Zaštita okoliša

Zaštita okoliša je skup odgovarajućih aktivnosti i mjera kojima je cilj

sprječavanje onečišćenja i zagađenja okoliša, sprječavanje nastanka
šteta, smanjivanje i/ili otklanjanje šteta nanesenih okolišu te povrat
okoliša u stanje prije nastanka štete.
Sadržaj

Onečišćenje i zagađenje
Svaki poremećaj količine određenih kemijskih ili bioloških tvari ili
fizikalnih osobina od prirodnih vrijednosti, a koja se može određenim
kemijskim, fizikalnim ili biološkim putem vratiti u prvobitno stanje naziva
se onečišćenje, dok zagađenje predstavlja trajan oblik promjene sastava
i osobina okoliša. Onečišćenja su rezultat prije svega ljudske aktivnosti.
Oneščišćeni mogu biti zrak, voda i obradivo tlo.

Povijesni osvrt
Kroz povijest ljudska aktivnost nije značajno utjecala na okoliš sve do
razvoja industrije. Prve promjene koje je čovjek izazavao su nastale
uslijed fizičke aktivnosti, fizioloških potreba. No razvojem i stvaranjem
društvenih zajednica počinje nagli utjecaj na životni okoliš. Tako u
prvotnim gradovima i naseljima dolazi do biološkog i biokemijskog
onečišćenja što je dovodilo do epidemija zaraznih bolesti. Razvojem
industrije i upotrebom ugljena u proizvodnji energije u 18. stoljeću, dolazi
do povećanja ispuštanja ugljičnih, sumpornih i dušičnih oksida. Novi val
onečišćenja dolazi uporabom nafte i naftnih derivata. Razvojem kemije i
primjenom kemijskih tvari u industriji, krajem 19. i kroz 20. stoljeće raste
doprinos i drugih štetnih tvari u onečišćenju okoliša. Interes o zaštiti
okoliša kroz povijest je bio malen i svodio se na sporadične slučajeve.
Tokom industrijalizacije želja za profitom je bila iznad svijesti o potrebi
očuvanja okoliša. Prvi koraci i ekološko osvješćivanje dolaze tek
poslije 1945. godine i to nakon što se zapaža da se broj bolesnih od
određenih bolesti znatno povećava u industrijskim središtima. U tome su
prednjačile zapadne zemlje s velikim centrima onečišćenja kao što
su Njemačka i Velika Britanija, te Švedska. No i dalje u suprotnosti zaštiti
okoliša je želja za profitom što usporava napore u borbi za čisti i zdravi
okoliš. Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina su najveći
proizvođači onečišćenja u svijetu.
Hemijsko onečišćenje i zagađenje
Pod pojmom kemijskog onečišćenja podrazumijeva se ispuštanje
u okoliš bilo namjerno ili nenamjerno hemijske tvari koja nije svojstvena
okolišu, te svojim djelovanjem mijenja fizikalne, kemijske i biološke
karakteristike okoliša. Kemijske tvari koje onečišćuju okoliš su najčešće
proizvodi ljudske aktivnosti, rijeđe aktivnosti vulkana.

Biološko onečišćenje i zagađenje

Biološko onečišćenje je posljedica razvoja neke vrste organizama (ili
mikroorganizama) na osnovi kemijskog ili biokemijskog
onečišćenja. Organizmi (ili mikroorganizmi) se hrane kemijskom tvari
(najčešće organskog ili biokemijskog podrijetla)te razmnožavanjem
uzrokuju značajnu promjenu u okolišu te mogu utjecati na
zdravlje biljaka, životinja i ljudi.

Radioaktivno onečišćenje
Radioaktivna onečišćenja su posljedica korištenja radioaktivnih tvari,
koje uslijed ljudske pogreške dolaze u okoliš. Najčešće su takve
pogreške u proizvodnji električne energije. No postoji i namjerno
ispuštanje radioaktivnih tvari kao što su razna nuklaerna oružja. Nakon
kontaminacije tla radioaktivnim tvarima tlo je dugo godina nemoguće
koristiti u prvotne svrhe.

Otpad
Otpad je skup tvari kemijskog, biološkog ili nuklaernog porijekla. Otpad
nastaje isključivo ljudskom djelatnošću. Nepodesan je za dalju upotrebu
na klasičan način i zahtjeva nove načine obrade i prerade. Dijelimo ga na
plinoviti, tekući i kruti otpad. Otpad može biti inertan, neopasan i opasan
otpad.
Zbrinjavanje otpada
Preduvjet za odabir načina zbrinjavanja otpada je kemijska analiza istog.
Kemijsku analizu obavljaju laboratoriji specijalizirani za tu vrstu analiza.
Laboratorij koji se specijalizirao za takve analize mora biti akreditiran
kod Hrvatske akreditacijske agencije. Takvi laboratoriji provode
međulaboratorijska ispitivanja za utvrđivanje točnosti i preciznosti. Sam
čin akreditacije zahtjeva preciznost, točnost, isključivanje povlađivanja i
poštenje u radu.

Fizikalno kemijska obrada otpada

Fizikalno-kemijska obrada podrazumijeva upotrebu fizikalnih i kemijskih
metoda u obradi otpda, radi toga da otpad postane bezopasan ili da se
može iskoristiti u ine svrhe. Za primjer fizikalno-kemijske obrade otpada
je obrada otpadnih voda, gdje se postupku obrade otpadnih voda koristi
mehaničko pročišćavanje. Fizikalno-kemijske metode obrade otpada. a
ovisno o vrsti otpada su, taloženje, filtracija, kristalizacija,
kemijske taložne reakcije, reakcije neutralizacije, uparavanje,
zgušnjavanje... Najčešće vrste otpada koje se podvrgavaju fizikalno-
kemijskoj obradi su industrijskog podrijetla. Takav otpad se može
ponovno pretvoriti u odgovarajuću sirovinu i tim načinom spriječiti
odlaganje u prirodi.

Biološka obrada otpada

Biloška obrada otpada podrazumijeva uporabu mikroorganizama.
Mikroorganizmi razlažu određenu kemijsku tvar organskog porijekla.
Tako postoje specifični mikroorganizmi koji su u stanju razložiti i naftu.
Za određene grupe organskokemijskih tvari postoji odgovarajuća grupa
mikroorganizama koji ih mogu razložiti. Primjer biološke obrade otpada
je kompostiranje, gdje se otpad, biljnog organskog podrijetla u posebnim
spremnicima za odležavanje uz pomoć mikroorganizama ralaže i
pretvara u zemlju koja se dalje može koristiti u poljoprivredi. Preduvjet za
bilošku obradu je odsustvo teških metala i kemijskih tvari koje uništavaju
mikroorganizme. Odnosno, postojanje dovoljne količine
organskokemijske tvari s kojima se mikroorganizmi hrane te
odgovarajuća temperatura obrade.

Termička obrada otpada

Termička obrada podrazumijeva tretman otpada toplinom. Na taj način
otpad se može sterilizirati ili spaliti.
Kod sterilizacije dolazi do uništavanja mikroorganizama toplinom.
Postoji suha, vlažna, kemijska i ionizirajućim zračenjem. Sterilizacija
otpada je privremeno rješenje, a prethodi procesu privremenog
odlaganja prije spaljivanja. Otpad nakon sterilizacije ne može se trajno
odlagati iz razloga velike količine organske tvari, koja na odlagalištima
opet prikuplja mikroorganizme, te opet postaje opasan otpad, s
mogućnošću stvaranja infekcija. Takve vrste otpada se stvaraju u
zdravstvenim ustanovama.To su korištene gaze, igle, šprice, zavoji,
gumene rukavice i cijevčice i sve ono što može zadržati organske
kemijske tvari.
Najefikasniji način zbrinjavanja otpada je spaljivanje. Pri spaljivanju
dolazi do razlaganja na proste sastojke uz moguće oslobađanje energije.
Za spaljivanje otpada potrebno je da otpad ima neki minimum toplinske
vrijednosti (npr. za spaljionicu Spittelau u Beču je 8200 kJ/kg). U slučaju
da to nije tako otpad se miješa s odgovarajućim otpadom koji ima veću
toplinsku vrijednost.
Spaljivanje se odvija u velikoj komori za izgaranje na oko 850°C. Na dnu
komore se nalazi prostor za otpremu šljake koja se dalje razdjeljuje uz
pomoć elektromagnetskog odjeljivača od ostataka feromagnetnih metala
na lebdeći pepeo i šljaku. Unutar dijela komore za izgaranje nalaze se
cijevi s vodom koja se pretvara u paru i koristi se za proizvodnju lektrične
energije. Dimovi i prašina prolaze kroz različite odjeljivače. Tako dim
prolazi kroz "perače plinova" (engl.:scrubber) koji odvaajaju HCl, HF,
prašinu, sumporove okside, dušične okside. Sam proces se osmišljava
tako da prilikom izgaranja dolazi do destrukcije dioksina. U atmosferu se
ispušta ugljični dioksid.
No, postoje katalitički procesi koji mogu iskoristiti CO2 za proizvodnju
organskih kemijskih tvari. Na taj način se može spriječiti da ne dolazi do
nikakvog ispuštanja onečišćenja u okoliš.
Oko jednog takvog postrojenja za spaljivanje otpada se može izgraditi
čitava kemijska industrija. Sav otpad koji nastaje je pretežno sastavljen
od ugljika, kisika, i vodika uz primjese dušika, sumpora, klora te metala i
ostalih elemnata. Termičkom razgradnjom takvog otpada i odvajanjem
pojedinih komponenti produkata spaljivanja i unošenjem tih komponenti
u neki novi kemijski proces doprinosi novom iskorištenju tih produkata
spaljivanja.
Privremeno odlaganje
Privremeno odlaganje otpada je takvo da se otpad privremeno zbrinjava
do nakupljanja veće količine istog, a radi dalje obrade ili trajnog
zbrinjavanja. Uvjeti za privremeno zbrinjavanje otpada su da mora biti
van utjecaja atmosferskih prilika, bez mogućnosti ispuštanja u tlo ili vodni
i odvodni sustav. Privremeno odlaganje zahtjeva i mjere sigurnosti u
radu, a radi sprječavanja neželjenih događaja. Najčešći oblici
zbrinjavanja su u zatvorenim prostorijama. Najbolje mjere sigurnosti se
postižu odvajanjem po vrstama i kemijskom sastavu, tako da se spriječe
neželjene kemijske reakcije.

Trajno odlaganje
Trajno odlaganje otpada podrazumijeva odlaganje otpada koji je inertan
na sve vrste utjecaja iz atmosfere i atmosferske oborine. Na primjer,
takva vrsta otpada nastaje u građevinarstvu - cigla, kamnen, beton... Iz
razloga zahtjeva inertnosti, za otpad koji po svom načinu nastanka
svrstan u kategoriju za trajno odlaganje treba proći fizikalno-kemijsku
analizu eluata. Određivani parametri trebaju biti u granicama dopuštenog
za odlagališta inertnog otpada. (Pravilnik o načinima i uvjetima odlaganja
otpada, kategorijama i uvjetima rada za odlagališta otpada (N.N.,
117/07)) U slučaju da ne udovoljava tim uvjetima otpad se može tretirati
kao neopasan ako udovoljava uvjetima iz Pravilnika (N.N., 117/07) za
neopasan otpad. Ako ne udovoljava ni uvjete za neopasan otpad i
udovolji uvjete za odlagalište opasnog otpada odlaže se na odlagalište
opasnog otpada. U slučaju prekoračenja uvjeta za opasan otpad,
primjenjuje se ili termička obrada, ili fizikalno-kemijska obrada. Moguća
je i biološka obrada, ako to fizikalno-kemijski pokazatelji dozvoljavaju.
Odlagališta za trajno zbrinjavanje otpada moraju zadovoljiti posebne
uvjete za vrste otpada, odnosno način pripreme i zbrinjavanja otpada na
odlagalištu. Najčešće se provode pripreme podloge radi stvaranja
nepropusna sloja koji će spriječiti prodiranje vode i kemijskih tvari u tlo. Iz
takvih odlagališta je potrebno osloboditi stvoreni plin i vodu. No prije
svega treba više primjenjivati termičku obradu ili fizikalno-kemijsku
obradu otpada radi recikliranja i iskorištavanja materijala u novim
procesima.