Professional Documents
Culture Documents
- jeđupke / cingareske bile su naročito popularne među mladićima i djevojkama, jer su prepune
savjeta za razne ljuvene boljezni (slično današnjim tinejđerskim časopisima u kojima se piše o
''dvanaest koraka do savršene ljubavi'' ili ''kako da tvoj dečko bude samo tvoj'');
- svijet u cingareskama je svijet u kojemu vlada zakon ljubavi i moć pravde; zbog popularnosti
bile su prepisivane, mijenjane i kvarene, a u odnosu na prvu hrvatsku jeđupku zaboravljeno je
bilo i ime njezina autora;
- naime, uz našu prvu sačuvanu Jeđupku vezivalo se dugo vremena ime Andrije Čubranovića;
pod njegovim je imenom 1599. u Veneciji tiskana maskerata Jeđupka; dugo nakon toga
vjerovalo se kako je Čubranović njezin autor, a Mikša Pelegrinović njegov plagijator; danas se
Čubranović smatra izmišljenim autorom, književnom obmanom; pedesetih i šezdesetih godina
20. st. nastaju studije Milivoja Petkovića (Dubrovačke maskerate, Beograd, 1950. – po njemu
je Jeđupku napisao Mikša Pelegrinović) i Antona Kolendića (Jeđupka i njen autor, Republika,
br. 2/3, 4, 6/7, Zagreb, 1962) koji je Jeđupku dosudio Pelegrinoviću koju je on napisao za
vrijeme boravka na Korčuli;
- danas se misli da je Čubranovića izmislio ambiciozni Dubrovčanin Tomo Nadal Budislavić
(potpisivao se i kao Thomas Natalis Rhagusanus), kojemu je posvećeno mletačko izdanje
Jeđupke iz 1599. i koji ga je financirao radi vlastita društvena probitka; djelo je tiskano ponovo
i 1618. u Veneciji;
1
- Jeđupka je posvećena ''Svijetlomu i plemenitomu gospodinu Thomu Budislavu izvarsnomu
naučitelju i mudracu, dubrovačkomu vitezu i kanoniku kraljevstva Poljačkoga'', i ta se posveta
nalazi odmah na naslovnoj stranici;
- slične posvete (na naslovnoj stranici) nema ni u jednom našem djelu 16. ili 17.st.
- ova se posveta ponavlja i nastavlja na trećoj stranici na kojoj se govori o slavnom i čestitom,
presvijetlom i razumnom gospodinu ''kojijem se diči i ponosi ne samo naš rodni grad i sve
države jezika našega, ma i svi ostali narodi i gospoda od svijeta i koga imenom svi mudri i
razumni žele'';
- u posveti je Nadal ''spjevalac i krunjen naučitelj mudrosti svjetovne i nebeske ... konjik i vitez
kraljevstva poljačkoga'';
- venecijansko izdanje prati i popratna pjesma ''u hvalu Jeđupke'' u kojoj se još jednom spominje
''vitez plemeniti Budisaljića kuće''
c) posveta se nalazi na naslovnoj stranici, a običaj je da bude na drugoj ili trećoj stranici;
d) u posveti se navodi kako je to ''jedino djelo'' Andrije Čubranovića;
e) na posljednjoj se stranici nalazi zabilješka o datumu izvođenja djela (20. srpnja 1527. godine
u Dubrovniku);
- dakle, zvijezda venecijanskog izdanja je osoba kojoj je djelo posvećeno, a ona je Toma Nadal
Budislavić, kojemu je izdavač Maro Battitorre posvetio Jeđupku, jer čitamo:
''Svietlomu i plemenitomu gospodinu THOMV BVDISLAVU isvarsnomu
naucitegliu i mudrazu DVBROVACKOMV. Vitesu i kanoniku kraglievstva
Pogliackoga.''
- slijepo vjerovanje u ono što je izdavač Maro Battitorre otisnuo na naslovnici venecijanskog
izdanja Jeđupke iz 1599. (da je autor Čubranović) postupno se narušava nakon Petkovićeve
monografije Dubrovačke maskerate (1950), i to na sljedeći način:
2
→ prema Petkoviću samo bi pjesma Šestoj gopođi mogla pripadati Čubranoviću, a sve
ostalo da je Pelegrinovićevo (argumenti za to: dužina pjesme je drugačija, zastupljeniji su
trubadurski motivi i konvencionalni izrazi, drugačije su dijalektalne osobine, sintakički
oblici, metrika);
- M.Petković (1950:71-73) uporno želi pronaći podatke o Čubranoviću iako ih nigdje u
Dubrovniku nema (pročitati Petković, 1950: 71); na kraju je došao do zaključka da bi on bio
čovjek bez prezimena, i da su ga nazivali jednostavno Andrija Zlatar, čija se obitelj prezivala
Nehorić; prema jednoj genealogiji preci ovog izmišljenog pjesnika bi bili Nehorići i Korenići;
na kraju Petković ipak priznaje da Čubranović nikad nije živio u Dubrovniku;
- Petković je smiono okrenuo stvar i došao do zaključka da je Čubranović epigon i plagijator, a
ne Pelegrinović;
→ istraživanje nastavlja Anton Kolendić u raspravi Jeđupka i njen autor (Republika, 1962) –
polazi od činjenice da ''o Andriji Čubranoviću, kao pesniku dubrovačkom, nije pronađen ni
jedan dokumantovani podatak'' iako su se njime bavili mnogi povjesničari;
- Kolendić polazi od izdanja iz 1599. godine – proučava ličnost Tome Nadala Budislavića,
njegov odnos prema izdavaču Maru Battitorri (bio mu i dalji rođak);
3
Sofoklove tragedije, Ljubav Pirama i Tizbe – prijevod Ovidijeve metamorfoze, Pjesni razlike
– zbirka pjesama);
- bio je ambiciozni sin Vicka Lunardovića, brijača, koji je svoj zanat izučio kod poznatog
dubrovačkog brijača i kirurga Natalisa Budislavića; u mladosti je i sam Toma bio brijački šegrt,
a poslije očeve smrti tražio je od majke dio nasljedstva i otišao studirati, najprije u Padovu, a
onda u Bolognu; u Bologni je završio studij medicine 1572. godine; stideći se svog plebejskog
prezimena, uz svoje je ime počeo pisati i zvučno, plemićko prezime očeva mecene kirurga
Natalisa Budislavića; tako je nastao Toma Nadal Budislavić; nakon studija nastavlja
ambiciozne planove, odlazi najprije u Bosnu, da bi se uskoro našao na dvoru Murata III i postao
osobnim liječnikom sultana Murata III. (izliječio ga je od astme i zbog toga dobio od njega na
poklon knežinu Bobane u Hercegovini); na dvoru Murata III osim medicinom, bavio se i drugim
poslovima u korist Rimske kurije i Dubrovačke Republike koristeći se vezom s Mehmedom
Sokolovićem; nakon toga vratio se u Dubrovnik, ali kao pučanin nije se uspio nametnuti
domaćoj sredini i zbog toga kreće u Poljsku;
- tamo je ovaj bivši sultanov liječnik, špijun i posrednik između pape Grgura XIII i patrijarha
Jeremije II postao štićenik i osobni liječnik krakovskog biskupa; uspješno je suzbio i kugu u
Poljskoj; u Poljskoj se lažno predstavljao kao dubrovački plemić i potpisivao se kao Thomas
Natalis Rhacusanus,
- kako bi još više potvrdio plemićki ugled i značaj u Krakovu financira izdavanje nekoliko
latinskih knjižica s posvetama i pohvalnim pjesmama autora koji ga proglašavaju ne samo
dubrovačkim plemićem, nego i profesorom filozofije i medicine;
- tako Budislavić financira izdavanje stihova portugalskog latiniste Didaka Pira (koji je dosta
vremena proveo i u Dubrovniku) godine 1582.; ovo financiranje ne odražava Budislavićeve
mecenatske sklonosti nego njegovu narcisoidnost, jer su knjižici dodani stihovi i epigrami
posvećeni samom Budislaviću;
- sljedeće godine 1583. izdaje i drugu knjižicu stihova s još bučnijom posvetom u naslovu, jer
je očito da je već promaknut u profesora filozofije i medicine; ova je knjiga doživjela i drugo
izdanje u kojemu je „artis et medicinae doctor“, a dodano je i pohvalno pismo Didaka Pira;
- financirao je i izdavanje četvrte knjige, poslanice poljskog teološkog pisca Stanislava
Sokolovskog;
- svi ovi napori rezultirali su 20. 2. 1585. plemićkom titulom – dobio je od poljskog kralja titulu
kanonika i poljskog plemića;
- nakon toga pripremio je i petu i šestu knjižicu stihova prepunu pohvala, te financirao tiskanje
i sve ponio sa sobom u Dubrovnik;
4
- nakon toga vraća se, zajedno sa svojim knjižicama, u Dubrovnik potkraj 1585. godine u službu
gradskog liječnika;
- Dubrovnik ga nije primio onako kako je on očekivao: plemići zato što je izvan Republike
postao plemić i postao dio njihova društva, a pučani zato što se stidio svog pučanskog podrijetla;
o tome svjedoče i rugalice (satire) Dominka Zlatarića, Vale Sorkočevića i Paskoja Primovića
- ni to nije pokolebalo Budislavića, jer je on naručivao nove pjesme u svoju pohvalu (U pohvalu
gospodina Toma Budislavića od nepoznatog autora)
- da bi mogao legalizirati svoju plemićku titulu (poljsku), morao se ponovo prihvatiti
nedopuštena posla – kako je u povelji poljskoga kralja pisalo za Budislavića da je dubrovački
plemić (''nobilis Raguseus''), morao je to u rodnome gradu izbrisati, jer su Dubrovčani znali da
nije dubrovački plemić i time su mu se mogli još više rugati; Budislavić odlučuje napraviti
falsifikat, podmićuje pisare Državnog arhiva Republike, koji su zataškali njegovo lažno
prisvajanje plemićke titule (dubrovačkog plemića), što je bilo strogo kažnjivo u tadašnjem
Dubrovniku; u prijepisu diplome naprosto je ispušteno ilegalno prisvojena titula dubrovačkog
plemića;
- prije smrti ostavio je sve svoje veliko imanje Dubrovniku sa zadatkom da se osnuje posebna
biskupija (Collegium ortodoxum Budislavum) pod njegovim imenom;
- Budislavić je dao da mu se za života podigne grobnica u klaustru franjevačkog samostana
Male braće u Dubrovniku, na kojoj je dao uklesati svoj tobožnji plemićki grb i sve svoje titule
(njegovi se suvremenici tomu rugaju, posebice Valo Valović Sorkočević, koji je s njim bio u
zavadi); na nadgrobnoj ploči dao je urezati veliko E (=plemićki znak);
- jedne je noći grupa mladića razbila taj znak, a Valović, koji to spominje u svojoj rugalici,
došao je zbog toga pred sud i bio suđen;
- zbog svoje pretjerane ambicioznosti i oholosti, Budislavić je često bio izložen potsmijehu i
napadan od strane suvremenih dubrovačkih pjesnika;
- njegovi su se suvremenici šalili / rugali s njegovom ambicioznošću, s njegovim lažnim
titulama i plemstvom, kao npr. Dominko Zlatarić (Šali se s gizdavijem gospodinom (s Tomom
Natali-Budislavićem) i Valo Valović (Sorkočević), Tomi Natali Budislaviću (v. Dubrovačka
poezija. Zbornik, 1950. uredio Dragoljub Pavlović, Prosveta, Beograd – s ćirilice ''prevela'' za
nastavu ova dva teksta Z.Š.);
- sudbina je odredila da prva hrvatska Jeđupka završi u rukama narcisoidnog Tome; on
pronalazi staru verziju Jeđupke kod svojih navodnih rođaka Čubranovića; u želji da što prije
tiska to popularno djelo, nije ga posebno zanimalo tko je pravi autor; osim toga, u njegovu je
5
interesu bilo da autor bude baš njegov rođak, nepostojeći Andrija Čubranović, a Jeđupka opet
Čubranovićevo jedino djelo;
- ovakav splet okolnosti dovodi do potpunog zaborava pravoga autora djela, Mikše
Pelegrinovića, uz napomenu da je bio proglašavan čak i plagijatorom (Š.Ljubić kaže da su
Pelegrinovića optuživali da njegova Jeđupku nosi ''krpljenu haljinu''), jer se vjerovalo da knjiga
ne laže; zbog toga je dugo vremena Čubranović, čije je ime na naslovnici venecijanskog izdanja
Jeđupke, bio jedini pravi autor Jeđupke;
- naporima povjesničara književnosti danas je činjenično stanje drugačije, jer je utvrđeno da
Čubranović nikada nije ni postojao, jer o njemu nije pronađen nijedan dokumentirani podatak;
neki su ga poistovjećivali s Andrijom Zlatarom, čije su pjesme sačuvane u Zborniku Nikše
Ranjine, ali metričko-stilska analiza Jeđupke i Zlatarovih pjesama iz Zbornika pokazala je
velike razlike pa onda i nemogućnost da su dva pjesnika imenjaka ista osoba;
- sudbina teksta Jeđupke: stari Dubrovčani su Jeđupku recitirali, pjevali (posebice im je za
pjevanje bila draga druga maskerata), često prepisivali, obnavljali njezina izdanja i ugledanjem
na nju sastavljali nove maskerate; Petković tvrdi kao poražavajuće sljedeće – nitko u svojim
pjesmama nije spominjao, nije hvalio Čubranovića (s današnje točke gledišta to je i jasno, jer
je Čubranović izmišljena osoba);
- Dubrovčani su najprije upoznali kraću verziju, a zatim i dužu; prva je pripisivana
Čubranoviću, izmišljenu Dubrovčaninu, a druga Pelegrinoviću kao plagijatoru, što je tek u 20.
st. popravljeno – Čubranović je proglašen nepostojećom osobom, a Pelegrinović pravim
autorom (a ne plagijatorom) prve neše Jeđupke;
- zbog svoje pretjerane ambicioznosti i oholosti Budislavić je često bio izložen potsmijehu i
napadan od strane suvremenih dubrovačkih pjesnika
- njegovi su se suvremenici šalili/rugali s njegovim lažnim titulama i plemstvom kao npr.:
Dominko Zlatarić, Šali se s gizdavijem gospodinom (s Tomom Natali-Budislavićem)
Valo Valović (Sorkočević), Tomi Natali Budislaviću (v. Dubrovačka poezija. Zbornik, 1950.
uredio Dragoljub Pavlović, Prosveta, Beograd)
6
Pjesme-rugalice o Tomi Nadalu Budislaviću
DOMINKO ZLATARIĆ
Dvije grede za sulice sulica (štula, dugačke motke pomoću kojih se može
njemu bijehu, s kijem trčaše; 30 preskakati preko vode, jarka)
7
kuću svaku priskakaše
na sambeče i skončice. sambeča (skok na jednoj nozi)
skončica (skok objema nogama)
Većekrat se staja s carom se staja (više puta se sastajao s carem)
i vazda mu sam u peče u peče (u komade)
strahovite vojske isječe, 35 manjarom (mačem)
što zamahnu dvaš manjarom.
Otkle sunce sveđ po nebi na ulačku (kao ulak, glasonoša, koji trči na vrlo brzim
na ulačku konje teče, 50 konjima)
i zahodi, ter istječe,
ne nađe se sličan tebe.
Lijep si, zdrav si, plemenit si, biskupije činit (prije smrti ostavio je svoj novac za osnivanje
bogat, jaki, mudar, slavan, biskupije pod njegovim imenom – Collegium ortodoxum
biskupije činit spravan. Budislavum)
8
u svem blažen i čestit si. 80
9
- Budislavićev djed Đuriša je imao pradjeda Miroslava, a on je bio sin samoga Aleksandra
Velikoga ← pjesnik sve izmislio kako bi se narugao Tomi
- opisuje slavnog junaka Miroslava, kako bi pokazao još veću tobožnju slavu Tominu
- Miroslav junak = rukom je mogao ubiti lava i vola, mogao je pojesti kola kruha, preskače kuće
u jednom skoku ili na obje noge, više puta se sastajao s carem i porazio mu vojsku manjarom
(mačem)
10
VALO VALOVIĆ (SORKOČEVIĆ)
(Iz: Dubrovačka poezija. Zbornik, uredio i predgovor napisao Dragoljub Pavlović, Prosveta,
Beograd, 1950, str. 127-128)
4
toskano – nego samo onaj tko zna italijanski.
5
''E'' – E(quitis), vitez, plemić.
6
barbijer – brijač.
7
krsta – plemićko odličje.
8
vizijerom – naročito zbog vizira, koji je Budislavić dao izrezati iznad svog grba.
9
podoba – njih oponaša.
10
strižaše – šišao je (šišaše).
11
arme – grba (plemićkog).
12
bačio – brijački tanjur.
13
kukum – posuda za toplu vodu koja se koristi prilikom brijanja.
11
12