You are on page 1of 62

ENID BLYTON

Sedam tajanstvenih

SIGNAL U NOĆI
Prijevod:
Aleksandar Kršovnik
Naslov izvornika:

Enid Blyton
THE SECRET SEVEN ON THE TRAIL
1
Sastanak Sedam tajanstvenih

“Mamice, ima li štogod za piće?” upitala je Janet. “I za jelo!”


“Ali, tek ste pojeli doručak”, rekla je mama iznenađeno. “Pojeli ste po
dvije kobasice. Nije valjda da želite još?”
“Znaš, jutros imamo posljednji sastanak Sedam tajanstvenih”, kazala je
Janet. “Dolje, u baraci. Svi mislimo da i nije neki važan sastanak, sad kad
ćemo opet ići u školu, a tad se nikad ništa uzbudljivo ne događa.”
“Opet ćemo se sastati kad dođu božični praznici”, rekao je Peter. “Je l'
tako, Scamperu, staro momče?”
Zlatni španijel je snažno mahao repom i malčice zalajao.
“Kaže da se nada da i on smije doći na posljednji sastanak”, rekla je
Janet. “Naravno da smiješ, Scamperu.”
“Nije tako rekao”, kazao je Peter zadirkujući. “Rekao je da bi se volio
pridružiti sastanku, ako bude bilo kakve hrane!”
“Vau”, složio se Scamper i stavio šapu na Peterovo koljeno.
“Dat ću vam limuna i šećera pa si sami možete napraviti limunadu”, rekla
je mama. “Volite limunadu, zar ne? I možete otići vidjeti je li ostalo fritula u
kutiji u smočnici. Možda su već i tvrde, ali vama to sigurno neće smetati!”
“O, hvala”, rekla je Janet. “Dođi, Peter, najbolje da to odmah odnesemo
jer će ostali brzo stići.”
Otrčali su u smočnicu, a Scamper je došao za njima dahćući. Fritule!
Stvrdnute ili ne, Scamper ih je volio koliko i djeca.
Janet je uzela nekoliko limuna i otišla k majci po šećer. Peter je sve
stvrdnute fritule istresao na tanjur i sa Scamperom otišao dolje u baraku.
Janet je uzela cjedilo za limun i veliki vrč vode. Tako je zabavno praviti
limunadu.
Otvorili su vrata barake. Na njima su bila zelena slova ST. To znači
Sedam tajanstvenih!
“Naše tajno društvo postoji već dulje vrijeme”, kazala je Janet i započela
cijediti prvi limun. “I nije nam nimalo dosadno, a tebi Peter?”
“Naravno da nije”, rekao je Peter. “Sjeti se samo svih naših pustolovina i
uzbudljivih stvari koje smo napravili! Ali, mislim da ne bi bilo pametno
održavati sastanke Sedam tajanstvenih do praznika. Ako ni zbog čega drugog,
onda zato što se dani naglo skraćuju i što moramo biti u kući.”
“Da, i tad se ništa naročito ne događa”, rekla je Janet. “Hej, Scamperu, ne
bi ti se sviđala istisnuta limunova kora, ti luckasti psiću! Pusti to!”
Scamper je poslušao. Sigurno mu se nije sviđalo! Ostao je plazeći jezik s
gadljivim izrazom. Peter je pogledao na svoj sat.
“Uskoro je vrijeme kad bi ostali trebali stići”, rekao je. “Nadam se da će
se složiti da ovo bude posljednji sastanak prije Božića. Najbolje bi bilo da
pokupimo sve njihove značke i stavimo ih na sigurno mjesto. Ako to ne
napravimo, sigurno će netko svoju izgubiti.”
“Ili će je ona luckasta Jackova sestra uzeti i nositi”, rekla je Janet. “Kako
se ono zove? Susie? Peter, zar ti nije drago što te ne gnjavim kao Susie
Jacka?”
“Pa i ti ponekad jako gnjaviš”, rekao je Peter, a Janet ga je odmah
pošpricala polovicom limuna u oko! “Hej, ne radi to! Zar ne znaš da limunov
sok peče jače od svega? Janet, prestani!”
Janet je prestala. “Bolje bi mi bilo da ne trošim limun”, rekla je. “A, evo
nekog.” Scamper je zalajao i netko se uspeo stazom i pokucao na vrata.
“Lozinka!” viknuo je Peter, jer on nikad nije otvarao vrata nikome dok
nije rekao točnu lozinku.
“Kisele lučice!” rekao je glas i netko se zahihotao.
To je bila najnovija lozinka Sedam tajanstvenih koju je izmislio Colin,
čija je majka kiselila lučice dan prije prethodnog sastanka. To je bila tako
glupava lozinka da su se svi smijali, ali je Peter rekao neka ostane dok ne
smisle bolju.
“Imaš li značku?” pitao je Peter otvarajući vrata.
Vani je stajala Barbara. Ponosno je pokazala svoju značku. “To je nova”,
rekla je. “Stara se tako uprljala da sam napravila ovu.”
“Jako dobro”, rekao je Peter. “Uđi. Vidi, dolazi još troje.”
Opet je zatvorio vrata, a Barbara je sjela na kutiju uz Janet i gledala je
kako miješa limunadu. Av, av, av! Scamper je zalajao kad je netko opet
pokucao na vrata.
“Lozinka!” upitali su Peter, Janet i Barbara u isti mah.
“Kisele lučice!” zavikaše svi u isti glas. Peter je odškrinuo vrata i
namrgodio se.
“KOLIKO PUTA vam moram reći da se lozinka ne viče!” rekao je. “Sad
su je čuli svi u okolici.”
“Dobro, svi ste vikali LOZINKA koliko god ste glasno mogli”, rekao je
Jack. “Svejedno, lako možemo izabrati novu.” Pogledao je vragolasto u
Georgea koji je ušao s njim. “George je mislio da je lozinka kiseli kupus, ali
smo mu rekli da nije.”
“Dobro, od sveg...”, započeo je Peter, ali tad je netko opet zakucao na
vrata i Scamper je zalajao.
“Lozinka!” pitao je Peter.
“Kisele lučice!” začuo je glas svoje majke. Smijala se. ‘Ako je to
lozinka! Donijela sam domaćih paprenjaka, tek tako, da vam sastanak lakše
prođe.”
“O, hvala”, rekla je Janet i otvorila vrata. Uzela je paprenjake i dala ih
Peteru. Kad je majka otišla, Peter je mrko pogledao sve uokolo.
“Eto vidite”, rekao je, “maloprije je moja mama čula lozinku, a to je
mogao biti bilo tko. Koga još nema?”
“Ja sam ovdje i ti i George, Jack, Barbara i Pam”, rekla je Janet. “Nema
Colina. A, evo i njega.”
Av, av! Scamper je malčice zalajao u znak dobrodošlice. Dobro je
poznavao sve članove Sedam tajanstvenih. Colin je rekao lozinku i ušao. Sad
su svi bili na okupu.
“Dobro”, rekao je Peter. “Sjednimo! Počet ćemo s poslom čim Janet
natoči limunadu. Požuri, Janet!”
2
Nećemo se sastati do Božića!

Janet je natočila limunadu u čaše, a Peter je razdijelio fritule.


“Malo su pretvrde”, rekao je, “ali su lijepe i pune grožđica. Svakom po
dvije, a jedna starom Scamperu. Oprosti, ali istini za volju, ti i nisi pravi član
Sedam tajanstvenih da bi i ti dobio dvije.”
“Ne bi ni mogao”, rekao je Jack. “Ima samo petnaest fritula. Svejedno, ja
uvijek računam na njega kao na pravog člana.”
“Ne možeš. Mi smo Sedam tajanstvenih, a Scamper bi bio osmi”, rekao je
Peter. “Ali svuda može ići s nama. Slušajte, ovo je posljednji sastanak i...”
Odjeknuli su uzvici iznenađenja.
“Posljednji sastanak! Zašto, što se događa?!”
“Posljednji! Zar ćemo ukinuti Sedam tajanstvenih?”
“Ali, Peter, zar misliš da...”
“Samo me pustite da govorim”, rekao je Peter. “Ovo je naš posljednji
sastanak do blagdana. Od sutra mi dečki idemo u svoju, a od preksutra
djevojčice u svoju školu. Dok je škola ništa se ne događa, a ionako smo
prezaposleni da bismo tražili pustolovine pa...”
“Ali nešto bi se moglo dogoditi”, rekao je Colin. “Nikad ne znaš. Mislim
da je šašava zamisao obustaviti rad Sedam tajanstvenih dok traje škola.
Stvarno mislim tako.”
“I ja”, rekla je Pam. “Volim to što sam članica Sedam tajanstvenih, volim
nositi svoju značku i pamtiti lozinku.”
“Dobro, smijete nositi značke ako želite”, rekao je Peter, “iako sam ih
mislio pokupiti danas jer ih svi imamo ovdje i spremiti ih do sljedećeg
sastanka kad ponovo budu praznici.”
“Ja svoju ne dam”, rekao je Jack odlučno. “I ne morate se bojati da će mi
je moja sestra Susie uzeti, jer imam savršeno mjesto gdje je skrivam.”
“A pretpostavimo, samo pretpostavimo, da se nešto i dogodi dok je
škola”, rekao je Colin od srca. “Zamislite da sad netko od nas otkrije nešto
neobično, nešto što bi se trebalo pogledati. Što ćemo učiniti ako družina
Sedam tajanstvenih bude raspuštena do Božića?”
“Nikad se ništa ne događa dok je škola”, ponovio je Peter koji je volio da
stvari budu po njegovom. “Ionako moram puno raditi dok je škola. Mom ocu
nije bilo nimalo drago kad je vidio moju zadnju svjedodžbu.”
“Dobro, vi marljivo radite i odreknite se društva do Božića”, rekao je
Jack. “Ja ću ga voditi s Janet. Do daljnjeg se može zvati Šest tajanstvenih.
ST je i ovako dobra kratica, samo nedostaje jedna kvačica.”
To se Peteru nije nimalo sviđalo. Namrgodio se. “Ne”, rekao je, “ja sam
glavni. Ali, kad vidim da se nitko ne slaže sa mnom, kazat ću ovo. Nećemo
imati redovite sastanke kao dosad, nego ćemo ih sazivati samo ako nešto
zaista izbije ili se dogodi. I vidjet ćete da sam u pravu. Ništa se neće
dogoditi!”
“Onda ćemo zadržati značke i lozinku”, rekao je Colin. “Još uvijek smo
aktivno društvo, čak i ako se ništa ne dogodi. I sazvat ćemo sastanak odmah,
u slučaju da se ipak nešto dogodi?”
“Da”, rekoše svi gledajući u Petera. Voljeli su što su Sedam tajanstvenih.
To ih je činilo važnima, čak iako se, kako je Colin rekao, ništa posebno ne
dogodi.
“Dobro”, rekao je Peter. “Koja će nam biti nova lozinka?”
Svi su se jako zamislili. Jack je pogledao u Scampera koji je izgledao
kao da i on razmišlja. ‘А da bude Scamper?” predložio je. “Scamper, to bi
bila dobra lozinka.”
“Ne bi”, rekla je Janet. “Svaki put kad bi netko kazao lozinku, Scamper
bi mislio da ga zovu.
“Onda neka bude ime mog psa, Gusar”, rekla je Pam.
“Ne, nego neka bude ime psa moje tete”, rekao je Jack. “Glavati Charlie.
To je dobra lozinka.”
“Da! Glavati Charlie! Neka bude to”, rekao je Peter. “Nitko se nikad ne
bi sjetio te lozinke. Dobro, važi - Glavati Charlie!”
Poslužili su drugu turu fritula. Scamper ih je žalosno pogledavao. Svoju
je već odavno pojeo. Pam mu se smilovala i dala mu pola svoje, a i Barbara
je napravila tako.
Scamper je tad žalosno skrenuo pogled na Jacka koji mu je također dao
velik komad svoje fritule.
“Dobro”, rekao je Peter, “Scamper je dobio više nego pravi član Sedam
tajanstvenih! Uskoro će umisliti da je on vođa društva!”
“Vau”, rekao je Scamper lupkajući repom po zemlji i gledajući u
Peterovu fritulu.
Uskoro nije više bilo ni limunade ni paprenjaka. Scamper je polizao i
zadnju mrvu kolača. Pojavilo se sunce i zasjalo kroz prozor barake.
Peter je ustao i rekao: “Hajde, iziđimo se igrati. Sutra je škola! Ovo su
bili jako dobri praznici. Da provjerimo, Sedam tajanstvenih, svi znate novu
lozinku? Vjerojatno je nećete upotrebljavati do božičnih praznika, pa se
potrudite zapamtiti je.”
3
Pet slavnih

Dječacima je škola počela sutradan i oni su krenuli sa svojim torbama na


leđima ili u ruci. Djevojčice su krenule dan kasnije. Svih Sedam tajanstvenih
nosilo je svoje značkice od dugmadi na kojima je bilo izvezeno ST. Bilo je
zabavno gledati drugu djecu kako zavidno gledaju u njih, želeći imati istu
takvu.
“Ne, ne možete”, rekla je Janet kad su je druge djevojčice pitale mogu li
se pridružiti. “To je tajno društvo. Ne bih vam trebala ni govoriti o njemu.”
“Ali, ne vidimo zašto ne bi moglo biti veće i da i nas pustite da se
učlanimo”, rekle su djevojčice.
“Ne smije biti više od sedam članova u našem društvu”, rekla je Janet. “I
ima nas sedam. Napravite si same svoje tajne družine!”
To nije bilo pametno reći! Kate i Susie, ona Jackova zamorna sestra,
odmah su se sastale i osnovale svoju družinu! Kako to ljuti!
Uzele su Наггуја, Jeffa i Sama i naravno - sebe. I onda, na veliku ljutnju
Sedam tajanstvenih, njih petero se pojavilo u školi sa svojim značkama!
Na dugmadi koju su nosili bila su izvezena dva slova, ne ST, nego PS.
Svi su se okupili oko njih i pitali što znači PS.
“To znači Pet slavnih”, rekla je Susie. “Nazvali smo se po Pet slavnih iz
knjiga ‘Pet’! Mnogo bolja zamisao nego Sedam tajanstvenih.”
Jadnog Jacka je ta Susie toliko ljutila. “Nemate ni blizu tako dobru
družinu kao mi”, rekla je. “Naše su značke veće, imamo divnu lozinku i ne
pada mi ni na kraj pameti da vam je kažem, a imamo i tajni znak. Vi to
nemate!”
“Koji je vaš tajni znak?” rekao je Jack grubo. “Nikad nisam vidio da ste
ga napravili.”
“Naravno da nisi, zato što je on tajna!” rekla je Susie. “Sastajemo se
svaku subotu ujutro i, što je najbolje, već imamo pustolovinu!”
“Ne vjerujem vam”, rekao je Jack. “Svejedno, vi ste ionako samo kopije.
To je bila naša zamisao! Vi ste zli!”
“Dobro, kad me niste htjeli primiti u vaših Sedam tajanstvenih”, rekla je
Susie ozlojeđeno, “sada pripadam družini Pet slavnih i, samo da znaš, već
imamo pustolovinu ! ”
Jack nije znao da li da joj vjeruje ili ne. Mislio je kako Susie mora da je
najnapornija sestra na svijetu. Želio ja imati sestru poput Janet. Otišao je
neraspoložen kod Petera i rekao mu sve što je Susie rekla.
“Ne obraćaj pažnju na nju”, rekao je Peter. “Pet slavnih, baš! Uskoro će
im dosaditi sastanci i zajedničke igre.”
Društvo Pet slavnih je stvarno išlo na živce družini Sedam tajanstvenih to
polugodište. Članovi su nosili svoje značke svaki dan. Kate i Susie su se
dogovarale po kutovima za vrijeme odmora svakog jutra i govorile tiho i
uzbuđeno, kao da se nešto zbilja događa.
Harry, Jeff i Sam su isto radili u svojoj školi, što je Peteru, Colinu, Jacku
i Georgeu jako išlo na živce.
Sastajali su se u ljetnoj kućici u Jackovom vrtu i Susie je izričito naredila
Jacku da se ne približava vrtu kad Pet slavnih ima svoje sastanke u ljetnoj
kućici!
“Pa ja ne smijem biti u svom vrtu!” rekao je Jack razočarano Peteru. “Ali
znaš, Peter, vjerujem da oni stvarno imaju nešto. Mislim da se nešto događa.
Zar ne bi bilo grozno kad bi oni imali pustolovinu, a mi ne? Susie bi likovala
najviše na svijetu.”
Peter se zamislio oko toga. “Ti moraš otkriti čega ima”, rekao je
napokon. “Na kraju krajeva, oni su ukrali našu zamisao i oni to rade zato da
se mi ljutimo. Pokušaj otkriti što se zbiva, Jack. Uskoro ćemo to zaustaviti!”
Tako je Jack, kad je čuo da je Susie planirala sljedeći sastanak za subotu
ujutro, otišao i sakrio se u grm iza stražnje strane ljetne kućice. Ali, na
nesreću, Susie je baš tad pogledala kroz prozor spavaonice i vidjela ga kako
se skriva u lovorovu grmu!
Bijesno ga je promatrala, a zatim se iznenada nasmiješila. Pojurila je niz
stepenice da presretne ostala četiri člana na ulaznim vratima, umjesto da čeka
da dođu do ljetne kućice.
Svi su došli skupa i Susie je počela uzbuđeno šaptati.
“Jack će pokušati doznati što radimo! Sakrio se u lovorov grm iza ljetne
kućice da može prisluškivati što govorimo!”
“Ja ću ga izvući van”, odmah je rekao Harry.
“Ne, nemoj”, rekla je Susie. “Imam bolju zamisao. Idemo u ljetnu kućicu,
šaptat ćemo lozinku tako da je ne može čuti i onda ćemo razgovarati kao da
smo zaista našli pustolovinu!”
“Ali zašto?” pitala je Kate.
“Baš si budalasta! Zar ne vidiš da će Jack sve povjerovati, a mi ćemo
spominjati neka mjesta, recimo staru kuću na brdu i Tiggerov ambar i on će
sve reći svojoj družini i...”
“I oni će otići, istražiti i otkriti da ničeg nema!” rekla je hihoćući se Kate.
“Kakva zabava!”
“Da! A možemo spominjati i neka imena. Govorit ćemo o Zdepastom
Dicku i Uvrnutom Tomu i Jack će misliti da smo usred nečega”, rekla je
Susie.
“A mi možemo otići do Tiggerovog ambara i čekati da Sedam
tajanstvenih dođe i onda im se narugati!” rekao je Jeff cereći se. “Dođite,
idemo sad do ljetne kućice. Jack će se čuditi zašto toliko kasnimo.”
“Da se nitko nije smijao!” upozorila ih je Susie. “Samo me podržite u
svemu što kažem. I budite ozbiljni koliko god možete. Ja idem dolje prva, a
zatim dođite jedan po jedan i ne zaboravite šaptati lozinku, jer je on ne smije
čuti.”
Onda je požurila u vrt i u ljetnu kućicu. Krajičkom oka je vidjela lovorov
grm gdje se sav skvrčen skrivao jadni Jack. Susie se smijuckala u sebi. A-ha!
Lijepo će se osvetiti Jacku zato što je nije pustio u svoje društvo!
Ostali su došli do ljetne kućice jedan po jedan. Saptali su lozinku, što je
Jacka ljutilo. Tako ju je žarko želio reći svojoj družini! Ali je nije mogao čuti
ni jedanput.
Ipak, puno toga je čuo kad je sastanak počeo. Sad, naravno, i da je htio
nije ga mogao ne čuti, jer je Pet slavnih govorilo tako glasno. Jacku nije palo
na pamet da to rade namjerno, tako da bi on mogao čuti svaku riječ.
Jednostavno, bio je zapanjen stvarima o kojima je Pet slavnih govorilo.
Nije znao kako, ali izgleda da su bili usred najuzbudljivije pustolovine!
4
Susie priča priču

Susie je vodila razgovor. Bila je razgovorljiva i bila je kao stvorena da


zbuni Jacka koliko god može.
“Otkrila sam gdje se sastaju one varalice”, rekla je. “To je važna novost
pa vas molim da slušate. Konačno sam pronašla njihovo mjesto.”
Jack nije mogao vjerovati svojim ušima. Još ih je više naćulio.
“Reci nam Susie”, rekao je Harry, igrajući svoju ulogu.
“To je Tiggerov ambar”, rekla je Susie uživajući u sebi. “Ona stara
napuštena kuća na brdu. Razrušeno staro mjesto, baš pravo da se onakve
varalice tamo sastaju. Daleko od svega.”
“O, da! Znam ga”, rekao je Jeff.
“Naravno, i Zdepasti Dick i Uvrnuti Tom bit će tamo”, rekla je Susie.
Svi koji su je slušali uzviknuli su “Ooooh” i “Aaaah”, a i Jack je zamalo
ispustio jedan “Ooooh!”
Zdepasti Dick i Uvrnuti Tom, za Boga miloga. Čemu se dosjetilo Pet
slavnih?
“Planiraju nešto što moramo saznati”, rekla je Susie, podižući pomalo
glas da bude sigurna da je Jack može čuti. “Mi jednostavno moramo nešto
učiniti. Dakle, jedan ili dvojica od nas moraju otići u Tiggerov ambar u pravo
vrijeme i tamo se sakriti.”
“Ja ću ići s tobom, Susie”, odmah je rekao Jeff.
Jack se iznenadio kad je ovo čuo. Jeff je bio vrlo sramežljiv dječak i
nimalo nije bilo slično njemu da ode na neko napušteno mjesto poput
Tiggerovog ambara. Trudio se da sve čuje.
“Dobro. Ti i ja idemo skupa”, rekla je Susie. “Bit će opasno, ali čemu
brinuti? Mi smo Pet slavnih!”
“Hura!” viknuli su Kate i Sam.
“Kad ćemo ići?” pitao je Jeff.
“Pa”, rekla je Susie, “mislim da će se oni tamo sastati u utorak navečer.
Možeš li tad poći sa mnom, Jeff?”
“Svakako”, rekao je Jeff koji nikad ne bi ni sanjao otići u Tiggerov ambar
noću, da je Susiena priča bila istinita.
Jack je vani u grmlju bio sve više i više iznenađen. Također je osjećao
veliko poštovanje prema Pet slavnih. Istina! Dobri su kao i Sedam
tajanstvenih! Kako bi bilo divno otići u jednu takvu pustolovinu! Baš dobro
da se uspio sakriti i sve to čuti!
Jedva je čekao otići Peteru i kazati mu sve što je čuo. Čudio se kako
njegova sestra Susie zna sve o ovom pothvatu. Ono dodijavalo Susie! To je i
slično njoj da osnuje tajno društvo i tad izmisli pustolovinu za nj.
“A što ako vas Zdepasti Dick otkrije?” pitala je Kate.
“Nokautirat ću ga”, rekao je Jeff odvažnim glasom.
Sad su otišli predaleko. Nitko od članova Pet slavnih nije mogao zamisliti
da bi se Jeff ikome suprotstavio. Kate se iznenada zahihotala.
Od toga je i Sam prasnuo u smijeh i snažno zašmrcao, kako samo on to
radi. Susie se namrgodila. Ako se na sastanku budu tako hihotali i šmrcali,
Jack će sigurno opaziti da nisu ozbiljni. Sve bi moglo propasti.
Ljuto se namrgodila prema drugima. “Umuknite”, prošaptala je. ‘Ako se
budemo hihotali, Jack nam neće povjerovati ni riječ.”
“N-n-ne mogu se suzdržati”, rekla je Kate koja, nakon što bi se počela
hihotati, nikad nije mogla prestati. “Daj, Sam, molim te, ne počinji ponovo!”
“Pst!” rekla je Susie ljutito. “Nemojte sve pokvariti.” Opet je povisila
glas tako da ju je Jack mogao čuti. “Dobro, Pet slavnih, to je sve za danas.
Srest ćemo se opet kad dobijete obavijest i zapamtite, NIKOME ne smijete
reći ni riječ o Tiggerovom ambaru. To je NAŠA pustolovina.”
“Kladim se da bi članovi Sedam tajanstvenih htjeli znati sve o ovome”,
rekao je Jeff glasno. “Nasmijava me kad se sjetim da ništa ne znaju.”
Smijao se i to je bio znak svima da se i oni smiju. Kate se opet hihotala,
Sam je šmrcao, Susie se smijala grohotom, a isto tako i Harry. Svi su mislili
na Jacka koji u lovorovom grmu upija svaku riječ njihove blesave priče i
onda se još više smijali. Jack je ljutito slušao. Kako se samo usuđuju tako
smijati družini Sedam tajanstvenih!
“Dođite”, rekla je Susie napokon. “Sastanak je gotov. Idemo uzeti loptu i
igrati se. Baš me zanima gdje je Jack. Možda bi se i on htio igrati.”
Kako su svi dobro znali gdje je Jack, opet su se tome smijali i onda su
jako dobro raspoloženi otišli vrtnom stazom. Kako se zabavno igrati članom
Sedam tajanstvenih! Hoće li odmah otrčati i sazvati sastanak? Hoće li Sedam
tajanstvenih otići u Tiggerov ambar u utorak navečer u mrak?
“Susie, ne misliš valjda da stvarno odemo u Tiggerov ambar u utorak
navečer, a?” pitao je Jeff dok su išli stazom.
“Pa, prvo sam mislila da odemo”, rekla je Susie”, ali to bi bilo glupo.
Daleko je, a sad je noću mrkli mrak. Sedam tajanstvenih možda ne ode i bilo
bi užasno glupo da netko od nas ode tamo i sakrije se ni za što.”
“Da, bilo bi”, rekao je Jeff s olakšanjem. ‘Ali ti ćeš vidjeti hoće li Jack
otići, zar ne, Susie? Ako se išulja u utorak navečer, dobro ćemo se
nasmijati!”
“Sigurno hoćemo!” rekla je Susie. “O, nadam se da boće! Kad se vrati
reći ću mu da je to bio trik, pa će POBJESNJETI!”
5
Jack donosi novosti

Kad je osjetio da su ostali daleko odmakli, Jack se tiho išuljao iz


lovorovog grma.
Razmišljao je što učiniti. Je li ovo dovoljno važno da sazove sastanak
Sedam tajanstvenih? Ne! Prvo će naći Petera i sve mu ispričati. Neka Peter
odluči treba li sazvati sastanak ili ne.
Na putu do Peterove kuće Jack je sreo Georgea. “Zdravo!” rekao je
George. “Izgledaš jako zamišljeno! Što ti je? Jesu li vikali na tebe doma ili je
nešto drugo?”
“Ne”, rekao je Jack, “ali sam otkrio da je Pet slavnih usred nečega. Čuo
sam što im Susie govori, tamo u ljetnoj kućici.”
“Je li nešto važno?” pitao je George. “Mislim, tvoja sestra Susie je pravi
gnjavator. Ne bi smio obraćati previše pažnje na nju. Već je dovoljno
uobražena.”
“Da, znam”, rekao je Jack. ‘Ali je pametna, znaš. Ipak, mi smo ti koji su
napravili tolike pustolovine. I nema razloga zašto i Pet slavnih ne bi moglo
isto, ako družina drži otvorene oči i uši. Slušaj, reći ću ti što sam čuo.”
Ispričao je Georgeu i na njega je to ostavilo snažan dojam.
“Tiggerov ambar!” rekao je. “Dobro, to bi bilo dobro mjesto za sastanak
nekih klipana koji bi željeli ostati skriveni. Ali, kako je Susie uspjela
nagovoriti svoje klince? O, Jack, bilo bi strašno kad bi oni učinili nešto
važno prije nas!”
“To i ja mislim”, rekao je Jack. “Posebno zato što je Susie kolovođa.
Ona mi uvijek pokušava zapovijedati i bila bi gora nego ikad ako bi njeno
glupo društvo otkrilo neku bandu ili zavjeru. Nađimo Petera. Išao sam k
njemu kad sam te sreo.”
“Onda idem i ja”, rekao je George. “Siguran sam da će Peter smatrati da
je to važno. Idemo!”
Tako su dva ozbiljna dječaka otišla stazom do Peterove kuće da ga nađu.
Cijepao je drva za vatru, što je bio jedan od njegovih uobičajenih poslova
subotom. Bilo mu je doista drago što vidi Jacka i Georgea.
“Hej, zdravo”, rekao je i spustio sjekiru. “Sad mogu malo otpočinuti.
Cijepanje je zabavno prvih pet minuta, ali je nakon toga živa dosada. Moja
majka ne voli da to radim jer misli da ću se udariti po prstima, ali tata je
tvrđa srca i tjera me da to radim svake subote.”
“Slušaj”, rekao je Jack. “Imam novosti.”
“Da, a što?” pitao je Peter. “Reci!”
I tako mu je Jack ispričao kako se sakrio u lovorov grm i čuo cijeli
sastanak Pet slavnih. “Imaju i lozinku, naravno”, rekao je, “ali je nisam
mogao čuti. Ali, nakon što su tiho rekli lozinku zaboravili su na mene, pa sam
mogao čuti svaku riječ.”
Rekao je Peteru što je čuo, ali Peter to nije shvatio ozbiljno. Ipak se
ljutio.
Saslušao je priču do kraja i tad je zabacio glavu i nasmijao se. “O, Jack!
Nisi valjda nasjeo na sve te besmislice? Susie se sigurno pravila. To
vjerojatno rade na svim svojim sastancima. Prave se da su usred pustolovine
i umišljaju si da su pametni.”
“Ali, sve je zvučalo sasvim ozbiljno”, rekao je Jack. Sad se i on počeo
ljutiti. “Mislim, nisu imali pojma da ih slušam i svi su izgledali posve
ozbiljno. I Jeff je bio spreman otići tamo i istražiti što se zbiva u utorak
navečer.”
“Baš! Jeff! Možeš li zamisliti tu malu kukavicu kako traži miša, da ne
spominjem Zdepastog Dicka i onog drugog, kako se već zove!” rekao je Peter
kroz smijeh. “Pobjegao bi kilometar prije nego što bi stigao do Tiggerovog
ambara noću. Ta tvoja sestra je samo izmislila priču, Jack. To je za budalaste
klince, kao igranje ide maca oko tebe i to je sve.”
“Znači, ti ne misliš da treba sazvati sastanak Sedam tajanstvenih i odrediti
nekoga od nas da ode do Tiggerovog ambara u utorak navečer?” pitao je
Jack povrijede-nim glasom.
“Ne, ne mislim”, rekao je Peter. “Nisam toliko glup da povjerujem
Susienim bajkama.”
“Ali, pretpostavimo da Pet slavnih ode i otkrije nešto što bismo mi trebali
otkriti”, rekao je George.
“Dobro, ako Jack vidi Susie i Jeffa kako se iskradaju nekamo u utorak
navečer, smije ih slijediti”, rekao je Peter, još uvijek se podsmjehujući. ‘Ali,
neće otići! Vidjet ćete da sam u pravu. To je sve pretvaranje!”
“Dobro”, rekao je Jack ustajući. “Ako je ono što ti misliš, onda nema
smisla više govoriti o tome. Ali, bit će ti žao ako se pokaže da si trebao
sazvati sastanak, a nisi! Susie je možda živa dosada, ali je jako pametna,
prepametna, i ne bi me iznenadilo da Pet slavnih započne pustolovinu koju
bismo mi trebali imati!”
Peter je opet počeo cijepati drva, još uvijek se nadmoćno smiješeći. Jack
je odmarširao dignute glave, jako ljut. George je otišao s njim. Neko vrijeme
nisu ništa govorili, a tad je George sumnjičavo pogledao u Jacka.
“Peter je bio jako siguran u svoje mišljenje!” rekao je pitajući se. “Misliš
li da je u pravu? Na kraju krajeva, on je šef Sedam tajanstvenih. Moramo ga
slušati.”
“Gledaj ovako, George. Čekat ću da vidim što će Susie raditi u utorak
navečer”, rekao je Jack. “Ako ostane kod kuće, znat ću da je Peter u pravu i
da je sve to bilo pretvaranje. Ali ako iziđe sama ili Jeff dođe po nju, znat ću
da se nešto zbiva i slijedit ću ih!”
“To je dobra zamisao”, rekao je George. “Ići ću s tobom, ako želiš.”
“Ne znam kad će izići, ako i odu”, rekao je Jack. “Znam, dođi kod mene
u utorak na čaj, George. Tad ćemo moći slijediti Susie i Jeffa odmah, ako se
iskradu. Ako ne iziđu, znat ćemo da je to glupost i ispričat ćemo se sljedećeg
jutra Peteru što smo bili tako glupi.”
“Dobro”, rekao je George. “Doći ću na čaj u utorak i tad ćemo pažljivo
motriti na Susie. Drago mi je da nemam takvu sestru! Nikad ne znaš što će
napraviti!”
Kad je Jack došao kući, odmah je otišao majci. “Mama”, rekao je, “smije
li George doći na čaj u utorak, molim te?”
Susie je bila tamo. Čitala je u kutu. Odmah je naćulila uši i zadovoljno se
nasmiješila. Pretpostavljala je da Jack i George žele slijediti nju i Jeffa. Ako
odu! Dobro, pobrinut će se da ova šala ode još dalje.
“Mama, to me podsjetilo”, rekla je. “Smije li Jeff doći k meni na čaj,
također u utorak? Jako je važno! Smije li? Puno ti uvala!”
6
Susiena mala varka

Jacku je bilo drago kad je čuo da Susie pita smije li Jeff doći na čaj u
utorak.
“To je dokaz!” rekao je u sebi. “Zajedno će se iskrasti do Tiggerovog
ambara. Peter je bio u krivu! Vidjet ćemo. U utorak navečer mama ide na
sastanak savjeta škole pa će Susie i Jack moći otići a da ih itko išta pita. A
tako mogu i ja! Aha! George i ja bit ćemo na njihovom tragu.”
Jack je sve ispričao Georgeu i on se složio da to zaista izgleda kao da je
ono što je Pet slavnih govorilo na sastanku stvarno.
“Dobro ćemo motriti na Susie i Jeffa i odmah ih slijediti”, rekao je
George. “Bit će jako ljuti kad otkriju da smo s njima u Tiggerovom ambaru!
Najbolje da uzmemo svjetiljku. Bit će mračno.”
“Ne baš posve mračno”, rekao je Jack. “Bit će mjesečina. Ali bi moglo
biti oblačno pa ćemo ipak uzeti svjetiljku.”
Susie je, stalno se smijuljeći, rekla Jeffu da je Jack pozvao Georgea na
čaj u utorak. “Pa sam i ja pitala da pozovem tebe”, rekla je. “A poslije čaja,
Jeff, ti i ja ćemo se tiho iskrasti pa će Jack i George misliti da idemo u
Tiggerov ambar, ali zapravo ćemo se negdje sakriti i onda ćemo se vratiti da
se igramo, čim budemo sigurni da su Jack i George otišli slijedeći nas! Super,
oni će otići sve do ambara i neće naći ništa osim stare urušene kuće!”
“To će im biti dobra pouka!” rekao je Jeff. “Mogu reći samo da mi je
jako drago da ja neću otići na ono usamljeno mjesto noću.”
Došao je i utorak poslijepodne, a s njim su poslije škole na čaj kod Jacka
i Susie došli Jeff i George. Dva dječaka su išla skupa s Jackom koji se
pravio da je iznenađen što Jeff ide k Susie na čaj.
“Hoćeš li se igrati s njenim lutkama?” pitao je. “Ili ćeš napraviti proljetno
pospremanje lutkine kuće?”
Jeff se zacrvenio. “Ne glupiraj se”, rekao je. “Uzeo sam sa sobom svoju
novu maketu željeznice da se njome igramo.”
“Ali treba cijela vječnost da se ona postavi na pod”, rekao je Jack
iznenađeno.
“Dobro, pa što?” rekao je Jeff mrko. Tad se sjetio da Jack i George misle
da će on i Susie otići u Tiggerov ambar i da neće imati vremena igrati se
željeznicom. Smijuljio se u sebi. Neka Jack bude u zabludi! To će mu činiti
dobro!
Čaj je bio vrlo dobar i svi su otišli u igraonicu na kat. Jeff je počeo
sastavljati željeznicu. Jack i George su htjeli pomoći, ali su se bojali da bi im
Susie predbacila da je Jeff njezin gost, a ne njihov. Susie je imala vrlo oštar
jezik kad je htjela!
Zato su se zadovoljili sastavljanjem jednog jako kompliciranog modela
aviona, držeći cijelo vrijeme Susie i Jeffa na oku.
Uskoro je Jackova i Susiena mama promolila glavu kroz vrata. “Dobro,
idem na sastanak školskog odbora”, rekla je. “Vas dvojica, Jeff i George,
morate otići u osam, a ti Jack, ako se ne vratim do večere, sam si nešto
napravi i poslije se okupaj.”
“Dobro, mama”, rekao je Jack. “Dođi nam poželjeti laku noć kad se
vratiš.”
Čim je majka otišla, Susie je postala tajanstvena. Namignula je Jeffu koji
joj je uzvratio. Jack je, naravno, vidio da si namiguju. To je bilo to! Odmah
se uzvrpoljio. To dvoje će sigurno skliznuti van u noć!
“Jeffe, dođi vidjeti novi sat koji imamo u prizemlju”, rekla je Susie. “Na
vrhu ima čovječuljka s čekićem kojim lupa po nakovnju svakih četvrt sata.
Skoro je sedam i petnaest, idemo ga vidjeti kako izlazi.”
“Dobro”, rekao je Jeff i njih dvoje su izišli, gurkajući se i smijući se.
“Eto, izišli su”, rekao je George. “Hoćemo li ih odmah slijediti?”
Jack je otišao do vrata. “Otišli su u prizemlje”, rekao je. “Uzet će svoje
kapute s ormarića. Pričekat ćemo minutu da ih obuku, a onda mi idemo po
svoje. Mislim da ćemo čuti kad zalupe ulaznim vratima. Ne treba nam ni
minuta da ih sustignemo.” Otprilike za minutu su čuli kako se ulazna vrata
otvaraju i zatim dosta tiho zatvaraju, kao da netko nije htio da se čuju.
“Jesi li čuo?” pitao je Jack. “Vrlo tiho su zatvarali vrata. Dođi, obući
ćemo svoje kapute pa ćemo ih slijediti. Ne smijemo im se previše približiti
da nas ne bi vidjeli. Tako ćemo biti sigurni da ćemo ih iznenaditi kad dođu
do Tiggerovog ambara!” Obukli su kapute i otvorili ulazna vrata. Bilo je
dosta svijetlo vani jer se dizao mjesec. Uzeli su sa sobom svjetiljku, u
slučaju da se navuku gušći oblaci.
Nigdje nije bilo Jeffa i Susie.
“Valjda su trčali kao munje”, rekao je Jack zatvarajući vrata za sobom.
“Dođi, znamo put do Tiggerovog ambara, čak i ako ne vidimo Jeffa i Susie
pred sobom.”
Otišli su vrtnom stazom. Nisu čuli kako se netko smijulji iza njih! Jeff i
Susie su se bili sakrili iza velikih zavjesa u hodniku i sad su gledali kako
Jack i George odmiču stazom. Držali su jedno drugo da se ne sruše od
smijeha. Kako su dobru igru namjestili onoj dvojici!
7
U Tiggerovom ambaru

Jack i George nisu imali pojma da su Jeff i Susie ostali iza njih u
hodniku. Zamišljali su da je ono dvoje ispred njih i da žure prema
Tiggerovom ambaru! Doista su žurili, ali na svoje iznenađenje, ni na ovoj
mjesečini nisu vidjeli djecu ispred sebe, koliko god da su upirali svoj pogled.
“Hm, mislim da su sigurno uzeli bicikle”, rekao je napokon George. “Ne
bi mogli trčati tako brzo. Ima li Susie bicikl, Jack?”
“O, da, i kladim se da je Jeffu dala moj”, rekao je Jack ljutito. “Doći će
do Tiggerovog ambara puno prije nas. Nadam se da im sastanak neće završiti
prije nego što mi stignemo tamo. Ne želim da Susie i Jeff održe sastanak, a
da mi ne čujemo sve!
Tiggerov ambar je bio udaljen skoro dva kilometra. Nalazio se na
usamljenom brdašcu, okružen stablima. Nekoć je bio dio seljačke kuće koja
je jedne noći izgorjela. Tiggerov ambar je sad bio samo ruševina. Ostali su
samo vanjski zidovi kuće, gdje su dolazile skitnice kad im je trebalo
sklonište, čavke koje su se gnijezdile u jednom od preostalih visokih
dimnjaka i velika žućkastosmeđa sova koja je običavala spavati danju.
Djeca su se znala igrati u njoj dok im odrasli nisu zabranili jer su se
zidovi mogli urušiti. Jack i George su jednom istražili stari ambar s Peterom,
ali je iz nekog kuta ustao neki stari skitnica i vikao na njih tako glasno da su
pobjegli.
Dva su dječaka klipsala. Uspeli su se uz brdo i pošli uskom cestom koja
je vodila do Tiggerovog ambara. Još uvijek nisu ni čuli ni vidjeli Jeffa i
Susie. Ali, ako su uzeli bicikle, sigurno su već stigli.
Konačno su došli do stare zgrade. Stajala je tamo u mraku i, usprkos
mjesečini, izgledala zapušteno i dotrajalo, nedostajao je dio krova i jedan
široki dimnjak je stršio visoko u nebo.
“Evo nas”, šaptao je Jack. “Hodaj tiho, ne želimo da Jeff i Susie saznaju
da smo ovdje, ili oni drugi, ako su već došli! Ali, sve je jako tiho. Mislim da
još nikoga nema.”
Stajali su u sjeni velike tišine živice i otišli na prstima iza kuće. Postojala
su prednja i stražnja vrata koja su bila zaključana, ali kako nije bilo stakla na
prozorima, svatko tko je htio mogao je sasvim lako ući u tu ruševinu.
Jack se uzverao kroz prozor u prizemlju. Uplašio ga je neki šum nalik na
rušenje, pa je uhvatio Georgea i natjerao ga da skoči.
“Ne hvataj me tako”, bunio se George govoreći ispod glasa. “To je bio
samo štakor koji je pobjegao. Skoro sam vrisnuo kad si me tako iznenada
zgrabio.”
“Pss!” rekao je Jack. “Što je ovo?” Slušali su. Nešto se micalo u velikom
dimnjaku, a zatim se uzdiglo točno iznad ognjišta u sredini sobe u kojoj su
bili.
“Možda je to bila sova”, rekao je nakon duže stanke George. “Da, slušaj,
huče.”
Sablasno hukanje je došlo do njihovih ušiju, ali nije zvučalo kao da
dolazi iz dimnjaka. Činilo se kao da dolazi izvan kuće, iz obraslog vrta. Tad
se začulo novo hukanje, poput odgovora, ali nije zvučalo kao prava sova.
“Jack”, šaptao je George, a njegova su usta bila uz Jackovo uho, “to nije
sova. To jedan čovjek daje signale drugom. Oni imaju sastanak ovdje! Ali
gdje su Susie i Jeff?”
“Ne znam. Sigurno su se negdje dobro sakrili”, rekao je Jack, odjednom
osjećajući kako mu se koljena tresu. “Bolje bi nam bilo da se i mi sakrijemo.
Ovi ljudi će biti ovdje za pola minute.”
“Ovdje u ognjištu je dobro mjesto za skrivanje”, šaptao je George.
“Možemo stajati tamo u mraku, točno ispod velikog dimnjaka. Dođi, brzo!
Siguran sam da čujem kako se izvana približavaju koraci.”
Dva su dječaka tiho otrčala u ognjište. Skitnice su tamo povremeno palile
vatru pa je oveća hrpa pepela dijelom ispunjala ognjište. Dječaci su stajali u
pepelu do gležnjeva, jedva se usuđujući disati.
Tad je iznenada zasjala svjetiljka i pretraživala sobu svojom zrakom.
Jack i George su se stisnuli jedan uz drugog, nadajući se da se ne vide u
velikom ognjištu.
Čuli su zvuk, kao da se netko uspinje na isti prozor kroz koji su oni
uskočili. Tad se neki glas obratio nekome vani.
“Uđi. Nema nikoga. Larry još nije stigao. Daj mu signal, Zeb, jer možda
već čeka na nas.”
Netko je opet zahukao. “Huuuu-uu-uu! Huuuu-uu-uu!
Odgovor je stigao odnekud izvana, a nakon otprilike pola minute još se
jedan čovjek uspeo. Sad ih je bilo troje.
Dječaci su zadržavali dah. Božja milosti!
Bili su usred nečeg jako čudnog! Zašto se ti ljudi sastaju u ovoj ruševini?
Tko su oni i što rade?
A gdje su Susie i Jeff? Slušaju li i gledaju i oni?
“Dođite u pokrajnju sobu”, rekao je čovjek koji je prvi progovorio.
“Imamo kutije da sjednemo na njih, a ni svjetlo se neće vidjeti izvana tako
jako kao kad bismo ostali ovdje. Dođi, Larry. Ovamo, Zeb, posvijetli ispred
nas.
8
Nezgodna situacija

Dvojici dječaka je istovremeno bilo i drago i žao što su oni ljudi otišli u
drugu sobu. Drago im je bilo jer se više nisu bojali da će ih naći, a žao jer
više nisu mogli jasno čuti što govore.
Mogli su čuti žamor iz druge sobe.
Jack je gurnuo Georgea. “Odšuljat ću se preko sobe do predsoblja.
Možda ću moći čuti što oni tamo govore”, šaptao je.
“Ne, nemoj”, rekao je George uznemiren. “Otkrit će nas. Ne možeš se
bešumno odšuljati tamo!”
“Imam cipele s gumenim potplatom. Neće se ništa čuti”, odgovorio je
šapćući Jack. “Ostani ovdje, George. UISTINU me zanima gdje su Susie i
Jeff. Nadam se da neću udariti u nekog od njih negdje.”
Jack je vrlo tiho došao do predsoblja koje je vodilo u pokrajnju sobu.
Vrata su još bila tamo, ali su bila puknuta pa je mogao viriti kroz pukotinu.
Vidio je tri muškarca u stražnjoj sobi kako sjede na starim kutijama. Zadubili
su se u proučavanje nekakvog zemljovida, a razgovarali su tiho.
Da bar može čuti što govore! Pokušao je vidjeti kako ljudi izgledaju, ali
je bilo previše mračno, mogao je samo čuti njihove glasove. Jedan glas je bio
uglađen, govorio je jasno i čvrsto, a druga dva su bila gruba i neugodna.
Jack nije imao pojma o čemu govore.
Utovarivanje i istovarivanje. Šest-dva ili možda sedam-deset. Signali,
signali, signali. Ne smije biti mjesečine. Tama, maglena koprena. Signali.
Magla. Šest-dva, ali bi mogli biti isto kao i sedam-deset. I ponovo, signali,
signali, signali.
Što li to, pobogu, raspravljaju? Ljutilo ga je što čuje te neobične riječi
koje ovako nisu imale nikakvog smisla. Jack je naćulio uši da bi pokušao
više čuti, ali nije bilo koristi, nije mogao. Odlučio se još više približiti.
Naslonio se na nešto iza sebe. To su bila vrata kuhinjskog ormara! Nije
uspio zadržati ravnotežu pa je pao u ormar. Pao je na meko, ali se čulo tvrdo.
Vrata su se zatvorila za njim i kvaka je škljocnula. Sad je sjedio tamo,
zbunjen i zapanjen i nije se usudio micati.
“Što je to bilo?” rekao je jedan od muškaraca.
Svi su slušali i u tom je trenutku jedan veliki štakor, držeći se zidova,
tiho protrčao preko sobe. Jedan ga je čovjek uspio uhvatiti u svjetlo svoje
svjetiljke.
“Štakori”, rekao je. “Ovo mjesto je tako bučno zbog njih. To smo čuli.”
“Nisam baš siguran”, rekao je čovjek s jasnim glasom. “Isključi
svjetiljku, Zeb. Sjedi mirno i slušaj.”
Svjetlo je nestalo. Muškarci su sjedili u potpunoj tišini. Osluškivali su.
Još jedan štakor je projurio preko poda.
Jack je sjedio sasvim tiho u ormaru. Bilo ga je strah da bi oni ljudi mogli
otkriti tko je napravio onu buku. George je stajao u ognjištu u prvoj sobi,
čudeći se što se zbiva. Ovdje je takva mrtva tišina, a i tama!
Sova se probudila u dimnjaku iznad njega i zahukala. Noć! Sigurno ide u
lov. Još je jedanput nježno zahukala i spustila se kroz dimnjak da bi odletjela
kroz prozor bez okna.
George je već bio ionako vrlo uplašen što stoji u dnu dimnjaka, a tek kad
mu je sova očešala obraz...! Bešumno je odletjela kroz prozor, velika
pokretna sjena u tami.
George to više nije mogao podnijeti. Mora izići iz tog dimnjaka, mora!
Mora da je još nešto palo na njega i lagano dodirnulo njegovo lice. Gdje je
Jack? Kako je bilo zločesto od njega što je otišao i pustio ga samog sa svim
tim bićima koja žive u dimnjacima! A Jack je imao i svjetiljku sa sobom.
Ispuzao je iz ognjišta i stao nasred sobe, pitajući se što da radi. Što li radi
Jack? Rekao je da će otići do predsoblja koje vodi do sljedeće sobe da vidi
može li čuti što će oni ljudi govoriti. Ali, gdje su sad oni ljudi? Nije se čuo
nikakav glas.
Ako su se iskrali kroz drugi prozor i otišli, onda stoji ovdje bez veze. A,
ako je tako, zašto se Jack nije vratio? To nije lijepo od njega. Ovo se nije
više dalo podnijeti.
Otišao je do predsoblja pipajući rukama u mraku ne bi li napipao Jacka.
Ne, nije ga bilo. Sljedeća soba je bila u mrkloj tmini i tamo se nije ništa
moglo vidjeti. Bilo je i sasvim tiho. Gdje su svi?
George je osjećao kako mu koljena klecaju. Ova užasna ruševina! Zašto
je uopće slušao Jacka i došao ovamo s njim? Bio je siguran da Jeff i Susie
nisu bili tako glupi da dođu ovamo usred noći.
Nije se usudio dozivati. Možda je Jack ovdje negdje u blizini, jednako
tako uplašen. Koja je ono bila lozinka Sedam tajanstvenih? Kako je ono sad?
Glavati Charlie!
Ako zazovem Glavatog Charlieja, Jack će znati da sam to ja, mislio je.
To je naša lozinka. Znat će da sam to ja pa će odgovoriti.
Tako je stajao u predsoblju i šaptao: “Glavati Charlie! Glavati Charlie!”
Nije bilo odgovora. Pokušao je ponovo, sada malo glasnije: “Glavati
Charlie!”
I onda se upalila svjetiljka i bio je uhvaćen u njenu zraku. Jedan mu se
glas grubo obratio.
“Što je ovo? Što znaš o Charlieju? Dođi odmah u ovu sobu, dečko, i
odgovori na moje pitanje.”
9
Vrlo čudno

George je bio zaprepašten. Kako to, ovi ljudi su još bili ovdje! Gdje je
Jack? Što mu se dogodilo? Stajao je zabezeknut pod zrakom svjetla.
“Dođi ovamo”, rekao je glas nestrpljivo. “Čuli smo te da govoriš
“Glavati Charlie”. Imaš li poruku od njega?”
George se još više zapanjio. Poruku od njega? Kako to, pa to je samo
lozinka.
Samo ime jednog psa! Što je ovaj čovjek mislio?
“Hoćeš li doći u ovu sobu?” rekao je opet isti muškarac. “Što ti je,
dječače? Bojiš li se? Nećemo pojesti Charliejevog glasnika.”
George je polako ušao u sobu, a um mu je iznenada počeo raditi punom
brzinom. Charliejev glasonoša. Zar možda postoji neki Charlie, Glavati
Charlie? Misle li ovi ljudi da on dolazi od njega? Ovo je vrlo neobično!
“Neće biti nikakve poruke od Charlieja”, rekao je čovjek po imenu Zeb.
“Zašto bi i bilo? On čeka vijesti od nas, je l' tako? Je li, dječače, je li te
Charlie poslao da mu doneseš novosti?”
George nije znao što da radi nego da kima glavom. Nije htio ništa
objašnjavati. Izgleda da ovi ljudi misle da ih je on došao naći kako bi dobio
vijesti za nekog Charlieja. Možda će ga, ako im dozvoli da mu daju poruku,
pustiti bez ispitivanja.
“Ne mogu shvatiti zašto Charlie šalje ovako glupog klinca za glasnika”,
gunđao je Zeb. “Imaš olovku, Larry? Ja ću napisati poruku.”
“Klinac koji ne može ni usta otvoriti da bi rekao jednu riječ baš je pravi
glasonoša za nas”, rekao je čovjek s jasnim glasom. “Napiši Charlieju što
smo odlučili, Zeb. Ne zaboravi da mora označiti ceradu bijelom linijom u
jednom kutu.”
Zeb je pod svjetlom svjetiljke našvrljao nešto u bilježnicu. Istrgao je
stranicu i presavio je. “Uzmi”, rekao je Georgeu. “Odnesi ovo Charlieju i
nemoj ga slučajno nazvati Glavatim Charliejem, kužiš? Ako su maleni
dječaci nepristojni, istegnu im uši! Njegovi ga prijatelji mogu zvati kako
hoće, ali ne i ti.”
“Daj, pusti klinca na miru”, rekao je Larry. “Gdje je Charlie sada, dečko?
Kod Dallingovih ili kod Hammondovih?” George nije znao što odgovoriti.
“Kod Dallingovih”, rekao je napokon iako uopće nije znao gdje bi to moglo
biti.
Larry mu je dao pedeset penija. “Briši!” rekao je. “Prepao si se od ovog
mjesta kao miš, ha? Hoćeš da te otpratim niz brijeg?” To je bilo zadnje na
svijetu što bi jadni George poželio. Odmahnuo je glavom.
Čovjek je ustao. “Dobro, ako želiš društvo možeš ići s nama. Ako ne,
crta.”
George je odjurio, ali ne daleko. Vratio se u prvu sobu, a onda se
razveselio što vidi kako se opet pojavio Mjesec i posvijetlio tek toliko da
može bez problema brzo uteći kroz prozor. Jedva se prebacio van jer su mu
se noge tresle, pa mu je sve bilo teško.
Našao je jedan gusti grm i bacio se unutra. Ako ovi ljudi odlaze, može
pričekati dok ne otiđu. Tad bi se mogao vratiti i naći Jacka. ŠTO se dogodilo
Jacku? Izgleda da je ispario.
Ljudi su oprezno izišli iz Tiggerovog ambara, tek tiho šapćući. Sova je
preletjela preko njihovih glava, iznenada zahukavši, što ih je uplašilo. George
ih je tad čuo kako se smiju. Njihovi tihi koraci su se udaljavali niz brijeg.
Ispustio je uzdah olakšanja. Tad se iščeprkao iz grma i vratio u kuću.
Smišljao je što učiniti. Treba li opet reći lozinku? Prošli put je to imalo
iznenađujuće posljedice pa je ipak bolje da ovog puta samo zazove Jacka po
imenu.
Ali, prije nego što je to uspio učiniti, čuo se glas iz predsoblja koje je
vodilo u drugu sobu.
“Glavati Charlie!” čuo se bolno šapćući glas.
George je još stajao kao mumija i nije odgovarao. Govori li to Jack
lozinku? Ili je to netko drugi tko pozna pravog Glavatog Charlieja, tko god to
bio?”
Tad je zasjalo svjetlo i uhvatilo ga u svoju zraku. Ali ovog puta, hvala
Bogu, to je bila Jackova svjetiljka i Jacku se oteo uzvik olakšanja.
“To si ti, George! Zašto, čovječe, nisi odgovorio kad sam zazvao lozinku?
Morao si znati da sam to ja.”
“O, Jack! Gdje si bio? Bilo je užasno!” rekao je George. “Nisi trebao
otići i tako me pustiti. Gdje si bio?”
“Slušao sam te ljude i upao u kuhinjski ormar”, rekao je Jack. “Zatvorila
su se vrata, pa više ništa nisam mogao čuti. Nisam se usudio pomaknuti da
me ti ljudi ne bi počeli tražiti. Napokon sam otvorio vrata, a kako nisam ništa
čuo, pitao sam se gdje si ti! Zato sam šaptao lozinku.”
“Sad razumijem”, rekao je George s olakšanjem. “Znači, nisi čuo što se
meni dogodilo? Onaj me čovjek otkrio i...”
“Otkrio te! Što su ti napravili?” pitao je zaprepašteno Jack.
“Bilo je jako čudno”, rekao je George. “Vidi, ja sam prvi šaptao lozinku
nadajući se da ćeš me ti čuti. Ali, čuo me onaj čovjek kako šapćem ‘Glavati
Charlie’, pozvao me unutra i pitao jesam li njegov glasonoša.”
Jack to nije mogao pratiti pa je Georgeu trebalo nešto vremena da mu
objasni da su oni nepoznati muškarci zbilja mislili da je netko koga poznaju,
koga stvarno zovu Glavati Charlie, poslao Georgea kao svog glasnika!
“I meni su dali svoju poruku za njega”, rekao je George. “Na papiru iz
bilježnice. Imam ga u džepu.”
“Ma daj! Stvarno imaš!” rekao je uzbuđeno s iznenađenjem Jack. “Bože
moj, ovo je uzbudljivo. Možda smo opet usred pustolovine. Da vidim papir.”
“Ne! Idemo kući i onda ga pročitajmo”, rekao je George. “Hoću otići iz
ove ruševine, nimalo mi se ne sviđa. Nešto se spustilo niz dimnjak do mene i
skoro sam se onesvijestio. Dođi, Jack, želim otići.”
“Da, ali čekaj”, iznenada se sjetio Jack. “Što ćemo sa Susie i Jeffom?
Mora da su i oni ovdje negdje. Trebali bismo ih po tražiti.
“Morat ćemo nekako saznati kako su znali da će večeras ovdje biti
sastanak”, rekao je George. “Pozovimo ih, Jack. Iskreno, mislim da ovdje
nema više nikog. Zato ću ih zazvati!”
Glasno je zavikao: “JEFF! SUSIE! IZIĐITE, GDJE JESTE DA JESTE!”
Njegov je glas odzvanjao kroz staru kuću, ali ništa se nije uskomešalo,
nitko nije odgovorio.
“Pretražit ću ovo mjesto svjetiljkom”, rekao je Jack i dva su dječaka
hrabro prošla kroz sve skršene prostorije koje su bile bez pokućstva,
osvjetljavajući posvuda uokolo.
Nikoga nisu vidjeli. Jack je iznenada osjetio tjeskobu. Susie je njegova
sestra.
Što joj se dogodilo?
“George, moramo otići kući što brže možemo i reći mojoj mami da je
Susie nestala”, rekao je. “Hajde, Jeff! Idemo, brzo! Možda im se nešto
dogodilo.”
Vratili su se Jackovoj kući trčeći što su brže mogli. Dok su utrčavali kroz
ulazna vrata, Jack je vidio svoju majku koja se vraćala sa sastanka. Otrčao je
do nje.
“Mama! Susie je nestala! Otišla je! O, mama, otišla je u Tiggerov ambar i
sad je više nema!”
Majka ga je uznemireno pogledala. Brzo je otvorila ulazna vrata, a
dječaci su ušli za njom.
“Odmah mi recite”, rekla je. “Što to znači? Zašto je Susie otišla van?
Kad...”
Jedna vrata na katu su se naglo otvorila i veseo glas je dozvao: “Zdravo,
mama! Jesi li to ti? Dođi vidjeti kako Jeffova željeznica radi! I nemoj nas
grditi jer je već tako kasno. Čekali smo da se Jack i George vrate.”
“Pa to je Susie”, rekla je iznenađeno majka. “Što si mislio kad si rekao
da je Susie nestala? Kakva glupa šala!”
Sigurno je, to su se Susie i Jeff gore igrali željeznicom koja je bila
postavljena po cijeloj sobi!
Jack je iznenađeno i u nevjerici buljio u Susie. Pa zar nije izašla? Zlobno
mu se podsmjehivala.
“Tako ti i treba”, rekla je grubo. “Tko je špijunirao sastanak Pet slavnih?
Tko je čuo sve što smo govorili i u to povjerovao? Tko je po ovom mraku
išao sve do Tiggerovog ambara? Tko je mala budalica, tko je ...”
Jack je bijesno jurnuo na nju. Ona se sakrila iza majke, glasno se smijući.
“Daj, Jack, molim te!” rekla je majka. “Prestani s tim, daj. Što se
dogodilo? Susie, idi u krevet. Jeff, pokupi svoju željeznicu. I tebi je vrijeme
da odeš. Tvoja će me mama zvati da me pita zašto još nisi stigao kući.
JACK! Jesi li čuo što sam rekla? Pusti Susie na miru.”
Jeff je otišao pokupiti svoju željeznicu, a George mu je pomogao.
Obojica su se bojala Jackove majke kad je bila ljuta. Susie je otrčala u svoju
sobu i zalupila vratima.
“Ona je pokvarena djevojčica”, bjesnio je Jack. “Ona... ona... ona ...”
“Idi napuniti kadu”, oštro je rekla majka. “Sad ćete oboje ostati bez
večere. NEĆU podnositi ovakvo ponašanje.” George i Jeff su što su brže
mogli nestali iz kuće, noseći kutije s dijelovima željeznice. George je posve
zaboravio što ima u džepu. Neku poruku napisanu olovkom nekome tko se
zove Glavati Charlie, koju nije čak ni pročitao! Hm, hm, hm!
10
Sazovi sastanak!

George je brzo hodao ulicom kraj Jeffa. Jeff se smijuljio.


“Rekao sam ti, ti i Jack ste lijepo upali u našu malenu varku. Susie je
bistra i dobro je napravila plan. Govorili smo glasno tako da budemo sigurni
da nas Jack čuje. Znali smo da se skriva u lovorovom grmu.”
George nije ništa rekao. Bio je ljut što su Susie i Pet slavnih izveli tako
laganu varku sa Sedam tajanstvenih. Posebno ga je ljutilo to što je Jack tako
lako nasjeo. Ali, čovječe, kakve je čudne posljedice imala ta varka.
Susie je spominjala Tiggerov ambar samo zato da bi Jack i Sedam
tajanstvenih mislilo da Pet slavnih istražuje što se tamo događa. Zato su i
spominjali Zdepastog Dicka i Uvrnutog Toma. A, kad ono, nešto se zaista
tamo događalo, ne između Zdepastog Dicka i Uvrnutog Toma, nego među
trojicom čudnovatih tipova koji se zovu Zeb, Larry i, nije li već čuo ime onog
trećeg? Ne, nije.
“Ništa ne govoriš, George”, rekao je Jeff, opet se smijuljeći. “Kako ti se
svidio posjet Tiggerovom ambaru? Kladim se da te bilo strah!”
“I jest”, rekao je iskreno George i nije rekao ništa više. Želio je o svemu
pažljivo razmisliti, srediti sve što je čuo, potruditi se i složiti sve događaje. U
glavi mu je bilo sve zbrkano.
Jedno je sigurno, iznenada se sjetio. Moramo sazvati sastanak Sedam
tajanstvenih. Kako je to čudno da nas je Pet slavnih moralo tako glupo
nasamariti da bismo došli do nečeg velikog. Još jedna pustolovina, u to sam
siguran. Susie je glupača, ali je dala dobru priliku družini Sedam
tajanstvenih!
Kad je došao kući, George je napipao u svom džepu papir koji mu je dao
Zeb.
Osjećao je tjeskobu. Kako bi bilo strašno da ga je izgubio!
Ali, nije. Uhvatio je presavijen papir prstima. Izvadio ga je, a ruka mu se
tresla od uzbuđenja. Otvorio je papir i pod svjetlom svoje noćne lampice
pročitao što piše.

Dragi Charlie,
Sve je spremno i pod kontrolom. Ne vidim da ista može krenuti
krivo, ali magla bi nam sigurno bila od velike pomoći! Lairy se
brine za signale, to smo sredili. Ne zaboravi kamion i uzmi ceradu
za kamion označenu bijelom bojom na jednom kraju. To će nam
uštedjeti vrijeme u traženju pravog tereta. Mudro je što ovu
pošiljku šalješ vagonom, a odvoziš kamionom.
Sve najbolje,
Zeb

George ovo nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. O čemu to, zaboga,
ovdje piše? Ovdje je neka zavjera, to je jasno, ali što li to sve znači?
George je otišao do telefona. Možda Peter još nije u krevetu. MORA ga
dobiti i reći mu što se važno dogodilo.
Peter je baš lijegao u postelju. Kad ga je majka pozvala na telefon, bio je
iznenađen.
“Halo, tko je?”
“To sam ja, George! Ne mogu ti sad sve objašnjavati, ali otišli smo u
Tiggerov ambar, Jack i ja, i tamo se nešto zbilja događa. Imali smo pravu
pustolovinu i ...”
“Nećeš mi valjda reći da je ona Susiena bajka bila istinita!” rekao je u
nevjerici Peter.
“Ne. Sve je bilo pretvaranje, kako si rekao, ali svejedno, nešto se zaista
zbiva u Tiggerovom ambaru, nešto o čemu Susie ne zna, naravno, jer je ona
to mjesto spominjala samo za šalu. Ali, ovo je ozbiljno. Moraš sazvati
sastanak Sedam tajanstvenih za sutra poslijepodne, nakon čaja.”
Nastala je tišina.
“Dobro”, rekao je napokon Peter.
“Hoću. Ovo je jako čudno, George. Ne govori mi ništa preko telefona, jer
ne želim da me mama previše zapitkuje. Reći ću Janet neka kaže Pam i
Barbari da je sastanak sutra poslijepodne u pet u našoj baraci, a mi ćemo
zvati Colina i Jacka. Čovječe! Ovo zvuči tako tajanstveno.”
“Samo čekaj dok ne čuješ cijelu priču!” rekao je George. “Zapanjit ćeš
se.”
Spustio je slušalicu i spremio se za krevet. Posve je zaboravio da nije
večerao. Nije mogao prestati misliti na događaje te večeri. Kako je to čudno
da je lozinka Sedam tajanstvenih “Glavati Charlie” i da postoji pravi čovjek
koga tako zovu!
I kakva je to slučajnost da se Susieno pretvaranje izokrenulo u stvarnost,
a da ona to ni ne zna! Nešto se događa u Tiggerovom ambaru!
Otišao je u krevet i dugo ležao budan. I Jack je ležao budan i razmišljao.
Bio je uzbuđen. Žalio je što je bio zatvoren u onom glupom ormaru, kad je
mogao cijelo vrijeme prisluškivati. Ipak, čini se da je George puno toga
doznao.
Svi članovi družine Sedam tajanstvenih sutradan su bili oduševljeni. Bilo
je teško sakriti od Pet slavnih da doživljavaju nešto uzbudljivo, ali Peter je
strogo zabranio da itko išta govori o tome u školi, jer bi ona naporna Susie
svojim dugim ušima mogla nešto načuti.
“Ne želimo da nas Pet slavnih prati uokolo”, rekao je Peter. “Pričekajmo
svi do večeras i onda če se nešto zbilja dogoditi!”
U pet poslijepodne svi su članovi Sedam tajanstvenih bili u baraci u
Peterovom vrtu. Svi su odmah poslije škole otrčali kući, srknuli čaj i žurno
došli na sastanak.
Kako su jedan po jedan dolazili do barake, lozinku su govorili ispod
glasa, a svaki član je nosio značku sa slovima ST. “Glavati Charlie, Glavati
Charlie, Glavati Charlie.”
Jack i George nisu imali više vremena nego tek da izmijene riječ-dvije.
Jedva su čekali da ispričaju ovu neobičnu priču!
“Evo nas, svi smo ovdje”, rekao je Peter. “Neka Scamper sjedne uz vrata
i čuva stražu. Zalaj ako išta čuješ, Scamperu! Ovo je najvažniji sastanak.”
Scamper je ustao i ozbiljno odšetao do vrata. Sjeo je uz njih. Vrlo
pažljivo je slušao i gledao.
“Daj, požuri”, rekla ja Pam Peteru, “ne mogu čekati više ni trena! Želim
čuti zbog čega je sve ovo!”
“Dobro, dobro”, rekao je Peter. “Znate da nismo trebali sazivati sastanak
do božičnih blagdana, osim ako se dogodi nešto hitno. E, pa dogodilo se.
Jack, počni s pričom, molim.”
Jack se jedva suzdržavao da ne počne. Ispričao je kako se sakrio u
lovorov grm i čuo sve što je Pet slavnih govorilo na svom sastanku u ljetnoj
kućici. Ponovio je blesavu priču koju je izmislila Susie da bi prevarila
Sedam tajanstvenih i da bi ih poslala kamo ona želi, samo da im se naruga.
Rekao im je kako se Peter nasmijao na tu priču i rekao da je to samo
Susiena mašta, ali kako su on i George odlučili da odu u Tiggerov ambar, jer
su mislili da se tu možda ipak nešto krije.
“Vidiš, imao sam pravo”, prekinuo ga je Peter. “To je bila izmišljotina, no
u ovom slučaju u njoj je bilo i nešto istine, iako to Susie ne zna.”
George je preuzeo pričanje priče. Ispričao je ostalima kako su on i Jack
otišli u Tiggerov ambar, misleći da su Susie i Jeff ispred njih. A onda je
došao uzbudljiv dio njihove pustolovine u staroj ruševini!
Svi su pozorno slušali i zadržali dah kad je George došao do trenutka kad
su stigla tri muškarca.
Onda im je Jack rekao da je otišao u predsoblje prisluškivati i da je pao
u kuhinjski ormar. Još je rekao i to da je išao tražiti Jacka i dozivao ga
lozinkom “Glavati Charlie”, što je imalo iznenađujuće posljedice.
“Želiš li nam reći da stvarno postoji čovjek koga zovu Glavati Charlie?”
pitala je Barbara zapanjeno. “Naša je lozinka samo ime jednog psa.
Zamislite, postoji i čovjek kojeg tako zovu! Sveti Bože!”
“Ne prekidaj”, rekao je Peter. “Nastavite, vas dvojica.”
Svi su sjedili razrogačenih očiju kad im je George pričao kako je onaj
muškarac mislio da je on glasnik Glavatog Charlieja i kako mu je rekao da
ima poruku za njega, a kad je izvadio poruku iz džepa, Sedam tajanstvenih je
od uzbuđenja zanijemilo!
Poruka je išla iz ruke u ruku. Peter je napokon kucnuo po kutiji.
“Sad smo svi vidjeli poruku”, rekao je, “i čuli smo što su nam ispričali
Jack i George, što se dogodilo sinoć. Posve je jasno da smo opet udarili u
nešto jako čudno. Smatra li Sedam tajanstvenih da bismo trebali istražiti i
riješiti ovu tajnu?”
Svi su uzviknuli i udarili po kutijama, a i Scamper je u uzbuđenju
zalajao.
“Dobro”, rekao je Peter. “I ja se slažem. Ali, ovog puta moramo biti vrlo,
vrlo pažljivi ili će se Pet slavnih pokušati umiješati i tako sve pokvariti.
Nitko, NITKO ne smije reći ni jednu jedinu riječ o ovome nikome na svijetu.
Jesmo li s tim suglasni?” Svi su klimnuli. Scamper je došao i položio svoju
veliku šapu na Peterovo koljeno kao da se i on slaže sa svime.
“Vrati se do vrata, Scamperu”, rekao mu je Peter. “Ti si zadužen da nas
upozoriš ako netko od onih dosadnih Pet slavnih dođe njuškati. Na stražu,
Scamperu.” Scamper je poslušno otišao do svog mjesta uz vrata. Sedam
tajanstvenih se međusobno približilo i počela je važna rasprava.
“Prvo, sredimo sve što su nam Jack i George ispripovijedali”, rekao je
Peter. “Onda ćemo promisliti što bi to moglo značiti. Ja zasad ne mogu ništa
iščeprkati i nemam ni blagog pojma što bi oni ljudi mogli napraviti.”
“Ni ja”, rekao je Jack. “Dobro, kao što sam vam rekao, čuo sam kako oni
ljudi razgovaraju, ali govorili su vrlo tiho i mogao sam čuti tek poneku riječ
tu i tamo.”
“Koje su to bile riječi?” pitao je Peter. “Reci nam što god možeš točnije.”
“Dobro, stalno su govorili o nekom ukrcaju i iskrcaju”, rekao je Jack. “I
stalno su spominjali nekakve signale.”
“Kakve signale?” pitao je Peter.
Jack je protresao glavom, potpuno zbunjen.
“Nemam pojma. Spominjali su i brojke. Rekli su mnogo puta ‘šest dva’ i
onda su rekli ‘možda sedam deset’. I rekli su da ne smije biti mjesečina i čuo
sam da govore o tami i magli. Pošteno, nisam to mogao uhvatiti ni za glavu ni
za rep. Znam samo da su pripremali nekakav plan.”
“Što si još čuo?” pitala je Janet.
“Ništa”, odgovorio je Jack. “Onda sam pao u kuhinjski ormar, a kad su se
vrata zatvorila, više nisam mogao čuti niti riječ.”
“A ja mogu samo dodati da me jedan od njih pitao je li Glavati Charlie
kod Dallingovih ili kod Hammondovih”, rekao je George. “Ali, tko zna što bi
to moglo značiti.”
“Možda su to imena nekih radionica ili tvornica”, mislio je Colin. “To
bismo mogli saznati.”
“Da. Možda ćemo to otkriti”, rekao je Peter. “Sad razmislite što bi to
moglo značiti! Ponavljam, imamo riječ ‘signali’. I govori se o kolima i
kamionima. Mislim da je jasno da se sprema neka pljačka. Ali kakva? Žele i
maglu. Dobro, to se razumije samo po sebi, pretpostavljam.”
“Hoćemo li obavijestiti policiju?” pitala je Barbara kojoj je iznenada
sinula ta zamisao.
“O, ne! Još ne!” rekao je George. “To je moja zasluga i želio bih vidjeti
možemo li sami nešto učiniti prije nego kažemo odraslima. Na kraju krajeva,
lijepo smo uspijevali u tolikim pustolovinama dosad. Ne vidim zašto ne
bismo bili sposobni učiniti nešto ponovo.”
“I ja sam za to da sami pokušamo”, rekao je Peter. “Tako je uzbudljivo. I
moramo zbilja puno toga otkriti. Znamo imena trojice ili četvorice
muškaraca. Zeb je vjerojatno skraćeno od Zebedee, najneobičnije moguće
ime. A Larry je vjerojatno skraćeno od Laurence. A Glavati Charlie je
vjerojatno šef.”
Scamper je odjedanput počeo divlje lajati i grepsti po vratima.
“Ni riječi više!” rekao je oštro Peter. “Netko je vani!”
11
Ima li itko pojma?

Peter je otvorio vrata. Scamper je uz lavež istrčao. Tad je stao kraj


jednog grma i zamahao repom. Sedam tajanstvenih je otrčalo do njega.
Par stopala je izvirivao iz grma. Jack se naljutio, povikao i razmaknuo
grm. Nekoga je izvukao. Susie!
“Kako se usuđuješ!” vikao je. “Doći ovamo i prisluškivati! Kako se
usuđuješ, Susie?”
“Pusti me”, rekla je Susie. “Drago mi je što me pitaš kako se usuđujem!
Samo imitiram ono što si ti napravio u subotu! Tko se sakrio u lovorov grm i
...”
“Kako si znala da ćemo imati sastanak?” Jack je zahtijevao odgovor
tresući Susie.
“Samo sam vas slijedila”, rekla je Susie smijuljeći se. “Ali nisam ništa
čula. Nisam se usudila otići do vrata, jer bi Scamper zalajao. Nažalost, naglo
me spopalo šmrcanje pa me sigurno čuo. Zbog čega ste sazvali sastanak?”
“Kao da ćemo ti reći!” rekao je ljutito Peter. “Idi kući, Susie. Hajde!
Jack, odvedi je kući. Sastanak je završen.”
“Napast!” rekao je Jack. “U redu. Dođi, Susie! A ako napraviš bilo
kakvu glupost, povući ću te za kosu tako da ćeš vrištati!” Jack je otišao sa
Susie. Peter je pogledom prešao po licima ostalih i govorio tiho.
“Slušajte! Svi dobro razmislite o onome što je ovdje rečeno i donesite
meni ili Janet neke dobre ideje. Nema smisla nastaviti s ovim sastankom. Još
netko iz Pet slavnih mogao bi doći njuškati ovuda.”
“Imaš pravo”, rekli su članovi Sedam tajanstvenih i otišli kućama,
uzbuđeni i jako zbrkani. Kako mogu smisliti nešto što će pomoći da se ona
hrpa riječi skupi u neki smisao? Signali. Šest dva, sedam deset. Magla, tama.
Dallingovi. Hammondovi.
Svatko od njih je htio iznaći neku dobru zamisao. Barbara se baš ničeg
nije mogla sjetiti. Pam je pitala svog oca za Dallingove i Hammondove. Nije
čuo ni za jednog od tih. Njoj je bilo neugodno kad ju je otac pitao zašto to
želi znati i nije mu htjela reći.
Colin je mislio da će se dogoditi pljačka jedne mračne, maglovite noći i
da će stvari biti iskrcane iz nekakvog vagona. Nije si mogao zamisliti zašto
bi te stvari bile odvezene kamionom. I ostali dječaci su razmišljali na isti
način, ali, kako je Peter rekao, od toga nije bilo puno koristi jer nisu znali ni
datum, ni mjesto, ni o kojem se kamionu radi!
Tad je Jack dobio jako dobru ideju. Sjetio se da bi bilo korisno kad bi
pokušali naći čovjeka po imenu Zebedee jer bi to sigurno bio onaj Zeb iz
Tiggerovog ambara. Ne bi moglo biti mnogo Zebedeeja u okrugu!
“U redu, Jack. To je dobra zamisao”, rekao je Peter. “Ti to istraži. Nađi
tog Zeba i to bi mogao biti prvi korak.”
“Da, ali kako ću ga naći?” pitao je Jack. “Ne mogu hodati po svijetu i
pitati svakog muškarca zove li se Zeb.”
“Ne. Zato sam i rekao da je to dobra zamisao”, rekao je smijuljeći se
Peter. “Ali, o tome se i radi. To je nemoguće napraviti, kužiš? Eto, zato će to
ostati samo dobra zamisao i ništa više. Tražiti možda jedinog Zebedeeja u
okrugu bilo bi poput traženja igle u plastu sijena.”
“Ne bih voljela to raditi”, rekla je Janet koja je bila s njima. “Peter i ja
smo isto došli do jedne druge dobre zamisli, Jack.”
“Kakve to?” pitao je Jack.
“Pa, pogledali smo u telefonski imenik kod kuće da vidimo postoje li
poduzeća koja se zovu Dalling ili Hammond”, rekla je Janet, “ali ih nema pa
smo mislili da su možda negdje dalje, a ne u našem kraju. Znaš, telefonski
imenik sadrži samo imena ljudi iz okolice.”
“Zato ćemo otići u poštanski ured i pregledati velike telefonske imenike
koje tamo imaju”, rekao je Peter. “Tamo ima imenika i iz drugih okruga.
Hoćeš li s nama?”
Jack im se pridružio. Došli su do poštanskog ureda i ušli. Peter je uzeo
dva telefonska imenika, jedan koji je započinjao slovom D i jedan koji je
započinjao slovom H.
“Sad ću potražiti Dalling”, rekao je i pregledavao sve pod D. Ostali su se
nagnuli preko njega, također gledajući u imena pod D.
“Dale, Dale, Dale, Dales, Dalgleisch, Daling, Dalish, Dallas, DALLING!”
čitao je Peter, kako je njegov prst išao niz stupac. “Evo ga. Dalling. Joj,
koliko ima Dallinga! Za ime...!”
“Ima neka gđa A. Dalling, Rose Cottage, Hubley”, rekla je Janet. “Pa E.
A. Dalling, Manor House, Tallington pa poduzeće E. Dalling za proizvodnju
predmeta od olova. Dakle, koji bi mogli biti pravi Dallingovi? Vjerojatno ovo
poduzeće.”
“Da”, rekao je Peter, a glas mu je zvučao uzbuđeno. “Sad ćemo pogledati
pod H. Gdje su? U drugoj knjizi. Evo ih. Hali, Hali. Blagi Bože, koliko ima
ljudi koji se prezivaju Hall! Hallet, Ham, Hammers, Hamming, Hammond,
Hammond, Hammond, Oh, VIDITE OVO!”
Svi su pogledali. Peter je pokazivao na četvrto ime pod Hammond.
“Hammond i ostali, dioničko društvo, proizvođači olova, Petlington.”
“Sad je jasno”, rekao je pobjednički Peter. “Dva poduzeća koja se bave
olovom, jedno je Hammond, a drugo Dalling. Glavati Charlie mora imati veze
s oba.”
“Olovo!” rekao je Jack. “Ono je vrlo skupo, zar ne? Stalno piše o
lopovima koji ga kradu s krovova crkava. Ne znam zašto crkve imaju tako
puno olova po krovovima, ali je očito da ga imaju.”
“Izgleda da Glavati Charlie želi poslati nekamo tovar olova, a Zeb i ostali
bi ga dočekali i preuzeli”, rekao je Peter. “Imaš pravo, Jack, ono je vrlo
skupo.”
“Charlie je sigurno na visokoj poziciji u oba poduzeća”, rekla je Janet.
“O, Bože. Tko zna kako mu je pravo ime! Glavati Charlie! Tko zna zašto ga
tako zovu?” “Vjerojatno zato što je ćelav i ima veliku glavu”, rekao je Peter.
“Da bar Hammon-dovi i Dallingovi nisu tako daleko! Mogli bismo otići
onamo i pronjuškati i vidjeti možemo li što čuti o nekome koga zovu Glavati
Charlie.”
“To je udaljeno kilometrima”, rekao je Jack, gledajući u adrese. “Dobro,
dosad smo bili jako pametni, ali ne vidim da možemo puno napraviti. Samo
znamo da su Dallingovi i Hammondovi poduzeća koja se bave olovom, što je
značajan podatak, ali to je sve!”
“Da. Nismo otišli jako daleko”, rekao je Peter zatvarajući imenik.
’’Morat ćemo još bolje razmišljati. Idemo kupiti nešto slatko. Sisanje
karamela mi uvijek pomaže pri razmišljanju!”
12
Igra i - sjajna ideja

Prošao je taj i još jedan dan i došla je subota. Sastanak je bio zakazan za
ujutro, ali nitko nije imao puno toga reći. Zapravo, to je bio jedan jako
dosadan sastanak, posebno nakon onog uzbuđenja od prošlog puta. Sedam
tajanstvenih je sjedilo u baraci, jeli su kekse koje im je dala Jackova majka,
a Scamper je bio na vratima na straži, kao i obično.
Vani je kišilo. Članovi Sedam tajanstvenih su izgledali tmurno.
“Nema smisla izlaziti u šetnju ili igrati nogomet”, rekao je Peter.
“Ostanimo u baraci i igrajmo se.”
“Donesi svoju maketu željeznice, Peter”, rekla je Janet. “A ja ću donijeti
maketu farme. Možemo nacrtati crte ovdje između stabala i zgrada da izgleda
kao pravo selo. Imamo gomilu figurica.”
“O, da. Donesite to”, rekla je Pam. “Obožavam vašu farmu. Imate
najveće i najljepše figurice koje sam ikad vidjela. Dajte! Možemo ih postaviti
pa onda dodati i željeznicu.”
“To je baš veselo raditi po ovako kišnom jutru”, rekao je zadovoljno
Jack. “Želio sam pomoći Jeffu oko njegove fenomenalne željeznice onog
dana kad je George došao k meni na čaj, ali je Jeff bio Susien gost, a ona
nam nikad ne bi dozvolila da im se pridružimo u bilo čemu. Znaš, ona je jako
znatiželjna radimo li na nečemu, Peter. Stalno mi govori da joj kažem je li se
što dogodilo u Tiggerovom ambaru one večeri.”
“Ne brini, samo je ti ušutkaj”, rekao je Peter. “Scamperu, više ne moraš
stražariti na vratima. Smiješ nam se pridružiti, staro momče. Sastanak je
završen.”
Scamperu je bilo drago. Trčao je od djeteta do djeteta, mašući repom.
Peter je donio željeznicu, a Janet i Pam su otišle po veliku maketu farme. Tu
je bilo baš svega, od životinja i ljudi do stabala, ograda, korita i svinjaca!
Svi skupa su počeli sastavljati oba kompleta. Sastavljali su tračnice i
postavljali maleno selo sa stablima, ogradama, životinjama i seoskim
zgradama. Bilo je jako zabavno.
Peter je iznenada pogledao u prozor. Primijetio je neko kretanje. Vidio je
da neko lice gleda unutra i skočio tako divlje urličući da su se svi zbunjeno
trgnuli.
“To je Jeff”, vikao je. “Sigurno je špijunirao za Pet slavnih. Za njim,
Scamperu!”
Ali Jeff je već dao petama vjetra. Čak da ga je Scamper i stigao, ništa se
ne bi dogodilo jer je španijel dobro znao Jeffa i volio ga.
“Nije uopće važno gleda li nas Jeff ili ne”, rekla je Janet. “Vidio bi samo
kako se na miru igramo! Neka stoji vani na kiši ako želi!”
Napokon su sastavili željeznicu. Tri prekrasne lokomotive na navijanje
vukle su vagone. Napravili su dva putnička i jedan teretni vlak.
“Ja ću upravljati jednom kompozicijom, Colin može drugom, a ti, Jack,
trećom”, rekao je Peter. “Janet, ti ćeš davati signale. Ti to dobro radiš. A ti,
George, upravljaj skretnicama. Ne smije nam se dogoditi nesreća. Uvijek
moraš prebaciti jedan vlak na drugi kolosijek, ako vidiš da bi se mogao
dogoditi sudar.”
“Dobro. Ja ću upravljati skretnicama”, rekao je zadovoljno George.
“Volim to raditi. Volim gledati kako se vlakovi prebacuju s glavnog na slijepi
kolosijek.”
Navili su lokomotive i postavili ih da voze. Jurile su po podu, a George
ih je na vrijeme prebacivao s jednog kolosijeka na drugi, kad god bi mu se
učinilo da bi se mogao dogoditi sudar.
Usred te igre, Janet se iznenada uspravila i glasno rekla: “Pa nikad ne bih
pomislila da...”
Ostali su je gledali.
“Što ti je?” rekao je Peter. “Ti nikad ne bi pomislila što? Zašto izgledaš
kao da ćeš se raspuknuti?”
“Signali!” rekla je uzbuđeno Janet. “Signali!” I mahnula je rukom prema
Georgeu koji je upravljao skretnicama, prebacujući vlakove s jednog
kolosijeka na drugi. “O, Peter, ne budi tako glup! Zar se ne sjećaš? Oni ljudi
u Tiggerovom ambaru govorili su o signalima. Ja upravljam njima, a Jack ih
stalno spominje. Kladim se da su govorili o signalima na željeznici!”
Nastala je kratka tišina. A onda su svi počeli govoriti uglas: “Da! To bi
moglo biti! Kako se prije nismo toga sjetili? Naravno! Signali na željeznici!”
Odmah su zaustavili igru i počeli žustro raspravljati.
“Zašto bi upotrebljavali signale? Mora da je to zato da skrenu neki vlak
na drugi kolosijek.”
“Da, neki vlak na kojem je nešto što žele ukrasti. Vjerojatno olovo!”
“Onda je to teretni vlak. Na jednom od vagona će biti olovo koje žele
ukrasti!”
“Cerada! Čime bi se prekrio teret? Zar se ne sjećate? Mora biti označena
bijelom bojom na jednom kutu, tako da se može prepoznati.”
“To! Da ne bi tratili vrijeme gledajući u svaki vagon dok ne nađu koji je
pravi. Ponekad ima trideset ili četrdeset vagona u teretnom vlaku. Po bijeloj
oznaci na ceradi odmah će vidjeti koji je vagon pravi!”
”Vau”, zalajao je Scamper pridružujući se općem uzbuđenju.
Peter se odmah okrenuo prema Scamperu. “Hej, Scamperu, ponovo na
stražu, staro momče!” rekao je. “Sastanak je opet počeo! Na stražu!”
Scamper je otišao stražariti. Sedam tajanstvenih je sjelo sasvim blizu.
Iznenada su svi bili uzbuđeni. Kad se sjete da je jedna jedina riječ učinila da
njihovi mozgovi sad ovako rade i uputila ih na pravi trag!
“Ti si jako pametna, Janet”, rekao je Jack, a Janet se nasmiješila.
“O, pa svatko se mogao toga sjetiti”, rekla je. “U mojoj glavi je zazvonilo
neko zvonce kad ste stalno govorili ‘signali’. Daj, Peter, reci što ti misliš,
gdje su ti signali?”
Peter je nešto drugo smišljao u glavi.
“Mislio sam na nešto drugo”, rekao je, a oči su mu sjajile. “One brojke
koje su oni ljudi govorili, šest dva, sedam deset... Zar to ne bi moglo biti
vrijeme kad ti vlakovi kreću?”
“O, da! Kao kad mi kod kuće govorimo da će tata uhvatiti šest i dvadeset
za povratak kući, ili sedam i deset!” poviknula je Pam. “Šest dva. Sigurno
ima neki vlak koji kreće odnekud u šest i dvije minute. Ili stiže tada.”
“I željeli bi maglovitu mračnu noć jer bi im onda bilo lako prebaciti taj
vlak na neki sporedni kolosijek”, rekao je Jack. “Maglovita noć bi bila baš
po njihovoj mjeri. Strojovođa ne bi vidio da je vlak skrenuo na pogrešan
kolosijek. Išao bi naprijed do nekog signala, a tamo bi čekali neki ljudi koji
bi uzeli olovo iz označenog vagona.”
“I sredili bi iznenađenog strojovođu, a također i stražu”, rekao je Colin.
Nakon toga je nastala tišina. Sad je družini Sedam tajanstvenih sinulo da
je sigurno neka velika banda uključena u ovu pljačku.
“Mislim da bismo ovo trebali nekome reći”, rekla je Pam.
Peter je odmahnuo glavom. “Ne. Saznajmo više, ako možemo. A sad sam
siguran da i možemo! Na primjer, uzmimo red vožnje i pogledajmo stiže li
neki vlak nekamo stiže u šest i dvije minute. Šest dva.”
“Nema koristi”, rekao je odmah Jack. “Teretni vlakovi nisu u redovima
vožnje.”
“Istina, to sam zaboravio”, rekao je Peter. “Dobro, kako bi bilo da jedan
od nas ode dolje na kolodvor i pita nekoliko pitanja o teretnim vlakovima, u
koje vrijeme dolaze i otkud i slične stvari? Znamo gdje su sjedišta poduzeća
Dalling i Hammond. Kako ono? Petlington?”
“Da”, rekla je Janet. “Peter, ta tvoja ideja da se ode na kolodvor je dobra.
Prestala je kiša. Možemo ići odmah.”
“Ja ću”, rekao je Peter. “Neka Colin dođe sa mnom. Jack i George su
dosad doživjeli mnogo uzbuđenja, a ti nisi. Dođi na kolodvor sa mnom.”
Već potpuno uzbuđeni, dječaci su otišli. Sad su zbilja na tragu!
Peter i Colin su došli na kolodvor. Promatrali su ga. Dva su nosača bila
na platformi, a još je jedan čovjek u blatnom kombinezonu bio s njima. Taj je
radio na tračnici i skočio na platformu kad se s bukom približio vlak.
Dječaci su čekali dok vlak ne prođe. Tad su otišli do jednog od nosača.
“Prolaze li ovuda neki teretni vlakovi?” pitao je Peter. “Željeli bismo ih
gledati.”
“Jedan dolazi za petnaest minuta”, rekao je nosač.
“Je li jako dugačak?” pitao je Colin. “Jednom sam izbrojio četrdeset
sedam teretnih vagona u jednoj kompoziciji.”
“Najduži dolazi navečer”, rekao je nosač. “Što misliš, koliko obično ima
vagona, Zeb?”
Čovjek u prljavom kombinezonu je svojom crnom rukom protrljao lice i
zabacio kapu. “Pa, možda trideset, možda četrdeset. Ovisi.”
Dječaci su se pogledali. Zebi Nosač je radnika na tračnicama nazvao
Zebi Je li moguće? Može li to biti onaj Zeb koji se susreo s još dvojicom u
Tiggerovom ambaru?
Pogledali su ga. Nije se imalo baš što pogledati. Mršav, nizak muškarac s
opakim licem, vrlo prljav i s predugom kosom. Zeb! To je tako rijetko ime da
su dječaci bili sigurni da su se našli licem u lice sa Zebom koji je bio u onoj
staroj razrušenoj kući.
Peter je nekako razvezao jezik i upitao: “Hm. U koje vrijeme večeras
dolazi taj teretni vlak?”
“Dolazi oko šest, dvaput tjedno”, rekao je Zeb. “Ovdje bi trebao biti u
šest i dvije minute, ali ponekad kasni.”
“Odakle dolazi?” pitao je Colin.
“Iz mnogih mjesta!” rekao je Zeb. “Turleigh, Idlesston, Hayley, Garton,
Petlington...”
“Petlington!” rekao je Colin prije nego se uspio zaustaviti. To je grad u
kojem se nalaze poduzeća Dalling i Hammond. Peter ga je pogledao
poprijeko pa je Colin požurio ispraviti grešku ponavljajući ime grada za koji
su bili zainteresirani.
“Petlington, da, i otkud još?” pitao je Colin.
Pružni radnik mu je nabrajao još neka mjesta, a dječaci su slušali. Ali,
već su saznali velik dio onoga što su htjeli znati.
Vlak u šest i dvije minute je teretni vlak koji dolazi dvaput tjedno, a
Petlington je jedno od mjesta otkud dolazi, možda se tamo dodaju vagon ili
dva, puni olova iz Hammondovih ili Dallingovih poduzeća! Olovne cijevi?
Dječaci nisu imali pojma i nije ih ni zanimalo. U svakom slučaju bilo je
olovo, skupocjeno olovo, u to su bili sigurni! Olovo koje Glavati Charlie
šalje za svoja poduzeća.
“Jutros smo se igrali mojom maketom željeznice”, rekao je Peter,
razmišljajući ubrzano kako da pita o skretnicama. “Jako je dobra, ima
skretnice koje skreću vlakove s jednog na drugi kolosijek. I signali su jako
dobri, kao pravi!”
“O, ti želiš pitati mog kolegu o tome', rekao je Zeb. “On se baš time bavi.
Pomoću skretnica skreće teretne vlakove s jedne pruge na drugu. Znaš, oni
često moraju ići na ranžirne kolosijeke.”
“Skreće li i onaj vlak u šest i dvije minute na ranžirni kolosijek?” pitao je
Peter. “Ili ode ravno glavnim kolosijekom?”
“Ravno, bez skretanja”, rekao je Zeb.
“Zapravo, Larry mora skrenuti teretne vagone koji se moraju ovdje
istovariti. Vlak u šest i dva ide ravno u Swindon. Ako večeras dođeš ovamo,
vidjet ćeš to.”
Peter je letimice pogledao Colina da vidi je li i on uočio ime Zebovog
kolege. Larry! Zeb i Larry. Kakva je ovo nevjerojatna sreća! Colin je
namignuo Peteru. Da, i on je sve zapazio! Sad je već izgledao uzbuđeno.
“Volio bih vidjeti kako Larry upravlja skretnicama”, rekao je Peter. “To
mora biti zabavno. Vjerojatno je mehanizam potpuno drukčiji nego na mojoj
maketi kod kuće.”
Zeb se smijao. “U to se možeš kladiti! Naše se skretnice kreću! Gledajte,
ako želite možete poći sa mnom duž pruge pa ću vam pokazati neke skretnice
koje pomiču vlakove na ranžirne kolosijeke. To je oko dva kilometra uz
prugu.”
Peter je pogledao na svoj sat. Zakasnio bi na ručak, ali ovo je zbilja
važno. Da, mogao bi vidjeti baš one skretnice koje će Larry iskoristiti u
mračnoj maglovitoj noći.
“Pazi da djeca ne stradaju, ovdje je opasno”, viknuo je nosač Zebu koji ih
je poveo niz prugu sa sobom.
Dječaci su ga podrugljivo pogledali. Kao da oni ne vide i ne čuju kad
dolazi vlak!
Šetnja uz prugu se činila veoma dugačkom. Zeb je imao posla nedaleko
skretnica. Ostavio je svoj alat uz prugu koju je trebao popraviti i odveo
dječake do mjesta gdje su se križali mnogi kolosijeci. Objasnio im je kako
skretnice funkcioniraju.
“Ovu polugu moraš povući do ove crte, vidiš? Gledaj kako se tračnice
pomiču tako da sad vode do ovog drugog kolosijeka i vlak više ne može ići
po glavnom kolosijeku.”
Colin i Peter su i sami malo vukli poluge i otkrili da je to jako težak rad.
“Dolazi li i vlak u šest i dva na ovaj kolosijek?” nevino je pitao Peter.
“Da. Ali on nastavlja ravno. Njega se ne skreće na sporedni kolosijek”,
rekao je Zeb. “Nikad nema teret za ovu općinu. Ide u Swindon. Znajte, nikad
ne smijete sami brljati oko pruge ili će odmah doći policija za vama.”
“Nećemo!” obećali su dječaci.
“Dobro, moram nastaviti sa svojim poslom”, rekao je Zeb, a njegov glas
nije imao nikakav čudan prizvuk. “Doviđenja! Nadam se da sam vam
pokazao što ste htjeli znati.”
I jest, to sigurno, puno, puno više nego što su se nadali. Colin i Peter su
jedva mogli vjerovati kakvu su sreću imali. Otišli su do sporednog
kolosijeka i tamo zastali.
“Trebali bismo otići istražiti sporedni kolosijek”, rekao je Peter. “Ali, već
je užasno kasno. Ajme! Zaboravili smo pitati u koje dane dolazi vlak iz
Petlingtona!”
“Vratimo se i dođimo opet večeras”, rekao je Colin. “Jako sam gladan.
Možemo otkriti dane kad ovuda prolazi naš teretni vlak kad večeras dođemo,
a možemo istražiti i sporedni kolosijek.”
Napustili su prugu i otišli na cestu. Dječaci su bili tako uzbuđeni da su
jedva zatvarali usta. “Kakav susret sa Zebom! Zeb glavom i bradom! A
saznanje da je Larry skretničar! To, sve je jasno da jasnije ne može biti. Kako
se dobro jutros Janet sjetila za signale! Bože dragi, baš smo imali sreće!
“Vratit ćemo se večeras što ranije”, rekao je Peter. “Ja sam za to da
idemo svi. Čovječe, ovo postaje uzbudljivo.”
13
Uzbudljivo poslijepodne

I Peterova i Colinova majka su bile jako ljute što su toliko zakasnili na


objed. Janet je bila tako znatiželjna da sazna što im se dogodilo da je jedva
dočekala da Peter pojede. Cijelo vrijeme joj se mrgodio dok je gutao vruću
maneštru, bojeći se da ga ne pita neko čudno pitanje.
Poslao ju je da okupi Sedam tajanstvenih i svi su došli vrlo brzo, samo je
Colin malo kasnio jer je morao pojesti ručak.
Peter im je sve rekao, a oni su uzbuđeno slušali. Da, to je priča! Samo
tako sresti Zeba i navesti ga da im kaže toliko toga što su htjeli znati!
“Nije ni naslutio zašto smo ga toliko ispitivali!” rekao je smijuljeći se
Colin. “Moram reći da je bio vrlo ljubazan prema nama, iako izgleda opako i
ima lukav pogled.”
“Večeras ćemo svi otići do sporednog kolosijeka”, rekao je Peter, “i otkrit
ćemo u koje dane dolazi naš teretni vlak.”
Izišli su. Prvo su otišli do kolodvora i opet naišli na nosača. Nije imao
mnogo posla i rado je s njima porazgovarao. Pričao im je dogodovštine o
ovom i o onom i o mnogim stvarima vezanim uz željeznicu i Peter ga je
postepeno naveo na priču o teretnim vlakovima.
“Jedan upravo dolazi”, rekao je nosač. “Ali neće stati na kolodvoru.
Vidite, nema putnika koji bi se trebali ukrcati ili iskrcati. Želite brojiti
vagone? Nije neki jako dugačak vlak.”
Vagoni su većinom bili otvoreni i nakrcani svim mogućim stvarima,
ugljenom, ciglama, strojevima, sanducima. Vlak je sporo tutnjio i djeca su
izbrojila trideset dva vagona.
“Želio bih vidjeti onaj teretni vlak o kojem nam je pričao Zeb”, rekao je
Peter nosaču. “Onaj koji dolazio iz Petlingtona i još dalje, onaj u šest i dva,
mislim da je tako rekao. Ponekad je jako dugačak, zar ne?”
“Da. Dakle, trebate doći u utorak ili u petak”, rekao je nosač. “Ali, tad je
već mrak pa nećete dobro vidjeti. Gledajte, posada ovog vlaka vam maše!”
Djeca su im odzdravila mašući. Teretni vlak je u daljini postajao sve
manji i manji i napokon je iščezao.
“Pitam se kako to da ne kradu stvari iz ovako otvorenih vagona”, rekao je
nevino Peter.
“O, kradu”, rekao je nosač. “U zadnje vrijeme je bilo mnogo krađa, da,
jedanput su čak uzeli jedan automobil s jednog vagona, vjerovali ili ne! Kažu
da ovdje operira neka banda. Neka me vrag nosi ako znam kako to rade!
Dobro, djeco, moram ići jer sad imam posla. Doviđenja!”
Sedam tajanstvenih je odšetalo. Išli su uz prugu oko kilometar dok nisu
došli do skretnica koje im je tog dana pokazivao Zeb.
Peter je pokazao na njih. “Ovo je mjesto gdje planiraju prebaciti teretni
vlak na sporedni kolosijek”, rekao je. “Volio bih znati kad će to biti. Uskoro,
mislim, jer na tom papiriću koji je dobio George piše da je sve spremno i da
je sve u redu.”
Slijedili su prugu ranžirnog kolosijeka hodajući po tračnici. Pruga je
zavijala lijevo i desno i konačno su došli do malog otkrivenog skladišta koje
je sad izgledalo sasvim napušteno.
Na ulazu u dvorište su bila velika ulazna vrata. Bila su otvorena da bi
kamioni mogli ući i preuzeti robu s vagona koji su dolazili prugom. Ali, sad
su na tračnicama bili samo prazni vagoni i uokolo nije bilo ni žive duše. Bilo
je jasno da se ne očekuje nikakav teretni vlak u skoroj budućnosti.
“Ovo je jako usamljeno mjesto”, rekao je Colin. “Ako skreću teretne
vlakove ovamo, to nitko ne bi ni čuo ni vidio, osim onih koji bi to i čekali!
Kladim se da će ovdje jedne večeri potajice doći neki kamion spreman
preuzeti olovne limove ili cijevi ili što god već, iz vagona čija će cerada biti
označena bijelim crtama!”
“A da dođemo ovdje u utorak navečer, jer postoji mogućnost da će to biti
ona noć za koju su se dogovorili?” iznenada je zapitao Jack. “Tada, ako
vidimo da se nešto događa, možemo telefonirati policiji. I prije nego Zeb i
Larry i druga dvojica uspiju završiti pretovar, mogli bismo pozvati policiju
ovamo. Kažem vam, to bi bilo uzbuđenje!”
“Ne znam. Mislim da bismo zbilja trebali stupiti u vezu s velikim
inspektorom koji nam se toliko sviđa”, rekao je Peter. “Sad znamo više nego
dovoljno da bismo bili sigurni u ono što bismo rekli. Jedino što ne znamo
hoće li se to dogoditi ovaj utorak ili kasnije.”
Okupili su se i raspravljali i nitko nije primijetio kad je jedan kršan
policajac ušetao kroz otvorena ulazna vrata. Iznenadio se kad je vidio djecu i
tako je stajao gledajući u njih.
“Volio bih vidjeti te skretnice”, rekao je Colin umoran od rasprave.
“Pokaži mi ih, Peter. Mi ćemo paziti na vlakove.”
Peter je zaboravio da je djeci zabranjeno hodati po pruzi. Uputio se
vodeći sve ostale niz prugu da im pokaže skretnice.
Prenuo ih je gromki glas. “Hej, vi djeco, tamo! Zar vi mislite da smijete
tek tako hodati prugom? Vratite se ovamo. Moram vam nešto reći.”
“Bježimo!” rekla je panično Pam. “Ne smije nas uhvatiti.”
“Ne. Ne možemo pobjeći”, rekao je Peter. “Zaboravio sam da ne smijemo
ovako hodati prugom. Dođite da objasnimo i kažemo da nam je žao i sve će
biti u redu!”
Odveo je ostale natrag u skladište. Policajac im je prijeteći prilazio.
“Slušajte malo”, rekao je. “U zadnje vrijeme je mnogo djece radilo
gluposti po pruzi. Sad ću zapisati vaša imena i adrese i napisati žalbe na vas
vašim roditeljima.”
“Ali, mi nismo ništa učinili!” rekao je razočarano Peter. “Žao nam je što
smo hodali prugom, ali kunem se, nismo napravili nikakvu štetu.”
“Što radite u ovom skladištu?” pitao je policajac. “Došli ste napraviti
neku psinu, nema sumnje!”
“Nismo”, rekao je Peter.
“Dobro, pa zašto ste onda došli ovamo?” pitao je policajac. “Hajde,
recite. Niste ovamo došli slučajno.”
“Reci mu”, rekla je Barbara koja se prestrašila i gotovo zaplakala.
Policajac je, sad kad je čuo da imaju nešto reći, postao veoma sumnjičav.
“Oho! Dakle postoji razlog zašto ste ovdje!” rekao je. “Sad mi to recite ili ću
zapisati vaša imena i adrese.”
Peter nije htio ništa reći ovom zlovoljnom čovjeku. Kao prvo, ne bi im
povjerovao u neobičnu dogodovštinu koju mu je Sedam tajanstvenih moglo
ispričati i, kao drugo, Peter nije htio izdavati tajne! Ne, ako će to ikome reći,
to će biti njegov otac ili inspektor koji se svima tako sviđao!
Završilo je tako da je golemi policajac potpuno izgubio strpljenje i
zapisao sva njihova imena i adrese, jedno po jedno. Bilo je zaista izluđujuće.
Misliti na to da su došli ovamo uhvatiti bandu pametnih lopova, a sad su
njihova imena zapisana zbog nedozvoljenog pristupa!
“Dobit ću bukvicu, ako moj otac sazna za ovo”, rekao je tužno Colin.
“Peter, recimo našem ljubaznom inspektoru sve, prije nego ovaj policajac
obiđe naše roditelje.”
Ali Peter je bio ljut i tvrdoglav. “Ne!” rekao je. “Ovu stvar ćemo srediti
sami, a policija može doći u posljednjem trenutku, kad mi sve napravimo!
Da, i taj zastrašujući čovjek koji je zapisao naša imena. Zamislite njegovo
lice, ako dođe u ovo skladište jedne noći uhvatiti lopove kojima smo mi ušli
u trag, a ne on! Tako ću se veseliti kad se pokažu naše zasluge!”
“I ja bih htjela doći te noći”, rekla je Janet.
“Pa, mislim da ne bismo svi trebali doći. Ako postane opasno, bolje bi
bilo da nas bude četvero nego sedam.”
Nitko to nije mogao osporiti, pa su odlučili da Jack, Colin, George i Peter
idu bez ostalih.
14
Konačno - utorak navečer!

Sljedećeg jutra je održan sastanak na kojem će o svemu porazgovarati i


napraviti plan za utorak. Bio je pravi kasnojesenski dan i krajem je vladala
lagana magla.
“Moj tata kaže da će se magla zgusnuti još danas”, objavio je Peter. “Ako
bude tako, oni će ljudi imati sreće u utorak. Mislim da strojovođa neće ni
pomisliti da je njegov vlak na sporednom kolosijeku nakon što ga preusmjere
skretnicama! Neće vidjeti ni prst pred nosom.”
“Volio bih kad bi utorak mogao doći ranije”, rekao je Jack. “Susie zna da
se nešto događa i ona i njezinih Pet slavnih žude da saznaju što je to! Kako će
podivljati kad sazna da nas je njena glupa namještaljka dovela do svega
ovoga!”
“Da. Mislim da će to biti kraj Pet slavnih”, rekao je Colin. “Hej, Peter,
pogledaj ovamo. Nabavio sam plan željeznice. Moj otac je imao jedan. On
pokazuje prugu od Petlingtona i sve skretnice i sve ostalo. Jack, misliš li da
su Zeb i Larry gledali u ovakav plan u Tiggerovom ambaru?”
“Da. Moglo bi biti”, rekao je Jack. “Kladim se da su ti ljudi nešto slično
poduzeli i prije. Tako dobro poznaju željeznicu. Joj, kad će već jednom taj
utorak!”
Napokon je stigao i utorak. Tog dana nitko od Sedam tajanstvenih nije u
školi dobro riješio zadatke. Stalno su mislili na predstojeću noć. Peter je tog
jutra sto puta pogledao kroz prozor!
Tata je bio u pravu, mislio je. Magla je bivala sve gušća, prava magla u
studenom. A večeras će biti tako gusta da će željezničari uključiti signale za
maglu. Čut će se kako pucaju.
Dječaci su se dogovorili da se sastanu poslije čaja i da uzmu Scampera.
Peter je smatrao da bi bilo dobro da ga uzmu sa sobom za slučaj da nešto
krene po zlu.
Svi su imali svjetiljke. Peter je pretražio svoje džepove da vidi ima li
kakvih slatkiša da ih podijeli sa svojim prijateljima. Imao ih je! Sad je
veselije! Tresao se od uzbuđenja.
Zamalo da nije otišao s ostalima jer ga je njegova majka vidjela kako
oblači kaput, a ona se bojala i same pomisli da ga pusti van u gustu maglu.
“Izgubit ćeš se”, rekla je. “Ne smiješ ići van.”
“Imam sastanak s ostalima”, rekao je očajnički Peter. “Moram ići.”
“Zbilja te ne mogu pustiti”, rekla je njegova majka. “Dobro. Smiješ ići
ako uzmeš Scampera sa sobom. On će se znati vratiti, ako ti nećeš.”
“Oh, naravno da ću uzeti Scampera sa sobom”, rekao je zahvalno Peter i
odmah utekao, a Scamper ga je slijedio u stopu.
Sreo se s ostalima na ulaznim vratima svog dvorišta i svi su otišli putem.
Gusta se magla njihala oko njih, a njihove svjetiljke su je jedva probijale.
Tad su više puta čuli eksplozije. To su bili signali za maglu.
“Kladim se da je Zebu i njegovima drago da je ovakva magla!” rekao je
Colin. “Gledajte, tamo je ograda koja slijedi prugu. Ako se držimo ograde, ne
možemo se izgubiti.”
Stigli su u ono otkriveno skladište oko pet minuta prije šest sati i pažljivo
ušli kroz velika vrata koja su bila otvorena. Svi su dječaci imali cipele s
gumenim potplatima i pažljivo su isključili svoje svjetiljke kad su ulazili u
skladište.
Čuli su brujanje kamionskog motora pa su stali. Do njih su dopirali tihi
glasovi, a onda su vidjeli nekoga tko je nosio feral.
“Banda je ovdje s kamionom koji je poslao Glavati Charlie!” šaptao je
Jack.
“Vidite ga tamo. Kladim se da na njemu piše Hammond ili Dalling!”
“Radilo se o ovom utorku”, rekao je s olakšanjem Colin. “Nadam se da
nismo došli sve dovde po ovoj magli ni za što.”
Bang! Bang-bang!
Čulo se još signala za maglu. I još. Dječaci su znali da se, kad vlakovi
voze po glavnom kolosijeku, čuju iznenadne eksplozije koje upozoravaju na
maglu. Tako upućuju strojovođe da budu pažljivi ili da samo uspore jer su na
određenoj udaljenosti pravi signali.
“Koliko je sati?” šaptao je George.
“Sad je oko šest i trideset”, odgovorio mu je Peter. “Vlak u šest i dva
kasni zbog magle. Može doći u bilo koje doba, možda čak i vrlo kasno.”
BANG! Još jedan signal za maglu se oglasio nakon par minuta. Dječaci
su se pitali je li ovaj nestao pod kotačima teretnog vlaka koji kasni.
I jest. Strojovođa je promolio glavu iz lokomotive i pogledom tražio
signal. Pokazalo se zeleno. Smio je nastaviti. Produžio je sporom vožnjom, a
da nije znao da je na pogrešnom kolosijeku! Larry je bio uz skretnice, dobro
skriven u tami i magli i pažljivo je skrenuo teretni vlak na slijepi sporedni
kolosijek.
Teretni vlak je sišao s glavnog kolosijeka. Noćas neće proći kroz
kolodvor, otići će samo do malenog otkrivenog skladišta gdje su ga u tišini
čekali neki ljudi. Larry je opet prebacio skretnice, tako da bi sljedeći vlak
mogao sigurno produžiti po glavnom kolosijeku. Nije želio da mu se skupi
zajedno pet-šest vlakova na sporednom kolosijeku! Tad je otrčao niz sporedni
kolosijek za vlakom koji je sporo vozio.
“Dolazi! Čujem ga”, iznenada je šapnuo Peter i uhvatio Jacka za
nadlakticu. “Idemo ovuda do onog spremišta. Odande ćemo moći sve vidjeti,
a da nitko ne vidi nas. Dođite!”
Čuku-čuku, čuku-čuku, čuku-čuku! Teretni vlak se približavao. Kroz
maglu se probijao tračak crvenog svjetla. Što će se sad dogoditi?
15
U otvorenom skladištu

Još je jedan signal za maglu eksplodirao, baš kad je banda htjela


zaustaviti vlak. Bum!
Lokomotiva se brzo zaustavila, a vagoni iza nje su zvečali kako su
udarali jedan u drugi. Zeb, Larry i još četvorica radnika stajali su oko vlaka i
žučljivo razgovarali. Djeca su mogla čuti svaku riječ.
“Reći ćemo mu da je na pogrešnom kolosijeku. Pravit ćemo se da smo
iznenađeni da ga vidimo ovdje. Larry, reci mu neka ostane na sporednom
kolosijeku dok se ne raščisti magla i dok ne dobije nalog da se vrati natrag.
Odvedi ga do onog spremišta i skuhaj čaj ili kavu ili što bilo. Zadrži ga tamo
dok mi obavimo posao.”
Ostali su kimali glavama.
Peter je šaptao Jacku: “Oni će reći strojovođi da je greškom s glavnog
kolosijeka sišao na ovaj sporedni kolosijek i odvest će ga dalje od vlaka, a
sigurno i stražare. Neće biti tučnjave, što je dobro.”
“Šš!” utišavao ga je Jack. “Vidi, strojovođa iskače. Izgleda kao da je
izgubljen! Vjerojatno ne zna gdje je!”
“Hej, ti, strojovođo, došao si na sporedni kolosijek!” dozivao je Larryjev
glas i on je otrčao do lokomotive, a svjetiljka se njihala u njegovoj ruci.
“Trebao si biti na glavnom kolosijeku i proći kroz kolodvor.”
“O, joj, tako je”, rekao je zbunjeni strojovođa. “Mora da se dogodila neka
greška na skretnicama. Kolega, jesam li ovdje na sigurnom?”
“Ne možeš biti na sigurnijem!” odgovorio mu je veselo Larry. “Ne brini!
Ovo je otkriveno skladište, daleko od prometa glavnog kolosijeka. Možda bi
najbolje bilo da se ne mičeš dok ne dobiješ nalog, ova je magla užasna!”
“Onda je dobro što sam skrenuo na ovaj sporedni kolosijek i tu ne mogu
ništa učiniti”, rekao je strojovođa. Stražar je istovremeno izašao iz
posljednjeg vagona i pridružio se razgovoru. Njemu je ovo izgledalo čudno.
“Netko je pobrkao raspored prebacivanja skretnica”, mumljao je. “Sad
ćemo ovdje provesti noć, a moja me žena čeka da dođem na večeru.”
“Ma daj, doći ćeš kući na zajutrak, ako se magla raziđe”, rekao je
bezbrižno strojovođa.
Stražar nije dijelio njegovo mišljenje. Bio je jako smrknut.
“Pa, kolege, dođite u spremište”, rekao je Larry. “Imamo peć na petrolej
pa ćemo je upaliti i popiti nešto vruće. Ne brinite za telefonske naloge. Ja ću
se za to pobrinuti.”
“Tko si ti?” pitao je smrknuti stražar.
“Tko, ja? Ja sam šef ovog otkrivenog skladišta”, rekao je neiskreno
Larry. “Ništa ne brini. Imate sreće što ste došli na ovaj sporedni kolosijek.
Morat ću naći neko mjesto gdje ćete se odmoriti.”
Svi su nestali u spremištu. Uskoro se vidjelo svjetlo kroz prozor. Peter je
hrabro zavirio unutra i vidio tri čovjeka oko peći na petrolej i na njoj lonac u
kojem se kuhala voda za čaj.
Onda su se događaji počeli jako brzo odvijati. Zeb je nestao niz kolosijek
da bi potražio vagon pokriven ceradom s bijelim oznakama. To je bio sedmi
vagon, o čemu je obavijestio ostale kad se vratio.
“Upalit ćemo kamion i odvesti ga do kola”, rekao je. “Na sreću, to je
točno na ulazu u spremište pa nećemo morati nositi stvari jako daleko.”
Upalili su kamion i pažljivo ga odvezli do kraja skladišta. Stali su tamo
gdje su mislili da je sedmi vagon. Dječaci su tiho hodali kroz maglu i minutu
ili dvije promatrali što se događa.
Dva muškarca su odvezala ceradu pod svjetlom željezničarskog ferala.
Brzo su je potpuno skinuli. Jack je mogao vidjeti bijelu boju na jednom kutu
cerade koja im je služila kao oznaka.
Tad su, teško dišući, počeli vući nešto, a jedan je namještao stvari u
vagonu. Što je to? Dječaci nisu mogli vidjeti.
“Mislim da su to olovni limovi”, šaptao je Colin. “Peter, kad ćemo
telefonirati policiji? Zar ne misliš da je sad pravi trenutak?”
“Da”, odgovorio je Peter. “Dođite. Telefon je tamo u onoj maloj zgradi od
cigle. Vidio sam telefonske žice koje idu uz dimnjak danas poslijepodne.
Jedan od prozora je prilično otvoren. Onuda ćemo ući. Gdje je Scamper? Hu,
ovdje si. Sad, staro momče, da nisi ni pisnuo!”
Scamper se primjerno ponašao. Nije ni zalajao ni zacvilio, iako su ga
događaji ove večeri jako zbunjivali. Kaskao je za Peterovim petama dok su
dječaci otišli do telefona.
Da bi došli do cilja, morali su proći blizu kamiona. Peter se ukipio u
mjestu i slušao. Nikog nije bilo u kamionu. Oni ljudi su još uvijek
istovarivali vagon.
Na zaprepaštenje ostale trojice, Peter ih je napustio, uskočio u kamion na
vozačevo sjedalo i odmah iskočio.
“Što to, zaboga, radiš?” šaptao je Jack. “Uzeo sam ključ koji pokreće
motor!” rekao je uzbuđeno Peter. “Sad ne mogu odvesti kamion!”
“Hu!” ispustili su uzdah ostali koji su bili oduševljeni Peterovom
brzinom. “Ti si zbilja pametan, Peter!”
Otišli su do malene kamene zgrade. Vrata su bila zaključana, ali, kako je
Peter i rekao, jedan je prozor bio odškrinut. Lako je bilo ući. Peter je uskočio
i šarajući svjetlom iz svoje svjetiljke potražio telefon. Da, eno ga. Dobro je!”
Isključio je svjetiljku i dignuo slušalicu.
Čuo je telefonističin glas.
“Broj, molim?”
“Policijsku postaju. Hitno!” rekao je Peter.
Nakon dvije sekunde čuo se drugi glas: “Ovdje policijska postaja.”
“Je li inspektor tamo, molim vas?” pitao je nestrpljivim glasom Peter.
“Molim, recite mu da je ovdje Peter i da želim odmah s njim razgovarati.”
Inspektor koji je bio u istoj prostoriji primio je neobičnu poruku. Bez
oklijevanja je došao na telefon.
“Da, da? Koji Peter? O, to si ti, Peter! Što ima novog?”
Peter mu je rekao: “Gospodine, ne mogu vam sad reći sve potankosti, ali
vlak u šest i dvije minute je bio skrenut s glavnog kolosijeka ovdje, blizu
Kepleya, u otkriveno skladište. I ovdje je banda ljudi koja iskrcava olovo iz
jednog od vagona u kamion. Mislim da je čovjek kojeg zovu Glavati Charlie
vođa ove bande, gospodine.”
“Glavati Charlie? Gla... Otkud ti znaš za tog tipa?” vikao je inspektor
koji je sad bio zapanjen. “Dobro, nećemo gubiti vrijeme da mi sad
objašnjavaš. Odmah ću poslati ljude. Pazi na njih i pazi na sebe još i više. Ta
je banda opasna! Glavati Charlie, hm, moja davna želja!”
16
Triput hura
za Sedam tajanstvenih!

Činilo im se da je prošlo jako puno vremena prije nego su došli policijski


automobili. Dječaci su bili tako uzbuđeni da nisu mogli ostati mirni. Peter je
osjetio da, bez obzira na sve, mora otići vidjeti kako hvataju bandu.
Išuljao se u dvorište i došao do kamiona. Tu je bilo mračno i tiho. Još se
dalje šuljao i iznenada udario u nekog tko je tu stajao.
Netko ga je uhvatio i povikao na njega: “Hej, tko je sad pak ovaj? Što ti
radiš ovdje?”
Tad ga je obasjala svjetiljka i Zebov glas je rekao: “Ti! Ti si onaj klinac
koji me ispitivao onaj dan! Što si namjeravao?”
Tako je snažno tresao Petera da je dječak skoro pao. A tad je doletio
Scamper! “Grrrrrrrr!” Skočio je na Zeba i ugrizao ga za nogu. Zeb je jauknuo.
Dotrčala su ostala dvojica. “Što se zbiva? Što je?”
“Dječak. I pas!” režao je Zeb. “Najbolje da otiđemo. Jeste li istovarili?
Možda je mali napravio uzbunu.”
“Gdje je? Zašto ga nisi zadržao?” rekao je ljutito jedan čovjek.
“Pas me ugrizao, pa sam ga morao pustiti”, rekao je Zeb trljajući nogu.
“Skupa su nestali u magli. Dođite, požurimo, sad mi je svega dosta.”
Peter je vikao ostalima, upozoravajući ih da ne budu uhvaćeni. Sagnuo se
i pomilovao Scampera. “Dobar dečko!” šaptao je. “Hrabar pas! Dobro si to
napravio, Scamperu!”
Scamper je zadovoljno mahao repom. Nije shvaćao zašto ga je Peter
doveo na ovo čudno mjesto po gustoj magli, ali je bio jako sretan što ga
uvijek uzima sa sobom.
“Kad će već jednom doći policijski auto?” šaptao je Colin, tresući se
jednako od uzbuđenja i od hladnoće.
“Valjda uskoro”, odgovorio mu je Peter, šapćući. “Hej, dolazi. Ne, dva
su!”
Jasno se mogao čuti zvuk automobila koji dolaze cestom koja vodi do
otkrivenog skladišta. Zbog magle su vozili sporo. Došli bi puno brže da je
vrijeme bilo vedro.
Ušli su u dvorište i zaustavili se. Peter je otrčao do prvog auta. Vozio ga
je inspektor, a unutra su bili policajci. Drugi automobil je stao odmah iza
njih, a policajci u civilnoj odjeći su vješto iskočili iz njega.
“Gospodine! Došli ste točno na vrijeme!” rekao je Peter. “Njihov kamion
je tamo. Sad su ga natovarili. Uhvatit ćete ih u pravom trenutku!”
Policajci su potrčali prema tamnom obrisu u magli, velikom kamionu.
Zeb, Larry, Glavati Charlie i ostali članovi bande bili su u njemu, s teretom u
sanduku, ali nisu mogli nikamo jer Zeb nije mogao naći ključ za pokretanje
kamiona!
“Brzo, upali motor, glupane!” rekao je glavati Charlie. “Stigla je policija!
Prođi kamionom pored njih, ako nas pokušaju zaustaviti!”
“Nema ključa. Mora da nam je negdje ispao”, očajavao je Zeb i
posvijetlio svjetiljkom na pod ispod upravljača. Ali, naravno, nije koristilo
tamo tražiti. Ključ je bio na sigurnom, u Peterovu džepu!
Policajci su okružili nepomični kamion. “Igra je gotova, Charlie”, čuo se
strog inspektorov glas. “Hoćeš li izići mirno ili ne? Imamo te na nišanu!”
“Ne bi bilo ovako da smo mogli pokrenuti kamion!” vikao je ljutito Zeb.
“Kod koga je ključ? To želim znati. Kod koga je?”
“Ja ga imam”, viknuo je Peter. “Uzeo sam ga svojom rukom, da ne
možete pobjeći kamionom!”
“Dobar dječak! Pametan mladić!” rekao je razgaljeno policajac koji je
stajao do oduševljenog Petera i dobro ga lupio po leđima.
Magla se brzo rijedila i mjesto je postajalo bolje vidljivo pod svjetlom
mnogobrojnih baterijskih svjetiljki i ferala. Zabezeknuti strojovođa i stražar
su izašli iz spremišta, čudeći se što se događa. Zeb ih je tamo udobno
smjestio da popiju čaj i igraju karte.
Banda se nije opirala. Ne bi imalo smisla boriti se protiv toliko snažnih
ljudi uokolo! Policajci su im stavili lisičine i ubacili ih u policijske
automobile, a zatim su se, zahvaljujući manje gustoj magli, odvezli mnogo
većom brzinom nego što su došli!
“Vratit ću se s vama pješke”, rekao je radosnim glasom inspektor. “Više
nema mjesta za mene u automobilu. Unutra je sad velika gužva!”
Rekao je strojovođi neka izvijesti dežurnog dispečera o događajima
telefonom i ostavio ga onako zapanjenog. Jednako zapanjene ostavili su
vatrogasca i stražara, da se odsad sami pobrinu za svoj vlak.
Onda su inspektor i četvorica dječaka otklipsali do Peterove kuće. Kako
se začudila Peterova majka kad je otvorila vrata i vidjela četiri dječaka s
velikim inspektorom!
“O, Bože, što li su sad napravili?” rekla je. “Јedan policajac je maloprije
bio ovdje da ukori Petera i njegove prijatelje zato što su hodali po pruzi neki
dan. O, nemojte mi samo reči da je sad napravio nešto strašno loše!”
“Pa, sigurno je da je opet hodao prugom”, rekao je sa širokim osmijehom
inspektor, “ali ovo što je sad napravio je strašno dobro, a ne strašno loše.
Dozvolite da uđem pa ću vam objasniti.”
I onda su događaji koji su se dogodili te večeri izišli na vidjelo, a i Janet
je uzbuđeno slušala.
“Eto vidite”, završio je inspektor, “konačno smo uspjeli staviti šape na
Glavatog Charlieja. On je bio šef cijele bande koja je pljačkala teretne
vagone na širem području. Pametan tip, ali ne toliko pametan kao Sedam
tajanstvenih!”
Inspektor je nakon toga otišao nasmiješen, pun poštovanja prema Sedam
tajanstvenih. Peter se obratio ostalima.
“Sutra”, rekao je ozbiljno, ali mu je lice sjalo, “sutra ćemo sazvati
sastanak Sedam tajanstvenih. I pozvat ćemo i Pet slavnih da dođu k nama!”
“Ali, zašto?” pitala je iznenađeno Janet.
“Tako da im možemo pokazati kako Sedam tajanstvenih obavlja svoje
zadatke!” rekao je Peter. “I da im zahvalimo što su nas doveli do ove
najuzbudljivije pustolovine!”
“Ha! Susie se to neće sviđati!” rekao je Jack.
“Sigurna sam da neće”, rekla ja Janet. “Pet slavnih, baš! To će biti njihov
kraj!”
U zdravlje Sedam tajanstvenih!” rekao je radosno Jack. Triput hura za
nas! Hura, hura, hura!”
Sken: Giga
obrada: BABAC

You might also like