Professional Documents
Culture Documents
Sedam tajanstvenih
SIGNAL U NOĆI
Prijevod:
Aleksandar Kršovnik
Naslov izvornika:
Enid Blyton
THE SECRET SEVEN ON THE TRAIL
1
Sastanak Sedam tajanstvenih
Jacku je bilo drago kad je čuo da Susie pita smije li Jeff doći na čaj u
utorak.
“To je dokaz!” rekao je u sebi. “Zajedno će se iskrasti do Tiggerovog
ambara. Peter je bio u krivu! Vidjet ćemo. U utorak navečer mama ide na
sastanak savjeta škole pa će Susie i Jack moći otići a da ih itko išta pita. A
tako mogu i ja! Aha! George i ja bit ćemo na njihovom tragu.”
Jack je sve ispričao Georgeu i on se složio da to zaista izgleda kao da je
ono što je Pet slavnih govorilo na sastanku stvarno.
“Dobro ćemo motriti na Susie i Jeffa i odmah ih slijediti”, rekao je
George. “Bit će jako ljuti kad otkriju da smo s njima u Tiggerovom ambaru!
Najbolje da uzmemo svjetiljku. Bit će mračno.”
“Ne baš posve mračno”, rekao je Jack. “Bit će mjesečina. Ali bi moglo
biti oblačno pa ćemo ipak uzeti svjetiljku.”
Susie je, stalno se smijuljeći, rekla Jeffu da je Jack pozvao Georgea na
čaj u utorak. “Pa sam i ja pitala da pozovem tebe”, rekla je. “A poslije čaja,
Jeff, ti i ja ćemo se tiho iskrasti pa će Jack i George misliti da idemo u
Tiggerov ambar, ali zapravo ćemo se negdje sakriti i onda ćemo se vratiti da
se igramo, čim budemo sigurni da su Jack i George otišli slijedeći nas! Super,
oni će otići sve do ambara i neće naći ništa osim stare urušene kuće!”
“To će im biti dobra pouka!” rekao je Jeff. “Mogu reći samo da mi je
jako drago da ja neću otići na ono usamljeno mjesto noću.”
Došao je i utorak poslijepodne, a s njim su poslije škole na čaj kod Jacka
i Susie došli Jeff i George. Dva dječaka su išla skupa s Jackom koji se
pravio da je iznenađen što Jeff ide k Susie na čaj.
“Hoćeš li se igrati s njenim lutkama?” pitao je. “Ili ćeš napraviti proljetno
pospremanje lutkine kuće?”
Jeff se zacrvenio. “Ne glupiraj se”, rekao je. “Uzeo sam sa sobom svoju
novu maketu željeznice da se njome igramo.”
“Ali treba cijela vječnost da se ona postavi na pod”, rekao je Jack
iznenađeno.
“Dobro, pa što?” rekao je Jeff mrko. Tad se sjetio da Jack i George misle
da će on i Susie otići u Tiggerov ambar i da neće imati vremena igrati se
željeznicom. Smijuljio se u sebi. Neka Jack bude u zabludi! To će mu činiti
dobro!
Čaj je bio vrlo dobar i svi su otišli u igraonicu na kat. Jeff je počeo
sastavljati željeznicu. Jack i George su htjeli pomoći, ali su se bojali da bi im
Susie predbacila da je Jeff njezin gost, a ne njihov. Susie je imala vrlo oštar
jezik kad je htjela!
Zato su se zadovoljili sastavljanjem jednog jako kompliciranog modela
aviona, držeći cijelo vrijeme Susie i Jeffa na oku.
Uskoro je Jackova i Susiena mama promolila glavu kroz vrata. “Dobro,
idem na sastanak školskog odbora”, rekla je. “Vas dvojica, Jeff i George,
morate otići u osam, a ti Jack, ako se ne vratim do večere, sam si nešto
napravi i poslije se okupaj.”
“Dobro, mama”, rekao je Jack. “Dođi nam poželjeti laku noć kad se
vratiš.”
Čim je majka otišla, Susie je postala tajanstvena. Namignula je Jeffu koji
joj je uzvratio. Jack je, naravno, vidio da si namiguju. To je bilo to! Odmah
se uzvrpoljio. To dvoje će sigurno skliznuti van u noć!
“Jeffe, dođi vidjeti novi sat koji imamo u prizemlju”, rekla je Susie. “Na
vrhu ima čovječuljka s čekićem kojim lupa po nakovnju svakih četvrt sata.
Skoro je sedam i petnaest, idemo ga vidjeti kako izlazi.”
“Dobro”, rekao je Jeff i njih dvoje su izišli, gurkajući se i smijući se.
“Eto, izišli su”, rekao je George. “Hoćemo li ih odmah slijediti?”
Jack je otišao do vrata. “Otišli su u prizemlje”, rekao je. “Uzet će svoje
kapute s ormarića. Pričekat ćemo minutu da ih obuku, a onda mi idemo po
svoje. Mislim da ćemo čuti kad zalupe ulaznim vratima. Ne treba nam ni
minuta da ih sustignemo.” Otprilike za minutu su čuli kako se ulazna vrata
otvaraju i zatim dosta tiho zatvaraju, kao da netko nije htio da se čuju.
“Jesi li čuo?” pitao je Jack. “Vrlo tiho su zatvarali vrata. Dođi, obući
ćemo svoje kapute pa ćemo ih slijediti. Ne smijemo im se previše približiti
da nas ne bi vidjeli. Tako ćemo biti sigurni da ćemo ih iznenaditi kad dođu
do Tiggerovog ambara!” Obukli su kapute i otvorili ulazna vrata. Bilo je
dosta svijetlo vani jer se dizao mjesec. Uzeli su sa sobom svjetiljku, u
slučaju da se navuku gušći oblaci.
Nigdje nije bilo Jeffa i Susie.
“Valjda su trčali kao munje”, rekao je Jack zatvarajući vrata za sobom.
“Dođi, znamo put do Tiggerovog ambara, čak i ako ne vidimo Jeffa i Susie
pred sobom.”
Otišli su vrtnom stazom. Nisu čuli kako se netko smijulji iza njih! Jeff i
Susie su se bili sakrili iza velikih zavjesa u hodniku i sad su gledali kako
Jack i George odmiču stazom. Držali su jedno drugo da se ne sruše od
smijeha. Kako su dobru igru namjestili onoj dvojici!
7
U Tiggerovom ambaru
Jack i George nisu imali pojma da su Jeff i Susie ostali iza njih u
hodniku. Zamišljali su da je ono dvoje ispred njih i da žure prema
Tiggerovom ambaru! Doista su žurili, ali na svoje iznenađenje, ni na ovoj
mjesečini nisu vidjeli djecu ispred sebe, koliko god da su upirali svoj pogled.
“Hm, mislim da su sigurno uzeli bicikle”, rekao je napokon George. “Ne
bi mogli trčati tako brzo. Ima li Susie bicikl, Jack?”
“O, da, i kladim se da je Jeffu dala moj”, rekao je Jack ljutito. “Doći će
do Tiggerovog ambara puno prije nas. Nadam se da im sastanak neće završiti
prije nego što mi stignemo tamo. Ne želim da Susie i Jeff održe sastanak, a
da mi ne čujemo sve!
Tiggerov ambar je bio udaljen skoro dva kilometra. Nalazio se na
usamljenom brdašcu, okružen stablima. Nekoć je bio dio seljačke kuće koja
je jedne noći izgorjela. Tiggerov ambar je sad bio samo ruševina. Ostali su
samo vanjski zidovi kuće, gdje su dolazile skitnice kad im je trebalo
sklonište, čavke koje su se gnijezdile u jednom od preostalih visokih
dimnjaka i velika žućkastosmeđa sova koja je običavala spavati danju.
Djeca su se znala igrati u njoj dok im odrasli nisu zabranili jer su se
zidovi mogli urušiti. Jack i George su jednom istražili stari ambar s Peterom,
ali je iz nekog kuta ustao neki stari skitnica i vikao na njih tako glasno da su
pobjegli.
Dva su dječaka klipsala. Uspeli su se uz brdo i pošli uskom cestom koja
je vodila do Tiggerovog ambara. Još uvijek nisu ni čuli ni vidjeli Jeffa i
Susie. Ali, ako su uzeli bicikle, sigurno su već stigli.
Konačno su došli do stare zgrade. Stajala je tamo u mraku i, usprkos
mjesečini, izgledala zapušteno i dotrajalo, nedostajao je dio krova i jedan
široki dimnjak je stršio visoko u nebo.
“Evo nas”, šaptao je Jack. “Hodaj tiho, ne želimo da Jeff i Susie saznaju
da smo ovdje, ili oni drugi, ako su već došli! Ali, sve je jako tiho. Mislim da
još nikoga nema.”
Stajali su u sjeni velike tišine živice i otišli na prstima iza kuće. Postojala
su prednja i stražnja vrata koja su bila zaključana, ali kako nije bilo stakla na
prozorima, svatko tko je htio mogao je sasvim lako ući u tu ruševinu.
Jack se uzverao kroz prozor u prizemlju. Uplašio ga je neki šum nalik na
rušenje, pa je uhvatio Georgea i natjerao ga da skoči.
“Ne hvataj me tako”, bunio se George govoreći ispod glasa. “To je bio
samo štakor koji je pobjegao. Skoro sam vrisnuo kad si me tako iznenada
zgrabio.”
“Pss!” rekao je Jack. “Što je ovo?” Slušali su. Nešto se micalo u velikom
dimnjaku, a zatim se uzdiglo točno iznad ognjišta u sredini sobe u kojoj su
bili.
“Možda je to bila sova”, rekao je nakon duže stanke George. “Da, slušaj,
huče.”
Sablasno hukanje je došlo do njihovih ušiju, ali nije zvučalo kao da
dolazi iz dimnjaka. Činilo se kao da dolazi izvan kuće, iz obraslog vrta. Tad
se začulo novo hukanje, poput odgovora, ali nije zvučalo kao prava sova.
“Jack”, šaptao je George, a njegova su usta bila uz Jackovo uho, “to nije
sova. To jedan čovjek daje signale drugom. Oni imaju sastanak ovdje! Ali
gdje su Susie i Jeff?”
“Ne znam. Sigurno su se negdje dobro sakrili”, rekao je Jack, odjednom
osjećajući kako mu se koljena tresu. “Bolje bi nam bilo da se i mi sakrijemo.
Ovi ljudi će biti ovdje za pola minute.”
“Ovdje u ognjištu je dobro mjesto za skrivanje”, šaptao je George.
“Možemo stajati tamo u mraku, točno ispod velikog dimnjaka. Dođi, brzo!
Siguran sam da čujem kako se izvana približavaju koraci.”
Dva su dječaka tiho otrčala u ognjište. Skitnice su tamo povremeno palile
vatru pa je oveća hrpa pepela dijelom ispunjala ognjište. Dječaci su stajali u
pepelu do gležnjeva, jedva se usuđujući disati.
Tad je iznenada zasjala svjetiljka i pretraživala sobu svojom zrakom.
Jack i George su se stisnuli jedan uz drugog, nadajući se da se ne vide u
velikom ognjištu.
Čuli su zvuk, kao da se netko uspinje na isti prozor kroz koji su oni
uskočili. Tad se neki glas obratio nekome vani.
“Uđi. Nema nikoga. Larry još nije stigao. Daj mu signal, Zeb, jer možda
već čeka na nas.”
Netko je opet zahukao. “Huuuu-uu-uu! Huuuu-uu-uu!
Odgovor je stigao odnekud izvana, a nakon otprilike pola minute još se
jedan čovjek uspeo. Sad ih je bilo troje.
Dječaci su zadržavali dah. Božja milosti!
Bili su usred nečeg jako čudnog! Zašto se ti ljudi sastaju u ovoj ruševini?
Tko su oni i što rade?
A gdje su Susie i Jeff? Slušaju li i gledaju i oni?
“Dođite u pokrajnju sobu”, rekao je čovjek koji je prvi progovorio.
“Imamo kutije da sjednemo na njih, a ni svjetlo se neće vidjeti izvana tako
jako kao kad bismo ostali ovdje. Dođi, Larry. Ovamo, Zeb, posvijetli ispred
nas.
8
Nezgodna situacija
Dvojici dječaka je istovremeno bilo i drago i žao što su oni ljudi otišli u
drugu sobu. Drago im je bilo jer se više nisu bojali da će ih naći, a žao jer
više nisu mogli jasno čuti što govore.
Mogli su čuti žamor iz druge sobe.
Jack je gurnuo Georgea. “Odšuljat ću se preko sobe do predsoblja.
Možda ću moći čuti što oni tamo govore”, šaptao je.
“Ne, nemoj”, rekao je George uznemiren. “Otkrit će nas. Ne možeš se
bešumno odšuljati tamo!”
“Imam cipele s gumenim potplatom. Neće se ništa čuti”, odgovorio je
šapćući Jack. “Ostani ovdje, George. UISTINU me zanima gdje su Susie i
Jeff. Nadam se da neću udariti u nekog od njih negdje.”
Jack je vrlo tiho došao do predsoblja koje je vodilo u pokrajnju sobu.
Vrata su još bila tamo, ali su bila puknuta pa je mogao viriti kroz pukotinu.
Vidio je tri muškarca u stražnjoj sobi kako sjede na starim kutijama. Zadubili
su se u proučavanje nekakvog zemljovida, a razgovarali su tiho.
Da bar može čuti što govore! Pokušao je vidjeti kako ljudi izgledaju, ali
je bilo previše mračno, mogao je samo čuti njihove glasove. Jedan glas je bio
uglađen, govorio je jasno i čvrsto, a druga dva su bila gruba i neugodna.
Jack nije imao pojma o čemu govore.
Utovarivanje i istovarivanje. Šest-dva ili možda sedam-deset. Signali,
signali, signali. Ne smije biti mjesečine. Tama, maglena koprena. Signali.
Magla. Šest-dva, ali bi mogli biti isto kao i sedam-deset. I ponovo, signali,
signali, signali.
Što li to, pobogu, raspravljaju? Ljutilo ga je što čuje te neobične riječi
koje ovako nisu imale nikakvog smisla. Jack je naćulio uši da bi pokušao
više čuti, ali nije bilo koristi, nije mogao. Odlučio se još više približiti.
Naslonio se na nešto iza sebe. To su bila vrata kuhinjskog ormara! Nije
uspio zadržati ravnotežu pa je pao u ormar. Pao je na meko, ali se čulo tvrdo.
Vrata su se zatvorila za njim i kvaka je škljocnula. Sad je sjedio tamo,
zbunjen i zapanjen i nije se usudio micati.
“Što je to bilo?” rekao je jedan od muškaraca.
Svi su slušali i u tom je trenutku jedan veliki štakor, držeći se zidova,
tiho protrčao preko sobe. Jedan ga je čovjek uspio uhvatiti u svjetlo svoje
svjetiljke.
“Štakori”, rekao je. “Ovo mjesto je tako bučno zbog njih. To smo čuli.”
“Nisam baš siguran”, rekao je čovjek s jasnim glasom. “Isključi
svjetiljku, Zeb. Sjedi mirno i slušaj.”
Svjetlo je nestalo. Muškarci su sjedili u potpunoj tišini. Osluškivali su.
Još jedan štakor je projurio preko poda.
Jack je sjedio sasvim tiho u ormaru. Bilo ga je strah da bi oni ljudi mogli
otkriti tko je napravio onu buku. George je stajao u ognjištu u prvoj sobi,
čudeći se što se zbiva. Ovdje je takva mrtva tišina, a i tama!
Sova se probudila u dimnjaku iznad njega i zahukala. Noć! Sigurno ide u
lov. Još je jedanput nježno zahukala i spustila se kroz dimnjak da bi odletjela
kroz prozor bez okna.
George je već bio ionako vrlo uplašen što stoji u dnu dimnjaka, a tek kad
mu je sova očešala obraz...! Bešumno je odletjela kroz prozor, velika
pokretna sjena u tami.
George to više nije mogao podnijeti. Mora izići iz tog dimnjaka, mora!
Mora da je još nešto palo na njega i lagano dodirnulo njegovo lice. Gdje je
Jack? Kako je bilo zločesto od njega što je otišao i pustio ga samog sa svim
tim bićima koja žive u dimnjacima! A Jack je imao i svjetiljku sa sobom.
Ispuzao je iz ognjišta i stao nasred sobe, pitajući se što da radi. Što li radi
Jack? Rekao je da će otići do predsoblja koje vodi do sljedeće sobe da vidi
može li čuti što će oni ljudi govoriti. Ali, gdje su sad oni ljudi? Nije se čuo
nikakav glas.
Ako su se iskrali kroz drugi prozor i otišli, onda stoji ovdje bez veze. A,
ako je tako, zašto se Jack nije vratio? To nije lijepo od njega. Ovo se nije
više dalo podnijeti.
Otišao je do predsoblja pipajući rukama u mraku ne bi li napipao Jacka.
Ne, nije ga bilo. Sljedeća soba je bila u mrkloj tmini i tamo se nije ništa
moglo vidjeti. Bilo je i sasvim tiho. Gdje su svi?
George je osjećao kako mu koljena klecaju. Ova užasna ruševina! Zašto
je uopće slušao Jacka i došao ovamo s njim? Bio je siguran da Jeff i Susie
nisu bili tako glupi da dođu ovamo usred noći.
Nije se usudio dozivati. Možda je Jack ovdje negdje u blizini, jednako
tako uplašen. Koja je ono bila lozinka Sedam tajanstvenih? Kako je ono sad?
Glavati Charlie!
Ako zazovem Glavatog Charlieja, Jack će znati da sam to ja, mislio je.
To je naša lozinka. Znat će da sam to ja pa će odgovoriti.
Tako je stajao u predsoblju i šaptao: “Glavati Charlie! Glavati Charlie!”
Nije bilo odgovora. Pokušao je ponovo, sada malo glasnije: “Glavati
Charlie!”
I onda se upalila svjetiljka i bio je uhvaćen u njenu zraku. Jedan mu se
glas grubo obratio.
“Što je ovo? Što znaš o Charlieju? Dođi odmah u ovu sobu, dečko, i
odgovori na moje pitanje.”
9
Vrlo čudno
George je bio zaprepašten. Kako to, ovi ljudi su još bili ovdje! Gdje je
Jack? Što mu se dogodilo? Stajao je zabezeknut pod zrakom svjetla.
“Dođi ovamo”, rekao je glas nestrpljivo. “Čuli smo te da govoriš
“Glavati Charlie”. Imaš li poruku od njega?”
George se još više zapanjio. Poruku od njega? Kako to, pa to je samo
lozinka.
Samo ime jednog psa! Što je ovaj čovjek mislio?
“Hoćeš li doći u ovu sobu?” rekao je opet isti muškarac. “Što ti je,
dječače? Bojiš li se? Nećemo pojesti Charliejevog glasnika.”
George je polako ušao u sobu, a um mu je iznenada počeo raditi punom
brzinom. Charliejev glasonoša. Zar možda postoji neki Charlie, Glavati
Charlie? Misle li ovi ljudi da on dolazi od njega? Ovo je vrlo neobično!
“Neće biti nikakve poruke od Charlieja”, rekao je čovjek po imenu Zeb.
“Zašto bi i bilo? On čeka vijesti od nas, je l' tako? Je li, dječače, je li te
Charlie poslao da mu doneseš novosti?”
George nije znao što da radi nego da kima glavom. Nije htio ništa
objašnjavati. Izgleda da ovi ljudi misle da ih je on došao naći kako bi dobio
vijesti za nekog Charlieja. Možda će ga, ako im dozvoli da mu daju poruku,
pustiti bez ispitivanja.
“Ne mogu shvatiti zašto Charlie šalje ovako glupog klinca za glasnika”,
gunđao je Zeb. “Imaš olovku, Larry? Ja ću napisati poruku.”
“Klinac koji ne može ni usta otvoriti da bi rekao jednu riječ baš je pravi
glasonoša za nas”, rekao je čovjek s jasnim glasom. “Napiši Charlieju što
smo odlučili, Zeb. Ne zaboravi da mora označiti ceradu bijelom linijom u
jednom kutu.”
Zeb je pod svjetlom svjetiljke našvrljao nešto u bilježnicu. Istrgao je
stranicu i presavio je. “Uzmi”, rekao je Georgeu. “Odnesi ovo Charlieju i
nemoj ga slučajno nazvati Glavatim Charliejem, kužiš? Ako su maleni
dječaci nepristojni, istegnu im uši! Njegovi ga prijatelji mogu zvati kako
hoće, ali ne i ti.”
“Daj, pusti klinca na miru”, rekao je Larry. “Gdje je Charlie sada, dečko?
Kod Dallingovih ili kod Hammondovih?” George nije znao što odgovoriti.
“Kod Dallingovih”, rekao je napokon iako uopće nije znao gdje bi to moglo
biti.
Larry mu je dao pedeset penija. “Briši!” rekao je. “Prepao si se od ovog
mjesta kao miš, ha? Hoćeš da te otpratim niz brijeg?” To je bilo zadnje na
svijetu što bi jadni George poželio. Odmahnuo je glavom.
Čovjek je ustao. “Dobro, ako želiš društvo možeš ići s nama. Ako ne,
crta.”
George je odjurio, ali ne daleko. Vratio se u prvu sobu, a onda se
razveselio što vidi kako se opet pojavio Mjesec i posvijetlio tek toliko da
može bez problema brzo uteći kroz prozor. Jedva se prebacio van jer su mu
se noge tresle, pa mu je sve bilo teško.
Našao je jedan gusti grm i bacio se unutra. Ako ovi ljudi odlaze, može
pričekati dok ne otiđu. Tad bi se mogao vratiti i naći Jacka. ŠTO se dogodilo
Jacku? Izgleda da je ispario.
Ljudi su oprezno izišli iz Tiggerovog ambara, tek tiho šapćući. Sova je
preletjela preko njihovih glava, iznenada zahukavši, što ih je uplašilo. George
ih je tad čuo kako se smiju. Njihovi tihi koraci su se udaljavali niz brijeg.
Ispustio je uzdah olakšanja. Tad se iščeprkao iz grma i vratio u kuću.
Smišljao je što učiniti. Treba li opet reći lozinku? Prošli put je to imalo
iznenađujuće posljedice pa je ipak bolje da ovog puta samo zazove Jacka po
imenu.
Ali, prije nego što je to uspio učiniti, čuo se glas iz predsoblja koje je
vodilo u drugu sobu.
“Glavati Charlie!” čuo se bolno šapćući glas.
George je još stajao kao mumija i nije odgovarao. Govori li to Jack
lozinku? Ili je to netko drugi tko pozna pravog Glavatog Charlieja, tko god to
bio?”
Tad je zasjalo svjetlo i uhvatilo ga u svoju zraku. Ali ovog puta, hvala
Bogu, to je bila Jackova svjetiljka i Jacku se oteo uzvik olakšanja.
“To si ti, George! Zašto, čovječe, nisi odgovorio kad sam zazvao lozinku?
Morao si znati da sam to ja.”
“O, Jack! Gdje si bio? Bilo je užasno!” rekao je George. “Nisi trebao
otići i tako me pustiti. Gdje si bio?”
“Slušao sam te ljude i upao u kuhinjski ormar”, rekao je Jack. “Zatvorila
su se vrata, pa više ništa nisam mogao čuti. Nisam se usudio pomaknuti da
me ti ljudi ne bi počeli tražiti. Napokon sam otvorio vrata, a kako nisam ništa
čuo, pitao sam se gdje si ti! Zato sam šaptao lozinku.”
“Sad razumijem”, rekao je George s olakšanjem. “Znači, nisi čuo što se
meni dogodilo? Onaj me čovjek otkrio i...”
“Otkrio te! Što su ti napravili?” pitao je zaprepašteno Jack.
“Bilo je jako čudno”, rekao je George. “Vidi, ja sam prvi šaptao lozinku
nadajući se da ćeš me ti čuti. Ali, čuo me onaj čovjek kako šapćem ‘Glavati
Charlie’, pozvao me unutra i pitao jesam li njegov glasonoša.”
Jack to nije mogao pratiti pa je Georgeu trebalo nešto vremena da mu
objasni da su oni nepoznati muškarci zbilja mislili da je netko koga poznaju,
koga stvarno zovu Glavati Charlie, poslao Georgea kao svog glasnika!
“I meni su dali svoju poruku za njega”, rekao je George. “Na papiru iz
bilježnice. Imam ga u džepu.”
“Ma daj! Stvarno imaš!” rekao je uzbuđeno s iznenađenjem Jack. “Bože
moj, ovo je uzbudljivo. Možda smo opet usred pustolovine. Da vidim papir.”
“Ne! Idemo kući i onda ga pročitajmo”, rekao je George. “Hoću otići iz
ove ruševine, nimalo mi se ne sviđa. Nešto se spustilo niz dimnjak do mene i
skoro sam se onesvijestio. Dođi, Jack, želim otići.”
“Da, ali čekaj”, iznenada se sjetio Jack. “Što ćemo sa Susie i Jeffom?
Mora da su i oni ovdje negdje. Trebali bismo ih po tražiti.
“Morat ćemo nekako saznati kako su znali da će večeras ovdje biti
sastanak”, rekao je George. “Pozovimo ih, Jack. Iskreno, mislim da ovdje
nema više nikog. Zato ću ih zazvati!”
Glasno je zavikao: “JEFF! SUSIE! IZIĐITE, GDJE JESTE DA JESTE!”
Njegov je glas odzvanjao kroz staru kuću, ali ništa se nije uskomešalo,
nitko nije odgovorio.
“Pretražit ću ovo mjesto svjetiljkom”, rekao je Jack i dva su dječaka
hrabro prošla kroz sve skršene prostorije koje su bile bez pokućstva,
osvjetljavajući posvuda uokolo.
Nikoga nisu vidjeli. Jack je iznenada osjetio tjeskobu. Susie je njegova
sestra.
Što joj se dogodilo?
“George, moramo otići kući što brže možemo i reći mojoj mami da je
Susie nestala”, rekao je. “Hajde, Jeff! Idemo, brzo! Možda im se nešto
dogodilo.”
Vratili su se Jackovoj kući trčeći što su brže mogli. Dok su utrčavali kroz
ulazna vrata, Jack je vidio svoju majku koja se vraćala sa sastanka. Otrčao je
do nje.
“Mama! Susie je nestala! Otišla je! O, mama, otišla je u Tiggerov ambar i
sad je više nema!”
Majka ga je uznemireno pogledala. Brzo je otvorila ulazna vrata, a
dječaci su ušli za njom.
“Odmah mi recite”, rekla je. “Što to znači? Zašto je Susie otišla van?
Kad...”
Jedna vrata na katu su se naglo otvorila i veseo glas je dozvao: “Zdravo,
mama! Jesi li to ti? Dođi vidjeti kako Jeffova željeznica radi! I nemoj nas
grditi jer je već tako kasno. Čekali smo da se Jack i George vrate.”
“Pa to je Susie”, rekla je iznenađeno majka. “Što si mislio kad si rekao
da je Susie nestala? Kakva glupa šala!”
Sigurno je, to su se Susie i Jeff gore igrali željeznicom koja je bila
postavljena po cijeloj sobi!
Jack je iznenađeno i u nevjerici buljio u Susie. Pa zar nije izašla? Zlobno
mu se podsmjehivala.
“Tako ti i treba”, rekla je grubo. “Tko je špijunirao sastanak Pet slavnih?
Tko je čuo sve što smo govorili i u to povjerovao? Tko je po ovom mraku
išao sve do Tiggerovog ambara? Tko je mala budalica, tko je ...”
Jack je bijesno jurnuo na nju. Ona se sakrila iza majke, glasno se smijući.
“Daj, Jack, molim te!” rekla je majka. “Prestani s tim, daj. Što se
dogodilo? Susie, idi u krevet. Jeff, pokupi svoju željeznicu. I tebi je vrijeme
da odeš. Tvoja će me mama zvati da me pita zašto još nisi stigao kući.
JACK! Jesi li čuo što sam rekla? Pusti Susie na miru.”
Jeff je otišao pokupiti svoju željeznicu, a George mu je pomogao.
Obojica su se bojala Jackove majke kad je bila ljuta. Susie je otrčala u svoju
sobu i zalupila vratima.
“Ona je pokvarena djevojčica”, bjesnio je Jack. “Ona... ona... ona ...”
“Idi napuniti kadu”, oštro je rekla majka. “Sad ćete oboje ostati bez
večere. NEĆU podnositi ovakvo ponašanje.” George i Jeff su što su brže
mogli nestali iz kuće, noseći kutije s dijelovima željeznice. George je posve
zaboravio što ima u džepu. Neku poruku napisanu olovkom nekome tko se
zove Glavati Charlie, koju nije čak ni pročitao! Hm, hm, hm!
10
Sazovi sastanak!
Dragi Charlie,
Sve je spremno i pod kontrolom. Ne vidim da ista može krenuti
krivo, ali magla bi nam sigurno bila od velike pomoći! Lairy se
brine za signale, to smo sredili. Ne zaboravi kamion i uzmi ceradu
za kamion označenu bijelom bojom na jednom kraju. To će nam
uštedjeti vrijeme u traženju pravog tereta. Mudro je što ovu
pošiljku šalješ vagonom, a odvoziš kamionom.
Sve najbolje,
Zeb
George ovo nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. O čemu to, zaboga,
ovdje piše? Ovdje je neka zavjera, to je jasno, ali što li to sve znači?
George je otišao do telefona. Možda Peter još nije u krevetu. MORA ga
dobiti i reći mu što se važno dogodilo.
Peter je baš lijegao u postelju. Kad ga je majka pozvala na telefon, bio je
iznenađen.
“Halo, tko je?”
“To sam ja, George! Ne mogu ti sad sve objašnjavati, ali otišli smo u
Tiggerov ambar, Jack i ja, i tamo se nešto zbilja događa. Imali smo pravu
pustolovinu i ...”
“Nećeš mi valjda reći da je ona Susiena bajka bila istinita!” rekao je u
nevjerici Peter.
“Ne. Sve je bilo pretvaranje, kako si rekao, ali svejedno, nešto se zaista
zbiva u Tiggerovom ambaru, nešto o čemu Susie ne zna, naravno, jer je ona
to mjesto spominjala samo za šalu. Ali, ovo je ozbiljno. Moraš sazvati
sastanak Sedam tajanstvenih za sutra poslijepodne, nakon čaja.”
Nastala je tišina.
“Dobro”, rekao je napokon Peter.
“Hoću. Ovo je jako čudno, George. Ne govori mi ništa preko telefona, jer
ne želim da me mama previše zapitkuje. Reći ću Janet neka kaže Pam i
Barbari da je sastanak sutra poslijepodne u pet u našoj baraci, a mi ćemo
zvati Colina i Jacka. Čovječe! Ovo zvuči tako tajanstveno.”
“Samo čekaj dok ne čuješ cijelu priču!” rekao je George. “Zapanjit ćeš
se.”
Spustio je slušalicu i spremio se za krevet. Posve je zaboravio da nije
večerao. Nije mogao prestati misliti na događaje te večeri. Kako je to čudno
da je lozinka Sedam tajanstvenih “Glavati Charlie” i da postoji pravi čovjek
koga tako zovu!
I kakva je to slučajnost da se Susieno pretvaranje izokrenulo u stvarnost,
a da ona to ni ne zna! Nešto se događa u Tiggerovom ambaru!
Otišao je u krevet i dugo ležao budan. I Jack je ležao budan i razmišljao.
Bio je uzbuđen. Žalio je što je bio zatvoren u onom glupom ormaru, kad je
mogao cijelo vrijeme prisluškivati. Ipak, čini se da je George puno toga
doznao.
Svi članovi družine Sedam tajanstvenih sutradan su bili oduševljeni. Bilo
je teško sakriti od Pet slavnih da doživljavaju nešto uzbudljivo, ali Peter je
strogo zabranio da itko išta govori o tome u školi, jer bi ona naporna Susie
svojim dugim ušima mogla nešto načuti.
“Ne želimo da nas Pet slavnih prati uokolo”, rekao je Peter. “Pričekajmo
svi do večeras i onda če se nešto zbilja dogoditi!”
U pet poslijepodne svi su članovi Sedam tajanstvenih bili u baraci u
Peterovom vrtu. Svi su odmah poslije škole otrčali kući, srknuli čaj i žurno
došli na sastanak.
Kako su jedan po jedan dolazili do barake, lozinku su govorili ispod
glasa, a svaki član je nosio značku sa slovima ST. “Glavati Charlie, Glavati
Charlie, Glavati Charlie.”
Jack i George nisu imali više vremena nego tek da izmijene riječ-dvije.
Jedva su čekali da ispričaju ovu neobičnu priču!
“Evo nas, svi smo ovdje”, rekao je Peter. “Neka Scamper sjedne uz vrata
i čuva stražu. Zalaj ako išta čuješ, Scamperu! Ovo je najvažniji sastanak.”
Scamper je ustao i ozbiljno odšetao do vrata. Sjeo je uz njih. Vrlo
pažljivo je slušao i gledao.
“Daj, požuri”, rekla ja Pam Peteru, “ne mogu čekati više ni trena! Želim
čuti zbog čega je sve ovo!”
“Dobro, dobro”, rekao je Peter. “Znate da nismo trebali sazivati sastanak
do božičnih blagdana, osim ako se dogodi nešto hitno. E, pa dogodilo se.
Jack, počni s pričom, molim.”
Jack se jedva suzdržavao da ne počne. Ispričao je kako se sakrio u
lovorov grm i čuo sve što je Pet slavnih govorilo na svom sastanku u ljetnoj
kućici. Ponovio je blesavu priču koju je izmislila Susie da bi prevarila
Sedam tajanstvenih i da bi ih poslala kamo ona želi, samo da im se naruga.
Rekao im je kako se Peter nasmijao na tu priču i rekao da je to samo
Susiena mašta, ali kako su on i George odlučili da odu u Tiggerov ambar, jer
su mislili da se tu možda ipak nešto krije.
“Vidiš, imao sam pravo”, prekinuo ga je Peter. “To je bila izmišljotina, no
u ovom slučaju u njoj je bilo i nešto istine, iako to Susie ne zna.”
George je preuzeo pričanje priče. Ispričao je ostalima kako su on i Jack
otišli u Tiggerov ambar, misleći da su Susie i Jeff ispred njih. A onda je
došao uzbudljiv dio njihove pustolovine u staroj ruševini!
Svi su pozorno slušali i zadržali dah kad je George došao do trenutka kad
su stigla tri muškarca.
Onda im je Jack rekao da je otišao u predsoblje prisluškivati i da je pao
u kuhinjski ormar. Još je rekao i to da je išao tražiti Jacka i dozivao ga
lozinkom “Glavati Charlie”, što je imalo iznenađujuće posljedice.
“Želiš li nam reći da stvarno postoji čovjek koga zovu Glavati Charlie?”
pitala je Barbara zapanjeno. “Naša je lozinka samo ime jednog psa.
Zamislite, postoji i čovjek kojeg tako zovu! Sveti Bože!”
“Ne prekidaj”, rekao je Peter. “Nastavite, vas dvojica.”
Svi su sjedili razrogačenih očiju kad im je George pričao kako je onaj
muškarac mislio da je on glasnik Glavatog Charlieja i kako mu je rekao da
ima poruku za njega, a kad je izvadio poruku iz džepa, Sedam tajanstvenih je
od uzbuđenja zanijemilo!
Poruka je išla iz ruke u ruku. Peter je napokon kucnuo po kutiji.
“Sad smo svi vidjeli poruku”, rekao je, “i čuli smo što su nam ispričali
Jack i George, što se dogodilo sinoć. Posve je jasno da smo opet udarili u
nešto jako čudno. Smatra li Sedam tajanstvenih da bismo trebali istražiti i
riješiti ovu tajnu?”
Svi su uzviknuli i udarili po kutijama, a i Scamper je u uzbuđenju
zalajao.
“Dobro”, rekao je Peter. “I ja se slažem. Ali, ovog puta moramo biti vrlo,
vrlo pažljivi ili će se Pet slavnih pokušati umiješati i tako sve pokvariti.
Nitko, NITKO ne smije reći ni jednu jedinu riječ o ovome nikome na svijetu.
Jesmo li s tim suglasni?” Svi su klimnuli. Scamper je došao i položio svoju
veliku šapu na Peterovo koljeno kao da se i on slaže sa svime.
“Vrati se do vrata, Scamperu”, rekao mu je Peter. “Ti si zadužen da nas
upozoriš ako netko od onih dosadnih Pet slavnih dođe njuškati. Na stražu,
Scamperu.” Scamper je poslušno otišao do svog mjesta uz vrata. Sedam
tajanstvenih se međusobno približilo i počela je važna rasprava.
“Prvo, sredimo sve što su nam Jack i George ispripovijedali”, rekao je
Peter. “Onda ćemo promisliti što bi to moglo značiti. Ja zasad ne mogu ništa
iščeprkati i nemam ni blagog pojma što bi oni ljudi mogli napraviti.”
“Ni ja”, rekao je Jack. “Dobro, kao što sam vam rekao, čuo sam kako oni
ljudi razgovaraju, ali govorili su vrlo tiho i mogao sam čuti tek poneku riječ
tu i tamo.”
“Koje su to bile riječi?” pitao je Peter. “Reci nam što god možeš točnije.”
“Dobro, stalno su govorili o nekom ukrcaju i iskrcaju”, rekao je Jack. “I
stalno su spominjali nekakve signale.”
“Kakve signale?” pitao je Peter.
Jack je protresao glavom, potpuno zbunjen.
“Nemam pojma. Spominjali su i brojke. Rekli su mnogo puta ‘šest dva’ i
onda su rekli ‘možda sedam deset’. I rekli su da ne smije biti mjesečina i čuo
sam da govore o tami i magli. Pošteno, nisam to mogao uhvatiti ni za glavu ni
za rep. Znam samo da su pripremali nekakav plan.”
“Što si još čuo?” pitala je Janet.
“Ništa”, odgovorio je Jack. “Onda sam pao u kuhinjski ormar, a kad su se
vrata zatvorila, više nisam mogao čuti niti riječ.”
“A ja mogu samo dodati da me jedan od njih pitao je li Glavati Charlie
kod Dallingovih ili kod Hammondovih”, rekao je George. “Ali, tko zna što bi
to moglo značiti.”
“Možda su to imena nekih radionica ili tvornica”, mislio je Colin. “To
bismo mogli saznati.”
“Da. Možda ćemo to otkriti”, rekao je Peter. “Sad razmislite što bi to
moglo značiti! Ponavljam, imamo riječ ‘signali’. I govori se o kolima i
kamionima. Mislim da je jasno da se sprema neka pljačka. Ali kakva? Žele i
maglu. Dobro, to se razumije samo po sebi, pretpostavljam.”
“Hoćemo li obavijestiti policiju?” pitala je Barbara kojoj je iznenada
sinula ta zamisao.
“O, ne! Još ne!” rekao je George. “To je moja zasluga i želio bih vidjeti
možemo li sami nešto učiniti prije nego kažemo odraslima. Na kraju krajeva,
lijepo smo uspijevali u tolikim pustolovinama dosad. Ne vidim zašto ne
bismo bili sposobni učiniti nešto ponovo.”
“I ja sam za to da sami pokušamo”, rekao je Peter. “Tako je uzbudljivo. I
moramo zbilja puno toga otkriti. Znamo imena trojice ili četvorice
muškaraca. Zeb je vjerojatno skraćeno od Zebedee, najneobičnije moguće
ime. A Larry je vjerojatno skraćeno od Laurence. A Glavati Charlie je
vjerojatno šef.”
Scamper je odjedanput počeo divlje lajati i grepsti po vratima.
“Ni riječi više!” rekao je oštro Peter. “Netko je vani!”
11
Ima li itko pojma?
Prošao je taj i još jedan dan i došla je subota. Sastanak je bio zakazan za
ujutro, ali nitko nije imao puno toga reći. Zapravo, to je bio jedan jako
dosadan sastanak, posebno nakon onog uzbuđenja od prošlog puta. Sedam
tajanstvenih je sjedilo u baraci, jeli su kekse koje im je dala Jackova majka,
a Scamper je bio na vratima na straži, kao i obično.
Vani je kišilo. Članovi Sedam tajanstvenih su izgledali tmurno.
“Nema smisla izlaziti u šetnju ili igrati nogomet”, rekao je Peter.
“Ostanimo u baraci i igrajmo se.”
“Donesi svoju maketu željeznice, Peter”, rekla je Janet. “A ja ću donijeti
maketu farme. Možemo nacrtati crte ovdje između stabala i zgrada da izgleda
kao pravo selo. Imamo gomilu figurica.”
“O, da. Donesite to”, rekla je Pam. “Obožavam vašu farmu. Imate
najveće i najljepše figurice koje sam ikad vidjela. Dajte! Možemo ih postaviti
pa onda dodati i željeznicu.”
“To je baš veselo raditi po ovako kišnom jutru”, rekao je zadovoljno
Jack. “Želio sam pomoći Jeffu oko njegove fenomenalne željeznice onog
dana kad je George došao k meni na čaj, ali je Jeff bio Susien gost, a ona
nam nikad ne bi dozvolila da im se pridružimo u bilo čemu. Znaš, ona je jako
znatiželjna radimo li na nečemu, Peter. Stalno mi govori da joj kažem je li se
što dogodilo u Tiggerovom ambaru one večeri.”
“Ne brini, samo je ti ušutkaj”, rekao je Peter. “Scamperu, više ne moraš
stražariti na vratima. Smiješ nam se pridružiti, staro momče. Sastanak je
završen.”
Scamperu je bilo drago. Trčao je od djeteta do djeteta, mašući repom.
Peter je donio željeznicu, a Janet i Pam su otišle po veliku maketu farme. Tu
je bilo baš svega, od životinja i ljudi do stabala, ograda, korita i svinjaca!
Svi skupa su počeli sastavljati oba kompleta. Sastavljali su tračnice i
postavljali maleno selo sa stablima, ogradama, životinjama i seoskim
zgradama. Bilo je jako zabavno.
Peter je iznenada pogledao u prozor. Primijetio je neko kretanje. Vidio je
da neko lice gleda unutra i skočio tako divlje urličući da su se svi zbunjeno
trgnuli.
“To je Jeff”, vikao je. “Sigurno je špijunirao za Pet slavnih. Za njim,
Scamperu!”
Ali Jeff je već dao petama vjetra. Čak da ga je Scamper i stigao, ništa se
ne bi dogodilo jer je španijel dobro znao Jeffa i volio ga.
“Nije uopće važno gleda li nas Jeff ili ne”, rekla je Janet. “Vidio bi samo
kako se na miru igramo! Neka stoji vani na kiši ako želi!”
Napokon su sastavili željeznicu. Tri prekrasne lokomotive na navijanje
vukle su vagone. Napravili su dva putnička i jedan teretni vlak.
“Ja ću upravljati jednom kompozicijom, Colin može drugom, a ti, Jack,
trećom”, rekao je Peter. “Janet, ti ćeš davati signale. Ti to dobro radiš. A ti,
George, upravljaj skretnicama. Ne smije nam se dogoditi nesreća. Uvijek
moraš prebaciti jedan vlak na drugi kolosijek, ako vidiš da bi se mogao
dogoditi sudar.”
“Dobro. Ja ću upravljati skretnicama”, rekao je zadovoljno George.
“Volim to raditi. Volim gledati kako se vlakovi prebacuju s glavnog na slijepi
kolosijek.”
Navili su lokomotive i postavili ih da voze. Jurile su po podu, a George
ih je na vrijeme prebacivao s jednog kolosijeka na drugi, kad god bi mu se
učinilo da bi se mogao dogoditi sudar.
Usred te igre, Janet se iznenada uspravila i glasno rekla: “Pa nikad ne bih
pomislila da...”
Ostali su je gledali.
“Što ti je?” rekao je Peter. “Ti nikad ne bi pomislila što? Zašto izgledaš
kao da ćeš se raspuknuti?”
“Signali!” rekla je uzbuđeno Janet. “Signali!” I mahnula je rukom prema
Georgeu koji je upravljao skretnicama, prebacujući vlakove s jednog
kolosijeka na drugi. “O, Peter, ne budi tako glup! Zar se ne sjećaš? Oni ljudi
u Tiggerovom ambaru govorili su o signalima. Ja upravljam njima, a Jack ih
stalno spominje. Kladim se da su govorili o signalima na željeznici!”
Nastala je kratka tišina. A onda su svi počeli govoriti uglas: “Da! To bi
moglo biti! Kako se prije nismo toga sjetili? Naravno! Signali na željeznici!”
Odmah su zaustavili igru i počeli žustro raspravljati.
“Zašto bi upotrebljavali signale? Mora da je to zato da skrenu neki vlak
na drugi kolosijek.”
“Da, neki vlak na kojem je nešto što žele ukrasti. Vjerojatno olovo!”
“Onda je to teretni vlak. Na jednom od vagona će biti olovo koje žele
ukrasti!”
“Cerada! Čime bi se prekrio teret? Zar se ne sjećate? Mora biti označena
bijelom bojom na jednom kutu, tako da se može prepoznati.”
“To! Da ne bi tratili vrijeme gledajući u svaki vagon dok ne nađu koji je
pravi. Ponekad ima trideset ili četrdeset vagona u teretnom vlaku. Po bijeloj
oznaci na ceradi odmah će vidjeti koji je vagon pravi!”
”Vau”, zalajao je Scamper pridružujući se općem uzbuđenju.
Peter se odmah okrenuo prema Scamperu. “Hej, Scamperu, ponovo na
stražu, staro momče!” rekao je. “Sastanak je opet počeo! Na stražu!”
Scamper je otišao stražariti. Sedam tajanstvenih je sjelo sasvim blizu.
Iznenada su svi bili uzbuđeni. Kad se sjete da je jedna jedina riječ učinila da
njihovi mozgovi sad ovako rade i uputila ih na pravi trag!
“Ti si jako pametna, Janet”, rekao je Jack, a Janet se nasmiješila.
“O, pa svatko se mogao toga sjetiti”, rekla je. “U mojoj glavi je zazvonilo
neko zvonce kad ste stalno govorili ‘signali’. Daj, Peter, reci što ti misliš,
gdje su ti signali?”
Peter je nešto drugo smišljao u glavi.
“Mislio sam na nešto drugo”, rekao je, a oči su mu sjajile. “One brojke
koje su oni ljudi govorili, šest dva, sedam deset... Zar to ne bi moglo biti
vrijeme kad ti vlakovi kreću?”
“O, da! Kao kad mi kod kuće govorimo da će tata uhvatiti šest i dvadeset
za povratak kući, ili sedam i deset!” poviknula je Pam. “Šest dva. Sigurno
ima neki vlak koji kreće odnekud u šest i dvije minute. Ili stiže tada.”
“I željeli bi maglovitu mračnu noć jer bi im onda bilo lako prebaciti taj
vlak na neki sporedni kolosijek”, rekao je Jack. “Maglovita noć bi bila baš
po njihovoj mjeri. Strojovođa ne bi vidio da je vlak skrenuo na pogrešan
kolosijek. Išao bi naprijed do nekog signala, a tamo bi čekali neki ljudi koji
bi uzeli olovo iz označenog vagona.”
“I sredili bi iznenađenog strojovođu, a također i stražu”, rekao je Colin.
Nakon toga je nastala tišina. Sad je družini Sedam tajanstvenih sinulo da
je sigurno neka velika banda uključena u ovu pljačku.
“Mislim da bismo ovo trebali nekome reći”, rekla je Pam.
Peter je odmahnuo glavom. “Ne. Saznajmo više, ako možemo. A sad sam
siguran da i možemo! Na primjer, uzmimo red vožnje i pogledajmo stiže li
neki vlak nekamo stiže u šest i dvije minute. Šest dva.”
“Nema koristi”, rekao je odmah Jack. “Teretni vlakovi nisu u redovima
vožnje.”
“Istina, to sam zaboravio”, rekao je Peter. “Dobro, kako bi bilo da jedan
od nas ode dolje na kolodvor i pita nekoliko pitanja o teretnim vlakovima, u
koje vrijeme dolaze i otkud i slične stvari? Znamo gdje su sjedišta poduzeća
Dalling i Hammond. Kako ono? Petlington?”
“Da”, rekla je Janet. “Peter, ta tvoja ideja da se ode na kolodvor je dobra.
Prestala je kiša. Možemo ići odmah.”
“Ja ću”, rekao je Peter. “Neka Colin dođe sa mnom. Jack i George su
dosad doživjeli mnogo uzbuđenja, a ti nisi. Dođi na kolodvor sa mnom.”
Već potpuno uzbuđeni, dječaci su otišli. Sad su zbilja na tragu!
Peter i Colin su došli na kolodvor. Promatrali su ga. Dva su nosača bila
na platformi, a još je jedan čovjek u blatnom kombinezonu bio s njima. Taj je
radio na tračnici i skočio na platformu kad se s bukom približio vlak.
Dječaci su čekali dok vlak ne prođe. Tad su otišli do jednog od nosača.
“Prolaze li ovuda neki teretni vlakovi?” pitao je Peter. “Željeli bismo ih
gledati.”
“Jedan dolazi za petnaest minuta”, rekao je nosač.
“Je li jako dugačak?” pitao je Colin. “Jednom sam izbrojio četrdeset
sedam teretnih vagona u jednoj kompoziciji.”
“Najduži dolazi navečer”, rekao je nosač. “Što misliš, koliko obično ima
vagona, Zeb?”
Čovjek u prljavom kombinezonu je svojom crnom rukom protrljao lice i
zabacio kapu. “Pa, možda trideset, možda četrdeset. Ovisi.”
Dječaci su se pogledali. Zebi Nosač je radnika na tračnicama nazvao
Zebi Je li moguće? Može li to biti onaj Zeb koji se susreo s još dvojicom u
Tiggerovom ambaru?
Pogledali su ga. Nije se imalo baš što pogledati. Mršav, nizak muškarac s
opakim licem, vrlo prljav i s predugom kosom. Zeb! To je tako rijetko ime da
su dječaci bili sigurni da su se našli licem u lice sa Zebom koji je bio u onoj
staroj razrušenoj kući.
Peter je nekako razvezao jezik i upitao: “Hm. U koje vrijeme večeras
dolazi taj teretni vlak?”
“Dolazi oko šest, dvaput tjedno”, rekao je Zeb. “Ovdje bi trebao biti u
šest i dvije minute, ali ponekad kasni.”
“Odakle dolazi?” pitao je Colin.
“Iz mnogih mjesta!” rekao je Zeb. “Turleigh, Idlesston, Hayley, Garton,
Petlington...”
“Petlington!” rekao je Colin prije nego se uspio zaustaviti. To je grad u
kojem se nalaze poduzeća Dalling i Hammond. Peter ga je pogledao
poprijeko pa je Colin požurio ispraviti grešku ponavljajući ime grada za koji
su bili zainteresirani.
“Petlington, da, i otkud još?” pitao je Colin.
Pružni radnik mu je nabrajao još neka mjesta, a dječaci su slušali. Ali,
već su saznali velik dio onoga što su htjeli znati.
Vlak u šest i dvije minute je teretni vlak koji dolazi dvaput tjedno, a
Petlington je jedno od mjesta otkud dolazi, možda se tamo dodaju vagon ili
dva, puni olova iz Hammondovih ili Dallingovih poduzeća! Olovne cijevi?
Dječaci nisu imali pojma i nije ih ni zanimalo. U svakom slučaju bilo je
olovo, skupocjeno olovo, u to su bili sigurni! Olovo koje Glavati Charlie
šalje za svoja poduzeća.
“Jutros smo se igrali mojom maketom željeznice”, rekao je Peter,
razmišljajući ubrzano kako da pita o skretnicama. “Jako je dobra, ima
skretnice koje skreću vlakove s jednog na drugi kolosijek. I signali su jako
dobri, kao pravi!”
“O, ti želiš pitati mog kolegu o tome', rekao je Zeb. “On se baš time bavi.
Pomoću skretnica skreće teretne vlakove s jedne pruge na drugu. Znaš, oni
često moraju ići na ranžirne kolosijeke.”
“Skreće li i onaj vlak u šest i dvije minute na ranžirni kolosijek?” pitao je
Peter. “Ili ode ravno glavnim kolosijekom?”
“Ravno, bez skretanja”, rekao je Zeb.
“Zapravo, Larry mora skrenuti teretne vagone koji se moraju ovdje
istovariti. Vlak u šest i dva ide ravno u Swindon. Ako večeras dođeš ovamo,
vidjet ćeš to.”
Peter je letimice pogledao Colina da vidi je li i on uočio ime Zebovog
kolege. Larry! Zeb i Larry. Kakva je ovo nevjerojatna sreća! Colin je
namignuo Peteru. Da, i on je sve zapazio! Sad je već izgledao uzbuđeno.
“Volio bih vidjeti kako Larry upravlja skretnicama”, rekao je Peter. “To
mora biti zabavno. Vjerojatno je mehanizam potpuno drukčiji nego na mojoj
maketi kod kuće.”
Zeb se smijao. “U to se možeš kladiti! Naše se skretnice kreću! Gledajte,
ako želite možete poći sa mnom duž pruge pa ću vam pokazati neke skretnice
koje pomiču vlakove na ranžirne kolosijeke. To je oko dva kilometra uz
prugu.”
Peter je pogledao na svoj sat. Zakasnio bi na ručak, ali ovo je zbilja
važno. Da, mogao bi vidjeti baš one skretnice koje će Larry iskoristiti u
mračnoj maglovitoj noći.
“Pazi da djeca ne stradaju, ovdje je opasno”, viknuo je nosač Zebu koji ih
je poveo niz prugu sa sobom.
Dječaci su ga podrugljivo pogledali. Kao da oni ne vide i ne čuju kad
dolazi vlak!
Šetnja uz prugu se činila veoma dugačkom. Zeb je imao posla nedaleko
skretnica. Ostavio je svoj alat uz prugu koju je trebao popraviti i odveo
dječake do mjesta gdje su se križali mnogi kolosijeci. Objasnio im je kako
skretnice funkcioniraju.
“Ovu polugu moraš povući do ove crte, vidiš? Gledaj kako se tračnice
pomiču tako da sad vode do ovog drugog kolosijeka i vlak više ne može ići
po glavnom kolosijeku.”
Colin i Peter su i sami malo vukli poluge i otkrili da je to jako težak rad.
“Dolazi li i vlak u šest i dva na ovaj kolosijek?” nevino je pitao Peter.
“Da. Ali on nastavlja ravno. Njega se ne skreće na sporedni kolosijek”,
rekao je Zeb. “Nikad nema teret za ovu općinu. Ide u Swindon. Znajte, nikad
ne smijete sami brljati oko pruge ili će odmah doći policija za vama.”
“Nećemo!” obećali su dječaci.
“Dobro, moram nastaviti sa svojim poslom”, rekao je Zeb, a njegov glas
nije imao nikakav čudan prizvuk. “Doviđenja! Nadam se da sam vam
pokazao što ste htjeli znati.”
I jest, to sigurno, puno, puno više nego što su se nadali. Colin i Peter su
jedva mogli vjerovati kakvu su sreću imali. Otišli su do sporednog
kolosijeka i tamo zastali.
“Trebali bismo otići istražiti sporedni kolosijek”, rekao je Peter. “Ali, već
je užasno kasno. Ajme! Zaboravili smo pitati u koje dane dolazi vlak iz
Petlingtona!”
“Vratimo se i dođimo opet večeras”, rekao je Colin. “Jako sam gladan.
Možemo otkriti dane kad ovuda prolazi naš teretni vlak kad večeras dođemo,
a možemo istražiti i sporedni kolosijek.”
Napustili su prugu i otišli na cestu. Dječaci su bili tako uzbuđeni da su
jedva zatvarali usta. “Kakav susret sa Zebom! Zeb glavom i bradom! A
saznanje da je Larry skretničar! To, sve je jasno da jasnije ne može biti. Kako
se dobro jutros Janet sjetila za signale! Bože dragi, baš smo imali sreće!
“Vratit ćemo se večeras što ranije”, rekao je Peter. “Ja sam za to da
idemo svi. Čovječe, ovo postaje uzbudljivo.”
13
Uzbudljivo poslijepodne