Fernando, njegov sin. Ide na fakultet. Krticu tišti i veseli kad vidi
koliko je narastao taj dečko, koji je do jučer bio tek momčić. Iz nekog razloga, koji ne uspijeva
odgonetnuti, odgađa svoj susret s njim. Fernando izvadi walkman i uključi ga. Gleda nekoliko
trenutaka ekrančić i onda ga spremi u malu torbicu, koju nosi pričvršćenu oko pojasa. Miranda
pomisli kako je u toj dobi on oko pojasa nosio hladno oružje. Čeka. Dosad nije imao nikakav
znak da bi se neki drugi tip muvao onuda. Ni danju, ni navečer kad Fernando izlazi, a ona ostane
sama. U sobi na prvom katu negdje oko deset upali se plavo svjetlo televizora, a za nepunih sat
vremena već je ugašeno i više se ništa ne događa cijele noći. Crna izlazi vrlo malo, jedino u
kupovinu. Katkad, popodne, posjeti je Pelusa, susjeda koja živi u Pasaje El Lazo pa pijuckaju
mate u kuhinji.
Susana izlazi, hoda prema Jonteu. Miranda ustane i slijedi je. Gleda je straga u njezinoj
cvjetnoj haljini. Zna dobro što je ispod te nedužne odjeće kućanice. Čeznuo je za tim tijelom
cijelo vrijeme što ga je proveo zatvoren, a sad je ovdje, tako blizu njega. Planira se pojaviti sutra
da vidi što se događa. Nema drugog muškarca, siguran je. Popne se do dućana i voćarne. Kad uđe
u mesnicu Miranda nastavi koračati do postaje busa. Odraz sunca na izlogu mesnice »Krava
Aurora« ne dopušta mu da vidi što se događa unutra, ali odande može dobro nadzirati vrata.
Kad uđe, Pepe podigne oči i nasmiješi joj se. Ona spusti pogled i čeka da dovrši s
posluživanjem susjede. Otkako je obudovio gleda je drugačije. Uvijek joj se čini da će nešto
zaustiti, ali nikako da se osokoli. Poznaju se dugi niz godina, zna tko je njezin muž i možda ga to
plaši. Prije no što mu je umrla žena bio je odvažniji, svima se udvarao i dobacivao obješnjačke
poglede. Sad vidi da je suzdržaniji, zacijelo osjeća opasnost. Kroz zaobljeno staklo izloga s
mesom Susana ga gleda kako radi. Prikuje svinjski but o drvenu dasku tim nožem koji je gotovo
cijeli jedna drška. Brzim i uznositim pokretima naoštri u brusu novi nož. Prisloni ruku pljoštimice
na meso i reže milanske odreske profesionalnom preciznošću, svi kao jedan, svi iste širine padaju
dražesno na urednu hrpu koja ponovno stvara izvorni oblik reza. Kilu ste mi rekli? Pita tek da
nešto kaže, tek da ga pogleda, tek da im se oči sretnu. Ona ga letimično pogleda i kimne glavom.
Hoće li se ohrabriti jednoga dana da joj nešto kaže, pozove je? On misli da neće prihvatiti, ali je
nastavlja pozivati očima. Nastavlja je pozivati dok vaga izdajnički kaže kila i četvrt, a naplati joj
samo jednu. A njoj laska, osjeća se lijepom, željenom, sviđa joj se. I izlazi, a suknja joj zvonca
tek malo više no obično dok na sebi nosi prikovane mesarove oči.

Odjeven i sređen Miranda navečer stiže do kuće i čeka mirno dok se vrata ne otvore i
Fernando iziđe na pločnik. Crna se s njim oprašta s praga i onda stoji i gleda dok ne nestane iza
ugla. Tada Krtica prede cestu i pozvoni.

Pomislila sam da nećeš više doći. Ali sam došao. Trebalo ti je. Morao sam srediti stvari.
Nadzirao si me? Pomalo, pozvat ćeš me da uđem ili ćeš izvući stolice na pločnik? Uđi. Veliki je
Fernandito. Da, a i mi. Svima prolazi vrijeme. Što misliš napraviti? Imam neke poslove za
srediti...

Oboje misle da ima nekih stvari za koje, koliko ih god prevrtali, nema lijeka.

... Vidi, ja više ne želim ništa znati, to mora završiti. Ali nisam ti ništa ni rekao. Kad ti
kažeš da imaš neke poslove, već znam da ću te ubrzo vidjeti u vijestima. Umorna sam od toga da
živim s Isusom na ustima, Crni. Ovoga je puta drukčije. Nemoj mi dolaziti s tim, uvijek je drukčije
i uvijek je isto. Ne, kunem ti se, Crna mila, ovog će puta biti drukčije. Pokrenut ću posao, živjet
ćemo dobro, bez neprilika, bez policije. Posao... od čega ćeš pokrenuti posao? Pa ti nikad nisi
bio u trgovini. Udružit ću se s jednim tipom... ne gledaj me tako, nema ništa s ekipom, to je ruski
trgovac koji uvozi kućanske električne aparate. Postavit ćemo lokalna visokom nivou u samom
centru. Vjeruj mi. Ostat ćeš? Ne znam, pozivaš me? Jesi gladan? Malo. Dođi za stol.

Dok mu Crna priprema jelo u kuhinji Miranda vidi da ima na sebi cipele s visokom
petom. Čekala ga je. Znala je. Crna uvijek zna. To je žena koju voli, to je tijelo koje želi, koje je s
njim usklađeno, uz koje savršeno pristaje, s kojim se osjeća kao par. U sjećanje mu se vraća sve
što sad skriva cvjetna haljina, stegnuta, pomalo odvažna, istodobno puna naznaka i prikrivanja.
Miranda zna da se, kad se haljina otpusti, pojavljuje jedna druga Crna. Mudra, valovita, predana,
ona kojoj se ništa ne gadi i kadra je uživati u tome bez prestanka i dovesti ga do najvišeg stupnja
uzbuđenosti da bi ga potom blago spustila, opet i opet iznova, koliko god puta želi, vodeći ga
sigurnim rukama iz doline do planina po vrletnim okukama, odvažno se krećući uz rub ponora
dok ga na kraju ne oslobodi i pusti da završi u njoj, puna, otvorena, na rubu nesvjestice, sretna i
voljena. Ne može zamisliti ništa bolje na svijetu nego završiti u njezinom naručju. U svom je
životu Miranda upoznao mnoge žene, ali nijedna ne pokazuje takvu velikodušnost u postelji.
Kadra je dati mu sve, jer je jedna od onih rijetkih žena koje pronalaze užitak u užitku drugoga,
svoju sreću u onoj svog sudruga.

Što me tako gledaš? Gledam te. Nemoj gajiti iluzije, stvar nije tako lagana. Iskvarila si
me. Vrijeme je da se to ispravi. Imaš pravo, kad počinjemo? Izvuci ruku odavde. Sjećaš se kad si
mi govorila »imaš pola sata da izvučeš ruku odavde«? Sad imaš pola sekunde. Minuticu? Izvuci
ruku. Još malčice, ništa više, Crna mila, vidiš koliko si mi puno nedostajala. Ne, zaista, moramo
razgovarati. Ja ne želim više ovakav život. Ni ja, kunem ti se. Već sam upoznata s Noelijinom
bolesti. Kako si doznala? Posljednji put kad je Šaraf došao donijeti novac gotovo se nije mogao
držati na nogama, čim sam ga piknula ispuhao se kao balon, ispričao mi je sve kao vodopad.
Jadnik je shrvan. Također mi je rekao da izlaziš i da se vjerojatno nećete vidjeti neko vrijeme.
Činilo mi se da se boji. Jasno, kako se ne bi bojao. Ne kažem zbog kćeri, kažem zbog tebe. Mene,
kako bi se bojao mene? Mislim da je potrošio tvoj novac. Već sam vidio Šarafa, već znam sve i
sve je sređeno. Da, ali ti si bez novca. Hoćeš mi reći s čim misliš pokrenuti taj blaženi posao?
Imam nekoga tko će mi posuditi. Vidi, Crni, ja ne želim znati ništa više o poslu. Ja te volim, ti to
znaš, ali više ne mogu izdržati. Ne mogu više podnijeti da znam da si u opasnosti ili da ćeš
provesti nadolazeće godine u zatvoru. Više nemamo dvadeset godina. Eduardo, obećaj mi, zakuni
mi se, da nećeš doći kući s policijom iza leđa. Živim sa srcem u grlu. Svaki put kad začujem
zvono pomislim da mi dolaze donijeti vijest da su te ubili. Ti znaš da sam ti ja oprostila sve, ali
nikad ti neću oprostiti ako te ubiju pred Fernandom. Već znam da te ne mogu moliti da kupiš
Clarin i odeš tražiti posao. Crna, mila, pusti me da to napravim. Ti i Fernando ste ono što najviše
volim na svijetu. Pusti me da sredim svoje poslove i presiječem to zauvijek, jedino što želim je
živjeti u miru. Jao, Crni, tako sam iscrpljena da nemam volje ni misliti...

U kuhinji nastane tišina. Jedna od onih bračnih tišina koje ostaju lebdjeti u ozračju kao
otrovna močvarna isparavanja. Neugodna tišina, bolna, u kojoj se sintetiziraju sve frustracije iz
prošlosti i neka amnezija u kojoj nestaju sve radosti koje su nekoć dijelili. Crna ga gleda kao da je
iza stakla ili udaljen tisućama kilometara, a ono što osjeća je strah. Strah od svojih osjećaja, strah
da će se pokajati, od onoga što će reći i više nego išta, strah da će nastaviti osjećati strah. Osjeća
da još nema riječi koje želi reći tom čovjeku kojega toliko voli. Osjeća se isušenom, isušenom i
umornom. Njezin glas preklinje:

Sad želim da odeš. Nemoj mi to raditi, Crna. Što misliš, da meni nije stalo? Ni meni se
četiri godine ništa nije događalo. Sredi svoje poslove, kako ti kažeš, poslije se vrati i vidjet ćemo.
Dobro, imaš pravo. Jedno neka ti ostane jasno, ovo je posljednji put, Crni, posljednji.

Te riječi koje znače mogućnost da ga jednoga dana policija upuca, odjek su vlastite
spoznaje o njegovoj sudbini, odjek koji obično uspijeva potisnuti. Također shvaća ono što mu
Crna nije rekla, ali poruka ostane lebdjeti kao ozbiljno upozorenje. Ako se takvo što dogodi, ona
će pustiti da ga pokopa općina, neće više o njemu govoriti svom sinu i kad se njegovo meso
oljušti s kostiju i nestane, ono što preostane otići će u zajedničku kosturnicu, bez cvijeta, bez
suze, bez ičega. To se Krtici prikazuje kao nešto gore od same smrti. Život koji vodi zadržao ga
je dugo vremena daleko od sina, to je ono što ga najviše boli u njegovom poslu pljačkaša banaka.
Više od bola koji mu donosi ova situacija, sam sebi ne bi mogao oprostiti da bude izbrisan iz
Fernanditovog sjećanja.
 13.

Maisabé se žuri, želi izići prije no što dođe Leonardo. Zvonjava telefona čini je
nestrpljivom, podigne slušalicu, kaže »halo« nekoliko puta, ali nitko ne odgovara. Svakoga dana
sve su češći ti nijemi pozivi. Njezin muž kaže da su to komunisti, koji su se vratili. Pređe kroz
boravak i priđe prozoru da vidi kako su ljudi odjeveni, je li hladno ili toplo. Poviri na vrata
Aníbalove sobe: sjedi za stolom gledajući ilustracije u knjizi s bajkama. Tako malen, uvijek tako
ozbiljan, tako udubljen u svoje stvari, tako šutljiv, tako ravnodušan. Čini joj se da nije ni
zamijetio njezinu prisutnost, međutim, kad ona krene hodnikom, dječak proviri ne praveći buku i
gleda je dok ulazi u svoju sobu. Istupi četiri koraka i stane točno na mjesto gdje zrcalo na
vješalici čini pandan s garderobnim zrcalom u kojemu se Maisabé ogleda. Vadi crvenu papirnatu
vrećicu i isprazni je na krevetu. Ispadne zamotuljak koji sadrži ružičasti komplet s čipkastim
grudnjakom i gaćicama. Trenutak ih promatra s osmijehom. Pusti da joj ručnik padne, navuče
komplet i gleda se u zrcalu praveći ustima nešto slično senzualnoj grimasi. Dečko se vrati u svoju
sobu. Maisabé završi s odijevanjem. S dna ladice uzme malu plavu bočicu parfema i
krvavocrvenu olovku za usta te sve stavi u torbu. Navuče kaput, zovne Aníbala. Izlaze iz zgrade.
Sjedeći za stolom u baru na uglu, Leonardo Giribaldi ih promatra dok prelaze ulicu i skreću za
ugao prema stanici busa, koji će ih odvesti do župe. Ne želi ih vidjeti, niti da oni vide njega. Plati
kavu, iziđe, pređe ulicu i uđe u zgradu.

Deset minuta poslije Maisabé i Aníbal ulaze u dvorište župe. Otac Roberto, više voli da
ga zovu jednostavno Roberto, razgovara s drugim majkama. Kao i uvijek kad ga vidi Maisabé
zadrhti i zarumeni se. On to opazi i uputi joj iskričav pogled. Aníbal se oslobodi njezine ruke i
hoda prema auli, na sat katekizma, kao da se zaputio na stratište. Graciela prisvaja Robertovu
pažnju brbljajući kao plavokosa klepetuša. Ona se zaputi prema njima, ali je Leonor zadrži. Želi
pozvati Aníbala na rođendan svoga sina. Preda joj pozivnicu ilustriranu plišanim medvjedićima i
raznobojnim balonima. Roberto je odjeven u traperice i bijelu košulju. Hlače imaju manšete, više
se ne nose, ali njemu stoje fantastično. Maisabé ga zamišlja nagog i zamišlja sebe u svojem
novom donjem rublju pred njim, ispod njega, iznad njega. Kao da ju je čuo, on priđe. Njoj
zadrhte koljena. Roberto joj lagano dotakne nadlakticu, Maisabéina koža upije vrelinu te ruke sa
žudnjom izgubljenog u pustinji. Trepne vrlo polagano, zapravo želi zatvoriti oči kako bi bolje
čula glazbu njegovih riječi. Kad ih otvori jedino što vidi su njegova usta. Nit sline, za kojom
umire da je okusi, blista protežući se od usne do usne. Roberto je gleda duboko u oči. Graciela
priđe. Primi ga bestidno za ruku i kaže da mu mora nešto pokazati. Roberto se nasmiješi i udalji s
njom. Kako sam glupa bila! Kad ju je Roberto pitao tko će pomoći organizirati proštenje Maisabé
je jednako ovako sanjarila kao sada i Graciela ju je preduhitrila. Sad ta kučka ima savršenu izliku
da ga viđa pet puta tjedno. U svoj toj žurbi zaboravila se namirisati i namazati usnice. Sad je
prekasno, sad ne priliči.
Sjedi sama na jednoj od klupa u dvorištu i gleda i gleda zatvorena vrata sakristije. Sanja.
Nakon nekog vremena vrata se otvore i oni iziđu. Njoj je kosa donekle raskuštrana, malčice,
gotovo nimalo, kopča na Robertovom pojasu prebačena je malo udesno. Pita se jesu li se šlatali i
odmah se taj prizor pojavljuje u njezinoj glavi. Oni na hrastovom pisaćem stolu, okruženi
patničkim slikama svetaca, strastveno se dodirujući, ljubeći se zmijolikim jezicima, gurajući si
ruke među odjeću, dahćući i odjednom, oh iznenađenje, u prizoru ugleda samu sebe kako se
približava i smješta između ta dva tijela koja pritišću njezino... Otvori oči, zamijeti da su joj nove
gaćice vlažne. S druge strane dvorišta Roberto je gleda. Osjeti kako joj se lice zarumenjelo i gori,
pogne glavu i hini da traži nešto u torbi u kojoj vidi jedino olovku za usne.
Klinci izlaze iz aule i trčkaraju dvorištem ispuštajući ptičje krike. Jedini koji ne sudjeluje
je Aníbal. Priđe joj gledajući je kao da zna. Majke okruže župnika i slušaju pozorno dok im se on
nasmiješen obraća uz usporene i vedre pokrete. Maisabé ga tužno pozdravi rukom i krene prema
izlazu. Roberto se ispriča i presretne je. Gleda Aníbala, pomiluje mu nježno glavu. Maisabé se
zaustavi na tim putenim prstima koji zastaju na dječakovoj glavi. Dječak napravi hitri pokret
odbijanja.

Pričekaj mamu pred vratima moram s njom govoriti.

Dečko ih gleda posve nezainteresiran i udalji se.

Maisabé, moramo razgovarati.

Robertove oči blistaju kao da joj cijelo vrijeme čita misli. Ili to ona zamišlja?

Razgovarati? U srijedu je najmirniji dan. Srijeda? Čekam te u dvanaest.

Roberto joj lagano dotakne ruku i nasmiješi se. Ona brzo kimne glavom i udalji se prema
vratima. Korača s istim onim oćutom kao da levitira što ga je imala kad ga je upoznala.

Aníbal gleda kroz prozor busa. Promatra ljude koji idu ulicom. Igra se, traži.

Zeleni. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam... jedna žena sa zelenim ogrtačem. Žuto.
Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, jedanaest... tip sa žutom kabanicom...

Pokraj njega Maisabé, sretna i umirući od krivnje zbog onoga što osjeća, izgubljeno gleda
u pod. Bus se počinje puniti. Ona promatra igru stopala putnika, koji se stišću u hodniku,
povremeno se okrznu tijelima, trljaju se u ritmu pokreta, kočenja, rupčaga. Osjeća iscrpljenost.
Stavi ruku u džep tamo gdje uvijek nosi krunicu i kruži prstima kao kad moli, ali to ne radi,
jednostavno to koristi da smiri drhtaj ruku, ili, barem, da ga prikrije. Ono što želi je misliti na
Roberta.

Maria, već smo stigli.

Budi se. Aníbal joj nikad ne kaže mama, ni Maisabé, kako je svi zovu, čak ni krštenim
imenom Maria Isabel. Zove je suho Maria. Nešto je s tim imenima, Girija također ne zove tata ili
Leo. Kaže mu Giri, kao njegovi sudruzi iz vojske, ili gospodine, kao njegovi vojnici. Kad ga
odrasli pitaju kako se zove on ne odgovara, pravi se gluh ili gleda nju da ona odgovori. Međutim,
doznala je da drugoj djeci u školi ili u župi kad ga pitaju za ime kaže da se zove Juan. Htjela je
znati zašto, odbio joj je reći. Uvijek čini sve što ga mole, posluša bez prigovora, ne žaleći se, kao
da mu život o tome ovisi. S dvije godine, kad ga je molila poljubac, fufljajući joj je rekao: gotovo
je s tim, s četiri se počeo sam odijevati, sa šest je već odlučivao koju će odjeću nositi. Sve želi
raditi sam, čini se da ga smeta kad mu žele pomoći. U školi mu ide dobro, nije ni najbolji ni
najgori učenik, smješten je uspješno u sredinu koja ga štiti od prosječnosti njegovih učiteljica.
Slaže se dobro sa suučenicima i prilično je popularan, što čudi nastavnike, jer uvijek skriva i
smijeh i osmijeh od odraslih, koje neprestano drži pod strogim nadzorom. Mnogi od njih osjećaju
se zastrašeni tim pogledom koji kao da se uvlači u njihovu nutrinu i prevrće sve njihove tajne.

U međuvremenu je Giribaldi otvorio ladicu i rasprostrvši flanel narančaste boje izvadio je

drvenu kutiju, položio je na pisaći stol i otvorio. Ondje postavi crni Glock 17 sa Storm Lake
Barrel nabojem od šesnaest metaka. Položi uza nj kit za čišćenje s brončanim četkicama, rupce za
čišćenje, bočicu već gotovo potrošenog Spec 357. Položi pištolj na flanel. Pritisne dugme koje
oslobodi spremnik, izvadi sve metke i položi ih jedan do drugoga kao da su red vojničića. Otkoči
kočnicu i uvjeri se da nema metka u pretkomori. Skine cijev i zatvarač ostavljajući na vidjelu
oprugu spremnika. S urarskim odvijačem gurne prema dolje plastični donosač. Stavi naočale za
čitanje. Sljedeći korak zahtijeva veliku pažnju, jer je opruga na stupnju najveće napetosti. Kad
podigne osigurač stremit će da iziđe i opali mu u lice. Može mu mirno isprazniti oko. To nije
igračka, to je stroj za ubijanje i ta je činjenica prisutna u svakom njegovom mehanizmu. Giri
rukuje kućištem s potpunom preciznošću. Onda skine udarnu iglu, povuče spiralu za izbacivanje
potrošenih čahura, pritisne i zadrži mali srebrni gumb kočnice. Natjera izvlakač da se zarotira dok
ne iziđe iz žlijeba, povuče sigurnosni gumb. Postroji sve komade i promatra poredane odvojene
dijelove. Kap znoja padne mu s čela i školski ocrta sunce na narančastoj tkanini. Sad je oružje
bezazleno, nesposobno napraviti ikakvu štetu. Kad bi ga netko napao u ovom trenutku ne bi se
mogao braniti, otpasani dijelovi ne predstavljaju rizik ni za koga. Oslobođeno napetosti koje je
ispunjava nije drugo doli zbir komada ulaštenog čelika, dizajniranih tako da se savršeno uklapaju
jedni u druge. S pobožnom opreznošću, koristeći svoje male četkice natopljene tekućinom za
čišćenje, prelazi njima opet i opet iznova. Podmazuje rastavljene dijelove i krpicama uklanja sav
višak ulja. Sad dolazi dio koji mu se najviše sviđa. Gleda nekoliko trenutaka čiste i nauljene
dijelove na flanelu kako bi zapamtio njihovo mjesto, uključi kronometar na svom ručnom satu,
zatvori oči i, što brže može, sklopi pištolj. Otvori oči, gleda na sat, osamnaest sekunda, smiješi se.
Uzima magazin, postavi ga na stol. Glača flanelom metke jedan po jedan i umeće ih u spremnik.
Kad je kompletirao, uglavi ga u kućište energičnim pokretom. Premda pištolj nikad ne gubi svoju
zastrašujuću moć, tek kad je naoružan i napunjen oholi se u svom svojem rušilačkom kapacitetu.
S njim u ruci naciljao je glave osoba na fotkama: general Sain Jean kako mu pruža diplomu,
njegov otac, on sam kao kadet, Maisabé odjevena za pričest, Aníbal s usranim licem na plaži.
Osjeća oružje kao lako i snažno, moćno. Otkoči ga, spremno je za pucanje, to je trenutak
paroksizma, najsitniji pokret srednjeg prsta koji je položen na osjedjivi otponac odvaja od
vječnosti onoga tko se usudi izazvati ili ne poslušati. Jedina istinska moć je ona života i smrti nad
ostalima.
Čuje kako se dizalo zaustavlja, vrata otvaraju i zvuk ključeva u bravi. Kroz vrata radne
sobe prolazi Aníbal koji ga pozdravi sa zdravo i ne pogledavši ga. Tri sekunde poslije Maisabé se
ukaže na vratima. Položi Glock na krilo izvan njezina vidokruga.

Kako si? Dobro. Kako je bilo? Zapravo mi se čini da ću time što vodim Aníbala na
katekizam upravo u sat najveće gužve zaslužiti raj. Ako ga već nisi zaslužila. Jesi gladan? Malo.
Ima mesa. Dobro. Salata ili pire? Kako hoćeš. Dobro.

Kad je ušla u kuhinju obuzme je napadaj nijeme srdžbe prema mužu. Ostatak sendviča sa
šunkom na kuhinjskoj dasci pretvorio se u nemirnu masu izgladnjelih mrava. Maisabé mrzi te
kukce koje svih ovih godina što su ih proveli živeći u ovom stanu nije uspjela istrijebiti. Uzme
mali lonac, otvori slavinu s vrućom vodom i postavi ga ispod nje. Uz prisni zvuk plamenovi na
pipcu oboje njezinu ruku plavim i dok se voda zagrijava mjehurići ispuštaju tugaljiv jauk. Dok se
lonac puni promatra mrave kako dolaze i odlaze s mrvicama, pomičući se brzo prema hrani i
natrag, nakratko se susrećući i zaustavljajući kao da razgovaraju. Njima vlada uredna mahnitost.
Postavi lonac pokraj radne plohe i krpom za čišćenje povuče zajedno sendvič i mrave u vruću
vodu. U trenu kad dodirnu vodu insekti se prestanu micati. No ona je može dotaknuti a da se
previše ne opeče. Baci vodu s mravima u sudoper, uzme ostatke kruha i mokre šunke i baci ih u
kantu za smeće. Mlaz vruće vode odnosi leševe i žuta krpa završi s onima koji su ostali raspršeni
i dezorijentirani, kao otupjeli. Posljednji mrav hoda u krug po radnoj plohi. Maisabé ga gleda i
kad on konačno odluči kojim će smjerom, zgnječi ga prstom koji do nje prenese »krc«
slomljenog egzoskeleta. Gleda ostatke zalijepljene na svom palcu, unutarnje sokove izlivene po
jagodici i u napasti je da ih pojede. Opere se vodom. Izvuče dasku i stavi na nj komad mesa.
Drvenim batom ga udara i promatra kako se male točkice razbijaju i čine da vlakno krvari.
Njezin um putuje u budućnost kad je Giribaldi već mrtav, Aníbal otišao, a Roberto... tko
zna? Zamišlja kako je sama na svijetu, sama u životu, poduzevši prvu, jedinu i posljednju
slobodnu odluku: ispiti cijelu bočicu pilula za spavanje. Svojim mentalnim okom vidi se kao
starica koja liježe na svoj krevet kako bi umrla. Vidi se mrtva. Mravi, u strpljivoj procesiji,
dolaze kako bi je proždrli. Njezino tijelo bit će pričest tih neumornih bića koja računaju jedino na
Boga gladi. Kad je nadu neće od nje ostati drugo doli oguljene kosti, jer će meso sad tvoriti dio te
mrske vojske sićušnih i poslušnih bića, koja ostaju u kući kako bi mučila svoje sljedeće stanare
kao što to sad čine s njom. Na kraju će trijumfirati mravi, bez obzira kolike smo ubili.
 14.

Sam. Izgubljen. Smeten. Na ulici. Okružen užurbanim strancima. Tražen. Progonjen.

Odjeven kao radnik i noseći kovčežić s brdom nabacanih dolara. Nastoji povratiti dah, smirenost.
Pokušava, bezuspješno, svladati lupanje srca koje ga ošamućuje. Dahće. Sirene policijskih patrola
odjekuju u zgradama punim doličnih službenika. Adrenalin mu zgušnjava krv, sprečava ga da
misli, priprema ga jedino za bijeg ili napad. Ljutnja mu zamućuje vid. Shvaća da je ovo stanje
njegova propast. Kad već osjeti kako mu se pod stopalima raskolio posljednji rub razboritosti,
prasne grom i počne kišiti. Snažno, ljutito, kao da nikad neće prestati. Krupna, divlja kiša, od
onih koje kao da žele zbrisati ljudski rod sa Zemlje. Od onih koje smanjuju žurbu i povećavaju
tjeskobu, koje uništavaju oronula zdanja i konačišta bijednika i upropaštavaju zabave bogatih. Od
onih koje tjeraju odijela kupljena na šest rata da se sklone ispod streha i balkona i smještavaju
ondje one što se u njima nalaze da gledaju u nebo i zazivaju predah kako ne bi prekasno stigli na
posao. Uto Krtica Miranda počne koračati pod pljuskom. Osvježavajući se, dolazeći k sebi,
sabirući se. Misli na Crnu. Kao da mu je ona poslala ovo nevrijeme da oslabi njegovu unutarnju
oluju. Hoda tako mirno četiri bloka dok ne uđe u ulaz podzemne. Pusti da prođe prvi vlak. Peron
u trenu opusti. Stane iza štanda s novinama, skine natopljeni kombinezon i ugura ga ispod kioska.
Njegovo je odijelo umrljano žutim.

Kad iziđe na površinu na Primera Junti, kiša se već svela na kratke ledene iglice. Zavuče
se u šugavu krojačnicu. Pred iznenađenim pogledom prodavača ostavlja trag vode koji bi isto
tako mogao biti i od krvi.
U garderobi se rješava mokre odjeće. Odjene novu, a sa starom posuši kovčeg. U toj
reduciranoj intimnosti opet stavi 38-icu oko pojasa, izvuče deset novčanica od po sto dolara, stavi
četiri u jedan džep, a šest u drugi. Od nošene odjeće napravi loptu i ostavi je ispod rasporenog
taburea. Ignorira prodavača koji ga je dočekao i korača odlučno prema blagajni na kojoj
ispostavlja račune tip koji izgleda poput gliste. On je glavni. Odaje ga lice doušnika. Priđe i stavi
šest novčanica na pult, odvoji dvije, dvije i dvije.

Ove dvije su za odjeću. Za ove dvije dat ćeš mi dvjesto australa. Još dvije su da ti začepe
usta.

Napravi pokret tako da vidi njegovo oružje.

Ako si me ikad vidio, vratit ću se i ubiti te. Jesi razumio?

Glista smjesta spazi priliku za posao, samo jedan taj Franklin je dovoljan za odjeću, a
drugi pokriva iznos što ga ovaj čovjek traži. Kima glavom i ženskastom rukom strpa šest
novčanica u džep, otvori blagajnu i položi na pult tri novčanice od pedeset i pet od deset. Spusti
pogled na svoje račune kao da Krtica nije ovdje. Nikad ga nije vidio.
 Zbogom, gospodine, puno hvala.

Miranda polako izlazi. Putem skine jednu vjetrovku s vješalice, otrgne etiketu s cijenom i
baci je sa strane. Iziđe na ulicu, kaska do ugla i gurnuvši nekog umirovljenika zdipi mu jedini
slobodan taksi.

Kamo, gospodine? Ti vozi. Reći ću ti.

Na radiju komentiraju gol Percudanija kojim su poraženi Englezi u Tokiju. Vozač napravi
ushićeni komentar na koji se Miranda nimalo ne obazire.
Povezi me na vožnju. Osim u centar, kamo god Mite.
Gleda ga kroz retrovizor, baš je mene morala dopasti ta hladna riba. Odluči ignorirati
svog putnika i zaputi se sporo po Rivadaviji, priljepljen uz rubnik pločnika, pridruživši svoju
trubu općem žagoru. Krtica ravnodušno gleda mokar grad dok pokušava zamisliti: prvo, gdje
skriti kovčeg s novcem, a onda gdje skriti sebe. Napad je ispao katastrofa, zbog niza slučajnosti,
kao uvijek. Jedan istražni policajac u civilu, gorljiv da se pojavi u novinama, bio je na repu
blagajne broj 6. Njegova će fotka izići u kasnijem izdanju, usred lokve vlastite krvi. Tip je isukao
svoju 45-icu, ali toliko tromo da mu je pala na pod, pod Makroova stopala. Nije objašnjivo zašto
su debeli na glasu kao mirni. Makro nije razmislio, pucao mu je ravno u prsa svojom velikom
skraćenom 12-icom kad to nije bilo potrebno - drot više nije bio naoružan. Bio je svladan, no on
je svejedno pucao. Živci. Murjak je odskočio unatrag kad mu je sačma probila prsa, i rasuo se po
podu. Ljudi su stali vikati kao da njih ubijaju. Onda je Makro, da ih ušutka, zapucao u strop. Na
tu je budalu pao komad glatkog stropa veličine velike mozzarelle. Čim je čuo pucnjeve Cvrčak je
s autom za bijeg pred vratima ubacio u prvu i nestao. Krtica je već sve pokupio tako da je
zatvorio kovčeg i morao je Makroa, koji je stajao zblenut od udarca u glavu, izvući gurajući ga.
Na vratima mu je pokazao da giba prema uglu, dok je on trčao prema drugome. U takvim se
slučajevima najbolje razdvojiti. Dok je bježao Krtica je dospio vidjeti da se Makro kliže,
izgubivši pri padu pušku u trenutku kad su se patrolna kola popela na pločnik, dva policajca su ga
onesposobila, a jedan je zadaću dovršio suverenim udarcem noge u lubanju. Posljednje što je
vidio od Resice je kako trčeći prelazi ulicu.
Sranje, pravo sranje. Tako je to. Kad čovjek sve isplanira i promisli do posljednje
pojedinosti iskrsne nešto nepredviđeno i pokrene lančane reakcije koje na koncu sve zaseru. Ili,
kako je govorio njegov djed, kad ne poneseš kišobran sigurno će padati kiša. Barem mu je ostalo
prilično love. Ali u ovom trenutku njegov je kovčeg težak skoro tonu. Sad treba klisnuti, uvući se
na neko mjesto dok se stvar ne smiri. Nešto što se neće dogoditi smjesta. U banci su ostavili
jednog drota na podu, a to se milekima ne sviđa, jer misle da su to mogli biti i oni. Nema puno
povjerenja u Makroa, ako ga stisnu, što drži izvjesnim. Pomisli zgibati do Rosarija, ali to smjesta
odbaci, Loro Benitez je bio jako loše prije tjedan dana, a Reverendo jedva diše sve dok ga ne
iskopčaju. Taj moj kurvinski život. Lía? Ne, Makro je poznaje.
Kad je sišao s mosta na Aveniji San Martín već je bio proučio i odbacio gotovo sve
mogućnosti da nađe drugo skrovište. Odluči se vratiti u ono koje ima s nadom da ga nitko nije
slijedio ovih dana. Vjeruje da nije, ali nikad se ne zna.
 15.

Hodajući po Cityju Lascano ima dojam otuđenosti, kao da mu grad više ne pripada, kao
da je njime ovladala neka svjetina u odijelima bez glave. Osvajačima je oko trideset godina,
kombiniraju tamna odijela s kričavim kravatama. Gledaju samo naprijed, govore jedino među
sobom, imaju žicama obložene uši i ne odvajaju se od svoje putanje ni ako se pred njima nađe
njihova umiruća bakica. Tko su svi ti ljudi, odakle su izniknuli svi zajedno, što im se dogodilo?
Izlaze i i ulaze u goleme staklene zgrade. Neki nose višebojne naprtnjače, mnogi imaju dva dana
staru bradu, većina se zaklanja iza velikih sunčanih naočala, svi su u žurbi. Drski su, viču dok
govore i jedni druge nazivaju kretenima. Dok korača po Aveniji 25. svibnja prema poslovnom
srcu grada, masa kretena postaje gušća, kompaktnija. Provjeri adresu što ju je zabilježio na
papiriću, to je jedan od onih staklenih gorostasa. Na ulazu su dva kršna blizanca utegnuta u neke
šerifovske krinke sa zvijezdom i svim. Gledaju sve muškarce kao da bi ih htjeli izbubati, a sve
žene kao da samo što ih nisu silovali, ali njih nitko ne gleda, osim onih od njihove sorte. Pred
dizalima je niz rotirajućih vratašca koja čuva jedan od kauboja.
Lascano vidi da svi koji ulaze to čine tako da im kartica, koju nose obješenu oko pojasa
otvara prolaz. Padne mu na um da je to moderna verzija lanaca za ove korporativne robove. Šerif
uz rotirajuća vratašca pokazuje rukom da se mora zaputiti do okruglog pulta kojim predsjedava
tip nalik šerifu iz Dodge Cityja, ali je mapuche Indijanac. Nakon kratkog ispitivanja uz nekoliko
stanka preda mu karticu-narukvicu s preporukom da je vrati pri izlasku te papir koji treba tražiti
da mu ga potpiše osoba koju je došao vidjeti. Više nema dvojbe, to je zatvor. Nasmiješi se čuvaru
rotirajućih vratašca, ali tip ničim ne pokaže da je to zamijetio, zacijelo ide u školu za kretene.
Kartica mu omogući prolaz i uđe u dizalo u kojemu se već nalazi pet šutljivih kretena. Jedan od
njih ga odmjerava od glave do pete, čini se da će ga pitati što ovaj ovdje radi. Na koncu ga dizalo
izbaci u hodnik obložen tepihom, topao, osvijetljen malim užarenim lampicama. Na zidu je
golemi sitotisak s pečatom banke. Zaputi se prema vratima i pozvoni, u tom trenu upali se drugo
svjetlo, iznad njegove glave fokusira ga majušna kamera za nadzor.

Da, dobar dan. Lascano za gospodina Fermína Martíneza. Naprijed, molim vas.

Kad otvori vrata zamijeti da su mnogo teža no što se čine. S druge strane ga dočeka cura u
dvodijelnom plavom kostimu koji pristaje uz sagove i tapete na zidovima. Prelijepa je i unatoč
svojoj iznimnoj mladosti već je neko vrijeme toga svjesna. Zacijelo pripada obitelji. Pozove ga da
je slijedi, previše svjesna učinka što ga izaziva zibanje njezine stražnjice pri hodu. Ostavlja iza
sebe nevidljivi oblak uvoznog parfema u koji bi se čovjek mogao skloniti i njime ploviti do cilja.
Okrenuvši se poput modela na pisti pokaže mu naslonjače od prave ruske kože boje svježe krvi i
pita ga želi li nešto popiti. Pseto odbije i ostane je gledati dok se udaljava prema svom pisaćem
stolu za koji sjedne, prekriži noge i provjeri da li joj se dive. Posveti mu majušni osmijeh s
okusom visokokvalitetne plastike. Iznad naslonjača u koji se Lascano smjestio je lampica, koja
kao da je ondje postavljena s namjerom da mu sprži mozak, grijanje mu kroz sag zagrijava
stopala, odnekud izvire blaga funkcionalna glazba i s vremena na vrijeme čuje se neki lagani
biiip...
 Gospodin Martínez će vas sada primiti.

Otvori oči, s visine svojih nogu i torza cura ga gleda s osmijehom. Posrami se. Kad bi
znao da su ga čekali pola sata bio bi loše volje.

Oprostite, zaspao sam. Kad bih barem i ja mogla. Ovuda.

Ured se nadvio nad radovima koji se izvode na nasipima luke. Iza se proteže smeđa, spora
i izdajnička Rio de la Plata. Fermín stoji uz tipa blještavo-bijele kose. Pokazuje mu nešto na
papiru na pisaćem stolu.

Naprijed, Lascano, naprijed. Predstavljam vam gospodina Makinlaya.

Sjedokosi ustane i pruži mu ruku dok se Pseto približava pisaćem stolu od trešnjinog drva.
U odjeći je najmanje pet tisuća dolara, ne računajući zlatne manšete, sat i druge trice. Govori kao
netko izuzetno obrazovan, naviknut da se druži s kraljevima, on sam izgleda poput kralja.
Nasmiješi se kao da je na praznicima na Bahamima.

Gospodine Lascano, Fermín mi je vrlo lijepo govorio o vama. Shvatio sam da ste
inspektor u Federalnoj. Bio sam. Više nisam. Tim bolje. Kažu mi također da ste najbolji detektiv
što su ga iznjedrile institucije. Recite mi što trebate, a ja ću vam reći mogu li to napraviti.
Dogovoreno, idemo smjesta u glavu. Molim vas. Zbio se napad na jednu od naših podružnica.
Aha. Neuspio napad... dijelom, jedan od zločinaca je mrtav, drugi uhvaćen, a jedan ili još dvojica
su u bijegu. Ako je napad neuspio, ne vidim zašto me trebate. Rekao sam vam da je propao, ali
dijelom. Onaj koji je pobjegao pritom je odnio skoro milijun dolara. I to zovete neuspjehom?
Službeno da. Ne shvaćam. Tih milijun dolara ne bi trebalo biti u banci. Bio je to nesporazum
između računovođe i osobe zadužene za prijenos sredstava. Odnosno, ne možete to prijaviti i
stoga vam osiguranje neće pokriti. Zaista, gospodine, radije se ne bih bavio prljavim novcem.
Zašto pretpostavljate da je novac prljav? Jer da nije, podnijeli biste prijavu i osiguranje bi vam
to pokrilo. Mislim da me niste shvatili. Objasnite mi. Osiguranje nas tjera da prijavljujemo
protok novca iz svake podružnice. Greškom taj novac nije uveden u obračun, računovođa ga je
ostavio za sljedeći dan, nemar. Prijavite računovođu. Ne mogu. Zašto ne možete? Jer je to moj
sin. I vi ste sigurni da vaš sin nije suučesnik napadača? Volio bih čak da mogu u to sumnjati,
jadnik je tako glup da nije zainteresiran ni za mnogo manje od toga. Čak i za krađu treba imati
dara. Ako vi tako kažete... recite mi, vaš se sin odijeva u crno? Uvijek, kako znate? To sam
mislio, što želite da napravim? Trebam naći pljačkaša i ako je moguće novac. Što znamo o
pljačkašu? Gotovo ništa. A o onome koji je uhapšen? Možete ga ispitati kad god želite, ali tip nije
izustio ni jednu riječ. Kako se zove? Nemam pojma. Možete razgovarati s našim kontaktom u
odjelu. Tko je on? Potkomesar Sansone. Poznajem ga dobro, što mi nudite? Tri tisuće sad. Ako
pronađete lopova pedeset tisuća i deset posto od novca koji povratite. A ako ne povratim ništa?
Loša sreća. A ako ga ne nađem? Loša sreća. A kako vi znate da si neću ostaviti tri tisuće i ne
napraviti ništa? Ne znam, ali se volim hvaliti da poznajem ljude i vi mi se ne činite takvim tipom,
s druge strane da ste prevarant, Fermín vas ne bi preporučio i na koncu, Lascano, ja znam vrlo
dobro tko ste vi i ne vjerujem da ste u poziciji da si priskrbite još kojeg neprijatelja. Prihvaćate?

Pseto kimne glavom. Makinlay uzme telefon i razgovara s tajnicom. Trenutak poslije cura
uđe, položi omotnicu na pisaći stol i iziđe.

Sve je vaše. Imamo dogovor? Imamo. Odsad nadalje vi ćete komunicirati jedino s
Fermínom. Sve što vam treba ili imate za reći, recite njemu. Dogovoreno? Vi plaćate, vi
naređujete.

Fermín mu pruži posjetnicu, primi ga za nadlakticu i prati do izlaza.

Na uglu Avenije 25. svibnja i Mitre je bar za čijim se zmijolikim šankom može usput
popiti kava. Prazan je, već je prošlo vrijeme doručka, a još nije vrijeme za ručak. Pseto sjedne
ondje, naruči duplu s hladnim mlijekom i kroasan. Dok momak spravlja kavu, ode do javnog
telefona i potraži na prvim stranicama imenika broj centrale policijske uprave. Stavi novčić u utor
i otipka.

Inspektor Lascano, dobar dan... Prebacite me potkomesaru Sansoneu, molim vas. Ne,
odavde... Hvala... Lascano. Kako je?... Već vidiš, vraga se teško riješiti... Sve je dobro... Da, već
znam... Mnogo nevolja?... A, jasno... Moram te vidjeti... Zbog onoga s bankom tu... Pa govorio
sam s onim grofom... Tko je?... Sad?... Dobro, ako mora biti sada, krećem onamo... dogovoreno,
za jedan sat... Ne spominji nikome moj posjet... Nema problema... Dobro je, zovem te kad sam
blizu... Učinjeno... Hvala... Ćao.

Pojede kroasan u dva zalogaja i popije kavu u tri gutljaja. Padne mu kao udarac šakom
Látiga Coggija koji je uspavao Gutiérreza u prvoj rundi. Kad iziđe na ulicu podiđe ga jeza.
Odlazi u vučju jazbinu. Još jednom. Osjeća da je sit rizika, ali svejedno ide.
Kroz bočni prolaz na stanici Virrey Ceballos, Sansone pusti Lascana da uđe u Policijsku
postaju. Sansone je onizak i energičan, okorjeli prgavac, ali ispravan tip. Vodi ga slijepim
hodnicima, uskim, vlažnim i praznim. Provuku se kroz neku vrstu prostora okruženog rešetkama.
Trbušasti narednik ustane kad ih ugleda i otvori im vrata sa šipkama, zatvori za sobom i sva
trojica krenu prema vratima, koja otvori te ih propusti. Uđu, narednik se vrati do svog pisaćeg
stola. U ćeliji je čovjek s povezanom glavom. Kad se vrata otvore, ustane na oprezu. Pseto ga
odavno poznaje, to je Makro Benavidez, pljačkaš iz bande Krtice Mirande. Vrlo je blijed i
obliven hladnim znojem. Ima sve znakove tipa kojega su premlatili.

Što se zbilo, Makro, mislio sam da si se povukao? Što kažete, Pseto? Evo me ovdje,
posjećujem prijatelje u nesreći. Imam odvjetnika. Već znam, jesam te kad taknuo? Želim
razgovarati. Nemam ništa reći. S kim si izveo napad, Makro? S Mickeyjem Mouseom. A ne s
Krticom Mirandom? Krtica je zatvoren. Ne govori pošalice, Makro, izišao je nema tomu dugo.
Ah, da? Nisam znao.

Makro govori kao na usporenom snimku, doima se kao da je na rubu da zaplače.

Pokušava prikriti drhtaj ruku snažno ih stežući, ali ne uspijeva. Lascano napravi znak glavom
Sansoneu i iziđu iz ćelije.

Napravi mi uslugu. Reci mi. Idi do intendature i zatraži da ti daju malo borne kiseline.
Što je to. To je kemijski proizvod koji se rabi za ubijanje žohara. Za što ga trebaš? Kanarincu da
propjeva treba dati omiljenu kapljicu. Koliko hoćeš? Ništa, šačicu. Nećeš mi ga otrovati, ha? Ne
brini se.

Koju minutu poslije Sansone se vraća i preda Lascanu malu papirnatu omotnicu s bijelim
prahom.
Pušiš, Sansone? Ni ne spominji mi cigare, prestao sam prije godinu dana. Narednik puši?
Pitajmo ga.

Prohodaju nekoliko koraka do mjesta gdje je dočasnik zadrijemao za svojim pisaćim

stolom.

Medina. Recite. Vi pušite? Da, gospodine. Da vidimo, pokažite mi svoju kutiju cigareta.

Medina izvuče napola zgužvanu kutiju Particularesa iz džepa jakne i preda ga Lascanu
koji je isprazni na pisaćem stolu. Dva policajca radoznalo ga gledaju. Pseto izvadi aluminijski
papir, stavi ga sa strane i opet stavi cigarete u paket. Strese aluminijski papir i rukom skine s
njega svaki trag duhana. Izgladi ga na rubu pisaćeg stola, puhne, izravna ga tako da je aluminijski
dio okrenut gore i stavi na njega malo borne kiseline. Veoma pažljivo presavine papir napravivši
malu omotnicu. Zahvali naredniku, napravi znak potkomesaru i vrate se u ćeliju. Lascano sjedne
preko puta Makroa, Sansone promatra sa strane. Mala omotnica na stolu neodoljivi je magnet za
zatvorenikove oči. Meškolji se na sjedalu. Lascano otvori paketić i pusti da se vidi bijeli prah.

Donio sam ti poslastice. Kako bi ti sad pala pogodbica, Makro? Ne zajebavaj, Lascano.
Ne zajebavam. Predlažem ti posao. Kakav posao? Ti mi daš informaciju, a ja ti predam prabić.
Ti mi ne daš nikakav podatak i ja si ga sam uzmem. Ja neću prodati nikoga...

Cijelo Makroovo tijelo odaje hitnju što je osjeća da uvuče kokain. Ništa mu sad ne bi sjelo
bolje nego da si taj anestetik stavi u nos. Lascano ga promatra pozorno, zatvorenik vidi jedino
prah, a on izvadi novu novcatu novčanicu iz džepa i počinje je svijati u obliku trske. Makro počne
očajavati, Pseto izvadi karticu koju mu je dao Fermín u banci i s prahom ocrta dvije usporedne i
jednake linije na aluminijskom papiru.

Pseto, ja neću odati nikoga, shvaćate me? Ali Makro, ja ne tražim da išta kažeš. Postavim
ti koje pitanje i ti mi glavom daš odgovor »da« ili »ne«, važi?

Čovjek ga gleda i kima glavom. Lascano se nasmiješi.

Onaj koji je sve isplanirao bio je Krtica, nije li tako?... Vrh dobro, Makroiću, to mi se
sviđa. On je pobjegao s lovom, istina?... Ide nam dobro, u svakom trenutku ćeš izvući srećku, ali
sad se moraš malo potruditi. Gdje Krtica ima skrovište?... Nećeš ništa reći?... Gledaj me kako
odnosim robu, Makro... reci mi neko mjesto. Haedo... ulica. Ne znam. Izgubit ćeš. Već sam rekao
sve što znam. Još koja sitnica?...

Lascano ne treba doznati više, a Makro nema više informacija. Ustane. Dok to čini hini
nespretnost i povuče omotnicu, bijeli prah poleti u zrak i polako pada na pod pred očajnim
Makroovim pogledom. Lascano ne zamijeti da je ostavio Ferminovu karticu na stolu.
Dok se udaljavaju, hodnikom odjekuju Makroove psovke upućene Lascanu, dok zaziva
osvetu. Narednik prošeće do ćelije i kad otvori vrata povici smjesta stanu.
Ne prestajući se smijati Sansone i Pseto zajedno iziđu iz postaje i pješice hodaju po Entre
Ríosu u smjeru parlamenta.

Ah, prije nego zaboravim, tražio te je Pereyra. Tko? Pereyra. Ne poznajem ga. To je
odvjetnik iz Treće, mlad momak. Znaš što hoće? Proučava neki slučaj koji si ti istraživao. Rekao
mi je ime... ali se ne sjećam. Pozovi ga. Treća, rekao si? Treća.
Kod Rivadavije se razdvoje. Lascano nastavi po Callau, u glavi mu još odjekuje ime
Haedo. Sjeti se da su ondje živjeli Evini roditelji.

Omotnica sad grije Lascanova prsa. Koji sat prije išao je sam, bez cilja i bez love. Sad
ima tri tisuće i posao: naći Krticu Mirandu, te jednu želju: ponovno se vidjeti s Evom. Osjeća
kako život počinje mijenjati smjer i da je moguće da svi jadi, loše raspoloženje, ostanu po strani
te da otpočne sezona bolje sreće. Čudna stvar, osjeća se optimistično, osjećaj što ga je lakše imati
s tri tisuće hiljadarki u torbi. Ali taj oćut budi u njemu drugi, koji ga vodi do napola skrivenog
lokala, u ušljivoj galeriji u Ulici Bartoloméa Mitre, gdje se bez ikakva pitanja može kupiti pištolj,
samo ako čovjek zna kako ga zatražiti.
 16.

Lascano provodi cijelu noć kompilirajući podatke o Mirandi što ih drži uskladištene u
svom pamćenju. On sam se pobrinuo za istragu koja je dovela do njegovog hapšenja. Na sudu se
izvukao jeftino, jer je Krtica bandit koji ne štedi na odvjetnicima. Lukav i inteligentan tip, koji se
nažalost bavi zločinima. Uvijek je sanjao da će ga nagovoriti da radi za policiju. Um poput
njegovog bio bi od goleme pomoći, jer za hvatanje kriminalca valja misliti poput njega.
Stvari koje su važne nekom čovjeku obično uvijek ostanu iste, uglavnom se ne mijenjaju
ukorak s vremenom i iskustvom. A ako je nešto važno Mirandi, onda je to njegova obitelj.
Njegovi žena i sin. Prema onome što zna, ona ne sudjeluje u njegovim zločinačkim aktivnostima.
To je »cvijet ceiba«, cura iz kvarta, koja zacijelo više nije baš cura, a bila je zle sreće da se
zaljubi u zločinca. No nikako nije trapava, nekoliko je puta uspjela skrenuti na krivi trag drotove
koji su je pratili kako bi ulovili Mirandu i izgubiti im se. Sin već zacijelo ima oko dvadeset
godina. Šteta što sad nema mogućnosti doznati čime se momak bavi. Sjeća se kako je provodio
dane i dane nadzirući njegovu kuću, što kani opet učiniti.

Netom prije no što je svanulo Lascano se postavi na pragu kuće u Pasaje El Lazo. Odande
ima dobar pogled na ulazna vrata i ograđeni zid koji gleda u dvorište kuće kroz koje bi Miranda
mogao mirno ući ili izići. Kuća je nijema i tiha. Četvrt počinje polagano oživljavati. Iz Cuence
skrene Falcon s tri tipa u civilu. Pseto smjesta prepozna jednoga od njih: to je Flores, jedan od
najkorumpiranijih i najkrvožednijih komesara iz Federalne. Lascano zna da njegova nazočnost
ondje nije slučajnost. I Flores je pomislio što i on, samo što se on neće ograničiti da prati sina
kako bi ga ovaj doveo do Krtice, kao što je njemu palo na um. Posve sigurno će se uteći nečemu
ekspeditivnijem poput, na primjer, otmice kako bi tražio otkupninu. Psetov mozak počinje raditi
punom parom. Iziđe i hoda u smjeru avenije dok po džepovima traži novčić. Kad je ostao izvan
vidokruga onima u Falconu, dao se u kratak trk do Jontea. Quitapenas podiže metalne rebrenice.
Uleti kao tornado, brzo nađe telefon, uzme slušalicu i okrene broj informacija.

Molim vas, možete mi reći telefon TV Canala 9...

Snimljeni glas ga diktira, brojku po brojku. Prekine, podignutim ramenom drži slušalicu
priljubljenu uz uho, ubaci novčić u prorez dok ponavlja broj kao mantru. Okrene.

... Za vijesti, molim...

Čini mu se da je prošla vječnost dok se nisu javili.

Ajde, ajde...
 Pozivni ton odzvoni šest ili sedam puta, konačno se javi neki mladi glas.

Čujte, bio je napad ovdje na Paternalu... Ispucali su kakvih tisuću metaka... Mislim da
ima nekoliko mrtvih... Dat ću vam adresu... Bilježite, Cuenca 2049... To je na pola bloka između
Cuence i Jonte... Da... Ima neka... nagrada?... Jorge López... Dobro, kad dođe kombi identificirat
ću se njima... Nema na čemu.

Prekine, bira 101. Smjesta odgovori neka žena. Oponašajući najbolje što zna grofovski
ton izgovori kao mitraljez.

Halo... Govori sudac Fernandez Retamar iz Druge kriminalističke... Vidite, hoću prijaviti
napad koji se upravo u ovom trenutku događa na privatnoj adresi... Ne, na ulici sam... To je
kuća... Cuenca i Pasaje El Lazo... Tri tipa nadziru prolaz u sivom Falconu... Nisam vidio...
Naoružani su... Pošaljite smjesta ljude... Ja ću ostati ovdje i čekati vas... Dogovoreno... Ne gubite
vrijeme...

Lascano se brzo vrati do Mirandine kuće, ali produži dalje nekoliko metara. Sve je mirno.
Jedan od policajaca drži stražu uz Falcon, druga dvojica su proslijedila unutra. Sjedne na stubu
neke talijanske kuće. Ne treba dugo čekati. Dvoja patrolna kola grmeći svojim sirenama ulaze
kroz prolaz u suprotnom smjeru, a druga dva presjeku prolaz straga. Otvore se vrata i iziđe
dvanaest uniformiranih s pištoljima, mitraljezima i puškama i zaklone se iza auta. Neki inspektor
s megafonom, naredi im da iziđu s rukama uvis. U Floresovom autu zavlada trenutak začuđenosti
i oklijevanja. Preko megafona opet rastrube neopozivu naredbu. Nekoliko se susjeda pojavi na
prozorima. Rebrenice na Mirandinoj kući se podignu i Susana gleda prema uglu. Iz Falcona iziđe
Flores, a drugi policajac vrlo polako podigne ruke. Komesar viče da su policajci. Odgovore mu
da se bace potrbuške na pod. Gledaju se, nema druge nego poslušati. Lascano ustane. Kombi
vanjskih suradnika s Canala 9 stiže i naglo zakoči. Susana izlazi na ulična vrata lica smućenog
zabrinutošću. Jedan izvjestitelj priđe sređujući si kravatu i kosu. Slijedi ga kamerman fokusirajući
scenu. Uniformirani policajci s prstom na otponcu približe se oprezno ljudima ispruženim na tlu.
Susana poviri na ugao i pokušava vidjeti tko su ti ljudi. Neki narednik priđe i primi je za
nadlakticu, ona ljutitim pokretom otrese njegovu ruku. Flores je već na nogama stresajući odijelo
koleričnim udarcima ruke. Inspektor se pretrgao objašnjavajući. Lascano se smiješi. Susana se
okrene na petama i krene prema vratima kuće na kojima se pojavio sin. Flores kao da levitira od
bijesa, gestom daje naredbu svojim ljudima, penju se u Falcon i odlaze. Inspektor pokazuje
patrolnim kolima da mu oslobode put. S olakšanjem se dvanaest policajaca vraća u patrolna kola
i odlazi. Izvjestitelj si sređuje kosu dok se kamerman vraća u kombi i sjeda na stražnje sjedalo.
Lascano opet gleda prema Mirandinoj kući. Naslonjena na okvir vrata Susana ga promatra,
nepomična i ozbiljna. Pseto mirno pređe ulicu i priđe.

Gospođo Miranda, ja sam... Znam savršeno dobro tko ste vi.

 Prekid je bio nagao i prepun ljutnje. Lascano raširi ruke u pomirujućem gestu, ona počne
zatvarati vrata.

Čekajte. Što želite, Lascano? Ja sam pokrenuo svu ovu gungulu. I što mislite, da ću vam
dati medalju? Slušajte me na tren. Slušam vas. Svu tu petljanciju napravio sam kako bih spriječio
da otmu vas, vašeg sina ili oboje. Što kažete? Nadzirao sam vašu kuću kad sam ugledao Floresa s
drugom dvojicom kako motre u prolazu. Tko je Flores? Pitajte muža kad ga vidite. Ti tipovi
tragaju za lovom koju je Krtica ukrao. I neće oklijevati napraviti bilo što da u tome uspiju. A vi,
vi ste se slučajno šetali kvartom? Ne, ja tražim vašeg muža. On ne dolazi ovamo, da znate.
Dobro, dopuštate mi da vam dam savjet? Je li potrebno? Čini mi se da jest. Da čujem. Otiđite iz
kuće na nekoliko dana, ovi su ljudi vrlo opasni i budite sigurni da će se vratiti. Hvala, imat ću to
na umu.

Žena mu zalupi vrata u lice. Lascano osjeti oštro probadanje u prsima i počne ostajati bez
zraka. Posrne, udari u vrata glavom i padne na pod. Susana otvori i ugleda ga pod nogama.
Fernando ga gleda preplašen, prigne se i pomogne mu ustati.

Jeste li dobro?

Pseto olabavi čvor na kravati i osjeti kako zrak opet počinje kolati prema plućima.
Natopljen je znojem. Susana nestane i tren poslije vrati se s čašom vode i slamnatom stolicom.
Lascano odbije stolicu i prihvati vodu. Pije u malenim gudjajima. Još donekle mukotrpno diše, ali
se počeo pribirati.

Osjećate se bolje? Da, već je prošlo, oprostite. Hoćete da pozovem liječnika. Ne, nije
potrebno. Sigurno?

Kimne glavom. Vid mu se razbistri.

Ne uzimajte olako ono što sam vam rekao. Tih se tipova treba bojati. Dobro, ne brinite se.
Još nešto. Što? Recite mužu što se dogodilo i da ga tražim. On zna da će sa mnom biti siguran.
Ako bude sa mnom razgovarao, reći ću mu. Dobro. Napravite kako sam vam rekao, otiđite
odmah odavde.
 17.

Sjedeći na počivaljci na toj maloj verandi što ju je dao napraviti od drva preostalog nakon
radova i koju je pretvorio u posebno mjesto u kući, Fuseli pusti da sa strane padne Folha de Sao
Paulo. Skine naočale i čeka da mu se oči priviknu na daljinu. Hitro fokusira plažu: njegova žena,
prignuta u svom pareu, promatra malu Victoriju dok gradi zamak od pijeska sa Sebastiãoom,
Leilinim sinom. Valovi, samotni otočić, iza el mato de la serra11 koji se zaustavlja koji metar
prije mora na strmoj stazi od crnih stijena. Nebom hitaju kišni oblaci. Cachoeira12 buči nad
cestom. Kroz kuhinjski prozor dopire do njega cantiga13 što je pjevuši Leila i miris palminog ulja
na kojem kuha svoju slavnu moqueca de camarão14. Misli kako je život postao dobar na ovome
mjestu. Ova ljubav koju je pronašao nije napravljena od tkanine velikih strasti, nego je kukičana
strpljivo nitima samoće, nanizana u igle drugarstva i pričvršćena uzicama saudadesa15.
Tolerantna i mirna ljubav koja se ne propitkuje, ali koja također ne zahtijeva, koja se uspostavlja
svakoga dana iznova, koja nikad ne predlaže drugo doli ovo - bivati i biti - koja je uvijek znala da
je privremena, nikad to ne uzimajući za zlo i s jednom osnovnom zadaćom: pružiti maloj
Victoriji sreću iz koje su on i njegova žena bili izgnani. No kako god, nikad ne prestaje ta
nostalgija za Buenos Airesom. Osjećaj, tangovski bez ikakve dvojbe, kojega se srami. Tango je
nešto što ga nikad nije privlačilo, osim neupitni tvrdi tango Discépola16, Borgesove milonge ili
reas17 koje pjeva Rivero, uvijek u homeopatskim dozama. Čini mu se da taj samougađajući ponos
u tekstovima pokazuje strahovito pomanjkanje stida. Žali zbog tog površnog sentimentalizma,
jeftine efektnosti i naknadnog moraliziranja, a što je najgore, tango te karakteristike ponosno
proklamira kao svoje najveće vrline. Sad, međutim, vrlo često osjeća kako ga prožima nostalgija
koja mu zvuči kao bandoneón18.
Vijesti iz Buenos Airesa su dvoznačne. Alfonsín je poslao zapovjednike da im se sudi. Ta
fotka vojnih lica kojima sude civili, a koje je optužio sivi dužnosnik i bradati seronja i prema
kojima se ponaša kao prema zločincima, bila je prva, možda jedina mjera vlade koja ga je učinila
sretnim u cijelom njegovom životu. Ali u najboljem radikalnom stilu, ono što je napisao rukom
pokušao je obrisati laktom, diktirajući Ley depunto final y obediencia s kojom su kanili osloboditi
potčinjene posljedica bestijalnosti što ih bijahu počinili. Na kraju nitko nije ostao zadovoljan. Ni
oni koji zahtijevaju pravdu ni vojnici carapintadas19. Ima glasina i o pokušaju puča, urota, loših
predznaka.
Predsjednik nacije uvjerava da je u kući sve u redu, ali čak i njemu samome je teško u to
povjerovati. Fuselijeva nada u povratak tjera ga da poželi povjerovati da je to istina.
Nebo se otvori i pusti da padne pljusak s debelim kapima na prašumu, na more, na žalo.
Njegova se žena digne, poviče djeci i njih troje se zapute prema kući mirnim korakom. Ovdje
kiša nije događaj kojega se treba kloniti, to je životna činjenica koja se izlije posve prirodno.
Poput mraka. U tropima noć ne dolazi, to je divovski kabao crne vode koji, premda se događa
svakodnevno, uvijek padne kao iznenađenje.
Podigne pogled prema vrištini, pomisli na količinu života koji se vuče između korijena
sambambaias, koji se okreće, koji zavija, koji se kamuflira i postaje nalik discipliniranim pticama
na helicoinas ili koji si s prolaskom jaguara otvara put između listova bananeiras20, velikima kao
slonove uši. Sve to pulsiranje čiste animalnosti, ta želja za životom, za razmnožavanjem, za
ubijanjem i umiranjem, cijeli taj skelet instinkata, aroma koje obilježavaju teritorije, očiju što su
nalik zrakama, razdraganih ili slatkih urlika. Sav taj nemir natopljen kišom. Tisuću šumova koji
nastanjuju ovu vruću zemlju u kojoj naši preci još hodaju po granama s kojih, misli Fuseli, nikad
nismo smjeli sići.
Vratiti se. Ali, vratiti se kamo, čemu? Kad bi se vratio morao bi se suočiti s pitanjem
posla. Teško mu je opet se zamisliti pred obdukcijskim stolom kako vadi utrobu leševima ne bi li
vidio hoće li u njima pronaći ključ njihove smrti, tragove koji vode do njihovog mogućeg ubojice
ili oslobađaju osumnjičenika. Ovdje si je stvorio mjesto, prostor, koji su mu domaći velikodušno
prepustili. U njegovu ambulantu dolaze svakojaki pacijenti, jedini je liječnik u selu koje nema
bolnicu. Na ovom je mjestu otkrio boli i radosti rada sa živim tijelima. Njegov posao forenzičkog
liječnika bio je u mnogočemu smireniji. Pokušavao je vidjeti što to leš ima za reći prije no što
bude odbačen. Mrtvo tijelo nije drugo doli hrpa informacija za istraživanje, dekodiranje,
uređivanje, sistematiziranje i registriranje, ali subjekt sam po sebi više nije nitko. Nema nade, ne
pati, ne želi ništa, pretvorio se u objekt, već je nešto završeno i poslušno izvodi svoj proces
raspadanja i povratak u biosferu. Gleda ga se, proučava, pakira i otpravlja prema onima koji
odlučuju o njegovoj sudbini. Intervencija na mrtvom mesu ne generira nikakvu obvezu, nikakvu
odgovornost, nikakvu posljedicu, jer je budućnost tog tijela sad izvan mogućnosti što ih ima
znanost. Imajući u vidu da mrtvac jasno dokazuje našu sudbinu prirodnih bića podvrgnutih
zakonima prirode i proklamira našu nemoć pred smrću, uvijek veoma žurimo da ih skrijemo u
grobove, mauzoleje i grobnice. Oni predstavljaju ono što ne želimo vidjeti na nama samima.
Dočim živi iziskuju pouzdanost, žele da im se kaže kako još nije došao neprijeporni čas da
predaju odijelo od kože i kostiju. Žele, osjećaju, pate i upiru u doktora svoje poglede pune nade,
svoje strahove, svoj očaj, svoju bol; čine ga pohraniteljem tajna koje će ih izliječiti ili im olakšati.
Kako je nada temeljna komponenta cijelog procesa liječenja, liječnik treba djelovati kao da zna,
treba prenijeti sigurnost, utješiti, dati snage da se bije bitka protiv bolesti, dok je u zbilji ono što
zna tek čestica prašine u pustinji onoga što ne zna!
Ovo mjesto je život, dok je Buenos Aires za njega, i za mnoge druge, natopljen i zaražen
užasom i smrću. Ondje je pokopan njegov sin, rana koja ne nestaje i ne zatvara se. Ondje je ležeći
na ulici ostao Lascano, njegov najprisniji prijatelj, kojega je kao životinju ustrijelila grupa za
zadatke. Kaldrmom toga grada zacijelo još odzvanjaju krici mučenih, izrešetanih, mladih koji su
iz zrakoplova bačeni u more i plač očeva, majki, prijatelja, ljubavnika koji će nekome zauvijek
nedostajati. Vratiti se da nađe što, koga? Ubojice su još na slobodi i živi i zdravi. Kad pomisli na
svoj grad pada mu na pamet da je to mjesto gdje vlada vječna noć i čini mu se okrutnom šalom to
što se zove Buenos Aires21.
 18.

Dok se kretao po Callau nizbrdo prema Corrientesu, Lascano razmišlja kako se Pedro de
Mendoza22 zacijelo ondje iskrcao u jedno jutro poput ovoga. Prozirno nebo, temperatura blago
uglavljena na dvadeset i tri stupnja i svjež i razbuđujući povjetarac objašnjavaju zašto su ovaj kraj
nazvali Santa Maria de los Buenos Aires.
Prede aveniju, radije hoda po prostoru trga gdje skupina muškaraca i žena prakticiraju
tai-chi-chuan. Među njima je cura koja ga s leđa podsjeti na Evu. Obuzme ga oćut nalik
vrtoglavici u kojemu se sastaju želje i strepnje. Također osjeća neopozivu potrebu da ga netko
zagrli. Zauzme sjedalo na klupi i promatra je. Djevojka se vrti usporenim kretnjama kao da se
njezine ruke naslanjaju na zrak, a njezino tijelo počinje biti dijelom atmosfere. Nagne se u nekoj
vrsti dvorskog naklona i ispruži ruku prema naprijed dok svijenu nogu istegne tako da tijelom
napravi okret kojim će je postaviti sprijeda. Dok je to radila kosa joj je pala preko lica skrivajući
ga. Drugi okret i opet je okrenuta leđima. Zna da nije ona, ali ostane promatrati to plesanje ispod
araukarija na trgu koje prati uspomena: Eva prelazi boravak u njegovoj kući umotana tek u
ručnik. Okrenula se i pogledala ga u oči. Njega je spopala tolika posramljenost da se zarumenio,
što je nju natjeralo da se pretjerano nasmiješi. Imala je to bespomoćno držanje, a zapravo je bila,
jest, divlja životinjica. Mogla bi plakati satima zbog posvemašnje utučenosti da bi, vrativši se
odjednom u svoju bol, stresavši to sa sebe kao da je neka štetočina i zaogrnuvši se začuđujućom
moći, izliječila patnje u seansi duboke i zgusnute ljubavi. Ta mu je žena objelodanila neuništivu
povezanost između ljubavi i smrti koju se upinjemo skriti iza balada i madrigala.
Vrati se na trg gdje je cura prestala izvoditi ples njegovih uspomena što ga je potaknula
nostalgija za tom ljubavi. Osjećaj koji ga odlučno vodi do uvjerenosti da je ljubav za njega to
uvijek bila: događaj koji izgubiš tek što si ga otkrio. Misli, pita se: poslije svega, nije li tako sa
svima? Nije li tako da ljubav umire čim joj se nadjene ime, čim je nastojimo uhvatiti, čim želimo
njome ovladati? Nije li tako da ljubav, ako ne ubije, umre? Lascano osjeća da postoji krik, urlik,
rika bola koja ga davi u prsima i gnječi mu srce, krik koji si ne uspijeva prokrčiti put i pobjeći
kao lava što je sadrži vulkan dok ne ispuni nebesa pepelom i zauvijek zamrači zemlju. Smrt
njegovih roditelja kad je bio dijete; Marisa, njegova žena, također mrtva u trenutku kad su bili
najzaljubljeniji i Eva, njezina slika i prilika, njezina dvojnica koju je volio tako kratko, ali
intenzivno, sad izgubljena negdje u svijetu. Trgom prođe rafal vjetra i budi ga. Želi je pronaći i
boji se toga. Tko je ona sada, nakon tolikih godina? Ima li tu kćer čiji otac nije Lascano, ali koja
ga pokreće kao da jest?
Družina taija skupi svoje stvari i mirno razgovara. Pseto ustane i pređe dijagonalno prema
benzinskoj postaji. Pred Palacio Pizzurno neka skupina muškaraca i žena, odjevenih u bijele
pregače, zahtijeva s plakatima, bubnjevima i loncima da im povise plaću. Dopustio si je taj kratak
interludij bola za sve stvari koje mora riješiti. Mora pronaći Krticu Mirandu kako bi pribavio
novac potreban da ode potražiti Evu. Sjeća se kako je uporno govorila o odlasku u Brazil, u
Bahíju. Karta koju gleda otkrila mu je da, protivno njegovom uvjerenju, Bahia nije grad, to je
provincija i nipošto malena, dakako. Traganje neće biti jednostavno, treba više podataka. Mora
pronaći njezine roditelje. Eva mu je bila govorila o svom djetinjstvu u Haedu... ili je njegova
glava proizvela tu uspomenu pomoću svojih želja, zasnovanih na onome što je rekao Makro?
Točno je da neće biti lako naći Mirandu ni Evine roditelje, bili oni ili ne u Haedu. Ali to su jedini
tragovi koje ima.
 U podnožju stubišta palače pravde nelaze se cure zamaskirane u toge, s kartonskom
kopijom akademskih šeširića na glavi. Dijele letke za informatički program za odvjetnike. U
hallu pogleda na sat, rano je. Skrene hodnikom prema Lavallcu, spusti se uskim stubama do
suterena gdje je smješten Forenzički medicinski zavod. Na recepciji je tip od kakvih šezdeset
godina, ali je energičan i brbljav, žvače žvakaću i vrti glavom s jedne na drugu stranu ptičjim
kretnjama. Lascano ga oslovi navukavši svoje najbolje blesavo lice.

Dobar dan. Recite. Tražim doktora Fuselija.

Kao da je rekao čarobnu riječ Ptica prestane žvakati, prikuje na nj ispitujući pogled i snizi
glas.

Tko ga traži?

Lascano osjeti da se svijet zaustavio. Njegov je prijatelj ovdje?

Ja sam njegov stari prijatelj. A kako se zove stari prijatelj? Lascano. Znao sam da ste vi.
Nemojte ništa više reći. Dođite oko šest u La Giraldu, tamo iza ugla. Znam gdje je. Vidimo se
ondje.

Čovjek opet poprimi svoje ptičje držanje kao da Lascano nije više ondje. Pseto shvati da
je trenutak za povlačenje, okrene se i provuče malim stubištem kojim je stigao. Vrati se do dizala
broj jedan i stane u red. Kad ga je nazvao na telefon, odvjetnik Pereyra mu je rekao da bi želio
govoriti s njim o slučaju Biterman. Pažnju mu je privukao taj mladi glas koji se ophodio veoma
prisno, kao da se poznaju, kao i činjenica da se vraća tom slučaju što ga je Pseto istraživao i koji
ga je gotovo stajao života. Bitermana, zajmodavca, bijaše ubio Pérez Lastra, kicoš koji mu je
dugovao mnogo novca. Namjestio mu je sam zajmodavčev brat. Leš je ostavljen na pustopoljini
uz dvoje mladih što ih je strijeljala grupa za zadatke kojom je upravljao Lastrin prijatelj, bojnik
Giribaldi. Ali kad je Lascano otčepio cijelu stvar, vojak je poslao ljude da ubiju njegovog
prijatelja i Bitermanovog brata, ukokavši i Lastrinu ženu te par svjedoka koji su se našli ondje.
Jedino što mu je sad palo na um je da ga želi proganjati zbog njegove umiješanosti u tu smrt.
Mnogi dokazi bijahu nestali i u najboljem slučaju, premda to zvuči nevjerojatno, mogao bi dobiti
blagu kaznu zbog suučesništva i opstrukcije pravde. Nakon svega, jedino što bi se Giribaldiju
moglo dokazati je to da je pomogao Lastri skriti leš, jer je bilo nemoguće slijediti trag bande
ubojica kojima je tada zapovijedao.

Kad je ušao u odvjetnikov ured ovaj je davao upute mlađahnoj curi glatke kose odjevenoj
kao da ide na zabavu. Cura mu se ljubazno nasmiješi i Lascano pomisli kako su se stvari veoma
promijenile. Ovi su uredi prije bili napučeni šutljivim i prašnjavim dužnosnicima, uvijek
odjevenim u sivo ili smeđe. Sad su oni koji su otišli u mirovini, prepustili mjesto tim mlađahnim i
šarenim entuzijastima. Pita se je li promjena pozitivna. Sam odvjetnik izgleda poput dječaka, ili
je to on ostario. Kao da ga je čuo, Pereyra podigne oči i pogleda ga. U tom je trenu Lascano znao
da su se vidjeli prije, ali nije se mogao sjetiti gdje. Otpusti curu i ne libi se gledati je dok se
udaljava, a ona jest dostojna pogleda. Kad shvati da ga je Lascano snimio, podigne obrve u
napola nevinoj, napola suučesničkoj i ispričavajućoj kretnji. Momak mu se odmah svidio.

Kako je, inspektore? Više nisam inspektor. Ovisi kako se gleda, koliko ja znam niste
proglašeni mrtvim, čini se da je nastao problem s vašim spisom, izgubio se i mnogo ljudi u
postaji još misli da ste mrtvi. Kako bilo, ne radim kao inspektor. To je nešto što možemo riješiti.
Ne znam želim li to riješiti, posljednji koji mi je to htio srediti spava snom pravednika. Turcheli?
Vidim da ste veoma upućeni. Oprostite, poznajemo li se? Vidjeli smo se. Gdje, vi ste vrlo mladi, a
ja sam bio izvan posla neko vrijeme. Radio sam u sudstvu kod Marraca..

Kao flash nad ovim se licem nadvilo lice pomoćnika koji je slagao spise za suca Marraca
dok je istraživao slučaj Biterman.

Nekadašnji je momčić napravio karijeru. Pomalo, sjećate se slučaja Biterman? Sjećam li

ga se? Ne prođe dan da ne mislim na tu stvar. Gotovo me stajala života, između ostaloga, a zbog
čega, ni zbog čega, nikad nije nastavljena. Znate li što se dogodilo s tom stvari? Nemam pojma.
Kad ste vi ostavili omotnicu s dokazima Marracu, on ih je poslao izravno Giribaldiju. Ne čudi
me, uvijek mi se činio djelomičnim poslušnikom. Vjerujem da su mu se zapravo sviđali vojaci.
Zadužio je mene da mu odnesem omotnicu. I onda? Predao sam dokumente Giribaldiju, ali sam
ostavio kopije. Uspjeli ste pronaći oružje? Nažalost ne, otkupljeno je u Kreditnoj banci. Nikad
nismo mogli naći kupca, tip iz Córdobe ili Tuamána. Što želite napraviti? Želim procesuirati
Giribaldija zbog smrti nekih civila. Ne vjerujem da ćete stići veoma daleko, Giribaldi nije ubio
Bitermana, bio je samo Lastrin suučesnik, a čak ni to neće biti lako dokazati. Svi svjedoci u toj
stvari su mrtvi. Svi, osim jednoga - vas. Čini mi se da nemate baš čvrst slučaj. Slažem se, ali moj
je potez nešto drugo. Recite mi. Giribaldi je bio važan dio grupe za zadatke. Posjeduje brojne
informacije o raznim pitanjima koja istražujem. Poput? U osnovi su to nestali i njihova djeca. I vi
mislite da će vam, ako ga stisnete sa slučajem Biterman, istresti tu informaciju? Vi mislite da
neće? Ja vjerujem da neće biti lako, ali mi se isto tako čini da vrijedi truda pokušati. To i jest
moja zamisao. Mogu li računati na vas? Za što? Na prvom mjestu da svjedočite u slučaju
Biterman. Nema problema, a na drugom mjestu? Pokrenut ću postupak u Giribaldijevoj kući,
uhitit ću ga. Uz vaše svjedočenje tražit ću suca nalog za pretres. I? Bilo bi važno da mogu
računati na vašu prisutnost u postupku. Hoću da Giribaldi misli da se na njega svalilo sve živo. A
kad vidi vas upravo će to povjerovati. Recite mi, što ja dobivam s tim? Pravdu, Lascano, pravdu.
Ta rječca.... no uostalom, računajte na mene. Kad to spremate? Ubrzo, obavijestit ću vas.

Na šesti otkucaj sata Lascano stigne do Giralde. Kad se spremao ući ugleda muškarca koji
mu je zakazao sastanak naslonjena na kiosk s novinama kako puši cigaretu. Priđe uloživši
strahoviti napor da ga ne zamoli jednu.

Dobro, sad smo tu, što mi imate reći o Fuseliju? Ja ne znam zašto ovo radim. Fuseli je
uvijek bio dobar prema meni, uvijek se dobro prema meni ophodio i pomogao mi je kad je
mogao. Znate li gdje je? Zapravo ne. Zašto ste mi onda zakazali sastanak ovdje uz toliko
tajnovitosti, imate mi nešto reći? Gledajte, Lascano, Fuselije zbrisao. Aha. Došli su ga tražiti
neki vojaci, čini se da je bio upleten u neku frku s pučem jer... Kao da nije bilo dovoljno. Što?
Ništa, ništa, nastavite. Dobro stvar je da me je istog dana kad su ga došli tražiti nazvao na
telefon. Aha. Rekao mi je ako se vi pojavite ovdje da vam kažem da su ključevi u njegovom
domu... Moja gospođa je čistila ondje... Jednom tjedno... Shvaćam... Dobro, ovdje su ključevi.
Ono što vas molim je da ne kažete nikome da su bili kod mene. Ne brinite se. Brinem se, ne želim
nevolje. Dobro, hvala. Još jedna stvarčica. Recite. Fuselije ostao dužan mojoj gospođi, jer je ona
nastavila odlaziti k njemu nakon što je otišao. Dobro, za nekoliko dana svratit ću do suda i platiti
vam.

Fuselijeva kuća je golema terasa s malim jednosobnim stanom na uglu Agüero i Córdobe.
Čim otvori vrata zapahne ga miris vlage i zatvorenosti. Uredno je i mirno. Film prašine sve je
prekrio uniformirajući predmete pepeljastom patinom. Prede sobu i otvori širom velika balkonska
vrata koja vode na terasu. Iziđe. Nebo je hladno, glatko i sjajno. Na ovom mjestu posljednji put je
vodio razgovor sa svojim prijateljem. Ovdje mu je objašnjavao svoju teoriju o zvijezdama i
utvarama. Fuseli je govorio da su mnoge od zvijezda koje sjaju na nebu zapravo iščezle
milijunima godina prije i da je ono što vidimo svjetlost koja još putuje prostorom. Držao je da
osobe također emitiraju radijaciju. I da nakon smrti to zračenje nastavlja dopirati do živih, poput
svjetlosti mrtvih zvijezda, i da su to utvare. Lascano strese glavom i pomalja mu se bolni osmijeh.
Fuseli bi, kad bi pušio jednu od svojih cigara stao docirati. Pripovijedao bi najsuludije stvari kao
da su otkrivenje, nešto jako važno što čovjek ne može ne poznavati, istina udaljena od bijede i
sitnih svakodnevnih patnji. Učinio bi da se osjećaš kao mikrob, ali jedinstven i divan mikrob.
Gostionica na Agüeru više ne postoji, bilo je to užasno mjesto, ali Fuseliju, koji je bio gurman,
neobjašnjivo se sviđala. Dođi, idemo u gostionicu gdje se loše jede i skupo je, ali, to da, dočekaju
te ko psa. Pogleda prema stanu. Tragovi njegovih koraka ostali su otisnuti na prašini nakupljenoj
na podu. Savršeni su to tragovi na kojima se može očitati marka pa čak i izbrojiti pruge na
gumenom džonu njegovih cipela. Pseto pomišlja da bi čovjek uvijek trebao gledati tragove
koraka koji su ga doveli do ove sadašnjosti, ove situacije, kakva god bila, vedra ili nesretna,
radosna ili bolna. I zapita se kako se osjeća. Riječ koja se stvorila u njegovoj glavi je: napušteno.
Lascana podiđu trnci. Uđe. Promatra. Četiri police pune knjiga i fotografija. Fuselijev sin se
smiješi iz crnog okvira, ima malo nagnutu glavu i drži zelenu loptu na kojoj su grubo nacrtani
kontinenti. Na drugoj fotki je on sam, nasmijan, s Fuselijem koji sjedi pokraj njega, usred skupine
ljudi iz Federalne dok jedu u kantini u La Boci. Promatra ta mlada lica koja još nije okrznulo
krilo smrti, korozivan dašak nepopravljivih patnja. Primi za vrh prekrivač kojim je pokriven
krevet i jednim jedinim pokretom natjera ga da poleti i padne na pod podignuvši oblak prašine
koji se sunovrati na pod kao u usporenom filmu. Legne na krevet, gleda strop. Osjeća da je već sit
te otuđenosti, te samoće, tog slušanja vlastitih žalopojki. Sit i bijesan, a bijes ga ispunjava novom
energijom i zaključi kako je došao trenutak da krene tražiti Evu. Ovo je njegova verzija
Fuselijeve teorije o zvijezdama i utvarama: Nitko ne nestane ne ostavivši otisak, jedan otisak.
Možda u ovom stanu može pronaći neki trag prijateljeva boravišta, ali prije toga želi iscrpiti
svaku drugu mogućnost, jer ga istodobno neka vrsta srama sprečava da pregledava njegove stvari,
rašćerećuje njegovu intimu, čačka po njegovim zakutcima, zabada u tuge i skrivene radosti,
dozna njegove tajne užitke, upozna ono što je on odabrao da mu neće otkriti.
 19.

U vlaku koji ga vodi u Haedo Lascano gleda kroz prozorčić i pokušava se sjetiti adrese
koju je prije dosta vremena pročitao u Evinom adresaru. Koliko god se trudi ne uspijeva se sjetiti
imena te ulice koja mu je na vrhu jezika. Međutim, bio je odlučio otići u potragu za njezinim
roditeljima s tim jednim jedinim neodređenim podatkom i izdajničkom uspomenom na njihove
razgovore. Zna da je obitelj imala trgovinu, prodavaonicu cipela blizu stanice. Putuje u nadi da će
njegov njuh pronaći znak izgubljene ljubavi ili odbjeglog zločinca. Ne pita se koja bi bila njegova
opcija da mora odabrati jedno ili drugo. Zna da u bitki između razuma i strasti uvijek trijumfira
strast.
Siđe s vlaka i uđe u neki bar, smjesti se za šankom i traži kratku kavu. Posluži ga mladi
momak neobično nalik Patoruzúu23. Smelje kavu, napuni dozu, pritisne, podesi ručku na slavini i
pokrene gumb za punjenje pomičući obje ruke svom brzinom, izvodeći simultane, a različite
radnje zadivljujućom preciznošću. Kava je užasna.

Hej, momak, gdje je ovdje dobra trgovina cipela? Kad se pređe stanica čini mi se da ima
jedna, na Morenu.

Pseto pređe stanicu u trenutku kad se zaustave dva vlaka. Onaj koji dolazi iz centra iskrca
mnoštvo ljudi koji se guraju da iziđu na peron i trče da zauzmu najpogodnije moguće mjesto u
nekom od beskrajnih redova za autobus. Okomito na stanicu, i kao neka osovina čekaonice, na
glavnoj ulici izviruju roloi trgovina, besramno se natječući da privuku pažnju onih koji prolaze.
Korača polako pločnikom suženim zbog stražnjih dijelova auta parkiranih pod četrdeset i pet
stupnjeva. Izlozi su natrpani uvoznim smećem. Lascano gleda trgovine s jedne i druge strane
ulice, pokušavajući se sjetiti adrese koju bijaše pročitao u rokovniku. Bilo je nešto naročito po
čemu ju je pamtio, ali što je to bilo? Ispred njega urla neki bosi dječak. Prodavač povrća se
okrene da ga pogleda dok iza njegovih leđa neki šestogodišnji član bande zdipi četiri mandarine i
otrči. Lascano ga gleda kako prolazi pokraj njega i ocrta tužan osmijeh, a u sjećanje mu dođe
rečenica za koju ne zna odakle je izišla: ljubav je ukradeno voće.
Spazi ga u drugom bloku. Dućan je zatvoren i doima se napuštenim. Ostao je tek natpis
koji zlatnom tipografijom na pretencioznom engleskom glasi: »Trgovina cipela Napolitano - fina
obuća za dame, gospodu i djecu«. Onda mu se kao prosvjetljenje u glavi stvori ime ulice:
Nápoles. To je ta osobitost: obitelj Napolitano je živjela u Ulici Nápoles.

Ima sreću, ulica ima samo dva bloka, moglo bi ih biti i dvadeset. Ali dva bloka su
otprilike pedeset kuća. To znači i dvije zgrade, jedna trokatnica, druga četverokatnica, ali njih
odbaci. Eva je uvijek govorila o kući. Je li spominjala i vrt sprijeda s ružičnjakom, ili mu se to
pomiješalo s uspomenom na kuću Marisine obitelji u San Miguelu? Ide ulicom jednim pločnikom
prema gore, a suprotnim prema dolje. Samo tri kuće imaju sprijeda prazan prostor. Jedan od njih
pretvoren je u mjesto za smještaj besprijekorno crvenog Renaulta 12. Zaustavi se na polovici
bloka da pogleda kuću od samo jednog kata koja je uvučena kakva tri ili četiri metra od općinske
linije. To što je mogao biti vrt sad pokriva pod od zaglađenog betona oker boje. Pročelje kuće
presvučeno je oblogom koja očito oponaša ciglicu. Lascano zamijeti da ga neka žena gleda s
kuhinjskog prozora. Pređe preko. Žena nestane iz njegova vidokruga. Kad dođe do ograde ugleda
je: kamen Mar del Plata na kojemu su uklesana dva imena: Eva i Estefania s prepletenim
inicijalima. Našao ju je. Pozvoni na zvono. Iznutra do njega dopre oštar i histeričan lavež i zvuk
preglasno upaljenog televizora. Nema odgovora, međutim Lascano nasluti da je žena koja je bila
u kuhinji sad iza vrata. Gotovo je može vidjeti kako gnječi kuhinjsku krpu u rukama, na rubu
živaca, ne odlučujući se da otvori. Još jednom pozvoni, pusti da dugo zvoni. Vrata se malo i
veoma polako otvore. Žena jedva poviri, lica podijeljena napola sigurnosnim lancem.

Da? Dobar dan, obitelj Napolitano? Da. Vi ste gospođa Napolitano? Da, što želite? Ja
sam stari Evin prijatelj.

Vrata se zatvore jednim udarom. Pas počinje mahnito lajati s druge strane. Lascano otvori
brtvu na ogradi i priđe vratima.

Gospođo, trebam s vama razgovarati... Ne bojte se... ja sam prijatelj... Molim vas... Što
želite? Razgovarati. Tko ste vi? Prezime mi je Lascano...

Tišina. Vrata se polako otvore, ali ovog puta širom. Iz sjene kuće izroni visoka žena,
sijede kose koja prikuje na Lascana pogled što ga on već poznaje. Ova žena ima Evine oči.

Ah, da, vi ste, mislila sam da ste mrtvi. Još sam živ. Dođite, uđite. Hvala, gospođo.
Možete me zvati Beba.

Psić je neodgonetljive rase. Čini se dalek rođak pudla križanog sa skuterom. Njuška
nervozno Lascanove cipele i jednim jedinim pokretom obgrli mu potkoljenicu prednjim šapama i
počne praviti mahnite pokrete kopuliranja. Beba mu priprijeti kuhinjskom krpom. Životinjica se
povuče nekoliko koraka i stoji motreći nervoznim očima. Šuti, ali cijelim bićem želi lajati, vreba
kakvu rastresenost svoje gazdarice da opet navali na nogu. Drugi energični Bebin pokret pošalje
ga umornim korakom do košarice od pruća gdje sjedi u očekivanju. Boravak je u polumraku.
Kuća je čista i uredna, ali ozračje je otežano sjenom koja je sve obojila slojem nelagode. Pred
televizorom sablasna lica zbog katodnih zraka, Evin otac u pidžami sjedi u cvjetnom naslonjaču,
zadubljeno gledajući u ekran. Vlažne poluotvorene usne pridaju mu izraz smetenosti. Nije ničim
pokazao da je zamijetio Lascanovu prisutnost, nije se pomaknuo i izgleda da čak ni ne trepće.

Sjednite, Lascano. Volite li mate? Hvala.

Pseto je promatra. Ima umorno lice, svi njezini pokreti završavaju u čudnim izrazima
ljutite rezignacije. Velika je žena koja nije izgubila šarm ni obličje. I dalje je privlačna žena.
Okrene se i ulovi kod Lascana nepogrešiv muški pogled na žensko tijelo. Zgodna je i to zna. U
očima joj zasja iznenadan i prekratak bljesak koji u taj trenutak donese Evu u polaroidnom
obliku. Ima iste njezine zelene blistave oči, u kojima se, kad te gleda, doima kao da se mali crtež
u šarenici stao vrtjeti. Pruži mu mate s poluosmijehom i sjedne prekoputa, i dalje s kuhinjskom
krpom u ruci.

Hvala. Nema na čemu. Kako vam mogu biti od pomoći, Lascano? Želim pronaći Evu.

Beba ustane u skoku i udari kuhinjskom krpom po stolu kao da plaši zamišljenu muhu.
Okrene mu leđa, korača do radne plohe u kuhinji, okrene se i nasloni na mramor. Taj pokret
istakne obline njezina tijela. Lascano se suzdrži da ne gleda. Zna da stiže salva i čeka da ga žena
strijelja riječima, kao što već čini očima. Odjednom osjeti kako ga guši vrućina.

Gledajte, Lascano. Na ova vrata na koja ste vi ušli ušla je i nesreća u ovu kuću. Istina je
da je nesreća došla iz Evine ruke. Ona je bila ta koja je donijela te ideje s fakulteta. Eva je imala
mladu sestru, jeste li znali? Znao sam. Da. Estefaniju. Dobro, kad su došli tražiti Evu odveli su
Estefaniju, razumijete me? Jasno. Te noći moj je muž htio spriječiti te životinje da odvedu našu
kćer. Isprebijali su ga udarajući ga kundacima. Evo, vidite u kakvom je jadnik ostao stanju. Bio
je dobar čovjek, imali smo najbolju prodavaonicu cipela u Haedu. Što govorim u Haedu, na
cijelom zapadu. Čak su ljudi iz sjeverne četvrti dolazili ovamo kupovati. Imali smo sve što nam je
trebalo. Zarađeno časnim poslom svakoga dana. Eva je sad daleko. Estefania... nestala... Ja se
ne mogu maknuti iz kuće, jer trebam paziti ovu ruševinu u koju se pretvorio čovjek kojega volim.
Shvaćate me? Shvaćam vas. Ne, ne shvaćate! Vi dolazite tražiti pomoć. Želite pronaći Evu. Svi
živi žele nešto. Svi imaju nekoga koga mogu otići moliti. Ja nemam nikoga. Moj se život sveo na
to da pazim na Roberta dok ne umre... a poslije što, Lascano, poslije što?... Nemojte mi ništa
govoriti. Poslije ću se upucati. Ali, nemam čak ni revolver. Ovo je moj svijet, ovdje živim. Ovdje
gdje ste me vi došli potražiti da vam pomognem pronaći Evu. A meni, Lascano, tko meni
pomaže?...

Iz Bebinih očiju iskaču suze, tvrde, velike, više je srdžbe nego boli u njezinim pokretima,
bol je to kristalizirana godinama koja svaki put postaje sve podmuklija, sve dublja, sve kivnija.
Lascano poznaje savršeno taj osjećaj, taj oćut da nemaš ništa za što bi živio, taj nesretan veo, koji
nas tjera da gledamo svijet u kojemu ništa više ne vrijedi, čak ni da se nastavi disati, i pita se, što
to drži ovu ženu, što je to što je još održava pri zdravoj pameti, što očekuje od života? Lascano
uvida da odgovor koji se trsi da iziđe iz njezine duše neće trebati čekati, pod uvjetom da postavi
primjereno pitanje.

Imate pravo, Beba. Oprostite mi. Ne tražite od mene oprosta. Ja vam nemam što
opraštati. Kako vam mogu pomoći, Beba? Želite mi pomoći? Da, recite mi. Zaista mi želite
pomoći? Da. Kad je nestala, Estefania je bila u šestom mjesecu trudnoće. Znam da se njezin sin
rodio i da je momčić. Kako znate? Netko me nazvao telefonom. Rekao mi je da ju je vidio u
nekom komesarijatu u Martínezu i da su je odveli u bolnicu da se porodi. Potom su je opet odveli
i mjesec dana poslije su izvadili dječaka, a nju su premjestili. Ne gledajte me tako, ja znam što to
znači premjestiti.

Lascano je promatra šutke. Plač što ga Beba ne želi ispustiti projicira sjenu koja je obavija
i u kojoj kao da osluškuje jeke iz prostorija za mučenje.

Vi ne možete zamisliti kako je živjeti dan za danom, noć za noći znajući da sad s mojim
unukom žive ista ona čudovišta koja su mučila, ubila i učinila da njegova majka nestane, hrane
ga, odgajaju ga... Ljudsko biće to nije zaslužilo ničim što bi moglo napraviti. Kad razmišljam
rasrdim se, Lascano, i to me tjera da im poželim izazvati jednaku patnju, ali istodobno vjerujem
da nisam zaslužila da na kraju budem poput njih. Pokušavam ne misliti, ne poludjeti. Jedino što
me održava na životu je nada da ču pronaći svoga unuka. Razumijete li me? Razumijem.
Dogovoreno. Dobro... Ništa. Nemojte mi ništa više reći. Sad želim da odete. Želim plakati i želim
plakati u samoći.
 20.

Crna je stupila u kontakt s Gelserom i rekla mu da se mora vidjeti s Mirandom. Žudnja da

se nađe s njom natjerala ga je da dođe sat vremena prije na sastanak što ga bijaše dogovorila
preko liječnika.

Pseto se vraća hodajući šest blokova koliko ima od kuće Napolitanovih do avenije. Na
uglu, pod svjetlom akvarija blista pizzeria Topolino. Zaustavi se na tren promatrati prizor
»Buenos Airesa u majici« od Caléa24 koji se zaledio na ovom uglu predgrađa. Krcat je obiteljima,
napučen djecom koja vjeruju da je sve zabava i prijete da će prevrnuti pića ili se zaprljati. Svi su
stolovi zauzeti, pa i šank. Ispred pulta su u neudobnim položajima nepovjerljivo pomiješani oni
koji naručuju i traže porcije za van. Konobari, s pladnjevima prekrcanim flašama, čašama,
pingvinima25 i gaziranim pićima voze slalom među ljudima i stolovima u čudesnom ekvilibriju na
kojemu bi im pozavidjeli žongleri iz cirkusa Moskva. Onda ga ugleda: ima kosu obojenu žuto,
pustio je da mu naraste brk i nosi lažne naočale za kratkovidne, ali je on. Makro nije lagao. Krtica
sjedi ondje, za jednim stolom u sredini, sam. Lascano napravi korak unatrag i uhodi ga zastrt
prozorom. U tom trenutku konobar preda nj spusti pola velike pizze s mozzarellom, pola fugazze i
velikom kriglom Quilmes Cristala. Lascano se uvuče u lokal Krtici iza leđa. Pride javnom
telefonu. Slušalica je razbijena. Ide do blagajne i traži da mu posude privatni telefon. Okrene broj
telefonske centrale.

Centrala. Ovdje inspektor Lascano... Spoji me s Delegación26 Haedo... Onda mi dajte

broj... Hvala, tko je zadužen?.... Hvala, momak...
Prekine, promrmlja psovku. Ako može izbjeći radije ne bi govorio s Robertijem. Pita se
kako se zvao onaj kadet što ga je upoznao na vježbi iz gađanja, ali ime kao da se izbrisalo iz
njegovog pamćenja. Dečko, kojemu je falilo par mjeseci da bude primljen, bio ga se dojmio
svojom ozbiljnošću. Učinilo mu se da to što će biti policajac uzima previše k srcu i strepio je za
njega, zbog onoga što će mu razočaranost napraviti jednom kad bude uvučen u policijski svijet.
Previše je puta to vidio: momke koji su ulazili puni ideala i na kraju se pretvorili u okorjele
pijance. Momak ga je nekoliko puta bio potražio da ga pita za savjet o nekim stvarima u odjelu i
Lascano ih je iskreno davao, pazeći da mu ne razbije iluzije, a istodobno pokušavajući ne skrivati
od njega stvarnost. Momak je zacijelo znao da Federalna nije dječji vrtić i da ima vrlo opasnih
zona. Posljednji put kad ga je vidio rekao mu je da su ga odredili kao zapisničara u delegaciji u
Haedu. Ali, kako se zaboga zvao? Odbija i dalje pokušavati se sjetiti imena i okrene broj. U
trenutku kad se u postaji jave na telefon sjetio se imena. Govori ne prestajući motriti.

Spojite me s Maldonadom, molim vas... Kako si, momče? Lascano ovdje... Sjećaš me
se?... Toliko je vremena prošlo... Slušaj me, trebam uslugu večeras... Ali ne želim da itko dozna u
postaji, osobito ne Roberti... Jesi raspoložen?....Vidi imam vrlo opasnog tipa kojega sam locirao
i uhitit ću ga... Na javnom je mjestu i mislim da ću ga moći svladati a da ne napravim svinjac...
Trebam te da me dođeš podržati i pričuvati ga do jutra... Kad možeš biti ovdje?... U pizzeriji na
Aveniji Gaona u Las Floresu... Ne možeš doći brže?... Dobro. Vidjet ću koliko ću izdržati... Imaš
auto?... Dovedi ga... Dobro, stavi ga.

Krtica počinje jesti pizzu rukom, kao sendvič, preklopivši krišku mozzarelle s kriškom
fugazze. I Pseto tako jede. Izvuče pištolj s pojasa i spremi ga u džep ogrtača ne svlačeći ga. Ude u
piceriju kroz vrata Krtici za leđima. Čeka tren. U uskom hodniku koji vodi do Mirandinog stola
neka debela žena pokušava povući u kupaonicu šestogodišnjeg »bikića«, koji vrišti i lupa nogama
kao da ga vode u klaonicu. Kad se put oslobodi pređe razdaljinu u tri koraka i sjedne preko puta
Krtice. Izvadi oružje iz džepa i uperi ga direktno ispod stola. Krtici se sledi pokret kojim je
prinosio sendvič ustima.

Budi oprezan, Krtice. Nemoj praviti nikakve svinjarije. Na nišanu si mi i još trojica su te
okružila. Morao si mi upropastiti večeru, nisi me mogao čekati pred vratima? Smiri ruke. Ne
brini se, ja znam kad sam izgubio i neću napraviti ništa. Mogu završiti s pizzom? Završi. Hoćeš?
Ne, hvala. Ne smeta ti ako izvučem nož? Možeš jesti rukom. Jesi naoružan? Ja nikad ne idem
obuven, Lascano, ne znaš to? Tri čuvara koja su ostala ležati koju noć prije ne govore tako. Koja
tri čuvara? Oni iz blindiranog vozila na Villi Adelini. Ne znam o čemu govoriš. O transportu koji
ste napali neku noć, ne pravi se blesav. Ja nisam ništa imao s tim. Ah, ne, čuj stari, tri leša
pokazuju na tebe. To je u Makroovoj jurisdikciji, nije li? Mislim da jest. Onda mi je sve jasno.
Odnosno? Podmeću mi slučaj. Ti vrlo dobro znaš da su se moji ljudi raspršili nakon zadnjeg
posla. Debeli je zatvoren i zacijelo proživljava najgore dane svog života. Drugi su posvuda
pokušavajući se skriti u bunaru. Resica? Mrtvac, zgazila su ga kola kad je bježao. Majku mu.
Barem nije imao obitelj. A ti? Ja sam mogao dosad odletjeti. Da, odletio si s približno jednim
milijunom. Da? Nemoj mi reći. Hoćemo sklopiti posao? Već me znaš, Krtice, sa mnom nema
posla. Predaj mi lovu, vratim je u banku i sucu o tebi lijepo pričam. Lascano, ne tretiraj me kao
budalu. Zašto to radiš? Zbog love. A ja, što ti ja nudim? Prljavu lovu. Ako mi je da bankar onda
je lova čista. Da, baš čista k’o ulični zahod na stanici Retiro. Dat ću ti dvostruko. Ne zajebavaj,
Krtice, nema dogovora niti čega biti. Onda mi je jako žao. Trebat ću pare da financiram obitelj i
odvjetnike, sad kad mi Kobasica hoće prišiti te leševe, trebat ću gomilu novca.

Krtica završi s jelom. Nestrpljivim pokretom očisti usta papirnatim ubrusom i pretražuje
po džepovima. Lascano otkoči pištolj. Miranda registrira nezamjetan »klak« okidača.

Mirno, tražim cigarete. Dobro je. Ne, nije dobro, nemam ih više. Imaš ti? Prestao sam.
Zbilja to nisi bio ti s blindiranim? Vidi, Lascano, nikad nisam nikoga ubio i ispričat ću ti zašto,
premda ti već to znaš, zbog nečega si odabrao ovo mjesto puno obitelji i djece da me uhitiš. Znaš
da na ovakvom mjestu ja neću podignuti nikakvu frku koja bi ih dovela u opasnost. Ja sam već
odrastao, već sam mnoge godine potratio iza rešetaka. Mislim da sam profućkao svoj život.
Nisam mogao biti sa svojim sinom, vidjeti ga kako raste, pratiti u školu. Moja žena mi je sve
tolerirala, ali ona je također odrasla. Istina je da više ne želim ništa znati. Znaš o čemu sanjam?
Ne, o čemu sanjaš, Krtice? O svojim unucima. Rasplakat ćeš me, otkako si postao plavokos baš si
jako osjetljiv. Ozbiljno, Pseto, zamišljam se kako podižem dvogodišnjeg momčića da pravi prve
korake po četvrti. Vidim se kako hodam iza njega, štitim ga izdaleka, promatram ga kako se
kreće, kako reagira na ono što nalazi, pokazujem mu kako da hoda ulicom, podučavam ga. Ne da
bude bandit, ali također ni zečić. Shvaćaš me? Shvaćam. A ono što ne želim jest da mi se u ovom
trenutku pojavi netko iza leđa i zada mi dva udarca kundakom u vrat. Jesam li jasan? Bila bi to
vrlo loša lekcija za momka, ne čini ti se? Vrlo dirljivo, Krtice, ali zasad je ono što tebe dopada
robija. A tebe dopada da ideš podići lovu kod bankara. Svakome svoje. Hoćeš mi reći koja je
razlika ako ti plati lopov poput mene ne bi li me pustio da odem, ili da ti plati lopov poput tog
bankara? Vrlo jednostavno, zbog love kradljivog bankara neće me progoniti, zbog tvoje hoće. Ali
moja je dvostruko veća, veći je posao i nema potrebe da itko dozna. Ali ja nisam poslovan čovjek,
Krtice, stvari poimam drugačije. Ono što ja ne razumijem, Lascano, je kako se može biti
istodobno tako pametan i tako priglup. Ima mnogo toga u prirodi što je teško shvatiti.

Lascano ugleda Maldonada kako ulazi Krtici iza leđa i napravi mu gest glavom. Gleda
račun koji je konobar ostavio u čašici s ubrusima i stavi ispod nekoliko novčanica.

Ja častim, Krtice. Već trošiš unaprijed, Pseto, to se ne radi. Maldonado, stani iza, ja idem
ispred. Ako se pravi lud smjesta ga upucaj, shvaćaš? Shvaćam. Izlazimo na vrata na uglu. Gdje ti
je auto? Deset metara daleko u Las Flores. Idemo.

Kad iziđu na pločnik graja iz lokala utihne i obavije ih ledeni povjetarac. Maldonado se
drži iza Krtice, na oprezu je s 45-icom u ruci i gleda Lascana čekajući naredbu. Ali progovori
Miranda.

Tako ste me okružili, eh. Prešli ste me, Pseto, lijepo si me nasamario.

Lascano mu se nasmiješi. Krtica gleda naokolo kao da traži izlaz za bijeg, znajući da ga
neće naći. U svakom trenutku počet će kišiti. Na drugoj strani ulice je kiosk s cigaretama.

Pustiš me da kupim cigare? Unutra ću trebati društvo. Ja ću ti ih kupiti, koje pušiš?

Rubios, kojegod.

Lascano da znak Maldonadu. Izvuče par lisičina i Krtica stavi ruke iza leđa kako bi mu ih
pričvrstio. Hodaju do auta. Lascano mu pokaže da sjedne sprijeda. Maldonado stoji dva metra od
auta ne skidajući pogled s Krtice. Pseto prede cestu do kioska i kupi tri kutije Marioboro Boxa i
jedan obični upaljač. Vraća se. Maldonado čeka, kad Lascano sjedne točno iza Mirande, zauzme
položaj za volanom. Krtica sjedi na pola boka, jer mu je neudobno zbog lisica.
Miranda traži dopuštenje da puši. Lascano skine celofan s paketa, otvori ga, izvadi jedan
Marlboro i zapali ga iskusivši veoma moćan déjà vu. Suspregnuvši intenzivnu želju da povuče
dim stavi cigaretu u Krtičina usta. Miranda udahne dubokim udahom, a kad izdahne ispuni se
kabina dimom i omota Lascana kao uspomena na prošli život.
 Momci, znate što najviše volim u životu?... Poklanjati novac. To je zato što si lopov,
Krtice. Fini ljudi kažu da je poklanjanje novca odraz lošeg ukusa. To ne govore fini ljudi, nego
bogati. Jer se bogatima ne sviđa sloboda. Ah, ne? Ne, Pseto, kad pokloniš novac, poklanjaš
slobodu. Kako? Da, slobodu izbora, a to je jedina prava sloboda. Gle, baš zanimljivo. Jasno, kad
ti poklone gotovinu poklanjaju ti u čemu, s kim i gdje je potrošiti. S bilo kojim drugim poklonom
poklanjaju ti i njegovu funkciju. Tako si primoran upotrijebiti ga, paziti ga, sačuvati ga.
Poklonjeni predmeti impliciraju zabranu: da ga daš nekom drugom. Oni su neprestani podsjetnik
da imaš obavezu prema onome tko ti ga je poklonio. Poklonjena stvar nosi nešto od prokletstva.
Lova, ne.
Lascano ga sluša u tišini s blagim smiješkom. Maldonado mu dobaci pogled u retrovizoru.

Attenti, momče, sad će nam poželjeti pokloniti lovu. A kakve to ima veze? Ima jer je to u
proturječju s tvojom vlastitom filozofijom, Miranda. Zbog? Zbog toga što nam nećeš pokloniti taj
»poklončić« u zamjenu za ništa, nego pod uvjetom da te pustimo. I? Kako »i«, nije li poklanjanje
love poklanjanje slobode? Da. Pa dobro, ovdje jedina sloboda koju predlažeš je tvoja. Jer bi nas
ona stajala svega u što smo slobodno odabrali da vjerujemo. Nema trgovine, Krtice, žalim. Ja
žalim još više.

Pet minuta poslije ulaze u postaju. Maldonado govori s čuvarom na dužnosti i vodi Krticu
do zasebne ćelije. Ulazak se ne registrira u knjizi uhićenih. Lascano i Maldonado iziđu zajedno,
uđu u auto i odlaze do željezničke stanice. Pri izlasku Pseto ga uvjerava da će sutra biti tu.
 21.

Budi se kasno. Tijelo prosvjeduje kao da je preko njega prošla sedma konjička. Jučerašnji
dan bi za svakoga bio previše. Napustio je pansion i odselio se u Fuselijev stan, bio je siguran da
bi on tako volio. Susret s Evinim roditeljima bio je udarac maljem, a čašu je prelilo hvatanje
neopreznog Krtice. Sad ne smije izgubiti ni minutu, tip poput Mirande lukaviji je od lisice. Gleda
na sat. Otipka Pereyrin broj. Kani ga zamoliti da izda naredbu i nalog da ga iz postaje Haedo
odvede na sud. Nakon što ga smjesti u lavlju jazbinu otići će do Fermína da pokupi što je
preostalo. Gaji slabašne nade da će pronaći nešto novca od krađe, bolje rečeno, nikakve. Javi se
sekretarica. Ostavi poruku da mu se javi što prije može.

Vanina je tih dvadeset minuta koliko Marcelo kasni provela stoički podnoseći slinave
poglede odvjetnika koji su ispunili kavanu. Bila je naumila da ovo brbljanje obavi uz najbolje,
najljubaznije držanje, ali čekanje i to vizualno opsjedanje su je oneraspoložili. Ima nekoliko dana
kako je na fakultet došao tip držati predavanja o teoriji boje. Arhitekt od kakvih četrdeset i pet
godina koji je napustio struku i posvetio se slikanju. Stoji pred razredom sa svojom poluriđom
bradom, u puloveru s visokim ovratnikom i Clarks gležnjačama od antilopa. Ne zna kako se to
dogodilo, ali otišla je do njega u njegov atelje u San Telmu kako bi uzela sate slikanja i završili
su u krevetu. Sad vjeruje da treba prekinuti s Marcelom. Žudi ostati slobodna kako bi proživjela
ovu novu ljubav i ovo otkriće beskrajnog svijeta umjetnosti iz Martínove ruke. Ne zna da li to
reći Marcelu, na koncu riješi da će odlučiti u datom trenutku. Gleda opet na sat, pola sata već joj
se čini previše, daje znak konobaru da joj naplati. Osjeti olakšanje, jer se ne mora smjesta suočiti
s bolnom temom, ali ne potraje dugo, Marcelo ulazi u Usiju. Ima raskuštranu kosu i brdo papira
pod rukom. Osjeća prema tom mladiću bljesak mržnje zbog svega što bi voljela da jest, a nije.

Oprosti, oprosti, oprosti. Nema opravdanja, Marcelo. Oprosti. Već sam bila na odlasku.
Na sreću nisi otišla. Ne znam da li da to zovem srećom. Što se događa, Vanina? Događa se da
želim da prekinemo. Da prekinemo što? Ne pravi se idiot, daj? Vezu, što drugo? Zašto? Jer ne
ide ni natrag ni naprijed. To je zato što sam došao petnaest minuta kasnije. Pola sata. Pola sata.
Nije zato. Onda? To je zbog tebe, zbog mene, zbog nas. Ne vjerujem da s tobom mogu ostvariti
onakvu vrstu života kakvu želim imati. Kakvu vrstu života želiš voditi? Ne znam, poetičniju,
umjetničkiju. Ti provodiš život uronjen u papire. Pogledaj se. Jesi se spetljala s drugim tipom,
Vanina? Ne. Ne fuliraj mi. Kunem ti se da nisam, Marcelo. Što se sinoć dogodilo? Nije se
dogodilo ništa. Rekla si da ćeš doći kući, nisi se pojavila, nisi nazvala. Ne čini se da si se previše
brinuo. Zvao sam te, nisi odgovarala. Zvao sam tvoje starce. Tvoja mama nije znala što da mi
kaže. Pa ti si odvjetnik čak i kad vodimo ljubav. Ne, Vanina, bio sam zabrinut. Zašto si zvao kuću
mojih staraca? Već sam ti rekao... Vidi, ja trebam više slobode. Reci mi istinu. Istina je da te više
ne volim. Sigurna si? Da, oprosti. Nema se tu ništa oprostiti. Trebali bismo porazgovarati, ali
moram ići. Ja sam kriv što sam zakasnio. Ako želiš, vidjet ćemo se kasnije. Ne znam, imam puno
za učiti. Dobro. Jesi dobro? Ne znam. Dobro, hoćeš me nazvati kad god mi dođe? Nazvat ću te
kadgod mi dođe.
 Marcelo je gleda kako izlazi iz kavane. Nema dvojbe, definitivno je naletjela na nekoga.
Osjeti utučenost. Vanina je sve ono što je zamišljao da bi žena trebala imati. Uvijek je vjerovao
da će se na kraju njome oženiti, da će imati dvoje ili troje djece. Ovo je nešto posve neočekivano.
Gleda je kako prelazi ulicu i nestaje među mnoštvom koje cirkulira u zoni suda. Je li tako kad
netko iziđe iz nečijeg života? Ruž je ostavio otisak njezinih usana na šalici kave. Dan počinje pod
sjenom ljubavi koju gubi. Zbog pomisli da se uskoro mora suočiti s poslovnim problemima
njegova se tuga pretvori u silan napad neraspoloženja zbog čega poskoči iz stolice.
Čim uđe u ured počne zvoniti telefon. Silovito zgrabi slušalicu, izmakne mu se iz ruke i
padne pod noge. Pokupi je, još zvoni, pritisne tipku kao da je okidač atomske bombe.

Da... Što kažete, Lascano?... Upravo krećem u odvjetništvo, mislio sam ga sad nazvati...
Dobro je, poslije ćemo razgovarati, sad imam nešto hitno... Mogu zamisliti, ali to ne mogu
zaustaviti... To s Giribaldijem je danas. Kasno je... Čim dođem u odvjetništvo kooridinirat ću sve
i nazvati ga... Dogovoreno... Nema problema... Bolje... Dogovoreno... razgovarat ćemo uskoro.

Lascano završava s tuširanjem. Gleda se u ogledalu. Svakoga dana posveti koji trenutak
toj rani koja mu krasi rebra. Poput blijedog je otoka u obliku polumjeseca. Ako je dotakne u
sredini još boli, na rubovima je potpuno neosjetljiva. Jednom mu je, ne sjeća se više u vezi čega,
Fuseli rekao da su rane tu da nas podsjete da je prošlost postojala. Sad, dok se odijeva, osjeća
kako ga prošlost sustiže. Za koji čas će biti s Pereyrom ulijevajući strah čovjeku, koji je naredio
njegovu smrt. Ništa manje nego zastrašujućem Giribaldiju, čovjeku koji se opetovano spominje
na stranicama Nikad više27 Slavan, jer je davao svojim žrtvama moralne lekcije s električnim
žicama u ruci. On je napisao na zidu dvorane za mučenje: ako znaš, pjevaj, a ako ne znaš, izdrži.
 22.

Popodne je crno od nevremena. Kao da je netko sve sinkronizirao, kad je izišao iz zgrade
ulicu je rasvijetlila munja, odjeknuo je grom i pala je kiša, koja je Lascanu izgledala prljavom.
Naježi se, učinilo mu se da su u zraku loši predznaci, ima predosjećaj, gotovo je uvjeren da će se
nešto ozbiljno dogoditi. Podigne ovratnik sakoa i stane hodati po Agüeru gore prema Cabreri.
Kad zaustavi taksi spopadne ga mučnina koja prethodi oćutu što će ga imati kad se za nekoliko
minuta opet sretne s Giribaldijem. Kad taksi stane kiša se već preobrazila u veo, koji visi u
atmosferi i sve dodiruje, sve natapa. Na vratima zgrade dvoja su patrolna kola i dva Falcona bez
registarskih tablica. Marcelo razgovara s nekim uniformiranim časnikom, a četiri obična policajca
čekaju sa strane pušeći i razgovarajući. Vlada nemir, Lascano nije jedini koji osjeća napetost. Što
sad ne bi dao za cigaretu. Marcelo ga pozdravi stegnuvši mu blijedu i hladnu ruku, primi ga za
nadlakticu i prođu kroz vrata koja pridržava čuvar zgrade. Slijede ih časnik i jedan od policajaca.
Portir ide iza njih i ostane čekati da se četiri muškarca popnu dizalom. Kad pokazatelj označi da
su na prvom katu dohvati radiostanicu i pritisne gumb.
Giribaldi pregledava zalihe sredstava za čišćenje kad ga prene zujalo. Portir nm došapne
da se policija penje prema njegovom stanu. Iziđe hitro iz kuhinje, prede hodnik u četiri velika
koraka, ude u radnu sobu. Traži kutiju u kojoj čuva pištolj, vadi ga, provjerava je li napunjen,
otkoči ga i stavi u veliku ladicu u pisaćem stolu. Zazvoni zvono. Uzme zrak. Korača polagano do
vrata i otvori.

Da. Dobar dan. Dobar. Gospodin Leonardo Giribaldi? Na usluzi. Ja sam Marcelo
Pereyra, titular iz kaznenog odvjetništva broj tri, imam nalog za pretres. Dopuštate da uđemo?
Uđite. Je li još netko u kući? Sam sam.

Kao da izvodi dobro uvježbanu koreografiju Giribaldi stane sa strane da oslobodi ulaz,
Marcelo i Lascano propuste policajce da uđu prvi. Giribaldi netremice gleda Lascana: prepoznao
ga je. Pereyra mu pokretom pokaže da krene naprijed i slijede ga do prve sobe. Vojnik sjedne
pred pisaći stol i rukom ih pozove da zauzmu stolicu ispred njega. Policijski časnik poviri i
gestom odvjetniku daje do znanja da je pregledao kuću i da je sve pod kontrolom. Marcelo mu
počinje recitirati pravne formulacije kojima ga izvještava da je uhićen. Giribaldi ga gleda kao da
je daleko, posve ravnodušan na to što govori. Spusti pogled, kroz rascjep koji ostavlja
poluotvorena ladica može vidjeti crnu dršku svog zastrašujućeg Glocka.
Lascanu se čini nemogućim da je taj čovjek isti onaj koji je tolike držao u svojoj šaci, koji
je raspolagao kako mu se prohtjelo tolikim životima, tolikim tijelima. Ali sad, dok sjedi pred
njim, kao da nije ostalo ni traga od tog neumoljivog i nepokolebivog krvnika. S druge strane
pisaćeg stola je svršen čovjek. Okrutan sjaj njegovog pogleda je ugašen i te oči izražavaju tek
mrtvu srdžbu. Više nije ostalo ništa, nikakvo očekivanje, nikakva nada. Odjednom prikuje pogled
na Lascana i tonom iz vojarne prekine Marcela.

Ja vas poznajem. Da, vidjeli smo se. Vi ste Lascano, izdajnički policajac koji je kitio
pobunjenicu. Oprostite mi, ali sad ste vi optuženi. Ako mislite da će ovo ovdje završiti, ja vam
kažem da se potpuno varate.

Lascano postane oprezan. Polagano prinese ruku futroli. Može pročitati u Giribaldijevim
očima da je iza tog prividnog mira tip posve sumanut. Ovdje se može svašta dogoditi. Marcelo
opet krene čitati. Giribaldi ustane, okrene se na peti, otvori prozor i vrati se do svog mjesta.
Nasmiješi se prezirno.

Odjednom sam osjetio nekakav loš miris. Miris na izdajnički drek. Vi to zacijelo ne
zamjećujete jer ste naviknuti, ali menije neizdrživ.

Giribaldi ponovno spusti pogled. Sad mu ni manje ni više nego Lascano dolazi ispaliti
posljednji metak, dokrajčiti ovo malo što mu je preostalo od života. To je propadanje, posljednji
čin. Podigne pogled s pištolja i sretne Lascanove oči. Njegov mozak radi ubrzano, kao uvijek kad
kreće u akciju. Kao da je to neki izazov pita se hoće li imati vremena uzeti pištolj, repetirati ga i
pucati u Lascana i Pereyru prije no što se uzmognu obraniti. Uglavnom nikad ne dvoumi, sad
oklijeva. Zamišlja prasak. 9 milimetarski pištolj je bučno oružje.

Giribaldi ne odgovara ni na jedno pitanje koje mu postavlja Pereyra. Čak ni ne sluša.

Gleda ga rezignirano i istodobno kao da je iznenađen drskošću tog žutokljunca. Ustane i prilazi
prozoru. Promatra pozornike, Falcon i policijsko osoblje dolje, na ulici. Gleda na sat. Svakoga
časa doći će Maisabé s Anibalom. Opet sjedne za pisaći stol, zanjiše se u stolici na kotačićima i
pogleda Marcela i Lascana turobnim očima. Marcelo uz nestrpljiv pokret ustane i iziđe iz sobe.
Situacija je bila predvidljiva. Giribaldi uvidi da će potražiti uniformirane da ga uhite i odvedu.
Kao fleš u njegovu se umu pojavi slika Videle na TV-u, u lisicama, dok ulazi u sudnicu kao bilo
koji drugi zločinac.

Pobjegao si mi, Lascano... Imao sam sreće... Kao svi vi, dobili smo rat protiv vas, ali
izgleda da ćete nas poraziti u miru. Ovdje nije bilo nikakvog rata, Giribaldi. Ovaj mir, ovu
»demokraciju«, Lascano, postigli smo mi. Civili su ostali doma podvinuvši rep kad su došli
boljševici razarajući s bombama i otmicama. Prestani zajebavati Giribaldi, to vaše nema
opravdanja. Sad će nam oni koje smo ostavili na životu, poput tebe, suditi, ali mi smo krivi,
ostavili smo nedovršen posao, shvaćaš?

Odjednom se lice, čudovištan pogled tog nemilosrdnog čovjeka preobrazio u grimasu

nalik smijehu, bolnu i istodobno začuđenu vlastitom gestom. Lascanu ledeni potok poteče niz
leđa. Zgrabi dršku svog pištolja. Kao iznenadno prosvjetljenje njime ovlada uvjerenost da jedan
od njih dvojice neče živ izići odavde. Prostruji mu glavom slika dvoboja iz nekog kaubojskog
filma. Giribaldijev je um prazan i nijem, ali u jednom trenu spopadne ga oćut da se u njemu
razbjesnjela lokomotiva, da mu se zapalila jugularna vena.
 Gledajte Lascano, ovo je nešto što nikad nećete moći zaboraviti...

Djeluje svom brzinom kako samo on to zna napraviti: podigne se naglo odgurnuvši stolicu
o zid, uzme pištolj, izvadi ga iz ladice, stavi cijev u usta i...
Lascano jedva ima vremena dopola izvući pištolj iz futrole kad Giribaldi odleti i padne
zasjevši u stolicu, glava mu se odbije o naslon i padne na prsa. Iz nosnih šupljina poteknu dva
mlaza krvi, koja teče preko njegove košulje, pištolj odleti iz njegove ruko i padne, ruke mu
ostani, visjeti sa strane. Metak, prokrčivši si put kroz zidove lubanje ocrta na zidu krvavi,
mandalu koja uokviruje mrtvo Giribaldijevo lice kao aura jezovitog sveca. Tišina. Buka koraka.
Uleti Pereyra praćen dvojicom policajaca.

Sranje! Što se dogodilo? Izvukao je pištolj iz ladice i raznio si mozak. Nije mi dao
vremena ni za što.

Pseto se ne uspijeva osloboditi zaprepaštenosti, ali iziđe iz sobe. Pereyra naredi da pozovu
forenzičara. Na tren, s automatizmom punim nade Lascano zamišlja da će, kao toliko puta u
prošlosti, doći Fuseli. Hoda prema boravku i svali se u naslonjač. Pred njim je zastavica Vojne
škole, kula nalik šahovskoj figuri obrubljena s dvije lovorove grane. Pereyra priđe, sjedne, izvadi
paket cigareta i ponudi jednu Lascanu. Gleda kutiju kao kurvinsku ljubavnicu koja ga je
napustila. Odupri se, odupri se. Ispruži ruku i trenutak prije no što će zgrabiti cigaru podigne dlan
u pokretu odbijanja. Znoji se. Ustane, ode do prozora, otvori ga i iziđe na balkon. Dolje, uz
patrolna kola, žena s dječakom govori s potkomesarom. Časnik se okrene i uđe u zgradu. Lascano
u boravak. Pereyra gasi cigaretu. Pseto prođe kroz posljednji kolut ispuštenog dima i duboko
udahne. Stan se ispunio policajcima. Onaj koji je govorio sa ženom provlači se do njih.

Gospodine, dolje je žena s djetetom. Neka se ne penje, idem dolje.

Pereyra i Lascano se pogledaju konzultirajući se tko će joj priopćiti vijest. Bez riječi se
dogovore da će to učiniti Pseto, jer je stariji. Kao da mu činjenica što je vjerojatno bliže smrti
daje veći autoritet. Silaze šutke dizalom. Kad dođu do prizemlja Marcelo otvori vrata i propusti
ga. Koji metar dalje, na pločniku, okrenuta leđima je Maisabé, s jedne strane policajka, s druge
dječak. Počnu hodati prema njima, žena se okrene i ispitivački ga gleda. Marcelo primi dječaka
za ruku i zamoli ga da ga prati. Maisabéin je pogled prikovan za Lascanove oči.

Mrtav je? Da, gospođo? Vi ste ga ubili? Ne, gospođo, ubio se sam. Jeste li svjesni što ste
napravili?... Vi ste ga dali ubiti... Što kažete? Vi mora da ste heretik, zato ne uviđate. Što bih
trebao uvidjeti? Osudio je svoju dušu. Kako? Samoubojice ne odlaze na nebo!... Jako mi je žao,
gospođo. Vi ne osjećate ništa i to se vidi. Oprostite mi. Neka vam oprosti Bog.

Žena ga netremice bijesno gleda, okrene mu leđa i korača odlučno do patrolnih kola gdje
jedna časnica razgovara s mališanom. Marcelo priđe Lascanu.

Ovo je usrano završilo. Zar je moglo drugačije završiti, Lascano? Sigurno nije. Na kraju
krajeva, naša povijest uvijek završi tako da se sruši na nas. Što mislite sad napraviti? Osjećam se
veoma umorno, iscrpljeno. Jedino što sad želim je kupka i krevet.

Pereyru čeka probdjevena noć. Oproste se stiskom ruke. Lascano korača do ugla gdje se,
pokrenut tko zna čime, okrene i ugleda Pereyru kako razgovara s časnikom koji je kimnuo i
uputio se prema zgradi. Marcelo je prišao dječaku, obratio mu se i onda mu je dao ruku te su i oni
stali hodati prema ulazu u zgradu. U tom trenutku dječak se okrenuo i pogledao ga. Psetu je
zastalo srce. Te oči! Taj izraz napola izazivački, napola sjetan, ali, iznad svega taj pogled. Je li
moguće? Vidi kako nestaje iza vrata držeći Marcela za ruku i osjeti shrvanost, poraženost. Prođe
taksi, zaustavi ga, uđe. Na komandnoj ploči je paket Lucky Strikea. Ma neka. Lascano vozača
zamoli cigaretu, koju mu ovaj nevoljko ponudi. Zapali je i izvali se na stražnje sjedalo. Iza
njegovih leđa ovaj ugao na kojemu se odigrala tragedija počinje postajati prošlost.

Sranje!
 23.

Cijele noći, opet i opet iznova, Lascana je budio jedan te isti san. Posve nag hoda kroz
uzak prolaz magle, kojoj kao da nema kraja. Odjednom se u magluštini utjelovi lik u ljudskom
obličju, i on siv, noseći koplje s inkrustacijama od dragog kamenja svih boja. Čovjek bez lica
nacilja kopljem, istodobno govoreći: ako ne učiniš nešto sa svojim životom, uzet ću ti ga.
Ujutro dok se brijao napravio je porezotinu blizu usana iz koje obilato šiklja krv. Pusti je
da teče i u zrcalu ugleda samoga sebe kao vampira iz filmova B-produkcije koje je gledao u kinu
sa stalnim predstavama u svojoj četvrti kad je bio dječak i ovaj je život bio nezamisliv.

Odluči otići potražiti Mirandu. Prije toga morat će se naći s Pereyrom da pošalje naredbe
koje će njegovo uhićenje pretvoriti u legalno hapšenje.
U Marcelovom ga uredu izvijeste da ga ne očekuju prije podneva. Zove ga kući, ali
odgovori mu sekretarica, ostavi poruku u kojoj ga izvijesti da ga čeka. Iziđe iz palače, uđe u
kavanu Usía i stane čitati novine.
Pri kraju je s Clarinom kad stigne Marcelo, sjedne preko puta njega i traži kavu s
mlijekom.

I kako je završila noć? Nije završila, nisam spavao. Znate što, Pereyra? Recite mi.
Gotovo sam siguran da onaj dječak nije sin Giribaldijevih. Zbog čega to kažete? Meni se čini da
je posvojen. Zbog čega? Jeste li zamijetili da se sinoć ni u jednom trenutku nije obazirao na onu
za koju se pretpostavlja da mu je majka? I što to može značiti? Kad se nadu u napetoj situaciji
dječačići gledaju roditelje kako bi znali čemu se prikloniti. To je posve prirodno. No dobro, ovaj
to nije učinio. Nisam zamijetio. Ja jesam. Uz to ću vam još nešto ispričati. Što to? Dječak veoma
nalikuje ljudima koje poznajem, a kojima su ukrali unuka u COTI Martínezu. Ivi mislite da je to
on? Istina je da ni u što nisam siguran. Možda su to moje vlastite želje da ga ti ljudi pronađu.
Tko su oni? Obitelj iz Haeda, prezimenom Napolitano. Recite im da me nazovu i napravit ćemo
testiranje DNK Dogovoreno. Htio bih također razgovarati o nečemu drugome, tiče se Mirande.
Koga? Krtice Mirande, pljačkaša banaka...

U samo nekoliko minuta Lascano mu objasni situaciju. Dogovore se da će dati šefu

delegacije Haedo nalog za hapšenje i da će se sam Lascano pobrinuti za premještaj. Odvjetnik ga
upozori da mora biti svjestan da nije čuo ništa o ilegalnom privođenju Mirande, ali da je to jedina
nepravilnost koju će pustiti da mu prođe. Lascano kimne i čestita samome sebi što mu nije rekao
ništa o rekompenzaciji. Marcelu ne pada na pamet pitati zbog čega ga je uhapsio. Možda je među
njima uspostavljena veza tipična za one koji surađujući primjenjuju zakon. Marcelo mu posudi
auto i naredi svom vozaču i jednom policajcu iz sudskog ureda da otprate Lascana u posjet
Mirandi. Uđe u auto, odlaze. Kroz prozorčić teče beskonačan film tuđih života.
U međuvremenu u svojoj ćeliji Krtica puši cigaretu i mirno čeka. Prođe jedan redar. U
susjednom uredu časnik na dužnosti, Peloski, stiže sa svežnjem papira kako bi preuzeo smjenu.
Miranda napravi znak čuvaru.
 Hej, momak. Što ima? Napravi mi uslugu pa će biti i za tebe koristi. Kakvu uslugu? Kad
dođe Roberti reci mu da je ovdje Krtica Miranda, to je važno. Komesar će ti biti zahvalan. Ako
ga budem vidio reći ću mu. Hvala.

Krtica ga gleda kako se udaljava hodnikom i nasmiješi se. Peloski je čuo dio razgovora.
Kad čuvar prođe kroz stražarnicu zaustavi ga pokretom ruke.

S kim si govorio? Sa zatvorenikom. Tu je zatočenik? Doveo ga je Maldonado jučer

popodne. Govorio je s Medinom. Pustio ga je i otišao.

Letimičnim pogledom Peloski pregledava stražarsku knjigu. Nema nikoga zabilježenog

pod »uhapšeni«.

Što ti je rekao zatvorenik? Kad vidim Robertija da ga obavijestim da je Krtica ovdje.

Rekao ti je Krtica? Krtica. Što ti je još rekao? Ništa više, da će mi komesar biti zahvalan. Dobro.
Učini mi uslugu, idi do oružara, vidi je li Gómez ondje i pošalji mi ga. Da, gospodine. Gospodin
je na nebu.

Da ode do oružara i vrati se trebat će mu najmanje petnaest minuta. I više nego dovoljno
vremena za ono što je Peloski isplanirao. Kad mehanizam opruge jednim udarcem zatvori vrata
on se okrene od pulta i odšeta nekoliko koraka po hodniku s tamnicama dok ne ugleda Krticu
kako sjedi i mirno puši. Digne pogled i pozdravi ga glavom. Peloski više nema nikakve sumnje.
To je Krtica Miranda. Vrati se pultu u stražarnici. U prolazu otvori vrata i osvjedoči se da nitko
ne dolazi hodnikom. Uzme telefon, okrene broj.

Zdravo, komesare. Peloski na telefonu... Slušajte me. Ovdje u postaji imamo vrlo
zanimljivu ribu... Spremna je za roštilj... Ja dolazim smjesta... Već znam, već znam, ali ovo što
imamo vrijedi truda... Da sam na vašem mjestu smjesta bih došao... Dobro... Ne brinite se... Sve
je dobro... čekam vas... stavite mu.

Lascano iziđe iz auta i pozvoni. Beba smjesta otvori vrata i stane u stranu da ga propusti
da uđe. Kad ga je ugledao kako ulazi kućni čupavac trkom izjuri sitnim koracima poput igračke i
uđe u svoju košaricu.

Ima kakvih novosti? Ne previše, Beba. Sinoć sam sudjelovao u postupku hapšenja jednog
vojnog lica koje je djelovalo u COTI Martínezu. Aha, i? Dobro, bilo je strašno, jer je tip, prije no
što smo išta mogli učiniti, zgrabio revolver i ispalio si metak. Zašto mi to pričate, Lascano? Stvar
je u tome da s vojakom i njegovom ženom živi dječak za kojega kažu da im je sin. Na sreću, kad
se sve to dogodilo dečko nije bio u kući, ali je došao poslije. I? Ne znam, ne želim u vama buditi
nikakva lažna očekivanja, Beba. Ali? Ali taj dečko veoma nalikuje vama, a i Evi, no nisam
siguran. Možda sam to samo umislio. Želim ga vidjeti. Vidite, stvar je u rukama odvjetnika
Marcela Pereyre. Nazovite ga, ja sam ga već uputio u potragu koju provodite i on zna da ćete ga
nazvati. Ovdje vam je broj. Hvala. Nemate mi se zašto zahvaljivati, preporučam vam da se
previše ne nadate. Čini mi se da vam ne treba više patnje no što ste je dosad imali. Pustite da o
tome ja odlučim. Kako vam drago. Mogu vas nešto zamoliti? Recite mi. Jednu Evinu fotku.

Beba ode do svoje sobe i vrati se koji tren poslije s jednom fotkom. Eva na plaži, u
bikiniju na nekoj terasi sa suncobranima. Na njezino krilo pada sjena čovjeka koji je napravio
polaroid. Emocije ga počnu svladavati pa Lascano strpa fotografiju u džep.
U neočekivanom porivu, koji iznenadi Bebu i njega samoga Lascano je poljubi u obraz,
okrene se na peti i iziđe iz kuće. Kad se spremao otvoriti vrata auta, začuje Bebin glas kako ga
doziva. Okrene se.

Dođite na sekundu.

Dvadeset minuta poslije Peloskijevog poziva Roberti ulazi u postaju. Da je došao malo
prije bio bi se mimoišao sa stražarom koji mu je trebao poslati Krtičinu poruku, a kojega je
Peloski poslao nekim poslom samo da ga izvuče odande. Časnik se nasmiješi inspektoru.

Tko je to? Krtica Miranda. Ne zajebavaj me. Tko ga je doveo? Lascano s Maldonadom.
Pseto? On. Mislio sam da su ga ubili. Živ i zdrav. Ali u odjelu ga drže mrtvim. Radi za svoj
račun. Je li zabilježen u knjizi? Nisam li vam rekao da je spreman za roštilj. Pogledajte sami.
Neka me nitko ne smeta. Prepustite to meni, ali poslije ne zaboravite na sirotinju.

Peloski pokaže prstom na tamnice, kao da je taj znak potreban. Roberti krene hodnikom
hodajući punom brzinom. Kad ugleda Krticu uspori i stane. Sjedne na klupu nasuprot zidu i
primakne je rešetkama ćelije u kojoj Krtica i dalje sjedi i mirno puši.
Krtice, sretne su oči koje te vide. Ne znaš kakvu mi radost donosi tvoj posjet. Kako ide,
Roberti? Vrlo dobro, Krtice, vrlo dobro, a uvjeren sam da tebi ide još bolje. Nema ništa kao što
je čovjek od vjere. Dobro, Krtice, što ćemo napraviti, srediti ovo ili da te zapišem? A s
Lascanom, Što ćemo napraviti? Lascano je već sređen. Kako? Pseto više nije u policiji. Upetljao
se u frku s pobunjenicima. Ja sam mislio da su ga ubili, ali se čini da je zbrisao i sad se ponovno
pojavio. Bit će da je to još jedna prednost demokracije. Hoćete reći da me zbuksao ni zbog čega,
vrag jedan. Lijepo te Pseto nadmudrio.

Krtica ostane tren izgubljena pogleda uperenog u kažiprst i srednjak koji drže cigaretu.
Baci čik na pod i zgnječi ga. Nasmiješi se.
 Što si me ono pitao? Sredit ćemo ili te zapisujem?

Lascano zastane nasred boravka, tek koji korak od naslonjača u kojemu muškarac
zadubljeno gleda televizijski ekran. Beba ode do ormara u provansalskom stilu, otvori ladicu i
počne premetati po hrpi papira. Otac na tren makne svoj idiotski pogled s televizora i usmjeri ga
na Lascana, koji se osjeti primoran uzvratiti mu isto tako blesavim osmijehom. Beba zatvori
ladicu, okrene se i pruži Lascanu omotnicu s prilično zgužvanim avionskim papirom.

Ovdje vam je Evina adresa, to je pismo u kojemu govori o vama... i sebi.

Lascano oklijeva, strah ga je što bi ovo pismo moglo reći, ali konačno ga uzme, gleda ga i
stavi u džep. Osjeća potrebu, poriv da iziđe trčeći iz ove kuće.

Mnogo hvala, Beba, ali... Ne govorite ništa, Lascano. Želim vam sreću.

Nakloni se prema Bebi, okrene se, iziđe. Kad zatvori vrata ima dojam da samo što se nije
onesvijestio. Uzme zrak, uzdahne, korača do auta. Putem do postaje stane zamišljati kakva je bila
ova obitelj prije no što je na nju nasrnula grupa za zadatke koja je odvela Estefaniju. Sigurno bi
bila nalik obitelji kakvu je oduvijek tražio, sanjao, želio, žudio. Onakva kakvu je povjerovao da
će u nekom trenutku imati, ali koju bi uvijek nešto onemogućilo. Smrt njegovih roditelja, nesreća
u kojoj je izgubio Marisu, nagli Evin bijeg kad su ga nastrijelili psi diktature. Svom svojom
dušom želi da Beba pronađe svoga unuka. Da taj dječak može početi živjeti ono što mu je
preostalo od djetinjstva koje su mu ukrali. Da može prestati hiniti da vjeruje u laži starijiih. Da
može zgrabiti mačku za vrat, markirati iz škole, igrati se sa šibicama, biti voljen, grljen, ukoren a
da se neprestano ne preprečuje ta strašna tajna. Kočenje auta ispred postaje vrati ga natrag u
ovdje i sad.

Povratak do centra grada je jedna jedina, predugačka Lascanova psovka na

kurvinogsinatisućuputadamujeprokletamajkakojagajerodila Robertija. Ne može vjerovati da ga je
pustio. Krtica ga je podmitio, kao što je namjeravao napravitit s njim, Roberti je prešao u napad i
sad su opet bez ičega. Kad je završio s proklinjanjem komesara, počne s Pereyrom. Da ga jutros
nije bio zadržao, Krtica ne bi pobjegao. Ali tako je to, sreća je kurva koja vrlo često spava s
nekim drugim.
 24.

U sumrak i kad dobrano zađe noć mnogi parovi imaju običaj dolaziti autom u šume
Palerma da obave svoje. To je ukorijenjen običaj kod stanovnika Buenas Airesa koji su taj kraj
prozvali Gradić ljubavi. Ovdje policija, koju su kupili vlasnici barova, ne ometa ljubavnike. To je
mjesto odabrao Krtica Miranda da se nade sa ženom, jer su ovamo dolazili kao momak i
djevojka. Ovdje ju je ponosno doveo u svom prvom ukradenom autu. Ovdje su prvi put vodili
ljubav.
Sjedeći u stopostotno legalnom autu čeka Susanu slušajući kazetu Franka Sinatre. Ona je
zacijelo puno puta skrenula s puta kako bi se uvjerila da je nitko ne slijedi. U tome ju je veoma
dobro izvještio. Sigurno zato kasni. Pogleda kroz zrcalo, pogleda sa strane: u drugim autima su
parovi koji piju, ljube se, pipkaju, poneka koju se ne da nagovoriti, neka plavuša zaroni i nestane
iz vidokruga. Glorije iz Gradića ljubavi. Na uglu se zaustavi taksi. Ona je. Promatra je dok plaća i
uzima ostatak, izlazeći i gledajući trenutak uokolo u potrazi za nekim znakom. Miranda pusti da
zatrepću svjetla auta i ona se zaputi prema njemu. Silueta je koja se ziba nasuprot golemom zidu
od crvene cigle.
Gleda je kako se približava živim korakom, uđe u auto, zatvori vrata ne pogledavši ga,
sjedne pognute glave. Plače.

Što se zbiva, Crna mila? Ne mogu više izdržati, Eduardo, ne mogu više. To se događa.
Ali, zašto, Crna? Želiš li znati zašto? Jasno, ljubavi. Reći ću ti što mi se događa, ali molim te
pusti me da govorim. Ne prekidaj me. Govori, Crna mila, reci mi što god to bilo. Dobro.

Susana spusti pogled, izvadi iz torbice rupčić i pređe njime preko nosa. Uzme zrak.
Miranda se nasloni na vrata da je bolje vidi i stavi nadlakticu preko volana.

Ostavio si me na cjedilu one večeri u piceriji. Imao sam problema, nisam mogao doći.
Rekla sam ti da me ne prekidali.

Glas Crne je šapat, ali zvuči kao krik. Miranda si grize usne.

Ja umirem od brige. Što te brine, Crna mila? Sve me brine, sve! Otkako si izišao, živim u
brizi. Jedan se dan podigao rusvaj s policajcima i televizijskim kamerama pred kućnim vratima.
Izišla sam vidjeti što se zbiva. Pomislila sam da si došao i da su te dočekali. Ali ne, bilo je nešto
drugo. Što to? Na vratima je bio Lascano. Lascano? Da. Rekao mi je da je on podigao svu tu
strku kako bi spriječio da nas otmu i od tebe izvuku lovu, koju si ukrao. Tko bi vas oteo? Ne
znam, neki drotovi. Lascano je spomenuo nekog Floresa. Savjetovao nam je da odemo od kuće,
jer je uvjeren da će se vratiti.
 Susana stišće rupčić među rukama i iz usta joj izleti isprekidan jecaj. Miranda je gleda
kako ponovno skuplja snagu. Ona u njega uperi pogled pun mržnje.
Više ne mogu biti ni u vlastitoj kući! Gdje živiš? Kod strica. A Fernando? Fernando
također, ja ne napuštam svog sina!

Susana izbaci to predbacivanje kao da je fijuknuo bič. Miranda to primi kao udarac
šakom.

Smiri se, Crna mila, molim te. Ne želim se smiriti! Ljuta sam i želim biti ljuta, shvaćaš
me? A to nije sve. Jednoga dana ujutro, kad sam izišla u kupnju, vidjela sam. Što? Ostala sam
paralizirana. Bilo je na novinskom kiosku na uglu. U dnevnim novinama bila je velika fotka
nekog tipa kako leži u lokvi krvi, a pokraj njega tvoja fotka i još trojice tipova. Munja bijesa i
tuge probola mi je grudi... Carlos, tip koji drži kiosk otkako sam bila ovako mala, promatrao me,
proučavao me, kao da čeka reakciju. Ja sam ostala hipnotizirana pred tom fotkom. Ležiš li to ti
rasut u prvom planu? Nisam se usudila prići bliže da provjerim. Jesu li moji najgori strahovi
postali stvarnost? Onda mi je Carlos, kao da je znao što mislim, rekao da nisi ti, da si pobjegao.
Te su riječi raspršile začaranost. Bilo je kao da su me probudili. Pogledala sam Carlosa i
shvatila koliko je silno ostario i u njegovoj sam starosti mogla vidjeti i svoju. Gledao me s tugom,
sa suosjećanjem, s nekim izrazom »što da se radi« koji mi je smutio dušu. Nisam htjela prihvatiti
novine koje mi je nudio. Nisam željela pojedinosti... Čovjek poduzima male odluke svakoga dana,
jednu za drugom, misleći da će se u nekom trenutku sve srediti. Ali te se odluke gomilaju, grade
naš život, čine nas onima koji jesmo i određuju ono što nam se događa. Čovjek je ono što mu se
događa. A ono što mi se događa je to da želim otići doma i plakati. I to činim. Bacim se potrbuške
na krevet i sažaljevam svoju sudbinu i plačem, prvo s ljutnjom, bjesneći i ričući kao životinja.
Onda s bolom i tugom. Kuća je nijema i pitam se zašto sam se udala za tebe? Zašto te i dalje
čekam? Zašto? I odjednom uvidim da ovaj puta leš u prvom planu Crónice nisi bio ti. Ovaj put. I
shvatim da možda čekam upravo to, da budeš ti i ne želim to osjećati, Eduardo. Ali to je ono u što
sam sr pretvorila. Udovica sam koja čeka da joj donesu leš, da se ostvari sudbina i koja želi da
sve jednom konačno završi. A ne želim to, Eduardo, ne želim to. Oprosti mi, ali više ne mogu.
Želim nanovo stvoriti svoj život i to više ne može čekati. Opet te love i naći će te, kao što se uvijek
događalo, a najbolje što se može dogoditi je da te zatvore, na koliko dugo ovaj put, pet godina,
deset godina, doživotno? Nikoga nisam voljela, nikoga neću voljeti kao što sam voljela tebe, ali
mislim da sam zaslužila malu porciju sreće u ovom životu i želim je, Eduardo, želim je. S tobom
to nije moguće. Ali, Crna mila, ne možeš me sad ostaviti. Ja te ne ostavljam, Eduardo, ti si mene
odavno ostavio, a nisi toga čak ni svjestan.

Opet bračna šutnja, ali sad gušća, nepomična, nepopravljiva. Gleda je, ona odvrati pogled
i prvi put u svoj svojoj veličini shvaća koliko su različiti. Ima dojam da više nisu mužjak i ženka
iz iste vrste, da nikad to nisu bili, da ih je spojila tek neka simbioza protivna prirodi. Ono što ih je
držalo zajedno slomilo se i više se nikako ne može pokušati popraviti. Dva su neznanca
napuštena na ljubavničkom polju. Mi smo materija, pomisli, a materija je osvetoljubiva. Kao što
se dešava sa stvarima napravljenim olako, bez poštovanja i uviđavnosti. Loše napravljene stvari
ostaju kao prokletstvo koje nas podsjeća da smo loše napravili.
Kad njegova Beatrice iziđe iz auta Miranda utiša Sinatru. Spopadne ga želja da zaplače,
da sve porazbija. Obuzeo ga je najgori osjećaj: nemoć. Ona ima pravo, ne postoji ništa što on
može napraviti da popravi, da sredi ono što se pobrinuo uništiti. Ona je uvijek bila odana i vjerna
žena i on je uvijek znao da joj upropaštava život, ali se zavaravao da će zadati konačan udarac
čime će se postaviti onkraj dobra i zla te će moći otići u drugu zemlju zasnovati kraljevski život a
da ne moraju nikad više brinuti ni za što. Ali to je bio jednako lažan cilj kao i olovni novčić.
Zapravo se Mirandi sviđao rizik. To da će se spasiti jednom i zauvijek tek je varka kojom se
opravdava. Sad je došao trenutak da Crnoj plati račun. Osjeti kako mu se srce tali u prsima. Ne
napravi ni najmanji napor da je zadrži, da je pokuša nagovoriti, zavesti kao što je napravio tisuću
puta prije. Ostaje u autu dok ga hladnoća ne prisili da ode.

Dva dana poslije oproštaja od Crne Miranda je parkiran pred kućom njezina strica. Ne
mora dugo čekati da bi ga vidio kako prelazi ulicu užurbanim korakom. Spusti prozorčić i pozove
ga. Mladić se trgne i zastane, gleda začuđeno čovjeka u autu.

Tata?... Zdravo, sine. Uđi.

Smjesti se na suvozačko sjedalo, baci otraga naprtnjaču i u tišini ostane gledati ispred
sebe. U tom trenutku osjeća da mrzi svoga oca.

Kad si izišao? Prije nekoliko dana. I već si se opet upleo u frku. To je stil, što da radim?
Kako je moguće da tip s tvojom inteligencijom ne shvaća? Što trebam shvatiti? Nešto što si mi
sam rekao kad sam još nosio kratke hlače. Što sam ti to rekao...? Da posao u koji čovjek ulaže
svoje tijek nikad nije dobar posao. Čovjek kaže svašta... Nije fora. Što to nije fora? Nisi samo ti u
opasnosti. Onaj dan su nas htjeli oteti. Već mi je mama ispričala. Da, cijeli dan je plakala. Jedan
od drotova nam je dao poruku za tebe. Tko? Lascano. Rekao je da se predaš, da ćeš s njim biti
siguran. Dobro. Prepusti to meni da ja sve sredim. I bolje ti je. Želim razgovarati, imam ti nešto
vrlo važno reći. Sad ne mogu. Žuriš se? Zapravo da. Što kažeš na ručak? Kad? Kad želiš,
sutra...? Gdje? Sjećaš se konobe u koju smo išli kad bih te pokupio u školi? U Ulici Luca? Ta.

Fernando ponovno uzme naprtnjaču, iziđe iz auta ne pozdravivši ga i udalji se. Nešto
poslije Miranda uspije nabaviti Floresov broj.

Ja sam, Miranda, Mores... Zašto si se namjerio na mog sina?... Ti također imaš obitelj,
kurvinska majka koja te rodda... Ne zanima me ni koliko je crno pod noktom... Dobro... Što
želiš?... Ni u snu... neću ti dati više od sto tisuća.... Velim ti da ne.... Jesi pijan?, s tom lovom
mogu dati da ukokaju tebe i sve tvoje rođake. Zgrabi stotku i prestani zajebavati... Velim ti da ne,
Flores... i nemoj me tjerati da izgubim strpljenje... Dobro... Dobro je... Pobrinut ću se... Već
znam, Flores, pa nije mi prvi put?... Petak najkasnije... Ne... Ne...
 25.

Kako ga nije bilo!? Tako, nije ga bilo. Pobjegao je? Nije mogao pobjeći, jer službeno
Krtica nikad nije bio ondje. Čak ga nisu uspjeli registrirati? Ne. I što se dogodilo? Ovisi tko je
bio u postaji u tom trenutku. Ako je bio Roberti, Miranda ga je sredio s lovom od napada na
banku. No ako je bio Flores, onda je Miranda zacijelo mrtav i zakopan nakon brutalnog pritiska.
Što vi mislite? Želim vjerovati da je bio Roberti. Zašto? Zbog ljudskosti, Krtica nije ubojica,
samo je lopov i to starinski tip lopova. Čini se da gajite određeno divljenje prema njemu. Uvijek
sam se divio inteligenciji, a Miranda je vrh inteligentan tip, jasno da njegove metode... Šteta što
ne upotrebljava dobro inteligenciju. Što hoćete da vam kažem, Pereyra? U zemlji poput ove u
kojoj vlade u suradnji s kompanijama kradu ljudima čak i volju za životom, gdje čovjek provede
cijeli život rintajući da bi mu onda dali mirovinu koja mu ne dostaje ni za kavu s mlijekom... Više
vrijedi siromašan, ali častan, Lascano. Ah, da? A recite mi zašto su zatvori puni siromašnih? Jer
nemaju novca za odvjetnike. Ali vi ste častan tip usred korupcije. Recimo da sam malo časniji
nego drugi, ali istina je da ne znam je li to iz uvjerenja ili kukavičluka. Također me nije
pretjerano briga da to doznam. Nadam se, Lascano, da neću tako misliti kad budem u vašim
godinama. I ja, Marcelo, želim vam to iz sveg srca.

Kad se našao na ulici odluči ići pješice. Ima u džepu podatke koji će mu omogućiti da
pronađe Evu. Juquehy... Sviđa mu se ime. Problem je sad kako skupiti novac za odlazak. Krtica
je ispario i osjeća da nema snage, nema volje za ništa drugo osim da pronađe Evu i vidi postoji li
mogućnost da počne novi život s njom negdje drugdje. Eva je poput obećane zemlje. Pada mu na
um da ode u banku i kaže Fermínu da je pronašao Krticu u Brazilu i da treba onamo otputovati.
Ako ne može od njega izvući novac, vjerojatno mu neće uskratiti kartu za Saõ Paolo. Jednom kad
bude ondje vidjet će. Nije najčasnija ideja na svijetu, ali ni to ga ne brine previše. Uzalud traži po
džepovima Fermínovu posjetnicu. Pomisli kako je svakako bolje otići onamo osobno. Brzim
korakom zaputi se prema uredima u Microcentru28. Putem uvježbava što će reći. Ako upali,
dobro, ako ne upali, Bog će se pobrinuti.
Za koju minutu stigao je do zgrade. Kad uđe zamijeti da se cijeli dekor izmijenio. Nestalo
je ono uređenje nalik post-modernoj kasarni ustupivši mjesto estetici skupog frizeraja. Ljudi iz
sigurnosti, šerifi koji su prije čuvali prostor, mutirali su u momčiće finog ponašanja, odjevene u
plavo i gelirane kose. Rotirajuća vrata su nestala. Upadljivi grb bankarskog udruženja
nadomješten je slikom sunca koje osvjetljava klas žita okružen vrpcom na kojoj se može
pročitati: Narodna banka. Lascano se zaputi izravno do dizala, stane uz grupu kretena - to se nije
promijenilo - i pritisne peti. Kad stigne, ondje nema nikoga. Kat je posve ispražnjen, s četiri gola
zida. Dva radnika skupljaju svoj alat.
‘Dan. ‘Dan. Ovdje nisu bili uredi banke? Neznani, moguće, mi sve mičemo jer sutra
dolaze postaviti novi ured. Tko vas je zaposlio? Poslao nas je arhitekt Tepeš. Gdje ga mogu
naći? Čekamo ga, danas nam plaća.

Otvori se dizalo i pojavi se bahati oniži čovjek koji slinom vlaži prste i počne brojiti
novčanice iz debelog svežnja. Zapazi Lascana, brojanje prestane i on na trenutak zastane. Gleda
ga od glave do pete i smjesta izvuče zaključak: »policajac«. Pita se što želi. Za svaki slučaj mu
kaže da pričeka sekundu. Plati radnicima i otpusti ih.

Arhitekt Tepeš? Nisam arhitekt, inspektore. Ni ja nisam inspektor. Onda smo jednaki.
Kako god. Kako god. Kako vam mogu pomoći? Vidite, tražim ljude iz banke koja je prije imala
ovdje svoje urede. To izgleda loše. Jer? Ne čitate novine? Došlo je do intervencije Središnje
narodne banke, čini se da je bilo puno mutnih poslova. Počele su kolati glasine da je banka blizu
sloma i svi su se klijenti udružili utrkujući se da izvuku novac. I onda? Upravitelji su zgrabili
preostalu lovu i odmaglili. Nemojte reći. Zato ja uvijek nosim gotovinu, ovdje se ne može
vjerovati ni bankama.
 26.

Kroz slušalicu mu piskutavi glas Pereyrine tajnice kaže da ga odvjetnik hoće smjesta
vidjeti. Loše raspoloženje učini ga uznemirenim. Za koju minutu je na vratima palače. Red kod
dizala duži je no što je spreman čekati. Penje se širokim i pustim stubama. Ali na trećem katu,
koji je zapravo prvi, osjeti da će mu srce prepuknuti. Sjedne da povrati dah. Kad se uznemirenost
malo smirila prede hodnik i pozove dizalo. Dolazi, iziđu dva veoma mlada odvjetnika,
ravnodušna na učinak koji su njihova tijela ostavila u stješnjenom i uskom dizalu. Hodajući
uskim hodnicima prema odvjetništvu Lascano ne uviđa da mrzi ovu zgradu, jer u tom trenutku
osjeća kako mrzi svijet, sebe samoga, sve. Sit je svega i zgađen.

U ozbiljnim smo nevoljama, Lascano. Recite mi nešto što ne znam, ja kao da ne mogu
izići iz nevolje, ali vi, što vas brine? To što je taj tip pušten, to me brine! Koji tip? Miranda, tko
drugi!? Da je pljačkaš banaka, upleten u smrt tri osobe, pušten samo zato što vi niste izveli
legalno uhićenje... Miranda nije nikog, ubio. To nije ono što ovdje piše. To već znam. Ali on nije
imao ništa s napadom na blindirano vozilo. A kako to znate? Rekao mi je. A vi mu vjerujete?
Vjerujem mu. To je bio spriječen napad, banditi su počeli pucnjavu, ali ih je iznenadio pozornik
koji je slučajno prolazio onuda i morali su zbrisati. Onda su murjaci vidjeli priliku da prigrabe
svu lovu koju su prevozili. Valja vidjeti jesu li čuvari ubili bandite ili policajce. Obzirom da je u
gulaš upetljan Kobasica, sve je moguće. Tko? Komesar iz postaje Buenos Airesa, koji je
natovario Mirandi. Krtica nije ubojica, on je lopov visokog soja, zločinac intelektualac. Kako
bilo, intelektualac ili ne, želim ga zatvorenog. Što predlažete da sad napravimo po tom pitanju?
Napravimo? Ja ne mislim napraviti ništa, istina je da sam sit, Miranda je sad vaš problem. Što
želite reći? Postoje stvari koje trebam napraviti da vidim mogu li srediti malo svoj život, sad kad
sam postao svjestan da neću moći promijeniti svijet. Mogu li vam pomoći? Ne, to je nešto što
moram napraviti sam, ali ja ću pomoći vama s Mirandom. Recite mi. Ako želite zgrabiti Krticu
pratite njegovog sina. Miranda je obiteljski čovjek. Prije ili poslije sin će vas odvesti do njega.
Zahvaljujem vam na podatku, već sam počeo sumnjati niste li i vi suučesnik. Istina je da taj
podatak nisam dao kao znak da poštujem pravdu. Ah, ne? Radije bih da ga zgrabite vi, a ne netko
poput Floresa, koji je sposoban učiniti sve kako bi mu ukrao novac, shvaćate me? Što mislite
napraviti? Moram pronaći jednu osobu koja nije u zemlji. Povlačim se. Lascano, ja mogu srediti
da se vratite u odjel. Gledajte, Marcelo, da se ja vratim u Federalnu, ne bih opstao ni dok kažeš
keks. Zašto? Onaj koji me štitio bio je Jorge Turcheli. Šef koji je umro čim je preuzeo funkciju?
Nije umro, ubili su ga. U svim novinama je izišlo da je bio infarkt. Ne vjerujte svemu što
pročitate. Što se dogodilo? Došlo je do prepirke oko šefovskog mjesta između Apóstolesa i
Turchelija, ili bolje rečeno, između dva različita poslovna poimanja Federalne. Ne razumijem.
Apóstoles su grupa mladih časnika, koji su upetljani s nekim dužnosnicima u poslove s kokom. I?
Turcheliju se to nije sviđalo, jer je govorio da s drogom dolazi mnogo nasilja i da narkosi ne
poštuju ništa i nikoga. Dobro, Turcheli ih je pobijedio za dlaku za šefovsko mjesto, ali tipovi su
ga likvidirali u njegovom uredu i namjestili to kao infarkt. Ne bi me čudilo da je likvidacija imala
blagoslov nekog važnog lika. Sad vođa Apóstolesa sjedi u njegovoj stolici. Ja se neću ostati tući s
njima...
 27.

Horacio otvori vratašca ispod roštilja i promatra sa zadovoljstvom drvo koje veselo gori.
Obično počinje pripremati žar tek nekoliko sati poslije, ali danas nije bilo koji dan. Kad obavi
posao za koji ga je zadužio Valli, moći će platiti dvije posljednje rate za roštilj od neoksidirajućeg
čelika koji su mu instalirali prije dva mjeseca. Vani grune rafal vjetra koji upadne kroz dimnjak i
otpuhne dim. Ovo će biti prvi put da ostavlja uz roštilj momka koji mu pomaže. Gledao ga je
kako radi posljednjih dana i nema dvojbe da se može sam snaći ako ne dođe puno ljudi. Daje mu
posljednje upute. Ostavlja ga da radi i primakne klupu zamrzivaču s četirima vratima. S gornje
police uzme paket s Rugerom što ga je kupio od Ćoravog Giardina. Pozdravi i iziđe, ude u
Panteru, stavi paket ispod sjedala, spusti se brzom cestom, priključi se na autocestu i zaputi se
prema glavnom gradu.
Kad se bliži podne spušta se niz Jujuy i parkira na Morenu uz garažu za kamione. Pređe
pješice Trg Miserere, željeznički most i vijugajući stigne do Abasta gdje je dogovorio susret s
Giardinom. Ćoravi ga čeka za volanom rasklimanog Renaulta 12.

Nisi našao ništa lošije, stari? Ne daj da te zavede privid, ne znaš kako dobro ide. Znaš da
uvijek može bili problema. Smiri se, Horacio, upravo ovakav kakvoga ga vidiš ovaj je autić
zvijer. Hoćeš da ti pokažem? Jedino što želim je dovršiti onaj poslić i vratiti se roštilju, idemo.
Druga kola su spremna? Već su ondje.

Obave kratak put u tišini. Kad dođu na Agüero, Giardina mu pokaže zeleni parkirani
Torino. Horacio prijeđe u njega, a Ćoravi napravi krug oko bloka i smjesti se na pločniku na
uglu. Odande se može vidjeti Horacijeva glavetina izrezana u staklenom oknu Torina.
Horacio se pripremi na čekanje. Po tom bi pločniku trebala stići njegova meta Lascano,
ali ne zna kad. Neprijatelj je san. Zbog dosade se za vrijeme neodređeno dugog čekanja može
zaspati i tip onda pobjegne. Ali bio je predvidio tu mogućnost. Gleda naprijed, gleda kroz zrcalo:
osim Ćoravog u Renaultu, ulica je prazna. Vadi omotnicu iz džepa košulje, otvori je i ušmrka
dvije velikodušne crte u svaku nosnicu, koristeći kao štapić podugački nokat malog prsta. Posiše
ono što je ostalo prilijepljeno na noktu i opet spremi omotnicu. Izvadi paket ispod sjedala,
razmota pištolj, provjeri je li spremnik pun, ubaci metak u pretkomoru, zakoči osigurač i položi
pištolj između dva sjedala. Ćeka. Na suvozačevom sjedalu je mobitel ako bi ga možda, samo
možda, zvali da mu kažu da se Lascano približava. Ali treba ostati budan, jer nisu bili sigurni
hoće li ga moći obavijestiti. Sad su problem nestrpljivost i paranoja uzrokovani kokainom. Gleda
u retrovizor. Ništa. Lascana je vidio samo nekoliko puta u odjelu. Nikad nije s njim razgovarao,
ali ga je zapamtio kao ogorčenog i šutljivog tipa. Horacio je uvjeravao Vallija da ga dobro
poznaje, ali sad nije pretjerano siguran da će ga prepoznati kad ga vidi. Hoda na osobit način, kao
da ima oprugu u petama, taj će detalj pomoći. Plan je jednostavan. Kad Lascano pređe na njegovu
stranu izići će šutke iz auta, hodati iza njega a da ga on ne zamijeti, postaviti cijev Rugera ispod
uha naherenu prema gore i ispaliti dva metka. Prednost 22-ojke je da ne pravi galamu i da metak
nema dovoljno snage da prođe kroz lubanju, samo se usadi usred mozga, odakle ga je nemoguće
izvaditi. Tip ne padne smjesta, malo zatetura kao da je pijan i onda padne u komu iz koje više ne
izlazi. Preostaje mu jedino čekati.
 Lascano je bio na rubu da pošalje dovraga tog seronju, pa makar bio i odvjetnik, ali se
suzdržao. U konačnici, misli, nije drugo doli momčić koji pokušava plivati čisto u usranoj bari.
Žali što nije bio raspoložen da mu da nekoliko savjeta o sigurnosti. Obzirom na stvari u koje se
upetljao, dečko se previše slobodno kreće po ulici. Odluči ići pješice. Iziđe brzo iz zaglušujućeg
prometa na Tucumánu i Uruguayu ubrzavši korak do Cordobe. Kad prođe kroz arkade Matičnog
ureda u prolazu ga zalije kupka riže koju je nekoliko slavljeničkih članova obitelji bacalo na
blistav i nasmijan par. Strese zrna sa sakoa i glave, dođe do ugla i skrene prema Callaou. Promet
je i tu paklen, ali barem je buka malo raspršenija zbog širine avenije. Umoran je i neraspoložen,
nema pojma s kojim novcem će otići u Brazil, sad kad mu je propalo prodavanje priče onima iz
banke. Očito su bankari bolji pripovjedači nego on. Ode kući da vidi koliko mu je ostalo.
Vjerojatno mu je dovoljno da dođe do Saõ Paola autobusom i za nekoliko dana boravka ondje.
Poslije će vidjeti. Na uglu Lapride i Cordobe, s druge strane avenije, parkiran je Falcon. Odraz
svjetala na brisačima ne dopušta mu da spazi Luka, bivšeg policajca, ni drugu dvojicu tipova koji
ga prate. Ulicom zapuše povjetarac od kojega poleti hrpa papira ostavljenih na pločniku. Kad ih
Lascano izgubi iz vida, Falcon zapali i skrene za ugao svom brzinom. Na sljedećem se opet
okrene u smjeru Psetove kuće i stane koji metar iza Renaulta u kojemu je zaspao Giardina.
Kad Horacio ugleda Lascana kako mirno korača prema njemu smjesta ga prepozna.
Zgrabi Ruger i oslobodi osigurač. Nasloni se na suvozačkom sjedalu da ga ne bi vidio dok
prolazi. Nijemo opsuje. Zbog položaja će biti primoran pucati lijevom, može to napraviti, samo
što se s desnom osjeća sigurnije. Iziđe. Hoda iza njega u tišini, čvrsto obuhvativši Ruger rukom.
Ne pravi nikakvu buku pri hodu, pogoduje mu i to što vjetar puše prema njemu. Već je tri koraka
od cilja, podigne oružje.

Ako nešto smeta Lascana to je vjetar u lice. Stoga osjeti zahvalnost kad ovaj naglo
promijeni smjer pa ga rafal gurne u leđa. Taj mu rafal donese prodoran miris na pržene iznutrice
kojima odiše Horacijeva odjeća. Brzo se okrene. Debeli je naciljao izravno u njegovu glavu.
Spazi kako meso njegovog prsta tone uz otpor otponca. Vidi se mrtvim.
Ali padne Horacio. Točno uz rub pločnika zapucao je Luk. Prasak probudi Ćoravog.
Prene se i otvori oči, zgrabi volan 12-ice objema rukama. Luk cilja Magnumom Lascanu ravno
među oči. Horacio padne potrbuške. Na pločniku se počinje izlijevati krv. Tip s leđa odalami
Lascana u glavu i ošamuti ga. Luk spremi oružje, napravi dva koraka i Psetu stavi kapuljaču te ga
njih dvojica smjesta odvedu do Falcona koji se brzo približava. Nesposoban pomaknuti se
Giardina vidi dvojicu muškaraca kako utovaruju Pseto straga. Luk obilazi auto, smjesti se na
stražnje sjedalo i punom brzinom odu. Ćoravoga obuzme trenutak posvemašnje zakočenosti.
Gleda lijevo i desno te straga, ulica je povratila mir. Pokrene motor i napreduje do mjesta gdje je
pao Horacio. Između blatobrana dvaju parkiranih automobila vidi ga kako krvari. Uza nj je Ruger
koji mu je prodao. Uvjeri se da nema svjedoka, iziđe, odšepa do oružja, pokupi ga, stavi oko
pasa, vrati se u 12-icu i ode.
Sat poslije Lascano otvori oči u mraku. Još ima kapuljaču. Čuje glas.

Čini mi se da se ovaj već probudio.

 Kapuljača se miče. Smrkava se, kroz prozor ulazi snop narančastog svjetla. Njegovim
očima treba nekoliko trenutaka da se sviknu na jasnoću koja preplavi sobu. Vezan je lisicama za
jednu stolicu, pred stolom, u visokom stanu, ofucanom i sirotinjskom. S druge strane stola u
fokus ulazi nasmiješen lik Krtice Mirande koji ga gleda. Pokraj njega je Luk, nemilosrdni
psihopat koji je zaslužan za nekih pet ili šest mrtvaca. Imbecil koji se ne uklapa u Mirandino
društvo. Na stolu su sve stvari koje je Lasacano imao na sebi, uključujući Evinu kartu i pištolj.
Razveseli se što je to Miranda, a ne Apóstoles, jer bi već bio mrtav.

Ovog puta sam ja tebe preduhitrio, Pseto. Što radiš, Krtice? Već vidiš, zabavljam se
spašavajući ti život. Čini se da sam osuđen da mi banditi spašavaju život. Barem bi mogao
zahvaliti. Zahvaljujem ti, osim ako to nisi napravio da si priuštiš zadovoljstvo da me sam ubiješ.
Znaš dobro da to nije moj stil, Pseto. A čemu onda dugujem čast? Ti to znaš. Dugujem ti nešto.
Meni ne duguješ ništa. Sad više ne, ali ti si mi spasio obitelj kad se Flores htio okoristiti.
Napravio sam to zbog njih, ne zbog tebe. Svejedno je, Pseto. Ne volim nikome ništa dugovati.

Odjednom se bezlično Mirandino lice rasvijetli osmijehom koji ga u hipu pomladi deset
godina. Nasmije se otvoreno, radosno, ponosito.
Hej, to s pozivanjem televizije bilo je genijalno. A dobro, neki put mora telka za nešto
poslužiti. Mogu zamisliti kakvo je lice napravio Flores na svu tu gungulu koju si podigao. Ne, ne
možeš.
Murjaci su ga natjerali da se baci na pod u svom Armaniju od tisuću dolara. Ne
zajebavaj. Kunem ti se, kad je ustao, noge mu nisu doticale pod od srdžbe.

Pseto se pridruži Krtičinom smijehu. Luk je kao mrtvo puhalo, ne zanima ga prizor i
promatra si nokte.

A kako si doznao da će me srediti? A čovjek mora imati kontakte, Pseto, svijet je manji od
kutije šibica. Kako si mi smjestio u piceriji, Lascano. Istina je, trebam priznati da si majstor. S
tim svojim budalastim licem. Kaže Alain Delon. Kako si me našao? Stvar je u inteligenciji,
Krtice. Ne zajebavaj, tko me predao? Nije te predao nitko, kažem ti. Ne gnjavi. Istina je da su te
mnogi silno zamrzili. Tko te želi ubiti? Vlasnik kemijske, jer mu nisam platio kemijsko čišćenje.
Ne gubiš smisao za humor. Zar se nisi nasmijao kad sam zbrisao iz postaje. Nećeš vjerovati,
kupio sam šampanjac da to proslavim. Doista, Pseto, kome je palo na um ostaviti me tamo gdje
dolaze osuđenici iz Federalne? Da sam imao drugu mogućnost ne bih te ostavio ondje. Mogu
misliti. Je li istina da su te istjerali iz policije? Nisu me istjerali, istjerao sam se. A zašto me
progoniš? Već znaš. Ah, točno, zbog love iz banke. Za što treba lovu škrtac kao ti? Moja posla.
Sigurno je vezano uz pisma, koja je napisala... Eva, ideš je potražiti? Već sam ti rekao, moja
posla. Što misliš napraviti sa mnom? Ništa. A zašto si me onda oteo? Vidi, Pseto, dok se ti ovuda
muvaš, ja neću biti siguran. Trebaš nestati. Da iziđem iz postaje stajalo me brdo love. Roberti je
zacijelo zadovoljan. Sigurno, Floresa sam također sredio da ne zajebava više. Krtice, nikad nisi
pomislio da sva ta rabota kojom se ti baviš, rizici kojima se izlažeš i na kraju lova koju kradeš
služe zadovoljstvu najgorih murjaka koji postoje. Zacijelo je tako, ali to sad nije važno. A što je
važno? Da ti nestaneš, Pseto. Bio si blesav. Kad sam ti ponudio lovu rekao si mi da je ona iz
banke čista. Oni iz banke su sad nestali s lovom klijenata. Uviđaš li kako stoje stvari? Reći ćeš mi
koje govno hoćeš? Već sam ti rekao, da nestaneš.
Odi u Brazil ili kamo te volja, ali nestani iz Buenos Airesa. A ako ne želim? Svejedno ćeš
nestati, za to će se pobrinuti Luk, a ako te on ne sredi, napravit će to netko drugi. Kolaju glasine
da ti gnjavatorska grupa inspektora želi srediti. Nemam pojma. Ne pravi se blesav, Pseto, pa
nismo djeca. Danas si se izvukao za dlaku, ne iskušavaj sreću. Ja te ne želim ubiti, znaš da mi se
ne sviđaju mrtvaci. Zato briši. Mogu te zamoliti uslugu? U ovoj situaciji možeš tražiti što želiš.
Ostani sjediti tu deset minuta, važi? Dobro. Poslije zbriši, Pseto, učini mi uslugu.

Miranda ustane smiješeći se. Luk zgrabi Lascanov pištolj i stavi ga oko pasa. Onda mu
skine lisice. Obojica se udalje prema izlazu gdje je još jedan muškarac. Iza vrata čuje vrata dizala
kako se otvaraju i zatvaraju. Ustane, bos je, ode do prozora. Nalazi se na visokom katu u jednoj
od montažnih zgrada u četvrti Fuerte Apache. Poviri, vidi Mirandu, Luka i druga dva tipa kako
ulaze u Falcon. Prije no što uđe Krtica podigne pogled i pozdravi ga rukom i osmijehom. Auto
zapali i nestane iza ugla. Lascano se okrene, gleda po stanu tražeći svoje cipele, ali ih nigdje ne
vidi. Onda zapazi da je na stolu, među njegovim stvarima duguljasta omotnica. Pokupi je, otvori.
Unutra je svežanj dolara. Vrati se do prozora. Brzo pada noć. Čudan Mirandin osjećaj za humor
prisiljava ga da prođe kroz ovu četvrt ubojica i lopova noću, bos, bez novčića i s hrpom
novčanica u džepu. Ne može spriječiti osmijeh, koji smjesta zgasne. Sad mora vidjeti kako će
srediti da odavde iziđe što je više moguće u jednom komadu. Da je vjernik prekrižio bi se, ali
kako nije dotakne jedno mudo i krene prema izlazu.
 28.

Lascano se penje bos i mirnim korakom obronkom Trga San Martín koji gleda na Maipú.
Stiže onamo misleći kako je život, takav kakvoga je živio do tog trenutka, strašna varka. Sad mu
je postala jasnom poruka sive osobe iz sna. Sad razumije u kojem se smislu treba mijenjati.
Shvatio je da je život jedan jedini okret na vrtuljku koji nema sigurnosni pojas. Ta stvar sa
stoicizmom, to što se patnja smatra dostojanstvenim od radosti, taj čin vjerovanja da je tragedija
uzvišenija od komedije, prvorazredna je glupost, osobito za jednog nevjernika. Ako se ne očekuje
nadoknada tamo gore, čemu živjeti kao štakor?
Prerušeni tipovi koji čuvaju vrata Hotela Plaža samo što ga nisu zaustavili, ali iz nekog
razloga se ne usude. Vrataru je dovoljno dati napojnicu od sto dolara kako bi mu dao sobu
premda je bez isprava, prtljage i cipela. Te noći spava snom koji nalikuje smrti.
Ujutro umotan u divni kupaonski ogrtač, kojim ga je opskrbio hotel i obuven u papuče na
kojima blista grb, traži portira da mu kupi smeđe mokasine broj 42 u prodavaonici cipela Marcelo
T. de Alvear i San Martín. Naruči fenomenalan kontinentalni doručak i dok se sladi svježim
sokom od netom iscijeđene naranče i promatra divan prizor s vrhovima drveća na Trgu San
Martín, začuje kako mu John Lennon govori na uho: Danas je prvi dan ostatka tvog života29.

Krtica Miranda, uz pomoć Troila i Glavonje provodi cijelo jutro provjeravajući je li

Makroova kuća pod nadzorom. Prihvatio se zadatka mirno, uz sendvič od lažne pečenice u
kavani Argos na uglu Avenije De Lacroze i Álvarez Triomas. Krati čekanje gledajući partiju
biljara što je igraju dva dečka koji bez dvojbe markiraju iz škole.
Kad mu zajamče da je zona čista, pojavi se u Makroovoj kući. Graciela ga dočeka s
osmijehom koji je koktel od tri jednaka dijela olakšanja, radosti i predbacivanja. Krtičino
prisustvo u njezinoj kući, dok joj je muž iza rešetaka, može značiti samo jedno, ona vrlo dobro
zna da će to u dobroj mjeri primiriti užasnu tjeskobu što je osjeća otkako su njezina muža uhitili.
Ponudi mu mate.

Kako je? A znaš i sam. Da, ali pitam kako si ti. Što ja znam kako sam, istina je, dragi, da
vi muškarci, ne znam, taj život koji ste nam priuštili... Ali katkad vam također priuštimo i neko
veselje, zar ne? Film je vrlo lijep, ali cijena ulaznice je vrlo visoka. Djeca? U školi. Kako im ide?
Maloj dobro, Raulito mi se uvrgao na oca, jako je lijen za školu. Ne sviđa mu se i nema šanse da
sjedne za knjigu. Mene već bole ruke koliko ga mlatim papučom ne bi li učio, ali klinac ni da bi.
A dobro, ima dečkića koji nisu za učenje. Nadam se da u tome neće ispasti na oca. Makro te voli.
Da, to već znam i što hoćeš da s tim napravim? Dobar je on tip. Vidi, da je još i loš morao bi ga
ubiti. Ljuta si. A što misliš? Sad opet odvjetnici, suci koji te pipkaju u dane posjeta kao da si ona
stvar, da bih ga otišla gledali kako trune u zatvoru! Ne podnosi dobro to što je zatvoren, znaš to i
sam. A kome je dobro iza rešetaka? Nikome, pretpostavljam. Ne brini se, neće dobiti puno. Može
biti, ali visi mu još i druga kazna. Nije mu ostalo skoro ništa od druge presude. Za tebe to valjda
nije ništa, ali meni će proći život čekajući ga. Moram te zamoliti uslugu. Reci mi. Predaj ovu
omotnicu Šarafu. Dobro će mu doći. Krtice, ti si tako dobar čovjek, šteta što si lopov. Što se
može, nitko nije savršen. Uzmi ih. Dobro, sad samo mirno, treba izdržati, brini se za mališane i
nemoj mi ga napustiti, ha? Dobro je. Nemoj ga pustiti da potone. Shvaćaš me? Dobro je, Krtice,
dobro je.

Uz posljednje riječi Miranda je zagrli, obriše joj suze, prođe rukom kroz kosu. Ubrzo se
ona pribere. Razdvoje se. Miranda se zaputi prema vratima. Ondje joj daje posljednje savjete,
poljubi je u obraz, ona mu zahvali i on iziđe na ulicu. Graciela mehanički obriše ruke kuhinjskom
krpom, uzme obje omotnice koje je ostavio na stolu, uzdahne, otvori vratašca pokućstva u
kojemu čuva posuđe za goste i stavi ih u vrč za pivo. Onaj koji svira Der Liebe Augustin kad ga
podigneš. Onda priđe sudoperu i stane prati gomilu prljavih tanjura od ručka.

Popodne Lascano isprobava vrlo elegantno odijelo od prirodnog peruanskog konca u

Rhodersu u Ulici Florida. Godi mu slika što mu je uzvraća zrcalo. Hlače treba skratiti. Budući da
mu se žuri, prodavač mu predloži krojača koji blok dalje. Upotpuni kupnju s donjim rubljem, šest
košulja, pojasom, rupčićima i čarapama i zatraži da mu sve pošalju u hotel. Hlače ponese sa
sobom, ostavi ih bolivijanskom krojaču koji ima lokalčić u suterenu slijepog prolaza na Córdobi,
ispod Harrodsa. Hoda do Santa Fea, zaustavi se pred izlogom putničke agencije u kojoj su
postavili veličanstvene plakate s krajolicima zlaćanih plaža. Uđe. Dočeka ga s osmijehom visok
tip, mlad i zavodnički koji ima dojam da mu je život prekratak za njegove ambicije. U trenu je
mladić proračunao vrijednost posve nove Lascanove odjeće i zna da ovdje ima klijenta koji je
došao kupiti, propusti ga u ured i ne predstavlja mu nikakav napor prodati mu kartu za Guarulhos
trideset posto skuplje nego u bilo kojoj drugoj situaciji. Koju minutu kasnije u Rosenthalu, na
drugoj strani trga, nabavi mali kovčeg. Vrati se do Galerije del Este i ondje, na prvom katu, ude u
brijačnicu »Susana«, smjesti se u naslonjaču i zatraži šišanje, brijanje s toplim oblozima i kad je
već tu neka bude i manikura.

Navečer na mjestu gdje Esteban de Luca čini petnaest-metarski osmerokut s Chiclanom,

krčma je za kamiondžije u kojoj doña Elvira priprema i poslužuje najbolje domaće punjene
raviole koji se mogu naći u gradu, vjerojatno i u zemlji. Obilne porcije tjestenine punjene svježim
špinatom plivaju u sudbonosno tamnom umaku praćeni žilavim mesom kojemu je predugo
kuhanje ukinulo svaku žestinu i raspada se u duga vlakna u ustima ili od dodira vilice. To, sa
svježim i oštrim crnim iz demižona, praznik je za redovne goste lokala. U zraku, ostavljajući
masnu brazdu koja aromatizira salu i lijepi se za odjeću i kosu, kruže zakuske prženih krumpirića,
milanski s pečenim jajima, debelih kobasica s kiselim zeljem, jelo od tripica s grahom, kosani
odrezak veličine teniske loptice, bikov rep s krumpirom. Ovo je kraljevstvo kolesterola s
češnjakom, pikantnog ulja, tarantele za desert, vina sa sodom i gastronomskog drugarstva koje ne
razmišlja ni o zdravlju ni o budućnosti i koje ne ogaduje radost krepkog obroka usred najsurovije
zime.
Sa svojom besprijekornom odjećom, svojom frizurom od frizera moduliranom gelom i s
manirama finog dječaka Fernando odudara od ovog mjesta. Nitko za to ne mari previše, jer su svi
zaposleni gutanjem onoga što ruke tih Asturijaca stavljaju pred njih. Mladić je ponešto
mrzovoljan. Otkrije da mjesto, unatoč tomu što se ništa nije promijenilo, nije sačuvalo nikakvu
sličnost s njegovom uspomenom. Ne godi mu buka, a još manje spoznaja da će izići odande
zaudarajući na pržena jela. Kad vidi oca kako ulazi već je prilično neraspoložen. Dok prolazi kraj
konobara Miranda naruči dvaput punjene raviole, crno i sodu.
 Bok, sine. Kako je, tata? Kako si? Dobro, puno posla, imam sve manje slobodnog
vremena. Cime se baviš? Između fakulteta i politike. Upleo si se u politiku? Ispričao sam ti, stari,
ima dvije godine kako šljakam za Justicialismo30. Sviđa ti se politika? Jasno, zašto misliš da
studiram pravo? Zašto? Stari, u ovoj zemlji predsjednici su odvjetnici ili vojaci, kako ja ne želim
biti vojak... Ali čini se da predsjednik želiš. Pa ako ispadne. Ne pada ti napamet ništa bolje?
Lopov, na primjer? Ne zezaj me, na kraju je to gotovo isto. Samo što političari teže završe u
buksi. Baš dražesna. A ti, stari, kako si? Manje-više. Što se zbiva? Natovarili su mi mrtvaca u
napadu na blindirano vozilo. To već znam, a mrtvih je troje. Napravio sam ti popust, jer si mi
sin... Ali, dobro, nemam ništa s tim mrtvima. Jedan mi je murjak to naprtio, ali kako me također
traže zbog banke, istina je da ne mogu početi s objašnjavanjem. Onda? Mama ne želi više ni čuti
za tebe. Za to ima dovoljno razloga. Zbilja ima. A kako se ti s tim nosiš? Nikako se ne nosim, ali
također znam da me trpjela duže no što je trebala. U tome se slažemo. Što misliš napraviti?
Sakriti se dok se stvar ne smiri. To mi se čini kao dobra ideja. Ah, da? Pa istina je da otac poput
tebe ne čini nikakvu uslugu mojoj političkoj karijeri. Hvala. Nema na čemu. Dobro, imam nešto
što će joj napraviti uslugu. O čemu je riječ? O novcu. U ovoj omotnici je jedan broj, to je ključ i
telefon nekog Christiana. Aha. Tip je predstavnik švicarske banke u kojoj imam položenu
određenu količnu love. Spremi podatke. Stavi ih na sigurno mjesto ili bi bilo najbolje da ih
upamtiš i potom uništiš. Dobro, što hoćeš da napravim s parama? Upotrijebi ih za ono za što
trebaš. Dobro, hvala. Imam dva uvjeta. Da vidim. Da tvojoj staroj ništa ne nedostaje i da me
financiraš ako na kraju popušim. To mi ne trebaš ni reći, stari, čudi me.

Konobar im posluži piće i tanjure iz kojih se puši. Fernandu se ne sviđa što je otac naručio
jelo i za njega ništa ga ne pitajući. Zna da mu ovaj gusti umak neće dobro sjesti.

A to usrano lice? Koje usrano lice? Tvoje, čije bi bilo? Ne zajebavaj, stari, ne počinji.
Pričaj mi o sebi, čime se baviš, imaš curu? Ne. Oprosti mi na pitanju: sviđaju ti se djevojke? Ne
počinji, stari. To je pitanje. Što ti je? Vidim da si sav nježnićki. I? I ništa, reci mi istinu, jesi
peško? Stari, to je jedan od izraza koje moja generacija ne upotrebljava. Sviđaju ti se muškarci?
Istina je da dosad nisam naletio na nekoga tko bi me zagrijao, jel’ to odgovor na tvoje pitanje?
Dijelom, brine me »dosad«. Zašto te brine? Ne znam, vidim da si prilično feminiziran, ako hoćeš
da ti budem iskren. Stari, ja sam odrastao sa starom i tetkom. Gdje si ti bio? Dobro je, već sam
shvatio, ali to nije opravdanje. A kome treba opravdanje, osjećao bi se bolje kad bih imao curu?
Pa istina je da bih. Dobro, sljedeći put kad se vidimo dovest ću ti prijateljicu i predstaviti je kao
svoju curu... Nije riječ o tome da meni udovoljiš. A o čemu je riječ? Da znam jesi li muškarac ili
nisi. Toliko te to brine? Da, toliko me brine. Vidi, to su moje stvari i istina je da ti nemaš baš
otvorene stavove o toj temi. Govoreći o otvorenom... Ne vrijeđaj me, hoćeš. Ah, sad se vrijeđamo.
Nemam zašto ovo trpjeti! Ah ne, a što misliš napraviti? Gledaj...

Fernando ustane, okrene mu leđa i iziđe iz krčme. Vrata kroz koja je upravo izišao, a koja
se otvore i zatvore u ritmu opruga, donesu mu prizor iz nijemog filma: Fernando korača do ruba
pločnika, gleda na jednu stranu, gleda na drugu, podigne ruku, otvara vrata taksija, govori s
vozačem, prazna ulica.
On zatraži račun, plati, ispije jednini gutljajem ostatak vina sa sodom, digne se i iziđe na
ulicu. Ondje na vratima dočeka ga najmanje šest policajaca u civilu s uperenim dugim i kratkim
oružjem, tri Falcona i mladi momak. Podigne ruke. Brzo mu priđu dvojica murjaka, prepipaju ga
zbog oružja, nataknu mu lisice i gurnu ga na stražnje sjedalo jednog auta. Popušio je.

Lascano uzme taksi do Ezeize. Sa savršenom sinkronizacijom Sansone mu je koju minutu

prije poslao lažnu putovnicu koju je napravila sama Federalna na ime Ángela Limardija, isto ono
koje stoji na zrakoplovnoj karti. U Ezeizi, kad prođe čekiranje i migracijsku, dozna da let kasni
dva sata. Sjedne u jedan od naslonjača uz veliki prozor s kojega se može vidjeti pista, zrakoplovi
koji dolaze i odlaze.

U tren oka osvanu u lavljoj jazbini suda. Miranda se osjeća silno utučen. Shvaća da s tim
momkom, za kojeg se ispostavilo da je odvjetnik Pereyra, neće biti moguć dogovor. Čestita si što
je uspio srediti pitanje love sa sinom, sad više neće morati ni o kome ovisiti, osobito otkako je
Šaraf prestao biti pouzdan. Počinje planirati svoj novi život u zatvoru, kad mu jedan policajac
otvori vrata kaveza i poviče: Miranda! Krtica ustane i priđe. Murjak mu pokaže da iziđe, zatvori i
otprati ga do pisaćeg stola na ulazu. Ne shvaća što se događa. Časnik na dužnosti izvuče drvenu
kutijicu u koju su spremili sve njegove stvari i isprazni je na pisaćem stolu. To samo može značiti
da će ga pustiti na slobodu. Obuzme ga trenutak panike koji ga paralizira. Časnik ga gleda
posprdno.

Što se zbiva, Miranda, hoćeš ostati?

Da ga otpuštaju u tom trenutku može značiti da ga čekaju na vratima kako bi ga oteli,

ispalili mu dva metka i bacili ga u jarak. Ne bi bilo prvi put da se to dogodi, to je uobičajen
tretman za ubojice policajaca. Miranda uzme svoje stvari, nemarno ih potrpa u džepove i hoda do
vrata. Jedan ga policajac prati, zaustavi se nekoliko koraka prije, drugi policajac otvara. Čim
Krtica stupi na pločnik pun zebnje, jedan se auto hitro približi. Ne može vidjeti unutrašnjost, jer
ima zatamnjena stakla. Miranda napravi korak unatrag i pripremi se da pokuša pobjeći. Prozorčić
se otvori. Nasmiješen, njegov sin Fernando pozove ga da uđe.

A što je ovo? Slobodan si, stari. Kako si uspio? Vrlo lako, dao sam falsificirati naredbu o
trenutnom oslobađanju koju je izdao sudac koji ima tvoj slučaj. Tako lako? Ne baš, morao sam
naći odvjetnika, koji skapava od gladi da ti dođe srediti slobodu, znajući da čega sutra dovući za
uši. Kako si doznao da su me zbuksali? Kad sam izišao iz šugave krčme ušao sam u taksi i učinilo
mi se da na ulici vlada neko čudno kretanje, tako da sam izišao nakon dva bloka i vratio se
pješice. Kad sam došao do ugla s lokalom vidio sam kako te odvode. Dobro, nisi se onda tako
naljutio. Ljut sam i dalje, ali to nema ništa s ovim, najviše sam se bojao da ne dobiješ metak u
potiljak, zato sam ih slijedio taksijem. Kad sam vidio da ulaze u sud bio sam miran i krenuo
raditi na tvom oslobađanju. Sjajan momčić. Skromno. I što ćemo sad napraviti? Idemo na mjesto
gdje će ti napraviti osobnu, poslije te vodim u Ezeizu. Obavijestit ću te kad bude trenutak da se
možeš vratiti. Dobro. Nabavit ću ti vrhunskog odvjetnika, ali pod jednim uvjetom. Reci mi.
Prestat ćeš zajebavati s razbojstvima? Obećajem.
 29.

Kad Marcelo dozna da je Miranda izišao na slobodu uz krivotvoreni nalog spopadne ga

napadaj bijesa koji sledi sve njegove suradnike. Vika i psovanje tog obično dobro odgojenog i
sabranog mladića, koji sad upotrebljava vokabular pravog Argentinca, odzvanjaju kroz labirint
suda kao raspomamljena srdžba grčkoga boga. Miranda je napravio njemu isto ono zbog čega je
Lascana bio prozvao nekompetentnim. Zakleo se samome sebi da mu ovaj tip neće umaći, koliko
god klizav bio, da neće stati dok ga ne bude držao u lisicama na stolici koja će zamijeniti ovu što
ju je demolirao udarajući je nogom. Kad je iscrpio svu svoju snagu svalio se u naslonjač gledajući
odškrinuta vrata kao da će u svakom trenutku ući Krtica Miranda. Ali to se ne događa. Naprotiv,
kroz rupu stidljivo proviri njegova tajnica s napola začuđenim i napola bojažljivim izrazom, pa
mu blago predloži da uzme slobodan dan. Marcelo poželi skočiti preko pisaćeg stola, zgrabiti je
za vrat i zadaviti, što je jasan znak da treba prihvatiti njezinu sugestiju. Iziđe zalupivši vratima.
Kad se nađe na ulici, brzo pređe Trg Lavalle do Libertada. Ondje se sjatila grupa učenika srednje
škole. Curice ga podsjećaju na Vaninu kad ju je upoznao. Mora je vidjeti. Zaustavi taksi, izvali se
na sjedalu, zatvori oči i otvori prozorčić kako bi njegovu vrelinu rashladio zrak s ulice.

U sveučilišni grad. Libertad, Quintana, el Bajo? Ajde.

Lascana bole ruke od napetosti dok održava zrakoplov u letu tijekom cijelog putovanja.
Kad zrakoplov počne prolaziti kroz pokrov oblaka, Saõ Paolo se stane ocrtavati na njegovom
prozorčiću. Što bude bliže zemlji bolje će se osjećati. Rijeka vijuga prema moru mukotrpno si
krčeći put kroz zapletenu orografiju kuća, koliba i zdanja iz priča o vilama nagruvanih u malim
četvrtima s kružnim i slijepim ulicama, četvrtima izranjavanim betonskim autocestama u kojima
nastaju čepovi od automobila, omnibuseva i kamiona svih sorta.

Po Marginalu koja ide uz Tieté, tu crnu zaudarajuću rijeku gustu poput pudinga, natječu
se na jednom prostornom metru luksuzni Mercedesi jantarno crne boje s calhembequeima31 koje
u voznom stanju jedva drže snopovi žica, od hipermodernog kamiona za istovar do rasklimanog
busa nakrcanog sumnjivim i iscrpljenim radnicima. Promet, poput rijeke, napreduje, zaustavlja
se, napreduje, zaustavlja se. Autocesta je presiječena, skreće, ponovno kreće, opet je presječena.
Na jednom od tih skretanja taksi koji vozi Lascana od Guarulhos do Rodoviarije zaustavi se uz
golemo skladište. Kroz rupu koja služi kao golemi prozor proviruje divovska mulatkinja od
papirmašea s parom čudovišnih golih sisa naslonjenu na gredu. Obojene i halucinantne oči
karnevalske lutke prikovane su na Lascana kao predskazanje. Taksi opet krene, promatra ostale
automobiliste. Nitko ne obraća ni najmanju pozornost na monumentalnog seksualnog demona,
koji se pojavio na aveniji. Ovdje je kolosalno erotična žena dio krajolika. Pseto poželi u tom
trenutku da nije prestao pušiti.

Kad se taksi zaustavi ugleda je. Sjedi na stubama paviljona Arhitektonskog fakulteta.
Pokraj nje Martín, slikar i arhitekt u afektiranoj, praktički ženskoj pozi koji joj se udvara.
Marcelo gotovo može zamisliti što joj govori i pomisli kako mu neće dopustiti da mu tek tako
ukrade ženu. Prelazi velikim koracima ulicu koja ih razdvaja. Sudeći po Vanininom iznenađenom
i Martínovom užasnutom izrazu, njegovo je lice zacijelo kao u pobješnjelog luđaka. Sljedeće
Marcelove akcije potkrijepe taj dojam. Ne rekavši ni riječ, uhvati ga za revere njegovog pažljivo
nehajnog sakoića od rebrastog samta, postavi ga na noge i gurne. Martín pokazuje odlučnost
muškarčine, ali Marcelo mu se prijeteći unese dok njihova lica ne ostanu udaljena tek koji
centimetar. Martínovo tijelo stvara čudnu kombinaciju pokreta. Od pojasa na dolje oklijeva,
povlači se i želi pobjeći. Od pojasa na gore želi se pokazati prkosan i hrabar. Ali dihotomija ne
potraje dugo, žardinjera sa sasušenim cvijećem postavila je granicu Martínovom uzmicanju, no
Marcelo i dalje nasrće. Kad se više ne može povući, Martín podigne stopalo i postavi ga na
žardinjeru u pozi koja bi htjela biti vješta, ali gornji dio njegovog tijela već moli za slijetanje, a
njegove obrve za milost. To pretvaranje izazove kod Marcela smijeh, a i samilost, no odlučan je
poniziti ga. Prisloni mu prst na prsa, lagano pritisne i arhitekt se izvali preko žardinjere. Dok je
padao glava mu je udarila o komad armiranog betona proizvevši zloslutni šuplji »bum« koji je
paralizirao Marcela i Vaninu. Ona odmah reagira, nagne se nad Martína, primi mu glavu i pita ga
je li dobro. Martín otvori oči, uhvati se za glavu i kaže da jest. Marcelo se okrene i ode odakle je
došao. Prvi put u životu osjeća silno zadovoljstvo što je napravio nešto vrlo, vrlo nekorektno.
Pomisli kako se s time zauvijek kompromitirao kod Vanine. Od onih je koji vjeruju da žene
uvijek stanu na stranu najslabijih. Zato ga iznenadi kad ga ona dostigne i primi pod ruku
primoravši ga da se okrene i zapita je li lud. Zakače se u raspravu, koja završi u motelu Etcétera u
Ulici Monroe, gotovo kad se već dođe do Avenije Figueroa Alcorte koji ima predivan pogled na
kraj šuma Palerma. Ondje joj, u miru ugodnog seksa, dok ih promatra veličanstveno nage u
stropnom zrcalu Marcelo predloži brak. Vanina smjesta odgovori »da« i sklupča se uz njegovo
tijleo. Mladić pomisli kako će zadovoljne biti njegova mama i svekrva kad im ona ispriča i
obuzme ga neka strepnja: ima dojam da se njegov život počeo pretvarati u vječito nedjeljno
popodne.

Lascano je stigao u Juquehy kad je već pala noć. Uspije pronaći smještaj tek u turističkom
hotelu sagrađenom usred matoa32. Otmjeno rustikalne sobe su raspršene i okružene bromelijama i
orhidejama. Mjesto je vrlo malo. Povečera u hotelu, onda se otušira i baci na krevet. San ga
svlada kao da je dobio krošeom usred čeljusti. Kad se probudi sljedeće jutro učini mu se da je
spavao tek dvije minute. Na prašnim ulicama Juquehyja njegovo bijelo odijelo ostavlja dojam
vlasnika hacijende ili pai de santos33 koji je izišao prošetati pa ga obični ljudi gledaju sa
štovanjem. Raspituje se i stigne do Rue Lontra. To je zemljana ulica izrovana kišama. Kako
napreduje uspon postaje sve strmiji, do vrletnije, raslinje lisnatije. Kad zađe za okuku otvori se
mala laguna opskrbljena sićušnom raspjevanom cachoeirom34. Straga su tri kuće. Nijedna nema
broj ni jasna obilježja. Doimaju se nenaseljenima. Lupne po pločici na vratima prve, nitko ne
odgovori. Ulaz druge pokriven je rešetkom. Zazvoni na zvonce i stvori se neka jezovita psina,
šutljiv kao sjena, koji ushićeno šeće ne skidajući s njega pogled. Vidi se da žudi da zarine očnjake
u taj komad mesa koji se usudio zaći u njegovu domenu. Treća, smještena na vrhu uspona, ima
mala drvena vrata sa stubištem od trupaca koje vodi do terase na kojoj se ziba mreža, a straga su
zelene reberenice. Nema zvonca, lupne dlanovima, ali odgovori mu čovjek koji dolazi silazeći niz
padinu s biciklom na ramenu.

O pessoal saiu (Gospoda su izišla). Tražim gospođu koja se zove Eva, poznajete li je? Ah,
sim, ela mora aqui (Ah, da, ona ovdje stanuje). Znate li gdje je mogu naći? Sei (Znam)... Gdje?
Eles tem uma barraquinha na praia logu ali (Oni imaju jednu kućicu na plaži odmah ondje).
Sabe onde tem uma faixa escrito »Gardelito« (Znate gdje je vrpca na kojoj piše »Gardelito«)?
Estao la desde cedo( Ondje su od rana). Barraquina (Kuckaj... Kako ću doći do cedo (rana).?
Meu senhor, eles e que chegaram cedo, o senhor pode ir a la agora, a pe mesmo (Gospodine
moj, oni su došli rano, gospodin može ići ondje sad, pješice). Jasno, kamo? Pela praia (Preko
plaže). Na desno ili lijevo? O senhor desce ate a praia, pega pra direita, anda um bocado, ai o
senhora vai ver as sombrinhas cor de laranja, se bem que a essa hora nao sei se o rapaz ja
colocou (Gospodin se spusti do plaže, krene desno, hoda malo, ondje će gospodin vidjeti
suncobrane narančaste boje, premda ne znam jel’ ih u ovaj sat momak već postavio)... Kako ću
prepoznati mjesto?... Quer saber (Znate što).? Vamos fazer o seguinte (Napravit ćemo sljedeće).
Kako? O senhor vem comigo, estou indo pra la (Gospodin ide za mnom, baš idem onamo).

Lascano otkrije da je spuštanje bolnije, a i opasnije nego penjanje. Čovjek kojega slijedi
je mršav i vretenast mulat, čija stopala poznaju do savršenstva svaki kamen, svaku prepreku,
svaku raspuklinu na putu. Pseto se odluči slijediti ga stavljajući stopala ondje gdje je on to činio.
Kad stigne do ulice koja ide tik uz more, čovjek se popne na bicikl i krene. Lascano ga vidi kako
se udaljava ne osvrćući se za sobom i nastavi u istom smjeru. Tip je rekao da je to nešto
narančaste boje. Rekao je »oni će biti ondje« ili mu se učinilo? Liscanu se stegne srce kad
pomisli kako će možda morati prihvatiti da je Eva zasnovala novu vezu. Ali mora doznati. Ne zna
što će napraviti ako je tako. Ne zna čak ni hoće li joj u tom slučaju prići. Ne bi želio da joj
njegovo prisustvo donese kakvu nevolju, da njegov život, sad njoj tud, poremeti ono što je možda
sagradila. A ipak, Eva je jedino što poima kao budućnost. Bez nje mu se svijet čini ispraznim,
beskorisnim, besmislenim. Boji se onoga što bi mogao naći, ali nastavi koračati prateći tu
iskonsku uspomenu.
Nakon deset minuta hoda tom ulicom napravljenom od oktogonalnih betonskih ploča,
ugleda mulata trideset metara sprijeda, uz svoj bicikl kako pokazuje prema plaži. Kad mu
Lascano mahne rukom, opet se popne na bicikl i udalji. Njemu s desna, između dvije kuće, otvara
se prolaz, u dnu se vidi more. Krene onuda. Na izlazu malo zastane iznad terase s narančastim
suncobranima. Kad se spremi onamo krenuti začuje kako poznati glas doziva Victoriju. Jedna
djevojčica dotrči na terasu. Malena stiže smijući se i nosi u ruci crnu krpenu lutku u pepita odjeći.
Iza nje se pojavi Eva. Ima raspuštenu kosu, vrlo je potamnjela, nosi grudnjak bikinija i pareo na
kojemu, animirani njezinim hodom, biju bitku neki šareni zmajevi. Lascana obuzme isti dojam
što ga je imao prvi put kad ju je vidio. Ista emocija. Isti nespokoj. Isti osjećaj nestvarnosti. Kako
joj prići? Kako se predstaviti? Kojim riječima? Kojim pokretima, sad kad samo osjeća želju da
viče i plače i umre?... Ali neki se muškarac pojavi na terasi okrenut leđima. Priđe joj. Djevojčica
poskoči i skoči mu u naručje, on je zagrli i podigne iznad glave. Djevojčica gleda u Lascanovom
smjeru. Opet te poznate oči, koje kao da se vrte dok gledaju. Evine oči, one njezine majke, malog
Juana, sad Victorije. Muškarac priđe Evi, primi je oko pasa, ona se napola okrene i poljubi ga u
usta. Vidi se da je razdragana, vidi se da je sretna, vidi se da je krasna, ali kad se tip okrene
Lascano ima osjećaj da ga je pogodila munja: taj čovjek je njegov prijatelj Fuseli.
Osjeti kako mu koljena mlohave i popuštaju sve dok nije sjeo na stubu koja označuje kraj
prolaza i početak pijeska. Pijeska kojim Eva, Fuseli i mala Victoria mirno hodaju prema vodi. Iza
njih more lijeno liže obalu, još više straga prašumu otočića naseljavaju ptice. Osjeti da mu se vrti
u glavi, pomisli kako samo što se nije onesvijestio. Ne želi ih nikako sresti u ovom stanju. Želi
biti tisućama kilometara daleko, želi se udaljiti, osjeća da samo što nije puknuo. Ustane, spotičući
se krene nazad kroz prolaz, iziđe na ulicu gdje ga zaslijepi Sunce. Pred njim je neki čovjek.
Rukom napravi štit i prepozna ga: Krtica Miranda.

Samo mi je to falilo. Što radiš ovdje? Došao sam te potražiti. Mene? Morao sam zbrisati,
ima jedan fiskalčić koji me ima na piku. A obitelj? Dobro, hvala. Momak je već velik, a Crnoj je
dojadilo da me trpi. Ozbiljno, možeš mi reći koga vraga radiš ovdje. Gle, morao sam odlučiti u
roku od jedne minute kamo zbrisati i ovo je bilo jedino mjesto na svijetu izvan Buenos Airesa
gdje se nalazi netko poznat. Ti si ludi od puške. Gle tko kaže. Što misliš napraviti? Nemam pojma,
a ti? Ni ja. Propalo ti je to sa ženskom, koju si došao potražiti. Kako znaš? Daj, Pseto, misliš da
si jedini koji zna izvoditi zaključke? Pogledaj kakvo lice imaš, postoji drugi muškarac? Radije ne
bih o tome. Onda nećemo o tome... A što je bilo špricom, koju si mi prodao da ćeš šetati unučica?
O tome radije ja ne govorim. Onda nećemo o tome govoriti...

Kao da se drže prešutnog dogovora Lascano i Miranda stanu hodati ulicom uzbrdo. Krtica
gleda oktogonalne kocke, Pseto plažu.

Hoćeš mi reći tko me je predao kad si me zgrabio u piceriji? I dalje nastavljaš s tim? I
dalje. Nije te nitko predao. Krtice, našao sam te pukom slučajnošću. Ozbiljno? Zar ne znaš da je
slučajnost uvijek protiv razbojnika?...
... Hej, rekli su mi da treba ići na sjever, da se isplati vidjeli ga. Kamo? U Bahíju. Samo
mi to fali, da na koncu upoznam Bahíju s ovim. Što si rekao? Ništa, ne obaziri se. Onda, idemo?
Što ja znam, lako sam sluđen da ne znam da li da se umijem ili ubijem. Vidi, rekli su mi da u
Salvadoru ima nekih banaka koje su pravi bombon. Ja ne mislim opljačkati nikakvu banku,
Miranda, nemoj mi dolaziti s tim gluparijama. A sad kad smo puni para ne, ali lova nam neće
potrajati cijeli život...
 o piscu

Ernesto Mallo (Buenos Aires, 1948.) argentinski je pisac, novinar, kolumnist, dramatičar i
esejist. Ovaj bivši revolucionar (pripadnik Gerilskog pokreta Montoneros) i protivnik diktature,
na književnu je scenu stupio relativno kasno, romanom Zloćin u židovskoj četvrti kojim je
započeo trilogiju (Crimen en el barrio del Once, Delincuente argentino, Los hombres te han
hecho mal) o policijskom inspektoru Lascanu, po kojoj je u Argentini već snimljen i film. Pod
naslovom La aguja en el pajar (Igla u plastu sijena) ovaj je roman dobio nagradu Memorial
Silverio Cañada za najbolji prvijenac na Noir festivalu u Gijonu te bio finalist Nagrade
Clarin-Alfaguara za najbolji roman (2004).
Mallo se odmiče od klasičnog detektivskog romana svojim iznimnim sluhom za
kompleksne likove, neobičnim strukturiranjem dijaloga, stvaranjem mračnog i pomalo zloslutnog
ambijenta, osjećajem za propitkivanje društveno-političkih tragedija jednog neslavnog perioda iz
recentne povijesti Argentine.
Mallovo pisanje plijeni vještinom pripovijedanja, profinjenom karakterizacijom svakog
od nekolicine glavnih likova pa sve do onih posve sporednih, istančanom rukom stvarajući
ozračje tjeskobe, potištenosti i tuge koji su obilježili godine kada su zločini diktature, otmice,
uhićenja i pogubljenja bili dio svakodnevice koja i danas opterećuje živote Argentinaca. Ulice
Buenos Airesa gotovo se mogu vidjeti, omirisati i čuti dok Lascano njima korača.
 Zabilješke

[←1] Zakon koji određuje - ukidanje kaznenih postupaka protiv svakog tko je počinio
zločine povezano sa zavođenjem nasilnih oblika političke akcije do II). prosinca 1983.
[←2] Zgrada u kojoj je sjedište argentinske vlade.
[←3] Grupos de tareas - skupine osnovane od različitih pripadnika oružanih snaga koje
su tijekom diktature imale zadatak da provode otmice i mučenja te povremeno bile odgovorne za
ubojstva i nestanke nepoćudnih.
[←4] Građansko udruženje baka sa Svibanjskog trga je argentinska organizacija za
ljudska prava čiji je cilj pronaći i vratiti u zakonite obitelji svu otetu-nestalu djecu tijekom
diktature.
[←5] Karta u tarom simbolizira prilagođivanje, umor i balansiranje, pajac drži u svakoj
ruci 2 velika zlatna diska.
[←6] Dio potrbušine, tj. flama karakerističan za argentinska goveda.
[←7] Izraz za novac u vrijednosti 1:1000
[←8] Slavna argentinska marka šibica.
[←9] Bernardino Rivadavia, prvi argentinski predsjednik od 1826. g.
[←10] Porteños - nadimak za stanovnike Buenos Airesa.
[←11] Planinski vrh
[←12] Vodopad
[←13] Popijevka
[←14] Umak za tjesteninu s lignjama
[←15] Sjeta, čamotinja
[←16] Enrique Santos Discepolo, (27. 3. 1901. - 23. 12. 1951.), slavni argentinski pjevač
i skladatelj tanga.
[←17] Milonga i rea su tipične tango kompozicije
[←18] Tip male harmonike, popularne u Argentini, Urugvaju i Litvi
[←19] Los carapintadas su bile razne grupe vojnih aktivista nacionalističkih nazora koji
su provodili više pobuna između 1987. i 1990. protiv vlada R. Alfonsína i C. Menema, a izraz
aludira na upotrebu kreme za maskiranje lica.
[←20] Sambamaias, heliconins, banancira paprati, helikonije, stabla banane
[←21] Buenos Aires znači dobar zrak
[←22] Špnjolski konkvistador i istraživač (1487. - 1537.)
[←23] Patoruzúu je najslavniji lik bogatog indijanskog gazde iz stripa koji je 1928.
stvorio D. Quinterno
[←24] Alejandro de Piado Calé, karikaturist, koji je objavljivao seriju karikatura nazvanu
»Buenos Aires en camiseta« kao autentičnu fresku građana iz niže i srednje klase.
[←25] Koktel od votke, curaçna, limuna, limete i likera od banane.
[←26] Delegación - policijska postaja u provincijama ili općinama.
[←27] Nunca más ili Informe Sábato - izvještaj iz 1984. o prisilnim nestancima osoba
tijekom vojne diktature u Argentini
[←28] Veliki trgovačko-poslovni centar u Buenos Airesu
[←29] Zapravo se pripisuje rehabilitacijskoj skupini odvikavanja od droge Synanon i
njezinom vođi Dederichu
[←30] Isto što i peronizam, pokret na zasadima Juana D. Peróna
 [←31] Stari automobili koji se mogu vidjeti i danas na brazilskim ulicama, uglavnom
proizvedeni prije 1930. g.
[←32] Površina na kojoj raste nešto poput mediteranske makije (port.)
[←33] Macumba svećenik, odnosno svećenik Candombléa, afričko-brazilske religije
[←34] Vodopad (port.)