You are on page 1of 6

Hamlet – Šekspir

Hamlet Vilijema Šekspira po mnogima je najveći i najznačajniji


dramski komad svih vremena i ta tvrdnja se može podupreti iz bezbroj
uglova. Za Hamleta je svako makar čuo, a ko god da delo pogleda ili
pročita formiraće svoj lični stav o brojnih životnim pitanjima koja se
postavljaju.

Poznato je da je sižee za svoja dela Šekspir često uzimao iz radova


drugih pisaca i istoričara, pa je tako Kako vam drago (As You Like It)
zapravo prerađena novela Tomasa Lodža Rozalinda, a Rozalinda je
prerađena narodna legenda. Romeo i Julija potiču iz speva Artura
Bruka iz 1562. Tragična istorija Romeusa i Džulijet, koja neodoljivo
podseća na novelu napuljskog stvaraoca Masuča Salernitana o Đanoci
i Mariotu iz 1476. Za izvor svojih „hronika” (Henri IV, Henri V, Henri
VI, Henri VIII, Ričard II, Ričard III) uzimao je istorijske spise
Rafaela Holinšeda i poigravao se likovima, mešajući činjenice sa
fikcijom. Međutim, tadašnje shvatanje stvaralaštva mnogo se
razlikovalo od današnjeg.

Umetnička dela nisu bila proizvodi namenjeni određenom tržištu, već


zajednička intelektualna svojina čitavog naroda. Danas je umetnost
zaštićena autorskim pravima, ali kada govorimo o delima srednjeg
veka, plagijarizam je prejaka reč.

Pa je tako priča o Hamletu, danskom kraljeviću zapravo holandska


narodna priča o izvesnom Amletu koju je zapisao istoričar Sakso
Gramatik u svom delu Danska istorija iz 1516. Krajem 16. veka u
Londonskim pozorištima pojavila se izgubljena predstava Ur-
Hamlet, koja se danas pripisuje Tomasu Kidu.

Kroz ovu priču, Šekspir postavlja pitanja o tome šta znači biti čovek,
koja je granica između dobra i zla, kako i da li opravdati zločin i da li
dužnost nadjačava moral. Hiljade stranica napisano je na temu lika
Hamleta i mnogi mislioci su dali svoj sud, ali odgovor na pitanje zašto
Hamlet okleva nije pronađen.
Hamlet kao edipovac

Psihološki pristup tumačenju književnosti podrazumeva analizu


procesa stvaranja dela, ličnosti autora i kako se ona prenosi na delo,
kao i pojedinačnu analizu fiktivnih likova. Ovaj pristup je relativno
moderan, jer je procvetao u 20. veku zajedno sa psihoanalizom.
Naravno, ključna ličnost za ovaj pokret je Sigmund Frojd.

Frojd lično se bavio fenomenom Hamlet. U svom delu Tumačenje


snova, Frojd uzima Hamleta za primer svoje teorije o Edipovom
kompleksu. Edipov kompleks proizilazi iz Sofoklove tragedije o Edipu,
koji ubija svog oca, ženi se majkom i tako postaje kralj. U
psihoanalitičkoj teoriji, definiše se kao želja za seksualnom
povezanošću sa roditeljem suprotnog pola i osećaj rivalstva sa
roditeljem istog pola.

Po Frojdu, koren Hamletovog oklevanja je poistovećenje sa Klaudijem i


divljenje čoveku koji je uradio ono što je Hamlet podsvesno želeo. U
tom smislu, ubiti Klaudija značilo bi ubiti sebe.

Hamlet potiskuje i određenu količinu srama, krivice i ljubomore, ali


kraljević nije svestan svojih potisnutih nagona koji se manifestuju tek
nakon značajnog događaja, to jest, ubistva njegovog oca. Ova teorija
takođe objašnjava nezainteresovanost za Ofeliju i odbojnost prema
erotici koju iskazuje u razgovoru sa njom.

U zavisnosti od interpretacije, scena u Gertrudinim odajama može se


uzeti kao argument u korist ove teorije. Najpoznatije tumačenje
Hamleta kao epidovca je ono Lorensa Olivijea iz 1948. Još jedan
argument bi moglo biti Hamletevo (pre)često pominjanje i razmišljanje
o majčinoj bračnoj postelji, kao i insistiranje na njenom nemoralu.

Frojd ide čak toliko daleko da tvrdi da je Hamlet manifestacija


potisnutih nagona samog Šekspira.

Još jedno Frojdovo tumačenje ove tragedije je kao Šekspirovog


odgovora na smrt prvo njegovog oca, a zatim i sina. Ova pretpostavka
potkrepljena je činjenicom da je glavna tema dela odnos sina
prema ocu, a ako znamo da je svom sinu jedincu Šekspir dao
ime Hamnet, moramo priznati da i ovaj pristup nosi određenu težinu.

Frojdova analiza Hamleta poslužila je kao polazna tačka još jednom


psihonalitičaru, Žaku Lakanu. Lakan je istraživao način na koji tekst
drame prenosi borbu čoveka protiv požude i predstavlja načine na
koje čovek, pogotovo onog vremena, kontroliše svoju požudu,
obigravajući oko nje, ignorišući je i kanališući je na razne druge
načine.

Lakan je takođe definisao model podele na sebe i druge u


književnosti, to jest, filozofsko stajališe po kom je uvek prisutno
otuđenje individue od drugih ljudi i nemogućnost prihvatanja. Po
ovom modelu, Hamlet posmatra sve oko sebe kao kvarne, ne mogavši
da prepozna mane u sebi samom. Stoga danskog kraljevića možemo
posmatrati i kao narcisa i egoistu.

Hamlet kao ženomrzac

Slabosti, ime ti je žena!

Kada njegov stric Klaudije ubije Hamletovog oca (takođe Hamleta) i


oženi se njegovom majkom, u protagonisti se bude teška osećanja,
duboka potresenost i žaljenje za ocem koga ne može da preboli.
Krivicu za ovu duboku melanoliju u koju je zapao Hamlet prebacuje na
svoju majku i tu ozlojeđenost generalizuje na čitav ženski rod.

Iz promenljivog odnosa sa Ofelijom, vidimo koliko su Gertrudini


postupci uticali na Hamleta. Ofelija ga na početku idealizuje i čini se
da se oni iskreno vole. Ali po instrukcijama svog oca Polonija, Ofelija
se udaljava od Hamleta što u njemu dodatno pojačava averziju prema
ženama.

Hamlet prema ženama oseća gađenje. Iz svog iskustva izdatog


sina i odbačenog ljubavnika, Hamlet zaključuje da su sve žene
neverne, slabe i nesposobne da budu odane. Kroz Hamletove oči žene
u ovoj drami su pasivne i povodljive jer kraljević nije sposoban da
sagleda situaciju iz njihovog ugla, ugla poslušne ćerke čiste duše i
ugla kraljice koja je ostala bez kralja i samim tim bez ikakve zaštite.

Hamletov vid je pomućen žalošću za ocem, kog je video kao


savršenog muža, i ne može da shvati niti opravda tako brzu udaju
svoje majke. Jedino objašnjenje je da je Gertruda pohotnica koja nije
mogla da kontroliše svoje nagone. Cinizam prema Gertrudi
postaje cinizam prema svim ženama.

Žene lažu, varaju, manipulišu, prave mostrume od svojih muževa i


prave se nevine a zapravo su promiskuitetne. Pa je tako,
paradoksalno, Ofelija najpromiskuitetnija baš zato što je skoro
anđeoski nevina.

Sa druge strane, činjanica je da je svojom udajom Gertruda lišila


Hamleta trona koji mu je pripadao posle očeve smrti. Ovo je izdaja ne
samo na ličnom,već i na političkom nivou.
Ipak, u poslednjoj sceni Gertruda svesno ispija otrovano vino
namenjeno Hamletu, pokušavajući da da svoj život u zamenu za
njegov. Ovaj čin se može posmatrati kao priznanje njenih grehova.

Sve u svemu, iako se mladi Danac nekima čini kao ženomrzac, sam
Šekspir bio je daleko od toga. Gertrudi je data moć da bira vladara
Danske. Heroine poput Porcije, Viole ili ledi Makbet su snažne i
odlučne žene, iako se nekad oblače kao muškarci.

Hamlet kao vernik

U vreme kada je Hamlet pisan (oko 1600. godine), crkva je itekako


uticala na svačiji pogled na svet. Građani su bili rastrzani
između katoličanstva i protestantizma, a za samog Šekspira se
smatra da je u javnosti bio protestant, a potajno katolik.

U svakom slučaju, ateisti su bili retki. Stoga je opravdano svako delo


iz ovog perioda posmatrati iz ugla religije.

Nije nemoguće da je razlog Hamletovog oklevanja da osveti


oca upravo religija. Prvo, mnoge aluzije iz Hamletovog razgovora sa
duhom oca mogu se protumačiti kao izraz religioznosti. Činjenica da je
duh zarobljen u čistilištu može se uzeti za dokaz postojanja pakla i
raja u ovom kontekstu.

Zatim, Hamlet se školovao na Univerzitetu u Vitenbergu, mestu gde je


Martin Luter začeo protestantizam, pa možemo pretpostaviti da i sam
pripada ovoj religiji. Ali kao definitivno priznanje Hamletove vere
uzima se scena kada kraljević razmatra ubistvo Klaudija tokom
molitve.

Hamlet je zbunjen. Kao protestanta učili su ga da čistilište ne


postoji, a eto njegovog oca upravo tu. Kao hrišćanina učili su ga da je
ubistvo greh, a upravo to se očekuje od njega. Prilika da smakne
Klaudija dok se on moli je savršena, ali ako mu oduzme život tokom
molitve, neće li se njegova duša pokajati i završiti u raju?

I na kraju, neće li ubistvo, pa makar bila i osveta, ukaljati Hamletovu


dušu i osuditi ga na večni pakao? Kada ga konačno napadne, bes mu
odagna svaku pomisao na veru. Kako je vera zanemarena, više mu
nije prepreka.

Ova pitanja koja muče našeg junaka predstavljaju ga u neočekivanom


svetlu; Hamlet je samo čovek, kao i svako od nas.

Hamlet kao humanista

Sa druge strane, možemo posmatrati Hamleta kao čoveka okrenutog


čoveku i nekim višim, filozofskim idealima. Kao dugogodišnji učenjak,
Hamlet je primoran da se vrati na dvor gde vladaju spletke, izdaje,
špijunaža i makijavelizam. U ovom okruženju snalazi se kao riba na
suvom.

Na početku, vidimo da Hamlet ima neke uzvišene stavove prema


ljubavi i moralu. Prijateljstvo ceni i poštuje, a grozi se licemerja, što
vidimo iz njegovog odnosa sa Horacijem s jedne, i Rozenkrancom i
Gildensternom sa druge strane. On je obrazovan, načitan, interesuje
se za umetnost.
Inteligentno koristi svoje retoričke veštine da pripremi klopku za
Klaudija u saradnji sa glumačkom trupom koja posećuje dvor.

Kada se mladi idealista susretne sa opštim nemoralom koji vlada kod


kuće, preispituje sve što zna o životu i teško mu je da pronađe svoje
mesto u novonastaloj situaciji. Ali iznad svega, ne može da pronađe
opravdanje dovoljno dobro za oduzimanje ljudskog života. Koliko god
Klaudije bio kvaran i destruktivan, Hamlet ne može da se
pomiri sa ubistvom, pa čak ni čoveka koji mu je smaknuo oca.

Hamlet postavlja pitanja o tome šta znači biti čovek, koliko vredi
ljudski život, šta je u suštini dobro, a šta zlo. Baš ovi univerzalni motivi
garantuju Šekspirovom Hamletu status neprevaziđenog dela.

You might also like